30.05.2018., srijeda
Transsib
Znači to je taj vlak. Legendarna transsibirska željeznica. Nakon toliko razmišljanja o njemu, očekivali smo u najmanju ruku svemirski brod ili bar nešto posebnije izdanje. Pruža nam se prizor skroz običnog vlaka, dobro, osim što nosi ime „Rossija“ (Rusija) i vagoni su po cijeloj dužini obojani u boje ruske zastave. Na vrhu je bijela linija, zatim je pola vagona u predjelu prozora plavo, dok je donji dio vagona crveno. Naš vagon sa sretnim brojem 13 ne tražimo dugo, predzadnji je u cijeloj kompoziciji. Ispred vagona je mnoštvo zanimljivih putnika, svi nervozno dovršavaju cigarete čekajući polazak. Neki od njih u košuljama, kravatama, odijelima i šarenim papučama na nogama. Tip pored nas u crnoj kožnoj jakni stoji pored otvorenog kofera sa alatom, kojeg pokušava još prodati nekome od putnika namjernika.  Kondukterke su također ispred vagona, sređene u tamnoplavim odijelima, suknje, crne čarape, beđevi „Rossija“ pribodeni na grudima. Karte se pregledavaju prije ulaska u vlak. Moramo i putovnice pokazati, uspoređuju imena, sve je ok, široki osmijeh kao dobrodošlica, izvolite ući. Ipak sve ovo poprima drugačiju sliku, nego što se može kod običnog vlaka doživjeti. Jedva prolazimo hodnikom koji je sam po sebi vrlo uzak. Onako kao u svim vlakovima ustvari, samo što mi imamo popratnih sadržaja na leđima, koji svako malo negdje zapnu. Prvo što mi upada u oči tako blago zaglavljen, jest tepih u hodniku. Ustvari skroz dole je tepison, a preko njega se čitavom dužinom vagona proteže tepih-staza. Prozore na hodniku ulijepšavaju metalik srebrne svilene zavjese, sa dodatnim šivačim čarolijama istkanim uzduž i poprijeko. Dok je donja polovica prozora zakrivena bijelim zavjesama, nešto što bi neki možda na kuhinjskom prozoru imali. Pogotovo oni koji u prizemlju stanuju. Ovo je definitivno iznad dosega običnog vlaka i moram priznati da mom oduševljenju nema kraja. Iako i dalje stojim zaglavljen u hodniku i blokiram prolaz svima iza mene. Čujem Sumana odjednom kako viče da je Svetlana došla ispratiti nas. Kuda sad? Ne mogu naprijed jer sam se zaglavio, pa tako ni Ivanović i Toma koji su iza mene. Okrenuti se ne možemo, tako da sva trojica opet izlazimo unatrag iz vlaka. Kondukterke nas čudno gledaju kao uostalom i Svetlana, pa i oni u podzemnoj maloprije. Tko će im sada objašnjavati, da je sve to dio novog trenda, koji je stvoren danas, ali mu predviđaju sjajan uspjeh u budućnosti ulazaka i izlazaka iz vlakova. Svetlana kao da bi prokomentirala nešto, ali je samo uzdahnula, sklopila ruke i počastila nas opet predivnim srdačnim osmijehom. Pokazujem rukom na vagon iza sebe. „Transsib!“ „Transsib!“ ponavlja i smije se, govori nam još nešto, ali nam nitko ne treba prevoditi, kako nam želi sretan put i da se dobro provedemo. Legenda. Ekstra je ona još došla ovdje, da se uvjeri kako nas je dobro otpremila i kako smo se mi stvarno ukrcali na taj vlak. Stvarno ne znam kako ovoj dobroj osobi dostojno zahvaliti, svi je redom ljubimo u obraz, stiščemo joj ruku u znak pozdrava, a ona da može iskreniju sreću pokazati u svom osmijehu, mislim da bi trebala imati dvoja usta. Ulazimo opet u vlak i mislim da bi trebali poraditi na tom ulasku. Nije red da samo izlazimo unatrag, trebali bi početi i ulaziti unatrag. Loše ćemo profurati trend ovako polovično.  Tek sada i primjećujem da je peron u ravnini vagona, te da se uopće ne moramo penjati u vlak. Točkovi od vagona uopće se ni ne vide. Ipak je ovo naš mali svemirski brod kojeg smo tražili, uvreda je nazvati ovaj vlak samo vlakom. Probijamo se do kupea sa našim ležajevima 9, 10, 11 i 12. Na mojoj karti stoji 15. Budući da svaki kupe raspolaže sa četiri ležaja, a četiri sam već nabrojao, biće da moj ležaj nije u ovom kupeu. No kako smo se već prije dogovorili, probat ćemo stati svi u jedan kupe, tako da ipak budemo svi zajedno. Ivanović i Suman ulaze u kupe i pokušavaju se raskomotiti. Mi ostali stojimo u hodniku i nitko ne može proći od nas, budući da smo sa torbama, a i nama samima kompletno zablokirali prolaz. Požurujemo ovu dvojicu, samo da se maknemo sa hodnika, jer ljudi i s jedne i s druge strane postaju polako nervozni. Tako da svi uskačemo brže bolje u kupe, gnječimo se između ruksaka i kreveta, ne možemo se mrdnuti. Kupe se čini užasno mal i tijesan. I u njemu prozor ukrašavaju metalik svilene zavjese, sa cvjetovima ili sitnim palmama iscrtanim po njima. Dva kreveta s jedne i dva s druge strane, jedan iznad drugoga. Između njih možda metar širine, koju smo mi trenutno ispunili. Ispod prozora je mali stolić, pričvršćen za vagon. Pokušavamo se riješiti torbi, sjesti nekako, ali kako god netko krene nešto napraviti, gura drugoga, ovaj trećega, treći gura vrata iza sebe. Ne možemo se okrenuti, a na hodnik bolje da ne izlazimo, jer imam osjećaj da je cijela ona tržnica od maloprije, došla za nama u vagon. Sigurno je i ona kokoš tu negdje, čeka na volej. Usudio bih se čak reći, da je u nas stanje malkice kaotično. Svatko bi svoju torbu negdje maknuo i pokušao stvoriti mjesta, ali umjesto mjesta, samo se zatrpavamo sve više i više. „E ajmo ovako, ajde nek jedan prvi sredi sebe, mi svi ostali ništa ne radimo. Neka netko prvi skloni svoju torbu i sjedne na krevet, pa ćemo tako jedan po jedan“, napokon je Ivanović preuzeo kontrolu nad kupeom. Tišina. Svi stojimo i gledamo se ozbiljno. Traje to dobrih par sekundi, dok nismo istovremeno pukli od smjeha. „Ajde ja ću, ja ću prvi otvoriti sezonu spremanja kupea“, Toma podiže torbu na gornji lijevi krevet. „E, pa ovdje ima još mjesta!“ i pokazuje nam na spremište iznad vrata. Stvarno iznad vrata, tj. hodnika svaki kupe ima još mjesto za prtljagu, taman dva ogromna ruksaka kako se ispostavlja u našem slučaju. Odlično, Toma i Brane su riješili svoje stvari i sjeli na gornje krevete. Suman je zauzeo donji desni krevet, Ivanović gura svoje stvari ispod lijevog kreveta, a meni izgleda ostaje ovaj komfor od jednog metra između kreveta da se raširim. 16:27, vlak kreće! „E ljudi, pa uspjeli smo, krenuli smo!“ urla Ivanović od sreće i traži nešto po đepovima. „Gdje su nam oni mobiteli, da javimo kući da smo u vlaku i da ne brinu?“ Ponijeli smo 3 mobitela koja su bila na ugovor. Ja svoj nisam nosio jer ionako nemam pretplatu, niti uključenu karticu na roaming, što znači da bih ga đaba nosio jer niti mogu zvati, niti slati poruke iz Rusije ili Japana. Odlučili smo svi koristiti ta 3 mobitela, čisto za najnužnije javljanje gdje smo i kako smo. A sve troškove na kraju podijeliti na nas pet. Toma je poslao curi na njemačkom poruku, da smo dobro, krenuli smo vlakom i puno pozdrava, pusa i ko zna čega još. Stigao je i odgovor, ali od neke druge cure, s nekog nepoznatog broja, jer je Toma pitaj Boga na koji broj poslao poruku. Nepoznatoj curi se biće svidio slučajni sms i sve te puse i ko zna šta još, te vjerojatno probudio avanturistički duh u njoj, kako je ovo sigurno neki znak, sudbina ili početak jednog predivnog prijateljstva. I biće da joj se to do te mjere svidjelo, jer poruke sa koje kakvim pitanjima ne prestaju stizati. Tomi naravno ne treba puno da mu proradi ona zajebantska narav, te pokušavajući joj umirući od smjeha objasniti iz jedne ili dvije poruke da se zajebao i kako je sve ovo jednostavno krivi broj, sve se više zakopava i ova je sada odlučila uključiti rafalno slanje poruka. Ne znam da li i mi snosimo troškove od primljenih poruka u roamingu, ali eto toliko o pokušaju samo nužnog korištenja mobitela. Suman uspijeva sa drugog mobitela javiti da smo svi dobro, a od kuće nam javljaju da stranica koju su dignuli na internet, preko koje bi rodbina i ekipa mogli pratiti gdje smo, upravo proživljava renesansu. Navodno je netko spomenuo stranicu na nekom nogometnom forumu i sada se masovno javljaju ljudi sa svih strana iz Hrvatske, BiH, dijaspora iz Njemačke, Švice, Austrije, Kanade, Australije, Amerike, svi su oduševljeni što se ipak našlo par delegata da idu vlakom, svi žele puno sreće i šalju puno pozdrava i tako toga. „Jebote još ćemo postati popularni“, samo što je Toma to rekao, zazvoni nova poruka od ove divljakuše. „Jebote ova nije normalna, majke mi!“ „Jako čudno ponašanje“, promrmljava Brane, ne uzbuđujući se pretjerano oko svega ovoga. „Very strange behaviour“, još jednom na engleskom, ako ga netko eventualno nije razumio. „Hajde da nazdravimo onda u to ime!“ vadi Toma flašu votke koja je za divno čudo prazna, ali koju je on uredno nosio čitavo ovo vrijeme sa sobom. „Da nazdravimo u ime ovog psihopate na telefonu ili u ime stranice?“ „Nemamo ništa s čim bi nazdravili?“ pita Suman razočarano. „Pa izgleda da nemamo s čim nazdraviti, ako smijem da primjetim“, primjećuje Brane, „Ha ništa, morat ćemo potražiti restoran, nije red da ovako krene putovanje.“ „Ja moram probati zamijeniti ovu praznu za punu flašu“, ustaje već Toma, „budući da sam malkice ožednil.“ „Neka vas onda, ja ću ipak malo prileći ovdje“, Ivanović mrmlja sebi u bradu, rastežući se već po ležaju. „Ja ću isto ostati, da stvari malo raspremim i smislim kome ću od vas ukrasti krevet. Pa donesite nam nešto ili pivu koju ili ako pronađete zamjenu za tu flašu“, dobacujem žednima, dok su Brane i Suman već nestali niz hodnik. „Može, zamijenit ćemo ovu praznu, za drugu praznu flašu“, smije se Toma, dok pokušava zatvoriti vrata od kupea. Vrata od kupea imaju skroz logičnu kvaku. Okrenuta je prema gore i ako se vrata misle otvoriti, onda se kvaka povuče u onom pravcu u kojem se vrata otvaraju. Ako mislimo zatvoriti, kvaku gurnemo u pravcu zatvaranja vrata. „Jel možemo mi zaključati ovaj kupe, u slučaju da svi idemo u restoran?“ razmišljam na glas. „Pa mora moći“, odgovara Ivanović ne gledajući ni kvaku, ni vrata, fokusiran skroz na plafon. Promatram kvaku i pritišćem prstom po svim izbočinama ispod kvake i šarafima oko nje. Kao da prvi put u životu vidim kvaku, pa sve oprezno pipkam - šta je to? „Mislim da se ne može, al ajd pitat ćemo ove kondukterke.“ „Ma mora moći“, dodaje Ivanović, ne spuštajući pogled sa plafona. Gledam Moskvu kroz prozor, imam osjećaj da ćemo još satima putovati dok izađemo iz grada. Evo nas u vlaku. Transsibirska željeznica. Mislim da mi je sama ta pomisao i dalje fascinantna, koliko god se već mjesecima bavimo ovim vlakom. I dalje ne mogu vjerovati da stvarno sjedim u njemu. Najradije bi se odmah bacio na upoznavanje ljudi u vlaku, da svima kažem koliko sam sretan što smo tu. Možda su i oni isto tako sretni? Mogli bi se onda svi zajedno neizmjerno veseliti. Gledam gitaru i mislim si da bi mogli u toj sreći i zapjevati nešto svi zajedno, cijeli vagon. Možda kakav tulum u hodniku vagona. Da se baš svi upoznamo, ipak smo komše, kupe do kupea. Pa možemo jedni drugima doći u posjetu u ovih tjedan dana putovanja. Popričati malo uz gutljaj votke, možda neko ima kolače ili nešto za jesti, pa se to na komšijskoj bazi zateferiči do u neko doba. Kud pomislih na jesti, osim onog obilatog doručka od jutros, nismo se baš nešto hranili. Trebali smo i mi možda sa ostatkom u restoran. Gledam Ivanovića kako se ušuškao na krevetu, zagrljena deka i prezadovoljan blaženi osmijeh na licu. Mislim da ga je ovo ljuljkanje i konstantan zvuk kojeg vlak proizvodi odvuklo daleko. Gdje god već želi da bude, sigurno je u snovima već tamo. Tu-dum tu-dum, tu-dum tu-dum, pa i ovdje je zvuk isti kao i u svakom drugom vlaku. I nevjerojatno koliko hipnotizira i uspavljuje, ako ga se pomno sluša. Tu-dum tu-dum, tu-dum tu-dum. Mislim da mi nikada taj zvuk nije bio toliko zanimljiv kao sada. Mislim da nikada nisam ni obraćao toliku pažnju na njega. Mislim da mi ne bi ništa falilo, da i ja odmorim malo. Ama baš ništa… Budim se i pokušavam odgonetnuti gdje sam. U daljini mi se vraća zvuk tu-dum tu-dum, polako otvaram oči, gledam oko sebe i stvarno sam u kupeu. Ništa nije san. U vlaku smo, putujemo Rusijom! Protežem se sav sretan što je ovo putovanje tek započelo. Sjećam se da sam negdje pročitao (u otprilike svakoj priči o putovanjima) kako cijeli smisao putovanja nije odredište ili cilj, nego put sam po sebi. Pogledavam kroz prozor. Dan je još uvijek, al nema više zgrada, nema ni grada. Samo šuma. Buljim u stotine stabala koja jurišaju pored vlaka. U svakome od njih čini mi se da ću vidjeti nešto drugačije, posebno. Iako se sve te silne breze baš i ne razlikuju jedna od druge. Istežem se trljajući jednu ruku od drugu, pa nogu od nogu, toliko mi je dobro da ću početi da predem na ovom krevetu. Ivanović isto lagano dolazi sebi. Prošlo je nekoliko sati, ovi se još nisu vratili iz potrage za restoranom. Biće ustvari da su ga našli. U vlaku je skroz toplo, čini mi se da dobro lože, iako je kraj petog mjeseca. Dovoljno je biti i u boksericama, a kamoli u hlačama i majici kratkih rukava, stvarno nema potrebe za raznim odjevnim predmetima. U našim raspitivanjima oko Transsiba, načuli smo kako se putnici obično presvuku u ono, u čemu im je najudobnije provoditi dane. Tako na internetu piše da je skroz normalno vidjeti ljude kako šetaju hodnicima vagona u potkošuljama ili kućnim ogrtačima i papučama. Presvlačim se zato i ja u bermude i vadim šlape iz ruksaka. Mislim da ću patike ponovo obući kada budem skroz napuštao vlak, što će biti za nekih tjedan dana. Strašno, prolazi mi kroz glavu kako ove činjenice ustvari nevjerojatno zvuče. Ivanović se isto presvlači u trenerku, šlape i majicu kratkih rukava. U hodniku čujem poznate glasove, samo nešto znatno veselije. Otvaraju se vrata od kupea, kad ono tri osmjesima obasjane face. Junaci se vratili iz izvidnice, sa punom vrećicom piva, poprilično raspoloženiji i glasniji nego što su otišli. „Našli vi restoran čini mi se?“ „Da ga našli, zapili sa generalnim direktorom restorana“, odgovara Suman slažući, rušeći i ponovo slažući pive na stol ispod prozora. „Komandant... eee ustvari general restorana!“ Frflja Brane, pokušavajući se popet na gornji desni krevet. „Maršal!“ Toma se strovalio na donji ležaj i naslonio glavu Ivanoviću na rame. „Kakav direktor i general?“ Promatramo ih Ivanović i ja, dok gledaju samo kako bi prilegli brže bolje. „Pa direktor, glavni i odgovorni u restoranu“, javlja se Brane ne uspijevajući ni otvoriti oči, a ni ukloniti presretan cer s lica. „Šta je bilo, gdje je restoran?“ Ivanović i ja kao mala djeca načulili uši, željni priča iz dalekog svijeta. „Pa ovako, naravno da restoran nije ni blizu nas, jer bi to bilo prelijepo. Ali sudbina je htjela da taj krasni vagon u kojemu je restoran, bude nekih 150 vagona dalje od našeg vagona, budući da smo mi izgleda na samome kraju, tj. suprotnoj strani od restorana“, Toma skida patike i čarape s kojima maše po kupeu „pokušali smo nešto i naručiti za jesti, ali smo doživjeli teški fijasko.“ „Auuu totalni debakl.“ „Htjeli mi naručiti nekakavo pečenje. I dolazi konobarica i donosi nam svima po štapiće!“ Toma ne može sebi doći od smjeha. „Kakve štapiće?“ „Pa štapiće najobičnije, ono ko čips, kikiriki... pa štapići“, smiju se sva trojica. „Jebiga, valjda to što smo mi pročitali kao pečenje, na ruskom znači štapići.“ „Pa šta ste onda, jeste li tražili to pečenje, čuj pečenje, kao da su čitavu kravu zapalili iza u kuhinji i sada će vama donjeti komad zagorenog mesa.“ „Ma odustali smo na kraju krajeva, vidjeli smo nešto što nismo mogli nikako fulati. Bar što se značenja tiče.“ „De reci?“ „Votka. I na našem i na ruskom i na ćirilici i na latinici i da ga jebeš votka nije mogla biti ni čips ni kikiriki, tako da smo uzeli votku“, otvara Suman jednu od donešenih piva. „Jebiga onda smo vidjeli pivu koja se zove Tri Medvjeda“, Toma nam pruža svakome po limenku „tako da smo morali tu malo testirati neke stvari, prije nego se odlučimo šta da vama dvojici donesemo.“ „I nikako da se odlučite, ha?“ „Jao da vam je znati na kakvim smo mukama bili, te votku, te pivu, nikako da se dogovorimo!“ Nazdravljamo zbijeni jedni pored drugih, jedini je Brane ostao na gornjem krevetu u poluležećem stanju, čisto da piva može nekako kliziti niz grlo. Zagledali smo se kroz prozor, gledajući svu tu silnu šumu. Mislim da svatko od nas vrti svoj neki film o ovoj zemlji. Breze ne odustaju da nas prate kroz svaki kilometar. „Jel imaju oni psi, Dalmatinci, kakve veze s brezama?“ Toma ne skida pogled s prozora. „Ma vidi ti njega moj Sumane, on nama da smo psi“, odgovara Ivanović, dok nam svima od smjeha piva bježi niz bradu. „Ma mislim na onih 101, što isto onako ko ove breze izgledaju, bijeli sa crnim flekama po cijelom tijelu. Ko leopard u kurac, samo nije leopard, nego je...“ „Slon?!“ „Slon! Zamisli slona da je stvarno obojan ko leopard ili dalmatiner.“ „Ili zebra.“ „I poprilično tužan, neće drugi slonovi da se igraju s njim.“ „I jednog dana upozna žirafu koja niti ima dugačak vrat, niti dugačke noge, al je ono, žirafa. Sa malim nogama i malim vratom.“ „Meni to zvuči kao da je jazavčar!“ „I njih dvoje šta će, vide nema im budućnosti tu gdje jesu i emigriraju u Indiju stari, zaposle se u filmskoj industriji, slon kao dvojnik za leoparde, a žirafa kao dvojnik za jazavčare. I onda kada su opasne scene to ne glume leopardi i jazavčari, nego ovo dvoje, slon i žirafa. Slon šprinta za antilopama, a žirafa... Šta jazavčari inače rade?“ „Skaču u dalj.“ „E, to onda žirafa umjesto njih radi.“ Izlazim na hodnik da malo protegnem noge. Već su trojica izviđača spomenuli kako vlak obiluje mnoštvom čudnih ljudi. Nazvali su ih gardistima, pošto ih je dosta bilo u maskirnim uniformama. Gledam nam komše u hodniku, lijevo jedan stoji gol do pasa i u hlačama. Iza njega, žena u trenerci bosa stoji na hodniku. Desno od mene frajer u havajskoj košulji, jeans hlače u bijelim čarapama i japanke na nogama. Gledam kako je uspio natakariti japanke na čarape. Na očima mu čudne naočale, jesu tegle, ali i okvirom više vuku na masku za ronjenje nego na naočale. Gledam opet lijevo, pa desno. Promatram suputnike u hodniku i prolama mi se osmijeh na licu misleći kako će ovo biti izuzetno zanimljivo putovanje. Oznake: transsib, rusija, prvenstvo, nogomet |
29.05.2018., utorak
Yaroslavsky terminal
Moramo stvarno trčati da stignemo na randevu sa misterioznom ženom, koja ima naše karte za Transsib. Silazimo u podzemnu i vozimo se do Komsomolskaya stanice. E ako smo se do sada nagledali baroknih stanica, ovdje smo iz vlaka izašli ravno u Louvre ili u nečiju palaču.  Žuti plafon prekriven sa osam ogromnih mozaika. Na pet su prikazani ruski generali, dok su na preostala tri Lenjin kako drži govor na Crvenome trgu, ruski vojnici ispred Reichstaga u Berlinu i žena kako drži srp i čekić ispred Lenjinovog mauzoleja. Sada definitivno i bez sumnje mogu reći, da su podzemne u zapadnoj Europi „nježničin“ dim u usporedbi sa ovim ovdje. Sjećam se mog posjeta New Yorku i vožnje podzemnom. Strašno. Nebo i zemlja. Dok promatram ovu raskoš jedne podzemne stanice, imam osjećaj da je New York zabit u nekoj siromašnoj zemlji trećega svijeta, dok se mi trenutno nalazimo u gradu jedne od najrazvijenijih zemalja svemira. Izlazimo na Komsomolskaya trgu ili trg Tri stanice. Tri stanice su željeznički terminali Leningradsky, Yaroslavsky i Kazansky. Ovaj prvi je i najstariji od sve ukupno devet terminala u gradu i povezuje Moskvu sa ruskim sjeverozapadom, St. Petersburgom, Finskom i Estonijom. Kazansky povezuje Moskvu sa centralnom Azijom. Nama treba Yaroslavsky, terminal koji povezuje Moskvu sa ruskim dalekim istokom, Mongolijom i Kinom. Polazni terminal Transsibirske željeznice. Trg je jedan od najprometnijih u Moskvi, u što se ubrzo nemilosrdno uvjeravamo. Ovo se ne može ni opisati kao gužva, ovo su krda ljudi koja se kreću prama nama. Uopće se ne vidi ništa drugo ispred, nego samo smeđe ili crne jakne, glave, šubare, kišobrani, lica kako bljesnu ispred nas i prolete pored. Da me svako malo ne šutne nečije rame ili ne zagrebe rub nečijeg kišobrana po glavi, imao bih osjećaj da se kao duh krećem kroz sve ove ljude i prolazim kroz njih ili oni kroz mene. Totalna zbrka, držim prvoga pored sebe za rukav. Gledam još jednom da li držim nekoga od mojih za rukav, da ne bi bilo da sam zgrabio nečiji rukav i prihvatio se neke nepoznate osobe da ju pratim. Suman me gleda šta ga natežem za rukav i koji ga kurac gledam tako čudno. Na sred terminala nije dovoljno što vlada mravinjak od onih koji su doputovali i onih koji žele otputovati, nego je u sred tog nereda još i ogromna tržnica. Od noge nam udaraju torbe i vreće što ih ljudi vuku za sobom. Nitko se tu ne izvinjava, nema ni smisla. Zamišljam da sam potpuno sam na balkonu i promatram ovaj košmar ispod mene, stotine ljudi se zabijaju jedni u druge i poput robota govore „Izvini, izvini“ i nitko ne dospijeva nigdje. Svi se samo zabijaju jedni u druge, bez ikakvog plana kretanja. Opet sam spucao nogom u nešto, al nije ni torba, ni vreća, nego kokoš! Spucao sam kokoš, špicoke u prsa. Koji kurac kokoš u po frke? Gdje je to ona krenula, živa?! Izdvajamo se bar djelomično iz ovog meteža, možda je napucavanje kokoši bila ključna stvar da se izvučemo odavdje. Tko god spuca kokoš, otvori mu se prilika da se makne iz gužve. Možda to tako funkcionira. Pored stoje grupice tipova u crnim kožnim jaknama i kaputima. Matrix banda, promatraju sve i svakoga, biće KGB. Dolazimo do kipa Lenjina, ispred kojega imamo dejt. 14:00 je sati, čekamo da se izvjesna žena pojavi, koju nikada nismo ni vidjeli, niti znamo kako izgleda, niti tko je ona uopće. Oko nas je i policije dosta, u grupicama po 4-5 stoje razbacani po cijelome trgu. Još samo treba da neko od njih posumnja u primopredaju karata, kako se radi o nečem ilegalnom. Odjednom nam dolazi u susret žena oko 40, plave kose, s ogromnim osmijehom želeći nam valjda dati do znanja kako je ona ta, na koju čekamo. Ne zna engleski, pa mi tu nekako krpamo konverzaciju polako na našem, ona nešto polagano na ruskom. Ne kontamo se baš najbolje, ali smo svi nabacili osmijehe što je i najvažnije. Da skrati priču, u kojoj se ionako vjerojatno mimoilazimo, ona se zove Svetlana i iz torbe vadi karte za Transsib! Predlažemo nogama i rukama da odemo do kafića sjesti, čisto da situacija poprimi ležerniji oblik, budući da nas i Matrix kožnjaci i murijaši već neko vrijeme odmjeravaju pogledima. Svetlana nas moli putovnice, da provjeri jesu li imena na kartama i putovnicama točna. Provjerava i ruske vize i vidi vraga, stvarno Branetu i Tomi imena na kartama i putovnicama nisu identična. „Možda su se ovi što prave putovnice u Zagrebu zajebali, ne vjerujem da bi na kartama za Transsib napisali krivo imena“, pokušavam ih oraspoložiti, al vidim da su već pozelenili. Poznavajući dobru volju peha, da se uvijek nama prikači, ne bi me čudilo da opet imamo nekakav problem. Idemo sa Svetlanom do šaltera za karte, da ipak provjerimo hoće li to predstavljati nekakav problem. Svetlana je preuzela sve na sebe, objašnjava skroz pristojno i smireno ženi za šalterom situaciju, dok mi ovdje grizemo nokte, sami sebi i jedni drugima. Nema nikakvih problema govori Svetlana, već sam se zaljubio u ovaj njen osmijeh, takvu jednu smirenost i sigurnost pruža. Taj osmijeh vjerojatno u životu nije naišao na problem. Predlaže da odemo do perona s kojeg polazi Transsib, čisto da ne bi došli u napast da sami tražimo i pokušavamo saznati na svoju ruku. Svetlana je kraljica. Idemo za njom ko pačići mali kada slijede svoju mamu, ne gledajući ni preko ceste, ni kuda idemo. Samo gledamo u njenu guzu kako se gega ispred nas. Dovodi nas točno do perona s kojega polazi vlak i upire prstom u peron. „Transsib!