loneliness

potanko se mirišemo
danas ne ide
daljinu tražimo
bliski smo
bliže još ide
hladnoća zauzima mjesto
u toploj sobi
sjedi i gleda
zatečeni smo
u okovima neslavnim
zadržavamo stilove
bijedno se nosimo
u svojoj samoći
zgrčeni u kutu
prožeti bolom
u onoj dubini
koja odaje ono
očiju vlažnih
sami

prokletstvo ljepote

reumatski artritis

mrzim te što me ne čuvaš
ne dovoljno
koliko se ovo čuvati mora
sjedimo za stolom
gledam lica
okrećem se
pravim se da ne vidim
činjenice patrijarhata
jednom rukom vadim već
dvadesetu cigaretu iz kutije
drugom rukom me diraš
samo što te slušam
godine se ne broje
ne u ovom slučaju


tomislav pivo

tomislav pivo se topi sa želucem
mozgom, krvi, umom
kako to da sam od malena
znala za tebe - tomislave
voljela sam ime tvoje
kada sam se oko potoka igrala
ganjali smo se
a nismo se uhvatili
nikada
prestala sam tebe piti
prešla na čistu votku
i dedinu rakiju
a znao si da nije
dovoljno dobro za mene
pomalo i prejako
ali mogu ja to
ne brini
ostao si dobar brat
za kojeg bih život dala
jer znam da ti ne bi
ni za sebe ni za mene
čestitost je rijetka
um se nosi s njom
pivo je pivo
ne brini
to je samo pivo


dlakava prsa

stara dlakava prsa
kokošja
ovisna o keksu
a ne o kokainu
a i pička jedna
bi dobro došla
da djecu mu rodi
odlazim
na putu sam
kiša će te oprati
ostavljam ti
tomislava


kako ste rekli?
vaše ime je?


ruka ruku pozdravi
usne se ne ljube
priče o svijetu i natrag
intrigantno integrirane
u krug oko dojma
neka se on barem uvuče
pod kožu
bolesnu
napuknutu upravo na laktovima
bolest koja će se proširiti venama
ući u srce i pustiti ga da isčezne
vile više kišne kapi ne broje
mnogo ih je
potrebno je
a za srce
koga briga
zakopat ću ga


kava/pivo iz potrebe

želiš možda reći da je žena tu
da te pegla
da ju izjebeš
po potrebi
makar i pogledom
pred drugima
da ti samo tako pri prvoj rečenici
djecu rodi
da ne otputuješ na put oko svijeta
da ju usrećiš
jer možeš
a kemiji se ne klanjaš
oduvijek sam ovisnik bila
eh da imaš kilo koke u gepeku
za tobom bih pošla
i klanjala se
ljubila ti noge ponizno
u svojoj iskrivljenoj slici o ljubavi
koju (kako Lo kaže) valja kačiti o zid
na dlanu ti ne bih spavala
jer me znaš sitno naljutiti
volim malo krupnije ribe
koje grizu i nikada ne spavaju
one obično plivaju uzvodno
ništa bez opuštenosti
odmah blokiram motoriku
ma nema veze
dobro je
normalno je
kao



boje maslinasto-zelene

boje koje su te obavile
tvoje bore oko očiju nisu sakrile
a ni želju za ženidbom
i životom na moru
Hvar ili Brač
uredit ćeš apartmane na Braču
čini mi se da se sjećam
pođem li s tobom
za deset godina
raditi ne moram
a mogla bih i u Egipat
jer kod nas je hladno
zimi u ovo vrijeme
što bi mi falilo
to me nisi pitao
kao ni ostalo


zabrana za ovo

ovo - što je ovo
pitala sam te
što misliš s ovo
jebenu kavu i pivo
je li ovo što te slušam
ili što te pitam o Iranu
opet manje nego ti mene
osim o mom materijalnom stanju
jer nisam znala
da sam dobra partija
o tome si šutio
oči otvarao
dirao me pohotno
nakon 3 gutljaja piva
a vjeruješ da smo se
dogovorili o svemu
nismo
odlučio si
gdje ćemo živjeti
koju ćeš djecu imati
da ti rodim samo muške
da ih obučavaš
da budu svjetski putnici
šteta što ne bljujem verbalnu vatru
i što sam dovoljno pristojna
da poštujem tvoj film u glavi
bolesno insceniran
pa si ostao bez šamara
i mog naglog ustajanja u gužvi
nećeš me čekati u mraku
toliko bolestan nisi
a mogao bi i posao izgubiti
pasti mami na grbaču
ne isplati se
ali mrzit ćeš me
dva sata su tome pripomogla
i moj izmicaj na tren ukradene ruke



vođenje ljubavi

uzmemo jednu stabilnu
i jednog nestabilnog
ponudi vam kavu
i odmah vidi vaše tijelo
on objeručke prihvati
lutka je bila
lutka treba i ostati
lutku ne boli
kada ju se voli
onako očajnički hladno
kada se u nju prodre
poput bačenog kamena u špilju
kada stare očajničke
usne sa žvaljama ju ljube
i kada tijelo nad njom zadrhti
i koprca se kao riba bez vode
samoća uništava one samotne duše
nisi kriv za sve
iako si stariji nisi nužno pametniji
možda samo promišljeniji
niti sam ja ta koja se treba ispričati
jer naljutio si me
zaboravit ću sve
da te utorkom opet mogu usputno pozdraviti
od sada u mom životu više nema te.

