21.05.2018., ponedjeljak
Vize, cjepiva i hockey
|
Zajedno sa slikama uputio sam se u Zagreb. Sa novinarom sam se našao kasno na večer u zgradi Večernjeg lista. U uredu kao da je bilo tek poslijepodne, hrpa novinara u frci oko neke teme, glavni urednik centralizirano postavljen na kraju sobe puši jednu za drugom, a sve oko mene je bio crno-bijeli svijet. Bar što se opreme tiče, nisam mogao vjerovati da smo u 21 stoljeću. Kao da su tek pristigle najnovije informacije o Woodstocku, zaljevu svinja na Kubi i vijetnamskom ratu. Tako je i «modernistički» izgled ureda kasnio nekih 30 godina. No, sada jel članak bio napisan na Commodore-u ili na pisaćoj mašini, na kraju krajeva bijaše objavljen u novinama na sam Uskrs i mi smo bili puni sebe. Za vrijeme boravka u Zagrebu, koje je potrajalo malo duže nego što je bilo za očekivati, dogodilo se nešto stvarno nevjerojatno. Uspio sam spiskati svu lovu i vratiti se u Minhen praznog džepa. Do polaska je ostalo još mjesec i pol, vremena je bilo jako malo, a love još manje. Dogovor je bio da prije puta uletim još na mjesec dana u onu istu japansku firmu. No možda činjenice, da sam zadnji put napucao međunarodnih poziva dogovarajući se sa novinarom u Zagrebu preko službenog telefona ili možda što niti jednom nisam došao na vrijeme na posao, su pomogle odluci da me se više ne zaposli. Svakako nije išlo u prilog ni moja nesposobnost preuzimanja odgovornosti za grupicu od desetak studenata, koji su moja zadnja 2 tjedna bili angažirani povodom inventure u skladištu. Naime trebalo im je duplo više dana nego što je obično svake godine trebalo za inventuru. Muški dio grupe sastavljen od dva napušena Marokanca, umjesto poslom, bavio se barenjem ženskog dijela grupe sastavljenog od plavokosih Nijemica, Tajlanđanki u minjacima i Bugarki bez grudnjaka. Budući da sam ja bio voditelj obje grupe, nisam našao za shodno da još budem i cinkaroš, tako da je sve ostalo na svakodnevnom barenju i napušavanju iza regala sa minijaturnim čipovima. Da, biće da sve to nije baš išlo u prilog mom ponovnom zapošljavanju. Ali u svojoj glavi i samom sebi, njima sam bio super. Počeli smo organizirati vize za taj put. Trebale su nam samo dvije, za Bjelorusiju i Rusiju. Što se tiče ruskih viza, angažirali smo nekakvu rusku agenciju u Minhenu, koja se bavi svim mogućim stvarima što imaju veze sa Rusijom, pa tako i izdavanjem viza. Putovnice smo predali, platili za vizu i za par dana smo dobili i putovnice i vize nazad. Tko bi rekao nakon svih predrasuda o istočnoeuropskim zemljama, da će sve proći ovako u jednom švicarskom duhu. Još kada su u agenciji čuli zbog čega trebamo vizu, ponudili su nam pomoć oko kupnje karata za transsibirsku željeznicu. Navodno ako kupuješ kartu direktno na šalteru željezničkog kolodvora odakle polazi Transsib, karta košta između 250-350 eura. Ako kupuješ preko agencije, košta duplo. Karte se mogu rezervirati 45 dana prije polaska Transsibom, pa je okvirni plan bio da zajedno platimo jednu avionsku kartu i taj jedan od nas da ode u Moskvu kupiti karte na šalteru i vrati se isti dan nazad. Čisto da nam se ne dogodi da dođemo u Moskvu na šalter i saznamo da je sve rasprodano. Kako smo tu našu bojazan povjerili izuzetno simpatičnim i susretljivim Ruskinjama, one su nam ponudile da nam njihova suradnica u Moskvi kupi karte na šalteru. Pa