“ Mi isto upiremo prstom u peron i ponavljamo „Transsib!“ „Transsib!“ još jednom ona, da nam potvrdi. „Meni se čini kao da sa ovoga perona ide Transsib“ komentira netko od nas na glas i umalo da ne prasnemo u smijeh. „Da, da. Moglo bi biti da sa ovoga perona polazi Transsib“, dodajem i ja čisto da ispadne kako normalno komentiramo nešto. Nije red da ispadne kako se zezamo ovdje, jer žena stvarno želi pomoći i želi biti sigurna da nam je pomogla. I to stvarno ne smijemo uzeti zdravo za gotovo. Ali se svejedno jedva kontroliramo da ostanemo ozbiljni. Svetlana nam još nešto objašnjava, samo što ju mi baš ne kontamo najbolje, ali čini mi se da nam govori kako će doći prije nego krenemo, kako bi se uvjerila da smo stvarno ušli u vlak. Legenda... Idemo nazad do hostela po stvari, razmišljamo da li da možda bus uzmemo, ali i sam pogled na cestu i kaos koji vlada na njoj, ostavlja nam dojam da ćemo cijelu mladost provesti vozeći se 100 metara. Divno je kada grad ima podzemnu i kada je apsolutno nebitno, je li na ulicama gužva ili slonovi padaju s neba kao posljedica globalnih meteoroloških zavrzlama. Još bolje u toj divoti je, da nam je odavdje samo jedna stanica do hostela. Opet se probijamo kroz more ljudi, zapinjemo o torbe, ramena, šutamo kokoši, ulazimo u podzemni dvorac, poništavamo karte, uhodanim tempom prolazimo pregrade za noge, vlakom jedna stanica, opet van u susret silnim plakatima Rammstein-a, sporednu cestu na kojoj za volanima vladaju Mad Max & Co. prelazimo u prvom naletu, čuvar pred ministarstvom klima glavom, lift, recepcija. Uzimamo torbe i gitaru, koje smo jutros zaključali u nekakvoj prostoriji, kako ih ne bi morali tegliti u našem obilasku grada. I nismo jedini bili sa takvim planom, soba je krcata ruksacima. Prerano je da odmah krenemo nazad na stanicu, pa još sjedamo u nekakvu sobu, koja po svemu sudeći ne služi ničemu. Sve nas je malo frka prići balkonu, jer djeluje kao komad betona koji se zadnjim naporom drži za zgradu. Mislim da to i ptice već znaju, ne zato što se to tako kaže, nego ih ima na svim drugim balkonima, osim na ovome. Tako da se ipak zabavljamo gledajući Sumana, koji taman izmišlja nove načine ubijanja vremena i dosade. Sjedeći na podu, stavio si je ruksak od 30 kg na leđa i sada se pokušava ustati. Bar se iz priče moglo naslutiti da je namjera ustajanje, jer se on nije uspio ni pomaknuti. Tako da ga se moglo interpretirati samo kao nekoga, ko sjedi na podu sa ruksakom na leđima. Sjećam se da sam isto tako, na proputovanju Europom prije par godina, imao sličnu situaciju u Cadizu, na jugu Španjolske. Dok sam s prijateljem hodao plažom sa punim ruksakom na leđima, stalno sam buljio u pijesak koji je bio pretrpan psećim govnima. Gledajući da ne ugazim u njih, spucao sam glavom u rub stepenica. Od siline udarca sam se naglo trznuo unazad, ali me težina ruksaka samo povukla na leđa. Nađoh se privezan za ruksak, koji je dodatno bio zakucan u pijesak. Nisam se mogao mrdnuti, a kamoli ustati. Bio sam kao kornjača kada ju se okrene na oklop i zalijepi za pod. Samo sam lamatao rukama i nogama po zraku. Da nije Joška, koji me ipak isčupao nakon što se isplakao od smijeha, možda bi i dan danas ležao zakucan na jugu Španjolske. Kostur privezan za ruksak, koji vijori rukama i nogama na vjetru.  Ne razmišljamo o vremenu gledajući Sumana i njegov performans, sve dok netko slučajno u hodniku nije spomenuo da su već prošla 3 sata. Tovarimo prtljagu na sebe i ajmo opet samo obratno, recepcija, lift, stražar pred ministarstvom pozdravlja, preko sporedne ceste opet kao pokretne mete pobješnjelim limenkama. Natrpani ogromnim ruksacima na leđima, sa po 30 kg na sebi, vrečama za spavanje i srolanim spužvastim strunjačama privezanim za ruksake, koračamo s razmakom jedan iza drugoga poput nekakve diverzantske jedinice. Gledam nas kako marširamo pod punom „ratnom“ opremom i imam osjećaj da ćemo biti transportirani vlakom u neku zabit, da branimo granice ruskog carstva. Vjerujući sposobnosti peha da spopadne baš nas u svakoj mogućoj prilici, mislim da bi nas zapalo čuvanje ruske polarne stanice, koja se bavi proučavanjem vječnog leda i svih mogućih vremenskih neprilika nošenih minusom.  U podzemnoj, samo što smo sišli, vlak ulazi u stanicu i mi kao prvačići pokušavamo sa svim tim teretom na leđima, istovremeno ući na jedna vrata u vagon koji je već ionako pun. Toma je uspio ući u vagon, provesti 3 sekunde u njemu, vidjeti da mi ostali ne stanemo i istim koracima kojim je ušao, izaći unatraške iz vlaka. Drugi vlak dolazi, ovaj put pokušavamo na dvoja vrata ući. Ni ovaj put nam ne uspijeva. Imamo jednu stanicu do Transsiba i mi ne uspijevamo ući u vlak podzemne željeznice. A vrijeme lagano prolazi. Sada već stvaramo formaciju, poredali smo se jedan pored drugoga na svakih 5 metara. Dolazi treći vlak i sada upadamo svi, ali svatko na svoja vrata. Bez mogućnosti da se mrdnemo ili okrenemo. Srećom je jedna stanica. Ljudi nas promatraju sa čuđenjem, u pogledima im vidim da im nismo baš najjasniji sa ovolikim torbetinama na leđima. Stižemo na stanicu, izlazimo svi unatraške pošto je nemoguće izvesti da se okrenemo u vagonu. Ovima na stanici tek nismo nikako jasni, em smo toliko natrpani, em još hodamo unatraške. Opet metež posvuda, srećom lakše se probijamo kroz svu tu gužvu, budući da sada znamo kuda trebamo ići do vlaka. Prolazimo pored internet kafića i pada nam na pamet da bi mogli skinuti riječi nekih pjesama. Ustanovili smo da svi znamo melodije i refren, ali nitko ne zna cijele pjesme otpjevati. Tako da je šteta imati gitaru i samo pjevati la-la-la plus refren. Samo što to nije internet kafić, nego pošta. Kompjuteri su smješteni u kabine, identično kao telefonske kabine u našim poštama. Šta ti je Rus, neće njemu nitko iza leđa gledati gdje on surfa. Isprintavamo jedno dvadesetak pjesama koje su nam pale na pamet i trk prema vlaku. Svi peroni su otprilike u istoj ravnini, jedino zadnja dva kao da su malo uvučena. Ispred predzadnjeg perona, na semaforu stoji napisano Vladivostok. Imamo još 15 minuta, to bi trebalo biti taman. Oznake: nogomet, transsib, rusija, Putovanja |
28.05.2018., ponedjeljak
Crveni trg
|
Red na ulazu je ogroman i čine ga Japanci. Ako im je njihov vodič prodao foru sa fotoaparatima, a u to ne sumnjam, bogami taj netko je omastio brkove za cijeli mjesec. Pored tog reda sa Japancima nalazi se još jedan mali, uži prolaz, gdje stoje ruski vojnici. Naš vodič vadi iz novčanika 100 rubelja, koji su navodno za naše fotoaparate, prolazi pored jednog od vojnika i gura mu novčanicu u ruku, okrečući dlan prema njemu, ne bi li slučajno nitko drugi primjetio da mu ovaj daje lovu. Pokazuje drugom rukom da nas je pet, vojnik klima glavom kao sve je u redu i pomiče se u stranu da mi možemo proći. Smijuljim se ali oprezno, jer upravo sam ovakve fore i očekivao, nakon strašnih priča o Rusiji, krađama, korupciji, mafiji i svemu tome što istočnu Europu čini pustolovnijom od zapadne. Samo što smo ušli, vodič počinje svoj monolog nevjerojatnom brzinom: „Dakle, ono tamo vam je katedrala Svetog Vasilija Blaženog i sagrađena je sredinom 16-og stoljeća u čast ruske pobjede nad Tatarima. Legenda govori, da nakon što je katedrala izgrađena, Ivan Grozni je upitao svog arhitektu da li bi mogao opet tako nešto lijepo da sagradi, na što mu je ovaj odgovorio sav sretan da bi mogao još i lijepšu katedralu sagraditi. Tako da je Ivan Grozni naredio da se arhitekti iskopaju oči, kako ne bi nikada više, slučajno nešto lijepše od ove katedrale napravio“ pogledava nas Aleksandar sa ironičnim osmijehom. „Ah, zato Grozni…“ „Bravo Ivane!“ „Da se vratimo na katedralu, u njoj su se krunili svi ruski carevi, prije nego se zvala ovako, imala je drugačije ime, ali sada da vam ne govorim ionako ćete zaboraviti“. „Pa dobro kako se zvala?“ Naravno da je čekao da ga pitamo. Pogledava nas onako sumnjičavo ispod oka. „Dobro, u početku se zvala Sobor Pokrova ili na engleskom Katjidral of d Jintersešn of d Vjirđin on d Mot.“ Gledamo se blijedo. „Šta reče?“ pita Brane. „Neam pojma, neki sabor i neka djevica valjda u saboru“ reče Toma uživajući što ovo sve više poprima oblik parodije, nego stvarnog kulturnog uzdizanja. „Sada je poznatija kao katedrala Svetog Vasilija Blaženog“, prekida ga vodič „u njoj su se krunili svi ruski carevi, sama crkva je više puta jedva živu glavu izvukla. Druga legenda govori da ju je pametni Napoleon htio ponijeti sa sobom u Francusku, no kako je to naravno tehnički neizvedivo bilo, odlučio je pri povlačenju svojih trupa da ju sravni sa zemljom. Taman kada su uperili topove prema crkvi, iz vedra neba se spustio neviđeni pljusak, koji je smočio barut i spriječio Francuze u njihovoj namjeri. Poslije su došli komunisti koji su ubili glavnog svećenika, zaplijenili svu imovinu i otopili zvona kako bi pravili topove i drugo oružje. Staljin ju je mislio ukloniti kako bi imao više mjesta za manevriranje svojim paradnim vozilima, no jedan arhitekt i kulturni zaljubljenik je prijetio da će si prerezat vrat na stepenicama katedrale. I iz nekog razloga Staljin je poštedio katedralu i nagradio smjelog heroja sa pet godina zatvora. Katedrala je otvorena od srijede do ponedjeljka za razgledanje, šta je danas?“ trza nas Aleksandar iz zamišljenosti. „Utorak“, svi ćemo u jedan glas, kao u prvome osnovne. „E to znaći da nećete u razgledavanje katedrale, a kako se prije zvala katedrala?“ gušta nam vodič, svjestan da ima sve pod kontrolom. „Eh... neam pojma, sabor nešto...“, pogledavamo se ko zadnje kokoši. „Ha!“ sav sretan, „Jesam vam rekao da nećete pojma imati kako se prije zvala, dobro je ako zapamtite ovo novije ime“, okreće se sav zadovoljan, stavlja ruke na leđa i kreće dalje. „Na Crvenom trgu su prije bile drvene kuće, koje su često izazivale požare, zbog čega su i uklonjene, pa je jedno vrijeme ovdje bila tržnica koju su zvali Požar ili spaljeno mjesto. Uglavnom Crveni trg nije crven zbog komunizma ili ovih zidova okolo koji su crveni, nego na ruskom ta riječ isto znači krasan ili lijep, no na kraju je svima znan kao Crveni trg, crvene boje, pa da sada ne kompliciramo, ostavimo ga takvim. Kada je Staljin počeo organizirati svoje vojne parade, porušio je još par zanimljivih zgrada oko trga, kako bi stvorio više mjesta za sve te tenkove i vojnike. Kao npr. ova Voskerenskije vrata kroz koja ste prošli pored muzeja. Ona su početkom 30-tih srušena, a ponovno su sagrađena tek 1996 godine. Možda najveće parade su bile 1941 kada su pred Moskvom bile njemačke trupe i kada je crvena armija direktno s trga marširala u bitku. I po završetku rata 1945, kada su pri pobjedničkoj paradi bacali osvojene njemačke zastave pred Lenjinov mauzolej, na kojem je stajao Staljin. Danas je Crveni trg oko 500 metara dugačak i 150 metara širok. Ovdje s desne strane, ispred zidova Kremlja su sahranjeni mnogi vojnici, ali isto tako i poznatije ličnosti...“ Aleksandar nam nevjerojatnom brzinom gura informacije u uši, lomi usne dok mu slina leti na sve strane, krećemo se od ploče do ploče, od groba do groba i pola informacija pohvatamo, pola proleti samo niz vjetar. Užasno je teško pratiti njegovu brzinu govora, probati razumjeti njega na engleskom, prevoditi si otprilike ono što smo pohvatali i gledati u isto vrijeme u stvari o kojima nam priča. Spominje nam stotine nekih imena, koje prvi put čujemo i sigurno se za njih vežu jako interesantne priče, samo taman što smo počeli kužiti o kojoj osobi prva ploča govori, on je već započinjao priču kod četvrte ploče. Dolazimo do Lenjinovog mauzoleja, Aleksandar kao da je pobjegao iz Duracellove reklame o baterijama koje vječno traju, čovjek se ne gasi ni sekunde. „Lenjinov mauzolej kakvog sada vidimo je sagrađen 1930 godine, dok je on umro 1924 godine od posljedice četvrtog srčanog udara. Neki kažu da je za smrt zaslužan i atentat 1918, budući da mu jedan metak iz vrata nikada nisu uspjeli izvaditi. I dan danas se spore oko toga da li je unutra pravo tijelo ili od nekoga drugoga, budući kako prijašnja vlast, tako i sadašnja nisu željeli otkriti na koji način su tijelo održavali takvim, kakvo je izloženo unutra. Kada bi se održavale parade, na mauzoleju se obično nalazio cijeli partijski vrh države, zajedno sa vrlo važnim gostima. Tako je i Fidel Castro stajao ovdje, dok su ispred njega paradirale dalekometne rakete. Nakon što je pokušan atentat na Gorbačova, pri jednoj takvoj manifestaciji, zabranjeno je daljnje sjedenje i izigravanje idealnih meta na mauzoleju. Vi ćete sada ući u ovu zgradu i vidjeti Lenjina. Fino se ponašajte, unutra je dosta mračno zato pazite na stepenice i nemojte slučajno slikati unutra, to je najstrože zabranjeno. Ja ću vas do tada pričekati vani kod izlaza.“  Jadan čovjek, sigurno više ne može smisliti ni Lenjina, ni tu zgradu u kojoj leži. Ulazimo polako u nekakvom poluformiranom redu, totalno smo okruženi Japancima. Nekako mi tužno djeluju, kao jedno veliko pogrebno društvo na ekskurziji. Svi su u tamnim odijelima, kravate, bijele košulje, kao da ih je Tarantino izmislio. Svaki ima po fotoaparat i kameru oko vrata. Kako li je tek njima bilo reći da ne smiju ništa slikati? Sigurno će jedan od njih, onaj koji pati od klaustrofobije, podivljati unutra i histerično islikati kompletan film direktno Lenjinu iznad face, na što će mu stražari isprazniti pet šanžera u leđa, što drugi Japanci neće moći odoliti a da ne uslikaju i tu onda nastaje totalni masakr. A mi stojimo sa strane u mraku i diskretno navijamo, Hrvatska!.... Dobro hajmo se sabrati, taman ulazimo u mauzolej, ispred vrata su ozbiljni stražari, sa ogromnim kapama i kaputima skroz do zemlje. Prvo se lagano spuštamo niz hodnik. Vodič nas nije zajebavao, stvarno je mračno i jedva se naziru stepenice. Japanci se pridržavaju jedan za drugoga, kako ne bi fulali stepenice, eventualno pali, stvorili buku i opet popušili šanžer u leđa. Vlada sablasna tišina. Svakih deset metara stoji jedan ruski vojnik, promatrajući nas od glave do pete. Iako ima tu dugačku šiltericu koja stvara dodatni mrak u mraku i lica im se samo kroz obrise mogu pretpostaviti, osjećam da me pogledom skenira kao rentgen. Još mi u poderanim jeans hlačama, na koje su prišite crvene kocke, u prljavim majicama sa kapuljačama, okruženi Japancima koji se furaju na film „Reservoir Dogs“. Ulazimo u prostoriju gdje je Lenjinovo tijelo. U toj prostoriji samo jedan vojnik. Atmosfera još sablasnija, krećemo se polako, pokušavam vidjeti oko sebe hoću li prepoznati ovoga klaustrofobičara koji će izgubiti živce. Ne daj bože da nekome slučajno opali fotoaparat ili da ga ugasi, pa se objektiv krene uvlačiti u kučište aparata, stvarajući taj jedinstveni „uvlačim-se-u-kučište“ zvuk. Ne gine nam svima Gulag, dvadesetak godina na istoku Sibira, mi, Japanci, tuljani i medvjedi. Sjedimo zatrpani snijegom i cvokoćemo „Hrvatska!“... Put nas vodi u obliku slova U oko podesta sa njegovim tijelom. Evo ga. Sada sam u njegovoj ravnini. Tu leži navodno original njegovo tijelo, čovjeka koji je okončao carevanje i vodio Oktobarsku revoluciju, pokrenuo komunizam i komunističku partiju i prije smrti oformio Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ograđen iza stakla, poput lutke u izlogu, sigurno prepariran i obrađen svim mogućim kemikalijama koje znanstvenici imaju na raspolaganju, kako bi mu tijelo već skoro osamdeset godina bilo ovako očuvano. Obično mi je mozak u najozbiljnjijim situacijama najplodniji za gluposti, ali ovdje sada vlada samo tišina. Svi se polako krećemo jedan iza drugoga, nitko se ne gura, čak se i pravi red oformio. Ne odvajamo pogled od tijela, koje je osvijetljeno blago žučkastom bojom. Izgleda da svatko, htio to ili ne, ukazuje počast ovome čovjeku. Nevjerojatno jeziv i čudan osjećaj. Prolazimo s druge strane, zadnji pogled na Lenjina, mrak, stepenice, Japanci ne gledajući fulaju ih i zapinju za njih, ne sad u kurac poginusmo svi... Al vojnici na izlazu stoje skroz mirno, izlazimo normalno van, živi i zdravi. Niti jedan Japanac nije opalio sliku, niti dobio ispucan šanžer u leđa. Vodič nas gleda i pita kako je bilo. Ni ne čeka na odgovor, nego komentira: „Znam, upravo zato ja ostajem vani... Nego, dobro mi došli nazad, da nastavimo sa našom edukacijom. Jedno vrijeme je i Staljin bio položen pored Lenjina, na kraju su ga ipak sklonili, kao gestu destaljinizacije, te je sahranjen na kraju tu iza Lenjinovog mauzoleja. Tu još leže i Leonid Brešnev, Juri Gagarin te Maksim Gorki.“ Meni je još uvijek Lenjin pred očima, strog pogled, bradica, desna ruka stisnuta u šaku, a lijeva ispružena i polegnuta s dlanom na lijevu nogu. Kako ga je kap strefila, tako je i ostavljen u tom položaju. Iza mauzoleja, prolazimo opet pored spomenika polegnutih na travi, Aleskandar nam objašnjava kako su tu sahranjene tisuće i tisuće drugova i boraca. Gledam u taj zeleni komad trave i pokušavam zamisliti kako su jadnici bili dopremani iz nekih mirnih idiličnih sela, okruženih rijekama, pašnjacima i brdima. Prvi susret sa ovolikim gradom nije bio turistički vodič, nego komesar koji je desetorici udijelio jednu pušku i poslao ih da se rame uz rame bore protiv mitraljeskog gnijezda. Isti taj dan bi našli svoje mjesto ovdje, ispod ove zelene površine, da ih jednog dana mogu obilaziti turisti i diviti se njihovoj hrabrosti. Ne znam šta me više sjebava, onaj prizor Lenjina ili ove slike koje mi prolaze kroz glavu dok si pokušavam zamisliti kakav su život i snove imali ovi mladići, dok im sve nije oduzeto u jednom rafalu. Niti znam zašto sam tako fascinantno odlijepio na ovaj komad trave, da se baš toliko zapitam oko svega ovoga. Naravno da Aleksandar ne čeka da se trznem iz mog meditacijskog izleta kroz vrijeme, nego jednakom žestinom izbacuje milion pojmova u sekundi, dok prolazi ispred kamenih ploča na zidu. Svaka ploča nosi ime ili predsjednika, političara, generala, oficira, astronauta ili znanstvenika, čije urne stoje postavljene u zidu, iza svake od tih ploča. Dolazimo do ploče na kojoj piše Josef Staljin. „Vidite sada, za vrijeme drugoga svjetskog rata poginulo je preko 20 milijuna ljudi, dok je za vrijeme Staljina i njegove vladavine duplo toliko izgubilo živote“, prevrće očima, kao da svaki put kada izgovori taj podatak, ni sam ne može dovoljno da mu se načudi. „E, kakvih smo mi sve bisera imali u povijesti! Svi koji su bili sumnjičavi ili su predstavljali i najmanju prijetnju ili se jednostavno nisu slagali sa vladajućim Staljinom, politički protivnici, intelektualci, znanstvenici, ratni zarobljenici, svi bi oni završavali gradeći pruge i ceste kroz najnepristupačnija područja u Sibiru, čak i na -40 stupnjeva.“ „-40!! Ma da!“ „Ne zezam se, zimi u Sibiru je ta temperatura normalna. Tek kada je Gorbačov došao na vlast, prestali su ljude proganjati i slati ih u radne logore.“ „Pa Gorbačov je i meni oduvijek izgledao dosta simpatično.“ „Pa, ovdje ga dosta ljudi baš i ne smatra simpatičnim, kažu da je prodao i uništio Sovjetski Savez. No dobro, evo uspjeli smo skoro sve vidjeti za manje od pola sata. Jeste sigurni da ne želite još da prođete Kremljom, da vidite kako to iznutra izgleda?“ „Ne hvala, moramo stvarno ići da stignemo na taj vlak.“ „Onda još samo da vam kažem da ove zidine i kule, u ovakvom stanju u kakvom se sada nalaze, su bile sagrađene još krajem 15-og stoljeća. Čitav Kremlj ima oblik trokuta, zid je preko 2 kilometra dugačak, a tih kula koje vidite ima 20. Eto, tek toliko da imate još par dodatnih informacija. Kako se ono zvala crkva o kojoj smo na početku pričali?“ „E jebiga sad...“, pa gdje nas nađe s tim opet... „Ma hajde nije tako strašno i ja nekada zaboravim, pa moram u svoje knjige pogledati. A kada nisam siguran, nekada i bez veze izgovaram neka imena i pojmove, ionako sam ja taj koji priča povijest, pa mogu nekada i da ju pričam po svojoj volji.“ „Znači može biti da pola ovoga što ste nam ispričali nije točno?!“ umirem od smijeha, jer mi se čovjek sve više i više uklapa u likove iz Alan Forda. „Vrlo moguće! A jeste vi čuli sve ovo što sam ja pričao?“ „Pa i ne baš...“ „Eto vidite, onda smo svi sretni i zadovoljni“, smije se opet i tapša nas po ramenima, da pođemo s njim prema središtu Crvenog trga. „Ja sam inače profesor povijesti, a ovo mi je dodatna zarada“, e tek sada smo se svi pretvorili u uši. „Još predajem i engleski mlađim uzrastima. Ne može se baš živjeti od profesorske plaće. 5% ljudi u ovoj zemlji zarađuje mjesečno više od 15 tisuća dolara, dok 95% ljudi zarađuje oko 100 dolara mjesečno. Ja sam u ovoj većini. A većina se pokušava snaći kako zna i umije.“ Prilaze nam tri čovjeka u kožnim jaknama sa šubarama na glavi i šubarama na rukama. Pitaju nešto vodiča, a on odmahuje rukom i govori: „Njet Nijemci, njet Amerjikanci... Horvatji.“ Iste sekunde sva trojica razočarano produžuju, bez i najmanje nakane da nam probaju prodati šubare. Sada tek razumijem strahote jednog češkog, slovačkog ili mađarskog turista. Dođe u Hrvatsku na more i mora se suočiti sa spoznajom da ga se u odnosu na Nijemca ili Engleza, doživljava kao nižerazrednog turista te ga se tako najčešće i tretira. Užas, sada bi najradije kupio sve te šubare i donirao ih udruzi „Češky omalovažavanky i diskriminiranky jadransky turisti“. Al nemam para za te šubare, što je onome koji ih prodaje i jasno, tako da ode on naći svog Švabu, Engleza ili Amera. Oni će kupiti, sigurno. „A šta su ovi inače u životu?“ pitamo nonšalantno, preboljevši već ovu degradaciju. „Ko će znati, možda inžinjeri, učitelji, profesori kao ja, astronauti, propali političari... nije ni bitno, nema više ideala ni pretjeranog ponosa, svatko gleda da bilo kakvu lovu donese kući.“ „Al dragi su vam odjednom Švabe i Ameri?“ „Naravno, naši najbolji prijatelji!“ smije se vodič i trlja prstima simulirajući lovu „No kada smo već kod love ...“ Plaćamo mu 700 rubelja (oko 25 eura) umjesto dogovorenih 500, jer bio je stvarno genijalan. Toliko je pričao neprestano, da mu je nestalo pljuvačke u ustima i usne su mu poprimile bijeli rub, kao da je danima pješačio pustinjom bez vode. Jedan od boljih vodiča na Crvenom trgu koje sam ikada doživio! „Evo samo idite ravno i doći ćete do metroa. Nemojte se izgubiti u gužvi, velik je ovo grad.“ „Koliko Moskva ima stanovnika?“ „U gradu živi 12 milijuna stanovnika, dok dnevno kroz grad cirkulira preko 15 milijuna ljudi. Zato pazite na sebe.“ „Hoćemo, hvala Vam puno još jednom, bio je ovo predivan izlet u rusku povijest!“ „Hvala vama, dođite mi opet, niste još Kremlj vidjeli. A ako vas ne zanima Kremlj, nema veze, dođite ovako u posjetu, ja sam tu ionako svaki dan!“ „Može, onda se vidimo, do svidanya!“ „Do svidanya!“ Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
24.05.2018., četvrtak
Gitara
|