ćelava lica

potjerom se igram,
vječito gledam ravno,
pogled uperen
na tmurnu ulicu,
kojom rijetko sunce sja.
čekam prve pahulje
da prekriju sivilo,
snijeg će zablistati
u punom raskošu.
bijelina neka se spusti,
očisti mene i duše ostale.
ne bih snijeg s ulice lopatala,
nema smisla, više je vrijeme
za uživanje, ne, nemamo više
toliko vremena.
prekratka je šansa pred nama.
samo bih s debelim šalom
po ulicama hodala,
popila tu i tamo kuhano vino,
u zagrljaju se našla,
uz kakao mnogo (is)pričala,
nasmijala se da uljepšam dan,
osjetila ekektivnu paljbu
umjesto novogodišnjeg vatrometa,
kojeg bih samo iza prozora promatrala,
uz topao kamin se grijala,
znojem se kitila, inspiraciju upila.
omotala bih se kravatom,
sutra bih u mirišljavoj košulji
jutra provodila. kuhala bih kavu,
malo blažu no inače.
upijala bih dio sebe.
dala svu sebe,
ostavila ništa.

kaos i malenkost

slušam,
pričam,
tražim vaš uzrok, ne površnost.
gledam i pazim, povremeno mazim,
ocijenjujem vas pomno, niste vidjeli,
skrivena sam oduvijek bila.
željna skinuti kožne dugačke rukavice,
ostaviti ruke da se zrače
i postanu tamne, osunčane.
da su mi nokti barem crni, nisu.
da su mi barem izgriženi, nisu.
milovane kose bujne, zaranjam u njih.
suze ću ostaviti na jastučnici,
pa da, danas kao i sunce sja.
kava je pregorka, ne kuham kao on,
muškarci uvijek kuhaju bolju,
kada samo to i kuhaju.
silovana, odlučila voditi ljubav,
ponovo silovana, otuđena.
izlomljena, skupljam svoje komadiće,
stavit ću ih u staklenku, pa na
vrh vitrine iz prošlog stoljeća.
prekriveno, da se ne vidi.
kupati se malo u moru, sjediti popodne
na brodskrom podu u potkrovlju,
jer tamno drvo volim dirati kožom,
povežemo se onda u jedno.
navečer ću se pomno urediti,
kose namirisati, nitko me neće dirati,
a ja ću gledati kako se mlade koke nude,
te kako ih mladi frajeri jebu u dobrim pilama,
bit će nam savršeno, mom kaosu u prsima i meni,
nadasve usamljeno, a opet nismo sami.
čak i zabavno, na moru smo barem, što nam fali !?
i za kraj - istina je,
dobro ste rekli, koja se veličina može nositi
s mojom malenkosti !?

zalogaj

teško je danas bez podloge,
temelji se tresu, a tlo je sve
hladnije i hladnije.
vatra nije dovoljna da zagrije
svu tu hladnoću.
samo danas, samo danas
ću se praviti da je sve dobro.
da mi sunce sja, da sam to ja.
gledati vas direktno u oči,
smijati vam se i reći da si umišljate to,
da su mi oči uplakane,
da se pomno skrivam,
da bježim od vas silovatelja,
želudac mi krvari dugo,
dugo.
neću vrištati na vas.
grist ću sebe,
zalogaj po zalogaj.
samo polako,
sporije,
još sporije.

Eva

ona kao ona obuzima.
liječi svojim travama,
a tek tekućinama.
omata se kosama,
koje i po tebi plaze
dok spavaš.
jede jabuke
za doručak,
a o njima sanjaš.
zmija njena suputnica,
ne ostavlja ju,
jer joj treba
njezin otrov
kada tebe nema,
da ju izgrizeš,
zapamti to!
kada ne gledaš
miluje ti kose,
drži dlan na
tvojoj glavi.
promisli,
jel se možeš
s Evom nositi!

stignem na vlak!

hoću li stići na vlak,
kada ne stignem
danas ni šminku nabaciti,
niti nokte nalakirati,
a tek obrve počupati,
a celulit utegnuti,
a hoću li stići frizuru urediti,
a na vlak stići moram!
stignem?!

ogorčenje

vedrina se danas na pladnjevima služi
i traje toliko dugo koliko želudac može izdržati
bez hrane, može duže ako pijete kave i koju zapalite
vedrina traje onolilko koliko nam je potrebno da ne poludimo
od silnog svijeta se odvojimo, uživamo u samoći doma i sebi budemo dovoljni.

