30.07.2018., ponedjeljak
Odlazak
|
Jednako tmurno i nesnosno vruće je bilo kada smo u jutro krenuli taksijem na avion. Probijajući se kroz jednaku gužvu kao i prethodni dan. Nitko nije ni riječ progovorio, samo smo buljili kroz prozore auta. Do polaska aviona smo imali još dobrih dva sata, dovoljno vremena da se još više sjebemo što je ovo kraj našoj Odiseji. Kao da smo najrafiniraniji financijski analitičari koji su proveli dane računajući, naš budžet je ravno izdržao do odlaska kući. Nakon što smo platili taksi, ostalo nam je još svakome po 2-3 Dolara u tajlandskim Bahtima. I tog sitniša se odlučismo riješiti, pa da se fino ko ljudi vratimo kući dekintirani. E sad, suvenira za 2-3 Dolara na aerodromu baš nešto i nema. Majica od Ralph Laurena ili parfem od Joopa nam se baš i ne uklapaju u budžet namijenjen bespoštednom rasipanju. S druge strane ne mislimo se nužno nasekirati sada oko ovog nauma, tako da smo izmoreni od silnog razmišljanja, poput ostalih turista ne znajući šta sa sobom, sjeli u McDonalds. Stavili smo svu lovu na hrpu i uzeli sebi besprijekorno zdrav i vitalan doručak, uz hektolitre kečapa i majoneze. Još sve one Bahte koji su ostali viška, velikodušno smo poklonili teti na blagajni. Sad stvarno nemamo više niti jednog jedinog novčića. Koliko god perverzno zvučalo, uhvatila nas neka sreća što smo uspjeli baš sve skršiti. Prtljaga nam je valjda već premještena sa jednog na drugi avion, tako da smo najsporije moguće krenuli da se „učekiramo“. Čak i kad smo došli u blizinu šaltera, nije nam se dalo obaviti taj korak, jer ... nemamo ni mi pojma zašto, jednostavno smo se još muvali ispred i zujali bezveze tamo vamo. Na kraju smo ipak predali i putovnice i karte i jebat ga, ajmo kući. „Hvala lijepo, sve je u redu, samo ćete još morati platiti takse za ovaj aerodrom, jer one nisu uračunate u ovoj karti.“ „Naravno. A, koje takse?“ „100 Bahta po osobi.“ „100 Bahta? Koliko je to, to je...“ „Oko 3 Dolara gospodine.“ „3 Dolara?!“ Smijem se. Smijemo se. Ha! Koji šaljivđija ova teta! „Kažete 3 Dolara?“ „Da, 3 gospodine.“ „Hm, ne bi ste vjerovali... Gospođo, mi smo taman... Evo baš upravo... Gospođo mi nemamo ništa više, taman smo zadnji novac potrošili, tako da nemamo više niti Centa.“ „Razumijem, ali morate platiti ove takse.“ „Ne, nije da ih mi ne želimo platiti, mi bi platili, ali stvarno nemamo. Nikakvog novca. Niti Dolara, niti tajlandskog novca, niti bilo kakvog novca.“ „Ja vas ne mogu pustiti kroz Check-In dok ne platite takse.“ I svaki put kad nas je iznova odjebala, radila je to kroz nekakav kiseli, umjetni, užasno iritirajući smiješak, koji su je trenirali da nabaci svaki put kad se obrati mušteriji. I već u slijedećoj sekundi je bila vojnički ozbiljna. Valjda čak i kad bi nam rekla „Jebem vam mater“, izgovorila bi to sa osmijehom od uha do uha, držeći u lijevoj ruci tubu kaladonta kojeg koristi, na kojoj isto stoji „Jebem vam mater“. Kao što inače rade u reklamama za kaladont, kada razjape usta sa perfektno posloženim, bijelim, ispoliranim zubima. Pošto se iza nas već stvorio red, maknuli smo se u stranu da se malo preispitamo šta li nas je to snašlo. „Kakva nadasve ljubazna mlada dama!“ „Kakav savršeni inžinjering u ustima, svaki zub je pomno isplaniran i projektiran.“ „Kako oni negdje skladno i perfektno žvaču, melju i hrskaju. Ja mislim da je svakoj hrani totalni trans biti sažvakan od ovakve jedne čeljusti. Meso naprosto prede od sreće pod tim inžinjerski uzgojenim sjekutićima, umnjacima, kutnjacima i ostalim, da ih sad ne imenujemo.“ „Jel bi bilo napadno da ju se u pol priče o taksama pita, izvini ko ti je radio zube?“ „Jel privatnik ili neka firma? Ma neee, kakav privatnik, firma jedna po nacrtu jednog projektantskog biroa. Znači sve su preuzeli, od planiranja gdje će jedinica, a gdje dvica, gdje gornji a gdje donji zubi, do onog što bi se reklo – ključ u ruke“. „Da, da, pa vidi se, vidi se odmah da je to profesionalno rađeno.“ „Nema tu da je neka rupa, pa ono jednom rukom zakloniš, a drugom ruješ čačkalicom poslije večere.“ „Ili da jezikom ganjaš satima između dva zuba, dok se onaj komad mesa grčevito drži u nekom procijepu ili šupljini.“ „Ma šta ti je, pa svaki zub ima ima svoje brojilo, interfon, klima...“ „Naravno!“ „Nego... Ove takse što nam spomenuše...“ „Neam pojma.“ „Mi imamo povratne u kojima su takse plaćene, a ovo je dio povratka.“ „Tako je.“ „Eto riješili smo problem.“ Čim se red ispraznio, otišli smo opet do šaltera, kod iste one rospije. „Oprostite ali mi imamo povratne, takse su plaćene, a ovo je dio povratka.“ „Ne, takse nisu plaćene za ovaj aerodrom u Bangkoku.“ „Stvarno?“ „Da.“ „Pa dobro jel problem da mi to drugi put platimo, slijedeći put kad naletimo?“ „Žao mi je, ja vas ne smijem pustiti na let, dok ne platite takse.“ „Samo malo, jel vi nama hoćete reći da ako ne platimo 3 Dolara svaki, da nam propada let i da moramo ostati ovdje?“ „Na žalost mislim da je tako!“ I opet nam to reče kroz taj njen smiješak. „Hvala lijepa!“ „Ah, pa ko bi ovoj mladoj dami bilo šta zamjerio, kad je svaka informacija koja izađe iz njenih usta poput praznika za uši. Kišovitog doduše.“ „Može li slučajno biti, samo slučajno, da smo maloprije taman svaki skršili po 3 Dolara? I to skršili isključivo eto, da ih se riješimo?“ I tu smo pukli od smjeha. „Jupi, ne idemo kući, ostajemo u Tajlandu bez kinte!“ Kako smo si ostavili vremena, misleći da imamo svo vrijeme ovoga svijeta, tako je to isto vrijeme do polaska aviona počelo polako da curi. „Jebiga šta sad?“ „Ja nemam ni prebijene kinte, ništa, nula.“ „Ni ja.“ „Ni kod mene ne izgleda ništa bolje.“ „Znači niko nema. Pa zar nemamo niti za jednoga da skupimo 3 Dolara, pa da ga pošaljemo nazad i da se on onda za par godina vrati po nas ostale?“ „Ja ne znam ni šta bi prodao, dresove od Šukera smo utopili, gitara nam je već u avionu pa ne možemo ni zaraditi kao onda u Niigati.“ „Jedino da ovo na sebi što imamo prodamo, iako sumnjam da će se otimati za iznosane gaće.“ „Jel se može ovdje negdje na aerodromu predati sperma za novac?“ „Sigurno. I to ravno na šalteru kod ove tete, koja nas ne pušta na let.“ „Morali bi biti vrlo pažljivi, da doziramo za 3 Dolara.“ „Ja ne mogu garantirati s obzirom na protekla 3 tjedna, da se ne bi omaklo koji Dolar više, sto, dvjesto...“ „Jadna ona teta, već ju vidim kako i tu dužnost obavlja s onim osmijehom na licu, drži one epruvete, ono kapa i prelijeva se na sve strane, ova pored joj govori da moraju proknjižiti takse, ova vrišti jebale te takse, daj još epruveta ili kakvu kantu.“ „Onda skonta da se malo zanijela, pa se brzo nasmiješi i pita da li želimo kompletan iznos platiti?“ „A ne, molim Vas, inzistiramo da svatko plati svoje. Ovo tu je za moja 3 Dolara, molio bih vas kusur.“ Istresli smo džepove, 386 puta smo prevrnuli novčanike i sve moguće pretince, nitko nije imao niti novčića. Do polaska aviona ostalo je sada još 45 minuta, što je s obzirom na proceduru „čekiranja“ na ovako velikom aerodromu, provjere osobne prtljage, pregleda dokumenata i samog ukrcaja u avion već postalo malo napeto. Niti u jednom trenutku nas nije uhvatila panika, jer nismo sebi uopće dopustili pomisliti da je stvarno moguće da nam karta propadne, jer eto mi sada nemamo tih pišljivih 3 Dolara za takse. Iako je sve ukazivalo na baš takav scenarij. I nekakva alternativa nije bila ni izbliza ponuđena. Svejedno, uopće pomisliti da će nas stvarno na kraju ostaviti radi 3 Dolara, je više nego suludo. No na šalteru je bila i dalje jedna te ista simpatična teta i nakon još dva pokušaja nagovaranja, morali smo realizirati da nama stvarno propada let jer smo upravo te pare bacili na kavu, pomfrit, kečap i majonezu. Šanse da ćemo vremenski stići na let, čak i ako bi nam se smilovali i oprostili nam takse, pale su u međuvremenu drastično. E sad smo se počeli znojiti. „Sve mi se čini da će ovo biti najgluplji propali let za koji sam čuo i moram priznati da sam izuzetno ponosan da se baš nama dogodio.“ „Apsolutno se slažem, velika je čast sudjelovati u ovome.“ Tapšam Tomu po ramenu i ispod dlana osjetim neku plastiku. „Jel ovo neki specijalni dodatak majici?“ „Koje?“ „Pa tu imaš nešto, u majici ili džepu?“ „Nemam pojma, vidi stvarno džep, nisam ni znao da imam džep tu.“ Odjednom se u Tominoj ruci našla kartica. „Jel to kartica od banke?“ „Kreditna!“ Nije ni stigao ono a od kreditna izgovoriti, već smo munjevito skočili i počeli sprintati preskakajući kofere, sjedalice, nekakva kolica, samo smo još čekali da naiđemo i na prepone sa malim bazenom kao u atletici. Dotrčali smo do prvog bankomata i doslovno pomeli nekog usporenog poslovnjaka u stranu. Njemu se to baš i nije svidjelo, ali nismo sada imali vremena da mu puno objašnjavamo našu situaciju. „Jebemti PIN!“ „Ne znaš ga?“ „Pa mislim da bi trebao biti... nije.“ „Sjeti se Toma, sjeti se!“ Iz drugog pokušaja je upalilo i sva petorica smo se nabili na ekran da vidimo hoće li moći podići bar 20 Dolara. Par sekundi koliko je bankomat prikazivao da je proces u tijeku, činilo se poput godina. Bankomat je samo izbacio karticu. „Ne!“ „Daj ne seri!“ I odjednom se u pretincu pojavilo i 700 Bahti ili 20 Dolara! Nismo ni prestali vrištati poput luđaka, toliko da su se svi u krugu od 50 metara okrenuli, već smo opet preskakali kofere, sjedalice i razne prepreke i prepone da se dokopamo one tete na šalteru. Bacili smo i onaj novac i putovnice i karte na pult, a ona najsmirenije i najopuštenije počela da pregledava sve te dokumente. Recimo da te netko napije s rakijom i našopa vijagrom, te stavi te golog pred golu Pamelu Anderson koja ti se još smješka i kaže ako se uspiješ suzdržati, dobit ćeš 20 tisuća Eura. I ti se probaš suzdržati, dok ti moždane vijuge vibriraju, tijelo podrhtava i proživljavaš najgoru muku koju si možeš zamisliti. E tako otprilike je izgledalo naše suzdržavanje da ne krenemo vrištati na ovu tetu, ne bi li se mrvicu ubrzala. A ona sa najljubaznijim osmijehom pita: „Da li želite kompletan iznos platiti?“ Raskolačenih i krvavih očiju, sa vampirskim zubima koji se protežu preko brade, jedva smo nekako kimnuli glavama. Nakon što je obavila svoj dio posla, krenula je slagati putovnice i karte da nam ih fino, uredno uruči u ruke. Taman je krenula da nam to sve preda uz njen smiješak i standardnu rečenicu „Hvala vam što letite sa Thai Airways i želim vam...“ Poput izgladnjelih životinja, isčupali smo joj to sve iz ruku i odjurili dalje prema slijedećim kontrolama. Mislim da bi nam i poneki atletičar pozavidio na brzini kojom smo jurili kroz hodnike, a njima je već odzvanjao glas na razglasu: „Mr. Iva-no-vik, Mr. Ma-tik, Mr. Suman, Mr. Vi-do-lak, Mr. Bra-ak, molimo da se javite na izlaz broj 25.“ „Ma nemoj, a mi baš krenuli na jebeni piknik!“ Izusti Brane valjda kroz škrge, dok letimo prema izlazu broj 25. Na ulazu u hodnik koji direktno vodi u avion stajala je djelatnica aerodroma, spremajući se taman da zaključi ukrcavanje i zatvori vrata od hodnika. Da su vrata širom otvorena bila, vjerojatno bi u onom naletu samo proletjeli, ovako smo se srećom uspjeli zakucati i u vrata i u djelatnicu. Ona još za divno čudo presretna što smo se zabili u nju, valjda napokon malo uzbuđenja u ovoj svakodnevnoj rutini. Nije ni provjeravala dokumente, samo je uzbuđeno rekla da požurimo. Kako smo utrčali u avion, tako su za nama zatvorili vrata, šofer je stisnuo kvačilo, povukao ćok, okrenuo ključ, ponovio to uz štekanje dva, tri puta i kroz dimnjake Boeinga je suknuo crni dizel. Dobro, možda ne baš tako, ali slično. A unutra od mogućih 200 ili 300 putnika, jedva 50-ak. Pokušavajući doći sebi od ove jurnjave, mogli smo birati ne sjedala, nego svatko svoj red. „Jebote, a nas bi radi 3 Dolara ostavili, a ovdje prazan avion.“ „Pravila, pravila, da bi nas udavila...“ Reče nekada davno Bora Čorba. Prvih sat vremena , valjda izmoreni od ovog ganjanja aviona, neizvjesnosti, stresa i raznih drugih nedaća koja se strovališe na naša mlada pleća, zaspali smo kao bebe. Probudile su nas simpatične stjuardese sa blještećim osmjesima, koje su valjda išle u isti razred kao i ona na šalteru, samo što su ove nudile hranu i piće pa su im ti osmjesi izuzetno dobro stajali. „Jel se ti stvarno nisi mogao sjetiti da si imao karticu?“ Upitah Tomu još ne vjerujući da nas je sve spasio sa svojom kreditnom. „Pa vjeruj mi da pojma nisam imao. Pošto sam ju valjda sakrio tu za svaki slučaj, još prije nego ćemo krenuti za Moskvu. I na kraju od svih stvari koje su nam ostale u avionu, ja baš uzmem tu majicu. Srećom!“ „E svašta.“ „Stvarno si nas spasio u zadnjoj sekundi. Ja nisam nosio nikakve kartice, jer ona jedna od tekućeg koju imam, mislim da se iz očaja objesila.“ „Pa niko nije imao nikakve kartice. Samo keš. Čak nas trojica nismo ni mobitele imali.“ „E ovo bi stvarno bio vrh vrhova, da smo radi 3 Dolara zaglavili u Tajlandu.“ „Pa sad ne znam ni jel mi žao što se to nije dogodilo ili sam sretan što smo se ipak ukrcali. Nekako ne mogu vjerovati da je ovo sve gotovo i da idemo kući.“ I nismo mogli vjerovati da idemo kući. Kao da nas je netko budio iz sna u kojem smo bili i Indiana Jones i Alisa u zemlji čudesa, Corto Maltese i grupa TNT. Iako su nam puštali najnovije holivudske hitove, nezainteresirano smo buljili u pokretne slike, dok smo valjda svatko svoj film vrtjeli. Kroz glavu mi je tutnjao uragan slika i doživljaja iz Moskve, Transsiba, Vladivostoka, Niigate, Ibarakija, Tokija, pa na kraju i Bangkoka. Toliko je toga bilo u zadnja 3 tjedna, da imam osjećaj da ću morati napisati putopis o svemu tome. THE END  Oznake: transsib, nogomet, rusija, vlak, Putovanja, prvenstvo, tajland, japan |
12.07.2018., četvrtak
Delirij metar od gola
|
Dva sata prije tekme smo krenuli prema stadionu. Gitaru smo zaključali u nekakav ogroman pretinac na željezničkoj stanici. Tek ispred stadiona su se počele pojavljivati mase Talijana. Iako je naših na tekmu protiv Italije stiglo pet puta više nego na onu protiv Meksika, Talijana je otprilike troduplo više. Ja stvarno ne znam gdje su se oni skrivali do sada, jer do maloprije sam bio ubijeđen da će ih biti dvojica, možda eventualno trojica. Jako puno Japanaca je u talijanskim dresovima, što ne čudi previše, budući da Italija ipak uživa jedan popularan status. Ali Japanci u hrvatskim dresovima, sa kockastim šalovima oko vrata, e njima se još uvijek ne mogu dovoljno načuditi. I nije to jedna grupica entuzijasta, poput onih iz Niigate koji su osnovali klub ljubitelja Hrvatske, nego hrpe i hrpe pojedinaca. Sad ili su Čoša i Alen imali rasprodaju i uspjeli su utopiti svu svoju robu ili je ovo nekakav fenomen kojeg iskreno i dalje ne razumijem. Svejedno, nekako ti dođe toplo oko srca vidjeti sve te ljude koji nemaju veze sa Hrvatskom, da navijaju za nas male i nepoznate. Stadion je predivan, na dvije etaže, kapaciteta 42,000 ljudi kao i stadion u Niigati. Samo što je ovaj bez atletske staze, pravi nogometni sa tribinama odmah uz teren. Iako su se organizatori stvarno potrudili u planiranju da se ne stvaraju grupe, nego su nas poput maslačaka raspršili po cijeloj tribini, odlučismo ignorirati zakon, red i organizaciju. Direktno uz teren je bilo još par redova gdje nije baš nitko sjedio, tako da smo u jednoj munjevitoj akciji, kao na nečiji znak, sa svih strana počeli preskakati sjedala i ograde kako bi se skupili ravno iza gola. Osiguranje se nije baš snašlo, jer nisu očekivali da bi nekome uopće moglo pasti na pamet da sjedne na mjesto koje mu nije na karti napisano. Ipak su dotrčali za nama, okružili nas i ostali poprilično zbunjeni šta dalje da rade, jer su vidjeli da ne pravimo frku nego samo želimo biti na okupu. A na okupu su bile opet iste face, Čoša, Alen, plus sada i Neno koji nije više u jeans jakni nego je čak uspio od Vranješa ižicati original dres. Boysi iz Jaske, Boysi iz Zagreba, vinkovački Ultrasi sa Tiletom, nekoliko Riječana, Riba sa svojom vaterpolo kapom, Bilić sa svojih dva i pol metra, Knjaz u ulozi reportera navijača.  U životu nisam stajao ovako blizu terena ili gola. Pletikosa stoji samo par metara ispred nas. Da se malo protegnemo i da su nam ruke inače do poda, možda bi mu mogli držati rogove nad glavom. Pored nas Japanka u japanskom dresu, drži karton iznad glave na kojem fino isprintano stoji "Naprijed Hrvatska". Kreće talijanska himna i kamera snima redom zamaščenu "Taft" reprezentaciju. Svi redom imaju bar pola tube gela na poludugačkoj kosi zalizanoj iza uha, plus mangupske bradice raznih oblika. Valjda im je najveća muka što nisu mogli istrčati u Armani odijelima i sa stilski svezanim šalovima oko vrata. Ali i bez Armani odijela, imaju odličan gornji dio plavih trenirki na kojima ogromnim bijelim slovima piše ITALIA. Ništa nisu ostavili slučaju, svaki detalj predstavljanja inače modno osviještene nacije je stilski obrađen. Tribine prepune talijanskih šminkera i foliranata koji energično urlaju himnu ili lijepših polovica koje zanosno pjevuše kao da se radi o San Remo festivalu. Kreće naša himna i slika naše reprezentacije. U usporedbi sa Talijanima, kao da kreće prijenos poljoprivrednog sajma u Gudovcu. Nema tu zajebanih frizura ili trunke gela, svi uredno ošišani i obrijani, totalno prenevinog i prepristojnog izgleda. A prva slika hrvatskih navijača preko divovskog ekrana na stadionu prikazuje šestoricu veselih pijanaca u crvenim majicama, na kojima bijelim slovima piše "I-mi-bi-je-ba-li"! Sudija svira početak i kreće utakmica u kojoj smo se našli vaditi protiv protivnika kao što je jedna Italija, dok smo protiv Meksika zajebali sve planove za ovo prvenstvo, koje smo mogli zajebati. Nakon par sekundi korner za naše. I umjesto da ubace odmah u 16 metara i pljus, gol, neee oni ga drkaju okolo naokolo i naravno lopta Talijanima. I jedni i drugi masovno gube lopte, naši sile kao glavom kroz zid, dok Talijani uspijevaju organizirati neke akcije. 15-ta minuta, lijevo od nas Talijani prodiru prema našem golu, Robert Kovač kasni i povlači Donija za dres u naših 16 metara, ovaj u padu puca, ali Pletikosa nekako brani. Srećom nije ništa suđeno, a nas je prvi znoj oblio. Fala kurcu, naši su počeli igrati, pa deset minuta kasnije frka u talijanskom šesnaestercu. Rapaić tuče po golu, Buffon jedva skida noktima, lopta je centimetar od gola, mi na vrhovima prstiju samo što ne uzletimo sa tribine i u zadnji tren obrambeni igrač izbacuje loptu skoro sa same gol linije. Par minuta poslije Bokšić odličnom fintom šalje svog čuvara po ćevape, ubacuje i opet fale milimetri da Vugrinec glavom zakuca u gol. Prikazuju talijanske folirante koji vise naslonjeni preko ograde, umiru od dosade i kad su se skužili na monitoru stadiona, ustadoše svi energično, počeše skakati i sad oni kao navijaju. Mi se nismo uspjeli strpiti ni do poluvremena da potrošimo glasnice, već sada mutiramo pri najmanjem pokušaju da nešto izustimo. Minutu prije kraja poluvremena, opet Rapaić tuče po golu i opet taj Buffon, ta hobotnica sa stotinu krakova. S obzirom da igramo protiv Italije, nije ovo ni malo loše, mi 7 udaraca na gol, Talijani svega 2.  Kreće drugo poluvrijeme, nismo se ni navikli da je sada Buffon ispred nas, na drugoj strani neka luda kombinacija, Vieri glavom i gol! Nas kao da je netko pokosio rafalom. Ofsajd! Nije gol! Uf... Još Vieri dobio žuti što se mrvicu previše nasekirao oko toga. Napokon se igra seli prema nama, prema Buffonu, Rapaić opet ima priliku i Buffon naravno opet zaustavlja uz stativu. Iako se cijelo vrijeme polomismo od neprestanog pjevanja i navijanja, dovoljno je da se Talijani jednom probude i da kao sada pola stadiona zagrmi Italia, Italia i mi možemo lagano da se poklopimo ušima. Što naravno ne činimo, nego odmah kad se ovi utišaju, nas šaka jada krene derati grlo do usijanja. Lopta odlazi na drugu stranu u naših 16 metara, pa lijevo na Donija, on ubacuje u sredinu, opet Vieri glavom, ovaj put u suprotni kut, Pletikosa leti za loptom, gol. Italija slavi, stadion na nogama, a nas kao da je netko pljusnio hladnom vodom. Šok i nevjerica. Mislim da je to bilo to što se tiče ovog prvenstva. Razmaženi broncom s prošlog svjetskog, dignuti u oblake, svi smo imali ogromna očekivanja i za ovo prvenstvo. S druge strane, ne igramo uopće toliko loše i ako ćemo biti izuzetno subjektivni, trebali smo voditi mi, a ne Talijani. Vugrinec izlazi odmah van i umjesto njega ulazi Olić, ponos Marsonije, koji već odavno nije u tom svjetski nepoznatom klubu. 73. minuta, Jarni ubacuje sa naše desne strane, lopta nekim čudom prolazi iza obrambenih igrača, ispred Buffona, Olić iz drugog plana dotrčava, postavlja nogu pred putanju lopte, šalje ju povratno u kut iz kojeg je Buffon upravo skočio prema Oliću i lopta je u mreži!!! Među nas kao da je bomba grunula i digla nas sve u zrak, zaglušujuća buka, pred očima samo sekvence poput bljeskova, nečije rame, ruka, razjapljena usta, raskolačene oči, šal, noga. Svi se pokušavamo pridržati jedni za druge, gurajući istovremeno svako svakoga, tako da nas većina pada par redova niže. Nema veze, svi se vraćamo na prvobitna mjesta, grlimo se, skupljamo rekvizite s poda, plješćemo Oliću koji se na rubu igrališta sav zapetljao da navuče dres kojeg je skinuo dok je slavio pogodak. "Malo vas je, malo vas je, pičkice!" Iz sveg glasa odjekuje katarzično izbacivanje frustracije talijanskom brojčanom dominacijom, prijašnjom okupacijom, talijanskom superiornošću u stilu, u modi, u frizurama, u hrani, u Ferarriju, Lamborghiniju, Lavazzi, u jebenom gornjem dijelu trenerke. Adrenalin nas dere i pere, svi su ludi, skaču i urlaju iako promukli zvučimo kao da se mladunčad dinosaura izliježu iz jaja. Naši su dobili krila i već kreće drugi napad, Bokšić ubacuje pred Buffona, Rapaić uklizava i lopta mu prolazi par centimetara ispred noge. Jao da je Olić bio tu, onakav neumoran i brz, možda bi i stigao ovu loptu! Stvarno, gdje je Olić? Olić još uvijek baulja okolo bez dresa, na kraju je otišao do klupe da mu prerežu mrežastu postavu koja je ispod dresa, kako bi ga napokon uspio ponovo prevući preko glave. Iskreno mislim da gluplje i bezveznije dresove, Hrvatska još nije imala. A još nam je na ovom prvenstvu Nike sponzor i najbolji dokaz da nije zlato sve što sja. Mrežasta postava ispod dresa, kao da su angažirali nekoga da napravi kolekciju dresova, tko je prije radio na kolekcijama šorceva za kupanje. A da ne spominjem bijeli kvadrat na leđima na kojem je otisnut broj igrača. Izgleda kao da igraju Italija - Osnovna škola "Ivan Goran Kovačić", pa je školarcima kratko prije utakmice rečeno da moraju imati brojeve na leđima, te su ih onda tako provizorno na brzinu zalijepili na dresove. E moj Nike, gore bi bilo jedino da je repka, poput nas onda na satu tjelesnog u osnovnoj, istrčala u bijelim potkošuljama i plavim gaćama. Ko zna možda bi i oni jadni morali onda trčati dva kruga oko stadiona za zagrijavanje, izbjegavajući putem žene s cekerima. "Moja domovina, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska" urlamo iz petnih žila, imamo osjećaj da stadion grmi, dok je realnost da nas možda jedva i Buffon čuje. Naši stišću opet, Rapaić genijalac prodire po desnoj strani, udara prema golu, ali između njega i Buffona je još jedan obrambeni koji ispucava loptu prema sredini. Niko Kovač ju glavom vraća opet u 16 metara, ravno do Rapaića, ovaj ju uspijeva jedva uštopati i u padu između tri obrambena igrača, zahvaća ju vanjskom stranom kopačke. Materazzi ju pokušava blokirati, ali fula i lopta polijeće prema golu. Odjednom vjetar koji je do tada lagano zujao, urlanje, žamor, sve je stalo! Totalni muk, čuješ samo svoje srce kako ubrzano lupa. Par metara iza talijanske mreže promatraš kako Rapaićeva lopta prelijeće Buffona. Taj trenutak traje vječnost, imaš osjećaj da možeš komotno otići i po pivu, primiti flašu infuzije u venu i trgnut aspirin jedan, vratiti se, stat na svoje mjesto i pritisnuti „Play“. Lopta ulazi direktno ispred nas u gol. Eksplozija, erupcija, izbijanje lave, krš, lom. Oko mi ponovo uspijeva uhvatiti samo pojedine slike u prekidima, kapa, obraz, grljenje, slina, šal, nečiji zubi, dres, hlače, stolica. Opet sam odletio naglavačke dva, tri reda prema ogradi. Sve kao da je usporena snimka. Tek kad sam se ustao, čini mi se da sam se pojavio opet u stvarnom vremenu. Gooooooooool, gooooooool, gol, gol, gooooooooooooooooooooooool, Mikiiiiiiiiiiiii majstoreeeeeeeee!!! Čitava grupa je poludila, krv vrije, skidamo se svi do pasa goli, propinjemo se držeći se jedni za druge, skačemo, vrištimo, uletjeli bi u teren, poletjeli u zrak, popeli bi se najrađe jedni drugima na glavu. 2:1, totalni kaos! Brane me drži za glavu i kroz smijeh vrišti: "Jako čudno ponašanje, jako čudno ponašanje naše reprezentacije!" Izgleda da se doimamo mrvicu predivlje za ovdašnje pojmove, tako da je za svaki slučaj stigao kordon policije i poredao se ispred nas uz ogradu. Slobodan udarac za Italiju, Totti fenomenalno puca, lopta pogađa unutarnji dio stative, odbija se po cijeloj dužini gol linije Pletikosi iza leđa i odlazi prema autu. Pletikosa se nije stigao ni pomaknuti. Još jedan napad Talijana, Zambrotta puca svom snagom, Pletikosa se baca i brani. Jaooo, šta je ovo? Škiljimo prema našem golu u daljini, pa se onda svi na brzinu kolektivno okrenemo prema monitoru da pogledamo usporeni snimak akcije i tek onda još jednom se čuju uzdasi i olakšanje. 90-ta minuta, korner za Talijane. Ispred nas nema nikoga, čak su Buffon i gol i korner zastavica otišli na našu polovicu terena. Ubačaj, netko puca glavom i odlazi iznad gola. Za dlaku. Druga minuta nadoknade, Materazzi sa svoje polovice ispucava loptu skroz pred naših 16 metara, lopta odskače i prolazi sve igrače prema Inzaghiju, pada mu pred noge, ali ni on je ne dira i najbolje Pletikosa se baca u prazno i lopta prolazi čak i njega i ulazi u gol?! Nama srce stalo. Sudija nešto svira, jel gol ili možda nekakav suludi penal? Nije gol, naša lopta! Mi drhtimo, a lik iza moli na sav glas: "Bože, prestat ću piti, pušit i drogirat se, odričem se seksa prije i poslije braka, iću redovno nedjeljom na misu, čitat ću čak i Glasnik Koncila umjesto Sportskih, samo Bog te jebo sviraj više kraj!" Na usporenoj snimci nitko pojma nema zašto Talijanima nije priznat gol, ali koga uopće briga. Već je slijedeći napad Talijana, Zambrottu ruše unutar 16 metara i sudija ne sudi penal nego korner! Ne mogu vjerovati, pa ovo je Italija i da sudija svira nama u korist? Opet Talijani pokušavaju, već se 95-a minuta igra, naši izbacuju loptu, kreću u kontru i sudija svira kraj utakmice! Pa jel ovo moguće?! Izvukli smo pobijedu protiv jedne modno osviještene Italije! Protiv jedne Italije sa igračima kao Buffon, kojem hvala što je unatoč tome da je jedan od tri najbolja golmana na svijetu, primio dva komada. Materazzi, kojem sve čestitke na jednom od najlošijh obrambenih performansa u karijeri, Inzaghi, Totti, Cannavaro, Zanetti, Vieri, Zambrotta, Maldini koji će valjda još i 2030 igrati za reprezenaciju ako u međuvremenu ne završi u staračkom domu. Stadion se polako prazni, dok mi ne prestajemo skakati i pjevati. Kordon policije je i dalje ispred nas. Nisu to ni redari, ni specijalci, nego sudeći po bijelom remenju preko plavih uniformi i kapama, izgledaju više kao prometni policajci. Iako skroz nabijeni u prvi red navijača koji polugoli i poludivlji još skaču i pored svega im nabijaju svoje znojave pazuhe direktno na nos, ovi stoje skroz smireno, bez mrvice stresa u pogledu. Kao da su došli na sat meditacije. Već smo ostali sami na tribini i policajci nas najpristojnije zamoljavaju, ako ne bi imali ništa protiv, da i mi krenemo prema izlazu. Pa tko bi ih odbio takve uljudne, tko bi njima imao srca praviti probleme? Naravno da smo krenuli prema izlazu. A na hodnike i na izlaz iz stadiona, slijevaju se mase hrvatskih navijača koji su bili razbacani po svim tribinama. Totalni kaos, neki su se popentrali na stupove, semafore, znakove, drugi su već brže okačili zastave na najnepristupačnijim mjestima. Ispred stadiona kao da je izbila revolucija. Svi skaču u totalnom adrenalinskom ludilu, uz neprestano ponavljanje navijačkih refrena. Japanci presretni što je ovakvo izvanredno stanje nastalo, jer je i njima sve ovo skupa jedan predivan cirkus. U tom krkljancu upoznajemo Varaždinca koji je dobio dvije karte na nagradnoj igri i poveo svog sina u Japan na utakmicu. Kako sam već sa lovom bio polako na Vi, ponio sam sa sobom dres i gaće S9 koje smo dobili od Šukera, pa ako uspijem nekome prodati, odlično. Ako ne, nikome ništa, biću gladan slijedeća 2-3 dana, bar dok u avionu ne dobijemo nešto za jesti. Slučajno spomenuh taj komplet Varaždincu, te još slučajnije dodah da ga nema u trgovinama i da smo ga osobno od Šukera dobili, a biće da mi je skliznula i informacija kako jadni nemamo šta da jedemo. Još sav opijen pobijedom protiv Talijana, čovjek se oduševio kompletom, a sinu je bila dovoljna informacija da je ovo baš od Šukija. "Ne prodaje se u trgovinama", izleti mi slučajno, u svakoj drugoj rečenici. "Koliko hoćeš za dres i gaće?" "100 dolara", kao iz topa sam bubnuo. "Može 80?" "Može!" Da je pitao jel može za sendvič, mislim da bi isto pristao. Kako je lova sjela u džep, tako smo samo produžili do štanda sa nekom tjesteninom. Uzeli smo svatko po porciju, pivu i sjeli na sred staze ili ceste. Nismo mogli više stajati, a nismo više ni imali snage da tražimo neko prikladnije mjesto. Ekipa je trgala i skidala sva moguća obilježja svjetskog prvenstva ili bilo kakve natpise koji bi služili kao uspomena na ovu nevjerojatnu večer. Tako sam i ja namolio vlasnika štanda gdje smo jeli, da mi pokloni malo veću zastavu svjetskog prvenstva u Japanu. A on bi zauzvrat šal od Marsonije. Objasnio sam mu kako mu na žalost ne mogu dati šal, jer se radi o velikom tradicionalnom klubu u rangu Benfice ili Barce. Moja čitava obitelj bi me se odrekla kada bi se vratio bez šala, budući da se šal prenosi sa koljena na koljeno, uz ritual prinošenja žrtve u obliku janjeta. Pogotovo žrtvovano janje jamči klubu dobru godinu, osvajanje prvenstva i bar finale lige prvaka. Plus masne brkove i pun želudac. Čovjeku se svidio taj drevni ritual i samurajska predanost, pa mi je svejedno poklonio zastavu. U roku od sekunde se među ekipom pročula vijest kako će u nekom restoranu u Tokyu biti fešta. Svi smo krenuli kao ovce, bez sumnje slijediti ekipu koja navodno zna čak i gdje je restoran. Ispred željezničke stanice četvorica iznerviranih Talijana su sa sigurne udaljenosti počela dobacivati i provocirati, čak baciše i neku flašu prema nama. U sekundi se stvorilo desetak policajaca, postaviše metalne barikade ispred njih, da ne bi slučajno nasrnuli na nas dvadesetak. Mi smo to lajanje bijesnih Talijana izignorirali, kako i priliči jednoj smirenoj naciji svjesnoj svoje veličine, moći i snage. Samo smo hladno produžili po naše stvari, praveći još usput japanskim policajcima nevine face "Bože svašta, kakvi nekulturni divljaci, ovako šta još nismo doživjeli..." Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, japan, prvenstvo, Putovanja |
11.07.2018., srijeda
Sati uoči utakmice
Još su prijepodnevni sati bili, kada je kampom zavladao totalni uzjebitis. Jedan za drugim poput domina, krenulo je buđenje, ustajanje i realiziranje da je glava disfunkcionalna i tijelo obogaćeno upalom mišića od noćašnjih rekreacija. Unatoć mamurlucima, svi razvijaju zajednički poriv da lupaju vratima, urlaju, zapinju za druge koji se silom još ne žele probuditi. Koji god način proizvođenja buke je moguć, mislim da je prisutan. Dok se još nadam kojoj minuti sna, sve osluškujem hoće li se još kakva bušilica čuti, kosilica za travu ili možda omiljeni kompresor za razbijanje betona. Naravno, sve to ako može još tu negdje oko glave, bilo bi idealno. Silom prilika, počeli smo i mi da se izvlačimo ispod ovih deka.  Face su nam svima zgužvane, kao da nas je neko žvakao čitavu noć. Braneta još dodatno krasi ogromna krasta po pol ćela. Na slavinama pored kontejnera, hrpa istetoviranih i mišićavih navijača pokušava razbistriti glave pod hladnom vodom, proizvodeći pri tome junačke zvukove glasnog išmrkavanja jutarnjih balaca i još glasnijeg povlačenja pljuvačke iz petnih žila. Jedan žgoljo, ne bi li valjda tako nadomjestio nedostatak mišića, se umiva sa cigaretom u ustima!? Još samo fali da se netko krene Rambovim nožem brijati... Među svima njima, ja tiho slažem svoju tekućinu za leće, posudu u kojima su leće, pa leće čistim oprezno na dlanu, pa pokušavam potrefiti oči i pri tome molim Boga da mi ne padnu u ovaj šljunak, jer sam onda tek jebo ježa. Prije nego što će nas Japanci odbaciti do grada, došla je japanska televizija, njih nekoliko sa debelim naočalama i svi u šuškavim metalik jaknama. Kako su ugledali Ivanovića sa gitarom, jedino ih zanima da im on odsvira nešto pred kamerom. Čak su mu i stolicu našli, parkirali ga ispred kampa, snimili ga kako tambura i otišli.  "Ovi sa metalik jaknama su sigurno prije radili na MTV-u, pa sad prešli na sportski program. Ali im još neko vrijeme treba da se priviknu i uhodaju." "Kako će se ovi u redakciji ugodno iznenaditi kada krene prilog o utakmici, a ono samo Ivanović i gitara." "To je taj art pristup sportskim događajima, koji doduše još nije izmišljen, ali svi slute da nadolazi." "Zamisli dođeš na utakmicu i podijele ti program utakmice kao u kazalištu. Prvi čin dodavanje, odmjeravanje snaga i u zagradi trajanje 20 minuta. 20-45 minuta dodijela ofsajda, žutih kartona i slobodnih udaraca. Zatim slijedi 15 minuta pauza i u drugom činu piše da će biti izveden kontroverzni penal, nakon kojeg slijedi gol i svečano finale uz bengalske vatre." "Mislim da bi se tražila karta više." "Italija - Hrvatska, necenzurirana verzija sa produžecima i penalima. Specijalni gost večeri - huligan koji utrčava u teren." "Pa to je slijedeći korak, evolucija današnjih namještenih utakmica. To će biti onda transparentne tekme, sve će se znati unaprijed, piše sve fino u programu večeri." "To! Legalizirajte namještene utakmice! Sloboda unaprijed dogovorenim rezultatima!" Kako se vozimo Kašimom prema željezničkoj stanici gdje bi trebalo biti okupljanje navijača, tako se na ulicama vidi puno više ljudi nego jučer. Možda i ovdašnji stanovnici imaju kulturu odlaska na pijacu subotom, s obzirom da je danas subota? Utakmica je u 18 sati po lokalnom vremenu, tako da imamo dovoljno vremena da ne znamo šta bi sa sobom, osim što bi želudce mogli razveseliti kakvom hranom. Nema ovdje nebodera... neboder..., zgrada koja dere nebo? Ko li je prvi došao na ideju da koristi riječ neboder? Sigurno su razmišljali onda i o nebocijepu, neboparu ili neborezu? Ali zašto onda baš neboder? Uglavnom nema baš puno visokih zgrada, većinom su kućice razbacane po svuda. Tako da cijelo mjesto izgleda kao ribarski gradić, samo bez ribe, ribara i brodica. A ni galebova. I dok lutamo tim ribarskim mjestom, koje to nije, zastajemo ispred neke trgovinice nađiđane suvenirima. Ima tu od privjesaka do majica, svega i svačega. I dok mi razgledavamo, prodavačica izašla isto da ko fol uređuje i slaže robu. U biti da nas drži na oku, ne bi li se koji od suvenira slučajno našao u đepu, bez da je plaćen. Budući da do sada nismo nikakve restorane ili fast foodove ugledali, pokušavamo nju upitati gdje bi mogli nešto šalabrcnuti. Morao bih naglasiti da pokušavamo pitati. Jer naravno da ona ne zna engleski, a mi..., ne znam kako to da baš nitko od nas nije imao japanski u školi. Prava enigma. Dobro, kad se god stvori jezična barijera, postoji pantomima. Tako mi demonstriramo kao da žlicom nešto jedemo, kad nas žena zove da pođemo za njom u trgovinu. Prolazi cijelu trgovinu i na drugom kraju ulazi u neku poluzaklonjenu prostoriju. "Pitaj Boga šta li je ona shvatila od onog da bi mi jeli?" "Sad kad je dole podrum kao kod onih Rusa, al ovdje sve krcato vojnim konzervama, koje su još pilotima davali kao užinu na putu do Pearl Harboura." Ulazimo i mi u prostoriju, unutra dva drvena stola sa po četiri stolice i jedan skromni šank. Ista ova prodavačica je samo otišla iza tog šanka, stavila kecelju i vratila se do nas da nas pita šta ćemo jesti. A mi mislili Japan jedna "po špagi" država, kad gle ovog lova u mutnom i multifunkcionalnosti jedne suvenirnice. "Izvolite, šta ćemo?" Tako mi bar sebi zamišljamo njenu rečenicu na japanskom, dok ispred nas stoji sa blokom papira i olovkom. Mi sliježemo ramenima, jer nemamo pojma ni šta imaju, ni šta su u stanju napraviti budući da se ipak radi o suvenirnici. Prodavačica ili konobarica, šta li je na kraju krajeva, prezentira nam najležernijim pokretom ruke zidove oko nas, želeći nam reći kako nam sve piše gore, i šta imaju za jesti i cijene. Aha. Gledamo mi sada te natpise i cijene, lijevo na zidu, desno na zidu, ona strpljivo čeka da se mi odlučimo, mi strpljivo promatramo i ne možemo se odlučiti. "Hoćemo joj probati objasniti da ne znamo japansko pismo i da možemo ovako do sutra buljiti u ove znakove?" "Ma neka još malo izgledamo ovako kao da se predomišljamo." Napravili smo onako polu stidljive face, da unatoč nadasve preglednom meniju, mi opet pojma nemamo šta se nudi. Pita ona nas, hoćemo li svi valjda to nešto, mi smo samo kimnuli glavama znajući da svako daljnje objašnjavanje neće ionako uroditi plodom. Nakon dvadesetak minuta, eto nje sa pet dubokih tanjura punih juhe, rezanaca i kao pribor štapići!? Mi gledamo u onu juhu, pa u one štapiće, pa ništa nam nije jasno na koju foru da jedemo juhu sa ovim štapićima? Prebiremo, motamo se oko onih tanjura, gledamo, proučavamo i šta ćemo, nego udri po onim rezancima. Iako smo bili čvrsto ubijeđeni da smo nekidan svladali tehniku sa štapićima, rezanci koji su se razvlačili od tanjura i stola do naših majica, su očigledno pobijali tu teoriju. Nakon što smo nekako pobrstili sve duže ili veće rezance, nije nam ostalo drugo nego da uzmemo one tanjure u ruke i posrčemo onu juhu, skupa sa svim manjim detaljima koji su preostali. Najbolji dokaz, da nam ispijanje juhe iz tanjura nije baš svakodnevica, je sama juha koja klizi niz bradu i grlo. Ako skupiš usta, ne možeš pohvatati ove manje rezance i komadiće povrća. Ako razjapiš usta, sve ode niz bradu. Kompletno smo se zasrali od uha do uha, vratovi nam mokri, majice, rezanaca nema gdje ih nema, izgledamo kao da nam je svakome po petarda u juhi eksplodirala. Ovakvi musavi, uflekani, siti i sretni platili smo našoj domaćici, uzeli gitaru i okićeni rezancima zapjevali "Nikom nije lepše neg je nam, samo da je vako svaki dan."  Nedaleko od suvenirnice se nalazi ulaz u ogroman park, što se ispostavlja da je zapravo japanski hram. Mir, uređeno zelenilo, debeli hlad od prastarog drveća. Taman šetamo kroz park, kad eto nekoliko naših, kažu gotovo je sve. "Šta je gotovo?" "Ma imali su nekakvu ceremoniju kako pripremaju čaj. To su onda gejše na tradicionalan način pravile. Toliko je to sve smireno i usporeno, još onaj hlad, mir i cvrkut ptica, sve skupa kao neka meditacija. Na kraju smo svi zaspali!" "Toliko vam to zanimljivo bilo." "Ma ne, stvarno smo zaspali, toliko nas je ta ceremonija uljuljala, da smo više od pola sata začorili ispod ovog drveća." "A znači ne može se više tamo?" "To je bila valjda zadnja ceremonija za danas." "Pa dobro, morat ćemo mi nekada i na stadion, nije da se baš ima vremena. Nema veze, nek ste se vi naspavali pošteno." "Uf, kakva dobra meditacija i odmor. I sada odošmo urlat i navijat." "Fenomenalno, vi ste navijaći iz budućnosti! Prvo meditacija, yoga, pa onda skakanje na stadionu, urlanje, neredi, baklje i tako to." "Upravo tako, prvo nađeš svoj zen, potpuno si u skladu sa svijetom oko sebe i onda gruneš nekome flašu od glavu." "Ah divno, folklorno huliganski ansambl Yin Yang."  Željeznička stanica već obiluje raznim folklorom. Kocka do kocke, hrpa kockica, plus isto tako hrpa Japanaca koji kao volonteri stoje na raspolaganju za bilo kakve informacije. Nekoliko njih hoda okolo kao turističke atrakcije, prerušeni u samuraje ili gejše. Najmanje je Talijana. Tu i tamo proleti koji, ali čim ustanove da su okruženi kockastim dresovima samo produže svojim putem. Ovu viška kartu za Italiju smo uspjeli prodati jednom Japancu, za regularnu cijenu od 50 dolara. Za tu lovu smo uzeli pive, našli neku ogradu i naslonili se sa strane samo da promatramo sav taj šušur oko nas. Knjaz umire od smjeha, ne može vjerovati da je maloprije jedan BBB uvalio nekome kartu za 100 dolara, ali ovu od prošle tekme, protiv Meksika. Svašta. A fino na karti pise Croatia - Mexico. Sreća za tog BBB-a da nitko nije poništio, ni otrgnuo komad karte na protekloj utakmici, te je karta ostala čitava. Valjda jer nema potrebe da se to više radi, budući da moderne "pametne" karte imaju kod, koji se na ulazu u stadion skenira, pa kompjuter pokaže da li je karta važeća ili nije. Valjda jer nitko nikada ne bi očekivao da će nekome pasti na pamet prodati kartu za utakmicu koja je bila prije pet dana. Valjda ni taj jadan kupac nikada ne bi pomislio da će netko biti tako podal i uvaliti mu isteklu kartu. Valjda nitko nije očekivao da jedna ekonomski retardirana zemlja, može obilovati ovakvim trgovačkim talentima. A ima njih još, stiglo ih je puno više na ovaj spektakl protiv Italije. Boris i Alen imaju svakako pune ruke posla sa svojim kapama, dresovima i šalovima. Jedan Zagrepčanin hoda okolo i prodaje Dinamove kalendare za novu sezonu. Sve čekam hoću li ugledati nekoga da prodaje i domaći ajvar ili hoda okolo sa pršutom preko ramena. Ispred nas je stao ninđa. Pravi pravcati ninđa. Sav u crnom odijelu, crnom maskom preko lica i mačem na leđima. Mi zanijemili. "Mislim, ako se ne varam, da je ispred nas ninđa", Brane će onako nesigurno. "Ma nemoj, gdje?" Ninđa stade mahati rukama, onako kao Bruce Lee. Pa nas potapša po ramenima, stisnu nam ruke i pokazuje nam da se dođemo slikati s njim i jednom gejšom. Kako smo se namjestili eto i policajca, pa se i on utrpao u kadar. Sad jel on pravi ili je isto atrakcija, ne znam. Iako ne znam kakvu bi atrakciju jedan policajac trebao predstavljati. Par sati prije tekme, ispred željezničke stanice gejše, ninđe, samuraji, klokani u hrvatskim dresovima, sobovi u dresovima Toronto Croatia. Ima nešto i cura iz dijaspore koje su ovo sve valjda shvatile kao sajam mužjaka istih korijena. Pa od zgodnih pupoljaka treće generacije iseljenika, do ratobornih kučki od kojih te jeza spopadne kad ih vidiš u crnim majicama sa koje kakvim radikalnim nacionalističkim natpisima. Suman je u tom metežu sreo rođaka iz Kaštela. A nas je pronašla ekipa iz Melburna koja je pratila onu našu web stranicu, preko koje nam poručiše da se vidimo u Japanu. I ne slagaše, evo stvarno se vidimo. Raspitivali su se među navijačima gdje su oni što su vlakom stigli, dok im stvarno netko nije pokazao prstom na nas. Ostvario nam se dječački san da i mi jednog dana postanemo u nečem poznati. Postali smo "oni što su stigli vlakom." Kako promatram dijasporu i ekipu iz Hrvatske, iz aviona se vide razlike u ponašanju. Dijaspora, svjedno odakle, su širokih svjetonazora. Širokih u smislu da su apsolutno svi Hrvati, bez rezerve, dobri i pošteni ljudi. Anđeli. Hrvati iz Hrvatske baš i ne djele to mišljenje. Bar ne u toj bezrezervnoj količini. Prinuđeni proteklih godina na život sami sa sobom, Hrvati sa Hrvatima, ispalo je da postoje dobri i loši ljudi, a Hrvati! Ali opet, kako sebi objasniti da postoje i zli ljudi, a Hrvati? Zato je lakše podijeliti Hrvate na Hrvate i Hercegovce, Purgere i Dalmoše, čistokrvne Zagrepčance i dotepence, one koji mogu dokazati da su tu od stoljeća sedmog i one koji su tu tek od stoljeća devetog i kasnije. Ta želja za posebnošću ili odcijepljenjem od drugih će vjerojatno jednog dana dovesti do mikrozajednica, kao što su to Nadrealisti u jednom skeču prikazali, da će na kraju unutar stanova biti rampa i granični prijelaz. Pa kada te protjera proljev i kreneš iz dnevene sobe u WC, a u hodniku ti stoji žena ispred rampe, pored male drvene kućice, sa šljemom na glavi i pita te: "Dobar dan, molim dokumente.“ „Izvolite.“ „Kojim povodom posjećujete WC?" "Ma turista, pizda ti materina, usrat ću se!" Dijaspora većinu vremena ima jednu te istu razglednicu, koja im se muva po glavi. To je zemlja nasmijanog, gostoljubivog čovjeka, okupana suncem, dobrotom i usporenim životom, kakvu poznaju sa odmora i u kakvu vjeruju da tamo negdje postoji. Hrvati iz Hrvatske nisu baš sigurni da li tako šta postoji, jer im se trenutna slika podlosti, korupcije, neisplaćenih plaća, propale industrije i raspodjele svih banaka i državnih firmi strancima, baš i ne uklapa u u obećanu sliku mediteranske Švicarske. Tako da kada Hrvati iz Hrvatske susretnu Hrvate iz dijaspore - koji imaju posao kojeg nisu dobili preko štele, za koji primaju plaću, puno viši standard, žive u uređenim Amerikama, Australiji, zapadnim europskim državama, zaštićeni su poštenim pravnim sistemom - nabace nekakve kisele osmijehe toj rasterećenoj ljubavi prema domovini svojih predaka. Taman ja to tako uz pivu sve promatram i kontam sebi, kad ravno ispred nas frka! Čoša vs. BBB. Jednom od Tomine ekipe iz Jaske, taman su iz Hrvatske javili na mobitel da je prije par minuta postao tata! Grunuše suze radosnice na obraze, zapekla grižnja savjesti što sada nije s njima, uzburkale se emocije natopljene pivom i još mu je samo trebao jedan Torcidaš, koji taman prolazi pored njih sa kartonom na kojem piše da prodaje karte, a kojeg su navodno nekidan u hotelu vidjeli da žica karte od igrača. Krenuo je na Čošu, dok ga ostatak Boysa drži da ne skoči na njega. "Kaaeee pičko, tamo žicaš od repke karte, a vamo ih prodaješ. Kak te nije stid, ti mater jebem!" Uf, mene je odmah nekakva neugoda spopala. Ne mogu vjerovati još da je Čoša sam stao ispred desetak Boysa i raspravlja se da koji kurac on sada hoće i da gleda svoja posla i da koji kurac mu ima spominjati mater iz čista mira? Novopečeni tata je na pola puta da se transformira u pit bulla. Srećom ostatak ga drži, govore Čoši da odjebe i da im se što dalje skloni s očiju. Naravno da Čoša nije poklopio uši i nestao, nego raspravlja i dalje koji su se kurac njega sada iz čista mira nadovezali. Čitavo vrijeme pored Čoše stoji frajer koji nije dio ove ekipe iz Jaske, ali je isto BBB. Iako je vani sunčano i toplo preko glave ima kapuljaču, facu ubojice ili u najmanju ruku nekoga ko se školovao za rad na giljotini. Samo šuti i bulji u Čošu. Ne znam zašto mi je pogled ostao zalijepljen na tom liku, možda upravo zato što izgleda kao serijski huligan i ne libi se ni najmanje tako izgledati. Samo odjednom, u djeliću sekunde i bez najave je zamahnuo šakom prema Čoši, a ovaj je na još veće iznenađenje, još brže sagnuo glavu i izbjegao udarac. Đelat je tek sada nasrnuo kao sivonja na Čošu, nekoliko puta neuspješno zamahnuvši šakama, no izgleda da je Čoša i više nego iskusan u ovom sportu. Povlačeći se unazad da se odmakne što dalje od ostatka Boysa, uhvatio je đelata za majicu i povlačeći ga prema sebi onemogućio mu da se previše razmaše. Kada je potencijalni ubojica uvidio da se odmaknuo previše od grupe, te da Čoši ionako ne može da naudi jedan na jedan, kako je u sekundi započeo frku, tako je u sekundi odustao i vratio se nazad ostalim Boysima. Mi hoćemo da se upucamo od stida. Nakon što se frka smirila, Čoša je najnonšalantnije opet odšetao prema Boysima. "Ljudi vratite mi kapu." "Kakvu kapu?" "Ajde nemojte me zajebavati, kapa mi je tu negdje pala, vratite mi kapu." Boysi, a ima tu likova koji su kao ormari, samo ga gledaju. A pogledi su im boje smrti. Ovaj ne odustaje od jebene kape. Jebala te kapa mislim si, ode sve u kurac, sad će ga raščerupati, rastavit će ga na dijelove kao lego kocke. Kad odjednom samo doleti kapa odnekud iz mase, Čoša ju pokupi sa poda, stavio na glavu i otišao svojim poslom. Crvenih obraza promatramo ove Japance koji opet u čudu promatraju kako se hrvatski navijači međusobno mlate. Njima, koji nisu upoznati sa tenzijama unutar hrvatskih navijača, ovaj prizor sigurno izgleda nebulozan kao i meni kada na National Geographicu gledam krdo moržova kako se izležava na nekoj stjenovitoj obali. I odjednom dva morža iz nepoznatih razloga nasrnu kljovama jedan na drugoga, dok umirujući glas voditelja objašnjava kako su se njih dvojica sada pomarisali radi ženke ili radi teritorija ili zato što je jedan drugome opsovao mater. Tako bi jedan japanski narator komotno mogao Japancima objasniti ovu situaciju: "Svake četiri godine, u ljetnim mjesecima, krda navijača migriraju na daleki put kako bi okupirali popločene trgove gradova, koji na nekoliko tjedana postanu njihovo prirodno stanište. Krdo sačinjavaju uglavnom odrasli mužjaci željni pažnje, koji dnevno moraju opskrbiti organizam sa nekoliko litara piva, kako bi snažnim i agresivnim glasanjem pokušali obilježiti teritorij i ukazati na svoju prisutnost. Gdje je tolika koncentracija socijalnih bića na tako malom prostoru, često zna doći do povremenih dodira, koji kao u ovom slučaju možda izgledaju nasilno i grubo, ali je to samo pokušaj da komuniciraju jedni s drugima." Oznake: transsib, rusija, vlak, japan, utakmica, Putovanja |