Promijeniti liniju znači opet lutanje hodnicima, niz stepenice, uz stepenice, kraj stepenica, pored „Čuvara stepenica“ i tako lagano u nedogled, kao da nas čitavim putem prati zvuk sevdaha dok trabunjamo u krug ovim katakombama. A svaka stanica drugi muzej. Svaka drugačije ukrašena, jedna interesantnija od druge. Kao da smo se vratili na početak 20-og stoljeća. Dok lunjamo ovim hodnicima, imam osjećaj da će svaki tren iza čoška naići žene u valovitim haljinama sa bijelim kišobrančićima, te gospoda u crnim frakovima, sa visokim cilindrima i tankim uglađenim brčićima. Umjesto toga nailazimo na rusku bijedu i siromaštvo, ljude koji postrojeni u liniji stoje prije stepenica, prodavajući male bukete cvijeća i nešto ruskih novina. Zalazeći u jedan od slijedećih hodnika, nekoliko staraca prodaje male perzijske mačiće, koje zabavljaju malešnim lopticama, dok ih se ne riješe za još manju lovu. Napokon dolazimo do naše linije. Vlakovi stižu stvarno brzo, čini mi se u prosijeku svakih tri do četiri minute. Vozimo se dvije stanice i izbijamo u centar. Crveni trg bi trebao biti tu negdje, ali njega ćemo svakako ostaviti za sutra, budući da smo ga mislili vidjeti po danu. Šetamo ulicama ili „prospektima“ po kojima se protežu očito vrlo bitne građevine sa visokim stupovima ispred ulaznih vrata, obasjane blještavim žutim reflektorima. Skrećemo u sporedne ulice, jer nema baš pretjeranog izgleda da ćemo među ovim diplomatskim izdanjima naići na kafić ili neka zanimljiva mjesta. Nailazimo na nekog tipa u društvu dvije cure, svatko od njih sa bocom pive u ruci. On je Amer, dok su njih dvije Ruskinje. Belgijsko pivo je u ovom trenutku pomoglo, da prijašnji hladni odnosi ove dvije nacije postanu bar u ovoj situaciji vrlo topli. Možda cijeloj priči pomaže što je momčina poslovan čovjek, mlad, a namirisan dolarima. Dok su dva zgodna pupoljka ljubitelji upravo tog parfema. Kako li je samo znao? Tu vještinu očito posjeduju samo istinski majstori zavođenja. Upućuju nas u obližnji kafić, kojeg mi naravno ne pronalazimo, ali upadamo zato u jedno drugo mjesto. Odmah iza ulaznih vrata sjedi nekoliko mortus pijanih Rusa, opravdavajući napokon sliku Rusa koje očekujem vidjeti i sresti u Rusiji. Bulje u TV i pjevaju karaoke ili bar pokušavaju to činiti budući da im glave svako malo nekontrolirano otresu od stol. No to ih ne spriječava da veseli opet podignu glavu, promrmljaju nešto pokušavajući uhvatiti ritam i opet puste čelo da grune od stol. Prolazimo u slijedeću prostoriju i tu već sve pristojnije izgleda. Ljudi sjede, fino odjeveni, večeraju, ugodno čavrljaju, dok se iza šanka četvorica konobara naguravaju i svađaju, mašući nekakvim računima. Stajemo za šank i ako bi negdje trebali popiti prvu votku u Rusiji, mislim da nismo mogli izabrati bolje mjesto. Pijemo s nogu brže bolje, kratko još uživamo u totalnom apsurdu kontrasta kojima obiluje ovaj cirkus ovdje, te odlazimo još njuškati po kvartu. Sve se nadamo da ovakvih lokala ima još, no večina ih počinje zatvarati. Prolazimo kroz jedan haustor i nailazimo na nekakvu trgovinu koja je još otvorena. Ideja dolazi munjevitom brzinom, 23 su sata, podzemne voze do 1 u jutro. Da ne bi lutali u nadi kako ćemo naći kafiće koji rade, kupit ćemo 2 litre votke, organizirati mezu i idemo na miru zapiti u sobu. Ulazimo u trgovinu, a na stalaži iza pulta koja je dobrih 10-15 metara dugačka, ništa drugo osim stotinjak vrsta votke. Uspoređujemo cijene i ispada da su neki brandovi votke jeftiniji od mineralne vode. Naručujemo na mješavini engleskog i našeg dvije flaše osrednje cijene, nešto salame, sira i kruha i krećemo polako prema podzemnoj. Trabunjamo tako ulicama, kada odjednom istovremeno svi zastajemo ispred izloga u kojem stoje dvije gitare. Mislim da nam se svima te sekunde uključio mozak, bar onaj dio mozga, koji do sada nije zamijetio da smo zaboravili ponijeti gitaru na put. Ne gumicu za kosu ili grickalicu za nokte, nego kompletnu, veliku, pravu akustičnu gitaru. „Jebote pa mi nismo ponijeli gitaru!“ reče Brane kao da se radi o maloj četkici za zube, čiju odsutnost nismo mogli primjetiti sve do trenutka eventualne potrebe za tom četkicom. „Jebote Marijo pa jel stvarno nisi ponio gitaru?“ upitah i ja, iako znam da bih jednu gitaru sigurno već primjetio, da ju je netko ponio. „Pa jebote, izgleda da sam zaboravio gitaru!“ Mjesecima smo govorili kako ćemo ponijeti gitaru, da si ubijemo sate u vlaku i sada buljimo u ove dvije gitare u izlogu, već u startu sjebani kako će nam pravo dosadno biti slijedećih 6-7 dana. Odjednom se u izlogu, između te dvije gitare, pojavljuje mladunasta faca, gleda nas tako kratko, zatim se zakucava u izlog i pokazuje nam natpis web stranice na majici. Mi dižemo palčeve, kao super, odlično, on nešto maše rukama i nestade u tami trgovine. Kratko potom otvori vrata pored izloga i stade preplitati jezikom na ruskom, ljuljajući se na pragu i pridržavajući se za štok, ne bi li svom dužinom poljubio pod. Dok se on pokušava ustati, govorimo mu da ne razumijemo, jer smo iz Hrvatske. „Hrvjati? Davaj, davaj!“ pokazuje nam drugom rukom da uđemo u trgovinu, koja je zatvorena već tri sata. No kako pretjerano maše rukom, tako izgubi ravnotežu, zatetura unazad, zvekne leđima od vrata koja ga odbace opet nazad do štoka, za koji se opet uhvati i nastavi mahati kao da se ništa nije dogodilo. „Pa ajmo ući, šta sad, ajmo zapiti sa frajerom“ predlaže Toma, spreman uvijek za pizdarije svih mogućih vrsta. Naravno da smo svi za, presretni kao da smo prvi osnovne i netko nas je pozvao da probamo besplatno kolače u slastičarnici. Ulazimo za likom u trgovinu do stola za kojim sjede još jedan bradati roker od nekih 70ak godina, faca totalno iskrivljena i smežurana, kao kada stariji ljudi izvade zubnu protezu, pa si donjom usnom mogu lupati hrkljuš po čelu. Pored njega je lik sa naočalama, nekih 40ak, kontam sigurno vlasnik ove trgovine, srednjovječni ambiciozni poduzetnik. Na stolu su tri prazne flaše vodke, što je recimo razlog da ovaj najmlađi, koji nas je uveo, ne vidi na oči. Pokušavamo se sporazumijeti na rusko-hrvatsko-engleskom, ali jedinu univerzalnu riječ s kojom uspijevamo reći nešto je gitara. Sada ovaj s cvikama, poduzetnik, tetura i pokazuje nam da krenemo za njim. Silazi niz stepenice prema podrumu, odbijajući se između zida i ograde poput loptice u fliperu. „Gledaj sada kada nas zguze ko u Palp Fikšenu, kada onog frajera zarobe u podrumu i nabiju mu onu gumenu loptu u usta“ govorim Branetu dok pratimo domaćina u podrum. Pale se svjetla. U dva reda na plafonu, jedna neonska lampa kao da lančano pali drugu. Mislim si da podrum ne može biti nešto specijalno velik, ali dok to mislim neonske lampe u daljini se ne prestaju paliti i više im ni ne vidim kraja. Ispred nas je prizor hangara pretrpanog instrumentima. Stotine električnih gitara, bas gitara, bubnjeva, klavijatura i tona drugih pizdarija neophodnih za osnovati bend i već sutra zasvirati u lokalnoj kafani opremljen kao U2. Rusi ponosno pokazuju svoje blago, vadeći gitare iz svih dijelova hangara, dok mi još uvijek nismo u stanju zatvoriti usta, prestati se diviti, a kamoli da damo bilo kakav komentar na sve ovo. „Ljed Cepeljin!“ gura mi poduzetnik očuvanu i blještavu gitaru u ruke, a meni baš nije svejedno ako je to stvarno gitara od tog benda, pogotovo što još nadodaje: „Ejt tjausend doljar!“ Pa ako mi slučajno ispadne, ogrebem je ili ne daj Bože nešto se polomi, ima da me umjesto svjetskog prvenstva, mjesec dana guze u ovom podrumu zajedno s onom lopticom u ustima. Pokušavamo im objasniti da idemo u Japan na prvenstvo i dobro nas ide objašnjavanje za sada, makar smo jedino mi uvjereni u to da se razumijemo. Ovaj trio fantastikus nam i dalje gura razno razne gitare u ruke, jedna je navodno od „Sjantane“ druga od „Metaljike“, naravno da ne smije niti da fali gitara, na kojoj je jednom „Slješ“ iz „Ganjz en Rozjeza“ par taktova odsvirao. Nude nam da kupimo upravo tu igračku za nekih 6 ili 7 tisuća dolara. Među svim tim blještavilom, spazimo totalno crnu, drvenu, akustičnu gitaru kako visi na sredini hangara. Jednostavna, skromna, ali nevjerojatno posebna, isticala se među svim ovim biserima muzičke industrije. Kao kada u Indiani Jones, trećem dijelu, među svim onim blještavim peharima, Harrison Ford treba izabrati onaj iz kojeg je Isus pio. Naravno da mu pogled paralizirano zastaje na jednom drvenom, najobičnijem vrču. Tako je upravo i nama pogled ostao fokusiran na ovoj gitari, te smo se polako i hipnotizirano počeli kretati prema njoj, dok su glasovi prodavača jenjavali, kao da ih netko na mikseti lagano stišava, budući da postaju nebitan dio ove situacije. Uzeli smo oprezno gitaru i počeli je promatrati kao zombiji, izbečenih očiju i otvorenih usta. Traže za nju 960 rubelja, što je oko 30 dolara ili eura, podijeljeno na nas 5, skroz prihvatljiva cijena. Nagovaramo ga da nam ju proda iako je trgovina već dosta dugo zatvorena. Ovom najmlađem, koji u svojim turbo usporenim pokretima jedva daje znakove života, nije ni najmanje jasno zašto ne uzmemo koju električnu od Santane ili Metallice. Pokušava nas to i pitati pokazujući polako na jednu, pa nakon desetak sekundi na drugu gitaru s potpisom. Ali u tom trajanju njegovih pokreta, zaboravlja šta je zapravo htio, te se počinje čuditi zašto uopće tako „brzo“ pomiče ruke, što ga totalno zaokuplja i odvlači od nas i naše priče s gitarom. Ostaje samo zbunjeno stajati i promatrati svoje ruke u pokretu. Gledamo se, nas je pet, svatko po par dolara i imamo gitaru koja je bila svakako od početka uplanirana u sve ovo. A i gitara je posebna, ne bi je mogli ostaviti, pa čak i da nam ne treba. Imala je duh, posebnost, ljubav na prvi pogled, crna kao vrag sa malim bijelim šarama, koje tanko ukrašavaju krug na sredini gitare. „Kao da joj je netko godinama, praveći je negdje u dalekom Sibiru, poklonio svu ljubav i koncentraciju, da od nje napravi nešto veličanstveno“ govorim ostatku. Ostatak me gleda blijedo... „Je al stvarno, fenomenalna je, ono na prvu“ šupci me još lože dodatno. Plaćamo trideset dolara i presretni pozdravljamo se sa domaćinima, koji sutradan se neće sjećati ni nas, niti da su prodali gitaru nekome. Vjerojatno će izbiti i frka kada skontaju da fali gitara, a nemaju pojma zašto, posvađat će se, poduzetnik će optužiti ovu dvojicu da mu prodaju iza leđa te ih otpusiti, ovi će ogorčeni i osvetoljubivi podmetnuti požar i radnje više neće biti. Žele nam puno sreće na putu i prvenstvu i ostaju na pragu trgovine još dugo mašući nam, ljuljajući se i odbijajući se jedan od drugoga, drugi od trećeg, treći od zid i vrata. Nazad u našem ministarstvu ili hostelu, promatramo noć kroz prozor sobe. Danas poslijepodne smo još boravili kod kuće u dobro poznatom okruženju, par sati poslije sjedimo u nekoj sobi u Moskvi. Uopće nemam osjećaj da sam otputovao nekuda, nego sam se jednostavno odjednom stvorio na drugom kraju svijeta. I sada piljim kroz prozor u noć, ispred nas milijarda zgrada, sivih, socijalističkih, upravo onakvih kakvima obiluje svaki grad istočne Europe. A upravo ovdje je epicentar te arhitekture. Zamišljam kako li je ovdje živjeti, provesti mladost, pokušavam bar na trenutak posuditi i okusiti duh ovoga grada. U daljini zvijezda strmoglavo juriša kroz tamu, kao da želi uveličati situaciju. Eto kad si se ti zamislio, onda ću i ja da padnem kako bi sve dobilo jednu dramsku težinu – kao da mi dobacuje u prolazu. No ni ta zvijezda, niti socijalističke građevine nisu tema naše večerašnje emisije, budući da u sobi vlada beskrajna sreća zbog gitare koja ipak ide s nama na put. Votka kruži do svakoga od nas i svaki put se čuje „Nazdrovje“ prije nego se salije u grlo. Nakon što je meza koju smo kupili pukla, vadimo iz torba zalihe koje bi trebale trajati bar do Vladivostoka. No kako je votka hvatala zamaha, tako je pola zaliha puklo u sat vremena. Veselju nikad kraja, pogotovo što nitko od nas ne zna niti jednu pjesmu napamet. Tako da mrmljamo i pjevušimo svatko svoju izvedbu uz gitaru, otvorili u neko doba i konzerve mesnih doručaka, što je vjerojatno namirisalo i jutro koje nam se počelo ušuljavati u sobu. Nismo spavali možda ni 4 sata, otkako nas je zora prvi put obasjala onakve pijane i rosne. Ustajemo se dosta mamurno, ali odlučni da se obavezno pokrenemo i obiđemo bar Crveni trg. Usput pronalazimo bonove za doručak, koje smo dobili sa iznajmljenom sobom, tako da se ipak odlučujemo nahraniti prvo. Jer tko zna šta dan nosi, a svi uvijek spominju kako je doručak važan, pa zašto ih ne poslušati. Doručak traje do 10, mi uspijevamo jedva sići 5 do 10, u restoran ili menzu koja je u prizemlju. Samo što smo predali bonove, konobarica nam donosi iste sekunde svakome po 2 hrenovke, kavu, nešto kruha i 2 keksa. Biće da ovo nije ni približno mitovima o doručku, kojeg ne bi trebalo propustiti, jer ko zna šta dan nosi. S druge strane, nismo ni računali da je doručak u cijeni, stoga nije red skoro pa poklonjenom konju gledati u zube. Sumanu su ili hrenovke ili kava vrhunski sjeli, te je zbrisao na WC. Dolazi nakon 10 minuta i umire od smjeha, kaže da nije bilo papira, ali zato hrpa telefonskih imenika?! Telefonski imenik grada od preko 10 milijuna stanovnika! Možeš vječnost presjediti na WC-u. Krećemo napokon oko 11.00 u obilazak znamenitosti, nakon što smo se svi morali uvjeriti u postojanost imenika umjesto papira. Opet pokušavamo preći ulicu, s kojom smo se još jučer imali prilike upoznati. I opet prelazak na drugu stranu znači herojski podvig. Oči su nam širom razjapljene, u glavama nam se počinje mantati od silnog pogledavanja lijevo-desno kao da pratimo super brzi tenis, dok trčeći izbjegavamo aute koji su očito i danas u misiji da nas linčuju. Sinoć kada smo po mraku ovuda hodali nismo ni vidjeli da smo prošli kraj još jednog gigantskog plakata Rammstein-a. Pa šta je ovim ljudima? Po ulicama viđamo jako puno beskućnika, na njima svi odjevni predmeti koje posjeduju, plus što nose bezbroj vrećica, u kojima je ostatak njihove imovine. Ili je ovo poznati kvart gdje se okupljaju, ili ih ovaj grad stvarno ima na izvoz. Dok oni stalno nervozno prebiru po kantama i kontejnerima, tik pored njih smireno svijetlucaju parkirane mrcine od đipova i limuzina sa zatamnjenim staklima. Izlazimo iz metroa kao i jučer, te ispitujemo prolaznike kako do Crvenog trga. Nije nam dugo trebalo da u daljini uočimo zlatne kupole na bijelim kulama. Imam osjećaj kao da idemo u susret nekoj bajci. Mislim si koliki mora biti taj trg, kada se krajem 80-ih nekakav Nijemac, izbjegavši sve radarske kontrole, uspio Cessnom spustiti na njega. Zalazimo iza jedne obične sive zgrade i ostajemo svi istovremeno ukopani na mjestu. Ispred nas se pruža veličanstveni prizor širine, asfaltiranog prostranstva na kojeg komotno stane nekoliko pravih nogometnih terena. Ne komentiramo ništa, stojimo tako ukopani bez riječi. Pokušavam uhvatiti fotoaparat, al ne mogu skinuti pogled sa ovog prizora. U daljini kao na prijestolju pozira katedrala Svetog Vasilija Blaženog, sa predivnim šarenim kupolama, koja kao da je ukradena iz Disneylanda i postavljena na Crveni trg. Odmah pored nje, kao kralj pored kraljice, sa crvenom zvijezdom na vrhu kupole ističe se crveni Spasskaya toranj. Cijelom dužinom trga prostiru se dvadesetak metara visoke, naravno crvene zidine Kremlja. Izgleda da crvena poprilično prevladava ovdje. Istovremeno rešetkama kompletno ograđeni trg, kao da simbolično želi ukazati na onaj stroži i beskompromisni dio priče, koji se pisao iza ovih famoznih bedema. „Jebote šta je ovo, aerodrom?“ Brane se prvi usuđuje. „Nevjerojatno, stvarno koliko je ovo...“  Pokušavamo skroz polako, laganim koracima krenuti prema trgu, ali policajac ispred rešetki nam objašnjava, a mi ga nastojimo razumjeti, kako se i trg i Lenjinov mauzolej mogu razgledati, ali se za tako šta treba platiti ulaz. Nemojte ništa misliti, miševi jedni, da ovdje ne vlada red i mir, niste samo vi sa zapada pametni i organizirani i ovdje se plati ulaznica, pa onda razgledavaj ako ćeš do sutra. Sat vremena bi smjeli izgubiti ovdje, a onda bi se ipak trebali pobrinuti oko susreta sa tajanstvenom ženom, koja nam je valjda kupila karte za Transsib. A već kad smo tu, bilo bi glupo ne kročiti na Crveni trg. Mislim stvarno, kome ćemo ispričati da smo bili u Moskvi, a umjesto Crvenog trga jedino što smo vidjeli jest podrum jedne trgovine sa instrumentima. Obilazimo prelijepu zgradu državnog muzeja i dolazimo na jedan drugi prilaz trgu, bliže zidinama Kremlja.  „Jebote mi smo u sred Moskve sada, a mi pojma nemamo jesu one dvi imale uopće tu neku ženu za karte i jel ona nama uopće kupila te karte za vlak. Moš mislit, ono, nema sada te žene i ništa.., došli eto vidjeti Crveni trg, pa ništa, onda ćemo nazad ća.“ smijemo se Sumanu, ali svjesni da nije rekao ništa nemoguće. „I vratimo se preksutra totalno normala kući, eto bili smo na tom putu kojeg smo pola godine planirali i kupili smo gitaru u Moskvi“ pogledava oko sebe Ivanović, dok nas lagano okružuju ljudi, opet sa nekakvim iskaznicama. Možda nas slijede još oni isti taksisti sa aerodroma? „Galebovi“ koji nas oblijeću su vodiči za razgledanje trga i za divno čudo pričaju engleski, nakon što smo izgubili nade da ćemo ga ponovo čuti u Rusiji. Vodič s kojim stupamo u kontakt zove se Aleksandar, što je nekako bilo i za očekivati. Nudi nam za 600 rubelja ili 15 eura, da nas provede kroz sve zanimljivosti i ukratko ispriča o povijesti Kremlja, o poznatim Rusima i još dosta toga vezanog za Crveni trg. Čisto reda radi pokušavamo spustiti na 500 rubelja, ne da bi se okušali u cijenkanju, nego zato što imamo samo novčanice od 500 rubelja. Pristaje iz prve, ali nas pita koliko fotoaparata imamo, jer za svaki na ulazu moramo platiti 50 rubelja, te da nipošto ne smijemo slikati bilo šta kada ih unesemo?! Imamo dva fotoaparata, što znači 100 rubelja! Gle, opet smo se vratili na 600 rubelja sve skupa. Mislimo si, kako nam provaljuje šuplju priču, al nekako je simpatičan u tim svojim prodavanjima folova, tako da nam nije žao dogovoriti se na kraju oko te cifre. A i nije da smo tu svaki dan, tako da jebo sad tih 100 rubelja. Samo što vremena baš i nemamo, tako da Aleksandar obećava kako ćemo sve najvažniji probati vidjeti i saznati u 20-ak minuta. Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo |
23.05.2018., srijeda
Moskva, Rusija
|
Kako smo se zapričali oko pomisli da bi bilo odlično kada u avionu ne bi bilo sjedala, niti bilo kakvih ručki za držanje kao u tramvaju, nego umjesto svega toga ogroman whirlpool, sa janjcima koji se na rubu bazena okreću na laganoj vatri, nismo ni skontali da je poduži red za ulazak u «Aeroflot» nestao. Ulazimo zadnji u avion, bazena nema, a bogami ni janjadi koja se okreće. Umjesto toga krcat avion, troje nas je u jednom redu na sredini, dok druga dvojica dijele tri sjedala sa jednom ogromnom babom. Naravno kada u busu, vlaku ili avionu sjediš pored nekoga, to neće biti model koji se vraća sa revije u Milanu, nego će to naravno biti debela baba, koja je upravo bila u posjeti svojoj djeci i unucima. Naravno da je uz sve to puna doživljaja, koji ne mogu čekati da budu ispričani prvoj komšinici, nego sav taj naboj mora biti izrešetan prvoj osobi koja se slučajno i na žalost zatekla u blizini. Ne zanima nju da li je se razumije ili ne, bitno da je tu netko tko ima uši, dakle u stanju je da sluša. Čak i da samo ogromno uho sjedi pored nje, bilo bi joj dovoljno da iznese svoj beskrajni referat o svom životu od rane dobi do danas, djeci, unucima, Rusiji i Aeroflotu. Ova dvojica se nisu ni snašli, a već su bili prisiljeni klimati glavom i tražiti trenutak kada će joj dati do znanja da je ništa ne kontaju. Taj trenutak nije dolazio, jer je kapacitet priče bio neograničen, a let samo 2 i pol sata. Nama je čak i to vrijeme bilo dovoljno da zaspemo, probudimo se, te uvidimo kako neukusna avionska hrana može biti u sekundi potamanjena, znajući da nam je to možda jedini obrok taj dan. Taman da ću prolistati brošuru «Aeroflota», baba iza nas taman da će početi o boljševičkoj revoluciji i njenoj ulozi u svemu tome, kad pilot govori da već slijećemo u Moskvu. Kada zamislim da smo trebali putovati dva dana preko Berlina, Varšave, Minska do napokon Moskve, ovo je sada stvarno… brzo. Nije da prvi put letim, nego čak drugi put, ali svejedno se osjećam kao da sam otputovao iz Zagreba u Rijeku. S druge strane razumijem da je ta brzina od A do B poprilično super poslovnim ljudima ili ovoj «fast food & takeaway coffee» generaciji, koja na produžene vikende ne ide više sa roštiljem i šatorom do obližnjeg jezera ili rijeke, nego niskobuđetnim avio-kompanijama u atraktivne gradove obližnjih zemalja. Razumijem, al briga me za njih, ja sada imam vremena i želim putovati, dugo i daleko, bez ikakve žurbe. Tako da mi je ovaj skok od Minhena do Moskve i dalje nerealan, te me i dalje čini grintavim poput nekakve non-stop mrzovoljne babe. Baba? Pokušava još sažeti, prije nego napustimo avion, sve o komunizmu, staljinizmu i naravno njenoj ulozi u svemu tome. U Moskvi +4, kiša, tmurno, oblačno, totalno drugačije vrijeme nego u Minhenu. Čak smo u ovom kratkom preletu, uspjeli promijeniti dvije vremenske zone. Neki od nas su uspjeli promijeniti raspoloženje, budući da su bili terorizirani od strane ženske izvedbe Broja 1, poznatog iz Alan Forda. «Aeroflot» se uparkirava pred tornjem i stajemo odmah pored aviona dobrog starog JAT-a. Pa zar se JAT i dalje zove JAT? Vjerojatno zbog svih ovih promjena imena država, gradova, ulica, očekivao sam valjda i da se JAT ne zove više tako, nego nekako drugačije. Izlazimo iz aviona, Suman, Ivanović i Toma su već u kockastim dresovima, idemo hodnikom prema šalterima i odjednom se mimoilazimo sa kompletnom fudbalskom reprezentacijom Jugoslavije. Prolaze pored nas, mi u kockastim dresovima sa grbom HNS, oni u tamnoplavim trenerkama sa grbom FSJ, gledamo jedni u druge sa izbečenim očima, mi zbog toga što vidimo dobro poznata nogometna lica i to od niti jedne druge reprezentacije nego Jugoslavije, a oni što nekoliko kockastih dolazi iz hodnika, gdje se ulazi u JAT-ov avion. Toliko dugo nisam vidio ove face na TV-u, da imam u jednom trenutku osjećaj kako se inače znamo i sad je prošao dobar period da se nismo vidjeli i umalo da ih krenem redom pozdravljati: „Siniša! Dragane! Pa otkud vi?“ Kako smo poslije saznali, učestvovali su na turniru sa još dvije reprezentacije koje ne idu na prvenstvo, u sklopu priprema ruske momčadi za Japan i Koreju. Dolazimo još u šoku od ovog susreta pred šaltere za putovnice i nekako doživljavam još jedan šok. Valjda zbog silnih špijunskih filmova iz hladnog rata, očekujem na sred aerodroma drvene kučice, rampu, uniformirane vojnike i njemačke ovčare koji laju na nas. Kad ono hi-tech šalteri, zgodne mlade i ljubazne službenice skeniraju putovnice, gdje se istovremeno na monitoru uvećano projecira slika dotičnog putnika, sa nekakvim dodatnim podatcima i opisima. „Welcome to Moscow!