bijeg

bijeg u stvarnost me tjera naprijed
i mirišu mi kose
crne obojane
i liječit ću se ja za koju godinu
kada vas sve izliječim
i dobijem dopust da odem
u vječni sanatorij
jedan dva tri
pustit ću vrisak van da utihne
a možda sam otišla već
iskrala se daleko u nebesa
i skakutala po oblacima
i gledala vas i bila sretna
spašeno sretna
još malo

balkane moj

gorko ime tvoje spominjem
i dao si nam ritmove
jebi se
ispisali smo ih davno svojom krvlju
a note se samo čine crne
varaš se
i plešem na tebe
i skačem imenom tvojim
a ritam tvoj kola ovu krv
a kud mu ime ovdje zapisano
o balkane
jebem ti majku
cigansku
i nije voljan
i nije sretan
ostao je zapisan
a vile ga nose
i miluju mu kose
a o njemu će uvijek veselo pričati
i branit ću ga ja
kao i on svoju zemlju seljačku
nespašen
pametno nadaren
blesavo naivan
ne dam na njega
nek se jebu
ime njegovo je sveto
zauvijek!

vjera jedino u opuštenost

strah me je.
toliko me strah
da se uspjevam dovoljno zavarati
da mislim da me nije strah
da misle da me nije strah
da misli da me nije strah
a strah u očima ne odustaje
viđeno, neviđeno, ostalo
oči svijetle koje će uskoro ispasti
u manjim oblicima putem iskaljavanja
emocija nad samim sobom
bez kontrole i van kontrole
dat ću im maha da me uzmu
i odnesu kao što nose uskoro nju
pokupit će ju zajedno sa dijelom mene
moje srce tvrđe, oči još vodenije
onda ću se stopiti i vikati s crvenim zidovima
jedino me strah od nemoći
i zato danas vičem i branim
i ostajem mirna, snena
vjerojatno bih dala sve
za sigurnost od nemoći.
znači ništa.
zaokruženo-sebična je.
pokrivam se samo mirišljavim toplim
dekama koje dobro griju, jer hladnije je.

voštana svijeća

plamen gori još malo
dok ne izgori potpuno
kada bura zapuše
mir se širi bjelinom
koja nas obasjava
i godi mi malo odvojenosti
a drogiranosti eterom
kojim smo se nekoć drogirali
uzdisani na pod padali
a nikada se povezali
kao komparacija pridjeva
a priča je
ona je
opasna
opasnija
najopasnija stvar
ako se dobro ne iskoristi
zna opako i šiju zadaviti
a da ne pričam o tome
kako zna osakatiti.

trezvenost

alkohol sam trenutno
maknula na stranu,
jedino se dima
odreći ne mogu.
kaže i domar
da popio nije
već osam godina
(reče krmačit je znao),
a šta će slavonac!?
ali zato se opijam
njenim pupoljcima
i rosom koju na
jagodicama prstiju nosi
i dala bih joj sve,
jer diše poput mene.
izvukla ju van
iz ponora dubokih,
da joj rijeke nanovo poteku.
djecu njenu bih ljubila
i nju pri porodu
za ruke držala,
kad bih znala,
o samo kad bih znala,
da to nije ugovor s vragom.
i ode duša, a ja bih ju
divlje mirno pokopala.
dosta mi je bilo poziva
egzorcistima. umorna sam.
pomalo. radoznalo umorna.

zemlja zemlji

poruke šaljem
isporuku dugo čekam
ne stižu tada
kada ja hoću
razmišljam o tome
kako ovdje dugo
više ne mogu
izjest će me riječi
jezici me motaju
slina sa mene curi
vidite me ljudi
sama a nisam sama
nisam sama a sama sam
i odlazim uskoro
tražim dobru zemlju
da pokopam dušu
jer reinkarnacija idući put
ima da se na plodnijem tlu dogodi

vulgarnost

sin i kćer


pitam se ponekad,
želiš li sina sa mnom,
onda životni izvor
neka ti bude alfa i omega,
jer moj sin mora imati
velik kurac, dobro, ako
ne dugačak, barem debel,
jer ima da jebe za života,
jer život bez jebačine
je život za kurac.
a kćer, želiš li kćer,
mora imati sise dobre,
da ih muškarci grickaju i
štipaju, da u njima zaborave
na životnu bol, jer ta oka dva
će im pokazati pravi put,
a moju guzicu će ljepotica
sigurno imati, ali sise ne,
jebiga, ne možeš imati
i sise i guzicu, za sise ćemo
se snaći, kakve su tvoje mame
ili bake ili tetke, nemoj me
zajebavati, nemoj da
unakazimo dijete.



sise njene


kakve su joj sise, pitam te?
kćerkine sise ja bih čak i da
playboyeve stranice krase,
a ako ne bude sreće, onda može
i stranice našeg klika, pa će
barem ispasti estetski nasmijane
u očima promatrača.
na moju stranu bi se jedino mogle
baciti na baku, ona ima fantastične
grudi, grudi starice na kojima joj
dvadsetpetogodišnjakinje mogu
zavidjeti, vidjela sam ih u bolnici,
kada su ju dovezli iz sale, onako
omamljenu, jadnu i zaboravljenu.
dobro, barem nema tumor dojke,
pa su joj bogovi produžili život,
zadali joj muke, jer je cijeli život
bila jadna i čestita, pa i nije neki
red u ovom kaosu svijeta
da čestito i ode, pa hajde, nema veze,
neka se još malo namuči, tako je
to za nas nespremne, sve u svoje
vrijeme dođe u glavu ili u srce
ili u pluća ili u maternicu ili na kosti,
pa i na krv, tako je bilo, tako i ostaje.
ma hajde, normalno je to,
to bi on rekao, uvijek to izusti,
čak i kada zna da nije normalno,
on si sve učini normalnim.
ma neka, normalno je, barem neće
njoj na dojke doći, barem ne njoj.
berem ne njoj.



