BARA ZA ČAPLJE
u plićaku se brćkamo,
kada pokušavam sprati mulj sa sebe,
a obično mi teško ide zbog naočala,
unatoč svim temeljima o glatkoj koži.
glasno je među metalima,
a ja sam na limunadi danima.
viču kada ne slušam.
slušam kada ne viču,
ne uvijek.
trudim se grijati te,
po noći ti deka pada,
dižem ju i obično se
stišćem još više uz ljubav,
ona je tu,
prožima.
ona bez puno misli prožima.
KRUŽNI SNOVI
kada jednom ostaneš
nafilovan bahatostima
promisli o trenutcima
samoće pohotne
o grižnji onoj opakoj
pa i hladnoći koja ti kosti hladi
vjetru koji ti krv ledi
promisli o ljubavi
i onome što nemam
i razmisli što imaš
kada ja nemam
a dat ću ti što imam
kada nemaš
ti daj ono što misliš
da nemaš
a imaš
ako budeš tu kada mi dosadi
jednostavno mi dosadi.
PUSTOŠ
pokidanih nizova
završavam iskrenosti.
smijeh neka se nosi
sa onima koji odlaze.
riječ mi izvire i udara
negdje tamo o dva zida.
samoća neka se proširi
neka i dalje udišem
sve one laži svijeta.
neće me biti
kao što me bilo.
moja vjera
tjera sve u prsa.
zavučena pod pokrivač dana
plakat ću sve suze u sebe.
čuditi se svijetu,
čuditi se svijetu.
JA i VRH
tiho me skidaš
njušiš moje ruke
provlačim ih kasnije
svojom jednostavnošću
tvojim podatnim kosama
griješ me oko bokova
ovaj put
djelujem nezainteresirano
uvijek djelujem onako
kako si navikao
dok te opet ne iznenadim
i na to si navikao
zaplovim tada tvojim vrhovima
samo smo ti i ja
BOGOVI MEĐU NAMA
gorke suze
kriješ ispod trepavica
negdje se kolutaju sa strane
trepere zvijezde u tvojim očima
mislim da znaš da i dalje
kročiš samo ti mojim noćima
spusti ruku u moju
dopusti da te moj smijeh vodi
ponesi me kada znaš
da je bitno očima nevidljivo
ja mogu s tobom
kada ne znaš sa sobom
ljubit ću ti uši
mirisati kose
osjetit ćeš topal dah
čekat ćemo zajedno
da nam se Bogovi spuste na ramena
LOST IN TIME
Gdje ćemo se naći tada,
kada nas vrijeme odvede za ruke,
uvede nas u jednosmjerne ulice,
zaveže kao pse uzicama za bandere.
Hoću li sve promjene podnijeti,
jaka kakva jesam?!
UVJETNA SAMOKONTROLA
sasvim
usputno
koračajući
onim proplancima
skupljam dijelove tebe
guštam se velikim srcem
koje pumpa krv pod kontrolom
jer samokontrole čini mi se više nemam
PRONAĐENA IZGUBLJENOST
večeras slavim sebe
kao i svoje slabosti
grijem se u dekama
i uz tebe
skačem hrabro
slabo padam
gmižem po fazama
kao životinja
dam ti da me nalupaš
nakaze kažnjavaš
redovito puštaš krv iz mene
pomno ih gledam zafarbane
crvene od mene
dajem si snagu
da kročim livadama
posadim tamo negdje
svoja stopala
na iskopano dno
ne gazeći sebe
secirajući ih neprimjetno
s onim što imam samo ja
PREUZIMANJE
nakon što se vraćaju,
vratit ću se i ja,
dok poberem ovo trnje
i ozračim svoje sunce.
plačem i smijem se.
smisleno je.
(PORNO) TERAPIJA
uzmi me večeras
za one porno misli
srozajmo se na dno
našeg dna
brza sam
a znaš li ti
da si moja brzina
koja liže ona zapešća
takvom snagom
da zaboravljam
i znam tko sam
MAGNUS
silovito se valja po krevetima
danas
sutra
jučer
ni ne znajući za mene
da sam tu
sada
sutra
jučer
da sjedim i mislim
da bdijem i zračim
da zaboravljam na sve kroz njega
da ga slušam
danas
sutra
njegove ruke ljubim
samozadovoljno
gurajući svoje na sigurno.
VRATOVI
Misli njegove mi prostruje
tamo negdje između srca i želudca.
Kuhamo si obroke žudnje,
ovakvi izgladnjeli do kože.
Dajemo si zapravo onoliko
koliko ide u nepovrat.
Ližemo si vratove,
bez da ližemo rane gorke, tmurne.
Njih ćemo proždirati onih dana,
kada će nestati u hiru.
Mi ćemo tada strujati onim zrakom,
kojim sada letimo i čekamo.
MRAK
Sriveni u mraku
dugujemo si dan.
Zaleđeno staklo
širi mi obraze na pola.
Vrel dah ostaje ucrtan
duboko u noć,
gdje mir dolazi
u navratima,
nakon tolike žestine
u bokovima.
NAVLAČENJE JUTARNJE LIMUNADE
Daleko u mislima navlačimo se,
ostajem ustrajna,
kopam po dnu temelja.
I miris taj je temelj
(ne govorite mi da nije),
i prsa ta su temelj,
ona kava tamo je bila temeljna.
I pričajte mi o njemu
(ne slušam više),
slušam sebe i taj miris,
duboko u nosnicama
otkrivamo te svoje ličnosti
zaokružene sobom.
Uzalud mi ovo pričanje,
kad osjetim, kad osjetim...
ŽELJA
njega želim,
čiji um mi mira ne da,
njega, kojega u naručju čuvam,
skriveno otvorenog preda mnom.
njega, od kojeg mi srce jače zalupa
pri pomisli da pijemo zejedničke sokove,
čitajući si međusobno zapise na koži.
on, koji je dostojan ponosa silnog,
upotpunjavajući moj cijeli smisao besmisla.
on, vjeran smijehu večeri,
skrivam ga u zagrljaju,
gutajući njegove oči,
njegove usne,
njega
i sebe u njemu.