“ reče žena, al sa snažnim ruskim naglaskom, uzimam putovnicu i mislim si, hajd, bar taj poznati naglasak da mi pruži dojam kako smo ušli u Rusiju, a ne u Disneyland. Ono što nas zatim čeka je i bolje nego Disneyland, jer tamo je posjetitelj već pripremljen na adrenalin, iznenađenja, jednostavno platio je da bude zabavljan. Ovdje nemaš pojma šta te čeka, a iznenađenja i zabave je na pretek. Prije nego kupimo prtljagu, prinuđeni smo kao stranci ispuniti nekakve formulare, šta smo sve unijeli u Rusiju, tako da se ne bi dogodilo kada budemo izlazili iz zemlje, da odnesemo nešto vrijedno, što nismo unijeli. Ne znam, možda naftnu platformu, polovnu lansirnu rampu ili kakvu bolest eventualno. Zamišljam nas petoricu ispred granice, izlazimo iz zemlje i iza sebe imamo ogromnu cisternu nafte ili plina koju smo prekrili dekom i pokušavamo ju prošuljati carinicima ispred nosa. Naravno vučemo ju po betonu, onaj metal para uši, a mi tu i tamo zastanemo i malo popravimo onu deku na vrhu cisterne, tako da nas ne provale... Najbitnije, budući da je podebljano, je dio gdje treba navesti s koliko love ulazimo u zemlju. Jer ne bi trebali izaći sa više, nego s koliko smo došli. Meni kao turistu, koji je došao nemilice trošiti, stvarno nije jasan ovaj paragraf. A opet s druge strane, malo me je i stid navesti cifru. Možda će se skupiti cijela carina i ismijati nas javno pred svima. Napustivši carinu, ušli smo u ogromnu prostoriju, gdje se nekakvi ljudi obilježeni žutim iskaznicama obrušiše na nas poput gladnih hijena. Taksisti, sa jedinstvenom željom da nas očerupaju do kosti, samo kada bi im i najmanju dobru volju pokazali. Sve smo na prvu odmah odjebavali, dajući im jasno do znanja da nismo ni približno zainteresirani za njihove prijevozne usluge. Izlazimo van zgrade, stojimo, gledamo oko sebe, dolazi nekakav bus, pokušavamo vidjeti kuda vozi, no u tom trenutku realiziramo dvije bitne stvari. Prva je da je natpis na ćirilici, a druga da nas ćirilica baš i ne ide. Iako se nas par, koji smo ju imali u školi, trudi da odgonetne točno sva slova, spašava nas pomisao da nemamo pojma gdje mislimo ići, tako da natpis iste sekunde prestaje biti zanimljiv. Ali zanimljiva postaje konstatacija, da i dalje pojma nemamo kuda se uopće namjeravamo zaputiti. Ipak nismo došli u nekakav mali gradić, pa da prvo prošetamo po glavnom trgu, a onda ćemo već smisliti. Odlučujemo pogledati jedinu adresu hostela koju smo našli na internetu, možda probati saznati kako do nje doći, gradskim prijevozom, busom, vlakom. Pitamo čovjeka pored nas, nema žutu iskaznicu, ali je ni manje ni više nego taksist. Na crnjaka. Objašnjava nam i rukama i nogama, šta drugo nego da nema ni busa ni vlaka – ko bi reć, te da bi nas on mogao do dotične adrese odbaciti za 50 dolara, što je pola cijene, nego što će nas oderati oni sa žutim iskaznicama. S jedne strane nemamo pojma koje su cijene, a ako se nakon onih silnih odjebavanja vratimo pokisli do onih gladnih hijena, imat ćemo puno lošiji pregovarači status oko cijene, tako da ipak odlučismo uzeti ovog drugara. Samim tim što vozi na crnjaka, draži nam je. Daje nam taj izazovni, avanturistički štih istočne Europe, gdje ništa nije po pravilima i gdje se oko svega može dogovoriti na licu mjesta. Ukrcavamo stvari u Volgu karavan i presretan sam što je to Volga, jer čak i ona pridonosi slici koju očekujem od Rusije. Jedan od nas sjeda pored vozača, a nas četvero se transformiralo u sardine na zadnjem sjedištu. Izašli smo sa aerodroma i čim smo se uklopili u promet, mogli smo već poprilično dosta saznati o ekonomskoj situaciji zemlje. Srednjeg staleža jednostavno nema. Bar se tako čini, dok promatramo rijeke auta u kojima plivaju uglavnom dvije vrste riba. Morski psi u svojim limuzinama, debelim Mercedesima zatamnjenih stakala, ogromnim američkim ili japanskim đipovima. A pored njih hrpe malih srdela u svojim željeznim napravama, koje na sve drugo liče, samo ne na aute koji bi trebali biti pušteni u promet. Dok tako plivamo sa ostatkom, vidi se da Sovjeti nisu štedjeli na prostoru ni sekunde. Prometni eksperti su mogli disati punim plućima, sedam traka prostire se u jednom pravcu, te isto toliko u suprotnom. Ogromne zgradurine razbacane uz široke ceste, ostavljaju dojam kao da je svaka četvrt trebala dovoljno prostora, kako bi organizirala svoje sletove. Pa bi drugi vikend, drugo naselje organiziralo lokalnu vojnu paradu i tako od naselja do naselja. Od jedne manifestacije do druge. Uz cestu kao i na cesti svako malo stoje čudni autombilski dizajni sa podignutim haubama, ispred kojih stoje njihovi vlasnici uživljeni u ulogu automehaničara. Kao da je ispod svake haube ogroman prekidač ON/OFF, kojeg samo treba ponovo vratiti na ON i nastaviti sa vožnjom. Nakon nekoliko minuta vožnje tim silnim autocestama, koji se navodno zovu «Prospekti», prolazimo i pored zapaljenog kamiona, koji tek tako stoji i gori na četvrtoj od sedam traka. Promet se radi toga ne zaustavlja, auti prolaze kao da je to sasvim normalno. Stigli smo pred hostel, ogromna zgrada od preko desetak katova. Malo nas zbunjuje natpis na zgradi, piše da je to nekakvo federalno ministarstvo…nečega, tko bi to sad sve uspio pohvatati šta je tu napisano. Uglavnom policajac koji stoji ispred zgrade, vidjevši da sa ruksacima i vrećama za spavanje očito nismo političari u posjeti ministarstvu, samo je pokazao na lift i rekao «Djeset»! Izlazimo na desetom katu, koji je cijeli preuređen u hostel. Preuređen bi značilo da je možda drugačiji od vjerojatno uređenih katova ministarstva. Ali ne nužno uređen. Ispred lifta je manja soba koja predstavlja recepciju. U njoj veliki ogroman stol, iza vojnički krevet na kat, a ispred u čošku manji stol sa kompjuterom, na kojem piše «Internet». Totalno smireni i hladni tražimo sobu za pet osoba, kao da smo je rezervirali još prije tri mjeseca i kao da nas čeka već danima, pripremljena i uređena samo za nas. Da bi nas uopće čuo šta pokušavamo reći, tip na recepciji zamoljava frajera u maskirnoj uniformi, sa ispod prepoznatljivom mornarskom majicom, da malo stiša Rammstein, koji do daske trešti iz nekakvog cd-playera sa jednim zvučnikom. Sobu za pet osoba taman i imaju, no kako se poslije ispostavlja, imali smo više sreće nego pameti, budući da je to zadnja slobodna soba u tom hostelu. A taj hostel je opet jedini, čija adresa se može naći u vodičima za Moskvu. Ulazimo u sobu i svi kao da smo umorni nakon toliko iscrpljujućeg puta, bacamo se na krevete. Valjda se to tako radi, kada se stigne na odredište i unajmi soba. Iako ne znam ni šta bi drugo trebali raditi, budući da u sobi ničega drugog ni nema, osim tih pet kreveta. Ležimo tako, buljimo u plafon i za pravo čudo, nitko ne progovara jedno duže vrijeme. Čini mi se kao da smo istovremeno postali svjesni, koliko nam je ustvari krivo, što nam nije upalilo do Moskve doći kopnom. Prije samo tri sata smo bili na aerodromu u Minhenu, a sada smo u nekakvoj sobi u Moskvi! Vraćamo se do recepcije kako bi platili sobu, koja stoji 15 eura po osobi, s tim da smo na temelju internacionalnih studenstkih iskaznica ISIC dobili 5% popusta, te zbog registriranja članarine u bilo kojem europskom hostelu još 10%. Uopće ni ne pratim zbog čega sve dobijamo te popuste, ali što god recepcionar više priča u postocima, to je nama cijena niža. To mi se sada nikako ne uklapa u sliku, koju sam sebi gradio o istočnoj Europi, jer sam očekivao guljenje kada god bi se pokrenula priča o lovi. Još nam jedan Nijemac, dok surfa na internetu, savjetuje da se pazimo i kako su cijene visoke u Moskvi. Ali opet si mislimo, relativne su te granice dokle je njemu povoljno, a dokle nama. Tako da ignoriramo i njega i njegove savjete i krećemo malo zujat po gradu.  Ispred „Ministarstva“ pokušavamo preći sporednu ulicu, koja ima samo tri trake u jednom i tri u drugom pravcu, na mjestu gdje nema ni pješačkog, ni semafora. Nismo prešli ni prvu traku, kada je s lijeva samo proletio nekakav auto sa preko 100 na sat. Ostali smo kao ukopani stajati na prvoj traci. Taman smo se odlučili napraviti slijedeći korak, kada se opet s lijeve strane začuo samo kratak i oštar zvuk. Ovaj put je motor proletio po srednjoj traci, tik ispred nas, tolikom brzinom da se tek dvije sekunde nakon njega vjetar pomiješan benzinom zakucao u nas. Osjećao sam se kao u crtanome filmu „Pink Panther“, kada isti pokušava preći cestu. Cesta je uvijek prazna i svaki put kada bi napravio korak na cestu, u tom trenutku bi se nacrtalo milijardu auta koji jure lijevo-desno. Odučili smo ipak prošetati 50 metara dalje do semafora. Stojimo tako danima čekajući da se zeleno upali, protutnjalo je sigurno pola motorizirane Moskve, dok se napokon semafor nije zazelenio. Prelazimo ulicu i nakon prve trake i nekih 2 sekunde zelenoga, upalilo se odmah crveno! Sad već gajim blage sumnje da nas netko namjerno zajebava, pijani generalni sekretar za semafore, promatrajući nas s prozora jednog od nebodera. Mi na sred ulice, auti na semaforu turiraju motore, kao da jedva čekaju da pojure prema nama, ne bi li netko od sretnika uspio da nas nabaci na haubu i razmelja brisačima po staklu. Svi turiraju! Đipovi i Mercedesi sa svojim tipično prepoznatljivim zvucima motora, te i ove čudne limene naprave sa zvukom miksera za kavu ispod haube. Ujedinjena motorna vozila u potjeri za nemoćnim, nevinim, dobronamjernim prelaznicima pješačkih prijelaza. Pobjegli smo do prvog prometnog otoka, spremajući se za istu avanturu prelazeći slijedeće tri trake. Poučeni iskustvom, na zeleno smo ovaj put sprintali. Dolazimo do neke očito važnije ulice, koja opet broji preko 7 traka u jednom pravcu i ne mogu se prestati diviti ovim cestovnim prostranstvima. Pogotovo što je svaka traka toliko široka, da pruža totalni neometani komfor i pijanim i slijepim vozačima. Objekte uz ceste krase hrpe prostorno neisplaniranih neonskih ili običnih natpisa, reklama i poruka. Nešto što i dalje veže zemlje istočne Europe. Zanimljivo je da je svaki drugi jumbo-plakat koncert Rammstein-a, koji treba biti održan za dva tjedna u Moskvi. Imam osjećaj da je ionako militantno odjevena većina mladeži luda za ovom njemačkom grupom. Čini mi se da ovoliko poklonika nemaju ni u Njemačkoj. E da ih sada drug Staljin vidi… Prolazimo pored nekakvog malog kontejnera nad kojim pored svega i svačega na čirilici, stoji EUR i USD. Svakako moramo mijenjati lovu, pa zašto to odmah ne učiniti ovdje. Dolazimo do malog prozorčića na kontejneru, pored kojeg stoji valjda gazda, tj. direktor ove financijske ustanove. „Dolar, Rubelj?“ pitam čovjeka, praveći pokret sa dva kažiprsta s lijeva na desno, kao da još budem precizniji u objašnjavanju ovog mog stručnog pitanja. Gazda klima glavom i pokazuje rukom na prozor. Saginjem se do prozora, nagonski valjda da vidim s kim imam posla, možda eventualno da ponovo objasnim «Dolar, Rubelj», prstima lijevo desno, kako slučajno ne bi došlo do zabune. No prozor je obložen platnom iznutra, tako da se ništa ne vidi, osim dlan koji sada izvire iz rupe na dnu prozora i čeka. Stavljam 100 dolara na dlan, koji nestaje u svoju rupu, neonsko svjetlo me ubija po očima, valjda još dodatni zaštitni sistem od želje da vidim tko radi iza tog prozora. Gazda sve ovo promatra sa budnim «ne-možete-me-zajebati-mogu-samo-ja-vas» okom, pušeći jednu za drugom tako što novu pali starom. Ne znam čemu ova tajnovitost, dobijam Rubelje, sve prolazi u redu, nitko nikoga nije zajebao, svi sretni. Pozdravljamo gazdu, čovjek klima glavom povlačeći pola cigarete u cugu, kao da ima usisavač u sebi, a ne pluća. Sretni zbog promijenjene valute, krenusmo ka Metrou, nemamo pojma kuda, ali poput pravih turista red je da lutamo i obilazimo nepoznati grad. Kupujemo kartu za Metro od 10 Rubelja, što nam omogućava vožnju do bilo koje stanice i vraćanje nazad na polaznu, dakle ovu tu. Bar smo mi to tako shvatili, ne bi se čudio da stvarnost izgleda skroz drugačije. Ubacujemo kartu u automat, iste sekunde se dvije pregrade visine otprilike jednog metra, silovito brzo otvaraju, prolazim odmah dalje i samo što sam prošao, istom silovitošću se zalupe nazad. Imam osjećaj da me te pregrade zahvate tom žestinom po nogama, ili bi me katapultirale nazad na onaj šalter gdje smo karte kupovali ili bi mi odsjekle samo noge i njih katapultirale na šalter. Kako god, nezgodno za šalter. Tako da svi prolazimo užurbano i neozlijeđeno kroz ovaj strašni mehanizam, postavljen tu da bi nanosio zlo nogama i šalterima. Stepenice koje vode u dubine Metroa jurišaju dosta brzo, iako mislim da je one u Budimpešti osobno sagradio Enzo Ferrari, prije nego što je strast za brzinom preusmjerio u gradnju sportskih bolida. Tom ponoru u koji se spuštamo nikada kraja. Imam osjećaj kako ćemo odjednom izbiti u Južnoj Africi ili Čileu. Napokon naziremo kraj stepenica, ali i kabine pored njih. U njima su nastanjeni „Čuvari stepenica“. Ti ljudi su tu, da bi doslovno pazili na stepenice. Čitavo vrijeme samo sjede i gledaju ih, valjda zaduženi za ove koji se pijani kotrljaju niz njih ili evenutalne kvarove na stepenicama. Kakva alternativa za kamere! Kakav predivan način rješavanja problema velike nezaposlenosti! Metro u Moskvi, uspoređujući ga sa modernim i dosta jednostavnim zapadnoeuropskim Metroima, izgleda predivno. Staromodno i raskošno. Osjećam da smo zalutali u barokni muzej ili dnevnu sobu nekog profesora povijesti i umjetnosti. Ogromni lusteri kao sa dvorskih predvorja ukrašeni modernim malim neonkama, freske i divovske slike u pozadini digitalnih semafora za vlakove. Muzejsko mirno i uspavano ozračje uznemireno rijekom jurećih ljudi koji su se slivali niz hodnike i vlakove, kao da se nalazimo u venama starije osobe kroz koje proleti viagra u intervalima od svakih nekoliko minuta. U životu nisam vidio ovoliko muškaraca i žena u crnim kožnim jaknama, možda jednom kada sam prolazio kroz pijacu „Arizona“ u BiH, ali ne znam da li je red da pijacu „Arizona“ sada uspoređujem sa Moskvom. Sve u svemu, počeo sam dijeliti stanovništvo na militantne ljubitelje Rammstein-a i ove kožne Matrix imitatore. Pokušavamo skužiti na koju foru da dešifriramo plan podzemne ocrtan na zidovima, ali za svaki slučaj zapitkivamo ljude pored nas koji isto čekaju na vlak. Mogao bi se taj plan i skontati uz malo truda, ali neznanje je najbolji način za uspostavljanje kontakta i upoznavanje lokalnog stanovništva. Mislim da niti jedan džepni vodič kroz grad, te ne može na zanimljiviji način zajebati ili uputiti na pravi put, kao kada na stranom jeziku pitaš lokalnu osobu, koja usput pojma nema šta si ju pitao, ali pokušava biti od pomoći i dobar domaćin. Sjetih se jednom u Lisabonu, da smo prijatelj i ja pitali jednu djevojku za nekakvu tramvajsku stanicu. Ne znajući nam objasniti na engleskom, uzela nas je pod ruku i odvela nas do stanice. Iako je stanica bila u suprotnom pravcu od mjesta gdje se ona zaputila, nije joj bilo teško prohodati s nama na drugu stranu dobrih 20ak minuta, upoznati se s nama, dovesti nas do stanice i vratiti se opet cijelim putem nazad. Takvu situaciju ti ne može priuštiti niti jedan đepni vodič kroz gradove. Ulazimo u vlak i nakon dvije stanice trebamo presjesti na drugu liniju koja će nas odvesti u sami centar grada. Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo |
22.05.2018., utorak
Kako do Moskve?
|
E ako nismo do sada, onda smo se upravo od sada osjećali kao da nas je ne čekić, nego malj sastavio po sred čela. Totalno u šoku, maknuli smo se u stranu da ljudi iza nas mogu okušati sreću u kupovini karata za koje kakve vlakove. „Ja ne mogu vjerovati, pa milion puta je svatko od nas prošao ovuda, pored «Bahnhofa». Od kada smo počeli ovo planirati... i da niko od nas nikada nije došao na ideju, ne da kupi, nego samo da rezervira karte za Moskvu?“ počeh na glas pričati sam sa sobom. „Pa šta ćemo sada?“ Suman se počinje već smijati, kao da je neko sranje visilo uz zraku, bilo je pitanje samo u kojem obliku i kada će pasti na nas. „Pa jebote rezervirali smo povratak iz Japana, u Moskvi karte za Transsib, hostel u Tokyu, a ovo što nam je pred nosom bilo, ni da smo se sjetili uopće“ dodaje i Brane vidno šokiran, ne može vjerovati nakon što je skupio pare, spušio pare, digao kredit da bi ponovo došao do para i sada ovo… Toma počinje umirat od smijeha. „Pa jebem ti mater, ne daju nam da idemo, urotili su se svi protiv nas.“ „E, a možda je sve ovo veliki ono, ko Big Brother, pa nas promatraju, gledaju kako ćemo se ponašati u ovakvim situacijama“ I Ivanovića je sada zahvatilo ludilo smijanja. „Da jebote, možda smo dio nekakvog eksperimenta, kako ljudi prihvaćaju neuspjehe i poraze.“ „Ja sve gledam i čekam da će upravo sada prići neki voditelj, zagrliti nas i reći kako je sve ovo skrivena kamera bila, svaka čast odlični ste bili, hvala vam na sudjelovanju u našoj emisiji, pogledajte tamo i tamo i tamo, sve su to skrivene kamere, nasmiješite se i mahnute našim gledateljima!“ U tom trenutku smo se svi zagrlili, zagledali se u jednu točku prema šalteru i počeli mahati, ne prestajući se smijati. Žena na tom šalteru, ne znajući šta se događa, odmahnula nam je isto, sva se zacrvenila jadna, misli da nam se sviđa pa joj je malo neugodno, popravlja pramen kose. „Dobro dosta zajebancije ljudi, šta ćemo sad?“ pokušavam prekinuti ovu zajebanciju, jer vidim da nas je krenulo opet i da bi mogli sada u nedogled se zajebavat na temu skrivene kamere, urote, masona, ignorirajući problem koji nas je po tko zna koji put zatekao. „Ja ne mogu vjerovati da mi ne možemo doći do Moskve, a imamo još 2 dana. Hoćemo vidjeti jel ima kakav avion? Eno tamo ima ured od Lufthanse!“ reče Ivanović i već kao da će krenuti prema uredu. „Jao ne znam“ ne mogu se pomiriti sa činjenicom da ne možemo vlakom do Moskve „Nije nam to fazon onda, rekli smo da cijeli put pređemo kopnom i morem, bez da koristimo avion. Jebiga, glupo mi je sada avionom da idemo do Moskve.“ „Ko zna koliko je i avionska sada do Moskve, tu nam onda sva dosadašnja planiranja što se tiče love padaju u vodu“ Brane će poučen iskustvom rapidnog mijenjanja stanja svog budžeta. „Dobro, ali moramo nekako doći do Moskve ljudi.“ „Pa, imamo još dva dana, vlakom ne možemo, s čim drugim nego avionom?!“ „Pa hajmo vidjeti jel ima kakav bus do Moskve!“ „Bus?!“ „Pa da malo vidimo sve te zemlje, na putu do tamo. Nekako mi je ovo, sjedneš u avion, dva sata i eto te u Moskvi. A ovako fino dva dana putovanja, da baš osjetimo da idemo u Moskvu i da je ta Moskva stvarno toliko udaljena.“ „E, aj ovako, idemo vidjeti u ove agencije sada, jel ima karata za avion i koliko bi nas to izašlo, a onda ajmo nazvati one naše Ruskinje, što su nam sredile karte za Transsib i vize, možda one znaju jel ima kakav bus iz Minhena do Moskve.“ „Može, da znamo sve mogućnosti koje nam se još nude. Ako nam se išta još nudi uopće.“ „E šuti i moli Boga da ima još karata za bilo kakav avion.“ Raspitali smo se kod nekoliko agencija, bilo je karata za Moskvu, u rasponu od 500 eura do 1500 eura. Ne znam šta treba biti ponuđeno u letu od dva do tri sata do Moskve za 1500 eura, ali eto, bilo je i takvih cijena. Naravno, nas su zanimale one od 500, što je i samo po sebi puno, jer smo za vlak do Moskve planirali dati oko 250 eura. To znači da u Japanu nećemo imati ni za šibice, a kamoli za kavu. Nazvali smo i one ljubazne gospođe što su nam pomogle srediti ruske vize, da vidimo jel postoji kakav bus možda. Prvenstveno iz razloga što bi taj bus trebao biti dosta jeftiniji nego avion, a i zbog toga što bi duže putovali do Moskve, što smo odlučili da ne navedemo kao razlog tim ljubaznim gospođama, jer ne znam koliko bi nas još smatrale normalnima. Kako smo nazvali u taj ured, saznali smo da je jedna od ljubaznih gospođa završila u bolnici, radi neke bolesti, i to ova koja se bolje konta u neke stvari, te da nema problema ako ćemo do bolnice, budući da ona radi i iz bolnice putem mobitela i laptopa. Dolazimo do ogromnog betonskog utvrđenja koje bi trebalo biti bolnica, no po vanjskom izgledu moglo bi biti i tvornica cementa. Kad unutra totalna suprotnost, veselo obojani zidovi i to još obloženi nekom spužvom ili gumom. Kao da smo ušli u ogroman dječji vrtić. Prolazimo sve moguće hodnike, dolazimo na treći kat i lutamo između soba, bez da smo na putu od ulaza do ovdje sreli niti vidjeli jednu jedinu osobu. A kamoli razigranu djecu. Našli smo sobu i stojimo nijemo pored kreveta od naše Ruskinje, oko kojega se okupilo još njene rodbine i nešto melju na ruskom, dok mi i dalje stojimo kao da ne znamo šta radimo uopće u sred neke bolnice, u sobi nekakvih nepoznatih ljudi koji pričaju na ruskom. Odjednom, nakon što im je ona objasnila naš problem, svi nam se obraćaju na njemačkom sa teškim ruskim naglaskom, zanima ih kako smo, gdje to putujemo, a mi im punimo srca sa simpatičnim pričama o njihovoj zemlji, kako smo izabrali put legendarnom transsibirskom željeznicom upravo radi toga što je legendarna. Ljudi se tope ponosni, što sinovi istočne Europe, dakle mi, unatoč promjenama i rušenju komunizma u svim tim zemljama, i dalje gajimo respekt i divljenje prema velikoj majci Rusiji. Nakon što je iz kreveta obavila par poziva putem mobitela, saznali smo da postoji bus za 3 dana, na liniji Stuttgart – Moskva, košta 100 eura što je svakako jeftinije nego avion i vozi nekakvih 52 sata, dakle 2 dana i još kusur, što je svakako duže nego što avionu treba. Upravo sve onako kako smo i željeli. Zahvalili smo se teti Ruskinji i njenim Rusima, još smo morali obećati kada se vratimo da ćemo ju posjetiti, čisto da se uvjeri jesmo živi i zdravi i je li sve prošlo ok. To se zove profesionalno upravljanje odnosima s klijentima. No kako smo se sada slijedećih par sati zabavljali sa temom autobusa, polazak, plus putovanje i eventualni dolazak, ispada da bismo krenuli u nedjelju a došli u utorak oko 2 poslijepodne u Moskvu. A u transsibirski vlak smo se trebali ukrcati u 4 poslijepodne. „Mi imamo ovdje 2 sata razlike od trenutka kada stignemo u Moskvu, do trenutka kada nam vlak polazi. Meni je to malo preriskantno“ Brane otkako je spušio one pare, postao je pravi uzor u oprezu. „Je stvarno, šta neka se nešto nepredviđeno dogodi, pukne guma, gužva, čekanje na nekoj granici i neka bus kasni sat i pol ili taman ta dva sata, nama cijeli put, sve živo nam propada. A nalazimo se u Moskvi, niti možemo nazad, ni naprijed. Nigdje. Ostat ćemo zauvijek u Moskvi!