jebačko slovo


što, mislio si da mi ne treba jebanja?
da mi se tiho prišuljaš, obgrliš me s leđa,
pokažeš mi pokvarenu i sirovu životinju,
koja vlada tobom, a najviše tvojim umom.
oslobodiš ju čim skineš košulju i staviš masku,
crnu po mogućnosti, a ključ za rešetke ostavi
dolje u podrumu, dolje, dolje je na sigurnom.
jebeš se snažno, vrelo, tiho i glasno na kraju,
a puštaš krikove životinjske, rekla sam ti,
i to više puta, volim tu životinju u tebi.
volim kada me na trenutak zarobiš,
pa čak i svaki dan, ako se tako dogovorimo
i uhvatimo naše divlje ritmove smijeha.

oči

eh, te oči pametne,
te oči koje me gledaju,
prodorni pogledi,
jedu me, uživaju,
pričaju mi glasno,
a ja vidim, a ne čujem.

mirisno uže

poželjeh biti drugdje,
gdje me vile drže i
ne daju mi uže, da se
penjem visoko, i više,
što sam ikada smjela.
silne poruke su ostale
poruke u zapisima,
zapisi danas i u kante
padaju, a drugi se tome
smiješe, znate li drugovi,
da prsa težinom bole,
i pripremaju se za sve ono
svaki dan, i svakim danom.
ne, dobro se ne piše,
zavarajmo se.
zavarajte!

crvene rukavice

poklonio sam joj te zime crvene rukavice
pa i odgovarajući svileni šal koji će joj krasiti
elegantan vrat uvijek okupan u toplim mirisima
sve to umotano mojim rukama i crnim bojama
sve za rođendan trideseti koji joj dobro dođe
da se uozbilji i pozove me konačno
na čašicu cognaca pomiješanog s ledom
gdje će sve od mog prvog kročenja
njezinim odajama odisati suptilnom erotikom
davno isčekivanom erotikom koja vodi do kreveta
i skrenut ću s pameti kada krene u mom smjeru
spusti svoj pogled na moje bokove i odmah potom digne glavu
uhvati me za oba zapešća i hrabro utisne poljubac u moje usne
kao znak zahvalnosti prema mojem pomno odabranom daru
tada ću joj dokazati svoju predanu i neograničenu ljubav u jednom dahu.

Transcendentalna meditacija

Pribjegavam tehnikama
koje me ne muče,
barem ne puno,
znoj je dozvoljen samo u
teretani solidno opremljenoj
za razmažene guzice, to su
pravila, a ja igram najviše po svojima.
Ležim u krilu, spavam na jastuku,
a pritome mislim kako dobro miriše,
a tek njegov vrat, koji ne ljubim,
a mnogi misle za nas da smo par.
Zaspem u krilu, dok mi leđa češka,
ona, žena u godinama,
jesam li onda opet kao neka djevojčica,
usnula san, odmorila, nisam, ali sam
potom oprala suđe,
da se zahvalim,
kao eto nešto da napravim.
Ispijala sam više kava,
telefonirala uz poglede
silnih muškaraca,
koji me ne zanimaju,
ma ni najmanje,
radije bih pogledom skidala
zgodnu dugokosu ženu,
i mislima joj mazila grudi,
s ledom i s medom,
jesam li ja umišljena?
Ma malo, ali to je dobro!
Zvat ću onda opet starije,
da vidim jesu li od mene pametnije,
potom ću skoknuti u Zagreb,
tako barem misle,
jer tamo kao ljubičasto sunce sja.
Čitat ću još mnogo toga, jer sam
još neiskusna i neukusna za one
koji bi me najradije požderali.
I na kraju ću se vratiti u miran san,
a kada se probudim, znate što?!
Opet ću ostati sama.
Bez pokrivača sam.