kada bi nekada stigli u Moskvu, naći ćemo se s tom osobom i ona će nam predati karte. Uz tu susretljivost i duplo jeftiniju računicu, nije nas trebalo dugo nagovarati. Bjelorusku vizu smo morali sami organizirati, bez agencije, ali po sličnom principu. Opet smo poslali putovnice, ovaj put u bjelorusku ambasadu u Berlinu i čekali tih par dana da ih dobijemo nazad zajedno sa vizama. Prošao je cijeli tjedan, ni traga ni glasa putovnicama. U međuvremenu ja sam uspio izganjati posao u nekakvoj kemijskoj tvornici, gdje su tražili studenta koji bi primio u jutro pakete i poštu, registrirao ih i preostalih 7 sati buljio u zid. Ja sam im se kao takav svidio. Dobar za buljenja u zid. Brane je čitavo to vrijeme buljio u monitore, instalirao programe u nekakvoj firmi, te za sav taj trud imao nenormalno dobru satnicu. Još je uživao u totalnoj slobodi, da si sam upisuje sate provedene na poslu. Tako da su se na kontrolnoj listi našli i vikendi i praznici i svi mogući dani, gdje ni firma nije radila, a kamoli Brane. Svejedno, sve mu je uvijek bilo plaćeno, ali ni približno dobro koliko je uzimao na klađenju putem interneta. Gledao bi američki hokej preko satelita na TV-u i uživo se kladio na internetu. Kladionice na internetu su imale određene koeficijente, u određenom trenutku utakmice, naravno zavisno od situacije. Kada bi pao gol, trajalo je sekundu do dvije da se koeficijenti promijene. Brane je ipak bio brži, gledajući istovremeno monitor i tekmu na TV-u, držeći kompletnu utakmicu prst na kompjuterskom mišu. U toj sekundi, kada bi pao gol, Brane bi samo stisnuo na lijevi klik miša, koji je već bio namješten na OK i tako potvrdio okladu po još starim koeficijentima. Moglo se kladiti na svaku trećinu posebno, te na kraj utakmice. Tako da je po tom principu, trebalo vidjeti koju će tekmu prenositi TV i biti dovoljno brz i skoncentriran, pogotovo u zadnjim sekundama svake trećine. Jedna uspješna operacija, samo jedne tekme, je donosila više love nego par dana beskonačnog i u usporedbi sa lovom putem klađenja, besmislenog buljenja u monitor na poslu. Kako se radilo o američkom hokeju, a Amerika je bila u drugoj vremenskoj zoni nego Brane, utakmice su bile obično u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim satima. Ili i jedno i drugo. Ni jedno ni drugo nije dalo Branetu spavat, tako da je posao okačio o klin i posvetio se kompletno cijelonoćnom držanju prsta na mišu i pomnom praćenju svake sekunde američkog hokeja. Prolazio je i drugi tjedan od slanja naših putovnica, ali ni putovnica ni viza nije bilo ni na Googlu. Do polaska na put je ostalo još tjedan dana, putovnice nismo imali, a ni sa lovom nismo baš najbolje stajali. Našli smo se na kavi, da po tko zna koji put pređemo sve moguće detalje, koje smo ionako prešli već milijardu puta. Toliko smo bili zaokupirani tom temom, da s nikim drugim ne bi ni mogli popiti kavu i pričati o nečemu što nema veze sa putovanjem, nestankom putovnica, te pozamašnoj sumi love koja nam je još trebala. Svejedno smo svi nešto veseli, jer koliko god se davili u brigama, iz nekog razloga smo sigurni, da bez obzira na sve, mi krećemo na taj put i to krećemo za tjedan dana. I niti jedna briga ne uspijeva nam pokvariti to uzbuđenje pred put, taj osjećaj da jedva čekamo da se krene. Jedino Brane već 10 minuta melja sa žlicom po kavi uzduž i poprijeko, slušajući nas bez da je i jedne rekao i dijeleći nam svima preko kurca po koji kiseli osmijeh. „Brane u čemu je fazon, šta je bilo?