OP(stanak) ... !

u neshvaćenom skučenom prostoru
nalazim svoj mir
još uvijek je zagonetan
više ga imam dok sama spavam
nego ti dok sa mnom spavaš
i zidovi me pritišću od sužavanja
a što im volim boje
prekrasne su boje
siloviti su i tjeraju me u kut
ima li još mjesta u trošnoj sobi
za dvoje

visine ništavila

pogledajte
kako ljudi u godinama plešu
piju i skakuću s noge na nogu
ali jasno je bilo
kristalno jasno
da nije lako letjeti visinama
kada ništa znači svašta
a veliko sve znači najveće ništa
spuštenih pogleda sjedite
u fazama dišete sporije pa brže
nijemo gledate i sliježete ramenima
kraljice su nekada kraljice
u vašim očima
a nekada su kurve po kojima pišate
a onda vam daju da pijete iz njihovih kaleža
i sretno vas ljube
one vas ljube
kada nacrtate osmijeh topline
pa makar bio i umjetni klaunski

razmišljanje

razmišljanje me budi
bez razmišljanja od umora zaspem
navijam sat ranije od potrebe
vršim ritualno opuštanje
energično se potom javljam
energično uglavnom oči mičem
dok sanjam tvoje tijelo iza mog
brojiš mi pršljene ogoljele kičme
pričaš mi o svakom po nešto
ja te slušam i slušam
dopuštam tvoje dodire
predajem ti svoje knjige na čitanje
tebi mogu
čuvat ćeš ih pomno
i polizati svaki put prste
njima okrenuti stranicu po stranicu
znaš da te gledam
od mene ne možeš sakriti
svoju erotiku

labirint

ulazim u njega

iako znam

da nema kraja

ovim zidovima

vrište hladnoćom

dok svi putevi

vode u mrkli mrak

bez svjetla

toliko je potrebno

da nam osvijetli

katarzičan put

sebi sam prepuštena

na volju predana

ne hraniš me i dalje

sve dok se ne zagrnem

i šutljivo odem

u krevet

jedino tamo

sam ogrnuta

sigurnom toplinom

svoga zagrljaja

ljubljena

samo u snovima

tamna strana samoće

Samoća me izjeda
bježim u kratku sreću
gdje prave sreće nema
Snivam
još uvijek snivam
Stvaram još uvijek
Stvaram
ali
Vas udišem
čitam Vas kao knjigu
kojoj duboko u sebi
listam stranicu po stranicu

veselje

jednom davno to je bilo pravo veselje
pekli su se redovito kolači
i grlili smo se besplatno
nismo se prodavali za piće
tada kada se po snijegu ulicama hodalo
čvrstog škripućeg snijega više nema
tada su majke još brižnije bile
a ne ovako samo kruto sve odrađivale
ali još uvijek bolje nego mi sada
vrijeme je da si priznamo sebe
mi koji tražimo vapimo silujemo pijemo režemo
se
ja
njega
nju
mene
ti
pitamo se oboje kuda vodi ova slika
jesmo li naslikani i prisutni
kao moja naslikana djeca sutra
jedini koji će spasiti moj tmuran dan
kao i večer koja nosi baileys sa sobom
mazi me i miluje da lakše usnem san
kako me samo zna
večer ta.

nakon svega

nakon svega
gledam i vidim
dijelove sebe
slomljene i iskidane
i skupljam ih skupljam
ponekad utapam i smijem
samo čekam i čekam
spremam se
i spremam
da izdržim sve nadolazeće zlo
i pomoći ću si
hoću
obećajem
tebi mogu
ljubavi moja
jedina
i dalje vapim
za malo bliskosti
za malo zagrljaja
bez pitanja
trebam to malo
ljudskosti koja izvire
kroz oči
koje mirno gledaju
ne viču
ne lažu
ne skrivaju se
ne skrivaju me
i ne umataju me u
zlatne deke
samo u ljubavni veo istine
jer ova usamljenost me izjeda

varljivost ovih istina

tjeranjem u zaborav
varamo se da nas nema
izrečeno je povučeno
sudeći po svemu
gubim se u događanju
skrivam suze u sebe
bježim i trčim
padam ničice
i lupam o tvoje zidove
krvarim u samoći
ostajem u samoći
nosim sve sa sobom
u u metalnoj kutijici
zaključano
ključ je toplina
topla toplina
veo istine
izvanredna blizina.
maknite kamere
sad se ne snima.