bitka

trag joj se nastavlja
bitku vodim zajedno
sa sobom
odlučno ostajem
mirno isčekivam ono
ono čega se bojim
i kujem planove
kako da savladam
ono nesavršeno
zbog čeka su se
mnogi predali
izgubili
a rijetki dobili
bitku vodim
i protiv sebe
a ja sam oduvijek
bila dobitnik
ne gubitnik
i ovu ću dobiti
s uvjerenjem

popodnevna kava

poslije vas na ovom ručku
ostajem na kratko
onda odlazim pod plahte
uvlačim se pod svoje tjeme
sanjam kako usnivam
u njegovim rukama
i slušam njegov
jednoličan glas
odmaram se
konačno sigurno
i dopuštam mu
da me nosi
da me preuzme
a sutra ću ja
preuzeti glavni dio
jer ljudi smo
dogovorimo se
u svoje vrijeme
autoriteti smo bili
to se zna

večernja rakiica

opet žestoko zove
zaboravit ću sve
i prepustiti se njoj
i mislima
pomalo

smišljanje smisla

nakon godina bezvezarija
i prisila i ne pitanja i pitanja
nakon galaktičkog ljubljenja
tvojih lijepih usana i zuba
možda je bolje da se
ne taknemo nikad više
da se družimo u rukavicama
samo si po koji poljubac damo
negdje tamo za rođendane i
blagdane i nasmijemo se onako
zatvoreno kako nam dobro ide
i poseremo se još jednom na sve
na cijeli život i zalijemo sve
dobrom i žestokom čašicom
jebeš sve pa i nas !
to je jeben smisao !

deranje kože

i nema više veza kao nekada
da se opustimo i prepustimo
internetu i drugim vezama
sada nas samo isključe
usred razgovora
i nije bitno što pijemo kavu
i nije bitno što plačemo zajedno
što snivamo na istom levelu
i nema veze što se oči kvase
maramice dobro upijaju veze

Sreća

letimo zajedno daleko u snove
držimo se za ruke i crnilo
a bjelinama plovimo
zamišljeni i oplakani.
tvoje kose isprepliću se
s mojim prstima
škakljaju mi dlanove.
miris kuhanog mlijeka
uvlači se u nosnice
zanemaruje ovaj put
sve tvoje skupe parfeme
kojima se nekada kupaš.
svaki put kada dođemo
smijemo se.
hraniš me.
tvoja je snaga ostala
na mojim usnama.
svoje sam obraze
oduvijek na tvoje brade
naslanjala
čak i kada su posijedile.
nema te.

ispucavanje

ne, ne pričam s nikim.
ostajem između četiri,
neka telefoni zvone.
nije baš korektno
da suvislo pričamo,
hajdmo pljuvati!

krevet

na krevetu leži zavezana
ruke joj i noge u okovima
trese se od hladnoće
lice joj suze kvase
znoj joj plahte rosi
čeka na zadnji shut
koji ne dolazi
i samo taj samo taj
ovaj će biti zadnji
obećava samoj sebi

plavetnilo

podnosim okolinu
iako sam ti da ni ne znaš
palačinke spremila
namijenila sam ti nešto divno
ne znam hoćeš li od budale uzeti
onaj dio koji tebi sigurno pripada
i uvijek bih te zagrlila i dotakla
kada bih znala da možemo
oboje tu silu podnijeti
a ne preplašiti se sutra
dok ti naporno radiš i ne staješ
pa i čak u svojoj ljubomori
a ja se držim hermetično -
otvorenog svijeta
koji me često ne pušta
a glave će me doći moj nos
pa bolje da snove snivam
i halucinogene droge odobravam
trebalo bi biti lakše kada se
čokoladnim preljevom prelije
plavo nebo nalik modrom moru

lijevo i desno

skrećem pogled
kada se pojavi
i odbrusim par glasnih
i želim da me nema
jer s ovom veličinom
mnogi nositi se
ne znaju

plutanje

rano sam spremna
za plutanje po gradivu
poznato nepoznatom
i zapalila bih koju cigaretu
i popila bih koju kavu
i osunčala ovo blijedo lice
i slušala glas
opet slušala glas
miran, muški, duboki glas,
glas onoga koji zna.

noviteti

sve se sija novo i sjajno
svijet je prekriven prašinom
sivom, a ipak ostajem i učim
i vidim da idem uzlazno,
pa i moram vidjeti što dolazi.
kuće na moru me čekaju,
tamo sam rođen i otići ću
tamo gdje me žene voze
brzim automobilima i kose
nam se viore po državama
gdje nam imena ne znaju.
i izgubit ću sve i popit ću sve
i kuhat ću krempite na pari
i dijeliti svim svojima
koji će navraćati u ove skice.

vita

polako uzdižem kičmu
poput mačke s pedigreom
koja traži maženje
da bi kasnije ispljunula
svoje klupko dlaka
da ju ne uguši njeno.
i skakat ću po zidovima
hodati plafonom
stopiti se s bojama
i nećete me vidjeti
još dugo
a skakat ću s vama
i crveniti se pred vama
i upijati vaše suze.
a uzet će mi dušu
tiho i lagano udahnuti me
dok stoji ispred mene
i dah će mu se
u bronhama još slediti
i trebat će nam grijanje.

priča, sasvim obična

kada sam usnula i sanjala
otvorenu bocu krvi
sjetih se tebe i priče
sasvim obične
iz doba novinskih članaka
a nekada nije sada
sada se vino u potocima toči
i smijeh ostaje uklesan
na usni još satima poslije
kao nakon žešćih orgazama
dok su me najlonom gušili
pa sam ostajala bez daha
i bilo mi je dobro
sasvim dobro
jeste.