09.07.2018., ponedjeljak
Večera u Tokiju
|
Odjednom smo se našli u sred parka, koji naravno izgleda skroz drugačije nego parkovi na koje smo navikli u Europi. Nema tu nabacane borove šume, debelih hrastova i ogromnih krošnji. A ne. Drveće je uredno raspoređeno tako da svako drvo uživa svojih 10 metara autonomije. Fino omanje drvo, sa razgranatom krošnjom koja ide u širinu, a ne u visinu. I to razgranato drvo ne znači da sada grane ko sumanute izbijaju na sve strane. A ne. Tu svaka grana odlazi fino proporcionalno na svoju stranu, pazeći da drugoj grani ostavi dovoljno mjesta, kako se ova ne bi osjećala tjeskobno. I nema tu jedne ogromne krošnje, nego svaka ta grana ima svoju krošnju, tako da i drvo i grane i krošnje i park i trava i bubamare kojih možda ima, možda nema, uživaju jedan neviđen komfor. Našli smo napokon internet kafić. I trebalo nam je jedno dobrih pola sata dok smo objasnili da bi mi na internet i dok smo saznali koliko jedan sat interneta košta. Iako je ekipa mlađa i još rade u modernom internet kafiću u glavnom gradu, ne znaju niti riječ engleskog. To me poprilično iznenadilo, iako sam negdje čuo da upravo zbog onih američkih nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki, baš i ne vlada pretjerano zanimanje za engleskim jezikom. Luke i Sam su nam mailom javili da su sutra u Tokiju, tako da će s nama na večeru, koju smo upravo mailom sa dvije Japanke dogovorili. Naime, jedna od njih je bila poslovno u Minhenu, radila sa jednim našim prijateljem, te čim je čula da društvo njenog kolege dolazi u Tokijo, odmah se ponudila da nam pokaže glavni grad.  Nismo mogli bolje vrijeme izabrati za vratiti se u predgrađe, nego taman kada se svi vraćaju kući s posla. To nije gužva, to je kontrolirano masovno preseljenje stanovništva s jednog kraja grada na drugi. U podzemnu stanu još eventualno dvije muhe, ali tako da su stisnute jedna uz drugu. Svi uredno, mirno stoje i čekaju da u stanicu uđe vlak. Između vlaka i ljudi koji čekaju, dodatno stoji osoblje podzemne koje čini nevidljivu liniju razmaka između putnika i vlaka. Otvaraju se vrata i valjda tisuću ljudi izlazi i valjda isto toliko ulazi u vlak. Nama ne pada na pamet da idemo u ovom prvom naletu, nego smo odlučili čekati slijedeći vlak. Vagoni su već totalno krcati, ali nema šanse da se vrata zatvore jer još barem desetak ljudi na svakim vratima stoji izvan vagona, ali se neprestanim guranjem pokušavaju još utiskati unutra. I sad dolazi ono najbolje, što sam jednom u nekakvoj reportaži o Tokiju vidio. Osoblje podzemne željeznice, u plavim košuljama, šiltericama na glavi i u bijelim rukavicama, svom svojom težinom se naslanja na zadnje u redu i doslovno ih i tijelom i rukama pritišće prema naprijed, ne bi li ih još ugurali u vagon. Upiru kao da pokušavaju palete sa vrećama brašna pomaknuti koji centimetar s mjesta. Nebitno jel to krhka djevojka ili muškarac sa jačim leđima, sve ih se jednako tiska, gura i gnjeći u vagon. Kako nema dovoljno osoblja za sva vrata, onda još trče od jednih do drugih vrata, opet guraju, upiru, tiskaju sve dok nisu svi potrpani, nagurani i zgnječeni u vagonu. Vrata se jedva zatvaraju, pa osoblje još pomaže vratima da kliznu u ležište. Vlak kipi na sve strane. Samo što je otišao, stanica je opet puna kao i prije par minuta. Sad ako budemo svaki vlak propuštali, dok gužva ne popusti, nećemo stići u naše predgrađe do preksutra. Tako da smo se i mi bacili u ovaj krkljanac. Ulazimo u vlak, a osjećam se kao da ulazim u aparat za cijeđenje voća. Sa svih strana smo toliko stisnuti, da ako ovako nastavi, počet će mi bubuljice iskakati i špricati na sve strane. Doslovno možeš samo glavu okretati i pomicati prste na rukama. Nakon nekoliko stanica i poslije najfrekventnijih čvorišta željeznice na putu prema predgrađu, jebeš ga ako je itko izašao iz vagona. Tek kad smo zašli u predgrađa, mogli smo bar stajati bez da imamo nečiji lakat, koljeno ili glavu u rebrima. Do nas se čak oslobodilo jedno mjesto za sjesti, pored poslovnjaka u odijelu koji je spavajući razjapio usta kao tuljan za ribom. Nismo mogli odoljeti a da ne instaliramo Tomu pored njega, sa isto tako razjapljenim ustima i uslikamo ih kao da zatvorenih očiju pjevaju najbolniji sevdah na svijetu.  Došavši praznog želudca u naše simpatično predgrađe, prolazimo taman pored silnih zalogajnica koje su organizirane tako da je u sredini kockasti šank, iza kojeg je kuhar koji direktno pred gostima pripravlja svoje specijalitete. Posebnih stolova ili stolica sa strane, nema. Sve se događa za šankom. I sjedi i klopa i druži se. Dobro ovo sa druženjem možemo izostaviti, svi samo rokaju po tanjurima. Kuhar uopće ne podiže glavu. Samo sjecka i aranžira. Posvuda oko njega se uzdižu pare iz koje kakvih lončića. Kako svi sjede kao u izlogu, zastajemo ispred svakog restorana i pokušavamo se odlučiti da li da se upustimo u testiranje ili ne. Štapići su naravno normala, a i normala je da mi pojma nemamo sa štapićima jesti. Naravno da se jede sushi, ali još zanimljiviji su mi koje kakvi smotuljci i čuda s kojih vise rezanci, koja prvi put u životu vidim i iskreno nemam nikakvu predstavu šta ljudi jedu. Većina sjedi prekriženih nogu, u jednoj ruci drže malu zdjelicu blizu usta, a drugom rukom samo trpaju štapićima te čudne hranidbene kreacije. Jedina stvar zbog koje se dvoumimo, je ta da je ovdje baš lokalno stanovništvo i mislim da nisu baš navikli na turiste. Sve se događa uhodano i brzo, tako da kada bi mi sada uletjeli nemajući pojma o ničemu i krenuli ispitivati onog kuhara šta ima za jesti, a on kud jadan ne stigne glavu podići od sjeckanja, te krenimo od toga da ne govori niti jedan jezik koji mi govorimo, te nam je neugodno prvenstveno prvo pitati „E, pošto je tanjur ovoga?“ jer nije da smo baš pri parama, a niti bi nas on na kraju krajeva razumio, mislimo si možda da ih ipak poštedimo nas takvih. Nek ljudi uživaju svoju večeru na miru. „A ionako nema mjesta nigdje“, tješi nas Toma. Eto, dakle nije do nas, stvarno je svuda krcato. Zamišljam sebi kako bi bilo kod nas, kada bi netko subotom na sunčanoj špici krenuo ispitivati konobara „A šta je to kava, kako se to pije i koliko košta i od čega je to i koliko treba šečera staviti i jel treba pričekati da se ohladi ili se pije dok je još topla?“ Sjetio sam se i jednom prilikom kada sam bio u Americi, pa s prijateljima otišao u New York na par dana. Lutajući gradom ušli smo u kinesku četvrt i vrlo brzo skontali da smo jedini neazijati u četvrti. Isto tako smo htjeli bezveze ući u nekakvu zalogajnicu ili fast food restoran. Unutra je sjedilo 30 mlađih Kineza, svi u crnim kožnim jaknama. Kada su nas vidjeli da se približavamo i namjeravamo ući, svi su se okrenuli prema nama. Vidjevši tu reakciju, samo smo skrenuli u slijedeću ulicu i štura. E sad, nazad u Japanu, kako smo napasli oči gledajući sve te ljude kako slasno jedu, glad nije nestala, nego je postala samo još veća. Par metara dalje naletjeli smo na ulični štand sa hot dogom. Sekunde nismo dvoumili bili ili ne bili. Uzeli smo svako po jedan i nekako nas stid samih sebe, da od tolike za naše pojmove egzotične hrane, mi na kraju jedemo hot dog. Nakon prvog zalogaja hodajući cestom, počeli smo tražiti kantu za smeće. Nešto odvratnije, bezukusnije i bezveznije dugo nismo probali. No međutim znajući da nas ništa drugo ne čeka, na silu smo prožvakali bar pola hot doga. Ostatak smo ipak bacili, teška srca bacajući hranu, ali ovo je bilo stvarno dno dna. Iz nekog razloga smo se opet sjetili onog psa bez noge, koji je šepao na stanici transsibirske željeznice. „Jako čudan hot dog. Very strange.” „Jebo ti nas. Nismo nimalo avanturistični ko Indiana Jones ili James Bond. Trebali smo otići fino i jesti sa onim Japancima. Da su Indiana ili James bili tu, oni bi ošli klopati sa lokalcima. Vjerojatno bi izbila neka frka, ali bi bar imali na temelju čega film napraviti. Ko će o nama film praviti, jedemo hot dog u Tokiju?“ „Pa možda neka melodrama ili art film?“ „Ili oni prvi crno bijeli filmovi, gdje ide prvo tekst – Brane i prijatelji jedu hot dog – i onda idu one ubrzane hektične scene gdje se mi smješkamo i uzimamo svatko po hot dog. Onda tekst - Hot dog nije fin – pa opet scene gdje se mi ubrzano gegamo s noge na nogu i pravimo grimase jer nam je hot dog odvratan.“ „I tu se svi u kinu polomiše od smjeha.“ „Eto, ko bi onda gledao James Bonda, a istovremeno u kinu ide naš holivudski mega spektakl.“ „Imate pravo, ovo sa hot dogom je bila fenomenalna ideja.“ Toliko fenomenalna da smo se na kraju nahranili čipsom i pivom, uz obilje nebuloznog TV sadržaja. Japanci imaju preblesave šou programe, kvizove, skrivene kamere i natjecateljske igre. Gledamo hrpu muškaraca koji pokušavaju nešto na brzinu izrecitirati, dok stoje na nečem što izgleda kao katapult. E sad, ko zamuca i pogriješi u recitiranju, katapult ga raspali po sred jaja. Zatim nekoliko njih pokušava zaustaviti kotrljajuću loptu nalik na odlomljenu stijenu i budu naravno svi pregaženi. Dvojica natjecatelja vise u sred studija kao obješene šunke i pokušavaju nogama srušiti jedan drugoga. Ali na nogama umjesto cipela, jedan ima dvije ogromne pile, dok su drugome namontirane ogromne nunčake. I dok ovaj nunčakama mlati po rebrima suparnika, suparnik mu je zabio pilu među noge i pili naprijed nazad. Na drugom programu iz jedne rasprodane dvorane taman uživo prenose kako 50 ljudi sinhronizirano hoda… Novi dan, nova šnita kruha, novi list sira, nova hrpa ljudi u podzemnoj. Otišli smo ranije da razgledavamo grad, jer ćemo se sa Englezima i Japankama tek predvečer naći. Nabasali smo na jedan dio grada koji je prenatrpan neonskim reklamama. Cijeli grad obiluje njima, ali ovih par uličica su valjda centar svih neonskih reklama jednog neonskog svijeta, sa krajnjim ciljem da teroriziraju oči na svakom koraku. Ulazimo u trgovački centar, koji se ubrzo svodi samo na centar, budući da unutra nema niti jedne trgovine. Sve je puno nekakvih hi-tech automata sa totalno opaljenim igricama. Tinejđeri iz skoro pa pravih pušaka ciljaju na monitore ili na ogromna platna, gdje se projecira ratište „u prirodnoj veličini“. Na slijedećem katu su formule, auti i motori, kat iznad su nekakve drugačije nebuloze, dok je na petom katu totalna gužvaona. Tu su postavljeni simulatori za plesanje, grupni step ili sviranje gitara. Stotine školaraca zapliće svoja stopala pokušavajući slijediti strelice prikazane na monitoru. Čitava ta zgrada od sedam ili osam katova, povezana sa pokretnim stepenicama i liftovima, je jedna ogromna igraonica. Šetajući gradom čini nam se da smo nabasali na sami epicentar Tokija, sudeći po neviđenoj gužvi na ulicama svuda oko nas. I sam položaj zgrada, koje čine nekakav nevidljivi krug oko ogromne raskrsnice u koju se slijeva desetak ulica iz svih mogućih pravaca, stvara dojam vrlo frekventnog i zajebanog dijela grada.  Taman smo prošli i pored kipa Haćiku, spomenika najboljem čovjekovom prijatelju. Haćiko je bio pas koji je svaki dan pratio jednog profesora do željezničke stanice, gdje je ovaj vlakom putovao na posao. Poslijepodne bi ga uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme, čekao ispred željezničke stanice. Jednog dana profesor je iznenada umro na poslu. Haćiko ga je naravno čekao na uobičajenom mjestu. Slijedećih 9 godina Haćiko je nastavio dolaziti na isto mjesto, u isto vrijeme, da čeka na profesora. Sve dok nije uginuo. Postao je japanski sinonim za odanost, pa su mu digli spomenik točno na mjestu gdje je svaki dan čekao u nadi da će se profesor vratiti. S obzirom na Haćika, nije bilo sumnje da se nalazimo u kvartu zvanom Shibuya, jer tako se zove i najprometnija željeznička stanica ispred koje je spomenik. Ono što je Picadilly u Londonu ili Times Square u New Yorku, e to je otprilike Shibuya u Tokiju. Ovdje nema mjesta neplanski načićkanim bijelo-žutim neonkama koje su obješene doslovno na svaku izbočinu i čavao koji slučajno viri iz zida. A ne, ovdje su imena poput Sonya, Toyote i sličnih svjetskih brendova, koji svojim blagim i pomno isplaniranim nijansama njeguju bonton prema oku. „Oprostite, da li bih smjela zamoliti za trenutak vaše pažnje, ja sam naime reklama i željela bih da vam se u ime renomiranog brenda kao takva predstavim“. Dok su ove neotesane neonke od maloprije, više onako seljanke bile. „Bu! Hallloooo, vidi me! Vidi me jebemu kru! Maliiii, pogledaj me, okreni se prema meni, budalo! Vidi ovo, sad žuta, pa sad jos žuća. A vidi sad, jedno slovo svijetli, pa drugo, pa treće! Šta kažeš haaaaa, maaaliiiiiiiiii?! Čiji si ti?“ Stojimo na jednom od hrpe semafora koji krase ovu nenormalnu ogromnu raskrsnicu, sa zebrama u svim mogućim pravcima. Drugi kraj zebre se nazire u daljini i malkice sam skeptičan da ljudi ovoliku razdaljinu uspiju u jednom naletu preći ili pretrčati. Pa samo da bi prešao zebru, treba ti bar jedna pauza uz jauznu i odlazak na WC. Na drugom kraju zebre, u daljini, stoji zid od barem stotinu ljudi koji čekaju na zeleno. U međuvremenu, gledajući lijevo i desno, naša strana broji također nepreglednu masu pješaka. Scena izgleda kao iz filma „Braveheart“ kada dvije vojske stoje jedna nasuprot drugoj i samo čekaju znak da se sjure na poljanu između njih. I znak dolazi u obliku zelenog pješaka na semaforu. U toj sekundi i naša vojska i ona preko puta kreću jurišati jedni na druge. Raskrsnica koja je do maloprije bila čista od pješaka, pretvara se u jedan suludi mravinjak. Sa svih strana naviru ljudi, prema naprijed, nazad, lijevo, desno, ukoso, dijagonalno, horizontalno, okomito, ovako, onako. Otprilike se nalazimo na sred raskrsnice i otprilike mislimo da se krećemo ravno prema drugom kraju zebre, ali odjednom nemamo pojma kuda u ovom krkljancu, tako da smo na kraju nošeni masom izbili na skroz desetu stranu raskrsnice. Opet smo stali na semafor da pričekamo zeleno i krenemo tamo kuda smo pošli i prvi put. I opet su se stvorile neviđene mase ljudi i s jedne i s druge strane ulice. Ustvari na svim stranama, gdje god počinje zebra, stoje stotine ljudi. Sve je čisto, svi uredno čekaju, auti se zaustavljaju na crvenom i raskrsnica je totalno prazna. Pješacima se pali zeleno i nastaje opet totalni kaos. Sa svih strana jurišaju lavine ljudi jedni na druge, mi opet nemamo pojma kuda. Masa nas nosi sad lijevo, pa da bi izbjegli ove iz suprotnog pravca, bježimo desno i opet smo na skroz drugom kraju raskrsnice.  „Ko bi rekao da prelazak jedne raskrsnice može biti ovakva matematika.“ „Stvarno, već i ja sumnjam da nismo dovoljno kvalificirani da pređemo ovu zebru.“ „Eeee, a kad sam ja govorio ajmo upisati seminar kako preći cestu, neee, šta će nam to. Eto sada, a vidi ovo, ajd sad pređi jebenu zebru.“ „Možda da pitamo neku stariju bakicu da nas prevede na drugu stranu?“ U trećem pokušaju smo bili odlučni dokopati se točno one strane ulice, prema kojoj smo krenuli i prvi put. Jednostavno smo se zaletjeli u nadi da će se ovaj put drugi sklanjati pred nama. Ako se ne budu izmicali, jebiga, onda ćemo se zabijati jedni u druge, ali mi više ne skrećemo ni lijevo ni desno. I vidi vraga, funkcionira. Došli smo točno tamo kuda smo naumili. Ovo je doslovno poprište bitke, prsa u prsa, samo malo modernija i miroljubivija verzija. I gledaj tko je na drugoj strani ulice, naši dragi transsibirski suputnici, Luke i Sam. Baš danas su stigli iz daleke Saitame udaljene čitavih 30 km od Tokija gdje su gledali Englesku protiv Švedske. Zahvaljujući novinarskim iskaznicama, imali su privilegiju biti skroz uz teren. Sam nam pokazuje slike Beckhama i ostalih engleskih reprezentativaca u akciji, udaljenih svega par metara od objektiva. Deset minuta kasnije su došle i dvije Japanke, kojima sam uspio zaboraviti imena već par sekundi nakon što su se predstavile. Što nije nužno da su im imena komplicirana. Možda sam ja jednostavno glup. Cure su rezervirale stol u nekakvom restoranu, što bi ujedno moglo značiti da ćemo nakon dužeg perioda nešto i večerati, a da nije konzerva, list sira ili pašteta. Iako poznavajući nas i našu sreću, vjerojatno će to biti restoran u kojem su specijaliteti upravo konzerve, sirevi i paštete. Na samom ulazu u restoran dočekuje nas konobar i vodi nas kroz labirint separea do našeg stola, koji je naravno isto tako separiran. Valjda da nas ne bude stid kada nam serviraju konzerve. Ali ništa slično tome ne dolazi na stol, nego stiže prava klopa, čak i predjelo. Jedini možda manji problem u cijeloj priči je taj, da nitko od nas nije baš vičan štapićima za jelo. Niti smo imali prilike dosadašnjim načinom prehrane da ih testiramo. Tako da sushi i ostale komadiće predjela prvo ganjamo po tacni, da bi ih onda jednom kada smo ih najnespretnijim načinom uspjeli prignječiti između dva štapića, uredno izgubili na putu prema ustima. One koji su završili na stolu ili u krilu na kraju bi uzeli rukom, pa zatim opet neodustajući od stapića, krenuli ganjati ostatke predjela. Japankama smo bili totalni cirkus, vjerojatno kao da s nama sjednu neandertalci koji nikada nisu vidjeli vilicu, žlicu i nož i onda se krenu bosti s vilicom po obrazima ne uspijevajući iskooridinirati put do usta. Cure su nam pokazale točno tehniku, kojim prstima i kako držati štapiće i jednom kada nas je krenulo, pretvorili smo se u bagere. Grabili smo štapićima šta god se moglo podići. Kada je nestalo predjela, nastavili smo podizati salvete, upaljače, dekoraciju na stolu, čupati jedni drugima dlake iz nosa. Stvarno odlično da su stolovi ograđeni. Taman kada smo očekivali diplome za uspješno savladavanje štapića, stigli su nekakvi rezanci. Oni su očigledno namjerno poslani, ne bi li nas spustili opet na zemlju i uvjerili nas kako su pred nama još sati i sati vježbanja. Stol je ubrzo izgledao kao poprište masakra. Niti jedan od nas nije uspio zagrabiti rezance, bez da više od pola nije izgubio po stolu, po majici, u majici, po obrazima, vratu, na podu i u krilu. Japanke su nas odmah, čim su se izkontrolirale od prolijevanja suza gledajući nas šta radimo, uputile da se zdjela u kojoj su rezanci smije uzeti drugom rukom i primaknuti ustima. E, sad ovo sve skupa ima puno više smisla. Sad se samo kao vilama trpa i nabacuje u usta. A sve ono što ispadne, pada ravno opet u zdjelu. Ne pitamo ni šta jedemo, niti nas baš nešto zanima dokle god je uskusno. Jedini fokus trenutno, usmjeren je fascinaciji hranjenja sa štapićima. Toliko smo očarani našim novim umijećem, da ni ne kontamo kako čitavo vrijeme ne mlatimo po siru i konzervama, nego se konstantno nižu same delicije japanske kuhinje. Bar meni to tako izgleda, budući da nam stalno nešto novo, ukusno, zanimljivo i nepoznato stiže na stol. Samo ta činjenica da nam stalno nešto stiže na stol, ne ostavlja sumnje da se radi o vrhunskom restoranu koji će nas na kraju propisno oderati po guzovima kada se dotaknemo teme „Koliko je ovo sve koštalo?“ Ali kao što rekosmo, predrasude su tu da bi ih se pobijalo. Tako je i ovaj cijeli spektakl izašao 15-20 dolara po glavi, što je puno ako se uzme u obzir da inače kupujemo po list sira, ali prihvatljivo ako se uzme bilo šta drugo u obzir. Oznake: transsib, rusija, vlak, prvenstvo, nogomet, japan, tokio |
06.07.2018., petak
Carinik Rambo Amadeus
|
Imamo još 2 sata vremena, tako da gledamo opet da ugrabimo koju šnitu kruha. I list sira naravno, bez njega ništa. I da ja skontam kako mi nešto nije u redu s lećama, budući da ne vidim baš najbolje, a oči mi poprilično suze. Tek u busu vidimo da s nama putuje i Putnik. Pa i logično nekako. Pitamo ga za Čošu i Alena, ali ispada da je on svakako solo i nema pojma gdje su njih dvojica. Prolazimo kroz cijelu japansku unutrašnjost, sa zapadne na istočnu obalu. Svako malo cesta nas vodi kroz predivne pejzaže i uz ogromna natopljena polja riže, koja ja ne vidim, jer su mi oči natopljene suzama. U neko doba još počinje i kiša, pa kud se kapi slijevaju niz prozor, tud se meni još više suze slijevaju niz lice. Jedva držim oči otvorene i čak i tada samo buljim u sjedalo ispred mene. Svaki pokušaj da gledam kroz prozor u daljinu, izaziva novi val suza. Ekipa me još zajebava da nitko tužniji od mene, što napuštamo Niigatu. Ubih se od plača. Čak objašnjavaju i Japancima koji sjede oko nas, da sam slomljen i ne mogu nikako prihvatiti da odlazimo u Tokyo. Ja ne znam sada da li više plačem od smijeha ili od spoznaje da sam popušio jebački konjunktivitis. Biće da baš i nisam najbolje oprao ruke jutros, kada sam čistio leće. Al nema veze, evo Japanci me obasipaju maramicama i tješe me kako je Tokyo skroz super. Sada da mogu iskoristiti ovaj put i malo čitati ove zapise o Japanu, saznao bi kako je Japan davno prije preuzeo i pismo i rižu iz Kine i Koreje, pa su ih onda i jedne i druge okupirali. Kako su prije bili totalno nezainteresirani za kontakt i trgovinu sa ostatkom svijeta, dok su danas jedna od najvećih i najmoćnijih ekonomija u svijetu. Kako trenutno putujemo zemljom kojoj svako malo prijeti opasnost od zemljotresa i načičkana je hrpom aktivnih vulkana. E, ali ništa od toga, jer plačem neprestano i jedva uspijevam škiljiti, sad na jedno, pa na drugo oko. Nakon 5 sati mučenja, ulazimo u more ogromnih zgrada oblijepljenih svjetlećim reklamama. Bus nas izbacuje na nekoj stanici, koja je valjda čvorište za vlakove i podzemnu. Ekipa se pokušava snaći kuda trebamo ići, a ja ih samo pratim jedva uspijevajući vidjeti kuda hodam. Putnik zamoljava Japance da nam pomognu, ali najbolje je da to ne čini na engleskom, nego priča s njima na japanskom! Pa da. Nakon onih Japanaca što imaju klub "Croatia", zašto sada ovaj momak iz Splita ne bi najnormalnije progovorio na japanskom? Najnormalnija stvar. Možda mi stvarno već lagano odlazimo u kurac, što od gladi, što ja dodatno od ovog plača. Ispada da je s nama sve ok, izuzev mene, a Putnik je živio prije u Japanu ili je čak i bio u vezi sa Japankom. Tko će ga znati, a ni mi ga ne želimo dodatno ispitivati. Uglavnom ode on svojim putem, a mi u potragu za hostelom kojeg smo bukirali još prije par mjeseci. Snaći se na karti podzemne željeznice je stvarno doživljaj u početku. Ali kako sve više buljimo i škiljimo u kartu, vidi se da je svaka linija posebno obojena, posebno označena i uz još koji dan buljenja u nju, sigurno bi skontali kuda i kako. Pored nas prolijeću ljudi u neprestanoj žurbi, odmah se primjeti da je ovdje tempo života u najvećoj brzini. Nema nikoga da se lagano šeta ili polako s noge na nogu... Tako da nemamo puno izbora nego zaustavljamo jednog gospodina u odijelu koji isto tako srlja nekud. Pripremili smo i adresu i kartu, samo da nas na brzinu upute i da im ne daj Bože oduzimamo dragocjene sekunde. Čovjek kad nas je čuo da se ispričavamo i molimo za pomoć, zaustavio se, spustio aktovku, uzeo kartu i počeo da studira gdje bi nam ta adresa mogla biti. Sad smo se mi unervozili što on to tako polako i skoncentrirano. Ja i dalje samo plačem. Na kraju ispada da ga mi još požurujemo, jer imamo osjećaj da je već i zaboravio da bi trebao da žuri i stiže nekamo. Ostade čovjek 15 minuta s nama, sve dok se sam nije uvjerio u više navrata da smo shvatili i da znamo kuda moramo. Nije mu to bilo dovoljno, nego je htio da vidi hoćemo li stvarno ući u pravi vlak. Mi smo mu se bezbroj puta naklonili, uz stalno ponavljanje "Arigato!" Ja se još dodatno smješkam i lijem suze, tako da se nadam kako smo uspjeli prenijeti našu iskrenu zahvalnost. Nije to samo sjesti u vlak i odvesti se. Morali smo još 2-3 puta presjedati, iz jednog tunela u drugi, s jednog kraja stanice skroz na deseti kraj. Srećom se ekipa snalazi, jer ja poput slijepca samo trčkaram za njima i veze nemam kuda i kako. Stanica gdje bi nam hostel trebao biti, je već predgrađe Tokya, na putu za aerodrom. Ulica koju tražimo se proteže uz prugu, a hostel je srećom svega par minuta pjehe. Dolazimo pred mramorne stepenice i klizna staklena vrata. Provjeravamo još jednom na zgradi da li je to stvarno točan broj. To je to. Ulazimo unutra, kada ono recepcija, ispred kožne fotelje, a recepcionari u bijelim košuljama, crni prsluci i crvene kravate. "Ja mislim da smo se mi zajebali. Ovo je neki hotel." "Jebiga piše ta ulica i taj broj." Provjeravamo na recepciji da li imaju naša imena i rezervacije i da li je to ipak hostel kojeg tražimo. Sve je u redu. Provjeravamo još jednom da li je to i ta cijena koju smo platili. Sve štima. Još prije par mjeseci smo platili hostel i to je bila nekakva, s obzirom na Tokyo, super pristojna cijena od 30-40 dolara za noć. Recepcionar nam daje svakome po ključ, a mi pokušavamo objasniti da nema potrebe da imamo pet ključeva od sobe, jer smo ionako stalno zajedno. Možda eventualno dva za svaki slučaj. Sad njemu nije ništa jasno. A nama još manje, gledajući njega da se čudi. Na kraju uzima sve te ključeve i govori da pođemo za njim. Upadamo svi u lift i odlazimo na osmi kat. Hodamo dugačkim balkonom i čovjek se zaustavlja ispred jedne sobe i otključava ju. Mi se zahvaljujemo i da ćemo svi unutra, on pušta prvoga od nas, a nas ostale zaustavlja i vodi do druge sobe. Ovih pet ključeva znaći da svatko od nas ima svoju sobu! Mi ne možemo vjerovati, jer smo očekivali da ćemo biti svi u jednoj sobi i to još sretni ako smo sami, bez još dodatno 10 ljudi. Objašnjava nam još da je ovdje običaj izuti se prije ulaska u sobu i pokazuje na papuče koje stoje odmah kraj ulaznih vrata. Kasnije smo saznali da se čak plaća i kazna ako te uhvate sa cipelama u sobi. Zahvalili smo se, preuzeli ključeve i razletili se po sobama. Ulazim u svoju sobu u kojoj je debeli tepih, bračni krevet, TV, klima, balkon, radni stol, WC sa školjkom, ne tuš nego čak kada i ne mogu da suspregnem suze od sreće koje se ionako neprestano cijede niz obraze. Pa ako je ovo hostel, kakvi su onda hoteli u Japanu? Na krevetu nalazim i uredno posložen kućni ogrtač, koji je zapravo japanski kimono. Bacio sam se koliko sam dug i širok na krevet i mislim da sam još nekoliko puta odskočio prije nego sam ostao ležati obgrljen ovim madracem. Tek sam se sada sjetio da nisam izuo patike. Nakon što sam se na brzinu raskomotio, odlazim do ostalih, ne bi li se uvjerio da ovo nije možda kojim slučajem samo moja soba ovakva. Ivanović i Toma su već u kimonima i dok su zauzeli karataške stavove, urlaju jedan na drugoga  „Sotoooo! Aaaarigatooo!“. „Tamagoći, horrrrriatooo akašiiiii !“ „Japanska buba, to sam ja, ha-sa!“ Brane je već našao neku utakmicu na TV-u. Suman i dalje ne može vjerovati koliki mu krevet stoji na raspolaganju. "Ja u životu nisam ni bio u boljem hotelu.“ „Sootooo!“ Ivanović se ponizno klanja. Ostatak večeri smo sva petorica pretežno japanski pričali. Valjda iz poštovanja prema hostelu.  Jedva sam čekao da skinem ove leće iz očiju, otuširam se i isprobam kraljevski krevet. Nakon 2 tjedna na okupu, ovo je prvi put da se grupa rasformirala, da ne spavamo zajedno. Ne znam kako da reagiram na ovu novonastalu privatnost, tako da čim sam otišao u sobu, skinuo sam se gol. Eto, imam svoju sobu i biti ću u njoj gol. Tako sam siguran da ne kršim nikakvu japansku tradiciju, ovako nemam ništa na sebi. Nakon nekog vremena postao sam sam sebi nezanimljiv i zaspao čim sam dodirnuo jastuk. Neko udara po vratima. Jedva uspjevam jedno po jedno oko otvoriti. Kako sam ih otvorio, tako sam jedno po jedno opet zatvorio. Opet neko lupa. Iznenađujem se koliko je krevet visok. Nisam morao ustati, samo sam sišao s njega. Otvaram vrata, a sunce mi udara ravno u glavu. "O Sumane, di si." Prekrivam rukama oči dok se ne naviknem na ovu svjetlost. A Suman kao svetac, sav blješti okupan suncem. "Što si ti gol?" "Ha? Zar jesam? U jebote stvarno sam gol!" "Pa zar ne bi trebao onda staviti ruku na muda, a ne na oči?" "Pa ne ide mi sunce u muda, nego u oči. Ne znam ni zašto sam gol." "Treba si se riješiti leća, a ne sve skinuti sa sebe." "Ma to ja da ubrzam oporavak, ko će ga znati." "Kako oči?" "Odlično. Taman dok mi ova svjetlost udara direktno u glavu, vidim sjajno. Hoš ući?" "Neka, aj se ti spremi, a mi smo kod Tome ovdje. Pa ćemo na dnevnu porciju kruha i sira." Mislim da sam 100 sati spavao u komadu. Srećom oči su se oporavile, iako su još crvene, bar ne suze više. Nisam to nikada imao do sada, pa sam se usrao od straha kada sam pomislio da bi ta infekcija mogla možda i par dana potrajati. Što je poprilično loše u trenutku kada je čovjek možda jednom u Japanu, i to na par dana. I baš tih par dana da ne vidi ništa, nije baš idealno. Otišli smo do lokalne samoposluge da bi već tu otkrili skroz novi svijet na policama i u frižiderima. Onako kako su kod nas zapakirani ćevapi i pljeskavice ili mljeveno meso, tako ovdje stoje fileji od tune, sushi, meso od morskog psa i još hrpa neke ribe za koju nikada čuli. Ali ono oko čega ostajem raskolačenih očiju, iako su taman nadošle, jest file od kita i meso od delfina. Najnormalnije upakirano, celofan, cijena. Ima čak i obiteljsko pakovanje. Više me čudi da nije pakovanje za cijeli kvart, ipak je riječ o kitu. Valjda je ta silna riba i razlog zbog čega je prosječna starost Japanaca 80 godina i s time su narod sa najdužim životnim vijekom na svijetu. I najvećim žbunjem među nogama. Jebote gdje je Japan, a gdje smo mi... Ljudi jedu sirovu ribu! Ništa gradele, prženja, brudeti. Zamišljam da oni imaju strast prema janjetu poput Balkana... Rezali bi tanki sloj sirovog janjećeg buta i onda to obmatali oko komadića paradajza i luka. Taj janjeći sushi bi onda umjesto u soju, umakali u rastopljenu reskavo-ljutkastu svinjsku mast. Dobivenu naravno od svinja koje su uzgajane na japanskim planinama, tovljene runolistom i kompjuterskim čipovima koji u Japanu niču na slobodnim površinama poput ambrozije. Samim tim te svinje ne provode dane valjajući se u blatu, niti ih se drži u svinjcu. One sjede u čistom, ispijaju čaj svako poslijepodne, neke od njih igraju čak i kriket kako bi njihovo meso imalo poseban okus. Naravno da te svinje znaju i karate, te još jedno stotinjak drugih borilačkih sportova, ali ih upražnjavaju samo u samoobrani, jer su po prirodi miroljubive. One plaćaju i porez, imaju sva prava jedne moderne svinje pa tako i uplaćeno zdravstveno koje im baš i ne koristi na duže staze, jer ih se na kraju zakolje i pojede. Ali ne bez da ih se pitalo, da li se slažu kako bi se njihovi organi upotrebljavali u daljnjoj prehrani i bez da su svojevoljno potpisale. A to manje više svaka učini, jer su po prirodi solidarne i socijalne, te su svjesne njihove neosporive uloge u prehrambenom lancu. Da, to je Japan. Poprilična razlika nasprem Balkana. Krenuli smo u potragu za internet kafićem, da vidimo šta ekipa piše na onoj našoj stranici. Šetamo predgrađem Tokya koje je natiskano kućama do 3-4 kata i prekriveno telefonskim žicama i stotinama razvodnih kablova. "Možda ako budemo pratili koji od ovih kablova, dovest će nas ravno do internet caffea." "Može biti, a možda stignemo i do nuklearne elektrane." "Pa oni sigurno imaju internet." "A i kavu. Možda im je jedino voda malkice radioaktivnija, al zato staviš malo više šečera da razbije onu gorčinu." Nismo našli internet, ali smo zato nabasali na ogromno baseball igralište, gdje je valjda taman utakmica mlađih uzrasta. Parkirali smo se na okolni brežuljak da vidimo koji su to japanski nadolazeći talenti. Jedan baca loptu, drugi ju pokušava pogoditi palicom. Ako ovaj sa palicom ne pogodi loptu, onaj drugi mu ju baca ponovo. Ako ovaj sa palicom kojim slučajem uspje zviznuti lopticu, onda još mora trčati ko sumanut okolo naokolo. Ispada da mu je bolje da ne pogodi lopticu. Trebalo nam je tako dobrih pola sata da shvatimo kako uzaludno promatramo događanja na igralištu, budući da veze nemamo o baseballu. Zato smo se premjestili niže prema rijeci, gdje smo sjeli da promatramo ljude kako pecaju. I za divno čudo, ljudi pecaju identično kao i kod nas. Nikakve sulude tehnologije, nikakvi digitalizirani štapovi sa navigacijskim udicama ili male podmornice koje ganjaju ribu po rijeci. Čak nam jedan gospodin nudi da i mi zabacimo štap koji put. Nakon nekog vremena dobili smo neobjašnjiv osjećaj da je možda suludo od dva dana u Tokyu, jedan dan provesti pecajući u predgrađu tog grada.  Zato smo ipak krenuli u istraživanje ovog metropolitskog mega mravinjaka. Otprilike 30 ili 32 milijuna ljudi živi u široj okolici Tokya. Sad, dva milijuna gore dole, zar je bitno? Usporedbe radi, Zagreb uz najveće napore jedva navuče milijun stanovnika. Iako nije nikakav "rush hour", vrijeme kada poslovnjaci putuju na posao ili sa posla, podzemna je puna. Gledajući najveća čvorišta podzemne željeznice, izašli smo otprilike negdje gdje smo pretpostavljali da je uži centar. Nemamo nikakav plan grada, nikakav vodič, ne želimo ga ni nabavljati. Idemo tamo gdje nas put nanese. I put nas nanese na carsku palaču, tj. carski otok u sred grada. Kao što su prije dvorci bili okruženi kanalima, tako je i ovaj čitav kompleks u kojem stanuje japanski car, okružen vodenim kanalom. Nekakva rezidencija na drugoj strani obale se ni ne vidi, sve je ograđeno gustim zelenilom. "Zamisli, nisi predsjednik, ni ministar, nego car!" "I ljudi koji rade za tebe, svaki put kad te vide, govore – đe si care!" "Pa isto mu je onda ko i Rambo Amadeusu. To i njemu govore kada ga vide." "Još je on mega car. Ovaj japanski je samo car." "Vidiš to ti je razlika između mega cara i samo cara. Rambo može fino otići i sjesti na terasu uz more i uživati na suncu uz kavu. Japanski car nema šanse da sada odšeta iz ovog kompleksa i tek tako sjedne negdje na kavu. Prolista novine, gleda minjake koji prolaze. Nula bodova. Mora da bude tu iza ovog zelenila." "E zato jadan sebi misli, majko mila kada ću ja biti ko Rambo? Mega car!" "Zato Japan stalno radi na novim tehničkim dostignućima, izumima, svake godine povećavaju ekonomski rast. Sve to da japanski car postane napokon mega car." "I da može na miru otići na kavu, uz more. Gledati minjake." "A Rambo to sve već sada ima. Jebiga, ne možeš uspoređivati Crnu Goru i Japan. Ipak se zna nekakav standard."  Odjednom nas i sa lijeve i sa desne strane prestiže 30-ak cura u sportskim gaćicama, bijelim potkošuljama i dugačkim bijelim dokoljenkama. Pošto im stojimo na putu i prije nego se krenu zabijati u nas, počeli smo i mi trčati zajedno s njima u grupi. Mislim da im samo otežavamo, jer su se sada sve počele smijati i hihotati na glas. Starija žena u trenerci, koja trči zadnja i ne doživljava to sve tako urnebesno, u nama vidi isključivo uljeze koji ometaju njene cure u isplaniranoj rekreaciji. Nakon nekoliko metara smo ipak odustali, jer nam je prošlo kroz glavu da bi ova mogla odjednom početi vrištati, isukati samurajski mač i s njime nas ganjati oko carskog otoka. Podsjetilo me to sve na moje dane u osnovnoj školi. Tako nas je i naš nastavnik tjelesnog znao upregnuti oko čitavog kvarta. Morali smo svi imati plave gaćice i bijele potkošulje. Nakon što bi nas pregledao da li svi stvarno imamo dogovorene uniforme, poslao bi nas da trčimo dva kruga za zagrijavanje, ne oko igrališta, nego oko čitavog bloka zgrada. Najbolje je bilo što pola te rute prolazi ispred gradske pijace, pa smo u neko doba bili prisiljeni zabijati se u more snaša i padati preko njihovih cekera punih jaja, paprika i krompira. Vrlo često prvi u tom zagrijavanju nije bio nužno najbrži, nego onaj koji je slalomom uspio izbjeći sve te snaše i cekere. "Možda je ovo bila carska garda?" "Pa nije Gaddafi, nego japanski car." "Pa što ne bi i japanski car imao na desetine djevica koje su u svako doba spremne žrtvovati svoja mlada tijela za dobrobit domovine. I cara naravno." "A on leži u hladovini i samo podigne mali prst, tek toliko da se jedva i primjeti. Njih nekoliko ga odmah okruže, a on im tonom starog mudraca kaže – Djevojke, osjećam da nam prijeti velika opasnost." "Da, i mislim da je u interesu države da se skinete gole i pobacate po meni. Japan će vam biti vječno zahvalan." "Baš me zanima da li riječ carinik vuče svoje porijeklo od cara." "Pa moguće, sigurno je to carski sluga." "Znači svi oni carinici kod nas na granici, eto konkretno na mostu u Slavonskom Brodu, u biti rade za japanskog cara." "Pa sigurno. Zato su i vas tjerali da trčite oko pijace. I vi ste trebali u jednom trenutku da se bacate goli po caru." "A mi mislili da smo Titovi pioniri. Kakav grandiozan zajeb." Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, prvenstvo, Putovanja, japan, rambo amadeus |
05.07.2018., četvrtak
Prva utakmica
|