“ „E, i umrijet jednoga dana od ciroze jetre, zadobivene nenormalnim količinama votke, koju ćemo konzumirati podjednako i za doručak i ručak i večeru. Štima i to, da ne daj Bože taj bus kasni, al ljudi ja ću ispilat 50 i nešto sati u busu. Ono, vlakom možeš još prošetati, zapaliti jednu, otići u wc, al zgnječen i stisnut 2 dana u busu do Moskve, pa krepat ćemo. Guzice će nam otpast!» dodao je još i Suman svoj stav. Toma i ja smo još jedini bili zagriženi za ideju, da pod svaku cijenu idemo kopnom do Moskve, ali morali smo se složiti da je 2 sata razlike preveliki rizik, da stavljamo cijeli put na kocku. Jer stvarno, šta da se dogodi nešto i da taj bus kasni, pa počeli bi si čupati kosu prije nego što bi stigli u Moskvu. A i omjer je bio 3 : 2 da se ide avionom, tako da je ovo bio pravi trenutak da se isproba demokratsko donošenje odluka. Nazvali smo agenciju i bukirali avionske karte za ponedjeljak. Iz nekog razloga, nismo mogli uzeti u jednom pravcu, nego samo povratne karte, iako nam ne trebaju, budući da ćemo se nazad vratiti iz Tokya, a ne Moskve. Ali dobro, nemamo vremena tražiti alternativna rješenja, tako da smo presretni što uopće postoje bilo kakve karte do Moskve. Jedino što smo mogli birati je, hoćemo se ko fol vratiti 01, 04. ili 06.06. Naravno rekli smo ovo zadnje, jer smo ova dva prethodna datuma već zaboravili u tom nabrajanju, a ionako nam na kraju krajeva ne igra nikakvu ulogu. U Moskvu stižemo dan prije polaska vlaka, tako da imamo nekih 24 sata da obiđemo čitav grad i vidimo apsolutno sve što nas zanima. Došao je napokon i taj dan polaska. Ponedjeljak, vani sunce prži, Ivanović mi je javio da će za 15 minuta on i sestra doći po mene. Zatim idemo do Tome, gdje će se okupiti ostatak ekipe, pa autima idemo svi na aerodrom. Prošlo je 7 mjeseci od predlaganja ideje. Moglo je to sve i u puno kraćem roku biti organizirano, da naš svaki drugi susret nije završio u zajebanciji i pričama koje veze nisu imale sa ovim putovanjem. Upravo radi toga, ne bi mi bilo ni žao tog vremena, čak i da na kraju ne idemo nigdje. Mislim da ovu noć nitko od nas nije baš najbolje spavao, bar ja nisam. Izlazim iz zgrade, na leđima prepun ruksak od nekih tridesetak kila, vreća za spavanje pričvršćena za njega, spužva za ležanje srolana i također privezana za dno ruksaka. Starci su mi otišli još prije tjedan dana za Hrvatsku, tako da sam se još onda pozdravio s njima. Rekoše pamet u glavu! Kakav lijep dan, krećemo napokon na put, sunce, ptice, toplo je i izgubio sam svoju spužvu za ležanje nakon samo nekoliko pređenih metara. Pala je sa ruksaka već pred samom zgradom, a da nisam ni osjetio. Biće zbog ovih 30 kila na leđima, toliko mi prave zbrku u ravnoteži, da je gubitak tereta od pola kile prošao totalno nezapaženo. Da me Ivanović srećom odmah nije pitao za spužvu, primjetio bih njen nestanak vjerojatno tek prvu noć ležanja negdje na podu, kada bi mi kičma odrvenila. Na aerodromu nas je bilo oko dvadesetak, roditelji, sestre, braća, prijatelji, psi, mačke... Jedino s moje strane nije bilo nikoga. Nije mi to u početku ni bilo toliko bitno, ali mi je sada ipak nekako bilo žao. Upravo na aerodromu saznajemo da je netko od ekipe koja ne ide, napravio web stranicu na temu našeg putovanja, najjednostavniju sa par slika i forumom. Tako da se možemo javiti iz Vladivostoka ili kada budemo u Japanu, napisati par riječi kako nam je, te da svi koji nas znaju i zanima ih kako nam je, mogu to eventualno i pročitati. Super, mislim si, još jedan dokaz bjeloruskom konzulatu da nismo lagali u našem pismu, nego da iza ovoga stoji totalna organizacija. Iako nam sada ta afera sa Bjelorusima samo stvara gorčinu u stomaku, budući da nećemo ni putovati kroz Bjelorusiju, nego idemo avionom direktno za Moskvu.  Na semaforu iznad šaltera stoji hrpa gradova ispisana, odlasci, dolasci, buljim u to sve kao da su me prvi put obavijestili da ljudi lete avionima, pa mi je to još sve neshvatljivo. Minsk, pa ispod njega San Francisco, pa Tirana, ispod nje New Delhi, pa tu je i naša Moskva. Pitam se da li i ostali imaju 7 mjeseci pripreme, prije nego što se nađu pred ovako jednim semaforom na aerodromu? Gospodin na šalteru Aeroflota nas zove k sebi, budući da smo na redu, uzima karte, uzima nam putovnice, gleda, gleda, gleda i govori nam kako on baš ne zna da li mi možemo u Rusiju, pošto imamo povratne karte za 06.06. a vize nam traju samo do 02.06. Čak je i zabrinut ne znajući kako su mogli napraviti takav propust u turističkoj agenciji, da nam izdaju karte bez da provjere do kada su nam vize važeće. Naravno, objašnjava nam, mogli bi smo otkazati taj povratni let i probati dogovoriti možda da nam organiziraju let ranije. Ali ne zna da li je to moguće, jer on onda mora otkazati sada 5 mjesta u avionu, pa može biti i da karta propada. Ali mi definitivno ne možemo ostati u Rusiji četiri dana bez vize, to naravno ostavlja sumnje kakve su naše namjere, da li smo mi imali nešto drugo u planu? Zašto smo uzeli povratnu poslije isteka naših viza? Sve on to nama objašnjava i vodi istovremeno monolog sam sa sobom, ne dižući pogled sa onih karata, ne primječujući da smo mi već blijedi kao krpe, usta su nam širom otvorena, ali nitko ne uspijeva ni A izustiti, jer ne možemo vjerovati da pred sobom opet imamo zid. Ne znamo šta, kako, nemamo pojma gdje da počnemo objašnjavati, svi do jednoga smo u šoku. Jedva smo se pribrali i pokušavamo drhtavim glasom objasniti čovjeku da idemo transsibirskom do Vladivostoka, pa onda u Japan i ne, ne namjeravamo emigrirati u Rusiju i ne namjeravamo ostati duže nego što smijemo, mi bi samo da prođemo kroz Rusiju, nećemo se ni vraćati iz Moskve, nego iz Japana. „Pa zašto ste onda uzeli povratne?“ „Morali smo, nije bilo drugih.“ „Jel imate karte za transsibirsku?“ „Ne.“ „Jel imate karte kao dokaz da idete iz Rusije u Japan?“ „Ne.“ „Pa kako da ja onda znam da nećete ostati u Rusiji i dovesti se u situaciju da vam vize isteknu, a vi ne uspijete sebi srediti odlazak iz Rusije?“ „Pa javit ćemo vam se iz Japana, ako nam date Vaš broj“ tu smo pukli svi od smjeha, iako nam ovaj čovjek može zagorčati sve naše planove, nismo mogli izdržati. „Lijepo od vas, što pitate za broj, ali mislim da ipak imamo ovdje puno ozbiljniju situaciju, nego što to na prvi pogled izgleda“ dodao je isto kroz smijeh, srećom. I imali smo problem, sve dok se nismo napokon sjetili, da ustvari imamo povratne avionske karte iz Japana. Ni to baš nije 100% dokaz da ćemo napustiti Rusiju u predviđenom roku, koliko nam traju vize, ali nam je frajer odlučio povjerovati. Srećom da smo njih imali, inače nemam pojma da li bi nas uopće pustili na avion, iako smo imali uredno vize za Rusiju. Nije mi to baš jasno, ali nije me ni briga više, budući da je sada sve ok, mogli smo produžiti prema čekaonici. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
21.05.2018., ponedjeljak
Vize, cjepiva i hockey
|
Zajedno sa slikama uputio sam se u Zagreb. Sa novinarom sam se našao kasno na večer u zgradi Večernjeg lista. U uredu kao da je bilo tek poslijepodne, hrpa novinara u frci oko neke teme, glavni urednik centralizirano postavljen na kraju sobe puši jednu za drugom, a sve oko mene je bio crno-bijeli svijet. Bar što se opreme tiče, nisam mogao vjerovati da smo u 21 stoljeću. Kao da su tek pristigle najnovije informacije o Woodstocku, zaljevu svinja na Kubi i vijetnamskom ratu. Tako je i «modernistički» izgled ureda kasnio nekih 30 godina. No, sada jel članak bio napisan na Commodore-u ili na pisaćoj mašini, na kraju krajeva bijaše objavljen u novinama na sam Uskrs i mi smo bili puni sebe. Za vrijeme boravka u Zagrebu, koje je potrajalo malo duže nego što je bilo za očekivati, dogodilo se nešto stvarno nevjerojatno. Uspio sam spiskati svu lovu i vratiti se u Minhen praznog džepa. Do polaska je ostalo još mjesec i pol, vremena je bilo jako malo, a love još manje. Dogovor je bio da prije puta uletim još na mjesec dana u onu istu japansku firmu. No možda činjenice, da sam zadnji put napucao međunarodnih poziva dogovarajući se sa novinarom u Zagrebu preko službenog telefona ili možda što niti jednom nisam došao na vrijeme na posao, su pomogle odluci da me se više ne zaposli. Svakako nije išlo u prilog ni moja nesposobnost preuzimanja odgovornosti za grupicu od desetak studenata, koji su moja zadnja 2 tjedna bili angažirani povodom inventure u skladištu. Naime trebalo im je duplo više dana nego što je obično svake godine trebalo za inventuru. Muški dio grupe sastavljen od dva napušena Marokanca, umjesto poslom, bavio se barenjem ženskog dijela grupe sastavljenog od plavokosih Nijemica, Tajlanđanki u minjacima i Bugarki bez grudnjaka. Budući da sam ja bio voditelj obje grupe, nisam našao za shodno da još budem i cinkaroš, tako da je sve ostalo na svakodnevnom barenju i napušavanju iza regala sa minijaturnim čipovima. Da, biće da sve to nije baš išlo u prilog mom ponovnom zapošljavanju. Ali u svojoj glavi i samom sebi, njima sam bio super. Počeli smo organizirati vize za taj put. Trebale su nam samo dvije, za Bjelorusiju i Rusiju. Što se tiče ruskih viza, angažirali smo nekakvu rusku agenciju u Minhenu, koja se bavi svim mogućim stvarima što imaju veze sa Rusijom, pa tako i izdavanjem viza. Putovnice smo predali, platili za vizu i za par dana smo dobili i putovnice i vize nazad. Tko bi rekao nakon svih predrasuda o istočnoeuropskim zemljama, da će sve proći ovako u jednom švicarskom duhu. Još kada su u agenciji čuli zbog čega trebamo vizu, ponudili su nam pomoć oko kupnje karata za transsibirsku željeznicu. Navodno ako kupuješ kartu direktno na šalteru željezničkog kolodvora odakle polazi Transsib, karta košta između 250-350 eura. Ako kupuješ preko agencije, košta duplo. Karte se mogu rezervirati 45 dana prije polaska Transsibom, pa je okvirni plan bio da zajedno platimo jednu avionsku kartu i taj jedan od nas da ode u Moskvu kupiti karte na šalteru i vrati se isti dan nazad. Čisto da nam se ne dogodi da dođemo u Moskvu na šalter i saznamo da je sve rasprodano. Kako smo tu našu bojazan povjerili izuzetno simpatičnim i susretljivim Ruskinjama, one su nam ponudile da nam njihova suradnica u Moskvi kupi karte na šalteru. Pa kada bi nekada stigli u Moskvu, naći ćemo se s tom osobom i ona će nam predati karte. Uz tu susretljivost i duplo jeftiniju računicu, nije nas trebalo dugo nagovarati. Bjelorusku vizu smo morali sami organizirati, bez agencije, ali po sličnom principu. Opet smo poslali putovnice, ovaj put u bjelorusku ambasadu u Berlinu i čekali tih par dana da ih dobijemo nazad zajedno sa vizama. Prošao je cijeli tjedan, ni traga ni glasa putovnicama. U međuvremenu ja sam uspio izganjati posao u nekakvoj kemijskoj tvornici, gdje su tražili studenta koji bi primio u jutro pakete i poštu, registrirao ih i preostalih 7 sati buljio u zid. Ja sam im se kao takav svidio. Dobar za buljenja u zid. Brane je čitavo to vrijeme buljio u monitore, instalirao programe u nekakvoj firmi, te za sav taj trud imao nenormalno dobru satnicu. Još je uživao u totalnoj slobodi, da si sam upisuje sate provedene na poslu. Tako da su se na kontrolnoj listi našli i vikendi i praznici i svi mogući dani, gdje ni firma nije radila, a kamoli Brane. Svejedno, sve mu je uvijek bilo plaćeno, ali ni približno dobro koliko je uzimao na klađenju putem interneta. Gledao bi američki hokej preko satelita na TV-u i uživo se kladio na internetu. Kladionice na internetu su imale određene koeficijente, u određenom trenutku utakmice, naravno zavisno od situacije. Kada bi pao gol, trajalo je sekundu do dvije da se koeficijenti promijene. Brane je ipak bio brži, gledajući istovremeno monitor i tekmu na TV-u, držeći kompletnu utakmicu prst na kompjuterskom mišu. U toj sekundi, kada bi pao gol, Brane bi samo stisnuo na lijevi klik miša, koji je već bio namješten na OK i tako potvrdio okladu po još starim koeficijentima. Moglo se kladiti na svaku trećinu posebno, te na kraj utakmice. Tako da je po tom principu, trebalo vidjeti koju će tekmu prenositi TV i biti dovoljno brz i skoncentriran, pogotovo u zadnjim sekundama svake trećine. Jedna uspješna operacija, samo jedne tekme, je donosila više love nego par dana beskonačnog i u usporedbi sa lovom putem klađenja, besmislenog buljenja u monitor na poslu. Kako se radilo o američkom hokeju, a Amerika je bila u drugoj vremenskoj zoni nego Brane, utakmice su bile obično u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim satima. Ili i jedno i drugo. Ni jedno ni drugo nije dalo Branetu spavat, tako da je posao okačio o klin i posvetio se kompletno cijelonoćnom držanju prsta na mišu i pomnom praćenju svake sekunde američkog hokeja. Prolazio je i drugi tjedan od slanja naših putovnica, ali ni putovnica ni viza nije bilo ni na Googlu. Do polaska na put je ostalo još tjedan dana, putovnice nismo imali, a ni sa lovom nismo baš najbolje stajali. Našli smo se na kavi, da po tko zna koji put pređemo sve moguće detalje, koje smo ionako prešli već milijardu puta. Toliko smo bili zaokupirani tom temom, da s nikim drugim ne bi ni mogli popiti kavu i pričati o nečemu što nema veze sa putovanjem, nestankom putovnica, te pozamašnoj sumi love koja nam je još trebala. Svejedno smo svi nešto veseli, jer koliko god se davili u brigama, iz nekog razloga smo sigurni, da bez obzira na sve, mi krećemo na taj put i to krećemo za tjedan dana. I niti jedna briga ne uspijeva nam pokvariti to uzbuđenje pred put, taj osjećaj da jedva čekamo da se krene. Jedino Brane već 10 minuta melja sa žlicom po kavi uzduž i poprijeko, slušajući nas bez da je i jedne rekao i dijeleći nam svima preko kurca po koji kiseli osmijeh. „Brane u čemu je fazon, šta je bilo?“ „Ma ništa, imam nekih financijskih zajebancija.“ „Kakvih zajebancija?“ „Ma nekakvih čudnih“, reče smješkajući se samom sebi „...Novčane prirode.“ „Pa jel nisi rekao da si se digao na 3 milje eura, ja kontam da je tebi put sređen?“ „Pa eto sada nemam ni za ovu kavu!“ „Molim?!“ „Jebiga.“ „Pa šta je bilo, nisi valjda puko sve na kladionici?“ „Sve!“ „Ne seri!“ „Sve! Nekidan me zajebo jedan par na tisuću i tristo eura.“ „Auuuuuuu, pa dobro i šta bi sa ostalom lovom?“ „Jebiga, probo se izvući na slijedećoj tekmi i puknem i ostatak. I sutradan da vratim to što sam spušio, posudim od buraza kreditnu karticu, prebacim još milju eura i legnem i tu milju. Jebote ne samo da sam spušio svoje pare, nego sam sada i burazu dužan milju eura!“ „A u pizdu materinu!“ „Jebiga, a mislio taman fino još samo jednom da ubodem i imam i Japan i more sređeno, ono, boli me kurac, para ko u priči, a priči nikad kraja. Sada mogu da si pucam u glavu.“ „Pa šta češ sad, pa nije valjda da nečeš ići?“ „Pa neam pojma, razmišljao sam da ne idem, al moram ići, ono fakat idem pa da ne znam šta… Toliko zajebancije oko svega i da sada na kraju ne idem. Nema šanse.“ „Pa jel možeš posuditi od nekoga lovu?“ „Pa moram vidjeti sada kako da dođem do love u ovih par dana.“ Blago rečeno, sjebali smo se ko foke, ali čudno iako čovjek nije imao ni za ovu kavu, nismo posumnjali ni jedne sekunde da mi ili netko od nas neće na kraju krenuti na taj put. Naprotiv postali smo još odlučniji da nakon svih ovih priprema, organiziramo sve kako smo i planirali. Još isti dan, revoltirani Branetovim gubitkom i spoznajom da nam se baš sada putuje više nego ikada, odlučismo bar dobiti putovnice nazad. Dan prije ove Branetove ispovijesti, saznali smo od pošte u Berlinu da je netko iz konzulata podigao i potpisao podizanje putovnica. No kada smo zvali konzulat, nitko živ nikada nije čuo za tu osobu, koja je navodno podigla putovnice. Ali da bi taj netko podigao putovnice, morao se u pošti identificirati kao zaposlenik dotičnog konzulata. Tako je krenula sumnja, da možda tu netko želi zaraditi na našim putovnicama. Ko fol su izgubljene, ali u stvari će ih netko za masnu lovu prodati dalje. Ništa protiv tih domišljatih načina zarade, ali dosta toga smo imali protiv da to naprave baš sa našim putovnicama, koje su nam poprilično bitan faktor za ovo naše putovanje. Još se sve to događa u konzulatu jedne istočnoeuropske zemlje, o kojoj ništa ne znamo, a čim o njoj ništa ne znamo i istočno je od Njemačke i Austrije, dovoljan razlog da bude automatski korumpirana, puna lopova željnih brze zarade. Ah gle, razmišljam kao konzervativni Švabo! Mislim, pa i sami smo iz Hrvatske, nisu ni nama korupcija i lopovluk nešto iz riječnika stranih riječi. Pod dojmom svih tih spoznaja, Ivanović napiše fino pisamce, da ako se ne angažiraju oko nalaženja naših putovnica, biti ćemo prisiljeni prijaviti slučaj policiji i pokrenuti sudski postupak. I naravno da ćemo i medije uključiti u cijelu priču, jer se radi o putovanju, u koje su razni sponzori uložili preko 20 tisuća eura. Tom istom putu ili projektu, u kojem su veliki sponzori uložili još veću lovu, prijeti otkazivanje radi njihove šlampavosti, muljaže i na kraju krajeva gubitka naših putovnica. Sami sebi smo se smijali na koji jeftin način mi prijetimo jednom konzulatu, ali smo na kraju ipak pisamce faksom poslali Bjelorusima u Berlin. Zajebancija se nastavila na račun pisma, konzulata, nas i našeg putovanja, kako će vjerojatno sada KGB početi da nas prati, prisluškuje, sve postaje jedan politički triler, otvara se piva, jedna, druga, treća, četvrta, taman mi u mračnim ulicama Berlina utrkujemo se Trabantima sa tajnim agentima, kada odjednom zvoni telefon. „Halo?“ „Dobar dan, ovdje bjeloruski konzulat u Berlinu.“ Mi pretrnuli! Gotovo je, sad ćemo tek da najebemo. Nakon ove četiri pive, kontamo da nas ovi stvarno prisluškuju i sada je kraj, već su na putu ovamo. Ovo je sada samo njihov osobni gušt, da nam kažu unaprijed šta će da nam rade. „Vaše putovnice su pronađene i želite li da vam ih pošaljemo ili ćete ih podići na šalteru?“ U tom trenutku ne možemo vjerovati, da samo sat vremena nakon što smo poslali faks, putovnice koje su dva tjedna slovile kao nestale, su odjednom bile pronađene. I čekale nas zajedno sa vizom! Rekli smo da ćemo ih radije mi podići na šalteru, tj. sestra od Ivanovića koja živi u Berlinu, nego da se putem opet negdje zagube. Igrom slučaja, naravno. Karte za utakmice u Japanu smo dobili tako, što smo jednostavno napisali pismo HNS-u, u kojem smo izjavili, da nas nekoliko želi karte za utakmice protiv Meksika i Italije. I oni se složiše, te su nam u odgovoru napisali – nema frke. Dobro, odgovor nije baš tako glasio, ali karata je bilo i to u 3 kategorije, one za 80, 120 i 150 eura. Za Mekisko smo preko Generalturista uplatili ove najjeftinije, za Italiju smo uzeli srednje od 120 eura. Račun da je sve plaćeno smo dobili, a karte kad stignu, stignu. To opet znači, da ih je FIFA iz bojazni kopiranja i krivotvorenja planirala poslati kratko prije početka prvenstva 31. svibnja. No mi smo trebali krenuti oko 18. svibnja, što bi značilo da bi karte pristigle u HNS taman nakon što bi mi krenuli na put, što nikako nije dobro, jer je HNS u Zagrebu, a mi bi u trenutku pristizanja karata bili negdje u Sibiru. Tako da smo svakodnevno HNS-u pili krv na telefonu, ispitivajući da li su karte kojim slučajem možda već stigle, te ako nisu, kako ćemo doći do njih. Nakon izvjesnog vremena i 355-og poziva, dobio sam dojam da imamo otvorenu liniju sa HNS-om. Više se nismo ni predstavljali, nekako su oni već slutili da bi s druge strane slušalice, mogli biti ni manje ni više nego upravo mi! Tako da ne bi rekli ni dobar dan, a već su nas dočekivali sa: „…oni što vlakom idu, jel tako?!“ Na kraju, vjerojatno ne znajući kako više da nas se otarase sa telefona, rekoše da će određene osobe uzeti karte sa sobom u Japan, te da ih preuzmemo dan prije utakmice u hotelu, gdje će te osobe iz HNS-a biti smještene. Neka mi samo nazovemo nekih par dana prije prve utakmice HNS i saznamo koji bi to hotel u Japanu trebao biti. Dogovoreno! Odbrojavajući dane do polaska i u izmišljanju svega i svačega šta nam treba i ne treba za predstojeći put, otišli smo se cijepiti. Trebalo je naravno, pred takav jedan put, misliti i na eventualne bolesti, koje bi mogle vrebati iza svakog čoška. Netko je predložio da zna neku našu doktoricu, ali ne sada što je naša, nego što je izuzetan stručnjak na području opće medicine, naravno. Kada si dosta godina izvan svoje države, a nostalgija i čežnja ti piju dušu na slamku, stalno gledaš da se primakneš bliže tom stablu s kojeg si pao, pa makar to bilo i u vidu cijepljenja kod naše doktorice koja drži ordinaciju u Minhenu. Naravno da mi nismo bili jedini takvoga mišljenja, nego je tu još čekalo desetak školaraca kojima se taj dan nije dalo ići u školu i dvadesetak «gastarbajtera» kojima se taj dan nije veralo po koje kakvim skelama ili im je trebalo pomoći da ispune pristigle porezne uplate na stranom njemačkom jeziku. Za sve njih je naša doktorica imala puno razumijevanja, jer su naše gore list. Desetak preostalih kućanica, koje su izmišljale koje kakve bolesti samo da bi klafrale na našem jeziku, ne trebam ni spominjati, jer na prvi pogled pri ulasku u ordinaciju, znali smo da ćemo na red doći za nekih 13 godina. No naša doktorica je za sve imala strpljenja i ljubaznosti, jer ne samo da valja pomoći našem lišću sa naše gore, već svaki taj list mora platiti svoj posjet doktorici. Pa tako i nas pedesetak danas, pa pedesetak sutra, pa sve tako do jedne od najprofitabilnijih općih praksi u Minhenu. Primila nas je preko reda, vidno zbog toga, što joj valjda u zadnjih pola godine nitko sa nekakvim drugačijim problemom od uobičajenih nije navratio. Ona sretna, mi sretni. Ostali pacijenti isto sretni, u vjerovanju da smo iznimno dramatičan slučaj, te hvala Bogu što oni nemaju takvih problema. Dobili smo cijepivo, koje bi nam trebalo biti dovoljno za čitav život. Mogu sada da se valjam u bazenima punim malarije, bez ikakvog straha da će se primiti. Još 2 dana do polaska. Imamo putovnice sa vizama, Branetu su starci na kraju digli kredit uvidjevši kakav ga je problem snašao, a mi ostali smo se nekako skrpali i zadužili na sve moguće strane. Karte za utakmice ćemo dobiti od nekih ljudi iz HNS-a u Japanu, a karte za Transsib ćemo dobiti od neke žene u Moskvi. Kako ćemo iz Rusije u Japan, nemamo pojma. Ugrabili smo zadnji preostali hostel u Tokyu i rezervirali putem interneta 4 dana za 180 eura po osobi, što je s obzirom na Tokyo i svjetsko prvenstvo, skroz prihvatljiva cijena. Ostatak za povratne avionske karte smo platili, pokupili karte i sjeli na pivu da proslavimo na miru završetak svih ovih priprema. Sunčan dan, terasa na malom trgu u zapadnom dijelu Minhena, svi nešto ne možemo skinuti cer od uha do uha, zbog uzbuđenja da za 2 dana stvarno krećemo na taj put. Dok uživamo u tišini i cerenju, samo čekamo tko će prvi početi komentirati sve ovo. „Ljudi, pa jel možete vi vjerovati da mi stvarno idemo za 2 dana?“ sjednicu je otvorio Ivanović. „Ma meni je ovo sve…, ja ne mogu još vjerovati da mi jebote stvarno idemo prekosutra!“ „Ja jedva čekam! Zadnjih pola godine o ničemu drugom ne razmišljam, zadnjih par dana već ne spavam. Ne mogu dočekati to jutro da se probudim, iako ne spavam, i da krenemo više.“ „Jebote, putovnice nam nestale, pa Brane spušio svu lovu, murija nas ganjala što smo zaustavili promet… ma ja bi sada krenuo odmah! Prije nego što netko još završi u zatvoru.“ „E a trebamo još od neke žene dobiti karte u Moskvi, hajd i ako dobijemo te karte, nemamo pojma kako ćemo iz Vladivostoka u Japan, a ako i uspijemo mogu se kladiti da ništa od karata za tekme…a da ne govorim da onaj hostel sigurno ne postoji u Tokyu.“ „A što nas obuze optimizam...“ „Vi kako hoćete, ali ja jedva čekam, pa makar sve bilo za kurac, jedva čekam da krenemo. Jebote nekidan sam bio u kinu s curom i nemam pojma šta sam gledao, jer sam sat i pol buljio u platno i razmišljao šta nas sve čeka na putu. Veze nemam o čemu je film bio.“ „Eh, kao inače bi imao pojma šta si gledao.“ „E, nisam vam rekao, sutra će stići dresovi od Šukera!“ Ivanović nam ovu informaciju dobacuje onako usput, tražeći pogledom konobara. „Kakvi dresovi?“ „Pa od mog strica komšinica…, poznanica nekakva, radi u Šukerovoj akademiji, pa su oni njima objasnili kako mi idemo vlakom na prvenstvo i kako smo jadni, dekintirani i kako bi smo rado bili sponzorirani u bilo kojem smislu i kao Šuker nam je dao nekakve dresove valjda i gaće, ono, komplet cijeli.“ „Ne seri, pa jel od repke, ove nove?“ „Pa valjda, nemam pojma, noćas će stići, stavit će valjda na ovaj bus što stiže oko 4 u jutro iz Zagreba.“ „Jebote, imamo i sponzora i to Šuker!“ „Svaka čast.“ „Eto nismo srali onda onim Bjelorusima kada smo napisali da su u ovo uložene velike pare i da još veći sponzori stoje iza ovoga putovanja.“ „Jebote, šukijeva akademija… Nisam ni znao da ima akademiju, a sada nam je službeni sponzor.“ „Akademija... Pola ih crta i šara kistovima, a druga polovica gudlaju po nekim instrumentima, ali svi obučeni u dresove i u kopačkama.“ „Kako ide ona... Šuki, Šuki Davore, neka grane govore, neka cijela zemlja zna, kako Šuker zabija.“ „Svaka čast Šukiju, nego ajde sad dok smo na okupu, tko može i ima vremena, da odemo pogledati ove karte za vlak do Moskve.“ „U jebote, pa da, ajmo onda svi, šta nam je to, dvije stanice do tamo.“ Jedva se uguravamo u tramvaj, ljudi urlaju unutra na njemačkom, turskom, kineskom, engleskom, španjolskom, tijesno je, nema zraka, vani sunce prži, ove dvije stanice kao da su vječnost trajale. Ulazimo na željeznički kolodvor, među svim narodnostima omiljeni i dobro poznati Hauptbahnhof. Ovdje isto kao da je seoba naroda, moramo se probijati kroz prolaznike namjernike da bi jedva nekako došli do šaltera za međunarodni promet. A pred njima red od nekih desetak zainteresiranih, koji svoje interese nisu mogli zadovoljiti putem interneta ili telefona ili nekakvih kataloga, nego sada na šalteru samo što ne krenu ispitivati kakve su boje sjedala u vlaku i kojom brzinom se vlak kreće, jer je to sve naravno bitno prije nego se odluče za to putovanje. Napokon eto i nas na redu. „Dobar dan, možete nam reći za prekosutra, kada bi bio vlak za Moskvu i koliko bi nas izašle karte za 5 osoba“, nismo ni završili rečenicu, već je gospodin na šalteru počeo to sve unositi u kompjuter. „Gospodo, do Berlina možete još stići, ali od Berlina pa prema Moskvi je slijedeća 2 tjedna apsolutno sve puno!“ Nas kao da netko pokušava udariti čekićem u glavu, al nama baš nije jasna situacija u potpunosti. „Mislite uopće nema šanse da dođemo do Moskve u slijedećih 2 tjedna?“ ne čekajući odgovor „Pa jel ima nekakva druga linija, preko Budimpešte ili Praga, pa na Poljsku? Ne moramo mi baš Berlin vidjeti.“ „Preko Berlina vam je jedina sigurna informacija za koju vam mogu reći kako stvari stoje, a stoje tako da nema mjesta. Ne znam da li iz tih drugih gradova uopće voze vlakovi prema Moskvi i ako voze, da li ima mjesta do Moskve.“ Oznake: nogomet, prvenstvo, rusija, transsib |
