ulazim u njega
iako znam
da nema kraja
ovim zidovima
vrište hladnoćom
dok svi putevi
vode u mrkli mrak
bez svjetla
toliko je potrebno
da nam osvijetli
katarzičan put
sebi sam prepuštena
na volju predana
ne hraniš me i dalje
sve dok se ne zagrnem
i šutljivo odem
u krevet
jedino tamo
sam ogrnuta
sigurnom toplinom
svoga zagrljaja
ljubljena
samo u snovima
Post je objavljen 18.12.2008. u 00:10 sati.