Na stanici nas je u međuvremenu bar 50-ak. Pjesma i navijanje ne prestaju. Jako puno ih je iz Melburna, Australije. Čak i jedan Brođanin, koji kada je skužio Braneta i mene sa šalovima Marsonije, odmah nas je zagrlio i počeo iz sveg glasa urlati bećarce. Ovu viška kartu prodajemo za 100 dolara nekom liku koji ne zna beknuti jednu riječ na našem, ali zato ima majicu s natpisom "NDH club New York". E svašta. Još je par sati do tekme, polako krećemo prema platou na kojem su busevi za stadion. 50-ak nas smo se poredali na stepenicama kao da smo na tribinama, digli šalove, zastave i zapjevali himnu. Japanci su takvu jednu scenu jedva dočekali. Sa svih strana su dotrčale i TV ekipe i normalni prolaznici da snime ili uslikaju tu scenu. Busevi su podijeljeni, sa jedne strane stanice voze do dijela stadiona predviđenog za hrvatske navijače, dok skroz sa drugog dijela stanice voze valjda ravno do tribine za meksičke navijače. Još prije prilaza busevima, provjeravaju se karte za stadion, da se provjeri da li imamo karte za odgovarajuću tribinu. U busu je totalni urnebes. Krcato je da nestane ni muha više, ali svi su ludi, svi skaču i pjevaju. Pa čak i Japanci u hrvatskim dresovima. Izbacili su nas u blizini stadiona, kraj kojeg protječe potok niz ozidani kanal. Osim dekoracijske funkcije, izgleda da služi i tome da razdvoji sjevernu i južnu tribinu tj. navijačke skupine. Iako u kontekstu nas i Meksikanaca, za tako šta nema ni najmanje potrebe. Ali valjda zlu ne trebalo. S druge strane potoka se čuju bubnjevi i vide se rijeke Meksikanaca koji prilaze stadionu. Ovako na prvu, ima ih jedno 30 puta više nego nas. Bar. Ali valjda je to i ok, s obzirom na veličinu Meksika i Hrvatske, s obzirom na veličinu Zagreba i jednog Mexico Citya sa svojih manje više 20 milijuna stanovnika. Na putu prema kapijama stadiona, zaustavlja nas jedan stariji bračni par. Ljubazno nam pokazuju karte i pitaju nas da li su na dobroj strani stadiona. Gospodin je ambasador Bosne i Hercegovine u Japanu i dobili su dvije karte da dođu na utakmicu. Zapričašmo se tako s njima, kakav je život u Japanu, kako su Japanci divan narod, kako imaju kuću u Makarskoj, te ako znaš engleski u Japanu, ne treba ti ni diploma da dobiješ dobar posao i to plaćen 300,000 Yena (oko 3,000 Eura). A kako je svijet mali, ispalo je da su ambasador i otac od mojih prijatelja, trojice braće iz Sarajeva, išli zajedno u školu. Na kraju su nam još dali i svoj telefon, pa kad stignemo u Tokyo, da se i javimo. I obavezno u slučaju ako nemamo gdje spavati. Eto, šta čovjek više da traži od ovog dana. Prolazimo prvi red gdje se samo pregledavaju karte, pa dio gdje te prepipavaju i prelaze onim detektorima preko tijela, pa još jedan red gdje ti ponište kartu. Iako su nas upozoravali da će se strogo kontrolirati vlasništvo karata, nitko živ nas nije pitao za putovnicu ili bilo kakav dokument koji bi potvrdio naša imena na karti. Što je i logično, jer bi takvom kontrolom trebalo krenuti 10 dana prije utakmice na stadion. U krugu stadiona hrpa Japanaca drži ogromnu kockastu zastavu ispisanu i na hrvatskom i na japanskom, kraj koje se u redovima čeka da se svi uslikaju. Penjemo se stepenicama, ali nikada stići do vrha, budući da nas svako malo Japanci zaustavljaju da se svi zajedno slikamo. Kada smo napokon došli do tribina, sve nas je obuzeo nekakav čudan adrenalin, da smo odmah počeli navijati iako su tribine skoro pa prazne i ima još više od sat vremena do početka utakmice. Stadion je ogroman, prelijep, samo što ima atletsku stazu pa ti treba dalekozor da vidiš šta se na terenu događa. Još smo mi direktno iza gola, najudaljeniji od terena, tako da nama treba dodatno teleskop.  Japanci u kockastim dresovima ne prestaju prilaziti i svaki put ponizno pitati, da li bi bilo ok da sjednu pored nas i slikaju se s nama. Pa gdje nečeš voljeti ovaj narod? Kako se stadion puni, naših bi moglo biti oko 200 sve skupa, ali ne ostavljamo dojam da nas je toliko budući da smo razbacani po svim tribinama. Jedino u ovom našem bloku se skupila manje više ekipa koja je i sinoć pila u parku. Prvi redovi zjape prazni, tako da smo se nas 50 sjatili dole, da budemo na jednom mjestu i da možemo na ogradu okačiti transparente i zastave. Redari su primjetili da tu nešto nije po pravilima, malo su se uskomešali kao da bi nam nešto rekli, ali kako smo mi već počeli pjevati, tako su odlučili da nas ne prekidaju. Kroz ekipu se vrlo brzo pročula vijest, kako su neke naše deportirali nazad za Hrvatsku. Navodno je trebala doći grupa BBB-a od kojih je većina na crnoj listi i ne smije ni ući u Japan. Pa kako su sletjeli, tako su prvim avionom vraćeni nazad. No ipak je njih nekoliko valjda uspjelo ostati u Japanu. I stvarno nije prošlo dugo, stiže njih desetak u tamno-plavim majicama na kojima je ispred logo od Večernjeg lista, a na leđima stoji Bad Blue Boys. Redom ćelavi, baš i ne ostavljaju pretjerano pitom dojam. "Opa, vidi njih, imaju čak i sponzora", počelo se šuškati među ekipom. Odmah su se pribili uz ogradu i počeli vješati svoje transparente preko već postavljenih zastava i transparenata. Čoša ih samo promatra ispod oka. Mi pjevamo jedno, oni stoje 2-3 metra od nas i pjevaju svoj repertoar. Ostatak ekipe se pogledava i prevrču očima. To su navijači iz svih dijelova Hrvatske, ima tu i ponešto Armade, Torcide, Ultrasa, Kohorte, ali svi se drže zajedno. Jedino Boysi, nisu pošteno ni stigli, a već su počeli svima poprilično ići na kurac sa svojom izoliranošću i posebnošću. Netko još pokušava ublažiti situaciju i govori da su Boysi sa strane, jer ne smiju divljati, budući da ih se drži pod nadzorom. Mi ostali samo ironično klimamo glavama. Uglavnom imamo odjednom tri frakcije koje navijaju za Hrvatsku. Nas 50-ak pjeva hit-listu svega i svačega, onda je tu grupa Boysa koji imaju svoju top-listu i na kraju tu su još i Japanci u hrvatskim dresovima koji kada mi navijamo "Hrvatska", oni navijaju "Kruacia". Presmiješno. Totalni sataraš. Odnekud se kod nas stvorila ona velika kockasta zastava, igrači izlaze na teren, iznose se zastave Hrvatske i Meksika. Svi gore od nestrpljivosti. Kreće himna i ovu kockastu zastavu razmotavamo nama iznad glava, tako da ne vidimo ništa šta se na terenu događa. Ali zato na miru možemo studirati tko se sve potpisao na zastavu. Ima tu svega; Caffe bar Tomislav, Orahovica, Ajmo Hrvatska!, imena osoba, kvartova, dosta toga i na japanskom, cijela zastava je išarana i ispisana. Kako je himna završila, tako su svi jedva dočekali da uklone zastavu i oslobode sebi pogled na teren.  Utakmica je počela i tako je počelo iz sveg glasa neprestano navijanje. Prvo poluvrijeme protječe 0:0. Mi nismo prestajali da pjevamo i navijamo. Ubjeđeni smo kako pružamo glasnu podršku u stadionu koji prima 40,000 ljudi, realno mislim da se nas 50 nije ni par redova dalje čulo. U poluvremenu se polovica navijača naglo preobrazila u vrhunske trenere. Sa svih strana stižu žustri prijedlozi šta i kako. Ovoga izbaciti, onoga uvesti, povuci lijevog bočnog u sredinu, iz napada u obranu, iz obrane na gol, sa tribine u napad... Meni to sve kud nema smisla, tud još nemam više glasa da bilo šta kažem, čak i kad bih imao potrebu za tim. Kako su nas redari vidjeli da smo svi po cigaru zapalili, odmah su nas došli upozoravati da je pušenje u stadionu strogo zabranjeno. Svako malo nas zamoljavaju da ugasimo cigarete i svako malo ekipa pali jednu za drugom. I onda se događa nešto nevjerojatno. Taman kada su se ponovo pojavili i mislimo sada će nas istjerati van, oni donose male pepeljare i zamoljavaju nas da ne bacamo opuške po tribinama, nego da gasimo u pepeljare! Počinje drugo poluvrijeme i očekivanja su velika. Ipak smo ovdje kao treći sa prošlog svjetskog prvenstva. Hrvatska ne igra ni blizu tim očekivanjima, osim što je uvijek gušt gledati kako Prosinečki prodaje svoje minijature svima oko sebe. Sredina drugog poluvremena, lopta dolijeće u naših 16 metara, napadač Meksika se u punom zaletu zabija u nogu od Živkovića, koji je sigurno imao časne namjere kada je tu istu nogu zakucao Meksikancu u prepone. No, gle, sudac nije prepoznao dobronamjernost udaranja meksičkih nogu umjesto lopte, te je Meksiku dosudio penal, a Živkovića nagradio crvenim kartonom. Svi doživljavamo gol iz penala kao ogroman šok. Jedan Ultras iz Vinkovaca se ne predaje, nego tek sada forsira navijanje. U početku ga još i pratimo, ali što se utakmica bliži kraju, to i mi sve više kao hipnotizirani samo buljimo u teren, svjesni da će ovo završiti porazom. Utakmica je gotova, a mi kao pokisli i silovani onim što smo gledali. Svi sjedimo sjebani i svatko je u svom filmu. Osim onih par trenera koji i dalje razglabaju koga je trebalo na lijevi, a koga na desni bok staviti. Stadion je već prazan, jedino još mi sjedimo i buljimo u teren. Oni redari što su nam donijeli pepeljare, suosjećaju s nama i ne žele nas dodatno tjerati, nego nas ostavljaju da proživljavamo naše razočaranje. Ali budući da su bili totalno drugačija dimenzija redara koje smo u životu doživjeli, ne želimo ni mi njima više biti na teret, nego kupimo prnje i odlazimo podvijenih repova sa stadiona. Idemo prema busevima, a svaki oblik komunikacije je teški napor. Nakon nekoliko sati urlanja i navijanja, toliko smo promukli da jedva uspijevamo procviliti koji ton. Čoša predlaže da se pobacamo u rijeku, što s obzirom na situaciju i ne bi toliko loše bilo. On stvarno odlazi do ruba kanala, izuva patike i uranja noge u potok. Još je dodatno legao i gušta tako izvaljen na betonu, dok mu ostatak ekipe plješče. U jednom trenutku dotrčava TV ekipa, redari i nekakvi ljudi u prslucima Crvenog križa. Putem megafona ga zamoljavaju da ne čini to i da se odmakne od rijeke. Sad ne znam jel se boje za njegovu sigurnost ili za sigurnost potoka. Čovjek je samo pri temperaturi od + 30 legao kraj potoka i umočio noge u plićak. S druge strane kanala čuje se pjesma, trube, bubnjevi. Meksiko slavi. Nama ne daju ni blizu potoka. Odlazimo do busa i počinje opet pjesma. Ipak smo ovdje da se zezamo, a ne da plačemo što se nekome baš i nije trčalo danas i što je neko očigledno došao pun sebe, misleći da će se ova utakmica sama od sebe dobiti samo zato što smo na prošlom prvenstvu bili treći. Čoša se u busu pretvara u pravi cirkus. Zabio je glavu kroz otvor na prozoru i mekeće sa već ionako izgubljenim glasom, dovikuje policajcima koji stoje kao prometnici uz cestu da su svi na baterije i glumi robota po autobusu. Mi se raspadamo od smijeha, a Japanci koji su se u početku bojažljivo smijuljili misleći kako je ovaj huligan ili već sam po sebi opasan, sada isto umiru od smijeha. Čak su se svi okrenuli prema njemu kao da traže još, a Čoši nije trebalo dvaput reći. Stigavši na stanicu, pokušavamo biti flegme, kao da nas nije nešto pretjerano briga, ali ne ide. Pored sve zajebancije, svi su u dubini duše sjebani ko foke. Mi se još tješimo, da nismo došli direktno avionom samo radi tekme, jer bi se sada vjerojatno pojeli od muke. Ovako smo makar proživjeli i druge stvari. Ostali su otišli bauljati gradom u potrazi za hranom, a nas pet smo odlučili ne večerati, nego tu lovu investirati u telefonsku karticu da se malo javimo našima kući. Skupili smo svaki po otprilike 500-600 Yena (5-6 Eura) i nabavili karticu na kojoj ima svakome po 15-20 minuta razgovora. Na kartici je jedno 550 brojeva, koje treba prije pozivnog broja utipkati. Malo je reći da smo 20 puta pokušavali prvo sve te brojeve bez greške utipkati. Prvo bi sami probali, pa bi se sjebali, pa opet iznova. Pa bi onda jedan čitao brojeve, a drugi tipkao i onda bi na kraju zajebali pozivni broj. Nakon što bi po tko zna koji put nanovo sve te brojeve tipkali i samim čudom sve točno odradili, linija je bila zauzeta. Mislim da već sigurno sat vremena stojimo ispred ove govornice. Nailazi i jedan čovjek iz HNS-a, toliko ga je utakmica ubila u pojam, da je čak sjebaniji od nas koji nismo jeli ne pamtim kada zadnji put i još se ovdje sat vremena drkamo sa ovom nenormalnom karticom. I sam kaže da su svi toliko bili samouvjereni i sigurni, kako smo mi sada sami vrh svjetskog nogometa, da je ovaj poraz bio kao šakom u oko. Nakon što nas gospodari sapunica prizemljiše sa jednim sočnim šamarom, mogli smo samo već unaprijed otpisati susret sa Italijom. Ali mislim da nam to nije toliki problem, koliki je ova jebena kartica na koju smo spržili lovu za večeru, a na kraju se nismo ni čuli sa svojima. Nabavili smo pive i sjeli na pločnik uz nekakav zidić. Osjećam divan osjećaj slobode, biti daleko od kuće i ne sjediti na za to predviđenim klupama ili u kafićima, nego sjediti na sred betona i spavati vani pod zvijezdama. Nitko ni riječi, samo promatramo silne ljude koji prolaze ispred nas. Povlačimo prstima po betonu i ne možemo se načuditi da na prstima nema nikakvih tragova prljavštine ili bar mrvicu prašine. Šta ti je Japan... "Ma možda smo baš slučajno sjeli na komad betona kojeg svakih par sati iz nekog razloga čiste, peru i poliraju. Baš drže do ovog komada betona." "Japanski sveti komad betona." "I mi stoka sada nađemo sjesti baš tu, na njega." Taman dolazi jedna grupa Japanaca ravno do nas. "Sad će nas sigurno upozoriti da im sjedimo na svetom japanskom betonu." Grupica je došla da se upozna s nama. Još prošle godine su osnovali klub "Croatia" u Japanu i totalni su obožavatelji Hrvatske. Njih par ima čak i svoje članske iskaznice, uredno sa adresom i potvrdom da je klub registriran. Nisu doduše nikada bili u Hrvatskoj, niti imaju kakve veze sa Hrvatskom, ali imaju majice, šalove, kape, privjeske na ključevima, čarape, naočale, kompletni su u crveno bijelim kockicama. Čak poslije prvenstva namjeravaju napokon posjetiti Hrvatsku i to ni manje ni više nego Imotski, jer je Zvonimir Boban od tamo?!  Mi smo... jebiga, mi smo... čini mi se da je netko dobacio „Super!“ „Krute mazo. Imotski.“ "Jel netko od vas ikada pomislio da tamo negdje u Japanu postoje ljudi koji nas vole bez obzira što nas nikada nisu doživjeli, bez obzira ko smo i kakvi smo?" "Ja iskreno mislim da je sve ovo samo dio halucinacija, koje proizlaze iz gladi, a koja je postala sastavni dio našeg života zadnjih dana." "Možda ovo nije ni bila grupica Japanaca koja voli Hrvatsku." "Možda su nam ustvari prišli neki ljudi i rekli da ne sjedimo tako ko klošari na sred staze, ali eto mi smo si to preveli malo drugačije." "Ja ne znam o kojim Japancima vi pričate, ja sam ubijeđen da je tu maloprije bilo 5 porcija graha, koje su na kraju tužne odskakutale niz ulicu, jer ne vide sebi neku perspektivu ovdje." "Joj grah sada... Pa što ih ne zaustavismo?" "Sigurno ih je onaj čučavac poslao." "To ti je moderan WC, nije pasivan, nego vrbuje posjetitelje." Krenuli smo prema našem proplanku i dok se pozdravljamo još s nekim ljudima na stanici, opet dolijeću oni divljaci na krosama od sinoć. Opet sa bijelim maramama zamotanim oko glava. Pritišću gas sve dok motori ne probijaju bubnjiće svima u krugu oko stanice. Ulijeću na okretište za buseve, propinju se na pločnik među prolaznike i svi im se uredno sklanjaju i nitko da bi se ni najmanje pobunio. Mi stojimo na rubu ceste i jedan od njih se zalijeće prema nama, zadnji tren skreće i prolazi tik pored nas. Mi i dalje stojimo kao da nas se to baš nije dojmilo. Pitamo Japance ko su ovi likovi i jedna cura govori kako su to navodno Yakuze, kao japanska mafija i zato se nitko ni ne usudi buniti pretjerano. Divljaju još par minuta i onda nestaju. Mi odlazimo polako ovom glavnom ulicom prema našoj livadi, kad eto ti ovih luđaka opet. Naprave krug do stanice i onda na povratku prolete opet na par centimetara od nas. "Ja ne znam jel ovi nas kao provociraju ili je to normalno ovdje?" "Pa ne znam jel normalno, ali mi se lagano rađa želja, da slučajno gurnem jednoga s tog motora slijedeći put kada budu imali namjeru da nas zatepu." "Baš su naporni likovi i skroz mi kvare sliku ovog Japana." "Slijedeći put ako nas novinari pitaju kako nam je, reći ću im da nismo baš skroz zadovoljni. Da postoji čak par Japanaca koji nas onako malkice ljute." Sve naše stvari su u grmu kako smo ih i ostavili. Potrpali smo se u vreće kao po špagi jedan pored drugoga i zablejili u čisto zvijezdano nebo. "Ah, kad bi naši u ovom hotelu s pet zvjezdica samo znali kako je nama dobro." "Kud još jadni sigurno neće nočas oka sklopiti zbog tekme." "Tolike pare izvališ za pet zvijezdica i onda na kraju ne možeš spavati." "A vidi ovdje, ne pet, nego milijardu zvijezdica. I to džabe." Topli vjetrić skroz lagano se šulja kroz krošnje drveća iza nas. "E, a gdje je onaj Riba iz Zagreba, jel nije on trebao s nama?" "Nemam pojma, nisam ga više vidio poslije utakmice." "Sigurno negdje bleji u iste ove zvijezde kao i mi." "Eto, skoro pa ko da je s nama. Osim ako je ispod mosta." Opet nas sunce budi poprilično rano, ali kako nismo gledali kada imamo bus ili vlak do Tokya, možda bolje da odemo što prije do stanice. Ovaj put se nismo dotjerali u hotelu, nego smo iskoristili bocu vode za umivanje i za zube. Još sam ja dodatno oprao ruke kako bi čistim rukama isprao leće. Leće su sve, samo ne praktične za ovakav način života, budući da zahtijevaju visoki nivo higijene. Raspitujemo se kako doći do Tokya i ispada da je super brzi vlak 10,000 Yena (100 Eura) i stiže tamo za 2 sata, dok je bus 5,250 Yena (55 Eura) i tamo je za nekih 5 sati. Nama se apsolutno nigdje ne žuri, a 50 Eura nam znači izuzetno puno. Čak i kada usporedim sa Rusijom, gdje smo navodno putovali u prosjeku 60 km na sat i na kraju nam je sve skupa trebalo oko 170 sati da prevalimo transsibirsku rutu. Onda je ovih 5 sati kao treptaj. Oznake: nogomet, japan, rusija, prvenstvo, vlak, Putovanja, daleki istok, transsib |
04.07.2018., srijeda
Prva noć u Japanu
|
Sunce je već zalazilo lagano, a mi smo se sa svim našim stvarima uputili opet prema željezničkoj stanici, da vidimo šta je sa Čošom i Alenom. A tamo, odnekud se stvorilo čak 20-30 naših. Ekipa je totalno šarena, iz svih dijelova Hrvatske. Odlazimo u obližnju trgovinu da kupimo pivu, kad u trgovini sav sretan prilazi nam Japanac i pokazuje nam dres nekog japanskog kluba, kojeg nosi na sebi. Svi mi iz kurtoazije kimamo glavom, bravo bravo, dižemo palčeve, iako veze nemamo koji je to klub. Ali da bi mu još više pljeskali, okreće nam leđa, da nam pokaže kako iza piše Stojković! Iste sekunde ga jedan Bilić, momčina od 2,07 iz Sinja, podiže u zrak i okreće naglavačke kao da je igračka. Dok ga drži naopačke za noge, ostali su u sekundi skinuli dres sa njega, iznijeli dres iz trgovine, bacili ga na pločnik, polili alkoholom i zapalili. Malo je reći da je Japanac ostao gol do pasa i izuzetno zabezeknut, dok je promatrao kako Stojković izgara ispred trgovine. Objašnjeno mu je da Stojković baš i nije hrvatski reprezentativac, ali kao odštetu, neko iz mase mu je samo dobacio hrvatski dres i gurnuo pivu u ruke. Kako su se nabavile pive, zapalio Stojković, Japancu navukli kockasti dres preko glave, krenulo je navijanje dok stojimo ispred trgovine. "Svako jutro mislim na tebe..." "Ajmooo Japaaan!" „...Tisuću generacija noćas ne spava, cijeli Japan sad je sa namaaaa, sa naaammaaaa!“ Auti usporavaju i zaustavljaju se na ulici, trube, vozači otvaraju prozore i dovikuju „Kroooejšaaaa!“ "Moja dooomoooviiinaaa, moja dooomoooviiinaaaa, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, mooojaaaa zemlja Hrvatskaaaa!" Japanac se vrlo brzo oporavio od prvotnog šoka, nakon što je shvatio da nismo nikakvi huligani, nego je ovo sa dresom više zajebantske prirode bilo. Ne bi li ga još dodatno uvjerio da je s nama siguran, Bilić ga svako malo zagrli i potapša po ramenima, a jedan pored drugoga izgledaju kao žirafa i bubamara. Nekome je slučajno ispala flaša vina i razbila se, par minuta poslije prilaze nam dvojica policajaca. Ovaj jedan je skrušeno sklopio dlanove i naklonio nam se, te nas skoro pa u izvinjavajučem tonu što nas uznemiravaju, zamoljava da se sklonimo sa ulice i pođemo s njima. Mi se ne bunimo ni najmanje, ali prvo se moraju slikati s nama. Naguravamo se svi da stanemo na jednu fotografiju, Čoša još skida kapu murijašu i stavlja sebi na glavu. Odvode nas malo dalje do parka i tu nam objašnjavaju da možemo ostati i raditi šta nam je volja. Najljubaznije se pozdravljaju s nama i ostavljaju nas na miru.  Mi ne možemo vjerovati. Negdje drugo bi nas već okružilo desetak specijalaca i za svaki slučaj budno držalo na oku. Knjaz nas nagovara da mu odsviramo tu pjesmu, koju smo osmislili u Vladivostoku. Kako smo par puta ponovili refren, tako su se automatski i ostali priključili. Knjaz nas forsira non-stop da ponavljamo tu pjesmu, sve dok nije sve uredno snimio na kameri. Mi naravno presretni da pjesmu, koju smo onako ofrlje u dvije minute osmislili u sobi hostela u Vladivostoku, pjeva dvadeset ljudi i još nas Knjaz snima za svoju reportažu iz Japana. Ah, te male stvari koje čovjeka čine sretnim...  Kako je pjevanje, navijanje i zagrijavanje uz pivu za sutrašnju utakmicu uzimalo maha, tako je Japanac postajao sve opušteniji i luđi. U jednom trenutku, valjda ne znajući drugačije izraziti svoju sreću i delirij, skide se čovjek potpuno gol i poče se udarati šakama u prsa poput Tarzana. Nema na njemu jedna jedina dlaka, ni na prsima, ni po rukama ili nogama, ali zato na "dotičnom" mjestu, čitav žbunj. To nisu stidne dlake, bogami ništa se tu ne stidi, to je prava afro frizura. Nema ni "maloga", samo šumetina. Nama suze sipaju niz obraze od smijeha. Jure koji snima sa Knjazom, ne može držati kameru koliko mu se ruke tresu od smijanja. A Japanac skače i vrišti gol, kao da je progutao ecstasy, koji je sada dosegao svoj vrhunac. I mi smo se pridružili skakanju i nudisti u čast počeli skandirati: "Nippon, Nippon (Japan na japanskom) ollleeeee, Nippon, Nippon olleeeee!" Dok Japanac pleše gol, u tom skakanju i ludilu, prilazi mu jedan Riječanin i salijeva mu čitavu pivu na glavu. Iako se Japanac ne buni pretjerano i dalje mlati čunom, dolazi Čoša i odguruje ovog Riječanina. Kreće naguravanje i hrvanje, a mi svi uskačemo da ih odvojimo. "Koja ti je pizda materina?" Sav će zadihan Riječanin, dok ga još adrenalin pere. Čošu držimo na sigurnoj udaljenosti. "Ajde brale ne seri, pa moremo ljudi biti, nismo stoka, razumiš." "Koji je tebi kurac, jebote napao si me iz čista mira?" "Nisan te napa iz čista mira, nego san te napa zato što praviš majmuna od čovika", pokazuje na Japanca koji i dalje mlati čunom okolo "ako će on sam od sebe pravit majmuna, u redu. Ali ne možeš mu ka da je zadnji kurac na svitu, salit pivu na glavu, razumiš, ka da je kaka maskota koju ćemo sada šutat tamo vamo. Jebiga stari, on je sam a nas je 20. Nije u redu." "Još smo mu spalili Stojkovića", dobacuje neko kroz smijeh. Sve se brzo smirilo, ali moram priznati da ostadoh ugodno iznenađen. Mislio sam da kreće pičkaranje kao posljedica alkohola, eto ovaj put na relaciji Torcida – Armada. Kad ono, razlozi za nepovjerovati. Etika, moral, Čoša u ulozi viteza. I to upravo on, koji je najluđi i najdivljiji, na kojeg bi vjerojatno svatko prvi ukazao prstom kada bi se tražio huligan ili netko tko je u stanju bezrazložno zviznut kamen u nečiji izlog. Eto, još jedna jebena predrasuda. Srušena.  Nije prošlo dugo, razišli smo se svatko na svoju stranu, prema hotelima i hostelima. Mi smo se uputili prema onom komadu livade iza hotela, kojeg smo slučajno otkrili. Čitavim putem, cestom divljaju neki motoristi na krosama, sa bijelim maramama zamotanim preko lica. Stalno dodaju gas i ubrzavaju dok motori proizvode iritirajuće vrišteće zvukove. Zatim naglo koče, škripe gumama dok se vrte u krug, pa tu i tamo prolete tik pored nas kao da nas žele isprovocirati. Mi ih skoro pa i ne doživljavamo, što njih opet inspirira da to sve ponove jedno desetak puta, dok na kraju nisu jednostavno nestali. Čudi me da u ovakvoj jednoj državi i upravo dok traje svjetsko prvenstvo, policija tolerira ovako nešto. Ovo mi je izgledalo kao da u neki gradić iz western filmova uleti horda divljaka, kojoj je jedini cilj da maltretira lokalno stanovništvo. Divlji zapad na dalekom istoku. Pronašli smo naš ograđeni komad livade, sa travom koja liči na pokošeno sijeno. Iako je noć topla i vedra i unatoč zvijezdama koje se čak i iznad blještavog grada vide, ne znamo baš kakve je naravi vrijeme u Japanu. Možemo se samo nadati da neće iznenada, iz čista mira prolomiti kakav ljetni pljusak. Posložili smo se pored jednog drveta, prostrali vreće za spavanje i još dugo buljili u nebo, nekako ni sami ne vjerujući da smo u Japanu. Ali istovremeno sretni kao male bebe što ćemo prvu noć u ovoj zemlji, eto, spavati na otvorenom. Sunce nas budi već poprilično rano u jutro. Srećom smo ispod široke krošnje, tako da su nam glave u hladu. Pokušavamo na silu još izgurati koji sat, bar do 8. Kako sam progledao, tako sam ostao nepomičan blejati u zemlju i travu. Zatrpan sam u vreći za spavanje, u majici kratkih rukava i boksericama. Jutros sam se u 4 probudio i bilo je užasno zima, na što se i Brane nadovezuje da ga je jutros isto hladnoća probudila. Gledam tako u dvije bube kako se ganjaju po travkama i pri samoj pomisli da se sada trebam ustati, obući, organizirati umivanje i pranje zuba, nekako mi je draže gledati u ove dvije bube. Po vreći mi gmiže nekakvo skroz čudno stvorenje. Izgleda kao glista, dugačko možda 5 cm, ali skroz dlakavo i šareno. Kao da na sebi ima neku bijelu, žutu i crvenu tkaninu, uredno poslaganu u pruge, a umjesto glave nalazi se mala četkica. Totalno odvaljeno stvorenje. Nabacili smo ručnike preko ramena i uzeli četkice za zube, plus moja još očna kozmetika i uputili se preko ograde u hotel. Kao da smo u kampu.  Poučeni jučerašnjom ljubaznošču zaposlenika hotela, nije nam palo na pamet švercati se ili ušuljati se do WC-a. Otišli smo ravno do recepcije i izrazili našu želju da se umijemo i operemo zube. Naravno, nije bio nikakav problem. Još smo upitani da li nam možda trebaju ručnici. Mi smo odmahnuli rukom, jer nismo mi neki tamo klošari, imamo mi svoje ručnike! Dok smo Toma, Suman i ja okupirali kupatilo, Brane i Ivanović stoje u predvorju hotela i pregovaraju sa jednim Ircem, da li bi možda kupio jednu kartu viška što imamo. Kako smo od početka pretpostavljali da nas ide šestero, tako smo u startu naručili toliko karata. Dok je par metara dalje Prosinečki okružen novinarima, tako su ova dvojica okružena Ircima i Japancima. Jedni bi kartu, a drugi traže Braneta i Ivanovića autograme?! Mi smo se vratili na livadu, a njih dvojica su nakon druženja sa svojim obožavateljima, otišli po doručak. Sjeli smo na naš proplanak i jedemo svatko po dvije šnite kruha, sa po listom sira. "Šta li sada jadna naša delegacija i reprezentativci jedu?" "Baš se i ja pitam, ko zna da li im se išta sviđa od onih 300 stvari koje imaju na izboru." "Sigurno nas sada gledaju kroz prozor i slina im ide na usta kada vide nas kako se davimo u mezi." "Psuju i posao i smještaj, šta bi dali za ovaj list sira na sred livade." Ruksake sa svim stvarima sakrili smo u žbunje iza drveta ispod kojeg smo spavali. Ipak je ovo Japan. Navukli smo punu ratnu opremu, dresove, zastave oko pasa, šalove oko vrata i krenuli prema željezničkoj stanici.  Oko stanice ima 30-ak naših, manje više onih od jučer. Iako je rano prijepodne, pjesma i navijanje ne prestaju. Meksikanaca je puno više. Većina ih ima sombrera na glavi, dok je jedan do te mjere kreativan ispao, da na svojoj glavi nosi prepariranu glavu od jelena. Ali imamo i mi naše kreativce. Nailazimo na frajera u kockastom dresu, sa vaterpolskom kapom na glavi. Sjedi na rubu pločnika i malim švicarskim nožićem grebe po konzervi paštete. "E, ovo je naša ekipa", prepoznajemo brata po pašteti. Domagoj je iz Zagreba, znan kao Ribafish, piše kolumne za neke novine ili tjednik. Kao ni mi, ni Riba nije imao smještaj, nego je spavao ispod mosta uz rijeku. "Jebemti, ja sam mislio jutros da ću se zalediti. Ne da je hladno bilo, nego je bilo jebeno hladno, pogotovo što sam biser još našao spavati kraj rijeke." "Mi smo našli nekakvu livadu, blizu hotela gdje nam je repka. Nama je dobro bilo, osim tog smrzavanja u jutro, ali inače možemo samo preporučiti." "Ima li još mjesta na toj livadi, jer ako ima, mogao bih vam se večeras pridružiti." "Ma nema frke, a jel ti ko šta rekao u vezi toga što si spavao vani? Navodno ovdje baš ne vole da im se spava po ulicama i parkovima." "Niko ništa, čak jutros kako je ekipa prolazila biciklima valjda na posao, svatko je zvonio i pozdravljao. Na kraju ih je toliko prolazilo, da sam morao pobjeći od te zvonjave, izbili su mi mozak." Riba nam još pokazuje jedan trik koji je jučer otkrio. Automati za piće prihvaćaju našu kovanicu od 2 kn, jer ju prepoznaju kao japanski Yen. Što je opet puno prihvatljivije, nego 20 kn koliko bi u stvarnosti morali platiti u japanskim kovanicama. Stojimo tako na uglu ulice i hoćemo pripaliti cigarete, ali izgleda da smo svi ostali bez upaljača. Promatra nas jedan od dobrovoljaca u žutoj jakni. Usput rečeno, valjda tko god zna koju riječ engleskog jezika, prijavio se kao dobrovoljac za svjetsko prvenstvo, tako da ih je na desetine u žutim jaknama na svakih par metara. Gleda nas tako kako smo stavili cigarete u usta, ali nikako da zapalimo, pretražujemo džepove, gledamo okolo da li možda netko puši, pa da žicamo vatre. Japancu ne bi teško otrčati od jedne do druge trgovine, od čovjeka do čovjeka u krugu od 50 metara, sve dok nije našao šibice i dotrčao nazad do nas. Šibicu drži u desnom dlanu, lijevi dlan je stavio ispod desnog, tako da imam osjećaj kao da nas traži da mu damo hostiju. Pruža nam šibice uz smiješak i poznati japanski naklon glavom. Branetu cigareta ispada iz usta. Meni visi zalijepljena za donju usnu. Ostajemo svi skamenjeni, ne uspijevamo se ni zahvaliti. Kad smo malo došli sebi, klanjamo se svi i klimamo glavama kao kokoške kada kljucaju po podu. Nevjerojatno! Japanci su zaaaakon! Mase i mase ljudi, grupa za grupom nam prilazi i žele se slikati s nama. Mislim si kako li je tek onome sa prepariranom jelenjom glavušom na sebi. Svi uredno prvo pitaju da li je ok da se slikaju s nama, pa kada im nabacimo smiješak i kimnemo glavom da može, zaplješču rukama, presretni se poredaju uz nas. Pa jedan slika, drugi stoje kraj nas. Pa se promjene, pa tako nekoliko puta dok se svi ne izredaju. I opet je nevjerojatna činjenica da svi imaju ove najobičnije, najplastičnije fotoaprate. Naši hodaju okolo sa najrazvikanijim "ovjekovječalima", Nikon, Canon, Sony, Leica, Olympus. Većina ih ima još polu profesionalne uređaje sa barem nekoliko dodatnih objektiva. Valjda ih je bilo stid doći u Japan, sa bilo čim slabijim. Da pokažu kako smo, iako mala i ne baš bogata zemlja, možemo si mi itekako priuštiti najnovije trendove i tehnička dostignuća. A Japancima s druge strane veća šega ko će jeftiniji i jednostavniji aparat imati. E, to je uvijek razlika između velikog naroda i malih jebivjetrova. Zato švedski ministri na posao idu biciklima, dok se naši voze u blindiranim limuzinama. Isto kao kada promatraš velike i male pse. Nečeš nikada vidjeti velikog ovčara ili bernardinca kako bezveze šizi i laje. Teške hladovine. Dok oni mali "kozmetički psići" proživljavaju konstantan kompleks manje vrijednosti, te se 24 sata na dan ubiše od bezrazložnog lajanja i općeg popizditisa. Kod željezničke stanice vlada već pravo kockasto-zeleno ludilo. Iako ove kockice u moru zelenih dresova izgledaju više kao sičušna dekoracija, svejedno se stanicom ori "Ja te vooolim, ja tee vooliim, ja tee voollliiiim Hrvaatskaaa." Onaj list sira i dvije šnite kruha su mi toliko iznenadili želudac, da mislim možda kako bi bilo bolje za svaki slučaj otići sada na WC, nego da me kasnije uhvati na stadionu. Pronalazim nekakav trgovački centar u blizini, mislim si ovdje mora biti WC negdje. Signali iz želudca su sve jasniji. Dapače, ne ostavljaju trunku mjesta nekakvoj sumnji. Upadam u WC, kad ono čučavac! Ali ne oni zasrani, tmurni čučavci na kakve je čovjek navikao kada god je u pitanju čučavac. A ne, ovo je fini, čisti, mirišljavi i blještavi WC, ali je jebote čučavac! Ne kontam, nije mi ovo nikako jasno. Čak ima i ručke da ne čučiš i održavaš ravnotežu svojom snagom, nego da se fino pridržiš. Čak ima i milijardu nekakvih dugmadi i komandi, koje naravno ne razumijem, jer su samo japanski znakovi ispod. Nemam sada baš vremena da puno razmišljam, a kamoli da idem u novu potragu, za eventualno nekakvim WC-om sa školjkom. Ne stižem ni odmotati zastavu zavezanu za remen od hlača, nego svlačim i hlače i zastavu, šal mi ostaje oko vrata, hvatam se za ove drške i ne mogu i dalje da vjerujem da moram čučavac koristiti. Uopće ne kužim, kako da obavim i kratku i veliku nuždu istovremeno, jer su mi hlače i gaće i zastava zgužvane oko gležnjeva. Ako krenem te nužde obavljati, biće i po gaćama i hlačama, a bogami neće ni zastava bolje proći. A prevaliti tolike kilometre da se dođe na svjetsko prvenstvo i onda krenuti na utakmicu sa zasranom i zapišanom zastavom, baš i nije za pohvaliti se. Patim se sa samim sobom, pokušavam da zauzmem pozu kako ću to moći obaviti bez da se opet sav zaserem kao u kupeu, preznojavam se, bacam šal sa sebe, ove drške sam zgrabio kao da se držim na litici iznad provalije. I sve to jer sam se "prejeo" od lista sira i dvije šnite kruha. Prolazi mi kroz glavu da izletim ovakav van i zamolim nekog Japanca da mi demonstrira kako se inače koristi ovakav hi-tech čučavac. Srećom uspijevam prvo jedno, pa drugo obaviti, ali kako sada obrisati guzicu? Skvrčio sam se nekako prema naprijed ne bi li još upao na leđa, jednom rukom se i dalje držim za šipku, drugom se borim sa papirom, noge su mi već otrnule, izgledam kao curica koja je na brzinu čučnula da se popiški. Sav sam se preznojio, mokar sam kao da sam zabunom odjeven stao pod tuš. Gledam iznad sebe gdje da povučem vodu i tek sada kužim da nema nikakve špage, nego to mora biti neko od ovih raznobojnih dugmadi. Pritiščem zeleno i odjednom mlaz vode izbija odnekud i zalijeva me po dresu. Smijem se samom sebi, mislim si već da ovo možda nije skrivena kamera. Sad me čisto strah nešto drugo pritisnuti. Pritiščem crveno i ne događa se ništa. Nadam se samo da ovim nisam upravo negdje lansirao nuklearnu raketu. Gledam žuto dugme i kontam sada ako ovo pritisnem, valjda se neću ovakav gologuz teleportirati ravno na nekakav trg prepun ljudi. Pritiščem žuto i snažan pritisak munjevitom brzinom odklanja sve iz čučavca, iz malih rupica šprica voda i mirišljava tekućina. U dvije sekunde, WC je čist, mirišljav i blještav, kao da nitko nije ni bio. Izlazim sav mokar, zgužvan, obliven znojem i sa pramenovima zalijepljenim za obraze i vrat. Ostatak me gleda sa blagim smješkom. "Ma jel to Sale bio na WC-u? Šta li nam ovaj put imaš za ispričati?" "Joj šuti..." "Izgledaš kao da su te možda neke nedaće zadesile?" "Imam osjećaj kao da me neko strpao u skijaškoj opremi u saunu i zaboravio tamo." "Znači za preporučiti je." "Obavezno, vrijedi doživjeti čučavac iz budućnosti." Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo, vlak, Putovanja |
03.07.2018., utorak
Niigata
Budući da sunce prži i hrpa ljudi uživa na ovoj obali, tako smo i mi odlučili da se uklopimo i brzinski integriramo u japansko društvo. Sada kad malo bolje pogledamo, mi smo jedini koji su se odmah izvalili na leđa ko trutovi, podbočili se laktovima, napravili si ovo izležavanje udobno koliko god moguće, onako seljački ubacili po travku među zube. Japanci bacaju frizbi, dobacuju se s loptom, pimplaju, grupno se razgibavaju, dok oni neaktivni sjede na livadi i pričaju. Ali i to sjedenje je fino, uspravno, nekako gospodski. Kako da kažem, nekako mi to sve izgleda kao da se mi jedini izležavamo ovdje, jer nam se istinski ne da ništa drugo raditi i fino nam je na suncu. Dok mi ovo sve oko nas djeluje kao da u nekom priručniku za slobodno vrijeme piše, šta raditi u slobodno vrijeme, na travnatom nasipu, uz rijeku. Kako najbolje i najučinkovitije iskoristiti svaku slobodnu sekundu, jer slobodnog vremena nema puno. Zato kada se odjednom pojavi, samo učinkovito i planski. Al dobro, može biti isto tako da jedem govna i tražim dlaku u jajetu po receptu starih stereotipa koje svi imaju o marljivim Japancima. Taman hoću da se riješim sterotipa, kad pored nas grupa djevojčica u bijelim čarapama, suknjicama i školskim uniformama. Pa zar one stvarno postoje? I idu tako u školu? Čitavo vrijeme sam mislio da je to stvar nekakve fetiš pornografije za perverznjake.  Sjele nedaleko od nas i ubiše se od hihoćanja i sramežljivog pogledavanja prema nama. A mi frajeri imamo gitaru i raspalili neke internacionalne, opće poznate. I eto ti prvo, stvoriše se iz vedra neba neke Amerikanke, pa čak i neka naša koja studira u Japanu, pa eto i ovih Japanki. Svaka sa svojim fotoaparatom i opleti po slikama, one nas, one s nama, mi njih, mi nas... Ne znaš više ko tu koga... slika. Malo dalje je i par Japanaca s loptom, niti se dodaju, niti igraju, nego bezveze jedan drugome u totalnoj zbrci, bez koncepta i pravila, pokušavaju oduzeti loptu. Toma je priskočio u pomoć, pa uz Braneta i Ivanovića, napravili od majica dva gola i predložili da igraju na male. "Japan je jedva dočekao da dođu Hrvati, koji svojim urođenim osjećajem za organiziranost, red, rad i disciplinu, napokon mogu bar djelomično biti primjer japanskom narodu" dobacujem Sumanu koji ne ferma ni mene, ni Japance, ni ove školarke, nego jedino šta ga zanima je vodoravan položaj pod suncem. Nakon što se ovi istrčaše za loptom, spojili smo ovu trojicu Japanaca sa ovim školarkama. "Japanski tinejđeri su sa oduševljenjem dočekali dolazak Hrvata, koji ih spajaju i upoznavaju međusobno, te na taj način postavljaju temelje novim romansama i ljubavima, samim tim održavajući opstanak japanskog naroda", dobacujem opet Sumanu, koji je zaspao. Na putu nazad do željezničke i autobusne stanice, susrećemo dvojicu sa kockastim majicama. Sponzori ili menadžeri iz Ožujskog. Naravno sa ogromnim akreditacijama poput postera, koje vise oko vrata i koje valjda ne skidaju ni pod tušem. Daju nam savjete da ne zovemo sa govornica Hrvatsku, jer će nas 3 minute koštati 500 Yena. Više se isplati kupiti japanske mobitele za 160 američkih dolara, tako dobijemo 80 dolara kredita već u cijeni. Zadovoljni su sa hotelom, hrana ih baš i ne oduševljava jer nisu baš od ribe i sushija. Mi to sve slušamo i gledamo ih blijedo, jer ne da nemamo za nekakve sulude mobitele, nego nismo jeli cijeli dan, a ne znamo ni gdje ćemo spavati noćas. Kao ni sutra. Susrećemo trojicu Torcidaša, Borisa zvanog Čoša, Alena i ovaj treći je znan samo kao Putnik. Putnik je navodno među prvima došao u Japan, već je par tjedana ovdje. Odmah kreće zajebancija, pjesma, Mišo, Dalmacija u mom srcu, oku, grlu, uhu, nosu. Japanci se skupljaju u hordama oko nas, milijarde fotoaparata sa svih strana. Tu su i japanski novinari koji osim što slikaju, ispitivaju nas o Hrvatskoj, Japanu, o sutrašnjoj utakmici. Ne znam, ali ovo sve je totalna navijačka fantastika. Nas najobičnije klošare intervjuiraju novinari, oko nas su 20-30 Japanaca koji neprestano slikaju, kao da smo nedavno izdali album koji je poharao top liste u ovoj zemlji, pa smo eto sada došli održati koncert. Mi to inače radimo, tako da znamo taj osjećaj. Dok mi tamburamo Mišu, tu je i nekoliko Meksikanaca koji trube svoje, tako da umjesto Dalmacije može komotno i Acapulco u mom srcu. Čoša i Alen su u Japan dovukli dvije ogromne putne torbe pune dresova, šalova i kapa hrvatske nogometne reprezentacije. Ništa od toga nije original, nego su sa nekim likom sa splitske pijace sredili da uzmu njegovu robu i da mu onda poslije daju neku cifru koju su unaprijed dogovorili. Najbolje od svega što oni te dresove i kape prodaju po cijenama originala. I ide to fino. Svako malo uvale nekom Japancu ili kapu ili šal za 30-40 dolara. Dresovi čak znaju i po stoju otići! Ništa od toga na splitskoj pijaci ne košta više od 50 kuna. Kakvi kraljevi. Ne samo da će sebi s tom robom platiti put i par tjedana zajebancije po Japanu, nego će još i zaraditi. Hoće i oni da vide obalu, tako da se vraćamo opet do rijeke. Čoša je lud ko struja. Odmah je uletio u grupu od 10-ak žena koje grupno rade neki step i pokušava s njima da uhvati ritam. Alen to sve snima kamerom, obećali su ekipi u Splitu dokumentarac sa svjetskog. Ispijamo zadnju bocu ruske votke, Čoša sad igra sam nogomet protiv nekoliko Japanaca, pa baca frizbi, te već u slijedećoj sekundi skače opet kod onih žena koje stepaju.  Putnik trči lijevo desno, ne bi li zastava koju drži u rukama bolje vijorila. Japancima dođemo ko izumiruća vrsta ili pop-rock zvijezde. Svakih desetak minuta zastaju, dolaze po nekoliko puta da se slikaju s nama. I sada bi čovjek pomislio s obzirom na količinu slikanja i s obzirom na tehnološko superioran Japan, da su to sve nekakvi zajebani fotoaparati. Kad malo bolje pogledam skoro svi imaju najjednostavnije plastične žarkožute, plave ili crvene fotoaparate. Čak se usuđujem tvrditi da su to oni jednokratni, gdje ispucaš film i baciš fotoaparat. Eto ti stereotipa, a čovjek bi pomislio da imaju foto leće ugrađene u oku. Vratili smo se do stanice, gdje sjedamo na sred pločnika, udaramo po gitari i urlamo Daleku Obalu, Mišu i sve ostalo što se inače urla po japanskim pločnicima. Boris stavlja jedan od svojih kockastih šešira na pod i ljudi počinju stvarno ubacivati kovanice. Stavili smo još papirantih ruskih rubelja, tako da ispadne da inače bacaju i papirnate Yene. I nije prošlo dugo, počeli su i šuškavci padati u šešir.  