Zvijezde naše drevne!

tiho tiše i glasno ušima gledamo
zvijezde neshvaćene i prešućene
a mršave neurotičarke blate svoj rod
i izvlače se kao da su samo tako
one one i nisu htjele ali su željele
biti tamo i iznad svega jer su žene
željne pivskog daha i kurca koji
im priča kako je on onaj jedini
iznad svih koji će im roditi djecu
i nahraniti ih i poslije im još
i pojebati najbolju prijateljicu
ajde, reci da! ti to želiš,
ti to možeš, ti si ta, ti si žena!

posao razonodni

basovi probijaju uši ,
a srce brže kuca,
dok patike hodaju kući,
lomim se na dva dijela
i kasnije se spajam u
krug omeđen crvenom,
i nek su smokve osušene
tamo negdje iznad mene,
dopustit ću im da me taknu
u unutrašnjost plodnu.

strpljenje prije radovanja

kao mlada igrala sam se
sa šibama i glumila strogoću,
koja je, kako se po najnovijem čini,
s godinama popustila, čak do onoga,
hvala doviđenja, dođite nam opet.
mislimo,
ja i ja, i on, i ona i ja, i oni,
i on i ja, i ona, pa i ja.
a za nabijanje strogoće, pametne,
trebat će po koja relativna godina,
jer i ja bih hodala i vjerovala,
i mirno usnula, i bila ponosna,
dičila se i prsima udahnula.
grlila bih bludno, dala sebe i tražila
skoro pa ništa zauzvrat.

dok sanjam

dok sanjam ona je tu, mirno mi čuva leđa,
gladi me po stomaku, i osjetim joj dah,
iza, gdje sam najosjetljiviji.
ode li daleko, hladno će mi biti,
jer sam navikao na nju,
iako sam sam topao,
a ona, ona je pokrivač, dijete,
igračka, žena, majka, vladarica
i robinja.

danonoćno gledanje

bilo je nekada, a nekada je i sada,
danonoćno gledanje između redaka
u dvorani ,dok je glazba svirala,
a glave sam brojila,i kašalj te odavao, kao i smijeh,
koji je tebi svojstven, smijeh, sa vedrim zubima,
u koje zubar nikada dirao nije.
i danas se smijem istim tim smijehom,
dok me čudno gledaju, kradem im kave,
močim stopala u njihovoj prokuhanoj vodi,
razmišljam o mekanom tepihu, koji će mi
zagolicati maštu stopala,
a potom izdržati moje teško sneno tijelo.

jebe mi se živo

što prostačim kada ne treba
i što pričam kada ne treba
o tome kako novac vlada svijetom
i tjeram ih da razmisle o ljubavi
kako je ona bolja
i neka joj se predaju
jer i ja sam njena žrtva najveća
i patit će iskreno
i ljubit će sretno najsretnije
a nikada požaliti
i klanjat će se revno
svojoj najvećoj ovisnosti
svih ovisnosti
jer ja ću sa svojom ljubavi hodati
i na uzici će me držati
i ispalit ću ju u nebo kada me uguši
i pozvati na zemlju da ju poljubim
i jebat će me uza zid naslonjenu
i dušu mi uzeti hitro
tiho će mi svirati pa dušu potom zgaziti
srce ću joj crtati na čelo
a srce ću joj dok je bura u kapute oblačiti
i tražit ću da me izgrebe po obrazima
potom ću ju zatvoriti u ladicu da pati
i pokloniti joj sve suze i tjelesne tekućine
i noge joj ljubiti ponizno
dok ćemo zajedno letjeti poljima narančastim
i jebe mi se živo što mi pričaju
kako misle da je ono bitnije
pa čak i ovo
jer i da umrem s tridesetom nije šteta
znat ću da sam živjela ljubav i predala se hrabro
kada su mi dali čvrstu podlogu i svijet sam držala

čini mi se...

grudi su ti kao šećeri
dirnute jedanput, dvaput
ostale ljubljene svjetlošću
koja tobom obasipa svoje zrake
dopusti ti da ih upiješ
i usneš u svom krevetu
da bi mogli slušati tvoj
ženstven glas
očaravajući

čitanje sebe

gledam u krug očiju
čine se tople i mirne
a dovoljno opijene da zaspu.
trebali smo iskrenost.
dovoljno iskreni za njih,
možda nedovoljno za nas.
strah mene same,
i mog bola u želucu,
pa neka kažu da to nije pažljivost.
i ne klečimo više,
davno su ta vremena prošla.
a kada bi sve ravnom linijom teklo,
zamišljala bih da hodamo obalom mora,
zagrljeni i zamišljeni.
teče li mir, vrijedi sada pogledati..
a neće sutra, nego će prekosutra više mira donijeti...

obično podne

maske se nose i u podne
zubi su im prošarani rupama
oči utisnute životima
gubim strpljenje
iako mi je sada najpotrebnije
pitam ga što mi je činiti
kaze mi On
kćeri ne znam
samo budi sretna
emocije i razgovor
moraju postojati
nema zareza
nema točaka
pa još ni mene