“ „Ma ništa, imam nekih financijskih zajebancija.“ „Kakvih zajebancija?“ „Ma nekakvih čudnih“, reče smješkajući se samom sebi „...Novčane prirode.“ „Pa jel nisi rekao da si se digao na 3 milje eura, ja kontam da je tebi put sređen?“ „Pa eto sada nemam ni za ovu kavu!“ „Molim?!“ „Jebiga.“ „Pa šta je bilo, nisi valjda puko sve na kladionici?“ „Sve!“ „Ne seri!“ „Sve! Nekidan me zajebo jedan par na tisuću i tristo eura.“ „Auuuuuuu, pa dobro i šta bi sa ostalom lovom?“ „Jebiga, probo se izvući na slijedećoj tekmi i puknem i ostatak. I sutradan da vratim to što sam spušio, posudim od buraza kreditnu karticu, prebacim još milju eura i legnem i tu milju. Jebote ne samo da sam spušio svoje pare, nego sam sada i burazu dužan milju eura!“ „A u pizdu materinu!“ „Jebiga, a mislio taman fino još samo jednom da ubodem i imam i Japan i more sređeno, ono, boli me kurac, para ko u priči, a priči nikad kraja. Sada mogu da si pucam u glavu.“ „Pa šta češ sad, pa nije valjda da nečeš ići?“ „Pa neam pojma, razmišljao sam da ne idem, al moram ići, ono fakat idem pa da ne znam šta… Toliko zajebancije oko svega i da sada na kraju ne idem. Nema šanse.“ „Pa jel možeš posuditi od nekoga lovu?“ „Pa moram vidjeti sada kako da dođem do love u ovih par dana.“ Blago rečeno, sjebali smo se ko foke, ali čudno iako čovjek nije imao ni za ovu kavu, nismo posumnjali ni jedne sekunde da mi ili netko od nas neće na kraju krenuti na taj put. Naprotiv postali smo još odlučniji da nakon svih ovih priprema, organiziramo sve kako smo i planirali. Još isti dan, revoltirani Branetovim gubitkom i spoznajom da nam se baš sada putuje više nego ikada, odlučismo bar dobiti putovnice nazad. Dan prije ove Branetove ispovijesti, saznali smo od pošte u Berlinu da je netko iz konzulata podigao i potpisao podizanje putovnica. No kada smo zvali konzulat, nitko živ nikada nije čuo za tu osobu, koja je navodno podigla putovnice. Ali da bi taj netko podigao putovnice, morao se u pošti identificirati kao zaposlenik dotičnog konzulata. Tako je krenula sumnja, da možda tu netko želi zaraditi na našim putovnicama. Ko fol su izgubljene, ali u stvari će ih netko za masnu lovu prodati dalje. Ništa protiv tih domišljatih načina zarade, ali dosta toga smo imali protiv da to naprave baš sa našim putovnicama, koje su nam poprilično bitan faktor za ovo naše putovanje. Još se sve to događa u konzulatu jedne istočnoeuropske zemlje, o kojoj ništa ne znamo, a čim o njoj ništa ne znamo i istočno je od Njemačke i Austrije, dovoljan razlog da bude automatski korumpirana, puna lopova željnih brze zarade. Ah gle, razmišljam kao konzervativni Švabo! Mislim, pa i sami smo iz Hrvatske, nisu ni nama korupcija i lopovluk nešto iz riječnika stranih riječi. Pod dojmom svih tih spoznaja, Ivanović napiše fino pisamce, da ako se ne angažiraju oko nalaženja naših putovnica, biti ćemo prisiljeni prijaviti slučaj policiji i pokrenuti sudski postupak. I naravno da ćemo i medije uključiti u cijelu priču, jer se radi o putovanju, u koje su razni sponzori uložili preko 20 tisuća eura. Tom istom putu ili projektu, u kojem su veliki sponzori uložili još veću lovu, prijeti otkazivanje radi njihove