sunčan dan
polako izviremo iz sebe
pijem toplinu i upijam nebo
marljivo pušta zrake
jednu po jednu
spuštaju nam se na tjeme
ne vidimo cestu
blješti sve oko nas
jedino mi preostaje
da se prepustim danu
da me vodi vodi
da ga udahnem
vodi me
u opuštenost trenutka
bez promišljanja
treba mi
filmovi
gledanje filmova
uplelo me u priču
glas koji me obuzima
i koji mi govori puno
kažem mu da čeka
da je on život
hodat ćemo ulicama pustim
grijat ćemo se uz čaj
umakati kekse u rum
i pričat ćeš mi
i voljet ću te
(čak i kada zgriješiš)
kada ostaneš sebi svojstvena
vrijediš najviše
Post je objavljen 06.12.2008. u 14:33 sati.