Eto ti i TV kamera i novinara i Meksikanaca i pjesme, polako tu i tamo se i naši pojavljuju. Odjednom jedno poznato TV lice. Robert Knjaz snima svoju navijačku reportažu. Kada je čuo da smo vlakom došli, odmah nas je postrojio da mu to sve ponovimo pred kamerom. Čim smo obavili kratki intervju, otvorili smo bocu nečega, pitaj Boga čega i krenuli sa nazdravljanjem. Japanska televizija isto moli za par riječi pred kamerama, prognoze za utakmicu, kako nam je u Japanu... "Majke mi, ovo nije normalno, pa ko da mi igramo za repku." Upravo to je Knjaz provalio jednoj bakici, da je on jedan od reprezentativaca. Bakica ga je fino zamolila da stane ispred nje, izvukla svoj fotoaparat iz torbice i krenula da roka milijardu slika držeći fotoaparat ravno Knjazu ispred face. U međuvremenu, iz šešira smo izvukli preračunato skoro 50 dolara. "Jebote mogli bi se mi udružiti", govorimo Borisu i Alenu "mi udaramo po gitari, vi valjate tu vašu robu i vratimo se nazad bogatiji nego što smo stigli vamo." "Pa to ti ja kažem brale moj, evo ni sat vremena, a 50 dolara u šeširu. Odradimo tako dnevno po 10 sati, e i vraćamo se doli ka gospoda." Uzeli smo naše ruksake sa stanice i sada bi polako trebali pronaći hotel u kojem je naša repka. Kada smo zadnji put telefonirali sa HNS-om, rečeno nam je da će nas karte čekati u hotelu gdje je repka i ljudi iz saveza. Nekome smo to usput spomenuli, ne misleći si ništa pri tome, nekako se to pročulo valjda među našima i sada kada smo krenuli prema hotelu, vidimo da nas na urednoj distanci slijedi grupica u kockastim dresovima. Ali nisu s nama krenuli, niti nas pitali da li bi ih mogli dovesti do hotela gdje je repka, što bi nama naravno svejedno bilo. Nego kao u nekim parodijama o tajnim agentima, mi znamo gdje je repka, a oni idu uredno pedesetak metara iza nas. Mi na semaforu stanemo, oni uspore. Mi mrvicu ubrzamo, oni pretrčavaju cestu preko crvenog, da nas ne izgube. "E ovi likovi su najbolji do sada!" "Pa mogli su jednostavno s nama poći, ne vidim u čemu je problem." "Hajd, nek se malo igraju James Bonda." "Hajmo bezveze lutati gradom, da vidimo koliko će biti uporni." "Stvarno bi i mogli, jedino što ćemo se i sami onda izgubiti." "Al vrijedilo bi, samo da vidimo kako će se sjebati, kad skuže da satima bezveze hodaju za nama." Ispred nas vidimo hotel, ogromnu zgradu u staklu, ali ne vidimo kako da dođemo do nje, niti gdje je ulaz. Na dohvat ruke nam je, ali biće da smo došli s neke stražnje strane. Preskačemo nekakvu drvenu ogradu i eto nas u malom ograđenom dvorištu, prekrivenom dubokom travom, nekoliko drveća i nigdje izlaza. Biće da ovaj prostor ne pripada nikome. "E pa ovo je odlično da ovdje prespavamo, mir, tišina, odmah pored hotela, fina četvrt i izgleda da ovuda nitko živ ne prolazi." "I meni se čini da ovuda nitko nije prošao, još od kada je hotel sagrađen." "Još je i ograđeno, da nismo preskočili ogradu, ne bi ni skužili ovu livadu." "Pa pisalo je ono negdje, da u Japanu baš i ne vole da im se spava po ulicama, tako da je ovo ovdje odlično." Preskočili smo i drugu ogradu i izbili ravno ispred hotela. Ova ekipa što nas je slijedila već je bila ispred ulaza. "Pa mi mislili da ste se negdje izgubili" po naglasku raspoznajemo da su ili Zagorci ili Međimurci. Ustvari ne raspoznajemo. "Ma mi mislili ući kroz VIP ulaz.“ "Kaj stvarno ima VIP ulaz?" "Ma zajebavamo se, jedva smo uspjeli naći i ovaj glavni, a kamoli nekakve druge ulaze." "Pa kaj mislite, budu nas pustili unutra?" "Pa ne znam, ali ako budemo stajali ispred, mislim da su nam lošije šanse da to saznamo, nego da probamo ući unutra." Hotel je pet zvijezdica, sav bliješti, sija i blista. A mi u dresovima i poderanim jeans hlačama, prošivenim sa crvenim kockama. Na leđima ruksaci sa vrečama za spavanje. Izgledamo svakako, samo ne kao netko kome je mjesto u ovakvom hotelu. Al jebiga, naše su karte tu negdje. Ulazimo kroz vrata raja, u blještavilo i raskoš predvorja. Odmah nam u susret prilazi djelatnica hotela, sa izuzetno ljubaznim osmijehom, sigurno kako bi nam na isto tako ljubazan način rekla da izađemo kroz ista ona vrata kroz koja smo i ušli. "Heeelloooo i dobrodošli, vi ste iz Kroejša?" Na finom učenom engleskom. Možda je ovo samo uvod, sad će svejedno reći ajmo lagano kroz ta ista vrata van. "E, to smo mi! A vi ste iz Japana?!" I tu se ona polomi od smijeha i nakloni nam se brzinksi, pa mi njoj svatko po jedan naklon, pa izvukosmo fotoaparat i udri po slikanju. Treba li naglasiti koje je tada tek oduševljenje nastalo. "Izvolite, please, sjedite, hoćete popiti nešto?" Mi malkce skeptični, ako sad pristanemo na piće i na kraju dobijemo račun u japanskom hotelu s pet zvjezdica, možemo odmah navući štikle i minjake i otići prodavati dupe po japanskim ulicama. Zahvalili smo se ipak, sigurno je sigurno, rekosmo da nam ne treba ništa, iako su nam usta toliko suha da nam se već slina počela skupljati po usnama. "Jeste danas stigli iz Hrvatske?" "Ma ne, putovali smo preko Rusije sa transsibirskom." I to je bio početak našeg monologa, jer je simpatičnu damu zanimalo sve živo o putu, kako, šta, koliko, čega, koga, s kim, s čim... "A šta vam je ovo, izgleda kao japanski, ali ne razumijem?" Pokazuje na naše bijele majice, na kojima je veliki crveni krug ispod kojeg sa iskrivljenim i poluzaobljenim slovima (tako da ispadne kao da je japansko pismo) piše "Vlakom na rižu". "E pa to je da smo vlakom išli na rižu, a to znači u Japan, pošto se valjda podrazumijeva da vi rado jedete rižu." "Ajme pa to je genijalno! A šta još na leđima piše?" A iza nam stoji karta Hrvatske i pored piše „Big in Japan“. „Pa to je Hrvatska i znači da će nam u Japanu biti super. I na prvenstvu i generalno da ćemo se super zabavljati s vama.“ „Jaoooo pa jel imate još tih majica?“ "Pa baš i ne..." "Pa jel bi te htjeli prodati?" "Pa to nam je onako uspomena, imamo svako po jednu." "Jao šteta, što niste napravili takvih više, mogli ste ovdje prodavati! Ja bih odmah kupila jednu. A znam da bi i ostali Japanci kupili sigurno." Nekako mi prvo na pamet padoše Čoša i Alen, možda da ih pošaljemo ovdje sa onom njihovom robom. Ne da nas nisu istjerali, nego su nas dočekali poput VIP gostiju. Još ova "naša" Japanka, zove kolegice da im pokaže naše majice, pa da smo došli preko Rusije, pa ovo, pa ono, a mi ne možemo vjerovati da ovakvi poderani i prašnjavi još stojimo u ovom predvorju. Nije prošlo dugo, ugledali su nas i ljudi iz HNS-a, dolaze odmah do nas da nas pozdrave, među njima je i gospodin koji nas je dočekao na aerodromu. Kako je ostalima spomenuo da smo preko Rusije došli, morali smo opet cijelu rusku priču ponovo prepričavati, tako da mi se čini da je ovo s Rusijom najbolja stvar koju smo u životu napravili. Zanimljiviji smo od luna parka. "Ostali su još zajedno sa reprezentacijom na sastanku, pa kad završe, vidjet ćemo za te vaše karte." Odjednom prolaze reprezentativci Bokšić, Živković i Rapajić, mašu nam, a mi od silnog slikanja svakoga i svačega, upravo sada ne možemo pronaći niti jedan fotoaparat. Ljudi iz saveza nam pokazuju da odemo do nekih kožnih fotelja u drugu prostoriju, tamo nas čekaju dvije gospođe sa našim kartama. Dvije gospođe nas zamoliše da potpišemo i bez puno priče nam dadoše naše toliko isčekivane karte. Kad samo pomislim koliko smo puta zvali i gnjavili HNS u vezi tih karata, da mi je ovo prosto nerealno. Otišli smo opet do recepcije, gdje nas djelatnice hotela paze i brinu se o nama kao da smo kap vode na dlanu. "Ja od sada samo odsjedam u hotelima s pet zvjezdica." "Dragi Toma, apsolutno se slažem s tobom, ispod ovoga nivoa ne idem ni ja više." Ivanović priča sa Japancem na našem najnormalnije i Japanac je najnormalnije inače iz Zadra?! Osjećam se kao Alisa u zemlji čudesa. Sve ono što bi inače rekao „ ma nema šanse da je to tako“, je upravo tako. Sve nekakve predrasude i uvjerenja koje sam imao, padaju kao kule od karata. Svijet je stvarno jedna čudna šarena lopta i nije čudo što kažu da putovanja proširuju horizonte. Odjednom se pojavljuje njegovo veličanstvo, Davor Šuker. Ide ravno k nama. "Pa gdje su moji Rusi!" "Vidi zna za nas!" Prošaputa Ivanović sav u čudu. A mi se topimo, da smo mala štenad sada bi mahali repovima, piškili nekontrolirano od sreće i propinjali se Šukeru na koljena. Da nas uzme sebi i da ga možemo lizati po obrazima. "Davore, hvala puno na onim dresovima od akademije!" Na kraju smo prije puta u Rusiju stvarno dobili iz Zagreba pet kompleta, dresovi i gaće Šukerovog brenda S9. Zlatno-plavi dresovi sa devetkom na leđima. Nekad je potrebno samo uljudno pitati... "Ma nema problema, jeste vi meni dobro?" "Ma da dobro, odlično!" Kako se Šuker pojavio, tako se oko nas odjednom stvorilo 20-30 ljudi, bljeskovi fotoaparata ubijaju sa svih strana. "Davore, prije nego utekneš iz ove ludnice, jel može jedna slika s tobom?" "Pa moram se sa mojim Rusima slikati, tu nema uopće diskusije." Vuf, vuf!  Djelatnice hotela nas čitavo vrijeme prate i stoje na raspolaganju, tako da su upravo one odmah uzele fotoaparate i opalile par slika sa Šukijem. Izašli smo ispred hotela da pobjegnemo tom metežu i zapalimo koju. Za nama istrčaše i recepcionarke i govore nam da ne možemo tek tako otići, a da im ništa na gitari nismo odsvirali. Postavili smo ih na sred ulaza, napravili polukrug oko njih i počeli tamburati "Tonku" od Daleke Obale. One presretne, cupkaju, gegaju se s noge na nogu i tu i tamo ispucaju jedno desetak fotografija. Kako se čula gitara, tako je iz hotela izletilo još više hotelskog osoblja, a odnekud su se stvorili i Irci. S Ircima smo se vrlo brzo prešaltali na Beatles-e i počeo je opći tulum ispred ulaza u hotel. Svi arlaučemo "Hey Jude", a Irci nas zatrpavaju s limenkama piva, samo da ne odemo nikuda s gitarom. Osoblje hotela oduševljeno, plješču, skaču u mjestu, slikaju! Ko kaže da su Japanci samo opsjednuti poslom? "Sutra će sigurno dobiti opomenu pred otkaz i svi se pobacati sa krova hotela", otvara Brane onu jednu limenku i sa laganim kesom na licu uzima gutljaj. Posudili smo Ircima gitaru i pustili ih da dalje skaču i sviraju, a i mi ostali smo se prihvatili pive i sjeli malo sa strane. Prilazi nam jedan stariji gospodin u odijelu, pita nas odakle smo, kako smo stigli i jesmo li možda gladni. Prva dva pitanja smo već i zaboravili šta smo upitani, zainteresiralo nas je ovo zadnje. Ali prije nego smo i stigli odgovoriti, počeo nam je pričati kako je bio smješten isto gdje i reprezentacija, ali si je morao na kraju naći drugi smještaj. Živi u Londonu i 1996 godine, na europskom prvenstvu u Engleskoj, bio je jedan od glavnih organizatora za hrvatsku reprezentaciju. Dok je trajao rat u Hrvatskoj, stalno je pomagao i bio angažiran oko humanitarnih konvoja. Jednom prilikom je pratio nekakav konvoj, pa je u okolici Drniša zarobljen, gdje su ga mučili i polomili mu rebra. No budući da je licencirani menadžer FIFE, znao je određene ljude na određenim položajima, među njima i engleske ministre, te su ga na kraju preko Banja Luke i Beograda izvukli do Zagreba. Mi to sve slušamo i samo razmišljamo o onom pitanju, jesmo li gladni i hoćemo li se nekim slučajem opet vratiti na tu temu. Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, vlak, Putovanja |
02.07.2018., ponedjeljak
Japan
|
Mislim da je ovo prva noć da nitko nema nekakav san da prepriča. Biće da je recept jednostavno biti opljačkan i onda se prestane sanjariti. Ovo je i prvo jutro da smo si morali naviti sat da se probudimo, tako da prolazimo kroz čitavu jednu katarzu. Zamolili smo recepcionara u hostelu, da nam pozove taksi za pet osoba. Stigao je upravo onakav mali japanski kombi, što ih ovdje zovu Maršrutke. Valjda ovo prijevozno sredstvo raspolaže samo prvom i petom brzinom. Prva očigledno služi tek toliko da krenemo, jer kad smo krenuli, samo nas je zakucao za naslonjače sjedala. Cik-cak kroz male uličice, sa 100 km/h preko zebre ispred škole, upadanje iz jedne kolone u drugu ali upravo onako za milimetar od drugih auta. Mi letimo kao vreće tamo vamo. Crveno, žuto, zeleno na semaforu, sve je to ista boja. Motor vrišti, kombi se propinje, čupa zadnje atome iz sebe. "Ja ne znam, jesmo mi rekli ovome da se nama baš žuri negdje?" "Ja se ne sjećam da smo progovorili jedne s njim, osim što smo rekli da bi do aerodroma." "Ja bi volio da mi preživimo ovu vožnju."  Samo što smo izašli iz centra na nekakvu autocestu prema aerodromu, frajer staje u stranu i pali četiri žmigavca. Šta je bilo? Crko. Molim? Crko. Auto ne da ne daje znakove života više, nego čak kad je vozač podigao haubu od motora, samo ga je zapljusnuo oblak dima. On ni da trepne. Kod nas bi već lupo nogama u gume, psovao i Japan i njihovu auto industriju i Boga, oca, mater, rođaka koji mu je prodao kombi po povoljnoj cijeni, ženu koja ga natjerala da bude taksist, sunce žarko, život, krušnu mrvu i led kojeg iz nekog razloga svi psuju. Ovaj je hladno nazvao drugog taksistu i pomogao nam da iznesemo stvari iz kombija u slučaju da se vozilo odjednom zapali ili eksplodira ili nešto drugo čemu već teže vozila kada se iz njih dimi. Super, e sad nam samo treba da fulamo avion za Japan. Nije prošlo ni 15-ak minuta, stiže nova Maršrutka. Ajde ovaj valjda ima sve brzine, jer normalno ubrzava i vozi i sve je puno ugodnije od ovog divljaka maloprije. Uz autocestu se izdižu brda i brdašca prekrivena fino oblikovanom džunglom. Kao da je netko sa divovskim škarama sve te grane i krošnje pod špagu stavio. Stižemo na parkiralište od aerodroma, kad među svim tim parkiranim autima, stoji krava! Prava pravcata krava. Čim su nas vidjeli da izlazimo iz taksija, odmah su prema nama krenula hrpa bosonoge djece i njihova valjda majka, sa svojih desetak raznobojnih haljina na sebi i bar još toliko marama na glavi. Ispružili dlanove i skoro pa nam ne daju da prođemo, prije nego im udijelimo nešto. Mislim si, jeste i našli koga ćete žicati pare. Ali na kraju upravo mi kokuzi se i sažalijevamo i dajemo im nešto Rubelja. To je to univerzalno pravilo, jedno od mnogih. Oni koji ni sami nemaju, obično podijele tu svoju neimaštinu. Od onih koji imaju na bacanje, nečeš dobiti ništa. Zar po svim zakonima logike ne bi trebalo upravo obratno biti? Aerodrom nije ništa veći ni manji od onog zagrebačkog. Mjere opreza su naložile da nam oduzmu skoro svu kozmetiku, jer bi valjda postojala mogućnost da u avionu krenemo ljudima protiv njihove volje utrljavati gel u kosu, dezodoransima im mazati pazuhe ili neupadljivo izuvati suputnicima cipele i čarape, te ih špricati sprejom za noge. Nakon što smo to sve ostavili carini, izbaciše nas nakon nekog vremena na pistu. Nema busa da nas odveze do aviona, nego hodamo u koloni po onoj pisti i samo čekam da nam još odnekud kakav avion sleti na glavu. Uz našu kolonu hodaju u razmaku stjuardese koje prate da se odjednom ne rastrčimo po pisti ko dezorijentirani luđaci, nego da ostenemo u koloni, jedan po jedan. Osjećam se ko ovca, a stjuardese mi dođu ko oni psi ovčari, koji paze na stado.  Ruskog Tupoljeva sa natpisom "Air Vladivostok" mogli su komotno parkirati 10 km dalje od zgrade, nije nama mrsko šetati se u koloni pistom. Osim što svi svako malo instinktivno pogledaju prema nebu, valjda strahujući kao i mi, da će nas odjednom nekakav mlaznjak samo pomesti na ovoj čistini. Budući da smo pješačili do aviona, zajebavamo se da u avionu nećemo ni sjediti, nego poput Kremenka trčati dok avion ne uhvati zalet i ne poleti. Dva sata leta nismo ni registrirali, budući da smo čakulali sa ruskim švercerom koji "poslovno" ide u Japan. Nakon buljenja u beskrajnu morsku površinu, naziru se obrisi japanske obale. Svi smo se zalijepili za prozor, jer valjda očekujemo da na samom rubu obale, i to iz aviona, u startu vidimo sva najnovija dostignuća svijetske tehnologije, japanske hramove, samuraje, jata tune, polja riže, pijanu Godzillu kako sve pred sobom krši i lomi, plus eventualno 2-3 robota kako se u pijesku transformiraju u kanticu i lopaticu. Još dok slijećemo, vidi se da je Niigata skroz drugi svijet. Uredno posloženi ogromni tankovi u luci, moderna arhitektura, viadukti i mostovi isprepleteni u ogromna prometna čvorišta. Ali sve nekako puno svjetlije, vedrije, naprednije. Rusija ostavlja nekakvu mješavinu dojmova, između poluuspavanih bajki, drvenih kućica, romantične slavenske dobrote i velikodušnosti. S druge strane povlače se sivi ožiljci sovjetskog betonskog kolosa, pregaženog procvalim neokapitalizmom. Napuštanje Rusije mi dođe kao odlazak iz stare prašnjave radionice prepune starih zastarjelih strojeva, vođene strogim ali dobrodušnim majstorom, koji me mlatio ko konja a istovremeno me volio kao sina. I sada ulazim u blješteći hi-tech labaratorij, među tim stručnjaka koji jako dobro znaju koji su postavljeni ciljevi, ali jedni drugima ne znaju ni ime. To mi je ovako prva pomisao, dok Tupoljev izvlači svoje točkove i sprema se da dodirne zemlju izlazećeg sunca. Napokon smo u kompletnoj navijačkoj opremi. Dresovi, šalovi, zastave omotane oko struka. Napokon smo na teritoriju na kojem takvom pojavom nećemo prizivati nepotrebnu pažnju ili ne daj Bože provocirati. Eto nas u Japanu, uz Južnu Koreju, domaćina 17-og svjetskog nogometnog prvenstva i prvog u Aziji do sada. U zemlji koja nas očekuje u svim tim raznim dresovima, šalovima i sa razno raznim zastavama. Samo što smo iz aviona ušli u hodnike koji vode prema šalterima i carini, ne možemo vjerovati da je posvuda nama nepoznato japansko pismo. Rusija i ćirilica nam nisu bile tolika egzotika, zapravo nikakva. Samo pređem most iz Slavonskog Broda u Bosanski Brod i već na prvoj tabli piše "Dobrodošli" na ćirilici. Ali kod ovih znakova ne kontamo baš ništa. "Jebote, mi smo stvarno u Japanu!" "Strava!"  Japan S ovim preletom u Japan pomaknuli smo se još jednu vremensku zonu dalje od centralne europske. I sad ako je u Vladivostoku 10, ovdje bi trebalo biti 11 prijepodne. Ali ovdje je tek 8. Ne kontam. Osim što si mislim, ako je ovo zemlja izlazećeg sunca, zašto nije ovdje nulta vremenska zona, a ne u Londonu. Nekako bi to meni logično bilo. Na carini nas rutinski zamoljavaju da otvorimo ruksake, ali nekako im je skoro pa neugodno što nas to traže. Policajci u besprijekorno fenomenalno ulaštenim uniformama i bijelim rukavicama, samo su bacili pogled na vrh našeg kaosa zguranog u tim torbama, najgostoljubivije se naklonili, nasmiješili i zahvalili. Ovo je bio sami vrh i ujedno orgazam ljubaznosti što sam u životu doživio od strane nekog državnog službenika ili policajca. Majke mi. Da ponovim radi se o carinicima, policajcima, ljudima koje uz one na šalterima ne prati baš nešto pretjerano pozitivan ili simpatičan glas. Još ih pitamo šta je to bilo šta su rekli ili kako se na japanskom kaže "Hvala"? "Arigato!" Odgovoriše i oduševiše se istovremeno što nas uopće zanima kako se na japanskom kaže hvala. "Arigato!" Ponavljamo i mi jedan za drugim, a oni u deliriju oduševljenja. Nije to usiljeno reda radi smješkanje, nego vidiš da se ljudi od srca smiju, da su iskreno gostoljubivi i na svako naše "Arigato", oni se glavom kratko naklone. I dodatno se zahvale sa "Arigato" valjda što se eto mi trudimo da naučimo njihov jezik. Na šta mi naravno odgovaramo isto sa "Arigato!" Sada to izgleda tako da nas pet i njih četiri službenika, svi ponavljamo "Arigato", umiremo od šege i svako malo se klanjamo jedni drugima. "Arigato!" "Arigato!" "Arigato!" Sad ga već malo i odlučnije izgovaramo, kao zapovijed, kratko i oštro, pokušavajući skinuti točno naglasak. Japanci još sretniji! "Arigato!" Traje to sada neko vrijeme, čak je i putnicima iza nas sve ovo urnebesno zanimljivo. "Koje legende!" "E, Japanci su zaaakoon." Čim smo prošli sve te službenike i izašli u čekaonicu ili "došljaonicu", prvo što smo napravili je da smo uzeli gitaru i iz sveg glasa zapjevali od Dalmatina "Ditelina s četri lista". Nije trajalo dvije sekunde, oko nas se okupilo desetak Japanaca sa fotoaparatima. Kroz sve te Japance i bljeskove fotoaparata, eto ti nekog Europljanina ravno na nas i ni manje ni više na našem će: "E dečki, pa s kojim ste vi avionom stigli?" "Ovim iz Vladivostoka?" "Odakle?" "Pa tu iz Rusije, samo preko puta." "Pa šta ste tu radili?" "Ma vlakom smo došli do Vladivostoka i sad avionom do Niigate." "Vlakom ste išli do ovdje?" "Da, onom transsibirskom željeznicom." "...Svaka čast... Bravo!" "Arigato, što bi rekli domaćini." "Stvarno nisam se nadao da će netko iz ovog izlaza izaći, stalno gledam ove letove iz Frankfurta, Parisa, Londona, sve mislim da će naši doći preko tih linija, kad vidi vas. Iz Rusije." "A koga vi čekate?" "Pa ja sam iz HNS-a, pa su me poslali ovdje da dočekivam naše i kažem kuda da idete i kako do grada." "A, pa odlično, hvala hvala, arigato!" Klanjamo se svi zajedno. "Pa dobro, kako da stignemo do grada? I kuda da idemo uopće, jel ima neki centar, trg, japansko korzo? "Imate bus koji vozi ravno do željezničke stanice i tu onda možete vidjeti šta ćete dalje." Nekoliko Japanaca koji čitavo vrijeme stoje iza ovog našeg čovjeka iz HNS-a i tu su mu valjda na raspolaganju, uvališe nam ovako otprilike 200 letaka i karata o Niigati, prvenstvu, događanjima i svim bitnim i nebitnim informacijama. Na svim tim prospektima uredno je sve prevedeno i na hrvatski, čak na jednom se nalaze osnovni prijevodi za sporazumijevanje. Naravno da su ti prospekti prevedeni na jezike svih reprezentacija koje igraju u Niigati, ali svejedno nekako nam baš drago da su si dali truda to sve prevesti i na hrvatski, jer ipak smo mi zemlja sa stanovništvom koliko ga ima i jedna veća ulica u Tokyu. Tako otiđošmo do busa, kad tamo Japanac u dresu Kameruna, na našem nam poželi dobrodošlicu "Dobro došli u Niigata!" Mi stojimo i blejimo u njega, kao da nam je upravo zviznuo šamar. "Jebote, nakon svih onih priča o Slavenima u Rusiji i kako nam je jezik sličan i kako smo isti ili sličan narod, dođemo u Japan i Japanci nam se obraćaju na tečnom hrvatskom." "Jako čudno ponašanje ovih Japanaca. Very strange behaviour." Bus od aerodroma do grada nas dođe 350 Yena po glavi. E, dobrodošli u Japan. "Za ove pare i cijene, očekujem ne dobrodošli i dobar dan, nego da pričaju sa mnom na šatrovačkom." Nekako nam je to zvučalo nevjerojatno puno. No međutim kada smo preračunali u Eure, pa još jednom u Kune, ispade 3,30 € ili oko 25 kuna po osobi. "Jebote, pa ovdje jeftinije od aerodroma do grada nego u Zagrebu." "A mi se usrali da će nas oderati. Ispade da nam se za ove pare više isplati boraviti u Japanu, nego u Hrvatskoj." "Šta ti je standard, samo kad pogledaš kod nas je 25 nečega a ovdje je to isto 350 nečega. Jebote 7 puta smo jači nego Japan. Sad ćeš vidjeti za par godina dok Japanci skontaju da mi postojimo, kad krenu dolaziti raditi u Hrvatsku i slati lovu nazad u Japan." "Japanski gastarbajteri, slažu paštete na traci u Gavriloviću i šalju pare ženi i djeci kući. Godinama pokušavaju dovršiti dvokatnicu u blizini Tokya." "I vikendima idu busom od Zagreba do Japana, napiju se putem i zapjevaju koju japansku. A kad se vraćaju nazad, ponesu još od nedjeljnog ručka, žene im zapakuju sushi i svježu tunu, da se ne ogladni u autobusu." "A teme su im, kako dobiti još pomoć od hrvatske države za uzdržavanje djece u Japanu." "Baš. To kaže moraš otići tamo u Zvonimirovu, samo Hrvati sada prave probleme, prije ti je trebala samo radna dozvola, vjenčani list i rodni list od djece, a sada po novom djeca i žena moraju biti prijavljeni u Hrvatskoj da bi dobio onaj dječji doplatak." "Al kao, nije ni to problem, mogu oni živjeti u Tokyu, samo ih dovedi da ih prijaviš u Hrvatsku, da se lično pojave i da ispadne kao da su sada tu, al onda ih vratiš nazad u Japan. A tebi fino sjeda 200 kunića više na plaću." "A znaš šta je 200 kn kod nas u Tokyu, da samo to šalješ kući, mogu živjeti ko bubreg u loju." Stigli na autobusnu i željezničku stanicu, na kojoj osim Japanaca koji letaju u vječnoj žurbi tamo vamo, nema baš drugih navijača. Točnije, nema ni jednog. Čudno, dan prije tekme i baš nikoga. Dok prelazimo cestu umalo nas auto nije zatepao, jer smo zanemarili bitnu činjenicu. Pogledati u pravu stranu dok prelazimo, jer ovdje voze kao u Engleskoj. Toliko su nam u Vladivostoku postali normalni volani na desnoj strani, ali vožnja kao i kod nas, da smo zaboravili da su svi ti auti u Vladivostoku japanskog porijekla i da mora postojati neki razlog zašto im je volan na desnoj strani. E pa to je razlog, ljudi voze lijevom stranom ulice, a ne kao mi desnom. Ruksake smo zaključali u prtljazi na kolodvoru. E sad možemo na miru u razgledanje gradom. Na drugoj strani semafora mašemo dvojici Meksikanaca sa ogromnim šeširima. Oni oduševljeno podižu sombrera u vis i dovikuju: "Eeeeee Kroasiaaa!" 500 metara dalje susrećemo šestero Meksikanaca, 3 muškarca crne zalizane kose i 3 prelijepe žene duge crne kose, svi zajedno kao da su upravo iz nekakve meksičke sapunice izašli. Pozdravljamo se s njima, slikamo par puta sa našim kamerama, par puta s njihovim, pa je tu obavezno onako usput par Japanaca, koji nas sve zajedno jedno 800 puta uslikavaju, pa svi zajedno još jedno 10,000 slika sa Japancima. Kako smo nastavili dalje šetati, svakih 50 metara nas zaustavljaju Japanci da bi se slikali s nama. Stigli smo do obale rijeke, uz koju na predivnom travnatom nasipu hrpa ljudi odmara ili trčkara okolo naokolo. Među tom hrpom je i 20-ak Iraca koji su jučer pratili utakmicu sa Kamerunom. I s njima je odmah pozdravljanje, grljenje, slikanje. Svjetska nogometna prvenstva su skroz druga dimenzija nogometnog navijanja. Jedno je otići na derbi Hajduka i Dinama, Zvezde i Partizana, Rangersa i Celtica, Millwalla i West Hama i moliti Boga da te ne sastavi kakva cigla ili flaša po pol čela. Svjetsko prvenstvo je festival nogometne ljubavi, navijački Woodstock, sajam nogometnih avanturista. Dobro, ne nužno ako se sastaju Engleska i Njemačka, Engleska i Argentina ili Nizozemska i Njemačka. Ali utakmice manjih i nogometnom svijetu egzotičnih zemalja su uvijek pojam dobrog provoda. Nikada neću zaboraviti prvu utakmicu Hrvatske na jednom svjetskom prvenstvu. U grupi su bile čak tri zemlje kojima je to svjetsko prvenstvo bilo prvo u njihovoj dugoj ili kratkoj povijesti. Jamajka, Japan i Hrvatska. Četvrta zemlja u grupi je bila Argentina, ali njih nećemo spominjati, budući da kao dvostruki svjetski prvaci ne ispunjavaju ove kriterije. Nisu vrijedni spomena u ovom kontekstu. Dakle, utakmica protiv Jamajke 1998 godine u francuskom Lensu. To je takav dernek bio od jutarnjih sati, da je francuska televizija 5 sati prije utakmice, uživo prenosila događanja sa trga. Hrpa potomaka Bob Marleya u žuto-zeleno-crnim bojama, sa dugačkim rasta pletenicama, svi redom napušeni, opušteni i nasmijani. S druge strane hrpa hrvatskih navijača iz cijelog svijeta, pijani ko duge, opušteni i nasmijani. U zraku se nije osjećala niti jedna čestica bilo kakve napetosti ili agresivne atmosfere. Čak iako naši iz zajebancije pjevaju i pri tome umiru od smijeha "Jeeeebo vam ja-majku, jebo vam jaaaa-majku", ne misleći pri tome ništa loše, nego uživaju u spletu rime i okolnosti. Trg krcat ljudima, u jednom trenutku desetak trubača iz Metkovića svira hrvatsku himnu, a 5 metara pored njih iz žuto-zelenog kombija, odzvanja reggae. Ljudi stoje na krovovima auta sa hrvatskim i jamajkanskim zastavama, pleše se po terasama kafića, stolovima, stolicama, iz jednog kafića trešti "Što je danas lijep i sunčan dan" od Belana, a iz kafića pored "Sun is shining" od Marleya. Nisi znao više gdje bi sa sobom, htio si u tom trenutku biti svugdje, da niti jednu suludu situaciju ne propustiš. Zađeš u sporednu ulicu, a tamo Torcida pali bengalke, dok Jamajkanci goli do pasa mijenjaju travu za šalove od Hajduka. Odeš u slijedeću uličicu, tamo iz jednog auta se čuju hrvatski dance hitovi iz 90-ih, a tamnopute ljepotice mješaju guzovima kao da se snima nekakav hip hop video za MTV. A ti presretan, misliš da je ovo danas, dan otvorenih vrata u raju. Dobro, izuzev Senne M, Kasandre i ostalih domaćih dance hitova. Ali sve u svemu, obilje divnog suživota između različitih kultura, rasa, nacija, dobre zajebancije, odličnog tuluma, alkoholizacije, napušenosti i bezrezervne tolerancije svega i svačega. Nas 16 dvadesetogodišnjaka nismo tri dana i tri noći oka sklopili. Zadnju noć, toliko smo već iscrpljeni bili, da je jedan od nas dok smo prelazili zebru i kratko zastali da propustimo auto, na sekundu zatvorio oči i zaspao stojeći na sred zebre. Mi smo već otišli dobrih 100 metara dalje, da bi skontali kako jedan fali. Kad smo se vratili nazad, on je još uvijek stajao na sred ulice i spavao uredno držeći svoj ruksak na ramenu. Srećom, bilo je neko gluho doba noći, pa nije bilo prometno. Poslije su nam neki Riječani rekli kako idu pokušati otvoriti vrata od putničkih vagona na željezničkom i tamo odspavati do jutra. Mi smo ih pokušali slijediti, ali nismo skužili da su nas slijedili policajci s psima, koji su nas odmah otjerali sa željezničkog. Te Riječane sam godinu dana poslije slučajno sreo, rekli su mi da su se uspjeli uvući u vagone, ali ih policija na žalost nije uspjela otkriti. "Zašto na žalost ?" "Pa da su nas otkrili vjerojatno bi nas izbacili i ostali bi u Lensu odakle smo imali povratne za Rijeku. Ovako nismo računali s jednom sitnicom. S tom kako bi taj vlak mogao u jutro nekud krenuti." "Da, to je skroz čudno za vlakove." "Uglavnom, ne znam kako i zašto nas kondukteri nisu prije probudili i pitali za karte, ali mi smo se probudili nekad poslijepodne u Marseillu, na jugu Francuske." "Ah divno, probudili se a vani sunce, Azurna obala, more. I kako ste nazad onda do Rijeke." "Nikako. Danima smo se muvali i kupali po Azurnoj obali i nekako stopom malo po malo, stigli smo u Rijeku sa tjedan dana zakašnjenja." Sajam, konferencija, simpozij nogometnih avanturista. To su svjetska nogometna prvenstva. Oznake: nogomet, transsib, prvenstvo, rusija, vlak, Putovanja |
29.06.2018., petak
Pljačka
|
Kasnije šetajući opet gradom, primjećujemo koliko su posvuda razbacani nekakvi zatamnjeni lokali i kockarnice. Samim tim što su zatamnjeni, nekako nam toliko odbojno djeluju, da nam ne pada na pamet kročiti unutra. S druge strane, saznali smo da Kinezi nemaju takav problem i da upravo radi tih kockarnica čak specijalno dolaze iz 100 km udaljene Kine, u kojoj je kocka zabranjena. Tako da grad ne samo da je luka, mjesto trgovine, glavni uvoznik auta iz Japana i Koreje, nego je i raj za kineske kockare. A to što nam je hostel okružen fakultetima također nije zapravo nikakvo čudo, jer je u Vladivostoku stacioniran jedan od 5 najjačih ruskih fakulteta, plus još brdo nekakvih dodatnih studija, tako da u gradu boravi blizu 100,000 studenata. Danas Francuska i Senegal u Seoulu otvaraju svjetsko prvenstvo. U Branetovoj rezidenciji imamo TV, pored ribljih konzervi koje su i danas na meniju, počastili smo se čak pivom i čipsom. Nije to samo početak nekog svjetskog prvenstva iz neke daleke zemlje, nego smo i mi u tim dalekim zemljama i uskoro ćemo biti dio tog nogometnog cirkusa. Samim tim osjećamo se dužnim da gledamo otvaranje. Da gledamo svaku utakmicu. Ali ne i ovu, jer direktnog prijenosa nema. Od tih nekoliko kanala koje hvatamo, niti jedan ne prenosi tekmu uživo. Umjesto toga grizemo onaj čips više iz muke, nego iz gušta. Brane psuje i Rusiju i plin i naftu i slijetanje na mjesec, jebe majku i Gagarinu i Lenjinu i Staljinu i tolikoj zemlji koja nije u stanju prenositi otvaranje svjetskog prvenstva u nogometu. Apsolutno se slažemo s njim. Umjesto prijenosa tekme, gledamo prijenos Rocky-a, prvi dio. Rocky sinkroniziran na ruski, ali tako da jedan glas sinkronizira i Rocky-a i njegovu ženu i menađera i psa i sve likove koji su u filmu bili u situaciji da progovore. Čak i kad nema dijaloga, a recimo otvaraju se vrata, on na ruskom komentira kako su se vrata otvorila. Kako vani pada kiša. Kako je Rocky upalio auto i krenuo. Da sve to bude još bolje, primjećujemo da je film srezan i cenzuriran, jer pola scena koje znamo da trebaju doći u filmu, ne dolaze, jer su izrezane. Vrh cijelog filma je kraj, kojeg nema. Film je jednostavno prekinut i kreće reportaža o otvaranju mundijala. Ako je nešto pojam "entertejnmenta", onda je to ova večer. Umiremo od smijeha i želje da vidimo šta li će se još izdogađati i šta nam još večerašnji TV program donosi. Taman kada smo počeli istinski uživati u čipsu i pivama, oduševljeni ovom totalnom nebulozom na televiziji, reportaža prikazuje Seoul. Stadion na kojem će se odigrati prva tekma i ispred njega dvojica Švaba iz vlaka, drže karton na kojem piše "Need ticket". Brane je samo ispustio vrečicu čipsa na pod. Svi smo prestali žvakati, piti, disati, treptati. Naš poznati Groundhopper, čak daje izjavu ruskim novinarima, ali ga ne razumijemo, jer je i on sinkroniziran i ruski glas prevodi ono što ovaj govori u mikrofon. "Ne mogu da vjerujem!" Leti ona vrečica čipsa na TV i Brane se još, nije mu teško, ustaje i gasi televizor "Pa zar od svih ljudi na ovom svijetu, oni prikažu ovu dvojicu mamlaza?" "Biće da te ta dvojica baš nerviraju nešto?" Podjebavamo Braneta, ni sami ne vjerujući da smo upravo ovu dvojicu vidjeli na TV-u. "E, nakon onih bahatih priča, hvalisanja i gledanja s visoka, ma napuše mi se kurca obojica, ne mogu više da ih gledam! I otvara se svjetsko prvenstvo, koje se otvara jednom u četiri godine i ko je prvi u kadru? Njih dvojica!" Nakon reportaže, prikazaše nam u pola sata snimku utakmice koju je Francuska, aktualni prvak Europe i svijeta, izgubila od Senegala. Nakon utakmice dođe drama od 2 sata, bez akcije, bez boksa, bez ganjanja autima, bez bilo kakve radnje osim dijaloga u nedogled. I sve opet sinkronizirano od strane jednog glasa. Nemaš više pojma ko kada priča, niti šta priča, film nam zvuči kao da smo umjesto u kino, zabunom otišli u zgradu UN-a i imamo prevoditelja koji nam prevodi diskusiju sa sjednice. Jako čudno ponašanje. Nalazim se u nekakvom tunelu, totalni mrak, tek ispred nas viri tračak nekakve svjetlosti. Uopće ne kontam gdje sam ali pretpostavljam da je ovo tunel od stadiona i da čekamo da istrčimo na teren. Nekakav lik iza mene me tapša po ramenima, kao da se opustim valjda. Izlazimo van i tek sada pod reflektorima vidim da nemam dres i kopačke, nego nekakvo jednodijelno bijelo svileno odijelo i ulickane cipele s visokom petom. Nismo ni na terenu, nego na pozornici, koliko uspijevam rasaznati. Ovaj lik što me tapšao po ramenima, pokazuje mi da sjednem za klavijature. Ne znam šta ću za klavijaturama, kada ih ne znam svirati. Za mikrofonima odmah ispred mene jedna zgodna visoka, s dugačkom plavom kosom, u isto bijelom jednodjelnom svilenom odijelu. Pored nje isto visoka cura, crne ili smeđe kose, baš i ne vidim najbolje od ovog svjetla uperenog u nas. Ona doduše u nekakvom odvratnom kombinezonu od krokodila, zmije, čega li već, nemam pojma. Njih dvije se okreću i namiguju mi, kao ne brini se, sve će biti ok. Tek sada kad su se okrenule vidim da su to one dvije Šveđanke. Jebote, pa ja sam ABBA! Svi su spremni, koncert treba da počne, a ja ne znam da sviram ove klavijature. S druge strane, ako sam za klavijaturama, biće da sam s jednom od ove dvije zajedno. Nadam se samo da nisam s ovom u odvratnom kombinezonu. Svi čekaju valjda da ja krenem s prvim taktom, znoj me oblijeva, mislim da će me potjerati u WC od nervoze.  Pritiščem neku tipku koja valjda veze s vezom nema, ove dvije se okreću prema meni i streljaju me pogledima. S kojom li sam ja od njih dvije? Ne znam da sviram klavijature, ne znam s kim sam zajedno, osjetim da je dvorana puna i mislim da će me trema protjerati ovdje na sred pozornice. Srećom otvaram oči u ovoj našoj suludoj sobi u Vladivostoku, ali ono da moram na WC nije ni malo san bio. Ni ostatak nije bio pošteđen nebuloznih snova. Brane je za divno čudo sanjao "svoju" dvojicu televizijskih ljubimaca. Kako Savom voze drveni raskošni brod na četiri kata sa kockarnicom, onakav kakvi plove Mississipijem i ne žele se pomaknuti u stranu da Brane prođe sa svojim riječnim šleperom punim šljunka. Plove direktno jedan na drugoga, igrajuči igru živaca, ko će u zadnjoj sekundi skrenuti, a ko zadržati kurs. Na kraju se zabiju frontalno jedan u drugoga. Poslije ih izvlače iz Save i dvojica Švaba daju izjavu pred TV kamerama i novinarima, dok se Brane još bori da se iz blata dovuče na obalu. "Jebote, sad ih još i sanjam. Prave mi od snova noćnu moru."  Vucaramo se po gradu i tek danas primjećujemo da su na cestama prave samoubojice. Kud brzo voze, tud još voze kao divljaci. Nema nikakvog reda, prednost prolaza, pravila kretanja, sve sporne prometne situacije se riješavaju na licu mjesta u datom trenutku. Ali najfascinantnija stvar je da sve funkcionira bez greške. S obzirom kako ulijeću, skreću, mijenjaju trake, kod nas bi samo u ovih pola sata već bilo 20 sudara. U Europi su ljudi navikli na pristojnost, žmigavac, propuštanje u koloni, semafor, prednost prolaza na raskršću. Pouzdaju se u ove druge sudionike prometa, da su svjesni bontona i prometnih pravila. Pa ako netko iskače iz tih parametara, odmah kreću sirene, trubljenje, psovanje, mahanje rukama za volanom, bijes. Jer se od drugih sudionika očekuje poznavanje tih normi i pravila. Ovdje valjda nitko ne očekuje ništa. Na raskršću nema da jedan po jedan skreću iz posebne trake u sporednu ulicu. Tri auta odjednom žele preći preko dvije suprotne trake, unatoč što iz suprotnog pravca ne prestaje prolaziti kolona auta. Nema tu čekanja, prelaze oni, kolona iz suprotnog pravca naglo usporava, škripe gume od kočenja, jedan se uspijeva provući između par auta, ova druga dva blokiraju cijelu kolonu, nastaje totalna zbrka na obje trake. Mi stojimo sa strane i mislimo si, jao sada kad krene trubljenje, izlaženje iz auta i prijetnje, raskolačene oči i povišeni tonovi. Ništa! Ona tri auta se provlače u tu sporednu ulicu, kolona nastavlja dalje, bez da se bilo tko i najmanje naživcirao, zatrubio, reagirao. I to je standard! Sada šetamo gradom i samo promatramo promet. Na svim raskršćima ista priča, bio semafor ili ne, svatko vozi prema svojoj politici. Svuda i u svakoj situaciji vlada totalni kaos i svaki put kada misliš da će biti sudar, da su se promašili za dlaku, polako shvaćaš da je to najnormalniji prometni dan. Nikakav spektakl, nikakva južina u glavama. Uvijek fali milimetar da se auti poljube, ali sve funkcionira upravo točno u taj milimetar. Kao da je švicarski sat tema, a ne promet u Vladivostoku. U tih nekoliko sati nismo čuli niti jednom da je netko zatrubio. Niti na bilo koji način osjetili da vlada nekakva nervoza ili gužva. A po našim kriterijima, na cestama vlada apokalipsa. Odlazimo baciti đir po pijaci, subota je, raskoš jedne pijace uživa isti status kao i kod nas subotom. More ljudi, prodavača, robe, gužva u kojoj ćemo se samo pogubiti, tako da smo se ipak odlučili za karaoke na obali. U čitavoj toj gužvi, spazile su nas opet one kaubojke, koje se ne skidaju iz onih šešira. Kao kad bi prije dobio neku jaknu ili majicu od tetke iz daleke zemlje, pa se ne bi skidao iz nje mjesecima. Gdje god mi, tu i one. Sve se nešto muvaju u našoj blizini, ne bi li ostvarili nekakav kontakt. Još jadne nisu svjesne, na kakav flegmatičan beton su se namjerile. Čak i kada bi gole plesale oko nas, ne bi li nas zainteresirale, nama se to ne bi činio kao razlog da se upoznamo. Dobro, svi smo svježe zaljubljeni u naše djeve kod kuće. Da smo solo, vjerojatno bi već rasčerupali i njih i ove šešire, ali ovako uživamo ulogu papučara. Uvijek se u ovakvim situacijama sjetim starijih ljudi, koji valjda u godinama kada više nemaju priliku ili više ne mogu, sa žaljenjem se prisjećaju svih propuštenih prilika u životu. I onda obično mlađim mužijacima savjetuju da se ne štede pretjerano, jer će jednog dana udarati glavom od zid. Ako se još uopće budu u stanju sjetiti mladosti i ludosti. Jednom sam putovao u autobusu i pored mene je sjedila izuzetno privlačna djevojka, što je samo po sebi čudo, jer me obično zapadnu babe ili nekakvi smaratelji. E ta privlačna djevojka je valjda još na izuzetno upadljiv način davala do znanja da nije stidna. Svima oko mene je to bilo jasno, jedino valjda meni ne. Doduše i meni je, ali šta bi trebao? Skočiti na nju u punom autobusu, znajući da svi prate situaciju, svi osluškuju i riskirati da budem odbijen, te još izgubiti uvaženi obraz, ne daj Bože, pred tolikim narodom. Da bi na jednoj pauzi, stojimo ta cura i ja uz cigaru, prišao stari Hercegovac što sjedi iza mene, sa provedenim životom u autobusima na relaciji Široki – Stuttgart. "Kako si ti glup. Nema od tebe ništa pajdo moj. Pa ja da sam u tvojim godinama ja bi uzo ovu lipoticu i otiša s njon negdi pozadi i malo da se upoznamo, pa mladi, lipi, čvrsti, pa di ćeš lipše moj pajdo, treba to dok si mlad, pa ja sam znao 2-3 prominit, a da nismo ni do granice stigli. Ja sve gledam, a on se stiso na tom sjedalu, pa ja bi je uzea za ruku, a joooj moj pajdo!" Cura se smijulji, onako kako se već cure smijulje kada se stariji dotaknu seksa ili priča na tu temu. A ja molim Boga da baš sada padne razarajući komet na zemlju, da iz nekog vulkana izbije lava, pa da krenemo spašavati živote, umjesto da se dalje bavimo ovom temom. "Ma", krenuh da se vadim "problem je što iza nema slobodnih mjesta." Pokušavam sve na šalu da prebacim. Kad će cura: "Ma da! Bi mi, ali stvarno je bus krcat!" Jao...  Na putu u hostel, opet prolazimo pored onog kafića i opet ispred stoji njih nekoliko, koji nam uz smijeh dobacuju "Allez France", aludirajući valjda na jučerašnju utakmicu koju su Francuzi izgubili. Kako ljudima objasniti da nismo Francuzi? Izgleda nikako. Zato sliježemo ramenima, kao jebiga jesmo svjetski prvaci, ali ne možeš svaki put dobiti. Na večer si priuštili pivu, ne iz trgovine, nego na terasi jednog od kafića uz more. Zadnja večer u Vladivostoku, ma biće i za dvije pive. Pored nas neka šarolika ekipa, zovu nas da im se pridružimo za stol. Dvojica likova, naravno kako drugačije nego u kožnjacima i ćelavi. Jedan od njih je mornar, ali vjerojatno najružniji mornar što su ga svjetska mora do sada doživjela. Lice kompletno izrezbareno, prošarano ožiljcima i zagnojenim bubuljicama. S njima sjede tri cure, dvije su sestre. Pričamo o putovanju, Rusiji, Vladivostoku, pokušavamo objasniti odakle smo mi, sve to naravno i rukama i nogama, jer oni i engleski isto kao mi i ruski. Odjednom jedna od ovih sestara, ljubi ovog mornara, a nama se stomak diže. Ne možemo vjerovati da bi bilo kome palo na pamet ovog lika poljubiti, a kamoli još u cijelu priču ubaciti i jezik. Sjeda mu u krilo i dok mu sjedi u krilu, okreće se sestri i sada se žvali s njom?! Ostatak se smije, dajući nam do znanja kako su oni jedna opuštena i luckasta škvadra, tako da se i mi smijuljimo, kiselo doduše. "E, ajmo mi odavdje. Ionako moramo u jutro rano dalje" šapučem Ivanoviću, lažući i sebe i njega kao da je to razlog da se hvatamo noge, a ne ovi zastrašujući čudaci. Nas dvojica odlazimo u hostel, Brane ode još provjeriti mail u onaj internet kafić, a Suman i Toma će ostati na još jednoj pivi. Nije prošlo dugo kako smo stigli, kad eto ti Sumana i Tome, ulijeću u sobu totalno zadihani i isprepadani. "Maratonci, pa šta bi, ćemu tolika žurba?" "E šuti, opljačkali nas sada!" "Molim?" "Jebote, čekaj da dođemo do zraka, sad smo trčali čitavim putem do hostela." "Pa šta bi? Jel vas neko napao, udario?" Čekamo da se obojica ispušu i smire malo. "Krenuli kući, popili još pivu i pozdravili se sa onima, uredno sve ko i vi kad ste odlazili, sretan put, hvala, doviđenja." "Dobro, i ?" "I na pola puta, dotrčava jedan od one dvojice, ne mornar nego onaj drugi." "Mi mislili zaboravili možda nešto, pa trči za nama." "Da, kad tip odjednom izvadi nož i govori Rubelj, Dolar!" "Mi mislili da se zajebava, hajde vidjeli smo da nisu baš normalna ekipa, pa kao ovo je neka zajebancija." "One sestre se žvale, pa se žvale s onim mornarom, pa možda je ovo nešto u tom stilu. Neka čudna priča." "Vi mislili neki performans." "Ma da, šta god. Kad ne! Vidimo mi frajer stvarno drži onaj nož i govori nam najozbiljnije da mu damo lovu." "I mi šta ćemo, dali ono još Rubelja što smo imali, srećom nije nam puno ostalo." "I gledamo ga, ne možemo jebote da vjerujemo da nas pljačka!" "I još nam pokazuje na Tomin prsten i moj lančić. I šta ćemo, dali mu i prsten i lančić." "Ne seri! Uzeo vam i to ?" "Pa evo gledaj, nema prstena, nema lančića." "A mamu mu jebem!" "Još nam govori passeport, passeport." "Mi rekli nemamo, hotel, kao u hotelu smo ostavili. Srećom putovnice nam u ovim torbicama oko vrata, pa nije skužio." "Jebote možeš misliti da nam je uzeo i putovnice!" "Ne mogu da vjerujem. Pa šta ćemo, hoćemo zvati muriju?" "E to je najbolje od svega! Murija čitavo to vrijeme stoji 20 metara od nas u autu parkirana i promatra to sve i ništa!" "E da i zamisli, frajer nam na to sve se zahvali, kao ono, nemojte se ljutiti i sretan vam put!!!" "Ne seri!" "Majke mi, mi na kraju vidimo ovo sve skupa nije normalno i bježi koliko nas noge nose prema hostelu." "Zato smo crkli do ovdje, nismo prestajali trčati, sve si mislimo možda onaj opet krene za nama i još nas skine do gola." "A u pizdu materinu!" Taman Brane ulazi u sobu i kad smo prošli sve ovo ponovo, ostao je u šoku isto kao i svi mi na kraju krajeva. Odlučili smo da ne idemo ni na muriju, ni da si stvaramo dodatne probleme, jer sutra svakako odlazimo. Srećom nije nitko nastradao, niti je bilo tko ranjen, niti je neka veća šteta načinjena. Ali da se ovako šta dogodi zadnju večer, svašta... "Vidiš kako ti je ona baba rekla, da se paziš u Vladivostoku inače ćeš najebati." "Koja?" "Ona nasa babuška iz kupea, zlatozuba, koju si zajebavao za tigra." "Ma vještica, sigurno me urekla." "Možda je ona i poslala ekipu, da bude sigurna ako urok ne proradi." "Krivo mi radi ovog prstena i lančića, jebeš one Rubelje, nije sve skupa bilo 20 dolara. Ostavili da imamo u jutro za taksi." "Pa ništa, meni se čini da ćemo nas trojica taksijem, a vas dvojica busom do aerodroma." "Ko je vidio se tako razbacivati s parama i davati koje kakvim lopovima." "Pa jel ga niste mogli, ne znam, udariti ili nekako svladati." "Ma pusti, da nas još zakači s onim nožem, radi čega? Radi 20 dolara, prstena i lančića?" "Ma da, imaš pravo. Nek ste vi živi i zdravi." Oznake: nogomet, rusija, transsib, Putovanja, vlak, prvenstvo |