šlampavosti, muljaže i na kraju krajeva gubitka naših putovnica. Sami sebi smo se smijali na koji jeftin način mi prijetimo jednom konzulatu, ali smo na kraju ipak pisamce faksom poslali Bjelorusima u Berlin. Zajebancija se nastavila na račun pisma, konzulata, nas i našeg putovanja, kako će vjerojatno sada KGB početi da nas prati, prisluškuje, sve postaje jedan politički triler, otvara se piva, jedna, druga, treća, četvrta, taman mi u mračnim ulicama Berlina utrkujemo se Trabantima sa tajnim agentima, kada odjednom zvoni telefon. „Halo?“ „Dobar dan, ovdje bjeloruski konzulat u Berlinu.“ Mi pretrnuli! Gotovo je, sad ćemo tek da najebemo. Nakon ove četiri pive, kontamo da nas ovi stvarno prisluškuju i sada je kraj, već su na putu ovamo. Ovo je sada samo njihov osobni gušt, da nam kažu unaprijed šta će da nam rade. „Vaše putovnice su pronađene i želite li da vam ih pošaljemo ili ćete ih podići na šalteru?“ U tom trenutku ne možemo vjerovati, da samo sat vremena nakon što smo poslali faks, putovnice koje su dva tjedna slovile kao nestale, su odjednom bile pronađene. I čekale nas zajedno sa vizom! Rekli smo da ćemo ih radije mi podići na šalteru, tj. sestra od Ivanovića koja živi u Berlinu, nego da se putem opet negdje zagube. Igrom slučaja, naravno. Karte za utakmice u Japanu smo dobili tako, što smo jednostavno napisali pismo HNS-u, u kojem smo izjavili, da nas nekoliko želi karte za utakmice protiv Meksika i Italije. I oni se složiše, te su nam u odgovoru napisali – nema frke. Dobro, odgovor nije baš tako glasio, ali karata je bilo i to u 3 kategorije, one za 80, 120 i 150 eura. Za Mekisko smo preko Generalturista uplatili ove najjeftinije, za Italiju smo uzeli srednje od 120 eura. Račun da je sve plaćeno smo dobili, a karte kad stignu, stignu. To opet znači, da ih je FIFA iz bojazni kopiranja i krivotvorenja planirala poslati kratko prije početka prvenstva 31. svibnja. No mi smo trebali krenuti oko 18. svibnja, što bi značilo da bi karte pristigle u HNS taman nakon što bi mi krenuli na put, što nikako nije dobro, jer je HNS u Zagrebu, a mi bi u trenutku pristizanja karata bili negdje u Sibiru. Tako da smo svakodnevno HNS-u pili krv na telefonu, ispitivajući da li su karte kojim slučajem možda već stigle, te ako nisu, kako ćemo doći do njih. Nakon izvjesnog vremena i 355-og poziva, dobio sam dojam da imamo otvorenu liniju sa HNS-om. Više se nismo ni predstavljali, nekako su oni već slutili da bi s druge strane slušalice, mogli biti ni manje ni više nego upravo mi! Tako da ne bi rekli ni dobar dan, a već su nas dočekivali sa: „…oni što vlakom idu, jel tako?!“ Na kraju, vjerojatno ne znajući kako više da nas se otarase sa telefona, rekoše da će određene osobe uzeti karte sa sobom u Japan, te da ih preuzmemo dan prije utakmice u hotelu, gdje će te osobe iz HNS-a biti smještene. Neka mi samo nazovemo nekih par dana prije prve utakmice HNS i saznamo koji bi to hotel u Japanu trebao biti. Dogovoreno! Odbrojavajući dane do polaska i u izmišljanju svega i svačega šta nam treba i ne treba za predstojeći put, otišli smo se cijepiti. Trebalo je naravno, pred takav jedan put, misliti i na eventualne bolesti, koje bi mogle vrebati iza svakog čoška. Netko je predložio da zna neku našu doktoricu, ali ne sada što je naša, nego što je izuzetan stručnjak na području opće