tajna strana

svi imamo našu tajnu stranu
kada padnu zavjese
na ovoj smiješnoj pozornici
okećem se dovoljno
u stranu
gdje me se ne vidi
ne čuje
ne traži
dobro čuvam ove suze
spavam s njima
tu su
nemoj ih i ti uzeti
tebe sanjam kao izvrsnu čvrstoću
koja odsjeda
na mojim ramenima.

Milost

Prepuštena sam na milost i nemilost
ovog života,
snalazim se i želim u ovoj svakodnevnici
koja jede i grize,
pametno ostarjeti kao stablo oraha
u onom njegovanom dvorištu.
Pričala bih s njima kada svi ostali
imaju obaveze,
zagrljaj bih im ponudila sve do vječnosti,
oni bi znali i osjećali.
Imam i želim
vidim i trebam.
Trebam danas njega,
kojem neću reći sve što ga se tiče,
danas ne, nije dan, nije sat,
jer ne pita me,
kada mu slučajno kažem onda zašuti.
Danas je danas,
kada mi komadi šaka i stopala otpadaju,
ostavljam ih iza sebe,
danas kada se sve oko mene
topi u jednu lokvu.
Jedan tvoj zagrljaj,
onaj umirujući glas,
da me ogrneš svojom vještom nebrigom
prema svijetu i vragu,
pokažeš mi samo ovaj put
(ako ne jučer, ako ne sutra)
svoju brižnost,
koju pomno sa sobom skrivaš
a isplanirana je za nekada
(nekada ne postoji,
to znaju i ona djeca iz dvorišta).
I ne postoji ništa i nitko
samo mir i mir i mir
oko nas.
Stavit ću parfem
iz dubokog poštovanja prema
svojim ovisnostima.
Namirisat ću taj plah pogled,
sakrit se u kutku dubokog kauča,
pravit se da me nema,
jer me nikada tako nije ni bilo.

noćni vjetar

brigama zaokupljena
veselju predana
pogledima utješena
pitam se samo
gdje si ranije odsjedao
zašto mi nisi javio
kada stižeš
dalje razmišljam
gdje ćeš odsjedati
sada kada vjetar puše
a ja se pokušavam ugrijati
hladno je

odlazak

tako je tekla priča,

davno se odvila:

bila je ženstvena

posebno jaka žena

umom se obogatila.

bilo nam je lijepo

pričat smo znale satima

pila jesam

drogirala se nisam.

na pravi put sam ju odvela

na kraju me se odrekla.

nikada okove nisam podnosila

i muškarcima se konačno odala.

voli kada mu o njenom tijelu pričam

pričat ću mu o njenim divnim grudima

i o njenoj izazovnoj dubini

dok se bude dirao

a ja gledala njegovu veličinu

uz špricer whiskeya s ledom.

lutko moja

dok pričam lete joj riječi u oči
ne može ih izvaditi
izazivaju joj suze
kao i ono trnje u koži
bodlje su se zarile
puštam ju da lagano krvari.

kristalna tišina

u kristalnoj tišini
čujem te
kroz mnogo zvukova
glasovi su blizu
a opet raspoznajem tvoj
jer on mi se smijao
kada nikoji do sada.
pričaš mi okrenutih leđa
javiš se rijetko
a dubina me zove
veže mi kravatu oko vrata
kao i dno ove boce.

komplicirana jednostavnost

vjerujem da sam samo jedna jednostavnost
u tom životu, netko i nešto bez čega se ne može.
teže je, sve teže slušati, pričati, a i pisati,
ali lakše mi je nego tebi, lakše mi je,
jer posjedujem olakotnu okolnost
majke prirode, iako nekima lakše je.
osjetim da teško ti je.

slika ljubavi

visi mi jedna slika na zidu
boje su joj ostarjele
restauriram ju polagano.
mislima je prožeta
vjerom je obogaćena.
navraćam
sve do jednom
dok nam se srca
ne poklope u jedno
i počnu rasti.
kada narastu
trudit ćemo se
i voljeno ginuti.
moju sliku kada promatraju
kažu da stoji krivo,
varaju se,
meni je ona
fantastično horizontalno uspravna.