28.06.2018., četvrtak
Vladivostok 2
Dok pokušavamo putem interneta saznati gdje je pošta, kako bi se otišli napokon čuti sa svojima, nabasali smo na jednu drugu informaciju. Šta ti je internet. Naime, da je poznati ćelavi oskarovac, faraon iz „Deset zapovijedi“ i stručnjak za eksploziv iz Bitke na Neretvi, Yul Brynner, rođen u Vladivostoku pod imenom Julij Borisovič Briner. Svašta, ja sam gajio čvrsto uvjerenje kako je on zajebani Amer. Kad s druge strane, izbrijana glava, ako se dobro sjećam na Neretvi je skakutao upravo u kožnoj jakni i odakle je frajer na kraju? Iz Vladivostoka. Naravno, odakle će biti.  Prolazimo opet pored željezničke stanice i tek sada sa druge strane ulice vidimo da zgrada sa svim tim svojim kupolama i kulama, izgleda poput dvorca iz bajke. Grad koji je više od pola stoljeća bio zatvoren za strance, ima željezničku stanicu koja podsjeća na dvorce iz bajke. Mogao si samo maštati i sanjati da će ti netko izaći iz tog dvorca i doći u posjet.  Dok hodamo malo većom ulicom ili avenijom, ispred i pored nas su pristojno poslagani redovi od po desetak ljudi i svi stoje kulturno tik uz cestu i čekaju. Valjda ljudi čekaju na autobus. Ali čemu svi ti paralelni redovi od po desetak ljudi? Nije prošlo dugo, kad eto ti minijaturni, uski, japanski kombi. Prvo jedan, pa drugi, pa eto odmah stiže i treći. Sad smo i mi stali sa strane i promatramo, ludo nas zanima ovaj koncept, kojeg baš ne znam da smo igdje vidjeli do sada. Isto tako nas zanima hoće li stvarno svi ti ljudi stati u ove male japanske kombije. Ako su američki auti rađeni po mjeri širokih Amera, onda su ovi auti rađeni definitivno po mjeri omanjih Japanaca. Što opet definitivno ne važi i za Ruse. Ali ljudi ulaze i ulaze i onaj red se smanjuje i na kraju se svi nekako uguraše unutra. A unutra ne bi više ni šibica stala, ali vozač uredno kreće i već se stvara novi red za slijedeći kombi. Kombiji se zovu „Maršrutka“ i predstavljaju nekakav kolektivni taksi. Navodno su Maršrutke vrlo popularne u Rusiji i zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Nešto izmedu autobusa i taksija. Takva je i cijena, ni jeftina kao javni prijevoz, ni skupa kao taksi. Maršrutka ima zacrtano polazište i čim se napuni putnicima, a to očigledno nije problem, odmah kreće prema isto tako određenoj destinaciji. I kako je sama po sebi nešto između busa i taksija, takav je i put. Nema stanica, nego stane tamo gdje netko treba izaći. Nije da će te voziti kući, ali nije i da neće ako je usput. Skrene malo vamo, malo tamo, ali na kraju dođe na mjesto gdje je pisalo da vozi. I malo je reći da su iznimno popularni. Kašnjenja nema, jer nema ni voznog reda. Bitno je samo da vozi otprilike u pravcu u koji si se zaputio. Ali ta disciplina, taj uredno postavljen red iako se kombi nije ni pojavio, to je nešto što bi možda očekivao u Luksemburgu. Ali eto, te glupe predrasude valjda i postoje, ne bi li ih se sa zadovoljstvom pobijalo.  Pošta se nalazi odmah uz luku, u kojoj je usidrena ruska pacifička flota, zbog koje je ovaj grad i bio zatvoren. Ispred nas se pruža ista slika, isti raspored brodova koje smo i vidjeli na svim slikama Vladivostoka. Kao da su tu zakucani i nisu se pomaknuli već desetljećima. Da su nekada i isplovili na Pacifik, luka bi bila prazna i možda ne bi bilo ni potrebe da se grad zatvara za strance. Zamišljam sebi ruskog birokrata koji je direktno iz Kremlja dobio naredbu da mora riješiti problem, kako da stranci ponovo smiju dolaziti u grad, uz činjenicu da je grad i dalje glavna luka pacifičke flote. Pozadina cijele priče je zapravo Olga, nećakinja jednog visoko pozicioniranog funkcionera, koja je završila hoteljerstvo, želi živjeti u rodnom Vladivostoku, ali nema gdje raditi budući da zbog nedostatka stranaca, nema ni hotela. Svi šuškaju o Olgi i njenom visoko rangiranom ujaku, samo naravno nitko ne smije pisnuti. Birokrata koji je dobio naredbu da riješi problem, ne smije biti previše kreativan i slobodnih svjetonazora, nego se mora držati strogih sovjetskih protokola, pravila, zakona i vječnog straha od stranih špijuna. Noćima taj birokrata sjedi za masovnim hrastovim stolom, iza tisuću propisa ispisanih na 500 hektara posjećene i u papir pretvorene šume. Logično zapisuje svoja razmišljanja temeljena na činjenicama. Stranci ne smiju zbog flote u grad, znaći flota je problem i ako ne bi bilo flote, ne bi bilo potrebe za zabranom. Ali flota nam treba da bi igrali vojno stratešku ulogu na Pacifiku. Znači Pacifik je problem i ako nema Pacifika, nema ni potrebe za flotom. I tako se rodi ideja da se isuši Pacifik. Sovjetsko vodstvo prihvati ideju kao projekt koji ide u prilog jednoj ambicioznoj naciji u području tehnoloških dostignuća. Prvi sletjeli na Mjesec, prvi ničim izazvani isušili (doduše nenamjerno) Aralsko more ili jezero, nekada četvrto najveće jezero na svijetu. Pa zašto ne biti prvi koji su isušili jedan ocean, kada su već uspjeli izbrisati jezero veliko kao i cijela Bavarska. Sve samo da bi se riješili flote, te da bi stranci napokon mogli dolaziti u grad i samim tim potakli otvaranje hotela, kako bi na kraju krajeva Olga mogla raditi na recepciji takvog jednog hotela. Dolazimo na šalter od pošte, ne bi li se raspitali kako da nazovemo Hrvatsku, kad tko radi na šalteru, službenica imenom Olga. Biće da je odustala od hoteljerstva, budući da Pacifik nije isušen, flota je usidrena, stranaca ima, pa samim tim i hotela... Sigurno se posvađala sa ujakom, poslala sve u pizdu materinu i zaposlila se u pošti. No dobro šta je tu je, bitna je kompetentnost. Spominjemo Croatia, na što ona otvara ogromnu knjigu sa svim mogućim zemljama izlistanim po abecedi, prelazi prstom preko popisa i pita nas da li možda mislimo na Kostariku? Pokušavamo sa Horvatja, na što nam ona opet nudi Honduras. Nama više ne pada na pamet, kako da Hrvatsku nazovemo, te smo odlučili zvati Njemačku. Nju bi trebali imati na listi zemalja koje postoje na ovom svijetu. I to na posebnoj stranici, pod naslovom "Vječni neprijatelji". Njemačku smo uspjeli nazvati, a Hrvatske ne da nema na mapi, nego je nema ni u generalnom poštanskom telefonskom imeniku svih mogućih zemalja ovog svijeta. Na to sve nam Olga još nabaci smiješak i pita odakle smo. Rekli smo iz Slavonije i Dalmacije. "Aha!" Kimnula je glavom. Budući da smo obavili jedinu obavezu koju smo si zacrtali za današnji dan, uputišmo se u bezglavo bauljanje gradom. Tako besciljno naletišmo i na nekakav kompleks koji je valjda izuzetno uspješan spoj podhodnika, pijace, vašara i kirvaja. Hrpetine ljudi koji se muvaju i razgledavaju spektar razno raznih pizdarija za koje ne možeš vjerovati da ih netko stvarno nudi i prodaje. Od upaljača do zamjenske jetre. Ipak sve u svemu prevladavaju CD-ovi i neke svakodnevne potrebštine, pa tako uz karton deterdženta stoji buket ruža naslonjen na kutiju tampona, kraj koje su uredno porazbacane čokolade, bomboni i kurtoni. Ne mogu da vjerujem da je frajer stvarno u istu kutiju stavio i bombone i kondome. Jedino ako ovo nisu bomboni za djecu, nego za odrasle, samo opet sumnjam da bi na omot vijagre stavili preslatkog zeku i bambija. Gledam CD-ove i pored svih tih ruskih umjetnika i umjetnica za koje naravno nikad čuli, izložena dva CD-a sa istom slikom bivšeg Beatlesa, samo ispod jedne piše Paul McCartney, dok ispod druge stoji Paul Young. Neke velike razlike od naših pijaca ili podhodnika baš i nema, unatoč što smo na drugom kraju svijeta. Da mi netko kaže da sam trenutno u Brčkom ili u Dubravi, ja bi mu povjerovao. Isto dok šetamo lukom ili obalom, kada bi mi netko rekao da sam u Pločama ili u Rijeci, ne bi posumnjao da nisam. Jedino ovi što pjevaju open-air karaoke na sred šetalista uz more, totalno narušavaju koncept uspoređivanja sa bilo čim. Opet nailazimo na super talenta u nastajanju, u tradicionalnoj ruskoj mornarskoj majici, vojnički stesan na keca, cupka sa mikrofonom u ruci čupajući zadnje atome svog unikatnog glasa. Dva metra od njega stoji polupijana bakica, koja maše rukama lijevo desno, kao da je dio mnogobrojne publike u polu deliriju. Kakvi kraljevi... "Tamnim okovima uzavrele krvi svim gnjevom svojim ispričaše svoju sudbinu i ostale peripetije" razbuđujem se sa ostatkom ovih riječi kako mi se povlaće po glavi. Mislim si koji je to kurac? Pokušavam se sjetiti jesam li nešto sanjao, pa da mi naviru ovakve nebuloze. Na trenutak kao da ću se sjetiti, ali već slijedeće sekunde kao da je netko puhnuo u mozak i otjerao svu memoriju u vjetar. Zato se Toma sjeća svakog detalja svog sna. Kako na putovanja umjesto manjih grupa, kreću grupe od 80 miliona ljudi. I sve je logistički i organizacijski sređeno. Isto kao što krene 50 ljudi u autobusu, u Tominoj verziji na izlet kreće 80 miliona ljudi u milion i pol autobusa! Za njih je rezervirano 80 miliona sendviča koje je pripremalo 200 tisuća ljudi u tvornici veličine jednoga grada. Već me malo strah ove sobe u kojoj spavamo. Odošmo provjeriti mailove i naravno knjigu gostiju na našoj stranici. Živo nas zanima šta ljudi pišu i odakle se sve javljaju. Onog polumrtvaca nema, valjda su ga iznijeli van. Zato su opet one iste cure sa kaubojskim šeširima tu i opet nas odmjeravaju i smješkaju se. Ovo putovanje bi možda moglo izgledati kao Bondove pustolovine sa razno raznim ženama, kada bi ovdje umjesto nas bio James Bond. Nama mogu komotno ispred nosa stajati sa transparentom na kojem piše "Dobar dan, mi smo djevojke i željele bi vas upoznati" i mi bi svejedno mislili da s time ne misle na nas. A ne daj Bože da nama samima padne na pamet, da odemo do njih i pitamo ih nešto. Tako da smo provjerili mailove i otišli opet bauljati ulicama u nedogled. Navodno postoji kuća u kojoj je rođen Yul Brinner, koja je sada preuređena u muzej. Sigurno da postoji jos nekih zanimljivosti, ali nam ih se ne da tražiti. Ako naletimo na njih, super. Ako ne, opet dobro. Mogli bi se okarakterizirati kao iznimno zahtjevni turisti. Može čak biti i da smo naletili na neke zanimljivosti, ali nama se nisu činile takvima. Nama su open-air karaoke trenutno mega spektakl. Tako da smo ovaj put sjeli na šetalište blizu pjevača i satima slušali taj talent-show. Ljudi idu iz trgovine i vuku vrečice s namirnicama, zastanu i otpjevaju jednu i nastave dalje. Drugi dođu baš pripremljeni, trude se. Treći valjda na putu ka poslu, školarci poslije škole, lokalni đabalebaroši nakon dvije pive, penzioneri nakon što su shvatili da ne znaju šta bi sa sobom i slobodnim vremenom. Ovo je pravi festival na obali. A nama odlično, po piva svakome, pogled na Pacifik i riba u uskom žarko crvenom dominđos minjaku, kakvi su se nosili 80-ih godina, zavija snažnim ruskim naglaskom "I will always love you" od Whitney Houston. Suze nam klize niz obraze bolje nego piva niz grlo. Iza nje starčić u svojoj generalskoj uniformi, na kapi zvijezda, na grudima svo moguće ordenje iz svih mogućih ratova, drhti borbene u mikrofon. A evo i one polupijane bakice od jučer, ovaj put samo pijana. Stoji sa strane, plješče i vodi borbu sa ravnotežom. Danas, kao i jučer, na rasporedu je riblja konzerva. Jedini razlog zbog kojeg tamanimo ribu, je taj što je na konzervi nacrtana riba. Kod ovih drugih konzervi nismo sigurni šta piše na njima, niti jesu li za ljude, pse ili mačke. Na večer odlazimo u ovaj bilijar klub pored hostela, odakle su nam dobacivali da smo Francuzi. Obožavam situacije kada uđeš negdje, a svi zašute i krenu te odmjeravati. Stranci ovdje definitivno nisu najčešća pojava. Naravno, nije dugo trebalo da stupimo sa domaćima u kontakt, ali je vječnost trajalo dok im nismo objasnili odakle smo. Mislim da na kraju u tome nismo ni uspjeli. Ispratili su nas opet skandirajući Francuskoj. Dugo u noć smo mrcvarili gitaru i votku, čak nam je odjednom u repertoar upao i Plavi Orkestar, čije su pjesme iz nekog neobjašnjivog razloga, kao rođene za razno razne prerade. "Ove noći Kaja, obližeš mi ..." "Ti si meni sve, ti mi hraniš pse i kad tebe nema oni laju na mene." Mi smo se odlučili za jednu nogometnu verziju pjesme "Od rođendana do rođendana": „Ja od stadiona, pa do stadiona, čekam samo pobjeduuuu, makar 2-3 gola, biće dovoljan mi znak da još nije gotovoooooo! Ooooo-ooooo-ooooo..." Noćas sam sanjao kako su se na sred Korza u Slavonskom Brodu međusobno potukli igrači FC Bayerna. Bio je lijep sunčan dan, sjedim na terasi jednog od kafića. Kad eto ti njih 20-ak u klupskim trenerkama. Šetaju, razgledavaju i odjednom se pobiše kao luđaci. Jedan drugoga vuku za kosu, udaraju nogama, šakama, trgaju one lijepe Adidas trenerke jedan s drugoga. Franz Beckenbauer sav rasčupan i zajapuren čupa onaj nogostup iz zemlje i odjednom psuje na našem Karl-Heinz Rummenigea. "Sad ću da ti jebem milu majku!" Oliver Kahn, braća Kovač, Steffan Effenberg, sve su mi to poznata lica sa TV-a i ne mogu vjerovati da sada jedan drugoga gađaju kamenjem, dovlače teške barske stolice koje škripe po betonskim pločama na Korzu i pokušavaju ih podići ne bi li ih onda svom snagom zakucali suigraču u glavu. Ne znam šta ih je toliko razljutilo odjednom, ali baš mi remete ovaj sunčan dan i ne daju mi uživati u ovoj kavi na miru. I ostatak Brođana koji su se zatekli u blizini gnuša se od ovakvih scena. „Fuj, stoko!“ Mlade majke bježe prekrivajuči oči djeci, da ne gledaju ovu nekulturu i masakr. I ja sam zažmirio da više ne gledam ovaj užas. Kada sam opet otvorio oči, probudio sam se u Vladivostoku. Ovaj hostel je stvarno jedno inspirativno mjesto. Dok ostali još spavaju uzeo sam ove svoje spise, da malo pročitam o ovom gradu. Možda čak negdje i upozorava da je sanjaranje samo za odvažne. Vladivostok bi značilo „Vladar istoka“. Grad ima pola miliona stanovnika i svi imaju zakonom propisanu jednu kožnu jaknu i kosu ne dužu od 1 cm. Dobro, to je moje trenutno viđenje grada. Zbog svoje flote koja se zove „Tihomorsky flot“ (gle i oni kažu Tiho more ili Tihi ocean) grad bijaše za vremena SSSR-a zatvoren za strance. Ajde, to znamo. Zanimljiva je njegova uloga u prvom svjetskom ratu kada su Ameri slali pomoć Francuzima i Rusima. Ajde do Francuske još nekako, ali dalje prema Rusiji bi im svako malo Nijemci potopili brodove na Baltiku. Gle čuda, opet Švabe potapaju brodove. Kako bi osigurali bolju opskrbnu liniju, odlučili su Rusiju snabdijevati preko Vladivostoka, pa dalje transsibirskom željeznicom do prvih linija u Europi. Zbog toga su čak poslali nekoliko stotina iskusnih američkih željezničara, koji su trebali brinuti o željeznici u Sibiru, kako bi svi ti konvoji prolazili nesmetano. Toliko je to sve dobro funkcioniralo da su Rusi pali pod boljševičkom revolucijom, Boljševici potpisali porazno primirje sa Švabama i na kraju još bacili cijelu zemlju u totalni kaos civilnog rata između Crvenih i Bijelih. Čitavo to vrijeme, Boljševici i kontrarevolucioneri su sjebavali svoju vlastitu prugu i dizali mostove u zrak, a Ameri su krpali i popravljali šta se popraviti dalo. Jedan američki oficir je prokomentirao u pismu svojoj obitelji, njegovu suradnju sa Rusima na održavanju željeznice. Kaže on kako su Rusi odlični radnici, jako sposobni i vrijedni, fali im malo znanja i discipline, ali čak ni to nije prepreka u usporedbi sa menadžerima željeznice koji su lijeni, nekompetentni i lažljivi. Interesantno. Ima nešto u toj slavenskoj krvi, koja nas sve čini tako srodnima, ma gdje god bili i u kojem god stoljeću živjeli.  Još zanimljiviji je razlog ulaska saveznika preko Vladivostoka u ruski kaos tih godina. Naime hrpa čehoslovačkih legionara, koji su htjeli svoju Čehoslovačku državu, su se borili na strani Rusa protiv okupatora njihove zemlje, Austro-Ugara. Kada su se Boljševici pojavili, prvo su odbili bolji, pa sklopili puno lošiji sporazum sa Nijemcima o završetku rata, kojeg je na kraju krajeva Njemačka vodila sa carskom Rusijom, a ne sa pitomim Boljševicima. Na kraju je cijeli taj istočni dio Europe sve do Rusije bio pod Njemačkom. Da bi se Česi i Slovaci ipak vratili nekako u ratna zbivanja i borbu za svoju zemlju (jer je u zapadnoj Europi još trajao rat i dosta Čeha se borilo pod francuskom zastavom) odlučiše da je tih 70,000 vojnika moguće jedino preko Sibira, Vladivostoka, Amerike, Atlantika dovesti u Francusku. I osim toga, hrpa ratne mašinerije i zaliha koje su Ameri slali u Rusiju, sada bi mogle paste Boljševicima u ruke. A oni odjednom postali dobri sa Nijemcima. A Nijemci više nisu bili razvučeni na dva fronta, nego su mogli fino večinu ljudstva i tehnike prebaciti na zapadnoeuropsko ratište i na miru ratovati sa Francuzima. Sve je to natjeralo i Amere, Britance, Japance, Francuze da pošalju svoje jedinice preko Vladivostoka, kako bi osigurali povlačenje Čeha, spasili zalihe ratne opreme i opet otvorili istočni front protiv Švaba da rasterete Francuze i zapadnu Europu. A za tu akciju su im opet bili potrebni Česi, jer je ruska vojska bila u raspadu, Crvena Armija tek u nastajanju, a Česi najbrojnija organizirana vojna skupina u tom trenutku, istočno od Švaba. Boljševici su čak obećali Česima osigurati povlačenje prema Sibiru, ali na kraju nisu baš održali ta obećanja, pa kako to biva, Česi popizdili na njih i priklonili se otvoreno Bijelima i saveznicima. Kako su se povlačili, čak su indirektno postali razlog zbog kojeg su Boljševici bestijalno potamanili zadnjeg ruskog cara i njegovu obitelj. Puno godina kasnije, jedan od izvršioca naloga za smaknuće cara, priznao je da su se bojali kako bi Česi mogli pri povlačenju prema istoku doći na ideju da usput oslobode ruskog cara iz kućnog pritvora, dodatno Bijelima podignu krila, pa su za svaki slučaj ubili i njega i njegovu obitelj. Šta ćeš, mjere predostrožnosti. Što se tiče saveznika, svi su kao dogovoreno provodili kampanju protiv Boljševika, jedino su Japanci provodili svoju nekakvu kampanju.  Dok bi Britanci i Ameri uspostavljali logistiku, Japanci bi na brzinu osvojili neki gradić na istoku Rusije, objesili zastavu na neku brvnaru i uspostavili japansku vlast. Sve je to bio jedan totalni kaos i urnebes. Za to vrijeme kroz Vladivostok su prolazile sve moguće vojske, nacije i uniforme. Valjda se u to vrijeme još jedino ratnici plemena Zulu nisu iskrcali u toj luci. Kad sada ovo ovako pročitam, nakon svih tih raznih vojski nije ni čudo da su zatvorili grad za strance. Jedna ekstremna situacija vrlo često vodi drugoj ekstremnoj situaciji. Da stvar bude još bolja, kada su svi ti silni Česi nakon što su godinama držali više od polovice Transsibirske željeznice pod svojom kontrolom, napokon se dogegali do luke, prvi svjetski rat se završio. Većina ih se ipak na kraju zaputila u Francusku i kasnije su postali temelj prve čehoslovačke armije. Manji dio je čak odlučio ostati i preći u Boljševike, pa tako i Jaroslav Hašek, autor knjige „Dobri vojnik Švejk“. Knjige koja će s vremenom postati svjetskom literarnom baštinom. Oznake: nogomet, rusija, prvenstvo, transsib, vlak, vladivostok, Putovanja |
27.06.2018., srijeda
Vladivostok
Nemamo pojma kuda da krenemo. Idemo se prvo uslikati ispred spomen obeliska transsibirskoj željeznici, na kojem velikim brojkama stoji 9288, označavajući udaljenost od Moskve u kilometrima. Odmah iza je i parna lokomotiva, navodno američka, donirana za drugog svjetskog rata. Vrludamo i zapinjemo sami sebi preko stvari. Jedno je hodati pijan, a drugo je hodati pijan sa 30 kg stvari na leđima.  Penjemo se uz stepenice koje vode na most iznad perona. Zastajem još jednom da uslikam i pogledam ovu nepreglednu kompoziciju vagona s kojom smo stigli. To je znači to. Legendarna transsibirska željeznica. Ne mogu vjerovati da smo sišli s vlaka i da je put željeznicom gotov. Ovaj put je bio daleko iznad očekivanja, bilo nam je predobro. Stvarno je legendarna, mislim si, dok se pridržavam za ogradu da se ponovo ne skotrljam na početak stepenica.  Nismo ni sišli s mosta, a već su nam dvojica taksista krenuli u susret. Dogovaramo se za 100 Rubelja (20 kuna) po taksiju da nas odvezu do nekog hostela, čiju su adresu imali Englezi. Srećom pa imaju vodič za cijelu Rusiju, jer inače stvarno ne znam gdje bi sami otišli u pola sedam u jutro, u Vladivostoku. Uskačemo u dvije predivne Toyote, čije modele nisam nikada do sada u Europi vidio. Ubrzo se spuštamo ulicama prema moru, gdje u daljini iz pravca Japana izranja sunce, tako da apsolutno stoji teza da je Japan zemlja izlazećeg sunca. Gdje li ga samo drže preko noći? Jutro je predivno, sunce svijetluca i odbija se na prozorima kuća i vila pored kojih prolazimo. I tek sada kužim, da ovo ništa ne liči na ostatak Rusije. Kao da smo stigli u San Francisco, u kojem doduše nisam nikada bio, ali eto nekako mi izgleda upravo tako. Ne vidim one sive kolosalne zgradurine, nego prelijepe drvene vile sa viktorijanskim prozorima, stil koji nisam očekivao u gradu koji je bio 70 godina zatvoren za strance. Ulice su ukrašene ogromnim rupčagama, kao da je grad nedavno svježe bombardiran. A njih uspješno izbjegavaju rijeke japanskih auta! Niti jedan ruski auto da vidiš, nevjerojatno. I svi imaju volane na desnoj strani, pošto su uvezeni iz Japana, ali unatoč tome ne vozi se kao u Japanu ili Velikoj Britaniji, nego kao kod nas. A ludog grada! Svejedno ljudi piče kao da svi imaju plan svake rupe u gradu. Osim našeg taksiste koji samo što je skrenuo u slijedeću ulicu, upada prednjim desnim točkom, ne u rupu, nego u krater.  Čuje se struganje lima, psuje valjda i majku i oca i gradske vlasti na ruskom, ali srećom uspijeva naglo skrenuti u lijevo i uz puni gas izbjegava da i zadnjim točkovima upadne kompletno u ovu jamu. E pa majstore, ajde običan vozač, al taksist i ne znaš gdje su sve rupe, pa stid te bilo. Stvarno ovoliko rupa na cestama jednog grada u životu nisam vidio, ali najbolje je da je to valjda sastavni dio ulica i najnormalnija stvar. Čemu krpat, pa zaobiđi samo i sve u redu. Usporavamo i parkiramo ispred čega? Ispred sive kolosalne sovjetske zgrade par ulica od luke. Naravno da nas nije mogla potrefiti ona viktorijanska estetika, ali dobro šta je tu je. Zgrada opet ima skroz neku drugu funkciju, ili je fakultet ili opet nekakvo ministarstvo, ali je četvrti kat hostel. Uzeli smo dvije sobe, jedna je samo sa četiri kreveta, a druga sa bračnim krevetom i TV-om. Brane se ponudio da se žrtvuje i spava sam u dnevnoj, kako je nazvao svoje novo prijestolje sa bračnim krevetom i TV-om. Nama je bilo svejedno, jer ćemo ionako svi biti kod njega cijelo vrijeme. Englezi su isto uzeli sobu, ali nešto spominju da će već sutra ići dalje. Ne znam, jedva više slušamo jedni druge, tako da smo se otišli prvenstvno baciti na krevete i prespavati ovo pijanstvo.  Stojim ispred nekog kazališta i snijeg pada za popizdit. Odjednom pored mene se začuje duboki glas „Dakle, jaja mi se zalediše brate!“ Gledam šta je sad, ko je to, gdje sam ja, kad malo dalje od mene stoji Bajaga?! Cupka na mjestu u nekom kaputu i puše u dlanove ne bi li ih zagrijao. Kad eto ti do njega neka riba u bijeloj bundi, bijela šubara, dugačka plava kosa i vodi bijelog hrta. Meni ništa nije jasno. Kad će Bajaga, opet svojim glasom iz bunara: „Dobro Tamara, alo bre! Čekam te vamo već satima, koja ti je pizda materina?“ Onaj pas krene lajati na Bajagu, ovaj se dernja na ovu ribu, a ona u onoj šubari i bundi sjaji za popizditi. Ne mogu ni da gledam u nju koliko mi blješti u oči. Pokušavam zakloniti lice rukom i barem polako vidjeti šta se događa. Sada vidim plafon. A ova svjetlost što mi ide u oči dolazi sa sredine prozora, koji nije pokriven zavjesama. Škiljim na jedno oko prema prozoru i uopće ne čujem onaj tu-dum, tu-dum zvuk. Polako kontam da sam u sobi i da je ovo s Bajagom nekakav neobjašnjivo nenormalan san bio, ali zašto nema onog zvuka više? Prva pomisao je da mi taj zvuk užasno fali. Toliko sam se navikao na njega, da mi je baš bezveze što nismo više u vlaku i što ne putujemo. Ustajem se do prozora i jedva pomičem ogromne zavjese, koje kao da su ukradene s pozornice nakon što je završena kazališna predstava. Čini mi se da svaka ima bar 20 kg. Sobu odjednom zapljuskuje val svjetlosti. Isti trenutak se čuje mrmljanje, negodovanje i kukanje iz svih kutaka sobe. Kroz prozor se pruža odličan pogled na suncem obasjan ocean. Ali sve stoji, ništa se ne pomiče. Osim kojeg galeba koji proleti kadrom. Stvarno mi je čudno da smo stigli. I još ovo sunce i more. Ovo je totalno drugi svijet, mislim si. Prije par dana smo stajali u snijegu do koljena, na Uralu. Unatoč svoj toj tuzi što više ne putujemo vlakom, ipak postoji svjetlo na kraju tunela, a ono se zove tuš. Nakon 7 dana podapiranja, umivanja, zapljuskivanja i osvježavanja vlažnim maramicama, napokon je došao trenutak kompletnog pranja. Ne žurimo se nigdje, niti se bilo tko bori tko će prvi u kupatilo. Uzimam ključ od kupatila i ulazim u sobu obloženu pločicama. Tuš kabine nema. Cijela ova soba je tuš-soba. Ogroman tuš visi na nekih metar iznad glave, na zidu crveni i plavi vijak. Izuzetno jednostavno, samo što je ovo soba gdje može stati komotno 15 tuševa, ali nalazi se samo jedan. Genijalno. Zamišljam koliki je tek WC. Sigurno veličine košarkaške dvorane i onda ovako u sredini jedna WC školjka. Vidi ti ovih primorskih Rusa, kakvi minimalisti i rasipnici istovremeno. Sjetih se u zadnji tren da stanem pored tuša, dok namještam vodu, ne bi li doživio srčani kada si na glavu pustim polu smrznutu ili polu prokuhanu vodu. Naštimavši napokon „potaman“, zakoračih pod mlaz takve divote, lijepote i krasote, da sam mislio u jednom trenutku kako ću se istopiti na sred one sobe. Ne znam da sam u životu duže stajao pod tušem. Prošlo mi je kroz glavu da li se možda može potrošiti topla voda, pa da ostatak na kraju ostane bez tuširanja. Da li je ovo sve povezano sa normalnim bojlerom ili čitavim tankerom usidrenim u luci? Kao što rekoh, samo mi je prošlo kroz glavu. Nisam se mogao pomaknuti ispod tuša, pa da su zadnje kapi. Može li mlaz vode ako dugo pada na jedno te isto mjesto, npr. izdubiti rupu u glavi? Kao kada na plaži napraviš kulu od pijeska i onda na vrh kule sipaš vodu iz kantice? Kako bi bilo dobro da je ona Tamara odjebala Bajagu i da je sada tu u onoj svojoj bundi i šubari i naravno sa svojim psom. Dobro pas nije nužno poželjan. Njega bi stavili kod Braneta, da laje na njega. A Tamara bi sjela ko kec na jedanajst, da mi sada opere leđa. I već kad je kod leđa, možda i nasapunati noge, torzo, koljena, prepone... I tako sa šamponom u ruci i Tamarom u glavi, bilo je dovoljno da se mrvicu detaljnije pozabavim izuzetno zanemarenim dijelovima tijela u proteklih 7 dana i dok si reko keks totalno zabludnih. Baš sam se iznenadio, kao da sam samom sebi neočekivano uručio poklon za rođendan. Vraćam se u sobu i malo mi se i manta u glavi, koliko je ovo sve skupa odlično bilo. „Jao svježine i mirisa! Nemoj sjedati, šetaj malo tamo vamo, budi kontrast ovim čarapama i nama koji i dalje smrdimo.“ „I kako je pretrpjeti tuš, jel grozno nakon 7 dana?“ „Kakvih 7, pa u Moskvi se nismo tuširali, znači prije nego ćemo krenuti na put. Ima 10 dana da se nismo prali. Tako da ako baš morate, nije loše, ali ko može pričekati još tjedan-dva pa na miru kad se vratimo kući…“ Svi otuširani, svježi, mirišljavi, preporođeni i zadovoljni možemo se lagano uputiti ka luci i saznati kako je brod s kojim smo namjeravali preći u Japan, otišao jučer. I slijedeći ide ponovo za tjedan dana. Odlično. Krenimo razmišljati o našem daljnjem životu na krajnjem Istoku Rusije. Gle i Englezi su tu, sa istim problemom kao i mi. „Ne znam kako vi, ali mislim da ćemo mi avionom u Japan.“ „Pa vrlo je moguće da ćemo i mi morati isto tako. Osim ako ne smislimo neku kreativnu alternativu. Slijedeći brod je u utorak, a mi moramo u ponedjeljak biti u Japanu. Tad nam je tekma Hrvatska-Meksiko.“ „Mi smo se već malo raspitali i mislim da već sutra imamo let, rano u jutro.“ „Pa jel to jedini ovaj tjedan, kao i brod?“ „Mislim da ima još jedan ovaj vikend, ali bolje bi vam bilo da odete pitati u neku agenciju.“ I tako i uradišmo. Ionako ne znajući kuda sa sobom, ovako smo bar dobili nekakav cilj, pa smo se uputili u šetnju gradom. Onaj utisak grada poput San Francisca se vrlo brzo izgubio, kada smo zašli na neku ogromnu aveniju okrunjenu sivim sovjetskim betonizacijama. Ali tu i tamo opet promoli neka stambena kreacija, koja kao da se protivi toj jednakosti i želi svakom oku poručiti kako je ovo ipak primorski kraj, daleki istok. I stvarno ima ovdje svega, vidi se da su razne kulture i ideje šamarale ovaj grad. Jedna od prvih stvari koje nam upadaju u oko, je obilje ošišanih muškaraca u crnim ili smeđim kožnim jaknama. Kao da sa trake silaze, iz nekog obližnjeg postrojenja. Iako smo odlučili ostaviti dresove i bilo kakva obilježja za početak, mislim da je iz aviona jasno da mi nismo domaći. Čak se ljudi tu i tamo okrenu za nama, valjda gnušajući se kako imamo nešto kose i ne nosimo kožne jakne. Svašta.  Ispitujemo ljude za turističku agenciju, pokušavamo to i rukama i nogama objasniti. I tek sad nam je u biti jasno koliko smo opet sjebali plan, da do Japana dođemo kopnom i morem. Opet ćemo morati letjeti. I tko zna koliko je uopće karta, molimo Boga da nisu neke nenormalne cifre. Jer sve što sada potrošimo, ostaje manje za Japan. A znamo da nas tamo čekaju astronomske cijene. Za pare, za koje ovdje možemo svi otići na ručak ili večeru, tamo ćemo taman kupiti kutiju keksa. "Jednu stvar ne mogu prežaliti, a to je da smo se onako izjebali sa onom bjeloruskom vizom i na kraju smo fulali vlak i samo preletjeli cijelu Bjelorusiju. To što na kraju nismo vlakom išli do Moskve, pojeo bi se sada." "Ma hajde šta ima veze, evo fulali smo i brod sada. Još samo da smo fulali i transsibirsku, mogli smo dobiti Nobela za organizaciju." "Dobro jebiga, ovo sa brodom stvarno nismo imali blage veze kad ide brod, niti si mogao na internetu dobiti informaciju, niti..." "Još sam ja zvao neki broj", dodaje Brane "na koji se neko i javio, ali naravno nije znao engleski tako da ništa od svega toga." "Pa što ih ne upita na ruskom?" "Da, vidiš, to mi nije bilo ni na kraj pameti." "Ma možda nisi ni dobio pravi broj, možda si nazvao neku pekaru u Vladivostoku." "Onu slastičarnu što smo našli na internetu, gdje si mogao slušati uživo zvuk u njoj." "Da, možda mi se kolač javio na telefon." "Svejedno ne vidim razlog, zbog čega nisi od kolača mogao saznati kad ide brod." "Pa zato što ne razumijem ruski." "A da, zaboravih skroz." Nakon što smo pola grada pretabanali, napokon smo našli nekakav ured ispred kojeg stoji natpis Air Vladivostok. Možemo ići sutra kao što su Englezi rekli ili za 5 dana, točnije u Nedjelju. Cijena do Niigate, gdje Hrvatska igra prvu utakmicu je ista i sutra i za 5 dana, oko 250 dolara. Trebala nam je sekunda da odlučimo kako ćemo ipak ostati duže u Vladivostoku, budući da nam je jeftinije ovdje pričekati tekmu, nego ju čekati u Japanu. Za tih 5 dana što bi spizdili na boravak u Japanu, ovdje možemo kupiti 20 cisterni plina i 2-3 nuklearne glave. Super, sredili smo zadnju enigmu našeg putovanja, sad možemo 5 dana uživati u upoznavanju Vladivostoka. Srećom smo blizu obale, tako da put nazad nije teško naći. Gdje god neka ulica ide nizbrdo, vrlo vjerojatno vodi prema moru. Zgrade oko našeg hostela su većinom studentski domovi ili fakulteti. Navodno dosta mladih iz cijelog ovog primorskog kraja, studira u Vladivostoku. Iako ima dosta mlađe populacije, opet mi se čini da više vidim ovih ćelavaca u kožnim jaknama, nego nekih studenata, koji bi izgledom podsjećali na studente. Silazimo na šetalište uz more i na samom početku šetališta, nešto skroz novo. Karaoke na otvorenom! Čuo sam da su Japanci ludi za karaokama i da imaju te klubove i sobe sa karaokama, ali da su i Rusi ludi za tim, to mi je novo. I to još open-air karaoke, to vidim prvi put u životu. Mali štand ili kolica sa dva zvučnika, monitor i mikrofon. I neki ćelavi lik u potkošulji zavija ruske borbene, ali u takvom zanosu kao da je u najmanju ruku Freddie Mercury na Wembleyu ´85-e. Fredija je tada slušalo 100.000 ljudi. Ovoga nitko živ ne doživljava. Nitko čak ni da zastane. Jebiga, frajer pjeva sebi za gušt. Kad otpjevaš, onda fino kreneš šetalištem redom, kokice, bomboni, pizdarije i onda naletiš na jedno 5-6 roštilja sklepanih od nekakvih sudopera sa rešetkama. A na njima ražnjići u duhu ruskih avenija i one tuš-sobe. Ogromne mrcine skoro metar dugačke, sa komadinama mesa. Naši ražnjići u usporedbi s ovim podsjećaju prije na čačkalice. Koliko uspijevamo saznati, ljudi koji prodaju ovo su većinom iz Tadžikistana, Kirgistana, Turkmenistana ili ostalih bivših sovjetskih pokrajina. Ali raznjići nisu normalni. Kao da se nađeš negdje na sredini između ražnjića kakvog mi poznajemo i kompletne životinje na ražnju. Ovo je valjda kompromis. Malo dalje opet nailazimo na Engleze koji uživaju uz more i pivu. "Odošte nam sutra, ha?" "Jebiga ljudi, ovo je bilo jedno predivno putovanje. Stvarno mi je drago da smo vas sreli i da smo zajedno podijelili sva ona pijanstva." "Molim vas lijepo, nama je bila čast dijeliti votku s vama dvojicom luđaka. Ko zna možda naletimo i u Japanu jedni na druge." "Mi ćemo većinom biti u mjestima gdje će Engleska igrati, ali ko zna, nikad ne reci nikad, reče jednom James Bond." "Za jedno 10 dana ćemo biti u Tokyu, pa ako ćemo se opet negdje sresti, mislim da je najlakše za očekivati u Tokyu." "Slažem se, u toj selendri od 20 miliona ljudi nećemo se moći sakriti jedni od drugih."  Dugo smo još sjedili i buljili u ocean, uživali smo u laganom povjetarcu, u mirisu mora, ispunjeni i sretni ovim putovanjem željeznicom, kao da smo diplomirali nakon 10 godina studija. Za rastanak smo se još uslikali na molu, da bar vizualno sačuvamo sav spektar ovog trenutka, jedno toplo poslijepodne, na dalekom istoku Rusije. Na povratku u hostel, neko društvance ispred bara odmah pored hostela nam dobacuje "Alle France, alle France!" Mi u prolazu dižemo palac gore, iako nam nije jasno odkud im to da bi mi mogli biti Francuzi. S druge strane, Francuzi za 3 dana otvaraju svjetsko prvenstvo protiv Senegala u Seoulu, pa biće da ih mi iz nekog razloga više podsjećamo na Francuze, nego na Senegalce. Englezi su otišli spavati, jer sutra baš rano moraju na aerodrom. Mi smo se utrpali Branetu u njegovu predsjedničku sobu i tu smo meljali po kruhu i gitari dok skoro nismo zaspali sjedeći. Slijedeći dan Suman se vraća iz kupatila sav u čudu. "Ja sam noćas sanjao Yevgeny Kafelnikova!" Mi pucamo od smijeha. "Pa đe njega nađe?" "Nemam pojma odakle mi on, uglavnom drži reket u ruci i govori da se ništa ne brinemo, sve će biti u redu." "A šta, jeste igrali tenis, pa malo popričali u pauzama." "Ma ne, nije imalo veze sa tenisom, čovjek jednostavno došao do mene i eto kaže, da se ne brinemo ništa, sve je ok." "I šta ti?" "Pa ništa, valjda sam rekao, super ili hvala. Ili sam se probudio. Ma pojma nemam." Kad smo se na najsporiji mogući način napokon pokrenuli iz hostela, našli smo blizu nekakav internet cafe. Unutra poprilično puno, ali nam frajer objašnjava kako je iza još jedna prostorija i tamo ima još 10 kompjutera. U sobi troje ljudi na internetu i frajer leži mrtav ili onesviješten na podu. Nama u prvi tren sjebada, okrećemo se prema frajeru zaduženom za kafić, gledamo ovo troje u sobi, nitko ništa. Najnormalnija stvar valjda. Prekoračujemo lika da bi došli do kompjutera. Treba li spomenuti da je frajer u kožnoj jakni, koje su valjda džaba ovdje. Nismo se mogli strpiti da provjerimo svatko svoj mail, nego smo se bacili odmah na čitanje poruka na onoj web stranici predviđenoj za komunikaciju s nama. To je bilo more poruka ispisano na nekoliko stranica. „Svaka čast, hvala Bogu da ima luđaka koji su to napravili! I mi smo planirali istu stvar, ali na žalost ostajemo pred TV-om. Zato uživajte i za nas i super provod vam želi ekipa iz Toronta.“ „Ljudi vi ste legende, ovdje ste narodni heroji, ne prođe tulum a da se vas ne spomene. Ajmo Hrvatska! Vancouver“ „Imate pozdrav od Kohorte iz Osijeka!“ „Eeeej, Japanci su javili da su kod Omska, klopaju konzerve i opijaju se, uglavnom su živi i zdravi, kada budu opet bili bliže nekom većem gradu i imali mrežu, javit će se! Sestra od Marija.“ „Ljudi kaj da velim, baš sam se pital ko će se toga sjetiti da sa transsibirskom ode na prvenstvo i zato vam svaka čast! Kad već ja nemrem sada s vama, onda se bar vi provedite do jaja. Pozdrav iz Zagreba.“ „Vi ste luđaci totalni, da mogu poslao bih vam još love da imate. Bravo! Svi smo uz vas! Pozdrav iz Švice.“ „Izašli su danas u Slobodnoj Dalmaciji, rekla san svima mojima doli da kupe sve novine.“ „Lele, vozom u Japan, niste bre normalni! Grobar, BG“ „Dođite u Cafe Croatia u Tokyu, to će biti okupljalište naših. Pozdrav iz Međimurja.“ „Ljudi, imal Đevada?“ „Pa vi niste normalni, pa šta bi dao da sam sada s vama! Vinkovci“ „Super ste, e Brane ti si baš sladak, imaš curu? Pozdrav iz Slovenije“ „Dečki su se javili i rekli su da im je super i da su prošli Novosibirsk. Saša je zaboravio četkicu za zube, blago se ostatku.“ „Ludi ste totalno! Vidimo se protiv Italije u Japanu. Torcida Melbourne“ „Bravo ljudi, izdržite, svi smo uz vas! Berlin“ Mi zbijeni ispred jednog monitora, kao da je prvi kompjuter stigao u selo i sada svi ko telad buljimo. Nekako u nevjerici čitamo ove poruke. Nije nam jasno zbog čega nam ljudi šalju ovoliku podršku. Nije da nas je netko mimo naše volje natjerao na ovo, niti da se sada mi nešto posebno patimo, pa eto izdržat ćemo još malo. Dapaće, nama je super. I ako ova patnja može još neko vrijeme da potraje, nije da ćemo se pretjerano buniti. Ali opet ne možemo skriti ni sreću ni osmijehe dok čitamo sve ovo. Super nam je što imamo mali kanal putem kojega na jednom mjestu sva naša rodbina i prijatelji komuniciraju s nama i mi sa svima njima. Ali da će nam se početi javljati ljudi iz cijele Hrvatske, Europe, Australije, Kanade... Jebote! Da smo nas par klošara tema na nekakvim tulumima u Vancouveru?! Da su ljudi jednako sretni zbog nas koji se glupiramo, koliko i mi sami koji se glupiramo. "Ljudi ti uvijek vole ridikule" dodao bi Suman na ovo. Kako god, napisali smo svima da smo nakon višednevnog puta popraćenog patnjom i tegobama, napokon stigli živi i zdravi u Vladivostok. Te da im svima hvala na ovim divnim porukama. Mislili smo eventualno dodati kako nas te poruke još jedino drže na životu, ali srećom smo odlučili da ipak ne seremo, jer nam je stvarno drago da su se svi ti ljudi javili. „Pa mi smo popularni, ako smijem da primjetim!“ „Hura, napokon ta instant slava o kojoj se priča.“ „Andy Warhol nekoć davno reče, da će u budućnosti svatko imati 15 minuta svjetske slave. Ja mislim da mi upravo ispucavamo naš kredit.“ „Sigurno se ovako inače članovi nekog boy banda osjećaju.“ „Valjda, samo što smo mi ova trash verzija tih boy bandova. Pored nas umjesto golih obožavateljki, leži polumrtvi alkos.“ „On je u šoku, ne može još da svari da smo mi stvarno tu, kraj njega.“ „A pa nije da nemamo obožavateljke, eno ona tamo sa kaubojskim šeširom i one druge dvije stalno nas odmjeravaju i nešto se smijulje.“ „Nemoj zezat, jao vidi joj stvarno kaubojski šešir na glavi.“ „Sigurno su nas prepoznale, prate isto ovu našu stranicu i sad jedna drugoj šapuću, to su oni, stigli su!“ „Ma nanjušile nas da smo stranci, pa smo im samim tim teška egzotika.“ „Ma mi smo njima čista erotika, te sa šeširima se lože na slavu. A gdje ćeš dalje od nas. Mi smo sada sami vrh šou biznisa.“ „Kako su nas samo skontale da smo stranci?“ „Pa... možda zato što pričamo na našem, a ne na ruskom, koji je ovdje onako poprilično uobičajen jezik.“ „Ko bi se toga sjetio.“ „Jako čudno ponašanje.“ Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, Putovanja, vlak |
26.06.2018., utorak
Zadnji dan Transsib-a
|