medicine, naravno. Kada si dosta godina izvan svoje države, a nostalgija i čežnja ti piju dušu na slamku, stalno gledaš da se primakneš bliže tom stablu s kojeg si pao, pa makar to bilo i u vidu cijepljenja kod naše doktorice koja drži ordinaciju u Minhenu. Naravno da mi nismo bili jedini takvoga mišljenja, nego je tu još čekalo desetak školaraca kojima se taj dan nije dalo ići u školu i dvadesetak «gastarbajtera» kojima se taj dan nije veralo po koje kakvim skelama ili im je trebalo pomoći da ispune pristigle porezne uplate na stranom njemačkom jeziku. Za sve njih je naša doktorica imala puno razumijevanja, jer su naše gore list. Desetak preostalih kućanica, koje su izmišljale koje kakve bolesti samo da bi klafrale na našem jeziku, ne trebam ni spominjati, jer na prvi pogled pri ulasku u ordinaciju, znali smo da ćemo na red doći za nekih 13 godina. No naša doktorica je za sve imala strpljenja i ljubaznosti, jer ne samo da valja pomoći našem lišću sa naše gore, već svaki taj list mora platiti svoj posjet doktorici. Pa tako i nas pedesetak danas, pa pedesetak sutra, pa sve tako do jedne od najprofitabilnijih općih praksi u Minhenu. Primila nas je preko reda, vidno zbog toga, što joj valjda u zadnjih pola godine nitko sa nekakvim drugačijim problemom od uobičajenih nije navratio. Ona sretna, mi sretni. Ostali pacijenti isto sretni, u vjerovanju da smo iznimno dramatičan slučaj, te hvala Bogu što oni nemaju takvih problema. Dobili smo cijepivo, koje bi nam trebalo biti dovoljno za čitav život. Mogu sada da se valjam u bazenima punim malarije, bez ikakvog straha da će se primiti. Još 2 dana do polaska. Imamo putovnice sa vizama, Branetu su starci na kraju digli kredit uvidjevši kakav ga je problem snašao, a mi ostali smo se nekako skrpali i zadužili na sve moguće strane. Karte za utakmice ćemo dobiti od nekih ljudi iz HNS-a u Japanu, a karte za Transsib ćemo dobiti od neke žene u Moskvi. Kako ćemo iz Rusije u Japan, nemamo pojma. Ugrabili smo zadnji preostali hostel u Tokyu i rezervirali putem interneta 4 dana za 180 eura po osobi, što je s obzirom na Tokyo i svjetsko prvenstvo, skroz prihvatljiva cijena. Ostatak za povratne avionske karte smo platili, pokupili karte i sjeli na pivu da proslavimo na miru završetak svih ovih priprema. Sunčan dan, terasa na malom trgu u zapadnom dijelu Minhena, svi nešto ne možemo skinuti cer od uha do uha, zbog uzbuđenja da za 2 dana stvarno krećemo na taj put. Dok uživamo u tišini i cerenju, samo čekamo tko će prvi početi komentirati sve ovo. „Ljudi, pa jel možete vi vjerovati da mi stvarno idemo za 2 dana?“ sjednicu je otvorio Ivanović. „Ma meni je ovo sve…, ja ne mogu još vjerovati da mi jebote stvarno idemo prekosutra!“ „Ja jedva čekam! Zadnjih pola godine o ničemu drugom ne razmišljam, zadnjih par dana već ne spavam. Ne mogu dočekati to jutro da se probudim, iako ne spavam, i da krenemo više.“ „Jebote, putovnice nam nestale, pa Brane spušio svu lovu, murija nas ganjala što smo zaustavili promet… ma ja bi sada krenuo odmah! Prije nego što netko još završi u zatvoru.“ „E a trebamo još od neke žene dobiti karte u Moskvi, hajd i ako dobijemo te karte, nemamo pojma kako ćemo iz Vladivostoka u Japan, a ako i uspijemo mogu se kladiti da ništa od karata za tekme…a da ne govorim da onaj hostel sigurno ne postoji u Tokyu.