18.05.2018., petak
Kladionica i fotoshooting
|
Moj radni odnos sa Japancima bijaše svršen čin. Odlično jedno vrijeme, odlični ljudi, ništa pretjerano naporno. Zaradio se čak i koji novčić, pa rekoh da ću ja preuzeti odlazak u Zagreb i sređivanje pojedinosti objavljivanja priče u Večernjem Listu. A usput se pozabaviti da moja veza na daljinu bar malo okusi i blizinu. Samim tim, taj izlet u Zagreb je više opustošio novčanik nego što je bilo planirano. Kako god je neki novčić kapnuo, tako mu je životni vijek u novčaniku bio poput životnog vijeka jedne vinske mušice. Klađenje je «navlakuša». Da je to ovisnost koja se liječi isto kao i ovisnosti o drogi i alkoholu, nije mi u tom trenutku padalo na pamet. Sve krene kao komentiranje utakmica i dokazivanje sportskog znanja među ekipom. Prvi dobitak braniš od komentara kao npr. početnička sreća. Ufuravaš se da si stvarno pogodio, zato što se kužiš u ono što si odigrao. Normalno, što i sutradan ne bi podebljali novčanik na istu foru kao i danas, jer si stručnjak. Jedan od rijetkih koji se tako dobro kuže u nogomet ili neki drugi sport. Spušiš. Probaš ponovo, opet te jedan par zajebo. Malo kasnije dobiješ opet i kontaš koji si peh bio ova zadnja dva ili tri puta. Sve kontaš, sve ti je jasno, već i znaš na koje fore bi trebao stalno igrati, razvio si svoj osobni sistem. Daješ ostalim ovisnicima svoje pomno smišljene savjete, smatraš se izuzetno pametnim i napokon korisnim u zajednici. Jedino što ne kontaš, jest da si se i sam već navukao. Postepeno si svjestan da 20 utakmica za neki sitniš je stvarno porez na budale. Dok ako želiš stvarno unovčiti znanje, moraš odigrati tih par utakmica za malo veće novce. Kod prvih nekoliko te i posluži sreća, što naravno u tvojoj glavi nije ni slučajno sreća, nego upravo dobitnička kombinacija po kojoj ćeš uzimati permanentno lovu kladionicama. Kad u par navrata spušiš zanimljive sume za svoj kućni proračun, vračaš se opet na onih 20 utakmica za sitniš. Budući kako je od početka priče već dosta vremena prošlo, svi ti rezultatski raspleti su ti postali iznimno normalni. Uz sva ta nadanja uložena u slijedeći listić, neprihvatljiva ti je činjenica da si postao ovisnik koji mora bilo što odigrati. Hrvatska još pri tome nudi izvrsne uvjete za neliječenje tog simptoma. Pekare se polako stvarno moraju gurati sa kladionicama oko brojčane nadmoći i zauzimanja poslovnih prostora na svakom drugom čošku. Jebiga, gdje će plodnije tlo biti, ako ne u zemljama gdje se nema. Ljudi su dekintirani i onda se još brže navuku na klađenje, istovremeno gubeći još bržim tempom ono malo sitniša s kojim raspolažu. U Minhenu smo prvovremeno bili užasno razočarani što Njemačku nije zahvatila ta euforija. Kladionica nije ni bilo, možda prvenstveno zbog zakona koji to zabranjuju. Tako da smo žalili za domovinom, ne iz patriotskih razloga, nego upravo što se u Hrvatskoj moglo kladiti na svakih 100 metara. Ipak smo pronašli jednu rupu, koja je bila u blizini kolodvora, u vlasništvu Turaka i navodno je bila legalna. Kako? Nemam pojma. Niti je bilo natpisa ili reklame, niti je bilo tko mogao izvana skužiti da se u toj prostoriji može kladiti. Bio je unutra kompjuter i taj vlasnik sa debelim zlatnim lancem oko vrata, raskopčanom nevjerojatno tankom, šarenom košuljom i ponekad sa čačkalicom u ustima (onim danima kada je taman sekundu prije stukao kebap). Klijentela je bila probrana, sami stranci. Među svim tim Grcima, Turcima, Albancima, Afrikancima, «našima» i ostalim Indijancima, vidjeti plavokosog muškarca, bilo je ravno doživjeti Thompsonov koncert na Marakani u Beogradu. Tako da nikada nisam vidio niti jednog Nijemca, kako je ušao u te prostorije i okušao sreću i znanje, naravno. Nijemci to rade gospodski, 50 km južnije od Minhena u elitnim bavarskim kockarnicama. Nama slični, iz nama sličnih zemalja dolaze se kladiti na sport. Oni koji nemaju baš koliko bi htjeli imati i onda te nedostatke pokušavaju krpati klađenjem na sve živo, na što bi se moglo kladiti. Gospodin u finoj košulji je nudio samo nogomet. Jer koga još zanima košarka, rukomet, hokej ili ne daj Bože skijanje ili tenis. Ja sam igrao rekreativno, sve u nadi da ću si poboljšati budžet. Nije mi niti jednom palo na pamet da si taj isti budžet konstantno smanjujem. Prošao sam sebi razrađene kombinacije i vratio se opet na najmanji ulog i čistu sreću. Tako odigrah bez veze za 5 eura, 5 parova, da će rezultati biti neriješeni. Utorak na jedan par iz lige prvaka, srijedu 2 para iz iste lige i četvrtak 2 para iz Uefa kupa. Dobitak negdje oko 1.400 eura. Odlično, ponese te ta cifra otisnuta na dnu listića, slijedećih par minuta ne hodaš, nego trčkaraš podsjećajući se što si ono planirao, ali ti je falilo tih par šuškavaca u džepu. Još odigraš usput i loto, ali te on ne ponese toliko da trčkaraš, jer nije toliko realan i ostvariv. Loto je perverzija. Ferarri, vila sa bazenom, gole manekenke koje se po cijele dane međusobno mažu šlagom. I šanse su nikakve. Dok je dobitak na kladionici više onako za 4 nove zimske gume. I šanse su naravno puno veće. Sve u svemu, nakon par sati nisam imao pojma gdje mi je listić za loto, dok je listić od klađenja bio pomno spremljen i njegova prisutnost bijaše redovno provjeravana. Večer se polako spuštala, ne sumnjajući u to hoće li se spustiti ili ne. Večer večeras ima zicer u spuštanju, uostalom kao i svaki dan. Razlika je samo što nekada otjera svog slugu predvečerje, poprilično bez stila, nekako hladno i bez posebne najave. No večeras, večer je vukla žarko crveni plašt, provlačeći ga kroz sve one oblake koji su se pogledavali i poprilično zbunjeno doživljavali svu ovu pozornost oko jedne večeri. Lagano je šapnula danu da joj se izgubi s očiju, jer je večeras njena večer. Meni je večer bila prekrasna, zapažam tako usput, dok puštam korijenje čekajući Braneta. Ulična rasvjeta, koja je polako hvatala zamaha, auti presretni što mogu jedni druge nervirati sa dugim svjetlima, izlozi trgovina čekajući fajrunt i zajednički odlazak u pubove na podjebavanje koji je od njih gluplje dekoriran, kafići ljubomorni na izloge što imaju ranije fajrunt, ljudi zatrpani mislima čekaju pratnju ispred kina dok krišom promatraju jedni druge, ja otkrivam svoje oko za detalje, a nekakav topli zrak svemu daje posebnu čar. Kao da u gradu vlada nekakva kolektivna pozitiva i dobrota. I večer je to osjetila, pa biće da se zbog toga i dotjerala, ne bi li uveličala ovu večer. I tako Brane nikako da se pojavi, a mislim, nije da mi je sada dosadno. Stojim sa strane i promatram sav taj život koji se događa u svakoj materiji koja mi je u vidokrugu. Pa čak mi se čini da hamburger u ruci onog frajera, sve nešto mrzovoljno sudjeluje u ulozi prehrambenog proizvoda. Nije nešto pretjerano opušten zbog te uloge, pa se frajer vraća u Mc Donald's i žali se na žilavost i neopuštenost svog prehrambenog fast-food čimbenika. Sad je za blagajnom u Mc Donald's-u živa frka i zbunjenost, jer vjerojatno još nitko nikada se nije žalio na hranu u tom restoranu. Možda da je nešto pretoplo ili prehladno, ali ne i na kvalitetu sastojaka u nekakvom hamburgeru. Kad pogledam malo bolje, Branetu, kojeg i dalje čekam da me pokupi autom, upravo to vrlo dobro uspijeva. Zaposlenici tog prehrambenog lanca, izdresirani da postanu šarafi jedne velike mašinerije, ne razumiju zašto se sada Brane buni. Kako i očekivati razumijevanje od jednog šarafa? E sad, jedni ne razumiju zato što su jadni tek došli u ovu zemlju i ne razumiju jezik. Drugi opet, oni koji razumiju jezik, ne razumiju zašto se Brane žali na jedan od najkomercijalnijih prehrambenih proizvoda na svijetu, koji je više nego popularan. A da bi nešto bilo popularno, trebalo bi valjda biti dobro. Toliko dobro da ljudi uvijek hrle i dave se tom hranom. A sada se odjednom netko žali. Da bi se riješili na brzinu neugodne situacije, natrpali su Branetu vreću punu hamburgera. Ono što je već pojeo do pola, zamijenili su novijim, te još pridodali par hamburgera, čisto onako, za pretrpljenu duševnu bol. Uglavnom sada smo obojica imali šta jesti na putu ka našoj sobi. „Što si gnjavio one ljude? Mislim nije da se bunim dok su mi usta puna, ovo je moj indirektni pokušaj da te pohvalim i kažem svaka čast!“ „Pa treba ih s vremena na vrijeme podsjetiti, kakva sranja ljudima prodaju.“ „Svejedno, ljudi i dalje lete i žderu sve što se tamo prodaje.“ „Pa vidiš, nije li to dokaz da narod voli jesti govna?“ nasmiješi se Brane, dok mu mrve hamburgera bježe iz prenatrpanih usta. Rijeka auta ispred, pored i iza nas, davala nam je osjećaj pripadnosti. Jednoj prometnoj gužvi. Afterwork party na ulicama, uz light show semafora, uličnih lampi, te specijalne efekte ispušnih plinova. Uspješno uflekani od kečapa, listova salate, majoneze i ostalih sastojaka hamburgera, stigošmo napokon do našeg, u međuvremenu očajno željenog odredišta. Pošto su starci od Marija otišli za Hrvatsku, odlučismo sobu zamijeniti nečim pristojnijim, stanom. Sa TV-om koji zaista radi, i uopće prostorom koji sadrži fotelje i kauče, na koje kad se sjedne, sjedi se na njima, a ne na limenkama piva i ispražnjenim vrećama čipsa. Naravno da takav prostor zahtjeva totalno drugačiju priču od dogovaranja za put, tako da nam nije ni malo problematično bilo, ne dogovarati ništa u vezi puta. Pogotovo što se u prostoriji nalazi TV, koji nekako nenamjerno želi biti u centru pažnje. I to mu i više nego polazi za rukom, ili antenom. Počeše nekakva izvješća sa utakmica i sjetih se ja da itekako imam razloga pratiti sportska zbivanja ovih dana. Pogotovo ona nogometna, jer sam se kladio na 5 utakmica, od kojih sam već tri pogodio, u jučerašnjim i prekjučerašnjim susretima. Dakle ostale su još dvije tekme, od kojih sam jednu isto pogodio, kako upravo saznajem na TV-u. Ovu zadnju tražimo na teletextu i ona je tek počela u 22.00, prvo poluvrijeme je gotovo i još 45 minuta me dijeli od dobitka, budući da i ovdje stoji neriješeno za sada. Ne mogu vjerovati da sam sve do sada pogodio, te da sam odigrao baš zadnju utakmicu od čitavog UEFA kupa i sada ću dobiti sijede, dok budem kao kreten buljio čitavo poluvrijeme u teletext. I to u jedan jedini dio teletexta, onaj gdje mi je pogled fiksirao dva broja. Rezultat te zadnje utakmice, u kojoj su obje momčadi zabile po gol. Zašto ne prekinu sada tu utakmicu? Radi navijačkih nereda, prejake kiše, protesta protiv sječe amazonskih šuma, iz ljubavi prema kitovima kojih je sve manje po svjetskim morima. Zašto ne? Možda sve obuhvati kolektivna svijest, svi se pogledaju u jednom trenutku, uzmu loptu pod ruke i odu demonstrativno u svlačionice. Razlog nepoznat, ali svi se slože da je bolje tako i da je apsolutno fer da podijele bodove ovaj put. No gledajući onaj rezultat, sve više i više se bojim da će se svaki trenutak pojaviti neka brojka koja nije identična onoj drugoj. Nakon što sam svoju želju za gledanjem teleteksta morao opravdati pokazivanjem listića, te nakon što su i ostali shvatili težinu situacije, počeli smo ni manje ni više, nego svi buljiti u teletext. Da, ima onih čudaka koji zajedno gledaju filmove i serije ili se okupe uz brdo piva i prate uživo nekakve utakmice. Stvarno ne razumijem, pored ovakvog užitka zajedničkog gledanja teletexta. Skontali smo da u cijeloj ovoj situaciji, mi izuzetno malo pridonosimo rezultatu utakmice, te ne možemo dopustiti nekakve promjene uz ovakvo pasivno držanje. Dakle da ne bi došlo do promjena, odlučili smo postati aktivni. Svi smo počeli skakutati oko stola i uzvikivati ili prizivati nešto, moleći se tako da rezultat ostane ovakav kakav jest. Još 20 minuta. Mi poput Indijanaca urličemo i skačemo oko stola, čak smo odmaknuli i stol malo od kauča, da bi na miru mogli skakutati u krug. Još 10 minuta. Rezultat baš kakav meni treba. Sada smo sjeli, mali predah, ali svi imamo ruke u zraku, tresemo se kao u transu i svatko mumlja nešto svoje. Opet smo se ustali i počeli skakati oko stola, uz povike slične indijanskim ratnicima. Utakmica bi trebala biti gotova, ali rezultat i dalje svijetli drugačijom bojom nego rezultati utakmica koje su gotove. Još se igra, a mi se sve brže vrtimo oko stola i zavijanjem glasnije prizivamo «Svetu zviždaljku» da oglasi kraj tog susreta. Odjednom onaj rezultat biva ukrašen jednom predivnom zagasitom bojom, bojom kojom su okićeni i drugi rezultati utakmica koje više nisu u tijeku. 1 : 1 – neriješeno! Sreća, oduševljenje, padanje na koljena, skakanje po tuđim leđima, vješanje jedni drugima oko vrata, ljubljenje svega što liči na obraz ili čelo, svatovi, veselje, trans, euforija, jupi! No dobro, svatko se opet vratio na svoje mjesto, još jednom provjera listića za svaki slučaj, iako već znamo i koordinate svakog slova i brojke na tom tankom komadiću papira. Na 5 eura, dobio sam 1.390 eura! Kakav ulov! Kakav bod u gostima, holivudski happy end, vatromet, uspon na vrh svijeta, vulkanska erupcija, osvajanje svih prvenstava, svih liga u svim sportovima! „Fly with me!“ od Sinatre mi odzvanja u ušima, dok lebdim iznad sobe, izlazim lagano kroz prozor, osjećam kako mi ni zrak ne pruža otpor, nego me uzdiže i nosi visoko iznad grada. Mjesec se smješka i namiguje, pokazujući mi da je sve sređeno za mojih 5 minuta. Grad se budi, svi prodajni artikli su izašli na krovove svojih trgovina, da pozdrave mene i moje tek stečeno bogatstvo, u nadi da će netko od njih biti kupljen i izbavljen iz strašnih trgovačkih okova. Zgrade se njišu u ritmu jazza, putokazi su poprimili nove natpise, Sejšeli samo 10 km, Miami Beach 5 km, Teneriffe 2 km, Jamajka i Kuba samo pravo… Sve je sada na dohvat ruke! Ulične lampe tresu sa sebe snijeg i navlače kupaće kostime, borovi se pretvaraju u palme i svi me pozdravljaju dok ja u fraku, sa cilinderom u ruci i dugačkim štapom, skakučem s oblaka na oblak. Sinatra me prati u stopu, s istim frakom, cilinderom i štapom, poklanjajući nam sve svoje hitove, jedan za drugim. Svi plešemo, sve se vrti, ispod nas se sve pretvorilo u jedan veliki blještavi Las Vegas, a iznad nas samo zvijezde mudro i smireno promatraju sav taj urnebes. Odjednom me nešto vuče nazad, istim putem, kao da je netko pritisnuo dugme za premotavanje. Mjesec, zgrade, ulice mi mašu, dok Sinatra ostaje na jednom oblaku, izbacuje onako frajerski ruku prema meni, te kažiprstom i palcem kao da puca u mene, namiguje u stilu „vidimo se drugi put“. Stan iz kojeg sam izletio, uvlači me kroz isti onaj prozor i prikucava za kauč, dijeleći sa mnom spoznaju ostale ekipe da nemamo ni kap alkohola, a ni sve skupa 5 eura kako bi otišli negdje van slaviti. Sjedimo tako presretni, što sam se bar ja riješio financijskog problema, bar polovično. Ne preostaje nam ništa drugo, nego maštati o svemu što bi se moglo s tom lovom, te kako bi bilo fino da nam svima uleti jedan takav iznos. Sutradan idem do veselog orijentalnog gospodina sa zlatnim lancem i šarenom košuljom, pored njega su još dvojica i raspravljaju nešto na turskom. Predajem mu listić i doživljavam u sebi promjenu iz čovjeka u pravu psinu. Drago mi je što ću mu sada uzeti lovu i promatram samo njegovo lice, da vidim kakav će izraz složiti kada ugleda cifru koju treba isplatiti. Iznenađeno je podigao obrve i odmah dao listić ovoj drugoj dvojici. Mislim si, ovi su zaduženi da razbijaju sve one koji stvarno misle ako su pogodili nešto, da će im to biti i isplaćeno. Sad sva trojica nešto komentiraju, ali po mojoj slobodnoj procjeni, mislim da mi jebu mater na turskom. Jedan od njih me na lošem njemačkom pita, da li sam ja nekakav veliki stručnjak, dok sam pet neriješenih pogodio. Rekoh skroz ozbiljno da jesam, naravno, gdje si vidio da neko ovako pogađa neriješene. Imam i sistem, odaberem 5 utakmica, uzmem vagu pred sebe i stavim sa svake strane po 1 kg. Lijevi uteg je jedan tim, desni uteg je drugi tim. Ona strane koja prevagne, igram za taj tim. Nećete vjerovati, evo svih 5 puta je vaga bila na egalu, tako da šta ću, odigrah sve neriješeno. Gledaju me blijedo. Uzimam pare, zahvaljujem se, hvatam se magle i to vrlo brzo, a vas trojica sišite veslo, kladioničarsko. Novinar Večernjeg lista s kojim smo stupili u kontakt, tražio je od nas par slika kako bi ta naša priča izgledala skroz spektakularno. Kako je dogovoreno, bilo bi baš fora, da imamo nekakvu sliku gdje se vidimo mi i eventualno pruga koja vodi u daljinu. Asocijacija na naš daleki put vlakom u nepoznato. Naravno da tu ideju nije imalo smisla nikako drugačije shvatiti, nego doslovno. Izrecitiravši tu zamisao ostatku ekipe, odlučili smo organizirati jedan mali fotoshooting na nekakvoj najbližoj pruzi. Vikend smo nekako svi imali vremena i Brane predloži da odemo do jednog dijela pruge, kojim voze prigradski vlakovi, takozvani S-Bahn. Taj dio pruge mu je bio izuzetno poznat, budući da je kao klinac jednom toliko iživcirao starce u autu, da su ga zajedno sa sestrom izbacili van i poslali ih da zadnjih 200-300 metara na putu kući, prevale pješke uz prugu. Nedaleko od stanice Pasing parkirali smo aute i kroz nekakvo žbunje nabasali na prugu. Bio je to očito prometniji dio željezničke infrastrukture oko grada Minhena, budući da ispred nas nije bila jedna pruga, nego njih pet. Na zadnjoj, brojeći od nas, stajala je demonstrativno ogromna kompozicija najnovijih, tek proizvedenih BMW-ova, stisnutih na dva kata i raspoređenih na otprilike 10-15 vagona. Nije bilo vremena diviti se tom ponosu bavarske prijestolnice, budući da smo od cijeloga dana, odlučili se slikati kratko prije nego što će pasti mrak. Poredali smo se na prugu, najmaštovitije što smo mogli, poput nekakve momčadi koja se slika uoči početka utakmice. Naravno Branetova sestra, stojeći sa svojih 1,60 cm direktno ispred nas, mogla je vidjeti ništa drugo nego samo nas. Da bi dobili sliku gdje se vidimo mi i u pozadini pruga, trebali smo očito zamoliti Raziju Mujanović da nas slika. Kako god, morali smo hitno smisliti drugu pozu, budući da je sunce polako zalazilo. Probali smo jedni iza drugih, ali ni tu se ne vidi pruga koja vodi u daljinu.  Netko je u tom trenutku došao na ideju da legnemo poredani na prugu, poput sardina jedni pored drugih, tako da nam glave i noge prelaze preko željeznih tračnica. Naravno da su takve predivne i originalne ideje bile uvijek objeručke prihvaćene. Tako smo se našli ležeći na prljavoj pruzi i blejeći u nebo, pokušavajući istovremeno Branetovoj sestri dati zadnje upute šta bi sve trebala uhvatiti u taj kadar. Tako zumirajući na fotoaparatu nas i prugu, uhvatila je još usput i vlak u daljini koji je od svih tračnica, svom brzinom jurio upravo našom tračnicom, naravno prema nama. Ta informacija dok je došla do nas, te dok smo shvatili da nije zajebancija, vlak je već prevalio dobar dio puta i bio već toliko blizu, da smo se u frci i panici pobacali u žbunje, kroz koje smo se maloprije oprezno probijali do pruge. Vlak je proletio svom žestinom, ispuštajući još užasno iritantan zvuk sirene, s kojom recimo da nas je strojovođa želio pozdraviti, onako usput. Nakon što je sve opet bilo čisto, izronili smo iz onog žbunja skidajući i tresući granje sa sebe, ne bi li se opet mogli uvaljati na prljave tračnice. Mlada umjetnica je opalila par snimaka i sa materijalom u rukama, mogli smo otići živi i zdravi zasluženo na pivu. Provlačeći se opet oprezno kroz žbunje, na putu prema autima, odjednom se u daljini čula opet sirena, ovaj put ne ona iritantna od vlaka, nego ona poznata zavijajuča, koju koriste vozila javnih službi. Kao u akcijskim filmovima, uz škripu kočnica, na sred ceste su se popriječila dva policijska kombija. Promet na cesti se zaustavio, a iz kombija je izletjelo desetak policajaca u uniformi i civilu i pobacalo nas na haube naših auta. Sa raširenim nogama i rukama stajali smo u šoku, okrenuti leđima policiji, nadajući se da je sve ovo neka velika zabuna. U jednom trenutku pored nas se pojavljuje frajer u civilu, sav izvan sebe, javljajući preko toki-vokija sa teškim bavarskim dijalektom da su stigli na vrijeme i da je situacija pod kontrolom. „Dobro jeste vi normalni, jel mi može netko od vas totalnih idiota objasniti šta se ovdje sada događalo?“ bilo je prvo s čim nam se obratio. „Pa…“, počeli smo svi mucati. „N-ništa, samo smo se malo... aa, slikali uz prugu.“ „Slikali ?“ povisio je još ton. „Upravo nam je javljeno da se grupa ljudi kolektivno pokušava ubiti, ležeći na pruzi i čekajući da ih vlak zgazi. Cijeli promet je radi vas kretena obustavljen.“ Pošto smo svi bili u kockastim dresovima, ne bi li naša slika na pruzi još zanimljivija bila novinama uoči nogometnog prvenstva, još je u totalnom deliriju prokomentirao: „Šta ste vi, neka jebena sekta ili šta?“ Biće da nas onaj strojovođa nije sirenom pozdravljao, nego je naprotiv istog trenutka obavijestio centralu o našim samoubilačkim namjerama. Centrala je digla uzbunu i zaustavila sve slijedeće vlakove na toj dionici. Promet prigradskih vlakova koji prolaze ovom stanicom bio je još 30 minuta obustavljen, dok nisu ukinuli alarmantno stanje. Nama su zapisali imena i adrese, obećali nam kaznu za ovaj naš pothvat i poželjeli nam puno sreće na svjetskom prvenstvu u Japanu. Sjeli smo u auta, ne znajući šta drugo nego ipak otići na planiranu pivu. Toma je samo dobacio: „Koliko može koštati obustava prigradskog prometa na pola sata ?“ Oznake: nogomet, prvenstvo, rusija, transsib |