Luda Ludi

Ostajemo li još uvijek one Lude dvije
koje se u potpunosti krevelje svemu
izvrnu sve naglavačke
a naknadno zaplaču
obrišu suze papirom
kažu da je život takav i idu dalje?

Znaš li Ludo da ti je Luda luda
i da ti je nabavila ono što voliš
da se nada onome što voli
da će biti onako kako treba biti?
Trebalo bi.

Voliš li Ludo
mirise one koji su potrebni
da ostvariš onaj san
za koji ne znamo tko ga koči?

Vjeruješ li Ludo da je Ludi
malo dovoljno da uživa u ludilu
dok se sve okreće i kreće
a oni se gledaju i gledaju.

Lude često ne znaju kuda bi sa sobom
ne znaju da je vrijeme dualizma
i trenutak harmoničnog zadovoljstva
ono najviše Sve!

lost in time

Još malo si vremena dajem,
izvadit ću ono najbolje i potrošiti,
zajedno s jetrom i cipelama,
koju financiraju ozdravljeli bolesnici,
dok u potpunosti ne ispraznim novčanike,
pa i glavu i dušu,
dok zaliječim svoju napuknutu kožu.
Zavarat ću se barem danas
da će biti bolje, a neće,
neka, uživajmo što neće,
naći ćemo sitnice zajedno.
S tobom ili bez tebe,
mir će doći,
pokucati na vrata kuće,
nigdje nikoga,
samo miran nemir,
u potkrovlju će biti naše odaje,
okovi i satenske plahte,
tamo smo svoji,
ti si ja,
ja sam ti.
Predani dobru i zlu.

weekend action

sunčan dan

polako izviremo iz sebe
pijem toplinu i upijam nebo
marljivo pušta zrake
jednu po jednu
spuštaju nam se na tjeme
ne vidimo cestu
blješti sve oko nas
jedino mi preostaje
da se prepustim danu
da me vodi vodi
da ga udahnem
vodi me
u opuštenost trenutka
bez promišljanja
treba mi


filmovi

gledanje filmova
uplelo me u priču
glas koji me obuzima
i koji mi govori puno
kažem mu da čeka
da je on život
hodat ćemo ulicama pustim
grijat ćemo se uz čaj
umakati kekse u rum
i pričat ćeš mi
i voljet ću te
(čak i kada zgriješiš)
kada ostaneš sebi svojstvena
vrijediš najviše

čistilište osjećaja

1. vjera

vjera za osjećaje
postaje nebitna
lako je poželjeti
teže ostvariti
mirnu tišinu
kojom se krevet
svako jutro krasi
kada bi došao mir
ljubila bih duboko
i tebe i sunčano jutro


2. mirisno jutro

tvojim mirisom se i jutro budi
ostajemo ležati goli
osjetimo tu meku kožu
pogledi su ovaj put stvarni
tvoja ruka ispod moje glave
nudila mi je čvrst oslonac
kasnije ću kavu kuhati
polako
čekam
čekam dok me nahraniš


3. patnja i bol

voliš li me
koliko i svoju najveću slabost
svoju patnju i bol
koju si zadaješ
hoćeš li se ikada ostaviti svojih misli
i predati mi se voljno
hoće li moj lik ikada igrati veću ulogu
u tvom životu
od tvoje patnje i boli
pitam te sada
ostajem li i nastavljamo
ili želiš li možda da odem
jer tvoju smrt neću preživjeti
dio po dio je moje
dio po dio je tvoje


4. prsni koš

ostat ću još uvijek dovoljno svoja
da igram igru koja tjera u zaborav
kada se ponovim dobrim tekućim puderom
da mi sakrije prošlost
uzmem skupu maskaru
da mi maksimalno produlji pogled
a prošlost kaže da želi biti na tren odsutna
i kažem si da je sve to bila prošlost
pustim ju da ode i budem
na nju više ponosna nego neponosna
a osjetim unutra
duboko unutra
u prsima tupu bol
bol koja zatupljuje