40% hate

okliznula sam se onda
na svom krovu
nakon što pade ta kiša.
dopustih da me dočekaju
igre vesele dječje,
da mi osmijeh izmame,
jer u samoći tmurno ime nosim,
pa se dovoljno ne podnosim,
da bih podnosila nekoga,
tko sam sebe ne podnosi.
i dopuštam mu da mi
tvdim rukama uklješti vrat,
svojim masnim šakama
uzme moj život,
ispuni si kvotu,
dobije na lottu,
krv moju ostavi,
daleko iza sebe.

interijer

jebe me sve češće estetika,
zato mi se konji vesele,
njima bih jahala,
iako nisu za mene.
znajući sebe ostat ću
u svojoj sobi, ili jednoj,
ili drugoj, a možda i trećoj.
čistit ću svaki vikend
svoje velike balkone,
hraniti se nezdravo
i trošiti se u teretani.
plakat ću nad knjigama,
i sakrivati oči pod naočalama,
tim skupim i velikim okvirima.
a samo sam bijedno htjela
pokoji tepih u toj sobi,
neku lampu za ugođaj,
miris topao i čist,
koji me podsjeti na djetinjstvo,
i ponudi mi utjehu mira,
kojeg i ovako imam u sebi,
izvuče ga van i dopusti mi
da ja biram svijetle zavjese.

ne plači majko

i slama se majka
moja žena svih žena.
jaka bez ijedne suze
kada je suza trebalo biti.
i miris njenih ruku,
dok me mazila
slabu i mladu,
nikada zaboravljen,
davno još neprežaljen,
ostat će pohranjen u
nosnicama lijepim,
jer kuhala nam je svaki dan,
i peglala glupu robu,
iz samodopadnosti
i ponosnog dokazivanja.
nisam kuharica,
kakvu želiš napraviti od mene,
ne znam omjere začina,
ili sam bljutava ili presolim,
ne, kuhanje ne volim.
ne plači majko,
starica će samo usnuti,
za nju ću se moliti,
iako ne vjerujem u Boga,
a ime mu ipak pišem velikim slovom.
ne plači majko,
tebe ću uvijek na leđima nositi,
nisi lagana, ali tebe još mogu ponijeti,
jer jača sam od tebe,
to si davno shvatila,
borbeno dijete si rodila,
koje plače samo kada treba,
tako to ide,
kada ti nisi znala,
i kada si se davno slomila.

rađaoni kukovi

daleko u prošlosti,
pa i ne u tako dalekoj
budućnosti,
padam s točkova,
kukovi stabilni,
bedra modričasta,
neistrošena.
i kupujem igračke,
i ljuljam ih da zaspu,
i milujem ih po kosi,
ma i život za njih dajem,
za bratovu djecu,
ponašam se kao da su
moja, jer jedina moja djeca
će kući sa svojim roditeljima spavati,
dok ću ja zimi na skliskom ledu
klizati hrabro svoje krugove.

put u beznađe

kada ofarbana crnom navraćam
u odaje mira, koje zrače nepomičnim prostorom,
ostaje mi jedino to, da sjednem, zapalim, pustim,
da slušam ionako izrečeno, divim se veličini,
suzbijem pokoje paranoidalno nesavršenstvo,
i utopim svoj ideal savršenstva u čaši crvenoj,
dam savršenoj kozmogoniji da prodre do želuca
i ostanem nesavršena ja.
ja, koja će se i za koju godinu naći na ulicama,
osunčana, s kojom borom više na licu,
crna u duši, prošetana psom boje bijele kave,
koji će me vući na dugoj uzici, a kojeg ću voljeti,
jer je njegova ljubav bezuvjetna i on će mi se
uvijek smijati, voditi me kroz život, jer očito je
da bez njegovog njuha i ravnog pravca
ja više ovim svijetom ne znam kročiti.

black white

Kada je hladno
dobro kaham vino,
obično zaboravim klinčiće.
Nisam neka od onih,
jer ne volim slušati.
Zvijer moja živi u kući,
bič sa sobom nosi!
Temperaturu skidam oblozima,
tablete pijem poslije obloga.
Dušu umivam svakodnevno,
mirisi me drže za nos,
vode me vode,
polako u smrt.
Na koljenima klečim rijetko,
vođena na uzici,
našamarana teškim rukama,
samo uz uvjet teške ljubavi,
ako me kasnije jezikom pomiluješ.
Ostavljam trag u svjetlosti,
moji tragovi u koži duboki.
Igre da ne bude dosadno.
Ova dva lica gledaju daleko.