17.05.2018., četvrtak
Soba za sastanke
|
„The soba“, oličenje iskvarene mašte te bijega od zahtjevne urednost ili pedantnosti na koje ljudsko biće bude primorano ako u svojim dvadesetima još kod roditelja živi. Apsolutna apokalipsa u par kvadratnih metara, totalna anarhija i raspad društvenog sistema prikazan u malo slika koje zaprepašteno oko može pohvatati u tom trenutku. Prvi problem mi stvara sitnica da uopće raspoznam ostalu dvojicu koja su se stopila sa interijerom u sobi. U sredini ovog prenatrpanog prostora je playstation i mali TV, koji jedva izviru iz hrpe praznih pivskih konzervi, popločenima po cijeloj sobi. Tu su i dva kauča, na koje je bolje ne sjesti, jer postoji mogućnost provesti ostatak života zalijepljen za taj kauč u podrumskoj sobici ili otići iz sobe ali sa komadom kauča na guzici. U kutu između tih sjedećih zamki, na jednom postolju nalazi se veliki TV, koji nije radio ni onog trenutka kada se nabavio. Ostavljen je iz razloga zauzimanja prostora u sobi i nadanja da će jednoga dana iznenaditi sve prisutne u sobi, tako što će sam od sebe proraditi. Zidovi su tapetirani novinskim člancima o hrvatskoj nogometnoj repki kao i našim slikama sa zadnjeg svjetskog prvenstva u Francuskoj i odlaska na utakmicu Hrvatska – Jamajka u Lens. Razbacane vreće od čipsa i boce od vina služe samo kao kontrast ovome moru konzervi ispod kojih me ne bi začudilo ni da se nalazi nečiji leš. Nasuprot obećavajućeg, velikog TV-a nalazi se mali drveni stol na kojem stoji nekoliko dvolitrenki od Fante i Cole. Pune su i raduje me pomisao što se makar nešto ima za popiti, iako su i one sa natpisom Coca-Cola ispunjene žutom tekućinom. Uskoro je i taj fenomen razriješen, naime sve do jedne su bile napunjene mokraćom, jer je trebalo negdje isprazniti sve ove popijene hektolitre piva i vina. Budući da nigdje u blizini nema WC-a, moralo se pribjeći alternativnom rješenju. Odlično, i prihvaćeno s moje strane, jer i meni je jasno da zna biti prava frka kad mjehur stisne. Ali činjenica da one kao takve stoje na tom stolu već jako dugo... No dobro, nije moje da se bunim, netko ima u sobama slike, drugi opet prekriju sve dijelove namještaja i tehnike sa tabletićima, a ima i ovakvih poput nas koji se ispišaju u prazne boce od Cole ili Fante, pa stave to umjesto vaze na stol. Ipak to sve daje jedan određeni ukus interijeru ove sobe, a i nije naše da prvi put kad smo se svi ovdje sastali, pričamo baš kako ništa ne valja. Ispod stola su četiri ogromne crne vreće, pretrpane isto tako konzervama i bocama, te takve stoje tu već otprilike… dosta dugo. „The soba“, za sada mi se sviđa jako, odlično mjesto za ozbiljna planiranja! Zima jadna nije znala više što bi od sebe, hoće li se predstavljati kao jadna i bijedna, spremna odustati od svojih dobro poznatih karakteristika ili će još jednom pokazati svu svoju snagu i moć zavijanja svega nepomičnog u bijelo. Mi smo ju doživljavali kao nametnika zbog kojeg iz dana u dana nismo znali da li obući cipele za planinarenje, čizme za ribolov ili u krajnju ruku peraje. Zima je ipak uživala lijenu verziju odrađivanja svoje dužnosti kao godišnje doba, te je podlegla redovnim naletima sunca i pustila svoj bijeli plašt, da se pretvara u bareštine i čitave močvare razlivene po cestama. Osim što smo imali poteškoća pri odabiru rekvizita u kojima ćemo dogacati do naše sobe, drugih prepreka nije bilo ili ih mi nismo doživljavali toliko, koliko smo osjećali uzbuđenje oko svih ovih priprema. Tako zatrpani konzervama, sa najmodernijim televizijskim dostignućem u pozadini, pogledom na još uvijek neispražnjene žute flaše Coca-Cole, donesošmo odluku da umjesto stalnog fanatičnog međusobnog oduševljavanja sa raznim idejama oko putovanja, mogli bi za promjenu stvarno nešto i poduzeti u vidu organiziranja istog. Jednostavno krenuti od nečega najjednostavnijeg. Dobro, da idemo vlakom tamo, to je dogovoreno. Ali kako ćemo nazad? „E, ljudi, ajde već kad se zajebavamo sa tim alternativnim načinima putovanja, ajde da nikako ne letimo!“ „Šta? Da se vratimo istim putem vlakom?“ „Ma ne znam, kad bi pomislio u Japanu da nas opet onaj isti put vlakom čeka, opet 7 dana u kupeu...“ „Jebote, možeš si misliti kako je tim kondukterima koji samo fure na toj relaciji, Moskva – Vladivostok, čitavo vrijeme?!“ „Stvarno, kako ti ljudi imaju još donekle privatan život, ženu, muža, djecu, možda kakvu omiljenu seriju na TV-u koju prate...“ „Pogotovo seriju i to onu sapunicu koja ide svaki dan i svaka epizoda završi sa nevjerojatnom porodičnom dramom.“ „A njih nema 7 dana i dok ugrabe priliku da se ponovo dokopaju TV-a, u međuvremenu je Romeo iz serije postao otac svog djeteta, za koje se ispostavilo da je kćerka svoje majke.“ „Dođe ti da si nokte odgrizeš do slijedeće epizode!“ „Zamisli da idemo vlakom 7 dana kroz cijelu Aziju, a vlak onaj mali turistički, za razgledavanje grada, kao što zna nekada na trgu u Zagrebu stajati. Mali ćiro ili kako se zove već, Bubi.“ „E, kao onaj kad smo mi u Parizu kreteni ispali, dan prije Hrvatska-Jamajka. Kada smo sišli sa Eiffelovog tornja, ušli u onaj vlakić, čisto da se provozamo malo ulicama i na kraju završili na onome brodu, ne znajući da je i to u cijeni. Na kraju se vozili sat vremena po rijeci.“ „Jao da, sjećam se one scene gdje svi turisti slikaju sebe i most u pozadini, sebe i rijeku, sebe i zgrade u pozadini, jebote a ja vas slikam kako hrčete povaljani u one fotelje.“ „Pa šta ćeš, malo nam se prispavalo. Još toplo, onaj brod se ljuljuška...“ „Mogu se misliti kako smo izgledali drugima. Ljudi izvalili lovu da mogu vidjeti sve te mostove, stare zgrade, romantika na brodu i onda skrenu pogled na nas koji spavamo razjapljenih usta i blago je reći da ne doživljavamo ništa od silne romantike. Sigurno su si šaputali ono, kakvi huligani, stoka, spavaju!“ „Još na Eiffelovom tornju prije toga, kad su oni Ameri doživljavali kulturni šok s nama. Kako je njima frka bila, nas 15ak u dresovima i sa zastavama urlamo i pjevamo, a oni jadni došli na ekskurziju iz Amerike i ništa ne kontaju, ni šta je nogomet, ni tko smo mi.... Jebote još su mislili da smo neka sekta, onakvi svi u kockama.“ „Sad kad si kocke spomenuo, sjetio sam se moje bake.“ „Što? Šta je baka kockar bila?“ „Da i živjela je u Monte Carlu. Ma ne, nego mi je ona uvijek štrikala neke džempere i čarape s kockama.“ „Jel od vas tko ikada imao one čarape «Udarnik» gdje Prosinečki u onoj reklami samo u njima izlazi iz autobusa?“ I toliko o sastanku. Još jedan koji je davao nadu, obećavao, imao skoro pa potencijal da će biti nešto od silnih dogovora. Na kraju i on jadan bijaše ugušen u ponovnom trljanju slame. Do kraja večeri i ponovnog razilaska u komiranom stanju, rodila se čak i ideja da se vratimo tankerom, skroz od Japana, preko indijskog oceana, Sueza i ravno do naše obale. Negdje prije sam čitao, da postoje mogućnosti putovanja na tankerima, navodno platiš nešto sitno, imaš svoj ležaj, jedeš sa posadom i putuješ najskromnije moguće nekoliko tjedana, okružen kontejnerima, naftom ili već nečim što taj brod prevozi. Bila bi to kruna cijelog ovog putovanja, vratiti se ploveći 6-8 tjedana na brodu. Odmah je tu mašta dokazala da može svašta, priča je krenula i o eventualnom dočeku nas pustolova u nekoj od jadranskih luka. Ma u jednom trenutku smo bili i prave zvijezde, budući da su svi pratili naš put preko novina, koje su naravno svakodnevno izvještavale o nama. Šamar su nam opalili Ivanović i Suman, rekavši kako krajem šestog mjeseca moraju upisati druge fakultete, te si ne bi mogli priuštiti još dodatnih šest ili osam tjedana. Šteta. Ali dovoljan razlog da se probudimo iz sna i odemo kućama, nadajući se da će slijedeći sastanak uroditi plodom. Već smo se počeli ubijati u pojam, da smo toliko nesposobni, sastati se, sabrati se i probati nešto dogovoriti. Želja je bila tu, jača nego bilo što drugo. Možda su nam jedino misli poduprene maštom bile na višoj razini, sve smo mi to savršeno imali u glavi kako i što na putu ili u Japanu. Ali početi od najosnovnije nekakve stvari, nije nam ni u petama bilo. Sve dok me ekipa jedan dan nije iznenadila, da su gledali na internetu avionske letove, nazvali turističku agenciju i saznali da su letovi poprilično rasprodani, osim par iznimki, te da se možemo vratiti avionom 10.06. Nevjerojatno, kakav pomak za nas i nikakav za čovječanstvo. Budući da se ne bavimo situacijom čovječanstva nego isključivo nama samima, rezultat vrijedan oskarovih hvalospjeva. Takav jedan mali, poduzetni duh traženja informacija po internetu, odlučnost provjere nađenih podataka telefonom u agenciji i tko bi rekao da je to tako jednostavno i izvedivo. Prvo nisam znao što im je odjednom i odakle im taj poduzetni duh, ali trajalo je par sekundi da odlučimo kako ćemo zgrabiti tu opciju i pogledati prve dvije utakmice, Hrvatska-Meksiko i Hrvatska-Italija. Pogledavši plan utakmica, skužili smo da je između svake utakmice u grupi, pet dana pauze. Bilo bi svakako bolje da odrade sve utakmice jednu za drugom i ajmo kući. Ovako nam je bila muka samo pomisliti da idemo kao zadnji klošari u zemlju, gdje nisu navikli na klošare i gdje onda sa polupraznim džepom treba provesti te dane između tekmi. Hraniti se. Eventualno ne dehidrirati, gledano ovaj put samo na vodu kao tekućinu. Uopće boraviti u jednoj od najrazvijenijih i najskupljih država na svijetu, sa raspoloživim kapitalom dovoljnim za dvije paštete. Utakmica protiv Ekvadora je definitivno ispala iz plana, jer kako nam je žena u agenciji rekla, najjeftiniji povratak nas šestorice iz Japana nudio nam se upravo 10.06. Svi jeftiniji letovi poslije utakmice sa Ekvadorom, imali su još možda 2 ili 3 slobodna mjesta, po njenim informacijama. A oni sa više slobodnih mjesta bili su u kategoriji kraljevske ili poslovne klase, a budući da ne spadamo ni u jednu od tih grupa, nismo se htjeli gurati tamo gdje nam nije mjesto. Organizirali smo jedan dosta brz i štur sastanak, bez glavnih točaka dnevnog reda i bez ikakvih dosadnih uvoda. Donijeli smo odluku, da ako nešto trebamo napraviti odmah, to je osigurati karte za povratak. U protivnom nam se stvarno smiješi povratak tankerom – što kad opet razmislim, ne bi ni bilo tako loše. No dobro, simpatična djevojka iz turističke agencije nam je dala rok od tjedan dana da platimo 180 eura rezervaciju avionske karte. Ostatak možemo platiti tjedan ili dva prije nego krenemo vlakom put Moskve. Super, ionako nitko osim Tome nema prebijene kinte, a gdje još da plati 750 eura avionsku kartu od Japana do Njemačke. Toma je uživao trenutnu životnu situaciju za kojom svi mi čeznemo kao doživotnom. Bolila ga je kita za lovom, jer ju je imao i to komotno da pokrije sebi svu tu zajebanciju koju planiramo. Prije godinu dana mu se vozilo hitne pomoći zakucalo u auto. Dečki u bijelom zaboravili upaliti sirenu, a ufurali se kao da ih kamere snimaju, misleći valjda da je crveno kroz koje su proletjeli na Manhattanu, a ne ispred Hauptbahnhof-a. Tko bi pomislio da će iz tog smrskanog lima još netko izaći, no Toma je izašao bez ogrebotine i još ih je poprilično uzeo na osiguranju. No nama, koji nismo imali takve bliske susrete sa hitnom pomoći, ostalo je da si razbijemo glavu kako da dođemo i do te love za rezervaciju. Naravno da nitko nije uspio u tom roku zaraditi 180 eura, ali čemu lijepe oči služe nego da bi se na temelju njih pogurale neke stvari u životu. Dok ne sjedne neka mizerna plaća, novac je bio posuđen od dobrotvornih organizacija zvanih «starci» i točno dogovorenog dana našli smo se u turističkoj agenciji. Po nekakvoj slobodnoj procjeni trebalo bi nam oko 3000 eura za ovaj naš cijelokupni hobi, a već u startu smo morali posuditi 180 eura. Simpatična djevojka turističko-posredničkih sposobnosti je bila toliko ljubazna, pa nam je još pri prvom posjetu savjetovala da si izvadimo internacionalne studentske iskaznice ISIC, s kojima ćemo puno bolje proći budemo li tražili smještaj po hostelima. Naime u nekim hostelima dobije se jeftinije smještaj, dok su neki navodno toliko radikalni i zahtjevni, da uopće ne dozvoljavaju prenoćiti onima koji nemaju tu iskaznicu. Sve u svemu, ta agencija je pravila te iskaznice kao dio njihove dodatne usluge, koja je ujedno bila besplatna i ne moram ni spominjati da smo jedva dočekali da nam se u cijeloj ovoj financijskoj zbrci dogodi nešto besplatno. Slike za iskaznice su bile tu, malo kasnije i same iskaznice, a odmah potom i potvrde o plaćenoj rezervaciji. Izašli smo iz agencije, stali jedan pored drugog, pogledali u nebo, pa jedni u druge i uživali u uspjehu nas samih kao i u ono malo sunca što nam je isto odlučilo za tu priliku besplatno izaći u susret i obasjati nam cer na licu. Napokon dokaz da smo u stanju nešto iz priče provesti u djelo. Dali smo i neke pare, znači nema nazad. A još k tome svemu, saznali smo da na žalost let iz Tokya nije direktan. Na povratku avionom, moramo na svu našu muku i za istu cijenu leta ostati cijelu večer, noć i slijedeće prijepodne u Tajlandu, točnije u Bangkoku. Strahota. Ta toliko smo se bili ograničili na jednostavnost i sad nam se još jedna zemlja ubacila u plan i to bez dodatnih troškova. Ove novosti su bile i više nego spremne da se bez i malo milosti utope u pivi. Kad se nešto stvarno želi u životu, onda se to i dostigne. Nije li to nešto čime nas svi pametni i iskusni veterani savjetuju. Jedna mudrost, u koju smo i mi polako počeli sve više i više da vjerujemo. Nekada treba jednostavno bez puno razmišljanja krenuti za onim za čim se žudi i pizdi. Iz nekog razloga obično se svemir nasmiješi i sva vrata se širom otvore. Ili se ne otvore. Šanse su uglavnom puno bolje kada ih se pokuša otvoriti, nego kada se samo stoji pred zatvorenim vratima. Bangkok nije bio ni u najboljem scenariju planiran, a uletio nam je i dobrodošao da je! Dani kao dani, u svojem lutanju jedan za drugim nabasaše na proljeće, te ih ono inspirira da postanu topliji, vedriji i sunčaniji. Samim tim i nas obuze nekakva toplota, pa počesmo sve učestalije biti nošeni lahorom daleko u maštu. O drukčijem svijetu, o drugim običajima, zanimljivim ljudima koje ćemo susresti. Dizale su nas pomisli na taj put, čak i kad bi rintali u prašini do koljena, vukli masivne ormare, krevete i klavire nekome na 4. kat, čistili govna iza drugih, radili smo to s osmijehom na licu. Imali smo naš mali hram, u kojeg smo gledali izbečenim očima. To naše neprikriveno lebdenje počelo se komentirati i primjećivati, pa uskoro preko Mare, Pere, Jure, Kate, dođosmo nekako u kontakt sa Večernjim Listom. Prijedlog je glasio, da se priča uz par slika objavi u novinama. U igri je bio i Jutarnji List, ali novinar s kojim sam stupio u kontakt, počeo je gadno komplicirati cijelu stvar. Kroz cijelu tu priču sam počeo kopčati da frajer nekako sebe želi utrpati u to putovanje i po mogućnosti da ga Jutarnji sponzorira ili još bolje, da ga povedemo i da mu mi još platimo put?! Dobro, ona priča o žudnji i pizđenju, pa se svemir nasmiješi i sva se vrata otvore, e to sve ovaj novinar može lagano da zajebe. Javili smo se Večernjaku. Oznake: nogomet, rusija, prvenstvo, transsib |
16.05.2018., srijeda
Pripreme za put
|
Dogovor je pao u «Lamm’s»-u, jednom starom tradicionalnom bavarskom restoranu, smještenom u podrumu, točno ispred južnih vrata staroga grada u Minhenu. Krčma napunjena starim, masivnim drvenim stolovima, drvenim stolicama, drvenim kotačima na zidu, drvenim strijelama, drvenim vješalicama, drveni tanjuri, drveni lusteri, drvo, drvo, drvo. Plus parket još. Ako je ovaj restoran i postojao prije 70-ak godina, sigurno je bio zabranjen ulazak vojnicima koji su imali zadužene bacače plamena. Koji kad bi se oduzeli pivom, počeli bi jedni druge u totalnoj euforiji i deliriju rokati vatrom iz tih strojeva. Usput bi mogli slučajno naškoditi i drvetu, kojeg je teško promašiti ovdje i koji teško podnosi vatru, tako da sam sve sigurniji da se nisu okupljali ovdje. Uglavnom, ovaj fini drveni prostor je otvoren 24 sata na dan, tako da je i utočište svim mogućim noćnim pticama. I onima koji jutrom započinju dan kao i onima koji jutrom okončavaju noć.  Sjeli smo se za ogroman, naravno drveni stol i naručili po pivu svaki. Konobarica se dogegala do nas u bijelom naboranom padobranu, koji ovako izgledom, baca malkice na košulju. Sva ta tkanina bila je pohvatana i utegnuta tradicionalnom haljinom na tregere, koja je i dužinom i izgledom ličila kakvoj zavjesi iz nečijeg dnevnog boravka. Dakle ta mrvica od konobarice nam donese 6 krigli ili 6 litara piva, noseći ih sve u jednoj ruci. Samo jedna ta krigla sa litrom piva je teža od 2 kg. Zglob desne ruke joj je bio stegnut širokom kožnom narukvicom, vjerojatno iz nekih dobronamjernih razloga za taj zglob, npr. da ne iskoči odjednom iz čista mira. Naplati žena odmah, čisto da se ne ostavi trunke prostora slučajno omakloj gostoljubivosti. Nazdravilo se čvrstoj volji i nevjerojatnom talentu svih nas da se napokon susretnemo. U međuvremenu su Gregor i Robert ipak odustali, tako da smo petorku činili Brane, ja, Toma, Marijo Ivanović i Marijo Suman. Oba Marija su iz Kaštela pored Splita, dok je Toma iz Jastrebarskog pored Zagreba. Ili pored Karlovca. Uglavnom može da bira. Toma je sa 20 godina najmlađi, Ivanoviću su 21, Suman je 22. Sva trojica su rođeni u Njemačkoj, ali su do te tužne 1991 odrastali u Hrvatskoj. Ili točnije u Jugoslaviji. Brane je kao i ja rođen u Brodu, ali je za razliku od ostalih odrastao u Njemačkoj. Iako smo prije skoro 4 godine bili zajedno u Francuskoj, na svjetskom prvenstvu, nismo inače nešto previše vremena provodili zajedno. Osim što bi redovno jednom mjesečno slučajno nabasali jedni na druge, na razno raznim mjestima i u razno raznim situacijama. Unatoč tome nisam niti sekunde sumnjao da se okupila dobra ekipa, jer sam znao da su svi redom zajebanti, flegme i glavno, nitko nije naporan ili problematičan. A bar meni je to vrlo utješna činjenica. Suman i Ivanović su ove jeseni upisali građevinski fakultet i već se misle ispisati, Toma je je vrlo ekonomično od svih ekonomskih fakulteta u Minhenu upisao onaj u sat vremena udaljenom Augsburgu, a Brane je odlučio poslije ljeta emigrirati u Zagreb, upisati novinarstvo i postati sportski novinar. Prvu točku dnevnog reda otvorio je Toma pitanjem: „E ljudi, kolko ćete vi sendviča nositi?!?“ To je bio presudni trenutak gdje je pod hitno trebalo odlučiti kako će se razgovor dalje odvijati, ozbiljno ili kroz zajebanciju. Pričalo se dalje o čarapama, da li ponijeti dvoje, troje i prati ili ponijeti toliko da ih možemo bacati nakon upotrebe. Kad smo se zadnji put napili zajedno? Jel ima tko kakvu curu, pa makar na posteru? Kakvih konzervi bi trebalo ponijeti, od goveđeg mesa, piletine ili riblje? Ili ćemo ih kupiti u Rusiji? Ali u Rusiji nećemo znati pročitati na konzervama ništa, možda uzmemo pseće?! Hoćemo nositi kupaće, možda se negdje ukaže prilika da se i okupamo. Zašto nismo bogatuni, nego se moramo misliti hoćemo li i za ovu šestu rundu imati ili ne. Što ako se vratimo kao skroz drugi ljudi, što ako nas taj put totalno promjeni, mislim to se događalo drugima, možda će se i nama dogoditi?! Uskoro je bilo oko 1 ujutro, trebalo se polako krenuti da bi se zadnji metro uhvatio. Na izlasku iz restorana zaključismo da je «transsibirska» pojam za vlak a ne nekakve usoljene ruske sardine. Takvo razbacivanje znanjem je jednostavno zahtijevalo novi sastanak, čisto da dokažemo samima sebi, da ipak možda i znamo kako ćemo doći do Japana, ako to već nećemo učiniti avionom. Slijedeći sastanak je prošao sa nevjerojatnom dozom shvaćanja odluke koju smo donijeli i odlučnosti da istu sprovedemo do kraja. Možda je to i zbog toga što je svatko imao samo za jednu pivu? Sve u svemu, sastanak je stvarno ličio na nekakav sastanak. Donesen je papir, čak se nađe olovka negdje i zacrtaše se točke kojih bi se svatko od nas trebao slijedećih dana prihvatiti. Podijelili smo si podjednako zadatke, svatko je trebao da se dokopa bilo kakvih informacija o vlaku. Jedino što se znalo, vlak ide od Moskve do Vladivostoka. Gdje je Vladivostok? Šta kada dođemo tamo? Koliko nam treba do «tamo»? Kako ćemo dalje do Japana? Jel se može cijelo putovanje izvesti, bez da koristimo avion? Neki od nas su bili više za verziju putovanja, ajde samo da se krene i «boli nas neka stvar za sve». Dok su drugi ipak pokazivali više zanimanja, da se tu za svaki slučaj sve organizira, ne bi li se izbjegle nepoželjne situacije. Ne znam, npr. da dođemo do Vladivostoka i skužimo da možemo jedino plivajući do Japana. Što je svakako bila dosta odgovorna i zrela zamisao, ali se tu istodobno gubilo dosta na spontanosti i totalnoj nepredvidljivosti događaja, koji na kraju i čine jedno takvo putovanje izuzetno zanimljivim i nezaboravnim. No svejedno, počelo se nešto događati, slijedećih tjedana potrošilo se vremena i vremena na pročešljavanju svih internet stranica koje i blago imaju veze sa Moskvom, Vladivostokom, Rusijom, Japanom, Niigatom. Tako je na jednoj stranici pisalo kako je Niigata vrlo popularna kod homoseksualaca, te ako se izjasnimo kao heteroseksualci, možemo dobiti popust u hotelima? Siječanj je ponosno započeo 2002 godinu, predstavljajući se u svojoj raskoši bijele boje i niskih temperatura. Snijeg se jednostavno istovario nad gradom i sad leži tako tu. Sve škripi dok gazim kroz taj bijeli tepih i ježim se istovremeno na taj zvuk. Upravo pahulje veličine lubenica lijeno i polako dolijeću, da bi već u slijedećim sekundama počelo sipati kao da je netko krenuo soliti odozgo. Biće da je negdje gore termostat ili kakav filter, uglavnom ni jedno ni drugo ne funkcionira baš najskladnije. Zašto neki ljudi unatoč svim vremenskim neprilikama uspiju doći na vrijeme na posao? A ne ovako kao ja, zakasnim i po suncu i po kiši, po suhom i po poplavama, svaki put po 20 minuta. Nikada me tih 20 minuta još nije izdalo. Dakle uspio sam naći posao! Jedan od velikih koraka ka ostvarivanju cilja. Još je zanimljivije da je tvrtka gdje radim, predstavništvo jedne japanske kompanije u kojoj na moje oduševljenje radi i dosta ljudi iz zemlje izlazećeg sunca. A to opet znači da će se upravo te ljude moći gnjaviti za dodatne informacije oko našeg putovanja. Dani su prolazili i imao sam prilike i raditi s nekoliko Japanaca. Pri svakom pitanju, što se tiče traženih informacija pokazali su se uvijek prilično polaskani da se uopće zanimam za njihovu zemlju, a kamoli da još želim otići tamo i to ne poslovno, nego privatno! Ponudili su se da će pogledati što god budem trebao na internetu, kod njih, kod kuće, jer tamo imaju japanske Windowse. Super, mislim si, to je već ogromna pomoć, ionako kad otvorim neku japansku stranicu, rijetkost je da bude nešto i na engleskom. Tako sjedim jedan dan i upravo se davim sa kompliciranim sendvičem, majoneza po majici, list salate na obrazu, kad dolazi odjednom Kumi. Japanka koju sam već imao prilike upoznati, jer me jučer zasula sa poslovima koje sam trebao za nju obaviti. Baš tih dana smo imali problema sa pronalaženjem bilo kakvih informacija o Niigati, te o željezničkim linijama između tog mjesta i Tokija, pa odlučih nju priupitati. Možda joj baš netko od rodbine i prijatelja upravlja nekakvim vlakom na toj liniji, možda je ona prije ovog posla slučajno bila kondukter ili strojovođa? „Ej Kumi, ćao, mogu pomoći kako?