Uzeo sam ove moje zabilješke da na miru pročitam gdje smo uopće i u kojem gradu sam imao čast da se userem. Khabarovsk, ne nalazim ništa posebno, osim da ovaj grad nije bio zatvoren za strance, kao dobar dio ruskih gradova. E, pa to onda objašnjava zašto mi se to upravo tu dogodilo. Gdje ćeš se usrati još u gradu koji je bio zatvoren za strance. Ovo je liberalno mjesto, možeš srat gdje hoćeš. Divno. Grad koji je bio malo u rukama Kozaka, pa Manđura ili Kineza, pa svih njih skupa sa Koreancima, pa čudo da ga u neko doba nisu držali i Habsburzi, Francuzi ili Englezi. Uglavnom pošto je područje Manđurije ili današnje Kine, početkom 30-ih godina palo u ruke Japancima, a granica je samo nekih tridesetak kilometara od grada, odlučiše Rusi da za svaki slučaj ispod rijeke naprave još i tajni tunel. I stvarno, tamo 1942. godine napravili tunel od 7 km, ako se nešto ne daj Bože dogodi mostu, da željeznica i opskrbna linija može nesmetano dalje funkcionirati. Slijedećih 20 godina je taj tunel ostao tajni vojni projekt, tek sredinom šezdesetih prošlog stoljeća su počeli puštati teretne vlakove, pa onda i prigradske. Transsib nikada nije prolazio tunelom, jer su Transsibom putovali i stranci. A stranci kada bi vidjeli tunel, ne bi više bio tajan. Ne bi više bio ni vojni, jer bi kroz njega prolazili putnički vlakovi. Kakva degradacija za jedan tajni vojni tunel. Odjednom se samo Suman pojavljuje na vratima od kupea. „Stari jesi ti živ? Rekoh sebi ajde da prošetam i provjerim.“ Šta sad skrivati, toliko ni ja ne mogu vjerovati šta mi se upravo dogodilo, da sam morao sve ispričati. Suman ne može vjerovati da sam se usrao u kupeu. Suze mu idu od smijeha. „Pa kako, mislim di si, kako si to izveo, šta si stavio vrećicu na pod pa onda ciljao?“ Sve sam mu u detalje ispričao. Suman je samo odmahivao glavom i nije mogao sebi doći od čuđenja i smijeha. „Ajde ako se to već moralo dogoditi, bolje zadnji dan, nego zamisli da si se prvi dan usrao u kupeu i da moramo još 7 dana boraviti u njemu.“ „Ma ne bi ništa od ovoga mislio da se može zamisliti. Da li bi sjedio i zamišljao, šta da se userem u kupeu u vrećicu i onda s tom vrećicom krenem šetati po vlaku? Pa, sad kad razmislim možda bi i mogao, u trenucima inspiracije.“ „Pa e, tako da se nije nešto posebno ni dogodilo.“ „Imaš pravo, ne znam čemu praviti toliku priču oko ovoga, najnormalnija stvar, usrao se u kupeu u vrećicu. I otišao s tim šetati po vlaku.“ „Ljudi to rade svakodnevno.“ „E pa to. Čudi me da ovdje nema naljepnica na vratima, još na dva strana jezika, kako postupiti u slučaju sranja u kupeu. Prvo skinite gaće...“ „Ma sigurno dok mi sada ovdje sjedimo, u ovome trenutku, neko u nekom kupeu sere u vrećicu.“ „Samo ljudi ne pričaju o tome, pa onda svatko misli da to nitko drugi ne radi.“ „Upravo tako. Treba izaći na ulice i dići glas, da to više ne bude tabu tema. Dosta nam je da se o tome šuti. Da se to prikriva. Hoćemo bolje uvjete u kupeima!“ „I bolje vrećice!“ „Tako je! I bolje vrećice!“ „Nema stari, za sve u životu se treba izboriti.“ „Ofkors. Nego, jesi i ti pojeo onaj boršč?“ „Nisam, taman sam sada mislio naručiti.“ „Pa možda bi najbolje bilo da već sjedneš na WC, a ja ću ti naručiti.“ „Ajmo mi prvo do ostatka u restoran.“ „Ajde, ponijet ću ti ja jednu vrećicu za svaki slučaj.“ Ostatak ekipe u restoranu se već počeo transformirati u alkoholne zombije i poprimati svjetlucave oči i blago blesave osmijehe na licu. Svima sam u kratkim crtama objasnio šta mi se izdogađalo maloprije. Prvo na našem, pa onda i na engleskom za kolege s BBC-a. Suman se samo nasmijao i uzeo sebi pivu. Slijedećih desetak minuta smo svi zajedno plakali, neki od smijeha, drugi zbog činjenice da sam se usrao u kupeu u kojem i oni spavaju i borave. Brane je odmah naručio votku svima, govoreći kako ovu vijest ne može trijezan svariti. Ivanović je odmah naručio još jednu, jer je ionako mislio naručiti, ali ga je Brane preduhitrio. Babuška taman da krene po piće, ali ju Toma zaustavlja i govori ovoj dvojici da ne mogu naručivati prije njega, jer je on svakako na redu za rundu. Pa je naručio i on odmah. Ja sam se ispričao svima, što im eto serem po kupeima, te sam i ja odmah naručio jednu. Babuška je pogledala automatski slijedećeg. Suman je samo mahnuo rukom da i u njegovo ime donese rundu, a dvojica Engleza vidjevši šta se događa samo su se oduševljeno priključili narudžbama. Babuška je samo stajala i zabrinuto nas gledala. Pet puta je pokazala rukama, da li stvarno želimo da nam donese 50 votki? Samo smo mahnuli rukama prema sebi, poput kronera kada nemaju snage da beknu, nego samo uspiju rukom dati znak za još. I u isti glas oponašajući ruski naglasak promrmljali „Daaavvvvaaaaaaaaajjjjjjjj!“ Žena je samo uzdahnula i mahnula glavom lijevo-desno, okrenula se i otišla do šanka. Vratila se sa sedam čašica i flašom votke koju nam je demonstrativno stavila na sred stola i rekla „Evo, 500 grama votke“. Na svakoj njenoj gesti se vidi kako bi nas više od svega voljela naudarati zato što opet pijemo. Ali iz nekog dobronamjernog razloga. Valjda ima klipane naših godina kod kuće, pa kad gleda nas kako pijemo, kao da gleda njih. A to sa gramima mi nikako nije jasno, zašto grami a ne litre ili decilitri. Ovako po flaši, valjda je to negdje blizu litre. Kako je i direktor restorana vidio da smo odmah počeli s flašom, došao je do nas i nešto nam govori na ruskom. Srećom Luke je tu i prevodi nam, da ne smijemo sada ostaviti flašu. Sad moramo popiti sve, nema vraćanja na stalažu. To je običaj takav, čak su za vrijeme Sovjeta pravili flaše koje nisi mogao ponovo zatvoriti. Opet njih dvojica pričaju, a mi ostali isčekujemo napeto, kao da će nam obznaniti rezultate nekih testova. Uglavnom savjetuje nam kako je uvijek dobro da uz votku nešto jedemo. U Rusiji je običaj meziti kobasicu, kiseli kupus i kisele krastavce, što zovu „Zakuska“. Gle čuda. A još zvuči kao priča o rakiji i mezi. Poslije nije loše saprati votku sa vodom ili kakvim sokom. Čisto da grlo ne gori. Ne bi bilo loše ni da nam je sve ovo govorio prvi dan u vlaku, a ne zadnji. Najbolja je votka, te nam to još i pokazuje na etiketi, ako ima između 40-45% alkohola, jer je upravo to onda okus prave votke. I uvijek je bitno pitati „Za što pjom?“ Zašto ili zbog čega pijemo. Jer tko pije bez razloga, taj je alkoholičar. A razloga za nazdraviti s votkom se uvijek nađe, od kupovine auta do nove garderobe. Ovo me definitivno podsjeća na Balkan i na nazdravljanje s rakijom za sve i svašta. Direktor se smije i nastavlja pričati kako u Rusiji postoji jedna zdravica „Votka je otrov, otrov je smrt, smrt je san, san je zdrav. Pijmo za naše zdravlje!“ I uze onu jednu čašicu, pogleda nas sve preko nje i reče: „Za zdorovje!“ Mi se isto brže bolje dohvatili čaša, viknuli na našem „Na zdravlje!“ Iskapi on na eks, iskapišmo i mi do dna. Te prije nego je otišao za svoj stol, još dodade „Nikada u Rusiji ne smijete pijuckati iz dva navrata. Sve se mora popiti na eks!“ I nestade za svoj stol. Mi kimamo glavama u stilu, svaka čast na ovoj prezentaciji. Jedino Brane je skonto realnost situacije. „Jebo majku, prodo nam flašu i prvi potegnuo. Kakav kralj!“ Stali smo opet na nekoj stanici. Taman kako smo izašli iz restorana na stanicu, ispred nas stara bakica ima drveni stol prepun ribe. Dok smo mi našli vodu da kupimo, Englezi su već uzeli najveći primjerak koji je bakica prodavala. Kako smo se pojavili ponovo u restoranu, svi su se iste sekunde uzjebali oko ribe. I konobarice i direktor, odmah su se ponudili da nam je očiste. Navodno se radi o pravoj delikatesi, netko govori da je domaća riba iz rijeke Amur, drugi nadodaju da je to ni manje ni više nego amurska štuka. Mi samo prepuštamo raspravu stručnjacima i kimamo glavama, da mogu i rezati i čistiti i servirati ribu, nema nikakvih problema. Namigujem Lukeu, kao da je vrsni znalac i poznavatelj ribe, te je naravno pomno izabrao najbolje. Luke se smije i pita me da li ja to možda sumnjam u nadaleko poznatu englesku kuhinju i prepoznavanje pravih delicija. Kupili smo poput pravih glavonja najveću ribu koju je ona bakica prodavala, na kraju ispadošmo gurmani. Direktor nas tapša po ramenima, kako smo izabrali vrhunsku ribu. Bolje nismo mogli. Navodno je to endemska vrsta. Opet pogledavam Lukea. Ovaj podiže votku prema meni i pravi grimasu u stilu, pa zar si sumnjao?! Ajde bar se osoblje raspametilo. Donose nam ribu isječenu na komade, poslaganu na ovalnim pladnjevima. Mi ih sve naravno odmah zovemo da jedu s nama, što nije trebalo dva puta ponavljati. Krajnje oprezno čopamo komad po komad, kao da trebamo deaktivirati bombu. Riba je slana za popizdit. Ali zato se direktor i babuške udaviše. S druge strane, budući da je toliko slana, upravo je izvrsna za mezu s votkom. Stalno nudimo babuške da jedu, jer vidimo da baš guštaju sa merakom. Njima je ova riba ko praznik došla. Što se nas tiče, mogli su nam servirati i riblje štapiće, nama bi bio isti kurac.  „Eto ljudi smazali smo endemsku ribu.“ „Isto ko da smo čovječju ribicu iz one Postojnske jame bacili na tavu.“ „Ma džaba, mijenjao bi ju odmah za konzervu paštete.“ „Uf, i to čajne, namazane na krišku prepečnog bijelog kruha, po mogućnosti onog koji ti već stoji ovako 2 ili 3 dana u kuhinji. Pa da ga ne baciš, umeljaš kriške u žumanjak, prepečeš i onda pašteta, pa jedna kriška, druga, treća“ i dok Ivanović nabraja, nama svima slina krenula. „Ajde jebi se!“ „Ko zna šta li sada paštete širom svijeta rade? Misli li i jedna od njih na nas?“ „Je. Ona riblja, misli si gledaj budala jedu pravu ribu i to endemsku, umjesto da mažu mene.“ „Ja sam uvijek kupovao čajnu, misleći da ima neke veze sa čajem. Pa mi to sve skupa nekako prihvatljivije bilo nego pileće ili juneće. Ili jetrena, zamisli prave paštetu od jetre. Fuj. Ovako fino jedem zdravu paštetu od čaja.“ „Naravno, čaj je zdrav.“ „To je ova logika ruskog nazdravljanja s votkom.“ „Pa kad smo već kod nazdravljanja, nazdorovje!“ Votka nas je uzimala pod svoje, ova slana riba nas je samo potakla da stalno zalijevamo. Babuška nam donosi turu za turom i svaki put samo zavrti očima i prokomentira „Bože, Bože.“ Restoranom se ori pjesma, slikamo se sa svim mogućim fotoaparatima koji su pri ruci. Nakon nekog vremena ili sati, ko će ga znati, toliko smo pijani da iz nekog samo nama poznatog razloga u tom trenutku, skidamo majice i ostajemo sjediti goli do pasa. Valjda nam je tako lakše pjevati. Na stolu je flaša votke, a votke što u flaši, što po stolnjaku i po nama. Ispred svakoga je još po piva „Baltika“ i bijela keramička krigla sa crvenim jastogom na njoj. Srećom drugim gostima je ovaj alkoholni poremećaj normalna stvar i ne obaziru se previše na hrpu polugolih muškaraca kako zagrljeni arlauču neke njima nepoznate pjesme. Srećom i osoblje i direktor su do jaja, tako da Brane sjedi direktoru u krilu kako bi se zajedno uslikali, a Babuške umiru od smijeha i skrivaju se iza zavjesa kako bi pobjegle fotoaparatima. Jedna čitavo vrijeme pokušava biti okrenuta leđima nama, jer se stalno smije a sve ju je stid zbog zubi koji joj fale. Pa kako god se okrene da vidi šta mi radimo i ugleda fotoaparat, odmah se brže bolje okrene i zakuca u zavjesu. Nama šega, direktoru šega, ovim drugim babuškama tek totalni šou program.   Sve mi tako pjevamo internacionalni repertoar svega i svačega, ruke su u zraku, Sam stalno ponavlja stih „Dalmacijo mora moja“ i ne bi ni skužili da stojimo na nekoj stanici, da se odjenom nismo prepali ugledavši Švabu Repića kako stoji kraj vagona i gleda nas kroz prozor. I mi smo valjda njega uplašili, dok nas u čudu gleda zašto smo svi bez majica u restoranu. Čak je ušao i u restoran, ne bi li provjerio šta se događa. Sam i Luke su ga odmah dočekali skandirajući „Five one“, podsječajući na tekmu prije desetak mjeseci, kada su Englezi pomeli Švabe sa 5:1 na sred olimpijskog stadiona u Minhenu. Kako je ušao, tako je i izašao opet van. Ostatak mi prepričava kako su i za vrijeme moje akcije u kupeu, Repić i onaj drugi sjedili ovdje i jeli, te su ih i tada Englezi izludili s koje kakvim komentarima na relaciji Engleska – Njemačka. Biće da svijet obiluje poklonicima teze o vječnim neprijateljima. I nekako je uvijek taj neprijatelj jedan te isti. Budući da stojimo na stanici, ostatak ekipe je na ulaznim vratima od restorana i onakvi polugoli vire kakva je vani situacija. Brane i ja smo ostali sjediti. Izgledamo poput dva ušlagirana alkosa koji se ljuljaju naprijed nazad ispred kvartovskog dućana. Nemamo snage da uputimo jedan drugome niti pogled, a kamoli riječ. Odjednom se Brane ničim izazvan ustaje od stola, okreće se prema ostatku, pravi jedan korak prema njima i zaranja svom svojom dužinom u tepih na podu restorana. Kao kada uspravno držiš dasku i samo ju pustiš da padne. Ja sam uspio samo da iznenađeno podignem obrve. Ostatak je već kod Braneta i gledaju jel živ. Ja pokušavam isto priskočiti u pomoć, ali koliko god da je želja velika, ne mogu da se pomaknem. Jedva nekako doteturavam do Braneta i ne razmišljajući kako da budem od koristi, padam na koljena, jer nemam snage ni da se sagnem, niti da čučnem. Najradije bih legao kraj njega.  Pokušavamo ga dići, a čovjek je živi leš. Totalno oduzet i opušten. Jedva ga nekako stavljamo na klupu da sjedne, što on ni ne konta, nego kako smo ga stavili da sjedne, tako se on samo sklupčao u čošak i zalijepio čelo među koljena. Jadna babuška nam stavlja sve ono cuge sa stola u vrećicu, plus još deset piva koje nismo ni tražili, ali valjda samo da što prije odemo. Objašnjava nam kako nas ne tjera zato što smo pijani, ni što upadamo po restoranu, nego moraju zatvoriti restoran. Sad nam nije jasno zašto već ovako rano zatvaraju, da bi se ispostavilo da restoran čitavo vrijeme radi po Moskovskom vremenu. A budući da smo mi u međuvremenu na ovom putovanju prošli sedam vremenskih zona, ispalo je da restoran samo što smo sjeli u njega i mislili da krećemo sa današnjom feštom, već zatvara jer je njima taj dan već prošao. No dobro, s obzirom da nam se Brane onesvijestio, možda ta vremenska razlika i nije tako loša. Plaćamo sve što smo popili i pojeli nekih 50 američkih dolara, sve skupa. Ivanović i ja pokušavamo nositi Braneta koji je poprimio karakteristike jedne vreće cementa. Putem prema našem vagonu nam ispadaju pive, a do kupea smo uspjeli razbiti sve flaše votke koje smo ponijeli. Cijeli put kroz ovolike vagone, u ovom stanju, je totalni horor trip. Brane tu i tamo samo promrmlja nešto, obično onda kada mu glavom zakačimo za nekakvu tvrđu prepreku na putu, recimo štok od vrata ili rub prozora. Jedva smo stigli do kupea, osjećam se istrošeno kao da smo 12 sati kopali tunele. Braneta smo nekako odmah podigli i bacili na njegovo prijestolje, gornji desni krevet. Ne znam zašto, ali budim Braneta da ga pitam jel mu mobitel kod njega. Uspijeva probuncati; „...ni...ne...sam...rsooaan...“, uglavnom valjda da nije kod njega i da je ostao u restoranu. Prepipavam ga po džepovima i stvarno ne mogu ništa naći. Suman trči u restoran i vraća se nazad sa direktorom, koji se sam ponudio da dođe do nas i vidi u čemu je problem. Čim se direktor pojavio, tako smo i mi našli mobitel duboko zavučen u zadnji džep Branetovih hlača. Ispričavamo se direktoru što ga bezveze cimamo, ali čovjek samo kima glavom da nema problema i pozdravlja se još jednom sa svima nama, te nam želi puno sreće u Japanu. Suman opet nestaje, ovaj put u potragu za Englezima koji su se negdje putem zagubili. Toma, Ivanović i ja ostajemo sjediti na donjim krevetima. Jezici nam se lome u silnoj tromosti pri pokušaju komunikacije, kad odjednom Brane samo pade sa svog prijestolja među nas i grune glavom u vrata od kupea. Nama je srce stalo. On kako je zveknuo s one visine, tako se ne pomiče. Jebote ubio se. Oprezno mu prilazimo i sve nas je strah okrenuti mu glavu, jer se stvarno nadamo da nas neće dočekati prizor smrskanog nosa i krvave glave. Odjednom luđak sam okreće glavu, nabacuje smiješak i krajnje pijano izvaljuje „Jako čudno ponašanje!“ Jebi ti to, sigurno je sigurno, ovaj put smo ga strpali na donji ležaj.  Odlazim tražiti Sumana, jer kako je otišao tražiti Engleze, tako ga nema već više od pola sata. Ulazim u prvi slijedeći vagon, kada provodnica tog vagona odjednom počinje urlati na mene, govori mi nešto poprilično drsko i divljački maše rukama. Ja sam samo ubrzao korak i pokazujem joj na ruku gdje bi inače bio sat kojeg nemam, kako nemam vremena i bježim što dalje od ove divljakuše. Svašta. Šta ovoj bi ? Mislim si, da nismo možda koju flašu razbili putem, baš u ovom vagonu ? Ulazim u drugi vagon, kada se odjednom otvaraju vrata od nekog kupea i ispred mene iskače isti onaj div od 2 metra, kojeg sam već danas imao prilike sresti. U prvi tren si mislim kako sam sada definitivno najebo, ima da me izdegeniči ko konja. Frajer mi govori „Suma, Suma!“ Sliježem ramenima, jer uopće ne kontam šta mi želi reći. Izvlaći nešto iz džepa, mislim si sad će izvući onaj nož od Ramba s kompasom, kad ono avionska karta na kojoj piše Mario Suman. Aha, Suman! Pa da, njega i tražim! Super, karta je svakako bolje nego šaka u glavu ili nož od Ramba. Ali otkud njemu Sumanova karta? Da mu se nije šta dogodilo? Div se odjednom okreće i odlazi niz vagon, a ja bezuspješno teturam za njim, jer je on već sa dva koraka na kraju vagona. Tako lomeći noge za ovim gorostasom, prolazim odjednom pored otvorenog kupea, a unutra i Englezi i Suman i hrpa nekakvih nabildanih i istetoviranih Rusa, svi goli do pasa, loču i urliču nešto. Govorim Sumanu da je avionsku kartu izgubio, pa sada obojica pokušavamo pronaći onog medvjeda ogromnog. Dok tako bauljamo hodnikom vagona, frajer je samo iskočio iz nekog kupea ravno ispred nas. Sad mu već polako zavidim na toj tehnici sakrivanja, unatoč njegovim proporcijama. Daje nam kartu, na što se ulizivački zahvaljujemo nekakvim klanjanjem i ponavljanjem „Spasiba, spasiba!“ Čovjek nas samo čudno promatra i maše rukom da je sve ok. Ne daj Bože da nas pri tom mahanju rukom slučajno zakači, odbio bi nam glave s tim maljem. Karta je, da sve bude još zanimljivije, ona istrošena od Minhena do Moskve. Dovukli smo se opet jedva do kupea i bacili se ravno na krevete. Sve mi se živo vrti. Imam osjećaj kako se sve u sobi poremetilo, po ko zna koji put, te da ja zapravo ležim na zidu, dok je madrac okomito pored mene. Pokušavam zaspati, samo da ne budem svjestan mučnine od ove alkoholizacije, kad eto ti Engleza u naš kupe. Srećom sam na gornjem krevetu, bivšem prijestolju samoproglašenog vladara Braneta, tako da Ivanović koji je u prizemlju, ugoščuje ovu dvojicu koji jedva stoje na nogama. Nema šanse da zaspem, al nema šanse ni da se aktiviram u druženju. Nemoćan sam pri samoj pomisli da se uključim u razgovor. Englezi pričaju o nekakvom Dimitriju i cijeloj grupi Rusa i Mongola koji švercaju Honde i još nekakve japanske motore u Vladivostoku. To je bila ona vesela družina s kojima su sjedili i pili, zajedno sa Sumanom. Razgovor mi postaje sve dalji i dalji, primjećujem da mi fale riječi, možda i rečenice, soba se i dalje vrti, molim Boga da ne moram sada samo povraćati, jer mi se nikako ne da pomaknuti s kreveta. Opipavam madrac dlanovima, jer mi se čini kao da tonem u vrtlogu, nakon što je netko vrlo neodgovoran podignuo ogroman čep na dnu bazena.  Odjednom nas Vera budi da se krenemo spremati, jer se približavamo Vladivostoku. Mislim da nismo ni dva sata spavali. Osjećam se grozno. Svi smo još odvratno pijani, tako da se nikome ne da ni progledati, a kamoli ustati iz kreveta. Klizimo polako sa kreveta i na najsporiji mogući način, pokušavamo početi spremati stvari. Ustvari, samo smo sišli s kreveta ili smo u procesu silaženja ili ustajanja i stojimo i sudaramo se na pola kvadratna metra, ne znajući uopće šta da radimo sa sobom. Svatko se nudi da se makne s puta, ne bi li se vratio u krevet i još malo zaklopio oko. U kupeu je totalni kaos. Odlazimo na kraju do Engleza i njihovog kupea, samo da pobjegnemo iz ove naše ludnice. Pokušavamo ih u više navrata probuditi, ali nema šanse. Njih dvojica su još duže ostala budna, čak su još nastavili piti s Verom, govori mi Ivanović. Kako se vraćamo našem kupeu, tako prolazimo pored hrpe drugih putnika i svi su već spremili svoje krevete, torbe, sve izgleda vrlo uredno i lijepo. Jedino kod nas i kod Engleza vlada totalni užas. Deke obješene na vrata kupea, plahte vise skroz do poda, a na podu nema čega nema. Kako je god netko donekle spremio svoje stvari, biva izbačen na hodnik, ne bi li stvorili više mjesta i preglednosti u kupeu. Uz sav taj krš i lom, eto Vere, hoće da joj hitno predamo plahte i deke, kako bi ih prebrojala da koja slučajno ne fali. Mi ju blijedo gledamo i uopće nam nije jasno odkud joj snage da tako brzo djeluje, priča, kreće se. Nama treba bar par sekundi da trepnemo. Kako je hektično uletjela u kupe, u tu nenormalnu gužvu, nehotice rukom ruši ostatak pivi sa stola, ravno nama na majice i torbe. Još nas traži 25 Rubelja (5 kuna) za nešto što je nestalo, plahta ili krpa ili ko će znati, pojma nemam. Stojimo svi na hodniku, svatko sa svojim ruksakom, svatko polumrtav, polu zombi. Al smo svi u dresovima. Kao da stojimo u hodniku nekog stadiona i čekamo da izađemo na teren. Jadan bi taj tim bio, za kojeg bi mi istrčali na teren, u ovakvom stanju. U bilo kojem stanju. Vlak sve sporije i sve jasnije pravi svoje tu-dum, tu-dum zvukove. Englezi se tek sada polako ustaju, nakon što ih je Vera doslovno vukla iz kreveta. Nemaju oni pojma ni gdje su, ni zašto ih se budi ovako rano. Stigli smo. Grozno, pa zar je to kraj naše transsibirske vožnje? Nikako nam se ne napušta vlak. Gledamo u ovaj naš kupe, koji nam je toliko smijeha i sreće pružio u ovih zadnjih 7 dana.  Vera nas gura objema rukama niz hodnik, dok mi glumimo da plačemo i stalno ponavljamo „Njeeet, njeeet!“. Izašli smo van i još vrištimo za Verom „Spasiba Vera, njeeet, njeeet, spasiba, njet.“ Evo i Engleza za nama, čuvši nas i oni se zahvaljuju Veri i govore joj „Njeeet, njeeet.“ Nisu uopće svjesni da smo stigli. Čude se što imaju svoje stvari, jer misle da smo negdje stali na stanici na desetak minuta. Pola sedam je u jutro i poprilično je svježe za biti samo u dresovima. Ali hajde, imamo srećom šalove oko vrata, pa se nećemo prehladiti. To mi je uvijek fascinantno kad je zima i kad god izlaziš iz kuće, mama još dobaci da staviš šal da se ne prehladiš. Inače možeš gol izaći na snijeg, ali ako imaš šal, briga te. Stojimo ukopani kao da nas je netko zasadio na peron. „Jel ovo Vladivostok?“ Tek sada Luke dolazi sebi, nakon što čitavo vrijeme gleda u naše stvari, a i u svoju torbu. „Pa mogao bi biti, budući da su nas izbacili iz vlaka.“ „A i ovo je zadnja stanica.“ „I nekim slučajem se zove Vladivostok.“ „Pa biće da je to onda Vladivostok.“  Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, vlak, potovanja |
20.06.2018., srijeda
Mi, Slaveni!
Sporazumijevamo se malo na našem, pa malo na ruskom i na kraju kad vidimo da se ne razumijemo, sve to ponovo na engleskom. Iako ga ne ide baš sjajno, stalno forsira engleski, samo kako bi nama ugodio i bio siguran da je nama lakše razumijeti šta nam želi reći. Zovemo ga kod nas u kupe, taman smo kupili i imamo nešto votke. Iako danas eto nismo mislili piti, ali red je da nazdravimo nama Slavenima i naravno činjenici da s tom nuklearkom nisu izazvali treći svjetski rat. A s obzirom da im je nestalo zraka, ne bi se čudio da je netko slučajno se laktom naslonio na komandu za lansiranje rakete. Sjedamo u kupe, Ivanović i Suman pored njega, Brane, Toma i ja prekoputa na drugi ležaj. Predstavlja nam se kao Mihajlovič i kaže kako mu je dida ili ujak ili već nekakav rod, živio u Splitu, te je i on jednom bio i u Zagrebu i u Splitu. Još kad smo mu rekli da se Mario preziva Ivanović, grli nas sve i stišće nam ruku kako bi još više potvrdili činjenicu da smo svi Slaveni i svi treba da budemo zajedno, protiv fašista. Otkud mu sad oni?! Pokušavamo nekako predložiti da možda ipak sutra cugamo, jer smo se sinoć unakazili, ali on sutra napušta vlak i presjeda na liniju za Kamčatku. E jebiga. Ništa, uzimamo novu flašu votke i njemu točimo pola čaše, a nama ostalima po milimetar, dva, čisto da nazdravimo. Mi otpijamo malo gutljaj po gutljaj, jer nam se već sada diže želudac, a Mihajlovič ga bogami struni na eks u sekundi. Čuli smo to negdje, da Rusima koliko god natočiš u čašu, nema tu iz dva ili tri navrata, uvijek se sve salije na eks. Stalno nam ponavlja kako mu je nevjerojatno drago da nas je upoznao. Točimo mu više od pola čaše, mi smo još na ovim gutljajima, a on opet pljus, sve na eks. Mi se pogledavamo i malo nam neugodno, jer jednostavno ne možemo da ga pratimo, ali ni približno.  Zlo nam je od votke. Kako vrijeme odmiče i kako idu jedna čaša za drugom, vidi se da je čovjek poprilično rastrešen i da problemi izbijaju iz njega, zato i udara po votki nemilice. Priča nam kako obično krene s podmornicom iz Kamčatke, pa oko Azije, preko Indijskog oceana, pa prema Atlantiku. Tako uvijek provede 7 mjeseci u godini ispod morske površine. Svaki put kad bi se onda vratio u Moskvu, našao bi ženu s drugim u krevetu. Tri puta ga je žena ostavljala i odlazila s drugima i na kraju se opet vraćala njemu. Svaki put kad bi išao u bazu, žena je putovala s njim. I ovaj put ga prati, iako su u međuvremenu rastavljeni. Mislim si valjda da bude sigurna da je otišao, ali nije mi do zajebancije na ovaj račun. Vidimo svi da mu život baš nije med i mlijeko, te mu sipamo opet votku, ovaj put do vrha čaše. Ode sve na eks, 2 dcl. Kao da je voda. Opet nas sve grli i ljubi, neprestano ponavljajući kako mu je drago da smo se upoznali i što pijemo ovdje s njim. Ja ne znam jesmo li nas petorica popili sve skupa jednu čašu, on ih je stukao već barem šest ili sedam i to ove zadnje tri su bile do vrha. Sve ga je teže razumjeti, jer jezik naravno počinje furati svoj film. Kako nam priča o Kursku i o ženi i o svom životu, pogled mu je sve tužniji i tužniji, te nas nekada toliko dugo s tim očajnim izrazom na licu promatra, da ne znamo jel se suzdržava od te silne tuge da ne zaplaće ili će sad izvaditi pištolj i pobiti nas sve. Razumijemo čovjeka da mu je teško, još ga ova votka dodatno otvorila, ali taj očaj i kompletna situacija počinju već biti zastrašujući. Tako da ga nagovaramo da odemo još koju zapaliti, možda malo udahnuti zraka na hodniku. „Meni je žao, da smo svi Sljaveni, a moramo pričati po Engljeski da bi komunicirali.“ „Ma dobro, razumijemo se mi i ovako.“ „I žao mi je što ste se vi Južni Sljaveni tamo malo posvađali.“ Objašnjava nam, teturajući s noge na nogu, kako smo s obzirom na snagu i veličinu slavenskih naroda, mi kao dva tri plemena na jugu, koji su se malo posvađali među sobom. Majka Rusija je to sve promatrala čisto kao što majka gleda svoje dvoje djece, kako se malo počupaju za kosu oko neke igračke. „Vi niste jedni drugima bili neprijatelji, vi ste svi braća, mi smo svi braća. Postoji samo jedan vječni neprijatelj.“ „Ko?“ Mi ko ne znamo da cilja na Amere. „Nijemci!“ Opet nas nasmija do suza. Džaba hladni rat od pola stoljeća sa Amerima, svemirska utrka, Afganistan, Čečenija, ne... Švabe su vječni neprijatelj. Opet nam svima stišće ruke u znak prijateljstva, bratstva, jedinstva, kad se odjednom otvaraju vrata i upada žena u kučnom ogrtaću, ljuta ko ris što je ovaj valjda pijan ko majka i zove ga da se odmah vrati u kupe. Odmahuje rukom i nastavlja nas grliti. Pokušava nas trojicu obuhvatiti rukama i podignuti nas u zrak. I što je najbolje, iako je za glavu manji i od mene i od Braneta, pribio nas je sebi na prsa i podiže nas dvojicu i Tomu, nekoliko centimetara od poda. Ne trebamo se čuditi, kaže, nosio je i veće od nas. Bio je jedan period u Čečeniji, gdje je morao par mjeseci biti sa mladim vojnicima, pripremati ih kroz obuku, nabijati im kondiciju, valjda i naučiti ih da voze podmornicu po Čečeniji. Za kraj nas postrojava sve ispred sebe, salutira nam vojničkim pozdravom. Mi poredani jedan uz drugoga, uzdignutog čela, s jednom rukom na potiljku i u drugoj cigareta, u ista glas pozdravljamo sa „Spasiba i dosvidanja!“ Nestade čovjek svojoj nevjernoj ženi, a mi ostadošmo još dugo pušiti jednu za drugom u pokušaju da provarimo sve ovo čega smo se naslušali. Pokušavam kroz ove zabilješke i karte o Rusiji odgonetnuti koja bi ona čudna stanica sa razglasom mogla biti i čini mi se da smo to stajali u mjestu zvanom Svobodnij, što bi na našem bilo „slobodni“. Navodno je to veliko prometno čvorište za riječni i željeznički promet. Valjda to objašnjava one reflektore i razglas. Za vrijeme Staljina, sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća, tu je bio najveći logor u toj mreži Gulaga sa 200,000 političkih neistomišljenika i klerika. E ovo definitivno objašnjava onaj naš jezivi osjećaj u vezi tih reflektora i razglasa. Biće da smo duh mjesta i nakon svih tih godina opet namirisali. I to mjesto još nazovu „slobodni“. Možda da su imenu još dodali „al u kurcu“. Pijuckamo ovu votku i ne možemo se načuditi kako ju je naš oficir salijevao u grlo. Noć je mirna, mjesec pun, gitara je opet u pogonu i iskopavaju se balade od Divljih Jagoda. One, bez kojih ne možeš dobiti dozvolu da sviraš u društvu, ako kojim slučajem ne znaš barem „Krivo je more“. Teta provodnica nam kuca na vrata, da nas kratko provjeri i pohvali što smo tako fini i tihi. Ili nam pokušava objasniti da budemo tiši? E ne znam sada, zovemo ju svakako da popije koju s nama. Ode ona ipak svojim poslom, a ja mislim da slijedeću stvar „Noć je prekrasna“ od Daleke Obale nismo prestajali ponavljati i tuliti slijedećih sat ili dva, sve dok nismo ušli u Belogorsk.  Izlazimo na stanici i ravno ispred našeg vagona je kip Lenjina koji je desnu ruku i šaku ispružio prema nama ili prema Kini, a lijevu šaku drži stisnutu uz tijelo. Iza čitava fasada zgrade je ukrašena nekakvim stalnim zidanim lentama, kao da ova stanica stalno doživljava slavlja, proslave i obljetnice. Možda narod jednostavno voli da je stalno veselo. Kupujemo nešto kruha i opet koju votku, jer eto nikad se ne zna kada ćemo opet goste imati. Pogotovo one koji votku natežu kao da je c-vitamin. Iako su rani jutarnji sati, svejedno su lokalci izašli sa svojim namirnicama na stanicu. Biće da se red vožnje Transsiba itekako prati. Slikamo se ispred Lenjina i jednostavno uživamo u ovom jutarnjem oštrom zraku, cvrkutu ptica sa okolnih krošnji i mjesečini koja ovim trenucima daje posebnu bajkovitu notu. Nazad u kupeu žuljamo po ovom kruhu što smo kupili i zalijevamo votkom. Kao da smo tri dana radili na gradilištu na -20 i sada se napokon dokopali juhe u toploj prostoriji. Valjda mislimo kako ćemo se opravdati sami sebi za ponovno opijanje, ako se dovoljno natrpamo kruhom. To se onda ne broji, jer nas kruh čuva od pijanstva. Toliko nas pazi, da Suman odteturava s čašom votke prema WC-u, ne primječujući uopće da nosi čašu. No kako je vlak naglo trznuo, tako mu je ta čaša samo odletjela iz ruke u nečiji kupe. Srećom ljudi spavaju, tako da će čašu primjetiti tek kasnije kad se probude. Opet smo dočekali zoru i izlazak sunca koje prži sve jače i jače. Kako dani odmiču, tako i nama ove zore i jutarnji sati postaju normalniji, nego ostatak dana. Iskreno, ovo mi je stvarno najbolji dio putovanja. Kada sjedimo uz gitaru, a sunce odjednom izviruje i polako nam prikazuje kuda to sve prolazimo. Gledajući kroz prozor, negdje ravno u daljini je Kina. Nedavno sam vlakom putovao od Zagreba do Slavonskog Broda i gledajući kroz prozor kupea, ravno ispred mene je bila Bosna. Sad gledam kroz prozor kupea i ispred mene je Kina. Ne znam baš točno šta sam s tim mislio reći, valjda ako sjediš do prozora, proširit ćeš si horizonte. U svakom slučaju.  Sedmi dan Luke nam na prepad otvara vrata od kupea i sav čio i prpošan pjevuši: „Ajmo, ajmo vi predivne djevojčice, vrijeme je da ustanete, ulijepšate se i da odemo u restoran na jednu malu sičušnu votku!“ Jedva otvaramo oči, taman toliko da u slijedećem trenutku sve što je na dohvat ruke leti prema Lukeu. „Ma jel ovo ta topla slavenska gostoljubivost o kojoj svi pričaju? I o kojoj me na putu vamo taman jedan mornar s kojim ste jučer bili poprilično udavio.“ „Kakav mornar?“ Jedva profrfljavamo iz sebe neku rečenicu. „Sad me nekakav lik zapričao, kaže da ste pili jučer, valjda me zamijenio za nekoga od vas, pa mi se ispričavao ako je jučer možda malo prebrbljav ili nepristojan bio.“ „Ahaa, je je, bio je jedan takav tu.“ „E pa upravo taj, onda mi je nastavio pričati kako svi mi Slaveni trebamo biti zajedno.“ „Naravno, vidiš kako taj čovjek mudro zbori.“ „Slažem se, zato sam mu samo rekao da sam Englez.“ „Možda si mu trebao spomenti i da imaš kozačke krvi u sebi?“ „Kako da ne, vjerojatno bi slijedećih 20 godina slušao o Kozacima, Slavenima, Tatarima, Sovjetima, Rusima i ko zna možda bi se dotakli i Rimljana.“ „Ma da, najbolje se napravit Englez.“ „Naravno moji lordovi, ajde spremajte se, vodim vas na čaj, a vi mene na votku.“ Ulazimo u Birobidžan, što je ujedno i glavni grad židovske autonomne pokrajine. Toliko nam se vrti od sinoćnje votke, čisto ne mogu povezati to s količinom koju smo popili. I s obzirom koliko smo se natovili kruhom. Nemam snage da sada vadim leće, ponovo sam ih samo osvježio tekućinom, dok su se zubi morali zadovoljiti žvakom. Tek vani na stanici otvaramo skroz oči, protežemo se i gledamo u Braneta koji ne znam jel svjestan da je ogrnut dekom na ovom suncu. Luke nam govori kako je još krajem 20-ih godina prošlog stoljeća ova regija zamišljena kao rješenje za sovjetske židove. Na neki način njihova dugo sanjana država. Plus što su Sovjeti hitno trebali da nasele daleki Istok zbog straha od Japanaca. Dajući tu pokrajinu Židovima, naselili bi tu regiju, plus što bi stekli simpatije zapada i židovskih organizacija u Americi, koje bi to sve još financijski potpomogle. Čak je i direktor poznatog njemačkog Bauhaus-a projektirao i zamislio ovaj budući glavni grad nove židovske države, republike ili pokrajine. Ta riječ pokrajina zvuči dosta skromno. Radi se o teritoriju veličine Švicarske, koji je jedva uočljiv kada se ovako promatra kompletna Rusija. Čak je i veći, nego što je današnja država Izrael. Međutim klima je ovdje poprilično okrutna, tako da je većina provela par godina i onda su se pogotovo nakon što je rat završio, preselili u Izrael ili nazad u Europu. A one koji su ostali, dotukao je Staljin. Prvo su ispali najhumanija država na svijetu, dajući Židovima dio zemlje da razvijaju svoj jezik, žive svoju kulturu i religiju. Poslije su se sjetili da sovjetska ideologija ne voli isticanje ni pojedinaca, ni religija, ni pretjerano pametovanje, pa su im sve pisce, istaknute pojedince i intelektualce strpali u radne logore. Danas od 75,000 ljudi, možda je samo par tisuća Židova. Svejedno, na stanici ime grada piše i na ćirilici i na hebrejskom. Stojimo u hodniku ispred našeg kupea, kad prilazi nam jedan Ukrajinac i iz čista mira pokazuje nam u novčaniku hrpu raznih novčanica iz svih mogućih zemalja. Mi gledamo i ne znamo šta bi mu rekli, osim bravo i odlično. Gledamo svi kao vidno zainteresirani, kad čovjek izvlači 1000 jugoslavenskih dinara, al kao da su sada iz tiskare izašle. E sada stvarno gledamo zainteresirani, ne možemo vjerovati odakle je nju sada iskopao. Pita nas da li možda slučajno imamo i naših novčanica, jer nije da nas žica pare, fino nam pokaza čovjek da je kolekcionar. A ne znam ni šta bi s kunama, čak i da nas žica. Uglavnom, ko za inat, nitko od nas nema niti jedne nočanice u kunama. Sad nam je užasno krivo, jer vidimo da je dečko totalno ok, nije nikakav čudak, nego eto prišao nam da se upoznamo, skuplja novčanice i to je to. Stvarno trebali bi se nekada išamarati od tih glupih sumnji i predrasuda, koje se čovjeku u prvih mah pojave. Na to sve, objasni nam da ga pričekamo, trkne kratko u svoj kupe i donese nam komad nečega na kruhu. Potpuno bijelo, meni izgleda kao sapun. Gledamo u njega, pogledavamo našeg engleskog Kozaka, da ga eventualno pita šta bi ovo trebalo biti. Kaže da je ovo ukrajinski specijalitet i da nema veze što nemamo naših novčanica, neka uzmemo ovo, to je eto od njega što smo se upoznali. Luke nam još dodatno objašnjava da je to slanina. Slanina? Ja u životu nisam vidio ovoliki komad slanine, a da nema niti jedne crvene nijanse na sebi. Isto sapun. Ovo da slučajno nađem u kupatilu, ja bi se sav natrljao prije tuširanja. Još bi se dobro izrifljao s ovim kruhom, misleći valjda da je spužva za tijelo. Uzimamo tu slaninu na kruhu i duboko se zahvaljujemo, stvarno nam je sada krivo što nemamo nikakvu sitnicu iz Hrvatske, da s njom ponudimo ovog krasnog mladića. Al zato imamo votku, pa na brzinu nazdravljamo svi sa po 2-3 ljute, onako s nogu. Na putu u restoran, Luke nam govori kako je ukrajinska slanina nadaleko poznata. Tamo je to delikatesa i postoji preko 50 vrsta slanine. „50 vrsta slanine? 50 vrsta onog bijelog?“ Slaninu smo naime ostavili u kupeu, nismo baš imali želju da ju vučemo sa sobom u restoran. „Pa ne znam sada jel bijelo, krem, kakvo je, al znam da imaju razne vrste i da ako je negdje slanina pojam, onda je to u Ukrajini.“ „Možda imaju stvarno u raznim bojama ili s okusom šumskog voća, sa ananasom, punjene sirom, marmeladom.“ „Pa ne bi se čudio i da takvih ima. Mislim da ste vi dobili onu originalnu, onu koja je preteća svim tim sa jagodama ili breskvama.“ „Na ovoj našoj još samo na sredini fali natpis Nivea. Stvarno ovo prvi put čujem da slanina bilo gdje toliki status uživa.“ „Je, je, to je u Ukrajini baš veliki specijalitet.“ Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo, vlak, sibir, Putovanja |
19.06.2018., utorak
Ruski oficir i nuklearna podmornica
|