“ „A što nas obuze optimizam...“ „Vi kako hoćete, ali ja jedva čekam, pa makar sve bilo za kurac, jedva čekam da krenemo. Jebote nekidan sam bio u kinu s curom i nemam pojma šta sam gledao, jer sam sat i pol buljio u platno i razmišljao šta nas sve čeka na putu. Veze nemam o čemu je film bio.“ „Eh, kao inače bi imao pojma šta si gledao.“ „E, nisam vam rekao, sutra će stići dresovi od Šukera!“ Ivanović nam ovu informaciju dobacuje onako usput, tražeći pogledom konobara. „Kakvi dresovi?“ „Pa od mog strica komšinica…, poznanica nekakva, radi u Šukerovoj akademiji, pa su oni njima objasnili kako mi idemo vlakom na prvenstvo i kako smo jadni, dekintirani i kako bi smo rado bili sponzorirani u bilo kojem smislu i kao Šuker nam je dao nekakve dresove valjda i gaće, ono, komplet cijeli.“ „Ne seri, pa jel od repke, ove nove?“ „Pa valjda, nemam pojma, noćas će stići, stavit će valjda na ovaj bus što stiže oko 4 u jutro iz Zagreba.“ „Jebote, imamo i sponzora i to Šuker!“ „Svaka čast.“ „Eto nismo srali onda onim Bjelorusima kada smo napisali da su u ovo uložene velike pare i da još veći sponzori stoje iza ovoga putovanja.“ „Jebote, šukijeva akademija… Nisam ni znao da ima akademiju, a sada nam je službeni sponzor.“ „Akademija... Pola ih crta i šara kistovima, a druga polovica gudlaju po nekim instrumentima, ali svi obučeni u dresove i u kopačkama.“ „Kako ide ona... Šuki, Šuki Davore, neka grane govore, neka cijela zemlja zna, kako Šuker zabija.“ „Svaka čast Šukiju, nego ajde sad dok smo na okupu, tko može i ima vremena, da odemo pogledati ove karte za vlak do Moskve.“ „U jebote, pa da, ajmo onda svi, šta nam je to, dvije stanice do tamo.“ Jedva se uguravamo u tramvaj, ljudi urlaju unutra na njemačkom, turskom, kineskom, engleskom, španjolskom, tijesno je, nema zraka, vani sunce prži, ove dvije stanice kao da su vječnost trajale. Ulazimo na željeznički kolodvor, među svim narodnostima omiljeni i dobro poznati Hauptbahnhof. Ovdje isto kao da je seoba naroda, moramo se probijati kroz prolaznike namjernike da bi jedva nekako došli do šaltera za međunarodni promet. A pred njima red od nekih desetak zainteresiranih, koji svoje interese nisu mogli zadovoljiti putem interneta ili telefona ili nekakvih kataloga, nego sada na šalteru samo što ne krenu ispitivati kakve su boje sjedala u vlaku i kojom brzinom se vlak kreće, jer je to sve naravno bitno prije nego se odluče za to putovanje. Napokon eto i nas na redu. „Dobar dan, možete nam reći za prekosutra, kada bi bio vlak za Moskvu i koliko bi nas izašle karte za 5 osoba“, nismo ni završili rečenicu, već je gospodin na šalteru počeo to sve unositi u kompjuter. „Gospodo, do Berlina možete još stići, ali od Berlina pa prema Moskvi je slijedeća 2 tjedna apsolutno sve puno!“ Nas kao da netko pokušava udariti čekićem u glavu, al nama baš nije jasna situacija u potpunosti. „Mislite uopće nema šanse da dođemo do Moskve u slijedećih 2 tjedna?“ ne čekajući odgovor „Pa jel ima nekakva druga linija, preko Budimpešte ili Praga, pa na Poljsku? Ne moramo mi baš Berlin vidjeti.“ „Preko Berlina vam je jedina sigurna informacija za koju vam mogu reći kako stvari stoje, a stoje tako da nema mjesta. Ne znam da li iz tih drugih gradova uopće voze vlakovi prema Moskvi i ako voze, da li ima mjesta do Moskve.“ Oznake: nogomet, prvenstvo, rusija, transsib |