“ odlučih pokazati svu svoju pristojnost, ali mislim da je skužila s obzirom na jučerašnji dan, da sam izuzetno ironičan. „Ma ne, joj, oprosti ako sam ti jučer previše posla zadala!“ „Ma kakvi, ni slučajno, pa zato sam tu, da vas rasteretim koliko god mogu“, mislim si streljat ću te ako me opet zatrpaš s tolikom hrpom papira, da me ljudi bagerom moraju tražiti ispod te gomile. „Nego Kumi, oprosti, jel te mogu nešto pitati?“ još sam dodatno složio neku umiljatu, poluglupavu facu. „Da, naravno!“ „Imam ovdje cijene brzih vlakova u Japanu, ali u jenima. Jel bi mi mogla otprilike preračunati koliko bi to bilo u euru ili dolaru? Ja sam računao, ali je nemoguće da ispadne karta od Niigate do Tokija samo 5 eura. Ili sam ja nešto krivo prepisao, pošto je ta internet stranica bila samo na japanskom ili sam krivo računao?!“ „Pa mogu ti probati pomoći, ali ne znam ti ja baš puno o Japanu, ja sam ti inače iz Kine!?!“ Čuj Kine?! Eto, kako čovjek u sekundi ispadne konj! Tko bi rekao, cura nekih 1,50 visoka, izgledom nema sumnje da je Azijatkinja i to ne iz Irana ili Indije, nego Azijatkinja iz istočne Azije. I uz sve to radi u predstavništvu jedne japanske tvrtke u Njemačkoj. Ali ne, ona mora baš biti iz Kine. I to još saznam na najelegantniji način koji je bio izvediv. Šta sad dalje joj reći ili je pitati? „Pa dobro, ali to je tamo tvoj kraj?!“ Kumi se nasmijala i još rekla da će mi pomoći, samo sad trenutno ima dosta posla. Kasnije me nisu tražili bagerom pod hrpom papira, nego je ona bagerom nabacivala te papire i dokumente, koje bi ja trebao za nju da sredim. Ništa, slijedećih dana kad bi susreo Japance, gledao sam ih sve i jednog ispod oka. Doživljavao sam nevjerojatno inteligentne spoznaje, da ima i drugih narodnosti iz istočne Azije, a da nisu iz Japana. Nevjerojatno je što se sve može naći na Internetu. Gledajući tako nešto o Vladivostoku nabasali smo na stranicu, gdje je jedan Nijemac opisivao svoje pustolovine, putovanja po tom dijelu Azije. Tako se na toj stranici može pogledati interijer jedne slastičarnice i poslušati zvuk u istoj!! Zamisli, uložiš hrpu love, kupiš PC, platiš i Internet i sve to da bi na kraju naišao na stranicu na kojoj možeš ni manje ni više, nego slušati što se događa u jednoj slastičarnici u Vladivostoku!? Internet je zakon! Bile su tu i lokalne novine koje su imale svoju web stranicu, na kojoj su upravo bile slike kako je taj grad pogođen nevjerojatnom snježnom olujom i užasno niskim temperaturama. Mislim si, valjda će biti bolje do ljeta. Možda ćemo imati sreće kada dođemo tamo, da ne moramo baš u skafanderima hodati ili izlaziti u šetnju u vrećama za spavanje i omotani u raznorazna krzna. Odmah pored članka o snijegu je i udarna vijest o mafijaškim obračunima u Vladivostoku. Netko nas je već bio onako usput upozorio, da se čuvamo u tom gradu, da je navodno najkorumpiraniji u cijeloj Rusiji. O Rusiji sam se naslušao već jezivih priča i nagledao svakakvih reportaža na TV-u. Čak da prijevoznici iz Njemačke samo u konvojima putuju prema Moskvi, nitko se ne usudi sam sa kamionom krenuti na put. Šanse su obično pola-pola da će se ostati bez kamiona, a u najgorim slučajevima i bez života. Pa šta se onda događa u tom gradu, ako se tamo još krema ruske mafije nalazi? Da sve bude još zanimljivije, baš kad je Suman pokušavao u dnevnom boravku pred TV-om uvjeriti svoje roditelje, da mu ipak ne prave probleme oko odlaska i da će u Rusiji i Vladivostoku biti sve ok, na TV-u dođe reportaža kako su jednog njemačkog turistu ubili u Vladivostoku zbog par dolara. Starci su se tih dana počeli sve više i više bojati, da to nisu samo puste priče nego da mi stvarno planiramo otići vlakom u Japan. Od ostale četvorice su se roditelji i znali međusobno, pa su počeli osnivati koaliciju i kampanju protiv našeg odlaska u Japan. Čak su se počele događati i prave zavjere. Pogotovo kad bi se pokušalo nazvati nekoga od ekipe na kućni telefon. „Dobro večer, jel bi mogao dobiti Marija?“ „Nije ti Marijo kod kuće.“ „Pa dobro, ništa onda, jel bi mu mogli reći da ga je Saša zvao, pa nek se javi.“ „A, ma nije ti on kod kuće, ne znam, vidjet ću!“ „Aha, pa dobro onda, hvala Vam, laku noć.“ Poslije bi se dotičnoga dobilo na mobitel i saznalo kako sjedi u svojoj sobi i nitko mu nije spomenuo da je poziv za njega. Stvarno su nas jedno čitavo razdoblje na sve moguće načine pokušavali odgovoriti od tog putovanja. Moji nisu ništa rekli. Vjerojatno su mislili, šta ćemo se svađati s njim uzalud, kad ionako zbog love neće na kraju otići, samo prodaje okolo šuplju priču. No odustajanje nije bilo ni pod jednom dnevnom točkom bilo kojeg dana, pa ipak nas je ta ideja držala kao malu djecu, kad im se obeća igračka ako budu dobri, peru zube, ne lome kosti mlađem bratu ili sestri. Svi ti dogovori i planiranja jednostavno više nisu bili izvedivi preko telefona ili povremenih sastanaka, situacija je zahtijevala redovnija viđanja. A za stalne posjete kafićima nismo ni imali love, pogotovo ako smo mislili nešto ostaviti i za Japan. Kao alternativno rješenje za ovakve probleme, bila je Ivanovićeva soba u podrumu zgrade, gdje su on i starci stanovali. On je u toj zgradi preuzeo ulogu domara i brinuo se ako bi stanarima nešto zafalilo. Zahvaljujući privilegiranom statusu u toj zgradi, dobio je na raspolaganje jednu prostoriju u podrumu, u koju se ulazilo kroz prolaz za podzemne garaže. Soba je bila namijenjena za potrepštine jednog domara, kao što su alat, metla, ostava za kojekakve u tom poslu bitne stvari. Odlučili smo da naše sastanke premjestimo na tu lokaciju. Nismo morali platiti piće da bi mogli sjediti i pričati, nismo morali čekati hoćemo li jedan drugoga moći dobiti na telefon ili ne. Nismo se morali nadati da li će netko od nas ostati napokon sam kod kuće, da pozove cijelu ekipu, da nikome ne smetamo i da se nitko ne buni jesmo li glasni i je li već kasno. Tu večer sam se dogovorio sa Branetom da se nađemo na Goetheplatzu, te da autom odemo do Ivanovića. Brane je već masu puta bio tamo i znao je prvenstveno gdje se to nalazi. Bolji razlog nije mi ni trebao, jer je meni nedostajao taj osnovni, da znam gdje je to i kako da dođem do tamo. Naime Marijo je rekao da će on već biti u sobi. Da bi se došlo do prolaza za garaže, a tek onda do sobe, mora se ući na vanjska vrata zgrade, a ona su zaključana. Pošto je u podrumu, mobiteli nemaju signala, tako da ga se ne može ni nazvati. A na mobitel se ionako skoro nikada ne javlja, jer misli da ga zove upravo nekakav stanar, koji je baš sada izgubio ključ od stana ili mu je u stanu nešto riknulo. Zvoniti njemu u stan, nema smisla, jer on nije tamo, nego u toj sobici koja nema svoje zvono. Jedini način koji se nudio je, da se dođe do jednog kafića koji je bio iznad te sobice. To je ustvari klub navijača Galatasaray Istanbula. Ispred tog kluba je nešto kao šaht u kojem se skriva prozorčić od te sobe. Mogu se misliti sada kako je tim Turcima, koji uz pivu komentiraju podvige njihovih obožavanih nogometaša, bilo gledati nas kako dolazimo do izloga tog kafića, saginjemo se kratko i urlamo nešto. Tako je bilo i ovaj prvi put. Parkirali smo auto u jednoj uskoj uličici, točno ispred vile iz koje probija žarko crveno svjetlo. Iste boje je i neonska reklama na kojoj stoji «1001 Nacht». Ulaz u tu vilu čuvaju ogromni kameni lavovi i zmajevi, koji se nalaze tik uz ulazna vrata, iza kojih se ugnijezdio jedan od elitnijih bordela Minhena. Cijela ta ulica, koja vodi prema zapadu Minhena, zakrčena je autima. Oni u koloni su od mušterija, a oni desno parkirani u kojima je mala svijetloplava neonka, sjede dame i reklamiraju polugola tijela. Inače se u toj ulici, u kasnim satima, promet prema zapadu odvija užasno sporo. Upadne li se slučajno autom u tu ulicu, treba u prosjeku 15 minuta da se pređe tih 200 ili 300 metara. Jer svatko voli dobro pogledati šta se nudi, koja je cijena, šta je u cijeni uračunato ili jednostavno samo razgledavati kao u šoping centru. Dakle auto smo parkirali na sigurnome mjestu i krenuli na drugu, pitomiju stranu ulice, da malo vičemo ispred turskog kluba. Nakon što smo performans dozivanja Marija izveli urlanjem na jedan nedužan šaht, Suman nam je otvorio vanjska vrata. On i Toma su malo prije nas stigli i prošli kroz isti sistem dešifriranja lozinke pri ulasku u zgradu. Dok idemo kroz hodnik, Suman nam pokazuje da budemo tiši, možda netko od stanara naleti iz garaže. A ipak ne bi trebao nitko drugi znati, da prostorija za domara i ne služi baš samo toj svrsi. Već od prije sam znao da se oni tu skupljaju, čisto da se malo zapije prije odlaska u grad. A isto tako znam da se često ostajalo samo na tom zapijanju i na kraju se u komiranom stanju feštalo do rano u jutro. Otvaramo vrata i ulazimo u pretrpani ćumez, koji nema više nego 3x3 metra. Oznake: nogomet, svjetsko, prvenstvo, rusija |
15.05.2018., utorak
U susret svjetskom prvenstvu u Rusiji
|
Prije 16 godina pripremali smo se za svjetsko nogometno prvenstvo u Japanu. Krenuli smo kroz divlju i predivnu Rusiju. Transsibirskom željeznicom. Ovo je priča o tome. Minhen (Njemačka), Jesen 2001. godina Mrzim ustajanje ovako rano u jutro, kad ne znam ni je li taj moj trud oko pokušaja otvaranja očiju u ove sate opravdan ili ne. Sedam je, ali s obzirom da se vodim kao student, nije red da mi ovo doba dana bude skroz normalno za donošenje bilo kakvih odluka. Pogotovo ako je ta odluka pomicanje iz tople postelje. Toliko mi zna biti žao odlijepiti dupe od kreveta, da još ostanem sjediti nekoliko minuta razmišljajući o svijetu i životu, o ljudima koji su bogati i ne moraju ustajati rano i o onima koji to nisu i koji to moraju. Jedan od tih koji moraju sam i ja. Radnik. Nikakva titula, nikakvo posebno zanimanje. Samo radnik. Ajde mogu se tješiti da sam student, sve dok se ne sjetim da lažem samog sebe. Jer studenti koje ja znam, studiraju, imaju plaćen stan, imaju mjesečni džeparac, stipendije i ako se ima kakav poslić sa strane, onda i rade. Ja prvenstveno radim, a to što studiram je samo opravdanje da u biti ništa ne radim. Bar ništa konkretno, ništa što bi bilo vezano za godišnji, ni za obaveze, ni za bilo kakve odgovornosti. Povremeni glupi poslovi, gdje se keš isplati odmah, na ruku. To je trenutno moja revolucija i moja sloboda. Imam 24 godine i nemam nikakvu viziju šta želim sa svojim životom. Ustajanje će svakako biti pomak sa mrtve točke, mali korak za mene, a veliki... opet za mene, jer ću se upišati ako se ne ustanem napokon. Pljuskanje vodom po bitnim predjelima tijela, očiju – radi mene, pazuha – radi drugih. Zubi uživaju selektivan tretman, čisti se samo prednja garnitura, koliko stane u osmijeh. Kutnjaci i umnjaci presretni što se njih ovaj put ne handri. Spreman za put u tvornicu snova, centralni ured za zapošljavanje.  Mjesto gdje čovjek sa sebi sličnima, kokuzima, na miru može po čitave dane biti jadan i razmatrati kako zajebati sve. I sistem i poslodavca i tu ustanovu, a i sve druge ustanove općenito. Listopad je, lišće čak i u hodnicima podzemne željeznice, radost prve šljive zadobivene od kestena. Odjeven u hit-listu najgorih stvari iz mog ormara, žurim na studentsku burzu rada preko svih mogućih lokvi koje su se mogle nacrtati jutros na ovoj cesti. Lutrijsko izvlačenje poslova počinje u 8.00. Na šalteru se preda studentska iskaznica koja završi u kutiji sa 50-100 drugih iskaznica. Kutija se prevrne na stol, iskaznice se promiješaju, a zatim se prisutnima nasumice dodjeljuju redni brojevi. One bolje poslove, a to su svi oni koji ne uključuju nošenje klavira na 5 kat ili čišćenje podruma u kojeg nitko nije zakoračio 20 godina, e te poslove pokupe oni sa prvim rednim brojevima. Od 7 ponuđenih poslova, ja sam bio redni broj 34! Super. Ovi trenuci su posebno značajni, jer se čovjek onda sjeti toplog kreveta i tuge koja ga obuzima, jer ga je uzalud napustio. I to još rano! Da bi vidio kako je vani jesen i kako se ni lišću ne da više dosađivati na drveću, nego odvažno kreće s vjetrom u nepoznato. Bilo bi dobro da taj isti vjetar otpuše mene u roku sekunde nazad pod jorgan. Napuštajući ovo «Kolo sreće» okovano u visoke prozore i crvenu ciglu, prolazim pored čekaonice za dugoročne poslove. Kad gle, moj prijatelj Brane Vrdoljak, glavom i bradom. Ipak ova ustanova ostaje na glasu kao idealno mjesto za sresti sebi slične, ustanova gdje se čovjek upušta u razgovore bez kompleksa da bi sugovornik možda bio u trenutno boljoj životnoj situaciji. Brane je odličan primjer. Dvije godine mlađi od mene, isto iz Slavonskog Broda kao i ja, student, radnik ili radnik pa student. „O Brane, otkud tebe ovdje?“ „Pa baš se i ja to pitam, budući da sam nemoguće bogat i da mi je egzistencija osigurana, vjerojatno sam samo navratio da se isprdavam sa jadnom radničkom klasom dok očajnički traže posao.“ „I da im sa stotinama novčanica mašeš ispred nosa, dok se histerično smiješ.“ „Otprilike…“ „Jeli ima išta?“ „Ma slabo. Dobio jednu adresu, traže nekoga tko zna dobro sa kompjuterima.“ „I, jeli znaš išta?“ „Pa ako se igrice na kompjuteru broje, znam. Šta ti?“ „Također, ovdje sam sa svim svojim nebrojenim kvalifikacijama i talentima, spreman da ih pošteno unovčim.“ U tom trenutku se otvaraju vrata, u čekaonicu ulazi žena i urla na sav glas „Želi li netko glumiti Sv. Nikolu čitav prosinac i raznositi poklone po poduzećima širom Bavarske!?“ Lovi pogledom po cijeloj čekaonici i hvata jedino nas dvojicu, jer se jedino nas dvojica i nalazimo u toj prostoriji. Brane je upravo bio kod nje, dobio nekakvu adresu za kompjutere, tako da nitko drugi ne preostaje nego ja. Žena usmjeruje i oči i usta i glavu, apsolutno se ona sva okreće prema meni i sve što je u njenom tijelu sposobno da se skoncentrira, koncentrira se u tom trenutku na mene. Malo već i čudno gledam na toliku uvertiru, ali opravdano, jer tome slijedi nevjerojatno bombardiranje mozga, informacijama o Sv. Nikoli, Bavarska, praznici, pokloni, snijeg, led, zima, nezaposlenost... Ne znajući kako se obraniti i prekinuti tu verbalnu agresiju, iz usta mi izliječe neplansko „Da!“ Bombarderka teško ranjena u monologu uspije prestati pričati i sada gleda sa nakošenom glavom, kao pas kada ne razumije apsolutno ništa što mu se govori. „Da!“ potvrdim još jednom. „Razmislit ću, pa vam javim, uskoro, npr. sutra.“ Od nje nema reakcije, gledam joj u lice i počinjem već zamišljati njušku, uši i kako će me sad doći i oblizati po obrazu. Srećom, vraća glavu u prvobitan položaj i umjesto vau vau, reče: „Odlično, to je super posao. Ali što prije javiti, inače će netko drugi zgrabiti!“ zapliješče pri tome rukama, okrenu se na petama i odleprša nazad u kancelariju. Brane i ja smo se pogledali i otišli potražiti prvu, najbližu kavu. Kišne kapi su klizile niz zatamnjena stakla kafića, vani je sve imalo istu boju. Doba godine kada je svejedno da li si daltonist ili ne, sve oko tebe je ionako sivo. Ulice kao da su bile u crno-bijeloj tehnici, filmski prizor iz 1935, dok je interijer kafića predstavljao današnju radnju. Prostorija prepuna toplih i ugodnih boja, toliko upadljivih da je uživanje bilo gledati kroz prozor sve te kapi i sivilo koje je okupiralo ulice. „Stari pa šta kažeš, mogli bi zapaliti za Japan ili Koreju, kao što smo i u Francusku išli“, pokazujem Branetu na riječ Japan koja se nalazi u naslovu nekog teksta u novinama, koje se eto slučajno nađoše na stolu. „Misliš svjetsko?“ „Jok, mislim da idemo brati rižu.“ „Da, samo što je Lens bio puno bliži i jeftiniji.“ „Ma nemoj. Ni manje ni više, nego bliži!“ „Kunem ti se.“ „Dobro, recimo da si kojim slučajem u pravu, ali znaš šta sam mislio?“ „Hajde, iznenadi me molim te.“ „Da baš odemo kao u Francusku što smo išli, al ovaj put vlakom skroz do Koreje!“ „Vlakom do Koreje?!?“ „Da odgulimo cijeli put kopnom, bez aviona. Transsibirskom preko Rusije i onda ravno dole do Koreje. Naravno, prvo vlakom do Moskve.“ „Svašta.“ „Al bez zajebancije. Transsibirska, najduža i najpoznatija željeznica na svijetu. A ovako kao imamo još razlog jer idemo na prvenstvo. Ali nije to gušt avionom, sjedneš, pogledaš film, pojedeš nešto i eto te u Americi ili u Aziji. Ovo je prilika da baš osjetiš odlazak na drugi kraj svijeta. A kad ćeš imati vremena nego sada dok smo džabalebaroši.“ „Pa možda ću nekada u životu imati godišnji?“ „Ah, pobogu Branimire, kakve teške riječi izlaze iz tvojih usta. Pa to znači da bi morao imati stalan posao jednog dana.“ „Znam. I ja se gnušam samoga sebe šta govorim.“ „Al eto, hajde, recimo da ćeš jednoga dana imati posao, samim tim je velika vjerojatnost da ćeš možda imati i godišnji. Ali tih 2 tjedna nećeš sigurno htjeti presjediti u vlaku.“ „Pa koliko se putuje tim vlakom?“ „Nemam pojma.“ „Ok. Ja sam za.“ „Sereš?“ „Ne serem.“ Obojica smo ostali šutke buljiti kroz prozor, u kišu. „Jel bi ti stvarno išao?“ opet ću ja, poprilično iznenađen ovim pristankom. „Pa što si mi predlagao, ako nisi mislio da ću pristati?“ „Pa računao sam jedino da će nam proći kava tako što ću te peglati i daviti oko te ideje čitavo vrijeme. Oskvrnuo si mi strategiju, nisam mislio da ću naići na plodno tlo.“ „Koliko je to para?“ „Sitnica. Odakle da ja znam, al sigurno je malo više nego Brod - Zagreb.“ „Ja trenutno nemam ni do Novske, svejedno krenuo iz Zagreba ili iz Broda.“ „Dobro, bilo bi dosta love, ali ja mislim da kada bi sad odlučili da idemo, možda bi tu lovu mogli skupiti do tada. E, pa rintat ću na sve strane, ali ovo se stari pruža jednom šansa, Hrvatska se kvalificirala, prvenstvo je jednom u Japanu i Koreji, samim tim i ova kombinacija sa Transsibirskom je jednom i na kraju krajeva jednom smo u ovim godinama. Kasnije možda budemo oženjeni ili možda čak imali ozbiljne poslove.“ „Ma ne pričaj gluposti.“ „Dobro ovo s poslovima sam stvarno pretjerao, ali poanta je da ćemo možda jednog dana htjeti, a nećemo moći. Ili se Hrvatska neće ni kvalificirati. To je sad. Ili sad ili nikad.“ „Mudro, mudro, slijedeće svjetsko prvenstvo je tu u Njemačkoj, a onda ono iza je tek za 8 godina.“ „Pa to ti kažem. Hoćemo, a?! Samo zamisli da idemo vlakom kroz cijelu Aziju!“ „Ja sam za! Moram pitati ove ostale Francuze. Ako nas ne bude bar 4 ili 5, ne znam isplati li nam se ići? Ili ako nas bude opet 16, kao u Francuskoj, to je malo previše.“ „Ma nema šanse, možda osim nas nitko neće ni htjeti. Ali ako nas bude najmanje četvero ili petero, onda idemo.“ „Ajde, dogovoreno!“ „Znači ti ćeš ih pitati, mislim vidjet ćeš ih sigurno prije mene, pa mi javi onda, da znam.“ „Može!“ Osmijeh nam se razvlačio od uha do uha, kao da smo potpisali jako unosan ugovor, osjećali smo kao da naredni period života ima odjednom puno više smisla. Osjećali smo se svakako bolje nego prolaznici, ganjajući na ulicama kišobrane po vjetru, koji su se također fino uklopili u sve te kišne kapi i sivilo. „Dobro, nego reci mi, inače, šta ima još kod tebe ?!“ Prošlo je više od mjesec dana. Hrpe drugih stvari su mi prolazile kroz glavu, stotine nekakvih sitnica koje čine jednu svakodnevnicu, razbijale su mi mozak svojom monotonijom. Umjesto posla, našao sam curu. Umjesto da ju nađem u Minhenu gdje živim, našao sam je u Hrvatskoj, tako da nije dovoljno što sam bez posla, sad još imam i vezu na daljinu. Ali pored svih tih zavrzlama, jednu temu nisam mogao skinuti s uma. Vlakom do Koreje! Brane i ja smo se slučajno sreli. Ni manje ni više nego opet na starome mjestu, opet u potrazi za poslovima, u istoj prostoriji unutar ciglaste zgradurine. „E da ćemo se opet ovdje sresti... Pa veća je vjerojatnost da Hajduk uzme Mančestera u Mančesteru“, padam bezvoljno na onu stolicu pored Braneta kao da znam da je ovo još jedan uzaludan posjet ovoj instituciji. „E nikad ne podcjenjuj Hajduka, a ni nas dvojicu na zavodu za zapošljavanje.“ „Nego, ništa od one naše ideje, jelde? Kao i sve blentave ideje, ostade i ova samo ideja, blentava.“ „E da, jesi vidio izvlačenje, igramo u Japanu i to s Italijom!“ „Da jebote, Švabe se po običaju izvukoše, a ona grupa je harakiri totalni.“ „Ona sa Nigerijom, Švedskom, Argentinom i Engleskom.“ „Ma da.“ „Ali ovo protiv Italije bi stvarno trebalo otići pogledati.“ „E pa zato te i pitam u vezi one ideje.“ „Pa taman ti htjedoh reći, nekidan sam ih napokon uhvatio sve, oduševljeni su sa idejom i rekli su da idu!“ „Sereš?!“ „Bez zajebancije. Ivanović, Suman, Toma i možda Gregor. Plus nas dvojica.“ „Dobro ja sam pitao i Robija još, on bi isto išao, samo ne zna da li će dobiti godišnjeg toliko.“ „Dobro, al ova trojica su definitivno za, plus mi, znači nas petero smo sigurni.“ „Jel stvarno idemo?“ „Idemo!“ „Jao Švico draga! Al idemo vlakom?“ „Pa da!“ „A kako ćemo do Japana vlakom?“ „E pa ti smisli biseru, kad si znao predložiti da idemo vlakom.“ „Pa hajde, valjda ima kakav brod od Rusije?“ „Nemam pojma, al idemo!“ „Hahaaaa, jao divno!“ Ok, ovo je teoretski i dalje blentava ideja, koja će sama po sebi naići na hrpu nepremostivih prepreka i na kraju, kao što to obično biva, jedan po jedan ćemo početi odustajati. Na kraju krajeva, blentava ideja bi završila na hrpi blentavih ideja, koje se nikada nisu ostvarile, a mi bi dobili dodatnu senzacionalnu kafansku priču koja je ostala samo obično trljanje slame. Ali ovdje je od prve bilo nešto drugačije u zraku. U ovu ideju su se svi na prvi pogled zatreskali i tu nije bilo dileme. S vremenom je to počelo prerastati u misiju, u totalnu okupaciju svih moždanih ćelija. Ono malo mozga, gdje se nalazilo još nešto slobodnog kapaciteta, pružilo je utočište ostalim mislima. Došli smo do nevjerojatnog zaključka, da je više glupo dogovarati se preko Braneta, on preko mene, ja preko njega, svi ostali preko nas, tako da smo dogovorili naš prvi sastanak. Sastanak svih nas moždano okupiranih. Oznake: prvenstvo, nogomet, rusija, transsib |