Gledajući kako lokalci uz smjeh utovaraju te kartone, prolazi mi kroz glavu kako se ovdje ne radi o nekom divljem švercu, nego se neke stvari jednostavno ne daju na drugačiji način dopremiti u zabiti, nego željeznicom. I budući da vlak svaka dva dana prolazi, sigurno je to učinkovitiji način, nego čekati da se kamion probije do ovog mjestašca. Direktor uvijek sjedi i jede. Šta će drugo i raditi, kad je direktor. Preko puta njega je nekakav policajac, koji također jede. Šta će drugo policajac raditi, nego jest na račun direktora. Taman što su kartoni istovareni, završio i policajac sa svojom klopom i eto ti ga do nas, pita nas jel mu se možemo potpisati u neku knjižicu. Mi u nevjerici gledamo njega, jesmo li ga dobro skontali, pogledavamo jedni druge da se na brzinu šutke preispitamo hoćemo li ovim potpisom sebi rezervirati kartu za kakav Gulag. Čovjek samo hoće da mu se potpišemo, jer je čuo da smo iz Hrvatske i idemo na prvenstvo u Japan, pa bi on ako može, autograme od nas?! Policajac negdje u pol sibirske pripizdine, traži od nas klošara autogram? Prvo mi je prošlo kroz glavu da mu odmahnemo i kažemo „E stvarno ste dosadni, jel možemo mi jednom na miru piti, bez da nas policija cima za autograme?!“ Ovo kao da je Monty Phython ili Nadrealisti. Uglavnom potpisali se mi, zlu ne trebalo, ne znaš nikada sa ovim murijašima što jedu na račun direktora. Valjda s našim imenima nismo priznali da smo strani špijuni? Policajac se zahvaljuje, želi nam svu sreću, pozdravlja direktora i nestaje iz restorana. Valjda se samo njega čekalo, jer čim je kročio van, vlak je krenuo. Mi još zbunjeni pogledavamo direktora, a on dignuo čašu pive i samo kimnuo glavom, da se ne brinemo ništa. Šta ćemo nego pomaknuli kave u stranu, naručili nama po pivu i direktoru jednu. Dobro je biti dobar sa direktorom. Nikad ne znaš... A i čemu se skroz trijezniti bezveze. Znamo ionako kako će ovaj dan završiti na kraju. Nakon još koje pive ipak smo se vratili u kupe i odlučili stati na kraj ovim svakodnevnim opijanjima. Već neko vrijeme se nismo zaustavljali na stanicama, budući da ih nema. Biće da je ovaj golemi prostor poprilično nenaseljen. Unatoč tome, mogli su komotno koju stanicu sagraditi. Jer, kako ćeš naseliti ovu regiju, ako ljudi nemaju gdje sići sa vlaka. Zato napraviš stanicu i čekaš da nikne grad. A i dobro je za zavarati neprijateljske satelite. Vide da postoje željezničke stanice, a ne mogu otkriti stanovnike. Opet krenu priče o skrivenim, zatvorenim gradovima. Potroše se godine na još modernije satelite, sve u nadi da će napokon otkriti skrivena naselja i opet ništa. Na kraju zaključe da im ne valjaju sateliti i cijeli program koji je do tada koštao milijarde, jednostavno proglase neuspješnim. Samo zato što je netko iz zajebancije sagradio željezničku u sred ničega. Nepregledna su to područja ravnica, šumaraka, brežuljaka, rijeka, jezera i bareština. Tu i tamo onda jedna ili dvije drvene kućice sa bijelim, plavim ili zelenim prozorima. Kao da putuješ od Zagreba do Beograda i tu i tamo vidiš jednu ili dvije kućice. Recimo probudiš se u jutro, izađeš ispred kuće i možeš vrištati do mile volje, skinuti se gol, trčati i valjati se po proplancima, opet vrištati, skakutati, prevrtati se gologuz naprijed, nazad. Niti će te tko čuti, ni vidjeti. To sve napravi ispred ulaza u zgradu u kojoj živiš, valjaj se gologuz po parkiralištu u naselju i vrišti iz sveg glasa, već u slijedećih par minuta ćeš sjediti u kombiju koji vozi u mentalnu ustanovu. Može se naravno i kod nas naći hrpa vukojebina gdje je prva civilizacija udaljena nekoliko kilometara, desetak, dvadeset. Ovdje je to 300, 400, 500 kilometara do slijedećeg naseljenog mjesta. Pa ti vidi kada odeš u nabavku i zaboraviš recimo cigarete. Kod nas se znalo pričati za očeve koji su napustili obitelj, otišao po cigarete i nije se vratio. Valjda je to stara sibirska priča. Uf, svašta čovjeku prođe kroz glavu, kad ovako ne zna šta bi sa sobom, šesti dan sjedenja u vlaku. Vrijeme stvarno strašno sporo prolazi. Nije da nam je dosadno ili bezveze, nego kako ne pijemo u restoranu, izuzetno smo svjesni koliko ustvari mi vremena na raspolaganju imamo. Evo opet nekoliko kućica, zanimljivo kako kroz cijelu Rusiju ne mijenjaju oblik i stil. Sve su iste, iako smo prošli već više od nekoliko tisuća kilometara. I tek sada primjećujem kako svaka kućica ima sa drvenim gredama ograđeno dvorište, a unutar dvorišta još je nešto dodatno ograđeno ili pregrađeno. Kao mali labirinti. Hrpa tih ograda na sred nepregledne stepe. Nekako suludo. Mali Sergej iz susjednog kupea visi obješen o rukohvat u hodniku i pokušava se njihati, što naravno ne uspijeva jer je naslonjen na zid od vagona. Tako da se stalno odguruje nogama i lupa leđima od zid. Pored njega je klinac možda mrvicu mlađi, koji pokušava sve kopirati što i Sergej radi. Sergej i klinac su u biti braća, kako nam upravo objašnjava njihova majka, koja se ispričava ako nas klinci slučajno gnjave. I Sergej, gle čuda, ne zove se tako. Ime mu je Dimitri, a buraz je moj imenjak, Saša. Uglavnom klinci, od kako smo Sergeja nekidan zezali i ponudili ga keksima i bananama, vide u nama sav svoj interes u putovanju ovim vlakom. Tako da je nekada teško preko dana odmoriti, osim ako zatvorimo vrata. Čak i tada ova dvojica mališana ili kucaju na vrata ili grebu ili otvore vrata pa zbrišu. Valjda su oni i razlog zbog kojeg po cijele dane pijemo u restoranu, samo da nismo tu i da nam ne skaču po mozgu. Dan nam doslovno prolazi tako što čitavo vrijeme buljimo kroz prozor i gledamo u pejzaž kojim putujemo. Tu i tamo poprilično zbunjeni što smo trijezni, kao da smo prošli terapiju elektrošokovima, zapjevamo nešto tipa „Nek živi ljubav, nek se budi dan, neka svako dijete ima miran san.“  Stajemo napokon na nekoj stanici i hvala Bogu da možemo malo izaći na zrak. Mjestašce izgleda kao da smo stvarno putovali kroz vrijeme i izronili u godinama početkom prošlog stoljeća. Kućice su naravno drvene, narod koji nudi namirnice na stanici su u nekakvim nošnjama, žene furaju marame na glavi. U biti nije ni na pijaci u mom Slavonskom Brodu puno drugačije, ali valjda činjenica da smo daleko u Sibiru, plus sve te drvene kućice... Plus pas koji cupka pored nas bez jedne noge. Kupujemo nešto kruha, nekakvu domaću kobasicu, votke da se nađe i obavezno vode. Nazad u kupeu režemo kobasicu i ne možemo se načuditi šta je sve nadrobljeno i umrvljeno u njoj. Gledamo svi u čudu u nešto, što nikako ne liči na sastav koji smo do sada nalazili u kobasicama. Oprezno svatko od nas stavlja komadić kobasice u usta i meljamo to kroz zube, kad taman gledamo kroz prozor, opet onaj pas skakuče bez jedne noge. Gledamo u psa, gledamo u ovu kobasicu što klinički obrađujemo. Gledamo u psa. „E meni se nešto ne jede ovo.“ „Ne znam, al ni meni baš ne leži.“ ... „Jebote šta ako stvarno jedemo nogu ovom jadnom škevriji i on sada cupka za vlakom, želeći nam valjda dat do znanja da bi bilo lijepo kad bi mu vratili nogu.“ E tu je bio kraj priče s nama i s kobasicom. Svi smo ispljunili ovo što smo žvakali i kobasicu bez ikakvih posebnih komentara, bacili u smeće. Brane na gornjem krevetu, svom prijestolju, čita knjige i priprema se za prijamni ispit za fakultet novinarstva u Zagrebu. Kaže bilo bi super kad bi jednog dana dogurao do sportskog novinara. Par minuta poslije je zaspao s tom istom knjigom na faci. Toma razmišlja na glas, da li će možda scena gdje ga je Tatjana zgrabila za jaja ostaviti trajne posljedice na njegovu potenciju. Suman i ja nagovaramo Ivanovića da si razreže opet prst na neku konzervu. Problem je samo što nemamo više konzervi, ni bilo kakvih zaliha koje smo ponijeli sa sobom. Uspjeli smo sve potamaniti u prvih par dana. Odlazim po čaj i hodajući hodnikom gledam sada kroz prozore na drugoj strani vagona. Tamo u daljini je kompletan istočni Sibir, nenaseljeno područje veličine Europe. I tu nema nikoga. Samo divlja i netaknuta priroda. Fascinira me Rusija, fascinira me toliki prostor koji je sigurno velikim dijelom i neistražen. I to danas, u ovom stoljeću.  Dan prolazi polako, sporo, u totalnom izležavanju. Nema nam ni Engleza. Sigurno i oni krepavaju u svom kupeu. Ležim na gornjem krevetu nasuprot prijestolja našeg uzvišenog Braneta i potrbuške promatram ove predivne prizore koji odmiču brže nego što sam uspio realizirati šta sam to vidio. Sad mi je tek u potpunosti jasno zašto je Branetov ležaj jedino pravo prijestolje u kupeu. Ne zato što se on neodljepljuje s tog kreveta, nego što se jedino na tom krevetu može ležati potrbuške ili na boku i gledati u pravcu u kojem vlak ide. U slike i prizore koji nam dolaze u susret, pa još postoji teoretski gledano manevarski prostor da stignemo i uslikati te pejzaže ili barem još jednom okrenuti glavu za njima. Dok s ovog mog kreveta, vidim samo ono što smo već prošli i ne postoji nikakav manevarski prostor, osim tuge što nešto lijepo prođosmo, a nismo stigli uslikati. Sa donjih kreveta se ne može puno toga vidjeti ležečki, moraš ipak sjediti da bi gledao kroz prozor. Ako te zapadne pod, vidiš samo komad neba. Ali gušt polumrtvog izležavanja i blejanja kroz prozor u sve te rijeke, jezera, nepregledne stepe, pa opet čudna brdašca koja prolaze kao na filmskoj traci, je neopisivo dobar. Poput imanja 14 godina, završetka školske godine i odlaska s roditeljima na more. I dok jablaničkim vrletima i neretvanskom dolinom jezdiš ka Korčuli, po mislima ti skakuče tvoja prva ljubav koju ćeš naravno upoznati na moru. Nošen tom mišlju, nije te briga za neretvanske kanjone, ni za janjetinu kod Gojka, kao ni za Bitku na Neretvi. No budući da taj krajolik vodi tvojoj prvoj ljetnoj ljubavi, sve te gorostasne stijene, cesta koja vodi tik uz modru valovitu rijeku, skršeni most koji je spomenik zajedništvu i hrabrosti svih naroda i narodnosti, rasječeni komadi mesa koji se sa pečenim krompirom tope u ustima ostaju zacementirani u glavi, poput jedne predivne slike koja će uvijek visiti okaćena o moždane vijuge. Još nije pao mrak, a mjesec je već visoko na nebu pun kao bundeva. Ne znam zašto, ali jako priželjkujem da sada vidim koju afričku antilopu kako skakuče ovom stepom. Ne mora biti nužno afrička, ali ne znam da li postoji sibirska ili azijska. Ali bi skroz sjela sada u ovu sliku. Možda jedan mali lav kako ju vreba iz prikrajka, ali uglavnom antilopa da je tu. Neka skakuče. Primjećujem kako ovdje i brda više nisu brda kao kod nas, nego poprimaju taj istočnoazijski oblik. Izgledaju poput kula, prekrivenih šumom. Vlak već duže vrijeme prati rijeku i valjda zbog takvih brežuljaka, mjesečine i te rijeke uz koju prolazimo, stalno mi je u glavi film „Apokalipsa sada“, kad Martin Sheen i mladi Lawrence Fishburne plove brodom uz rijeku, u Vijetnamu. Uz nekakvo malo jezerce koje prolazimo, dvoje ljudi sjedi uz logorsku vatru. Kakva divota… Brane se vratio u kupe, nisam ni skontao da ga nema, mislio sam da spava na prijestolju sa knjigom na faci. Uspio se čovjek otuširati kaže. Mi u čudu, teškom. Pa navodno ima tuš kabina u jednom djelu vagona. E sad ili nas zajebava i samo se malo opsežnije podaprao ili mi čitavo ovo vrijeme ne kontamo da postoji mogućnost tuširanja. Uglavnom čovjek izgleda svjež, upravo onako kao kada se netko otušira i promjeni odjeću i sav je ono, svjež, mirišljav i u svakom slučaju drugačiji od nas. Al dobro kako god, odlučili smo svakako njegovu higijensku ambiciju proslaviti na kraju vagona u prostoru za pušače, uz cigaretu i kavu. Stajemo na nekakvoj stanici, ali nitko od nas ne pokazuje želju da izlazimo van. Stojimo pod nekakvim reflektorima. Ima tu još tračnica i drugih vlakova, pretežno cisterne i teretni vagoni. Kroz male rešetke iznad prozora, čitavo vrijeme dopire glas iz zvučnika postavljenih valjda po cijeloj stanici. U biti to su dva glasa, ispada kao da nemaju telefon, pa se dogovaraju preko razglasa. „Ja ne znam kako se vama čini, meni je ovo gledanje kroz ove rešetke, obasjani reflektorima, ovaj razglas, jebote kao da smo zarobljenici, stigli smo u logor i sada čekamo da nas iskrcaju van.“ „Je, je, baš i ja razmišljam o tome. Čekam ustvari samo da čujem pse kako laju i neke vojnike koji ih pokušavaju smiriti, da se odjednom ona klizna drvena vrata ispred nas otvore i da nas krenu tjerati van.“ „Možda nam taman preko razglasa objašnjavaju, kako im se razglas pokvario i budući da je stalno upaljen, službenica za šalterom će to iskoristiti da nam čita svoju poeziju koju piše u slobodno vrijeme.“ „Koliko god da je zajebancija, al stvarno su ovaj razglas i ovi reflektori jezivi nekako.“ „Sad kad se ovi vagoni prekoputa maknu i kad osvane natpis - Arbeit macht frei. Nekim čudom smo proputovali kroz vrijeme i evo nas u Aušvicu, 1944 godina.“ „Da. I Gestapu pokušavamo objasniti da smo krenuli u Japan, na svjetsko nogometno prvenstvo.“ Odjednom u prostoriju ulazi manji srednjovječni tip, atletski građen, u kratkoj majici i donjem dijelu trenerke. Pali cigaretu i nakon što je malo stajao sa strane, pita nas na jedva skrpanom engleskom da li bi mu malo ispričali o našem putovanju, odakle smo i tako to. Valjda vidi da smo stranci. A valjda je i čuo, budući da ne razgovaramo na ruskom. Predstavlja nam se kao ruski oficir na jednoj nuklearnoj podmornici i da upravo putuje prema Kamčatki gdje mu je baza. „Adakle vi?“ „Mi iz Horvatja, Croatia“ „Horvatja?! Jugoslavija?!“ „E bravo, vidi ga zna!“ „Naravno, pa mi svi Sljaveni, svi braća!“ Mi se slažemo naravno, jer prvenstveno nam je drago i čudno, da je uopće čuo za Hrvatsku. Jer kako smo ustanovili, u Moskvi su čuli i znaju i za Hrvatsku i za Tita i za Jugoslaviju. Onda igrom slučaja kako smo sve više odmicali od Moskve, tako su ljudi koje smo upoznavali u vlaku, za Tita još i čuli, Juga im je isto dosta poznat pojam ali ne znaju baš gdje bi ta zemlja trebala biti, dok je Hrvatska već postajala prava egzotika. „Ja biti u nuklearna podmornica, mi bila u Jadranski more.“ „Ma daj, kao turisti ste došli podmornicom, kupali se?“ Pokazujemo mu još kao da plivamo i smijemo se samima sebi i kontekstu nuklearne podmornice i turističkog kupanja. „Neee, njet turisti, Jugoslavija, Amerikanski... NATO, tri godine“, pokazuje nam unazad za te 3 godine. Mi se sada pokušavamo sjetiti jel bilo kakvih okršaja između Rusa i Amera, znam da nije bilo rata, jer nas u protivnom ne bi ni bilo više. „Jel Ameri kada su napadali Srbiju, Beograd?“ „Točno, točno! Amerikanski i NATO, bombe, Beograd. Mi bili u Jadransko more. Ali tajna, to niko ne znati. To sve top-sjikret.“ „Ma daj, da vas Ameri nisu skontali... njet sonari, sateljiti od Amerikanski?“ Pokazujemo mu kao da dvogledom tražimo nešto. „Njeeet, njeet“, stavlja prst na usta, kao tiho, psssst. „Niko to njeet znao, mi bili tamo, radi Jugoslavija.“ Mi se malo gledamo, ne, mi se poprilično gledamo u šoku, ne možemo prvo vjerovati da su stvarno bili tamo. Drugo, ne možemo vjerovati da nam sada prepričava to sve. „S nuklearnom podmornicom ste vi bili u Jadranu, dok su ovi bombardirali Beograd? I to sve top-sjikret?“ „Evo pogledajte ovo“ zasukao je rukav na lijevoj podlaktici i pokazuje nam pod svjetlom jedva vidljivu minijaturnu oznaku, žig ili tetovažu. Kao da su sitne brojke i slova, poput neke šifre utetovirane na ruku. „To je ta šifra bila, pod kojom je ta operacija bila, top-sjikrit.“ „Pa zašto je na ruci, tetovaža?“ „To je naša oznaka za tu misiju.“ Opet nam nije jasno, čemu to tetovirati trajno na ruku. „Da, da, mi svi Sljaveni, mi Rusi moramo paziti na vas Južne Slavene.“ „Ma mogli smo svi da odletimo u tri pizde materine s tom nuklearkom... Aah, ta nuklearka opasna, mogli smo svi buuum u tri pizde materine.“ „Njeeet, njeet, to ruska podmornica“ diže još i palac gore, jer ako nešto valjda valja, to je ruska podmornica. „Jedino, nestalo nam vazduh, pa smo morali otići prema Grčkoj.“ Mi šutimo. Gledamo ga i načulili uši, kao da očekujemo objašnjenje. „Vama je nestalo zraka na nuklearnoj podmornici? Pa ste otišli za Grčku?“ „Da, njeet mogli izroniti, tam sve Amerikanski brodovi, NATO brodovi, pa smo otišli prema Grčkoj da izađemo na vazduh.“ E tu smo pukli od smijeha, ovo je bio vrh. Nuklearna podmornica možda i sa nuklearnim bojevim glavama, koja je na dnu Jadranskog mora za svaki slučaj ako to bombardiranje Srbije dodatno eskalira, na tajnom zadatku, nitko ne zna da su tamo i njima nestane zraka?! Srećom smije se i on isto. Mislili smo možda će se uvrijediti što se mi ovdje rasplakašmo na račun ruske mornarice. „Njet dobro računali, zaboravili na vazduh.“ „Pa šta bi bilo da ste izronili kraj Amerikanski brodova?“ „Njet harašo, njet good.“ Vlak je u međuvremenu krenuo i napustio ovo čudno mjesto pod reflektorima i sa ovom jezivom komunikacijom putem razglasa na stanici. „Izvinjite, a šta je bilo s Kurskom prije dvije godine?“ Čim smo spomenuli ime Kursk, samo se naglo uozbiljio i odmahnuo par puta glavom. „To tragedija. Sto osamnajest ljudi, drugovi, jako puno moji drugovi, prijatelji, kamaradi.“ „Šta ste baš znali neke koji su bili na Kursku kad je potonuo?“ „Pjet mojih kamaradi, drugari, išli smo zajedno na akademiju, na oficirsku školu.“ Nije ni nama sada baš do te teme, mislimo se kud smo je i spomenuli koji kurac. Vidi se na njemu, da se čovjek lomi samo kad mu misli odlutaju u pravcu te teme. „Ali njeet Kursk. To pričati, samo uz ruska votka. Samo ako pijemo, inače njeet.“ Već je malo pripit, ali inzistira da naše poznanstvo obilježimo votkom, plus još ove teške teme koje se svakako ne mogu ispričati drugačije, nego preko čaše. Nama to baš i nije bilo u planu, jer stojimo ovdje svatko sa svojom kavom, odlučni u sprovođenju našeg bezalkoholnog dana. Ali jebat ga, kad imaš inače prilike slušati ovakve priče od jednog ruskog oficira, sa jedne ruske nuklearne podmornice. A i pravila koja smo si zadali za danas, su ipak malo preambiciozna, što jest jest. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo, sibir, vlak |
18.06.2018., ponedjeljak
Šesti dan
|
Stojim na sred ogromnih pašnjaka i svuda oko mene bizoni. Pravi američki bizoni, mrcine. Leže tako na livadi i briju si krzno sa kože. Tamo gdje ne mogu dokučiti svojim kopitama, pomažu im drugi iz krda. Jedni drugima nježno sa brijačim aparatima briju i čerupkaju krzno. Zatim odlaze do ceste koja prolazi pašnjakom i prodaju to krzno na štandovima. Pričam sa Matom koji je naš čovjek, iz doline Neretve. Njega su platili prije par godina, da im organizira prodaju po uzoru na naše štandove s voćem, uz cestu, kada se ide prema Dubrovniku ili Pelješcu. I ništa Mate pokupio kofere i reko svojima da ode za Ameriku. Radit s bizonima. Ovdje sada ubire masnu dnevnicu, štandovi su niknuli i sa jedne i druge strane ceste kroz park Yellowstone. Turisti se zaustavljaju, gledaju krzna, cijenkaju se sa bizonima i posao ide odlično. Samo što bizoni ne žele čuti za plaćanje bilo kako drugačije, nego u kutijama s petardama. Onda po cijele dane i noći trčkaraju okolo i bacaju te petarde jedni drugima pod kopita i umiru od smijeha. Taman mi to sve Mate objašnjava, kada se jedan bizon toliko uplašio jedne upravo eksplodirane petarde, da je ravno krenuo na nas. Nisam stigao ni pomaknuti se, već je ogromna njuška bila na centimetar ispred mojih očiju. Osjetio sam samo strahovit udar. Otvaram oko i gledam u svaku onu nit na tepihu. Zašto li je sada tepih na sred pašnjaka? Pokušavam odlijepiti obraz i podići glavu od tepiha, ali me nikako ne ide. Zatvaram usta i sada tek kontam da su bizoni valjda san, a da sam ja žvalio tepih dok sam spavao. Usta su mi tako suha, da imam osjećaj da mi je netko postavio lamperiju u usnoj šupljini. Možda imam i prepariranog fazana obješenog oko kutnjaka. Stvarno ne znam kada smo se onesvijestili, što na kraju krajeva i ide u prilog nekome ko se onesvijesti. Da ne zna kada se to dogodilo. Utrpan sam u vreću za spavanje i ležim na podu. To sam za sada saznao. Ne mogu se pomaknuti. Glava mi je sigurno poput onih ogromnih Staljinovih ili Lenjinovih glavuša, koje su postavljene po ruskim trgovima. Samo što ova moja još i boli, pored toga što je teška i ne mogu je ni pomaknuti. „Eeee, jjjeeeeessiii žiiiiiiv?“ čujem najsporiju i najbezvoljniju verziju Braneta da komunicira, ikad. Opet mi ne uspijeva da podignem glavu. „Ma evo...“ „Dobro je. Počeo si hrkat, pa sam gledao da te pogodim s nečim. Pa nisam ništa drugo imao pri ruci, nego konzervu od kikirikija.“ „Jel?“ „Ma da. Al nisam mislio da ću te spizditi ravno u glavu. Zato pitam jes živ, al eto, biće da si živ, pa samo toliko da provjerim.“ „Jao glava mi se raspada, al sada nemam pojma jel me boli zato što si me spuco tom konzervom ili je od mamurluka.“ „A jebemu, vidiš na to nisam ni pomislio.“ „E jebi se, a baš bi volio da znam takve stvari. Možda sam totalno otporan na konzerve od kikirikija.“ Hvatam se rukom za nogu od kreveta, ne bi li se bar malo pomaknuo iz ovog položaja. Odjednom s kreveta na kojem Toma potrbuške leži prolomi se britki, nazovimo ga veseli jutarnji prdež. „Jaoooo ljudiiii bježmooooooo!“ Smije se Toma, mumljajući s glavom zagnjurenom u jastuk.  Toliko mi je ovo sve urnebesno, čak se nekako jedva i smijem, al generalno se osjećam kao da me kamion pregazio. Pokušavam se podići, al nemam snage, nego ostajem zgrbljen i naslonjen na vrata od kupea. U slijedećih sat vremena se svi jedva pomičemo, ali je to sve tako polako i bolno, da bi netko pomislio kako je među nas grunula bomba, pa sada još ošamučeni pokušavamo doći sebi. Tegoba, bol, žeđ, sparina, zlo i naopako. Gledam ove moje bilješke o našem putovanju i informacije o Rusiji, sve je zgužvano i natopljeno votkom. Jedva se natjeravam da odem do WC-a. A najradije bih opet legao da buljim u svaku onu nit na tepihu, dok me san ne odnese među bizone. U WC-u pokušavam očistiti leće i staviti ih opet u oči. Ruke mi se tresu kao da su na centrifugi. Imam neki osjećaj da svaki put kada sam ja zabavljen čišćenjem leća, što zahtjeva par sekundi koncentracije i higijene, vlak se zatrese. Pa opet ganjaj leću po lavabou, po podu, pa ju opet čisti, pa opet probaj staviti u oko i spucaj se pri tome bar 10 puta u obrve, u nos, pa ju tek onda ubodem u oko. Da bi skontao kako me žulja, jer je nisam najbolje očistio, pa ju opet vadi, pa čisti, pa ona po ko zna koji put ispadne, pa do kurca više! Još alkohol isparava, vruće mi je, mali zatvoreni prostor, znojim se kao da sam u sauni. Eh, kakav li je onda merak zube prati, nakon ove kalvarije s očima. Te kutnjak malo, pa sjekutići, pa lijevo, pa desno, gore dole, sapunjanje i trljanje u nedogled. Ne moram to raditi sagnut kao kada stavljam leće, nego sam se fino ispravio, protegnuo, perem zube i gledam u plafon. Ništa ne ispada, zubi stoje na mjestu, čak donekle i pomaže što mi se ruke tresu i glume centrifugu. Mogu i da se gledam u ogledalu dok ih perem, mogu i da sjednem na WC školjku, mogu da cupkam u mjestu. Dok moje zube perem zubnom pastom „Aquafresh“, ja mogu sve. Uz zubnu pastu „Aquafresh“ moji zubi su sretni. Sretan sam i ja, jer s njom mogu sve. Mogu i da se zaserem po majici, kao što sada upravo vidim u ogledalu. Pola majice sam isprolijevao vodom uklanjajući zubnu pastu, opet sam sav mokar i još uz sve to, na majici imam tragove kao da sam bludničio sam sa sobom. Koja fenomenalna riječ. Bludničiti. I to sam sa sobom. Sa mojim bludnikom. Sjetih se kako me uvijek bilo stid tako nešto ispovijedati, kada bi u crkvenom kalendaru došlo vrijeme ispovijedanja. Obično je to pred Božić ili Uskrs. Onda bih, dok sam stajao u redu obično kroz glavu provlačio sve moguće načine, kako bi mogao objasniti svećeniku, koji je to moj najstrašniji grijeh sa 13 godina. „Moja zadnja ispovijed je bila prije pola godine.“ Tu bih u startu slagao, jer je bila prije godinu, al mi nekako neugodno da se nisam godinu dana ispovijedao. „Od moje zadnje ispovijedi obludnih totalno. Toliko sam ga obludnjavao da mi je evo ruka otpala, ne mogu više šake stisnuti od bludnovanja. I svađao sam se s mamom i tatom i sestrom, nisam redovno molio, ni išao u crkvu.“ Molim te daj mi 10 Oče Naša i Zdravo Marija, blagoslov i da mogu ići. Ili sam čak razmišljao stojeći u redu, da li se iko ikada usudio ući unutra i reći „Drkao sam! I streljajte me sada. Drkao sam jer mi je 13 godina, jer mi se diže na sve živo i neživo, drkam ga non-stop, na lijepe, na ružne, na sisate, na guzate, na zubate, na debele, na ogavne, na modele, na porno glumice, na komšinice, na prijateljice, na životinje u dokumentarcima, na tratinčicu, na drvo, na fasadu, dok gledam horore ja ga drkam, mogao bi da ga izdrkam na crveno na semaforu, da nisam sada ovdje negdje bi drkao. 13 mi je godina, jedino o čemu razmišljam je o drkanju. I ljutio sam mamu i tatu, sestru, nisam redovno molio, niti išao redovno na mise.“ Ne znam. Na kraju bi ušao unutra i rekao samo da sam ljutio mamu, tatu, sestru, nisam bio redovan ni u molitvama, ni na misama. Na pitanje koje je samo po sebi čudno, da li sam imao bludne misli ili radio bludne stvari, naravno da nisam. Dobio bih par Oče Naša i Zdravo Marija, odmolio i otišao kući bludničiti. Vraćam se u kupe, u mokroj izbludnjeloj majici, ali svjež ko rosa i pijan i dalje ko krava. Taman razmišljamo hoćemo još malo sjediti, pa onda u restoran ili ćemo odmah u restoran, kad eto ti našeg Groundhoppera. Došao malo u goste. A mi, loši. Polupijani, polunikakvi, pokušavamo da se razbudimo, tek dolazimo sebi, moglo bi se reći da ni najmanje nismo spremni na goste. Što ne znači, da ne treba biti krajnje ljubazan i dobar domaćin. „Ooo, kako smo danas? Jeste izlazili sinoć negdje u disko?!“ I tu se čovjek nasmija samom sebi, onako kako se već smije neko ko je siguran u to da je provalio jedan iz repertoara svojih odličnih štoseva. Dodatni smijeh s visoka, bez previše emocija, samo da se naglasi da je izrečena fora i da je vrijeme za smijeh. Poput publike u serijama. Kada se publika nasmije, onda znaš da je to valjda smiješno, pa ako ti nije smiješno, kreneš u sebi preispitavati svoj smisao za humor. Hm, tek sada vidim da se nikome ne priča s njim, pa čak ni reda radi. I ako uskoro neko bilo kakav zvuk ne proizvede, postat će baš neugodno. Mrzim takve situacije. „E da smo samo izašli“, ipak ću ja bilo šta blebetati, prije nego me neka nelagoda ne proguta „nego je disko bio ovdje kod nas, u kupeu. Čak je bilo još ljudi sa strane, prava fešta.“ Gleda nas repić nekako, kao da traži odgovore, objašnjenja, još više informacija. „Baš smo se pitali čitavo vrijeme, gdje ste vi?“ Reče Brane ko fol vrlo svjež i budan, čak i je obrve podigao dok je to izgovarao. Ivanoviću se pljuvačka omakla niz bradu, prije nego što se zaustavio da se iskreno nasmije na ovu reakciju. Mislim da nam gost sada čak i mrvicu ljubomorno djeluje, onako na prvu. Tako da skreče temu opet na sebe, kako mu je dosadno, jer nitko više u kupeu ne želi s njim igrati društvene igre. Zato što on uvijek pobjeđuje. Mi se pogledavamo... al hajd. Zatim se naslonio na vrata i pita nas: „Jeste li vidjeli krajolik kroz koji prolazimo zadnje vrijeme? Nisam baš nešto oduševljen, očekivao sam puno više.“ E sad stvarno slažemo face, uzdišemo, kopamo po torbama, vrtimo očima i stvarno mu najjasnije moguće dajemo do znanja, kako nam se ne da s njim pričati. Pogotovo kad ovakve pizdarije izvali. Srećom nije mu trebalo crtati, pa je otišao dalje šetati vagonom. „Prolazimo bespućima istočnog Sibira, tajge, stepe, tundre, rijeke, jezera, drvene kućice uz prugu, pitaj Boga šta već sve. I on je očekivao više...“   „Da, sibirskog tigra kako uz prugu žonglira na biciklu i pije koktel.“ „Jao sibirski tigar, sad mi se vraća film i Toma i priča o tigru čitavo jutro i Tatjana. Jebote, ko da je bilo prije par dana. Mislim da mi je votka izbušila rupe u mozgu.“ „Da rupe, imam kratere u glavi.“ „Kao ovaj prijatelj jedan, kad je nakon prekida s curom, imao fazu agresivnih uleta curama. Nakon što bi im filozofski ispio mozak, onda bi im govorio da u glavi imaju samo papir na kojem piše mozak. E tako i ja sada imam samo ceduljicu, na kojoj čak ni ne piše ništa.“ „I šta bi onda te cure na to?“ „Ništa, obično bi im se svidjelo što je netko za razliku od onih što se ulizuju i daju komplimente, neobično neotesan prema njima. Pa bi otišle s njim kući, da ga barem kroz sex pokušaju pripitomiti.“ „Ajde, bitno da je happy end.“ Nekako smo se dogegali do restorana, ne znajući kuda bi sa sobom. Znali smo samo da moramo otići iz kupea i napustiti bar na neko vrijeme sinoćnje poprište totalne devastacije. Sjedimo za stolom, zgaženi, umorni, i dalje pijani, al nekako opet svi odlično raspoloženi i zadovoljni samima sobom. Kao da smo odradili nekakav dobar posao, pa sad zasluženo sjeli na kavu. Sretni jer počinje još jedan dan u restoranu, naručujemo kavu, otvaramo kutiju cigara, blejimo kroz prozore u ove predivne slike prirode, imamo pijanu i neprospavanu noć iza nas i osjećamo se baš zadovoljno. Ne znam, imao sam osjećaj da ćemo ispizditi u ovih tjedan dana u vlaku. Sada, meni je svaki dan super. Mogao bih ovako još danima. Sa ovim ljudima, ovakvom zdravom atmosferom i zezancijom, ovo je duhovno lječilište na tračnicama. Nema veze što smo još pijani i svi dijelimo onaj blesavi zatupljeni osmijeh sa lica. Ovo je izuzetno objektivna analiza pod blagim utjecajem votke i sigurno je dobro, kratko se preispitati i postaviti pozitivne temelje na početku svakog dana. Iako je sigurno već poslijepodne, al ko će to sada sve pratiti. Uz današnji tempo života, eto jedva da odspavaš do 12, nisi se ni pošteno umio, sjedneš na kavu i već je poslijepodne. Danas čovjek jednostavno nema vremena za odmoriti se. Eto. A kamoli još naći vremena za kakav hobi. Zato danas nećemo žuriti. S merakom ćemo sjediti ovdje, promatrati krajolik i trijezniti se. Dobro da vidimo gdje smo otprilike i šta smo sve fulali za vrijeme ovog zadnjeg pijanstva, koje traje... pa od jučer. Dakle, prošli smo grad Čitu a da nismo primjetili. Ili jesmo? Stvarno se u ovom trenutku ne mogu sjetiti. I prošli smo skretanje za manđursku liniju, koja zaobilazi Mongoliju i ulazi ravno u Kinu, kroz Manđuriju prema Pekingu. To smo definitivno fulali. Dobro, to je manje više to, hajde nije tako strašno. Kako stoji na karti, sada kada bi išli samo ravno, došli bi u Belogorsk. Ali između Čite i Belgorska, stoji Kina. Jedan ogroman dio kineskog teritorija se usijeca u Rusiju, tako da mi sada pravimo pozamašan polukrug oko Kine, koji nas sigurno košta pola dana ili možda čak čitav dan dužeg putovanja. Što iz ove pozicije gledano, nemamo ništa protiv. Jesmo rekli da se danas ne žurimo. Zato vozi Miško, što se nas tiče napravi polukrug skroz do Sjevernog polarnog mora, pa nazad prema Kini. „Fulali smo još jedan grad.“ „Zar opet? Koji?“ „Čitu.“ „Obližeš mi kitu!“ Nakon poduže pauze i smijanja od srca ovim naglupljim, ali i najdražim forama: „Pa nismo ju fulali, stajali smo na stanici, još smo se smijali što se grad zove Čita. I što se tebi ipak liže kita. Čak smo se i popeli na stepenice iznad stanice i slikali kolodvor.“ „Ma kada to sve molim te?“ „Pa jučer, a blente, pa nisam ja jedini bio, nego smo svi bili vani. Još je vlak malo duže stajao, zato smo se i popeli na taj nadvožnjak iznad vlakova i slikali još i stanicu i zgradu i vlakove.“ „Ja ne znam, jesam ja prolupao ili ti sad zajebavaš ili je meni stvarno ova votka napravila rupe u memoriji.“ „Šta se ničega ne sječaš?“ „Ja... ne znam. Al ni u magli, ništa, nula bodova. Znam da smo pili ovdje u restoranu i poslije otišli u kupe.“ „Da. I još dok smo bili u restoranu, stali smo u Čiti i teturali tamo po nadvožnjaku i slikali se.“  Kasnije kada smo se vratili kući i izradili tih stotinu i nešto slika, među njima je bilo i par fotografija na kojima se jasno vidi da stojimo na stepenicama iznad vlaka i u pozadini zgrada na kojoj ćirilicom ogromnim plavim slovima piše Čita. Taj grad je isto tako jedan u nizu gradova ili mjesta kojeg njeguje ista sibirska priča. Podigli su ga Rusi, Tatari, Kinezi, Mongoli i sigurno još koji narod, možda Argentinci, ali je svoj procvat doživio tek kad su sa zapada stigli protjerani Decembristi. Da li je Robert Prosinečki možda jedan od potomaka u našim krajevima? Kao i svuda gdje su se pojavili, donijeli su pamet i znanje, a naletjeli na prirodna bogatstva. I mrd vamo, mrd tamo, pokrenuše industriju, proizvodnju i zatim i trgovinu sa dalekim zapadom. Ljude povuklo sa svih strana trbuhom za kruhom, te se grad do te mjere razvio, da su ga kao slijedeću razvojnu stepenicu zatvorili. Za strance, pa i za Ruse opet, koji nisu imali šta tražiti u Čiti osim ako ne rade ili borave u tom gradu. Točnije, zabranjena lokacija je bila van grada, a lokacije su nazivane po udaljenosti u kilometrima od nekog većeg grada u blizini. Tako je ta lokacija poznata kao Čita-46. Što je u tom slučaju značilo da je 46 km udaljeno od Čite. Kako bi s tim nazivima zavarali nekoga, za koga se pretpostavlja da je pratio sva ta šifriranja, često bi mijenjali brojeve iza naziva ili barem njihovo značenje. Tako je Čita-46 ili Gorni, kako se danas zove, zapravo gradić udaljen 100 km od Čite. E zašto onda -46? Zato što možda dio pruge koji se od transsibirske pruge odvaja prema toj lokaciji, iznosi 40-ak i kusur kilometara. Te tajne lokacije ili zabranjeni tj. zatvoreni gradovi nisu bili nigdje zacrtani. Niti je bilo putokaza, niti su bili zabilježeni na kartama Sovjetskog Saveza. Vjerojatno je jedino poštar znao put do tamo i KGB-ov čovjek koji je pratio poštara. I tako bi godinama poštar vozio svoj motorić po sred tajge, a ovaj drugi bi u kožnom kaputu sa svojim Moskvićem u maniri velikih agenata, vozio 50 metara iza poštara. U autu prekrivenom šibljem i granjem. Tako da ostane zakamufliran. Poštar se pravio da ne primjeti ništa, a KGB-ovac bi bio uvjeren da je sve te godine nevidljiv. Eto, i šta se onda pitam kako nismo ništa vidjeli. Nije ni čudo da smo prošli odvajanje za kojekuda, kad ništa nigdje nije zacrtano, niti ima putokaza. Čovjek bi pomislio svuda naokolo samo prerija i stepa, kad ono malo dalje sve vrvi od života. Čita-46 i još hrpa gradova su i dan danas zatvoreni. Postoje kućice i rampe kao na granici. Postoje i vojnici s puškama pored tih rampi, na ulazu u grad. Konkretno, u Čiti-46 je valjda stacionirana ruska raketna divizija. U nekom drugom zatvorenom gradu je proizvodnja urana, negdje je proizvodnja kemijskog oružja ili možda samo kemijskih olovaka. Kako li je biti rođen i živjeti u zatvorenom gradu? Možda sve prolazi, nitko te ne gleda čudno ni ako si panker, ni kriminalac, ni drugačije seksualne orijentacije nego večina. Al nedo Bog da se izjasniš, kako bi možda otvorio hotel ili iznajmljivao sobe. Bio bi odmah izopćen iz društva i zajednice. Gledali bi na tebe kao na luđaka. A kroz tvoje vene teče gostoprimiva krv, želiš ljude dočekivati, ugoščivati, pružiti im prenočište i večeru i sve to je samo jedan neostvarivi san. Jer u zatvoreni grad nitko ne dolazi. A ovi koji tu žive i rade, ionako imaju smještaj. I onda popizdiš. Iz revolta si preko cijelih leđa istetoviraš Holiday Inn. Na to sve te sugrađani spale na lomači, dok ti poput Bravehearta umjsto „Sloboda“, urličeš „Hootteeelllll“! I odčekiraš se s lomače u vidu dima. Prepričavamo jutrašnje doživljaje i umiremo od smijeha pri pomisli na Tomu i njegovu konverzaciju o tigru, sa našom dragom babuškom. Pokušavamo povezati šta se tu sve uopće izdogađalo čitavu noć, ko je sve bio u kupeu, odakle u cijeloj priči tigar i rasprava o istome, skoro do ranih prijepodnevnih sati. Restoran izgleda puno bolje nego jučer ili prekjučer. Skoro da i nema kartona s pićem, osim dva stola koja su zatrpana robom. No i to se raščistilo na slijedećoj stanici. Direktor sjedi i uz šalicu kave sve pomno zapisuje u ogromnu knjigu, koja je izgledom ista školski dnevnik. Ostali zaposlenici restorana istovaraju kartone, a vani ih lokalci utrpavaju u one fenomenalne ruske „krušne“ kombije. UAZ-452 ili kako ih Rusi zovu Buhanka (kruh ili možda kifla), nisu se baš natjecali u dizajnu, ali su zato u sičušnoj grupici vozila, koja su mogla upaliti na žestokom sibirskom minusu, te isto tako savladati svo to blato, tajge i divljinu kroz koju su se i kretali. Udarnički sibirski kombi, koji služi svojoj svrsi. I što ga više gledam kroz prozor, sve više ga uspoređujem sa prelijepom, neiskvarenom i jednostavnom seoskom djevojkom. Koja ni ne zna da tamo u dalekom svijetu glamura, postoje napucane, našminkane, napudrane i natapirane ljepotice. E tako je to sa Buhankom. Negdje daleko postoje đipovi ili SUV-ovi od BMW-a ili Mercedesa, koji za svog vijeka nisu vidjeli blato ili kakvu momačku bareštinu. Dok ovdje, ova jednostavna, radišna Buhanka, gleda svoja posla i jebe joj se živo za glamur. UAZ-452 služi svojoj svrsi. Da ga se natrpa kartonima punim votke, koje će on poslužno prebaciti kroz blato i bare, kroz brda i doline, kroz korita rijeka, od točke A do točke B. I to je to. Jednostavan i prost do savršenosti. Usput rečeno, UAZ (Uljanovski Avtomobiljnji Zavod) je rezultat strateškog premještanja industrije i proizvodnje sa zapada na istok, ne bi li za II. svjetskog rata pala nacistima u ruke.  Tako je iz Moskve tvornica vozila premještena istočnije u Uljanovsk, gdje je 1941 nastao današnji UAZ. U gradu na Volgi koji je sasvim slučajno i rodno mjesto Vladimira Ilijiča Uljanova, mrvicu poznatijeg kao Lenjin. Kada se on rodio, grad se još zvao Simbirsk. No čovjek postade simbolom komunizma, a nakon njegove smrti, Simbirsk postade magnet za komuniste, kao Međugorje za katolike. I šta će Sovjeti nego opet promijeniti ime grada i nazvaše ga njemu u čast Uljanovsk. Danas se tu ne proizvode samo sveprohodni UAZ-ovi, nego i ona teretna mrcina od aviona Antonov, kao i putnički modeli Tupoljeva. Kao da je poslije Titove smrti, Kumrovec prozvan Brozov i da se tamo premjestila Zastava iz Kragujevca, Đuro Đaković iz Sl.Broda i ajde možda još kakvo brodogradilište. Pa kad tisuću radnika sklepa najnoviji prekooceanski tanker, porinu ga niz breg na obližnju livadu. I uz osmijehe i veliku svečanost, predaju naručitelju ključ u ruke. A naručitelj promatra svoj tanker na sred livade, smijući se histerično, dok mu svaki atom u tijelu podrhtava. Stišće svima ruke, zahvaljuje se, nazdravlja sa svojom čašom šampanjca i posrće na koljena od istovremenog srčanog i moždanog udara, ne prestajući se smijati. Oznake: nogomet i ostala pitanja, transsib, vlak, rusija, prvenstvo |
15.06.2018., petak
Peta noć u vlaku - 3.dio
|
Mislim da smo večeras prošli Čitu, jedan u nizu za strance zatvorenih gradova do 1991. A odmah 100 km dalje, bilo je odvajanje za Transmandžursku liniju, koja na tom dijelu napušta glavnu rutu prema Vladivostoku i šiba južno prema ni manje ni više, nego Mandžuriji. I na kraju kao i Transmongolska, završava u Pekingu. Nit vidješmo Čite, niti smo skontali to odvajanje. Ne mogu vjerovati da nismo u stanju primijetiti kompletan grad, kada prođemo kroz njega. Odlučio sam sada stalno gledati kroz prozor i to počevši od sad. Mrak. I vidim nas, kao obris. Ima nas ko Rusa, što u kupeu, što na prozoru. Gdje god pogledaš, mi. Opkoljeni smo samima sobom. Ništa od ovoga, morat ću čekati dok svane dan. A do tada ću zaboraviti da trebam gledati kroz prozor. Jebem ti, kako god okreneš, ne valja. Otvara se nova flaša votke, ne znam samo odakle izniču, kao da cvatu tu negdje ispod kreveta. Babuška Tatjana nam stalno gura neke pizdarije pod nos. Ali koliko god da nas smara i s kikirikijem i bombonima i sada je još našla i neke tablete, mislim da joj trebamo biti zahvalni što nas šopa. Jer na kraju krajeva, što se tiče alkohola ili konkretno votke, mislim da smo prezeleni za nju. Tako da fino strpamo voćni bombon u usta i onda ga zalijemo votkom i eto ti jednog predivnog okusa. Ovako se ovaj alkohol, koji je preko štele dobio dozvolu da se flašira i dobije etiketu votke, uspijeva piti bez nekih većih ustručavanja. Sad jel našoj babuški cilj da nas obuzda u opijanju ili nas želi zavarati s okusima i napiti ko letve? Evo opet jedna narodna poredba. Kakva je pijana letva? Zamišljam sebi nekoliko fino izbrušenih i lakiranih letvi za šankom, u gostionici „Bidermajer“, prvoj birtiješini do pilane. Slave završetak svoje specijalizacije, iz debla u letvu. I sanjaju tvornicu namještaja Oriolik u Oriovcu. „Ma sve je to ok, al valja se domoći Ikee. Sada kad smo prošle specijalizaciju, treba otići van. Vani su pare“ reče jedna iznimno profinjena hrastovina i onako polako i vrlo glasno, srkne gutljaj koktela, ukrašenog malim suncobrančićem. „Ma zaboli me čundara i za Švedsku i za Ikeu“ odgovara ponosno druga. „Ti nemaš čundaru, ti si letva.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam!“ „Aj pokaži!“ „Jedi govna!“ „A jeste vas dvije baš u elementu danas. A ja odrvenih skroz od ovog alkohola, još malo pa neću više ništa ni osjećati.“ „Naravno da ništa ne osjećaš, kad si letva.“ „E, nemoj nikada omalovažavati moje osjećaje. I šta si se tu savila tako? Ispravi se malo, sad si letva, de malo bontona.“ „E vas dvije, bolje vam je da se krenete slagati, trebat će vam. A ja ako popijem još jednu, složit ću se ko kredenac.“ „Nabijem te na kurac! Hahahhaah!“ „Ti nemaš kurac. Ti si letva.“ „Evo nje opet. Imam!“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Imaš.“ „Nemam. … Marš!“ Evo Luke nam se vratio nakon podužeg izbivanja. Nisam ni skonto da ga nema. Ustvari nemam pojma ni jel izbivao poduže ili „pokraće“. „Di si ti nestao?“ „Ma otišao do WC-a, pa malo zastao, prisluškivao kako se Sam nabacuje jednoj od onih provodnica.“ „Jaooo, nije valjda.“ „Da, da. Votka je učinila svoje. Jadni Sam je izgubio dodir sa zdravim razumom.“ „Ma kažem ja, votka je zlo.“ „Baš, zla votka.“ „Jesi za još jednu čašicu, kad smo već kod votke?“ „Naravno, davaj!“ Super mi je gledati Tomu koliko se napreže da akciju nasipanja votke u čašu, obavi najnormalnije, kao da nije već oduzet alkoholom. Stalno se koči, jer pokušava točno naciljati čašu, ali alkohol hoće da koordinacija pokreta ne funkcionira baš najbolje. Pa ili preleti s flašom preko čaše ili ode previše u lijevo ili u desno, onda se naglo trzne nazad da ko fol ispravi putanju. Uglavnom votka svaki put završi ili na podu ili Luku po hlačama i majici. A po nešto i u čaši. Samo čekam da mu zadnji atom koncentracije naglo otkaže i da pri slijedećem ciljanju čaše, proleti ravno glavom kroz vrata od kupea. Suman, za razliku od Tome, apsolutno vlada situacijom, pa već skoro pola sata sjedi sa majicom oko vrata i s jednom rukom u rukavu. Krenuo ju je skidati, ali kako smo se zapričali, naprosto je zaboravio na majicu, pa je ona ostala zapetljana oko vrata i desnog ramena. „Hoćemo ga ići iščupati?“ „Koga?“ „Pa Sama.“ „Pa da ostanemo bez materijala za zajebavanje sutra. Neka ga još malo. Njemu je sad ionako izvrsno. Sutra kad mu budemo rekli gdje je bio, biće mu iznimno neugodno, a to kao njegovi pravi prijatelji ne bi trebali propustiti.“ „Ajde, onda neka uživa.“ Evo i babuška ulazi opet u kupe. Nisam ni vidio da je otišla. Mislio sam da je čitavo vrijeme tu negdje u kupeu i samo vreba da iskoči s nekom tabletom, bombonom ili kikirikijem. Ovaj put donosi tacnu i nekoliko šalica sa kavom. Ne da nam da pijemo votku, prije nego otpijemo malo kave. Brine se o nama kao da nam je mama. S obzirom koliko joj je stalo da se ne iznapijamo, vidimo da je bolje s njom imati zajednički jezik, nego ju izbjegavati. Samo da bi imali zajednički jezik, moramo lokmariti votku, budući da se pijani najbolje razumijemo. Svi moraju uzeti po gutljaj, oko toga nema uopće rasprave. Ajde, nekako bar nagovaramo Tatjanu, da odemo u onaj međuprostor za pušače, zapaliti jednu s obzirom na kavu. To dvoje ide jedno uz drugo, nepisano pravilo kod pušača, no globalno prihvaćeno kao tako. Uzimamo i kavu i votku i cigarete i bombone i pokušavamo izaći iz kupea, što nimalo nije jednostavno, kako se na prvu činilo. Hodnik nikako da uhvati liniju s nama, stalno pokušava kao Toma da nas nacilja, al nikako da se skroz skoncentrira. Pa nas udara prozorima, pa vratima od drugih kupea, gužva nam tepih pod nogama, gura nam zavjese u face. Cima nas sad naprijed, sad nazad. Votka se prolijeva po svuda, al na kavu pazimo kao na oči u glavi. Ipak je ona razlog, zbog kojeg smo krenuli iz kupea. Evo i babuške za nama. Umiremo joj od smijeha, jer stoji među svima nama prekriženih ruku, u zlatnom ogrtaču i nadgleda nas poput stražara, da li stvarno pijemo kavu, gutamo bombone i jedemo kikiriki. Ženu smo izbjegavali misleći da je prenaporna. Sada nam je nekako postala simpatična, budući da je se svakako ne možemo riješiti, a ionako na kraju krajeva ima dobre namjere, pa neka je onda tu s nama. Skupa sa svojim majčinskim angažmanom. Mislio sam da ću nakon kave na sav ovaj alkohol, doslovno mozak izbljuvati, ali gle čuda, kava nas stvarno malo protresla. Čak si uspijevamo natočiti opet votku, bez pretjeranog prosipanja. A da ne govorim da je Suman riješio problem s majicom. Omotao ju je oko glave kao maramu, ali je sada gol do pasa i nije mu jasno zašto. I gitara se ponovo aktivirala. Luke i babuška kao da su odrasli uz Daleku Obalu, ako izuzmemo tekst pjesama. Ali ni s nama nije ništa bolje, na kraju krajeva. Nakon toliko sati ispijanja votke, mi frfljamo i laprdamo ko fol na ruskom, a ovo dvoje lupaju nešto između ruskog, našeg i nekog trećeg jezika. Kakav divan sklad, a zora rudi, dan se bijeli. Nakon nekog vremena Luke ipak govori da se već trese i da mu je najbolje vidjeti šta je sa Samom, te otići malo prileći. Kako je to izjavio, nasuo si je još jednu putnu i ostao još sat vremena s nama, kako bi prije spavanja još jednom utvrdio gradivo o moru, galebovima, ljubavi, Dalmaciji, drači, pločnicima, fafanju, Balkanu, jablanima, valovima, jednoj divnoj crnoj ženi i ostalim peripetijama. Sedam je u jutro, dan je već dobrano uhvatio zamaha. Još je jedino babuška ostala s nama. Za divno čudo. Toliko mi je fenomenalna ova noć bila, da mi je totalno svejedno šta ovaj dan donosi. Niti mi se spava, ako ćemo iskreno. Toliko sam pun energije, da ne bi vidio ništa loše u tome, da sad izađem van i rekreativno trčim uz vlak. Da fino bez nepotrebnog utrkivanja i kurčenja, držim ritam sa vlakom. A kad mi dosadi u neko doba, jednostavno uskočim opet u vagon. Otuširam se, napravim si čaj, razmišljam o svijetu bez ratova, gladi, patnje i bola, dok glasno srkljačim vrući đumbir, sa čitavom granom limuna u šalici. Uf, zamanta mi se od ovog vizualiziranja. Toliko sam oglupio od ovog opijanja. Imam osjećaj da je sve normala, samo mi je umjesto glave jedan ogroman žuti balon pun helija, na kojem je nacrtan blaženi osmijeh. Babuška nam neumorno na svom jeziku priča o nečemu što mi ne razumijemo, a mi njoj neumorno odgovaramo na našem, što ona ne razumije. Nemamo tabu tema. Pričamo apsolutno o svemu i svačemu. Valjda.  „Nje vožnji tu nazdavad horoštjet vzanje.“ „Lizanje? Jel to rekla da se ne smijemo lizati u vožnji?“ Toma je odmah uskočio u ulogu prevoditelja, a mi smo ga kao i sve ostalo, prihvatili objeručke. „Da, jebiga. Nema više. A taman smo mislili.“ „Pa de još samo noćas!“ „I to između nožnih prstiju.“ „Meni se više čini da je rekla lazanje.“ „Lazanje ili je možda mislila sladoled. Jebote pa to je prava gozba za razliku od bombona i tableta.“ „Ja bi onda prvo lazanje, pa onda sladoled, ako nije problem. A onda i kantu da sve to povratim, skupa s votkom.“ „Meni jedan na štapiću, s čokoladom. Puno čokolade. I kantu još jednu, dakle dvije kante.“ „Mi, harašo za lizanje. Za Ivanovića prosim jedan na štapiću s čokoladom. I dvije kante, jednu žutu i drugu ako može zelenu. Da se ova dvojica ne zabune.“ „Ja znajem nemožna vuodka blažostaja nezgrodna.“ „Toma, reci nam bogati.“ „Kaže nekad, kasno na večer, zna se dobro naderati graha, kupusa i knedli. Sve to zalije onda jogurtom, pa zna biti malo nezgodna.“ „A jel?! Pa reci joj onda neka i sebi nabavi kantu.“ „Tatjana, davaj tri kante! Ne, daj nam svima po kantu, da se ne zajebavamo više s kantama. I onda svi možanska biti na miru nezgodnji.“ „Svako povraća u svoju kantu i svi harašo i sretnji.“ „Znaš šta se meni sada jede? „Šta?“ „Knedle punjene šljivama.“ „Jao fuj.“ „Kažem ti ja, one knedle fino upiju sav alkohol, a ono malo viška alkohola zbog kojeg ti je i muka, se pomiješa fino sa onim šljivama. E tu stomak pomisli, pa ovaj je popio samo 2-3 domaće šljive, pa njemu nije ništa. I zvizne mozgu odmah mail, da obustavi osjećaj muke i povraćanja, jer se nema smisla tako osjećati nakon 2-3 rakijice. Radi se o tome da zajebeš stomak, znaš, mozak i kompletan sistem. I fino legneš spavati, bez da ti je muka, zlo ili nedaća.“ „Jebote, jelo protiv sistema. Znači ilegalno jelo?!“ „To ne možeš naručiti tek tako u restoranu. Takva jela idu ispod pulta. I jedu se u posebnim prostorijama, dalje od ljudi. Znaš, da ne bi bilo sjediš i neko ti dođe – oprostite, a šta to jedete? Knedle sa… Aaaa, tako znači! Hapsi i vodi u stanicu!