5. pogled prema van

fora je ostati zaljepljen uz kauč
skuhati za narednih par dana
pogledati film o zaljubljenim lezbijkama
kada se već gleda ljubav
ne ostvariti najviši cilj svih ciljeva
ni danas ni sutra ni prekosutra
mirisati na mlado i sposobno
meso
meso bačeno izgladnjelima
koji uzimaju komad po komad
ali ne dam im sve
čuvam se na okupu


6. pravilo bez iznimke

kada se nebo zacrni i stignu one
tamno teške crne kapi kiše
natope zemlju u njenoj plodnosti
grliš me u suhoj sobi
zidovi su natopljeni samo krvlju
opkoračim
prekoračim sve tvoje
sve moje
prepreke
topimo se u ono jedno
ostavljam dušu duboko u noć
i odvažno čekam jutro
sunce nakon kiše sja
nosim dušu opet sa sobom
ovdje bih mogla
nestati ili ostati
ostali smo daleko
zavezanih usta
odvezanih umova


7. silom neprilike

velikih gozbi sita
malih dječaka zasićena
prezrena od maminih maza
davno davno napuštena
uvaljana u mliječnu čokoladu
kolostruma gladna
medovače i propolisa žedna
poprilično zatečena
jer veza je ta koja sve češće puca
dok se oko svoje osi okrenemo
kako je tek kod brakova
i grizu mi jezik
sve češće
sve rijeđe taj vrat
i ježim se
dok mi otrov klizi kroz grlo


8. tu si, znam

samo jednom je dovoljno
kada vidim tvoje ime
ukaže mi se istina koja boli
i tu si, znam
i vjerujem ti, znaš
kupam se u tvojim dugim kosama
vjerujem u tvoje sve
ono tvoje najviše što izvući mogu
i slušam što mi govoriš
i dovoljno je, znaj
dovoljno je znati da si tu
ne, ne moraš mi nešto reći
znam da misliš i osjećaš
osjećam
ne moraš mi ništa reći
tu sam, znaj


9. sami sebi

trebaš zaborav
kada spremiš svoje vrijeme
u ladicu
ostaneš u sebi i ne javiš
kada izlaziš
i vjerujem da smo
sami sebi dovoljni
ponekad
dok nas obuzima
duh i bourbon
sretni smo
da smo tu
i da noćas usnemo san
dok su nam ruke
među nogama


10. ruke

hvatam te negdje
tu
sada
sutra
vodim tvoje ruke daleko
negdje gdje ne znaš što te čeka
sumnjaš u sigurnost
a sigurno je
čitam tvoje ruke
linije su bistre i duboke
ne ostavljaš me tako lako
ostajemo spojeni
kao naše linije života na dlanovima


11. voljena klasika

klasiku volim kao i ona mene
uvijek vedra
nasmijana
nikada pred drugima zamagljena
nisam ni očuvana koliko se misli
izgladnjela za dodirima
silnih osjećaja zavučenih pod srcem
jer rijetko tko da pita:
Srce, kako si?
koliko je ono spremno predati se
hoće li ostati predano klasici zauvijek
vrele vrele vode će sve to isprati
riječi riječi će sve to ispričati
destilirano destilirano će sve to utopiti
a ja ću isplivati
isplivati.
Znam!

jesam li ?

dovoljno sam žena
da dođem i odem
osjetim hladnoću
kako mi obavija leđa
dira me i prodire kroz kožu
dok kročim u svijet
obavijen prazninom ulica.
da diram toplinu i ispijam
ono malo nade koje je ostalo
ono malo večeri uz pogled na tv
koji nudi svoj besmislen program
koji mi ne treba jer imam dovoljno.
jesam li dovoljno mudra
da popijem koju i zaspem mirno
neutažene gladi za dodirom i kožom
dopustim da me krevet obgrli i uzme.
dovoljno sam žena da volim
onako kako se u ovom svijetu ne voli
da se daje sve a opet ništa.
da tražim šamar svijeta
a predajem mu se sva.
da ga grlim i ljubim ovakva
uhranjena emocijama kakva jesam
bez da se kajem i s time svijet provociram.
jesam.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.