živa vatra

danima se ne briješ
nokte grizeš dok te gledaju
kosa uz glavu bolje ti stoji
ribaš kupaone ponekad
svoje misli njeguješ stalno
kao tvoja dva lica
slušaš se i gledaš se
a uvijek ćeš vatru pljuvati
plamen plemenit ispod kože
otvaraš vrata kaveza
ključ uz tebe
i prodireš do srži

vječnost

ostajem sjediti u neudobnom naslonjaču
gledam na sve strane
očima brzo mislim
ušima tiho čujem
stavljam naočale
glasno je
gledam te i dalje
baladama ploviš
kao i ja koja plivam u tebi
plivam kroz krv vrelu
i zadržim se dugo
u toplom pazuhu
ronim njuh u tvoje feromone
pa i jedva da ispuštam dah

isprepleten put

zvono nas budi
samoćama masnim nahranjeni
visokopostotnim opijeni
predajemo se kucanju bez pogleda
dok su oči širom zatvorene
mir se širi i izvire kroz prste
zakucani golovi iziskuju poštovanje
milovanje po kosi se odvija potajno
daleko smo
a blizina nas odaje

večernja gozba

munjevitost riječi
zapljuskuje me
kao onda
kada si me lagao
a sada to činiš
mnogo profinjenije
i proždireš ostatke mene

erotski san

dok mi djeca neočekivano govore
kako im mirišem dobro
poklonit ću si rundu mira
odsanjati svoju ljubav
sljubljena s debelim jorganom
i tankim mirišljavim jastukom
pod kojim je knjiga iz francuskog
sanjat ću te kako me romantično
bacaš na kauče narančaste
stiskaš svojom težinom do nepomicanja
zarobiš ruke u svoje snažne muške šake
i ljubiš duboko i vlažno
onako kako samo ja volim
pa i napraviš mi koji ugriz bez krvi

grlim

ispijam tvoje čaše kristalne vode
kakve ne toče nigdje dalje
gledam boje koje ne vidjeh nigdje dalje
upih riječi koje ne upijam nigdje dalje
izgubih teške metale koje ne gubim dalje
i čuvam dušu obilježenu da ne ide nigdje dalje
uvijek bih ti dala ono dokle dalje ne mogu
dala ti ono što uzimaš i ne plašila se sutra
i dopustim ti psovke
pa i bičevanje crno
navikla sam se na ekstremne stvari
koje nekada tjeraju u kut i na ljuljanje uma
kojeg se zarobi u luđačku košulju
pa bude lakše

sladostrasno kupovanje suza

ofarbana narančastom zelenom i žutom
zamuljana crvenom i crnom
širim crnu i skupljam u minimalu sebe
ostajem na kauču ležeći promatrajući
blještavi tamnocrveni monitor
skupljam dvije tri suze i dižem glavu
idem dalje zamazanog ponosa
obilježena
ne vidi se
ionako

Večer

U mraku crnom stišćem dlanove
koje znoj ostavljaju u porama pohranjen
čuvan da se izlije po tvojim preponama.
Znaš ono što mnogi ne znaju
i uvijek mi kažeš i bez da te pitam.
Trebaš moje pohvale koje su zamjena
za majčino milovanje po kosi.
Okrećeš glavu opet
i bolje je.
Je.

De Optimo Reipublicae Statu deque Nova Insula Utopia

Dok se mlate i ubijaju,
pobjeći ću u vlastitu Utopiju,
pisati ju kao More, samo krvlju
i snagom posebne žene,
mnogima dovoljne,
sebi poprilično nedovoljne.
Obilježene.

miris orhideje

utisnuta u smeđu boju
diram kičmu u središte boli
čitam o ženskoj jebenoj boli
koja odaje briljantnost uma
sljubljenim svemirom
skrivenog pod izgubljenosti
nošenja svoga vlastitog ja
perfekcija iskrenog smijeha
nigdje poslušanog
tjera u mir koji se širi tijelom
i boja sva lica crvenom
sporazumno bježanje pred strahom
opravdava se danas samo pogubljenjem
gluposti i vježbanjem trule svakodnevnice

Ona

letim jučer
odjednom
hvatam zrak
i krajičkom oka hvatam nju
(kod crkve crvene)
zaogrnutu plaštom štrikanim
dugačkim sivim
i grlim ju da ni ne zna
i gledam joj
lice iz profila
(a ljudi, dovoljna mi je uvijek sekunda ili dvije)
kosa ti je kratka, je li duža bila?
a ljutiš se, kao da mrštiš prelijepo lice
ma, je li se ljutiš?
ne, u dubini se ne ljutiš,
znam, zato te i grlim, i tebi pišem,
a nisam stala
oprosti mi što nisam stala,
na kotačima letim,
crninom zaogrnuta,
idem prdonjama nekima platiti za zimovanje
u nekim Alpama, pa neka dostojno riču s nekim milka kravama.

noć

vjerovala ja ili ne, noć ostaje noć
a mi, koji smo nespremni predati se mraku
u potpunosti, bolje nam je da ostajemo u
svoja četiri zida. ili osam, ili dvanaest.
nove maske me okružuju, nitko ionako ne pokazuje
već duže svoje pravo lice.
i mislim da ne mogu više, a mogu,
zavaram se i prepustim se.
noć vještica krade muške duše, koje šute sebi,
čude se meni,
a toliko besmislica pričaju,
kod tebe ili kod mene,
a nose milijune sa sobom,
bijesno im didaktički govorim,
kao da ne znaju da ću samo s pravim kročiti,
a meni piće ne možete platiti jeftinim i krvavim odrazima,
iako se jučer kada je nastupio lom vraćam kući krvavih koljena.
samo se nadam da doktoru ne idem, jer dosta mi ih je.