“ „Pa eto, opet te na kraju snađu zlo i nedaće.“ „Sve je to radi šljiva. Zato ih i guraju u knedle, da bi ih sakrili. Ko zna kakva je priča s tim šljivama. I zašto ih pune knedlama.“ „Ne pune njih knedlama. Knedle pune njima.“ „Ja više ništa ne kontam. Mozak mi se trenutno sčućurio i dršće na malom drvenom splavu, sa kojeg vijori bijela krpa, na kojoj bijelim slovima piše S.O.S. Plutaju tako u moru votke.“ „Meni se čini da mi zjenica u oku već neko vrijeme pati od klaustrofobije.“ „Hahaha je, sanja već godinama da joj pokloniš široke poglede, na sve oko sebe.“ „Zjenica sanja slobodu jednog kameleonovog oka. Znaš da oni imaju onako isturene oči, kao da im je oko izašlo na balkon i malo razgledava okolo naokolo.“ „Kakav visok standard za oko. I sigurno je takvo jedno oko bar 10 puta zdravije, na otvorenom je, diše, rumeni se.“ „Ma da. A ne ovako, te si u očnoj šupljini, te kapak, pa trepavice, ma to ti je da oćoraviš od muke. E, a tek onda još na sve to, naočale. Ili ako neš đozluke, onda ovako ko ja, natakariš si leće.“ „Kako god, oko nije sretno.“ „Ma kakvi. Ja bi čak rekao, jedno osjetno tužno oko.“ „Pusti tu i tamo i koju suzu.“ „Ajde suzo, idi !“ „A suzi se ne ide, al oko inzistira. Idi ! Vani te čeka skroz novi svijet !“ „Neeeećuuu!“ „Suzo idi, molim te, samo idi.“ „I tu i suza pusti suzu.“ „Ajme sevdaha…skoro kao kada kažu jebem ti mrvu u mrvi.“ „Mrva u mrvi. Suza u suzi. Zamisli ideš to mikro razvaljivanje ispričati Ameru, koji je navikao na ogromnu Ameriku, na ogroman hamburger, na ogroman auto i ogromna prostranstva, kroz koje vode ogromne ceste i uz koje trče ogromni jeleni.“ „Ogromni jeleni?“ „Dobro, hajd bez jelena.“ „Jel to možda želiš reći da nas ne bi razumio.“ „Pa moguće da ne. A s druge strane vjerojatno nas ni Tatjana ne razumije, a ona nije Amer, nego skromna Ruskinja.“ „Pa što nas onda ne razumiju?“ „Pa zato što pričaju drugim jezikom.“ Baš me smijeh uhvatio nespremnoga. Držim ukočenu ruku, da ne bi prolio votku. Glava mi se toliko trese od smijeha, da mi se sada i vrat ukočio, suze mi naviru na oči i idem ih mahinalno obrisati ukočenom rukom u kojoj držim votku i uspijevam si saliti cijelu votku na obraz i na vrat. Tatjana me prijekorno gleda, valjda želeći komentirati da sam pijan, te mi sugerira da uzmem kikiriki. Glupo je stariju damu izignorirati, pa uzimam kikiriki i bacam si ga po obrazu i vratu, misleći valjda da je poanta kikirikija da upije ovu votku, što mi se cijedi niz facu. Tatjana se hvata za čelo, a Ivanović plačući od smijeha, uzima još kikirikija i nabacuje ga po meni. „Na, na, uhvati se za kikiriki, da ne potoneš!“ Odoh pišati, prije nego to obavim ovdje u kupeu. Stalno pomišljam da bi to napravio u kupeu. Još samo da počnemo obavljati nuždu u kupeu i to bi bilo dno dna pijanstva. Bauljam hodnikom, koji bliješti od sunčevih zraka, što probijaju prozore vagona. Neki čovjek stoji u potkošulji nagnut na prozor i bulji u daljinu. Samo me krajičkom oka doživljava, a ja se ubih od koncentracije da ga prođem, bez da se zakucam u njega. Nemam snage da stojim i pišam, pa sam podbočio glavu na neko željezo, koje baš i nije ugodan naslon, ali to mi trenutno ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Tek pri izlasku vidim, da sam čelo naslonio na šaraf, koji je sada ostao dobro urezan iznad nosa. Veća mi je briga, kako ću opet proći onog čovjeka u hodniku, bez da se zabijem u njega. U vlaku mir. Tišina. Hodnik okupan jutarnjim suncem, ljudi još slatko spavaju u svojim kupeima. Ali tada otvaram naš kupe i kao da sam otvorio vrata u neki drugi portal, u skroz novi svijet i dimenziju, koja kao da nije dio ovog mira, tišine, sunca i jutra. Ovdje stanuju zombiji. Kupe smrdi po isprolijevanoj votki, po čarapama, po nama, po usaftanosti kompletne prostorije, po ostatcima neprospavane noći. Toma i Tatjana raspravljaju svatko na svom jeziku, dok ova trojica umiru od smijeha. Sjedam ravno nasuprot nje, kao da se hoću pohvaliti sa otiskom šarafa.  Ona uporno pokušava objasniti Tomi, da ne smije biti mangup ili se ponašati toliko zajebantski, jer bi ga Vladivostok mogao brzo naučiti pameti, bude li se tamo tako ponašao. Tomi se čitavo vrijeme pričinjava da u njenim riječima čuje riječ „tigar“, pa na sve što Tatjana kaže, on ju ispituje u vezi tog tigra. Tako jadna Tatjana uporno o opasnostima koje vrebaju u Vladivostoku, a Toma uporno pokazuje kroz prozor i traži tog tigra, kojeg Tatjana navodno spominje. Sad njoj nije baš najjasnije kakav se tu tigar spominje, dok joj Toma pokušava objasniti, da ako je riječ o tigru, to jedino može biti sibirski tigar. Naravno, koji bi drugi mogao biti, kad se već vozimo kroz Sibir. E, sada ona njemu pokazuje na prozor i govori kako bi bilo bolje da ne bleji kroz prozor, nego sluša šta mu priča. Toma opet, baš sada gleda kroz prozor, jer si njeno upiranje prstom prema prozoru, objašnjava kako upravo sada treba da gleda kroz prozor, ne bi li vidio tigra. I čak mu se čini, da ga vidi u daljini, na nekom malom mostu. Sibirski tigar. Sjedi tako na rubu mosta, noge mu vise iznad potoka i klati ih naprijed nazad. Sluša „A long time gone“ od Crosby, Stills i Nasha na Radio Mandžuriji i promatra vlakove koji prolaze. Tako ova nebuloza sa tigrovima i opasnostima koje vrebaju na nas traje čitavo jutro. Već je i na hodniku prometno, ljudi su se ustali po kavu i čaj. Tatjana nam pokušava nešto u vezi frizura objasniti, Toma joj se ispričava što nemamo dalekozor, te kako nam je strašno žao radi toga. Ovo naše sjedenje stvarno više nema nikakvog smisla. Ajmo spavati, nadamo se da će Tatjana sama skontati da bi bilo vrijeme da se izgubi u svoj kupe. Njen najdraži sugovornik, za divno čudo također odustaje od tigrova i hoće da se popne na gornji krevet, kada ga Tatjana odjednom zgrabi šakom za jaja. Mi ostali ostadošmo u šoku, ne znamo bi li se smijali ili bivali zabezeknuti. Izabrali smo oboje. Valjda je s tim Tatjana zaželila sretan put i mirno more. Brane je samo s jastuka jedva prokomentirao „Jako čudno ponašanje.“ Kako on to reče, tako ga Tatjana na izlazu ošinu pogledom i prokomentira valjda da je previše blijed i budući da tako polumrtvo leži, sigurno je alkohol uzeo danak. Ne znajući ono što mi znamo, da je to Branetov standardno polumrtav i polunezainteresiran položaj. Ona je na to brzo zbrisala iz kupea i još brže se vratila sa nekakvom tabletom, koju sada pokušava Branetu ugurati u usta. Brane se jadan opire, pokušava joj objasniti da je ok, da je najnormalnije mortus pijan i da nema potrebe za tabletama. Scena koja nalikuje kao da majka malom dijetetu pokušava na silu dati užasno gorak sirup protiv kašlja. Na kraju mu je gurnula tabletu u ruku i zaprijetila da ju mora popiti. I dok se sagnula iznad stolića po vodu, Brane je brže bolje gurnuo meni tabletu u ruku, uzima vodu i zalijeva kao da ju je progutao. Tatjana ga još hvata za bradu i tjera da zine, kako bi se sama uvjerila u to. Brane sjedi bespomoćno i kroz smijeh viče, naravno na ruskom - „Popil sam, popil !“ Mi ne možemo ustati od grčeva u stomaku. Tatjana je na kraju odustala, stala na vrata od kupea, kratko nešto prokomentirala i nestala. Bio je to ujedno i oproštaj od naše zlatne babuške. Oznake: nogomet, prvenstvo, rusija, transsib, sibir, vlak |
14.06.2018., četvrtak
Peta noć u vlaku - 2.dio
|
Pitam Lukea otkud zna ruski, jer inače Engleze i Amere baš i ne krasi želja za drugim jezicima, osim njihovog maternjeg. Ispada da mu je stari Kozak, a stara Engleskinja. Nije prošlo ni 10 minuta, novo lice se pojavljuje na ulazu u kupe. Naša draga babuška Tatjana, sa svojim zlatnim osmijehom i nenadjebivim kućnim ogrtačem. Priča nešto na ruskom, valjda kako smo samo mogli početi feštati, a da nju nismo zvali. Odmah ona ulazi u kupe i utrpava se između svih nas. "Davaj vuotka!" Mislim da nam ovo nitko nije trebao prevesti. Ide još jedna runda svima, palčevi uranjaju u plastične čaše koje se lome i votka nesmetano klizi po svuda. Nazdrovje! "Kako je raditi ovdje?" Pitamo Lukea, da pita provodnicu. Ona malo razmišlja, a onda lagano kreće pričati na ruskom. Toliko mi ruski odgovara uz ovu votku, da mi je engleski na koji nam Luke prevodi, totalno nerealna sinkronizacija. Kao Rambo na mađarskom jeziku. Čak mislim da već polako puno više razumijem i prepoznajem ruske riječi. Ustvari prepoznajem naše riječi, u ruskim rečenicama. "Ovo je način života, volim putovati i upoznavati različite ljude. Samo što s vremenom, ni ne osjetiš da putuješ. Samo se krećeš, tamo vamo. Ovaj vlak i ovi vagoni su postali moj dom. Kada smo u Moskvi ili Vladivostoku, ne mogu dočekati da opet krenemo. Nekad je tužno, jer se ljudi upoznaju, postanu kao jedna obitelj u tih par dana putovanja. Budu dobri jedni prema drugima, razgovaraju, dijele hranu i piće, provode sate i sate zajedno, smiju se, upoznavaju jedni druge sa svojim životima. A onda odjednom svatko ode svojim putem i ti putevi se nikada više ne sretnu. Zato je svako putovanje posebno samo po sebi, lijepo i na neki način romantično." U jebote. Nitko ni riječi. Malo smo svi ostali zatečeni ovakvim odgovorom. Ovakvom iskrenošču i dubinom. Valjda smo navikli na ovakva pitanja dobiti površne odgovore "Ma dobro je... Ajde nije loše, samo nije neka para... Šuti i radi, štaš... Ma eto, gura se... Jebat ga, dobro je, ko ne zna za bolje." Gleda nas i ona sada, što smo se tako ušutili. "Ovo nije samo posao. Ovo je ljubav prema željeznici i prema putovanju“ dodaje još ne bi li nas trgla i uključila ponovo u komunikaciju. Na to smo svi digli čaše i kimnuli joj glavom, dajući joj do znanja da s naše strane, ima respekt do neba. Nazdrovje! Opet votka leti po svuda, po čarapama, trenerkama, rukama, al eto nađe se koja kap i za radost jetre. Tatjana nam opet govori da se dobro pazimo u Vladivostoku. I da ona ide posjetiti svoju unuku ili unuka. Više nemamo pojma ni gdje ide, niti iz kojeg razloga. Nakon još kojeg gutljaja, nemamo pojma ni otkud ona ovdje. Otkud nas uopće ovoliko u ovom kupeu. Otvaramo još jednu flašu, al nam provodnica bježi, kaže ipak mora još malo raditi i paziti na vagon. Otkud i ona s nama? "Ljudi dajte vidite oko sebe, možda je i strojovođa tu negdje." Gledamo ispod kreveta, iza sebe. Tatjana nas pita da šta tražimo, jesmo nešto izgubili? "Strojovođu." Luke joj objašnjava. "Strojovođu?" "Da, da. On još od jučer pije tu s nama." Tatjana nas gleda u čudu. Mi mrtvi ozbiljni. "Daaavaaaajj", odjednom odmahne rukom "bezobraznici jedni i lažovi, ne smijete tako lagati. Ja sam starija žena, još ću i povjerovati." Nazdravljamo opet s Tatjanom, a glavu bi najradije odšarafio i objesio na neki štap, stavio kroz prozor da se malkice provjetri. Jao kakva betonizacija votkom. Nemoguće da glava može biti ovako teška. Sigurno imam kacigu, a da nisam ni znao. Pipam se po glavi, čelu, ušima. Ništa, nema kacige. Ivanović je uzeo gitaru i pjeva od Psihomoda "Osjećam se haj, mozak baj baj." Ja više nisam u kupeu vagona, ja se nalazim u kapsuli koja luta svemirom i odbija se poput one kuglice u fliperu, od jedne zvijezde do druge. I koliko sam puta govorio tehničarima, da srede stabilizator, jer ću se još jednog dana ispovraćati, od tolikog treskanja. Evo i sad mi je muka. Bolje da uzmem gutljaj ovog napitka, to su sigurno dali nama astronautima, ako nam bude loše na putu. U jebemti šta je ovo ovako jako? Gdje su ona vremena kada su lijekovi bili na bazi kamilice. Šta je sada ovo? Morat ću ovo oprezno, gutljaj po gutljaj. Ne smije mi kapnuti na ruku, možda može da sprži kožu pri dodiru. Ko će ga znati, jebena NASA, samo te nafiluje koje kakvim pizdarijama, a nikad ti ne kažu šta je šta. Koji kurac znam, šta ja sad uopće pijem? Uf, morat ću se nasloniti negdje. Okrećem glavu i buljim ravno u Sumana. Suman mi isti Kylie Minogue. "Sumane, isti si mi Kylie Minogue", Suman me gleda i napreže se da ne proplače. "Hvala stari! Ne znaš koliko sam težio tom izgledu. I ko bi rekao da će se to dogoditi jedne subote, u Sibiru." Plačemo obojica od smijeha, zagrljeni, dok nam iz čaša votka curi ravno po čarapama. Ništa zato, punimo si čaše ponovo i opet prolijevamo po čarapama, jer jednostavno neka sila privlači votku na čarape. Tatjana nas sve odjednom prekida i pjeva nam nešto na ruskom. Super zvuči i svi plješćemo kao mala djeca u vrtiću. Ja pokušavam zapljeskat sa punom čašom u ruci, koja pri prvom pokušaju leti na jastuk. Ostade bez stabilizatora protiv mučnine. Tatjani strašno drago da joj plješčemo, sva se sjaji dok se smijulji. Gledam u te zlatne zube i osjećam da me dvije flaše votke uzimaju pod ruke i stavljaju na krevet. Krov se odjednom pomiče i vidi se zvjezdano nebo. Šarafi na zidovima popuštaju, plahte se zatežu, a dva kreveta na kat lagano polijeću u noć. Prolazimo poviše kupea gdje su provodnice i kroz prozor vidimo jednu od njih, kako raščešljava kosu ispred postera Don Johnsona, dok je glumio u Miami Viceu. Nagurali smo se svi i na gornje i na donje krevete. Jedino Tatjana sjedi za volanom, između kreveta, sva prelivena zlatom i kormilari nas put sunca. Ispod nas ostaje osvjetljen vlak, vijuga svojim putem, nije ni primijetio da smo se mi odvojili. Na jednom od gornjih kreveta vijori japanski barjak, a pored mene sjedi Tracey Ullman sa flašom votke i pjeva svoju "They don't know". Svi se njišemo i fićukamo melodiju dok jezdimo ka ogromnoj sunčevoj lopti, japanski barjak prašnjav i izderan vijori nam iznad glava, kao da smo sada izašli iz neke zajebane bitke. Jedino je Tatjana stisla zube i proizvela još dodatno blještavilo, stisnula kvačilo i prebacila u višu brzinu. Pretvorili smo se u razlivene boje, daleko na horizontu.  Otvaram oči i čini mi se da smo se već brže bolje svi vratili nazad u kupe. Čak su i kreveti tu. Pokušavamo nagovoriti Tatjanu da nam još ruskih pjesama pjeva. Pogotovo Kalinku. Tu stvar jedinu znamo, pa je samim tim cijelo vrijeme urlamo. „Kaaa lin, ka ka lin, ka ka lin, ka moja!“ Onda nas Tatjana uspori i polako i smireno otpjeva, kao učiteljica glazbenog. Mi čitavo vrijeme kao psi cupkamo u mjestu i ne možemo dočekati da preuzmemo strofu. Nagovaramo ju da nam napiše točno riječi pjesme, ali svaki put nam skrene s teme. Ili odmahne rukom, pa uzme olovku i papir, pa onda opet počne nešto drugo pričati. Tatjana naime priča ruski najnormalnije s nama, kao da nam je svima materinji. Ne jebe nju što ju nitko ne konta, osim Lukea. Kojeg usput ni nema u kupeu trenutno. Mi njoj najnormalnije pričamo na našem, ona nama na ruskom odgovara i tako to traje. Ali Tatjana opet izbjegava da napiše riječi. Svaki put kao krene, pa se raspriča o nečem. "Ljudi, jebote možda žena ne zna da piše, pa joj neugodno, a ne želi da skontamo." "Stvarno, možda jadna stvarno ne zna pisati. Uzmi joj papir, nema veze, da ajmo neku drugu pjesmu, nećemo više ni forsirati Kakalin." "Ma da, možda ženi stvarno neugodno." "A šta ćemo, koju ćemo stvar?" "Daj nešto što i ona zna. Terezu Kesoviju." Tatjani kao da je laknulo. Sad nam je totalno krivo, ako je žena stvarno nepismena, da smo ju uopće doveli u takvu situaciju. Ali već kod slijedećeg gutljaja votke, nismo više ni znali zašto držimo papir i olovku u ruci. A par gutljaja iza, opet smo se čudili, otkud uopće ova blještava žena u našem kupeu. Zapažanje jednog mozga na votki, je u biti poput djeteta od par mjeseci. Možeš djetetu dati satima da se igra sa jednom igračkom, oduzmi tu igračku na par sekundi i vrati mu ponovo i ono će se jednakom radoznalošću opet upoznavati s tom igračkom kao i prvi put. Jednakim čudom će se čuditi, iako se s tom istom igračkom upravo igralo čitavo vrijeme. E na tom nivou i mi trenutno fukcioniramo. Luke se vraća u kupe, pitam ga jel Kalinka o nekoj curi i jel to uobičajeno rusko ime? Ispada da Kalinka veze nema s curom, već se radi o drvetu! „Drvo?“ „Pa da drvo, nešto kao smreka ili čempres.“ „Ta melodija, pa onda poznati kozački ples koji ide uz tu pjesmu, pa taj poznati refren… A ja sve mislim neki komad, rumena ruskinja, slavenska rasna djevuška. Kad ono drvo…“ „U biti, što se tiče ove pjesme, mislim da je više kao grm.“ „Grm?“ „Kao grm ribizla ili borovnice. Kalin je tako nešto, ribizl možda. A onda od milja je kalinka, moj mali grm, malo drvo plodova. Ti plodovi se sakupe, napravi se valjda marmelada ili već nešto, što te hrani preko zime. Mislim da je to poanta tepanja u ovoj pjesmi. Drvo koje te svojim plodovima, preko zime drži na životu.“ „A zar se ne spominje i malinka poslije, jel to malina?“ „Pa to je valjda to, prvo kalin ka ka lin, ka ka lin ka moja. Moje malo drvo puno plodova. Pa druga strofa je, v sadu jagoda malin ka malin ka moja.“ „Pa tu su sada i jagode i maline.“ „E jebiga, uglavnom u tom vrtu je to malo drvo puno plodova. I toliko ga vole, da mu se tepa i pjeva.“ Svejedno, i dalje sam uvjeren da se radi o curi. Moja smreko, moj mali čempresu, moje malo plodno drvo. Očigledno je, da neko pokušava tepati nekoj izuzetno visokoj djevuški, koju je ugledao u nekom vrtu. Ona možda nekih dva metra i kusur, rođena na Uralu. A on metar i jedva šezdeset. Pa se sav nešto uzjebo oko nje, sav sretan i zaljubljen onako na prvu, tepa joj „moje slatko malo drvence, mali čempresić“. I još uz to sve, skakuče oko nje prekriženih ruku i lamata nogama, cvrkuće i treperi. A ona čedna i stidna, srce joj se topi, sve gleda da joj se ne zamanta od dragosti, pa da još slučajno ne nagazi na njega onolišnog. Čempresiću moj, smreko moja. Moj slatki tornju. Sve te iluzije mi Tatjana uništava, koja Luku tvrdi da je to vrsta kasne jagode. Kasna jagoda? Meni je opet slika neke cure Jagode, kršne djevuške koja se inače i košarkom bavi. Već stoti put ponavljamo refren Kalinke, nekako baš ide uz votku, al smo više i sami sebi dosadni. Pitamo Tatjanu da nam još otpjeva neke ruske, poznate. Možda neku i prepoznamo. I šta će žena, zamisli se malo, trgne još jednu na eks i pogodi ravno u sridu. Katjuša. Već na prve taktove „rascvetali jabloni i gruži“, sjetih se partizanskih filmova nedjeljom prijepodne. Na kraju krajeva, Juga je imala svoju verziju te pjesme, pa bi mi kao pioniri, uoči jako bitnih obljetnica, stajali u dva reda ispred ploče i pjevali borbene. Najpoznatija ruska pjesma iz drugog svjetskog rata. Tatjana je sklopila oči i pjeva skroz nježno i skoncentrirano. Kao da sa ovom pjesmom nema zajebancije. Sklopih i ja oči na sekundu, a votka je to već iskoristila, da me odvede 60 godina u nazad. Slušam tu melodiju, a slike vlaka krcatog vojnicima mi prolaze kroz glavu. Vidim hrpe i hrpe mladića, zguranih po kupeima, ohrabruju sami sebe pjevajući Katjušu. Poput duha prolazim kroz svu tu masu i svakoga od njih promatram bez žurbe. Sve jače i smjelije pjevaju, kao da će im tako prestati drhtati glasnice. Strah im stoji uklesan u svakom pogledu, neizvjesnost o danima koji slijede biva isprana votkom u jednom gutljaju. Kako Tatjana završava sa Katjušom, tako i ja ostajem na pruzi i gledam zadnji vagon kako odmiče. Na vratima vagona stoji natpis „Stalingrad“. Nestaje prema brežuljcima, iznad kojih nebo doslovno bukti. Otvaram oči i jedino što Tatjani možemo reći je „Bravo!“ Točim nam svima još po votke i govorim Luku, da nemam pojma o čemu pjesma točno zbori, ali reci Tatjani da smo i mi to pjevali u školi. Luke nam onda prepričava, da ovaj put Katjuša nije drvo, nego je ni manje ni više, djevuška. Doduše, to su i oni višeraketni bacači, što ih mi zovemo kaćuše, ali eto u ovom konkretnom primjeru je to cura. Ona skakuće na nekom strmom grebenu, gleda sokola i pjeva o svom dragom, koji treba da na dalekoj granici čuva svoju domovinu, kao što ona čuva njihovu ljubav. Dolazi nam i druga provodnica, sad nas ima deset u kupeu. Brane, Suman, Toma i ja sjedimo na gornjim krevetima, dok su na krevetima ispod nas Ivanović, Luke, Sam, dvije provodnice i naša babuška. Na stoliću ispod prozora stoji nekoliko praznih boca votke, a jedna se nalazi na podu, ispod kreveta. Čujemo ju svako malo, kako se kotrlja lijevo desno. Nekada se čak dokotrlja i do nečije noge, ali umjesto da ju se onda uzme s poda, ona posluži kao naslon za nogu i masaža za stopalo. Babuška nam odlazi po bombone u svoj kupe. Kaže da moramo nešto staviti u usta, da nas votka ne uzme previše. Biće da nije primjetila, da smo mi već leševi i da nam je u ovom trenutku svaka pomoć prekasna.  Englezi nas traže da ih naučimo nekim navijačkim pjesmama, da znaju kako da navijaju za Hrvatsku u Japanu. Ako budu gledali sa nekim hrvatskim navijačima u pubu, čisto da ih iznenade malo. Mislimo da će najbolje proći sa „Lijepa li si“ jer im je to zicer da bar od naših neće popiti batine. Nekim slučajem i na zadovoljstvo Sumana i Ivanovića, jedino što su zapamtili je Dalmaciooo muooreee moujaaa. Sad nas peglaju svako malo da pjevamo refren, kako bi oni važno uskočili sa svojim tekstom. Sam je u deliriju, kad god dođe taj dio, vine hrvatsku zastavu sebi iznad glave i iz sveg glasa zapjeva. Tri je u jutro, stajemo na nekoj stanici i odlazimo svi van na zrak. Stojimo sami na peronu, nigdje nikoga. Cijeli vlak je sablasno taman, jedino na krajevima vagona gdje su vrata, izvire svjetlost. Plus s prozora našega kupea. Svi ostali biće spavaju. Nemam pojma jel vani toplo ili hladno, ne osjećam tijelo nikako. Babuška čitavo vrijeme objašnjava provodnicama, kako smo dobri momci, harašo, harašo Blgari. Unatoč našim naporima da joj objasnimo kako smo iz Hrvatske, ona nas iz nekog svog razloga, svima hvali kao dobre Bugare. A usput nam je donijela kikirikija i bombona i sada nas sve sili da uzmemo, jer ćemo se inače prepiti. A mene čudi da uopće još stojimo na nogama. Vlak naglo trza i kreće lagano, čini mi se da su i same provodnice ostale iznenađene. Govore nam da se brzo popnemo u vagon, a čoporu pijanih narediti da odmah nešto naprave, je više nego preambiciozno. Ali vlak stvarno kreće, tako da još u zajebanciji vršimo jedan mini stampedo na vrata, vješamo se za ručke, stojimo po petorica na stepenici od vagona. Smijemo se, kao da nam se apsolutno ništa ne može dogoditi. Još Tomi ispada šlapa s noge, pa se vraća nazad po nju. „Toma, ne brini, javit ćemo tvojima da si se skrasio u Sibiru!“ Dobacujemo mu sa stepenica. Srećom vlak se i dalje polako kreće, tako da Toma bez problema doteturava do stepenica, još ga mi hvatamo za ruke i ramena, glumeći totalnu dramu, kao da ga spašavamo u zadnji tren. Provodnice stalno nešto viču na ruskom i u tom trenutku, vidim da su smrtno ozbiljne i zabrinute, te da je ovo očigledno jedino nama bilo bezazlena zezancija. „Jebi se papku, mogao si fino ostati ovdje i započeti novi sibirski život. Mogli smo te posjećivati, tebe, Olgu i vaših osmero djece.“ Zajebava se Brane, ali nešto poslije u kupeu mislim, šta da je netko od nas stvarno malo dalje odšetao i da iz nekog razloga nije uspio uletjeti u vlak. Mislim, šta da stvarno odjednom ostaneš u šlapama, majici kratkih rukava i šorcu u pol Sibira. U 3 u jutro, bez dokumenata, bez novca, pijan. I najgori ti je problem, koji ti ne izlazi iz glave, da šta ako netko ne daj Bože naiđe, a ti u čarapama i šlapama vani. Na kraju odlučiš skinuti čarape, jer stvarno nemaju smisla uz šorc i kratke rukave. I eto, bar si se jednog problema riješio. A onda ovo drugo, polako, kad se otrijezniš. Oznake: nogomet, rusija, transsib, Putovanja, vlak, prvenstvo |
13.06.2018., srijeda
Peta noć u vlaku
|
Stol pored nas sjedaju dvojica likova, vidi se odmah po izgledu da su turisti kao i mi. „Jel vi isto na prvenstvo idete?“ „Da, da, a vi znači isto idete, odakle ste?“ „Hrvatska.“ „Stvarno! Pa možemo li da vam čestitamo na onom guženju Švaba u Francuskoj, na prošlom svjetskom prvenstvu!“ I tu se naravno iste sekunde pružaju ruke i naručuje se nova tura pive i votke. „Pretpostavljamo da vas dvojica onda niste iz Njemačke?“ „Ne daj Bože. Engleska!“ „A pa naravno, to onda objašnjava ove čestitke.“ „Sve reprezentacije koje potuku „Kupusare“, zaslužuju sve moguće čestitke.“ „Kako vi putujete, jeste krenuli vlakom skroz iz Engleske?“ „A ne, jesmo Englezi, ali živimo i radimo u Moskvi već par godina.“ „Ma da, pa otkud u Moskvi?“ „Ma radimo za Moscow Times, to su novine na engleskom, ali naravno za rusko tržište. Ja sam usput rečeno Luke i ja pratim slikom ono o čemu Sam piše.“ „Samim tim, ja sam Sam, pokušavam opisati ono, što je ovaj genije uslikao. U biti ja moram opisati šta je na slici, budući da su mu slike obično toliko loše, da bez mog opisa, ne bi ni znali o čemu je riječ.“ „E, a mi smo dvaput Marijo, Brane, Toma i Saša. Studenti, moglo bi se reći. I kada smo zajedno, jednako smo loša i neučinkovita kombinacija, kao i vas dvojica. Kako to da vas nismo do sada vidjeli, jel vam ovo prvi izlazak u restoran?“ „Da, Sam je odlučio da me izvede na ručak, mislim da me šupak pokušava zbariti, ali srećom smo naišli na vas, pa mi neće moći prodavati romantiku u dvoje.“ „Odlično, vi ste bar u dvoje, mi imamo taj problem da nas je petero. Jebiga nikada ne možemo imati romantiku u parovima, bez da jedan izvisi.“ „Istina je ta, da smo ušli tek u Irkutsku. Krenuli smo ranije, jer smo čuli da obavezno moramo posjetiti Irkutsk, tako da smo se tamo zadržali dva dana i onda uhvatili ovaj vlak.“ „Pa šta ima tako obavezno zanimljivo u Irkutsku? Zar nije to industrijski grad?“ „To je grad prepun studenata tj. studentica, a još su dodatno napravili nekakav otok u jezeru, gdje su stalno neke fešte, hrpa mladih ljudi i votke. Tako da je u biti odlična zezancija bila, jako puno lijepih i totalno uništenih i omamljenih Ruskinja. Ali najviše su nas se dojmile agencije za sklapanje brakova.“ „Šta one rade urnebesno, osim što sklapaju brakove?“ „Pa upoznali smo tog tipa, koji drži agenciju. Kao prvo to je internacionalno sklapanje brakova. Preko njega ti se prijave ruske dame, koje bi bile spremne udati se za nekog stranca. Da budem točniji, spremne su se udati za bilo kakvog stranca, te da ih on odvede iz ruskih sela, u bogate zapadne gradove. Onda se ti stranci jave, iz Amerike, Engleske, Njemačke ili odakle god već, plate hrpu love i dolete u Rusiju. E onda ta agencija već negdje organizira višednevno druženje, gdje tih nekoliko debelih i ružnih starkelja, bira koju će od ovih jadnica odvesti kao svoju novu ženu.“ „A kakve su te Ruskinje?“ „Ruskinje? To nisu one mlade i sičušne tajlandske kurve, za koje misliš da nemaju ni 15 godina. A ne, ovo su prvoklasne, jebozovne gospođe i ljepotice. Sve su to žene od nekih 25 do 40 i to nisu nekakve glupe seljanke. Tu ima i učiteljica i inžinjerki, pametnih ljepotica sa fakultetom.“ „Pa koji kurac se prijavljuju onda na to? Ne mogu vjerovati da će takve cure otići sa ružnim starkeljama.“ „Hoće. Jer im je više zlo od niskog standarda, od preživljavanja sa 100 dolara mjesečno. U nekoj vukojebini, gdje nema ništa od svega onoga što mogu vidjeti samo u filmovima. Tako da nakon nekog određenog vremena, kad prođu 25 ili 30 godina, progutaju ponos, stave oglas u novine i čekaju svog Amera ili Engleza. A ovi opet, već iz aviona silaze sa našiljenim kitama, jer znaju da takve komade, kod kuće ne bi našli ni u najluđim snovima.“ „Pa biće da su svi sretni na kraju?“ „Najsretniji je ovaj koji ima tu agenciju. Ispada da na kraju svi karaju te cure, samo što on još uzme hrpu love od ovih bogatuna.“ Zovemo našu babušku da nam donese još jednu rundu. „Nego, jeste vi kada probali Jorš?“ Pogledava nas Luke sa podignutom obrvom. „Ne, šta bi to trebalo biti?“ „Pola piva, pola votka. Mislim da bi mogli s tim još malo da zabiberimo ovu rundu.“ „Mudre riječi izlaze iz tvojih usta naš novi prijatelju i mislimo da ćemo te vrlo rado poslušati.“ Jorš nas ubija. Nakon par rundi, imam osjećaj da mi je glava samo nepotrebni dio tijela, koji se ljulja na ramenima i samo mi pričinjava brigu, kako da ju održim uspravnom. Neke veće koristi od nje, stvarno ne vidim trenutno. Unatoč tome, teme su nam nepresušne, kao da se poznajemo dugi niz godina. Mislim da ovim tempom nećemo skontati ni da su 2 dana prošla u ovom restoranu. Refleksi nam odumiru, jezici zapinju, znojimo se, gornji dijelovi majica su nam mokri jer nismo više u stanju ni da naciljamo čašu u usta. Jedva čekamo da se nasmijemo na nešto, jer onda otpustimo vratne mišiće, glava nam klone na podlaktice na stolu i smijemo se baš od srca jer su fore nenadjebive. A svaka nam je smiješna. Tako da to cijepanje od smijeha traje i po nekoliko minuta, samo da ne moramo ponovo podignuti glavu uspravno. Mozgu se ionako više živo jebe za sve.  „E vidite ova prostranstva“, profrfljava Luke. Sad mi svi, sa najvećim naporom, sinhronizirano okrećemo glave prema prozoru i zvjerlamo sa otvorenim ustima, dok nam slina kapa na stolnjak. „Da.“ „Divna prostranstva.“ „Živjela prostranstva!“ „A šta s njima?“ „E upravo s ovih poljana je Đingis Khan prije nekoliko stotina godina krenuo u pohod i sjebao je i Ruse i Kineze i Afganistance i uostalom sve živo pred sobom, došao je skroz do Mađarske.“ „Pa baš smo ga mi jučer spominjali, valjda isto inspirarani ovim prostranstvima.“ „Jebote čovjek tolike kilometre prevalio da bi došao do Mađarske. A nama je Mađarska pred nosom.“ „Kako je vama Hrvatima dobro. Čovjek se potuče s pola svijeta da bi došao do Mađarske, a vi ste odmah ispod nje. Ko zna zašto li mu se Mađarska toliko svidjela?“ „Pa prvo, valjda je čuo za uzavrele Mađarice. Tu je već toliko poludio, da je okupio vojsku, popeo se na konja, propeo ga, iskukao mač i povikao: Braćo, idemo da guzimo! A putem je vjerojatno čuo i da ima jeftino sira da se kupi. I ko se ne bi onda upustio u rat s pola svijeta, samo da si ispuni tako neke želje...“ „Naravno, ni meni ne pada niti jedan pametniji razlog na pamet, pa biće da je to to onda.“ „I još je u Budimpešti jedna od najvećih produkcija porno filmova na svijetu.“ „Pa eto, šta ti više treba za razlog, da kreneš u rat protiv Rusa i Kineza.“ „Mongolija bi trebala biti sada samo par kilometara od ove pruge.“ „Pa ona daljina tamo, sigurno je ili Mongolija ili Kina, zavisi jesmo li već prošli pored Mongolije.“ „E Mongolaca genijalaca, a ja mislio da smo mi u stanju raditi svakojake pizdarije radi cura.“ „Ma kakvi, nismo ni do koljena Đingis Khanu.“ Luke opet naručuje rundu, nama se plače od jada, ne osjećam više da se nalazim u svom tijelu. Idem pišati u prvi vagon do restorana. Kako sam se ustao, spucam prvo rukom od rub klupe, pa ramenom od one naslage kartona punih votke i na kraju se zakucam čelom u vrata, jer ih eto, nisam vidio. U WC-u pokušavam uštopati svoje ljuljanje, tako što se naslanjam na zid. To opet drastično ugrožava ciljanje WC školjke, budući da pišam po svuda samo ne u nju. Ali kako pišanju nikad kraja, lakše je ostati naslonjen. Kao da sam u sebe sasuo hektolitre tekućine. I što je najbolje, izgleda da neću skoro prestati. Sigurno sam bar par kilometara prepišao, mislim da bi se tako moglo opisati pišanje u vlaku. Nazad u restoranu, Luke i Sam nam objašnjavaju kako im je poslodavac platio i put i nabavio novinarske iskaznice za tekme Engleske i Rusije. Tako da će Luke kao fotograf biti odmah uz teren, dok će Sam valjda izvještavati sa tribina. E to su majstori! Isto se zajebavaju vlakom, idu na svjetsko, sve plaćeno, biće još na metar od igrača i to se ne radi o profesionalnim sportskim novinarima, nego eto, o novinaru i fotografu nekih novina. Nešto kao „Brodski List“ u Sl. Brodu ili kao što bi Nele u Nadrealistima rekao „Spucarevo Zeitung“ ili „New Travnik Times“. Jebiga, za neke stvari u životu stvarno trebaš biti Amer ili Englez. Da mi radimo kao novinari, vjerojatno bi nas poslali na kakvu seosku olimpijadu, da izvještavamo o borbi volova i potezanju konopa. Naravno, o vlastitom trošku. Stvarno je zanimljivo, kako državljanima nekakve napredne zemlje, se nude i napredne mogućnosti. Sve stipendije, donacije, pomoći i krediti su spremni i čekaju. Ti jedino trebaš imati bilo kakav projekt, nekakvu ideju, inicijativu, motivaciju za bilo čim. Računovođe lupaju glavama i ne znaju na šta ispucati godišnji buđet, mole Boga da se bilo ko pojavi, sa bilo kakvim glupim ili pametnim prijedlogom. Razbijeni smo kao deve. Jedva uspijevam ustati sa klupe, a gdje je još put do našeg vagona. Uopće ni ne pokušavam obuzdati tijelo, nego samo teturam i pratim kako me zanosi lijevo-desno po hodniku, te se zabijam ili po prozorima ili po zidovima od kupea. Sa Englezima smo se dogovorili da svi predahnemo malkice u svojim kupeima, pa da poslije nalete do nas, kako bi nastavili druženje. Ja bih najradije predahnuo već sada. Sklupčao bi se bilo gdje, na sred hodnika, u WC-u, na šasiji ispod vagona... Bilo gdje, samo da odmorim od ovog pješačenja i ubijem oko na minutu, dvije. Imam osjećaj da hodamo već 3 dana. Postoji ona teorija relativnosti, gdje je Einstein uspoređivao nešto u vezi sa vlakom. Po mom shvaćanju, ako ja ovoliko ko budala pješačim po vlaku, mogao bi na kraju putovanja reći da sam bar pola puta do Vladivostoka prepješačio. To sad što sam ja pješačio po vlaku koji se kreće, je čisto relativna stvar. Kako smo mogli uopće krenuti na ovakav marš, bez da smo ponijeli vode za put. Dehidrirat ću dok dođemo u kupe. A ko zna jel i tamo uopće imamo vode. Otići ću se napiti u WC, pa makar zagnjurio glavu u školjku. Peta noć u vlaku  Legao sam u kupeu na pod, koliko sam dug i širok. Uopće mi se nije dalo čekati dogovor, tko će kuda, na koga je red da leži na podu, a tko će na krevete. Ostatak se nije bunio. Nisu ni ludi. Pod je divan, samo što se vrti non-stop, pa nikako da smirim sliku u glavi. Mora biti negdje prekidač, da ugasim taj podivljali pod, jer ovako će mi se još početi vrtjeti u glavi. Stvarno moglo bi mi naškoditi nakon ovolikog pića, a možda čak i pozliti ako se nastavim vrtjeti. Sad se sve vrti. I kreveti se vrte zajedno s podom. Biće da je netko stavio nekakvo magnetno polje na vrh kupea, jer ne znam kako da drugačije objasnim ovu pojavu, gdje se i pod i kreveti, sve se vrti. Ne znam koja je svrha ovome? Idem se okrenuti na stranu, možda prestane. I prestalo. Ako se sad okrenem na leđa? Opet se vrti. Možda je do mene? Da li mene taj magnet okreće, pa pošto ležim na podu, možda ja pokrećem i pod i onda samim tim i krevete? Odoh se okrenuti na stranu. Ispizdit će ostatak ekipe, ako ih nastavim stalno vrtjeti. Još će se i njima zamantati u glavi od ovoga. Nije ni loše uostalom ovako na strani ležati. Mogu da buljim u remen od ruksaka, koji je ispod kreveta. Mogu da buljim čak i s jednim okom. Evo, ako zatvorim oba oka… Aha, sad ne vidim ništa. Dobro, nije ni tako loše… Ne znam jesam li spavao pola sata ili duže, ali ne znam ni kako da provjerim to. Ne sjećam se kada smo zadnji put gledali na sat. Dan je lako prepoznati, jer je jebiga, dan ... i mi smo u restoranu i mozak nam tetura od uha do uha. Onog trenutka kada napustimo restoran i vučemo naša natopljena tijela po vagonima, tada je nebo ljubičaste boje, pada mrak i mi padamo po kupeu. Kada je prozor potpuno zatamnjen, a mi potpuno izgubljeni u kupeu, debelo smo zašli u noć. Da zora sviče, obično skontamo kad nas bljesak sunčeve zrake ošine kroz prozor po očima. Ali u tom trenutku, mozak napuhan svim mogućim događanjima, ne percipira to kao izlazak sunca, što je normalno za svitanje. Ne. Mozak nakon litara i litara votke iznenađeno komentira sebi, kako je vjerojatno došlo do eksplozije urana u daljini, možda se kakav komet strmopizdio u tajgu ili nam se valjda nekakva viša sila pokušava obratiti kroz prozor. Zadnje u redu mogućnosti, čeka sunce. Odlučno da nas naglo prekine u našem urlanju Daleke Obale ili Pušenja, smijehu i zajebanciji, krišom samo proviri na istoku. Što mu bude sasvim dovoljno, da nas poput vampira zaslijepi, ali ujedno i natjera da ga skrušeno i fokusirano promatramo u svoj njegovoj ljepoti, dok izranja i obasjava bespuća. Stvarno, zore se ne smiju ignorirati. Dočekati zoru nakon cijelonoćnog zajebavanja i opijanja, je poput osvojenog finala i nagrade za pobjednike, koji su ustrajali do kraja. A i na kraju krajeva, početak je novog dana. Mora mu se prići sa određenom dozom poštovanja. Uglavnom, probudio sam se. Osjećam da mi tijelo drhti, ruke mi se tresu, u ustima mi se nalazi stvrdnuta fasada od sline. Jezik jedva pomičem. Netko mi je sigurno dok sam spavao, odrubio glavu i na ramena namontirao onu kuglu za kuglanje. Ivanović svira lagano Simona i Garfunkela, The Sounds of Silence. „Hello darkness, my old friend. I come to talk with you again.“ Slušam te stihove i buljim u nečiju skorenu čarapu, koja mi lebdi ravno iznad čela. Leš. Ne mogu da se pomjerim. A i kuda ću na kraju krajeva? Evo me na podu od kupea i primjećujem da jedino iz ove perspektive mogu da ležim i da u vidokrugu imam ostalu četvoricu suputnika. Bez da se propinjem, okrećem glavu, naginjem se, sve ono što ionako nisam u stanju da trenutno napravim. Saznajem da uopće nije jutro ili novi dan, nego je tek prošlo sat ili dva i još je to ista ta pijana večer, za koju sam mislio da smo je se riješili jučer. Odjednom se otvaraju vrata i onaj mali Sergej iz kupea pored nas, stoji mi naopako iznad glave i valjda mu je zanimljivo što ja ležim na podu. Ostavlja vrata otvorenima, naslanja se na prozor u hodniku i gleda nas. Nemam snage da ga bilo kako zabavim. I tako mi svi ležimo, ja na podu, Ivanović s gitarom, a Sergej sve to mirno promatra. Nitko ne progovara, osim što se lagano čuje „The Sounds of Silence“. Sergej je nakon nekog vremena nijemog promatranja, jednostavno isčezao. Valjda smo mu ovakvi pasivni dosadili, pa je otišao nazad u svoj kupe. No u svojoj naopakoj slici vidim nova lica, kako nas promatraju na ulazu u kupe. Sam i Luke. Razbacili su pijane osmijehe od uha do uha, kažu da smo im nedostajali, pa su nas krenuli potražiti. Pa dobrodošli dragi gosti! Ostatak ekipe se isti tren probudio i brže bolje smo napravili mjesta za još dvojicu. Sad nas je sedmero u kupeu predviđenom za četvero. Nema veze, kažu gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Po našem raspoloženju, ovdje bi stalo bar još 20 ljudi. Iskopali su i 2-3 flaše votke, koje su ponijeli sa sobom, čisto da nastavimo tamo gdje stadosmo u restoranu. Tu su još i naše tri flaše. Imamo šest flaša votke na stolu, a sigurno se bar par litara već druži sa našim jetrama. Valjda se zato i tresemo i smijemo istovremeno. Svi pijani kao deve, strašno. Pijani kao deve? Kakva je pijana deva? Zamišljam si nekoliko pijanih deva, kako zagrljene plešu Can Can po sred pustinje, pucaju u zrak iz kalašnjikova i konstantno žvaču duhan i pljuju jedna drugu. Jao umrijet ću ako ne popijem neke vode, čaja, soka… U ustima mi je beton. Ali budući da nema ničega osim ovih hektolitara votke, jebiga, nema se s čim ugasiti žeđ, nego s votkom. Hura! Hajmo gasit vatru benzinom. Svi redom nalijevamo ovaj otrov u plastične čaše i nazdravljamo, jebiga, subota je na večer. Idemo popit još koju, pa ćemo izaći u grad. To bi bilo fenomenalno, da ima vagon kao noćni klub, čisto da se ljudima ne uskrati vikend i izlazak. Odeš iz kupea u vagon disko, platiš upad, uzmeš pivu, staneš negdje u kut i iz mraka promatraš prazan plesni podij. Nakon par piva i par sati stajanja u kutu, izađeš iz vagona, kupiš kod ovih provodnica burek i smažeš ga putem do kupea. I eto te, vikend kao kod kuće. Ivanović za naše nove članove pomno izabire R.E.M. iz našeg skromnog repertoara domaćih i stranih glazbenih numera. Malo je reći da znamo samo refren. Al ga zato pjevamo, kao da smo ga danima svi zajedno vježbali. Ovaj ostali dio svi tresemo glavama, Ivanović je odlično skinuo melodiju, a mi kao da smo pisali tekst, na-naaa-na na na na-naaa-na na na na na-naaa-na i onda iz sveg glasa „It's the end of the world as we know it and I feel fine!“  Nakon određenog repertoara Metallice, Gunsa, ovoga i onoga, uspuhali smo se, zarumenili, uznojili, tako da smo morali vrata od kupea otvoriti, da bar malo nekog zraka uđe unutra. Sve ovo vrijeme smo imali zatvorena vrata, eto iz razloga da komšijama budemo manje bučni. Samo što je popratni efekt bio taj, da se kupe pretvorio u saunu. Spustili smo do kraja i prozor u hodniku, nasuprot našeg kupea. Na hodniku nema nikoga, niti se ko buni, znači između našeg mini tuluma i ostatka putnika vlada sklad. Luke nam malo priča kakav je život u Moskvi ili Rusiji općenito. Kaže da je jednom šetao s nekom curom, koja valjda nije imala dozvolu boravka za Moskvu. Navodno kao stranac trebaš još posebnu dozvolu da bi boravio u glavnom gradu. Sve mi je to nebuloza, uglavnom šta god, presretne ih policija i povuci potegni, trt mrt, zaprijete da je to ilegalno i da će oboje završiti u zatvoru na dan ili dva. I šta će Luke, ode do bankomata, podigne 300 američkih dolara i riješi se svih briga. Valjda nam je Luke htio s tom pričom pokazati koliko su država i narod korumpirani, kad čak i murija radi takve bezvezarije gdje gubi obraz i uzima lovu. Mi smo ga taman htjeli isprdati kako mu je priča bezveze i kako je to najnormalnija stvar. To da murija uzima lovu. Ali valjda uvidjevši s kolikim posprdavanjem je to ispričao, imam osjećaj kao da nam se svima upalila nekakva lampica, te smo se malkice postidjeli dati mu do znanja koliko je i u našoj zemlji palo janjetine, samo na račun izmišljenog prekoraćenja brzine. Tako da smo nekako izbjegli tu temu i bacili se na fenomen Rammsteina, za koji nam Luke govori da je i on sam totalno iznenađen, koliko Rusi zapravo puše tu grupu. Ali isto tako, da se u Moskvi nalazi ogroman broj Skinheadsa, tako da s te strane možda to sve i ima smisla. Ja opet nikako ne mogu povezati Ruse i Skinse. Al hajd, Luke kaže da je imao sa takvom jednom grupom problema i to baš kraj stanice „Prospekt Mira“, tamo gdje je bilo naše „ministarstvo“ u Moskvi. A veseli grad u koji hrlimo, je navodno najgori i najkorumpiraniji u cijeloj Rusiji, jer se nalazi u rukama mafije koja dila sa autima iz Japana. Uz to je i lučki grad i sam po sebi poprilično zajeban. Rekoh mu Luke, zajebi priču, samo nas sjebavaš još ovdje, tako da smo nategnuli po još koju iz plastičnih čaša, Ivanović je opajndrčio Beatlese na gitari i crnih misli, zlih i opasnih gradova, nestalo je kao da ih nikada nije ni bilo. I tako to i treba da bude. Trebali bi imati one naljepnice iznad ulaza u kupe. Kao kada ti dođu kuću posvetiti, pa nalijepiš iznad vrata „U ovoj kući se ne psuje“. Tako bi i mi mogli nalijepiti „U ovom kupeu nema crnjaka. Samo veselo.“ Vrata od kupea nisu bila skroz zatvorena i odjednom nečija glava proviruje. Naša provodnica! Kaže nam Luke, koji govori ruski, da je došla samo da provjeri jesmo li dobri. Naravno da smo dobri, zovemo provodnicu odmah da nam se pridruži i popije koju s nama. Ona kao ne bi, zahvaljuje se, što mi naravno ne prihvaćamo i svi joj rukama mašemo da uđe unutra, tako da nas odjednom ima osam u kupeu. Svi nazdravljamo transsibirskoj željeznici i Rusiji kroz koju putujemo.  Oznake: transsib, rusija, nogomet, prvenstvo, vlak, Putovanja, Russia |
