Pregled posta

Tramvaj zvan Superego

Ovo je, dakle, spleen - malaksalost u otporu grotesknoj gomilici sažetoj u noćnom tramvaju s ponedjeljka na utorak.
Dugo se nisam ovako bojala.
Želudac mi stoji u grlu.
Stišćem šipku, rukohvat, kao da se vozim u vlaku smrti u zabavnom parku; slutim da ostatku ljudi nisam nenormalna - stabilnost, no zbog čega bih se drugoga držala tako grčevito?
Mršavo stvorenje do mene što stoji naheravljene šilterice, pleše na glazbu iz svoje glave.
Taj ples, nalik je epileptičnom napadaju samo što izostaje pjena na ustima i gušenje vlastitim jezikom.
Maločas, dok sam ulazila u tramvaj, gotovo sam nagazila na dlan koji je visio kao marioneta sa zaspaloga čovjeka koji je drugom rukom pridržavao praznu pivsku bocu.
Nisam nikada do sada vidjela tako majušnu ambalažu za pivo - dva deci, čini mi se.
Podsmijeh - mislim si kako je to boca za 's nogu'.
Shvaćam, sjela sam na tramvaj u krivom smjeru.
Ne preostaje ništa do li čekati okretište.
Umorna sam.
Oči su mi umorne i prsti koji tipkaju po mobitelu pa čak i uši na kojima pokojni kralj popa urliče svoj manifest protiv diskriminacije.
Diskriminacija diskriminacije - mislim, čudno je.
Na okretištu ostaju sjediti samo beskućnici koji noću žive u tramvajima, svi ostali izlaze van, pa i kosijaner koji je drijemao naslonjen na prozor posljednjih petnaestak minuta.
Čak je i on ustao i izašao.
Sjedim na okretištu u tramvaju.
Čekam da krene ponovno u drugom smjeru.
Vozač čita novine.
Srednjovječni zapušteni čovjek koji je ušao prije koju minutu sjeo je dva sjedala iza mene i od tada me jebe pogledom.
Nisam do sada vidjela karikaturu svećenika silovatelja, ali da jesam, vjerujem da bi mu nalikovala.
Strah me.
Prvi puta nakon dugo vremena vjerujem da se ne bih opirala ni da mi je život ovisan o tome; ne bih vrisnula ni na nož pod grkljanom.
Prije samo sat vremena, dok sam od Imenjakinje pješačila mračnim uličicama do tramvajske stanice, pomislila sam kako bi lagodan osjećaj bio metak u leđima.
Krv ti namoči leđa i gubiš svijest uskoro; gotovo bezbolno.
I sve je gotovo.
Ovaj tramvaj treba staviti kao sugestiju za proučavanje psiholoških analiza uzroka suicida.
Samoubojice se ubijaju zbog ovoga tramvaja.
Prosto nemam muda to učiniti sama, ali ako je ikada i igdje bilo mjesto i vrijeme za umrijeti, sada je i ovdje.
U smradu starca koji preko puta mene sjedeći spava u vlastitoj mokraći.
Ovo, to je svemir u malome.
Svi su se idovi skupili na stanicama putem do moje kao po dogovoru.
Bojim se njihove sličnosti sa mojim noćnim morama.
Osjetim, sve mi se gadi.
Neko daleko lice, mladić na samom kraju što sjedi - njegovo lice mješavina je lica Indijanca i Ljubavnika koje zatim rađa Staru Vječnost, Ćelavoga Pijetla, mog djeda i oca, Imaginarnoga Ivice, Umjetnika, Imenjakinje, Majke, onoga što me prosi već godinama, djeteta koje ću jednom imati.
Dona Muerte je ovdje.
Jesam li ja ona u ovom noćnom tramvaju?
Vraća mi se, ne znam zašto, natpis na srednjoškolskoj pernici koji je zapisala crnokosa buljooka djevojka s kojom danas više ne govorim jer smo si sve rekle; natpis 'Netko pijan život lakše odrobija.'
Gadi mi se sve i jedna pojava noćas.
Ona žena na tramvajskoj stanici koja je držala pokvareni komad sira u ruci i pričala nešto o mačkama, o ljubavnicima, o nekakvoj staroj ženi, o prijatelju iz Kanade, o konobaru koji ju je vrijeđao - meni je govorila iz nepoznatoga razloga.
Želim da me zapale.
Stave na lomaču neka se patim, osjetim žalost, gubitak, vrućinu, nesvjesticu, prvu ljubav, oduzimanje nevinosti, pjesmu koju mi je stari pjevao, stih koji mi je neki dan prošao glavom, udarac koljenom u glavu od Stare Vječnosti, pisanje referata iz biologije, uzbuđenje prvog poljupca sa dečkom, delirij prolaska na popravnom ispitu iz kemije u trećem srednje, adrenalin bježanja sa psihologije kod Uličnog, igru skrivača na naselju sa Izgubljenim Dječacima, krvarenje na putu vlakom, smrad svih sahranjenih tjelesa, životinjski seks koji završava na drhtavo 'Jooooj!', suze njegove majke, šamar za rođendan, prvu peticu u gimnaziji.
Želim da me razapnu ove sotone iz tramvaja.
Noćas je vrijeme za umiranje.
Boljega vremena nikada nije bilo.
Indijanac bi potvrdio i Iranac, da su ovdje.
Ne mogu podnijeti pogled na sebe u staklu na vratima.
Uskoro ću izaći.
Nekažnjena.
Nedirnuta.
I neki će se skitnica pokušati sa mnom zbližiti tijekom puta od stanice do moje zelene oaze.
Ili čovjek ili onaj stravični malamut kojega ponekad sretnem i pokušam podmititi čipsom ili nekom hranom jer ga se bojim.
Bojim se.







Post je objavljen 06.07.2010. u 03:08 sati.