Pregled posta

Transsib

Znači to je taj vlak. Legendarna transsibirska željeznica. Nakon toliko razmišljanja o njemu, očekivali smo u najmanju ruku svemirski brod ili bar nešto posebnije izdanje. Pruža nam se prizor skroz običnog vlaka, dobro, osim što nosi ime „Rossija“ (Rusija) i vagoni su po cijeloj dužini obojani u boje ruske zastave. Na vrhu je bijela linija, zatim je pola vagona u predjelu prozora plavo, dok je donji dio vagona crveno. Naš vagon sa sretnim brojem 13 ne tražimo dugo, predzadnji je u cijeloj kompoziciji. Ispred vagona je mnoštvo zanimljivih putnika, svi nervozno dovršavaju cigarete čekajući polazak. Neki od njih u košuljama, kravatama, odijelima i šarenim papučama na nogama. Tip pored nas u crnoj kožnoj jakni stoji pored otvorenog kofera sa alatom, kojeg pokušava još prodati nekome od putnika namjernika.

Kondukterke su također ispred vagona, sređene u tamnoplavim odijelima, suknje, crne čarape, beđevi „Rossija“ pribodeni na grudima. Karte se pregledavaju prije ulaska u vlak. Moramo i putovnice pokazati, uspoređuju imena, sve je ok, široki osmijeh kao dobrodošlica, izvolite ući. Ipak sve ovo poprima drugačiju sliku, nego što se može kod običnog vlaka doživjeti. Jedva prolazimo hodnikom koji je sam po sebi vrlo uzak. Onako kao u svim vlakovima ustvari, samo što mi imamo popratnih sadržaja na leđima, koji svako malo negdje zapnu. Prvo što mi upada u oči tako blago zaglavljen, jest tepih u hodniku. Ustvari skroz dole je tepison, a preko njega se čitavom dužinom vagona proteže tepih-staza. Prozore na hodniku ulijepšavaju metalik srebrne svilene zavjese, sa dodatnim šivačim čarolijama istkanim uzduž i poprijeko. Dok je donja polovica prozora zakrivena bijelim zavjesama, nešto što bi neki možda na kuhinjskom prozoru imali. Pogotovo oni koji u prizemlju stanuju. Ovo je definitivno iznad dosega običnog vlaka i moram priznati da mom oduševljenju nema kraja.
Iako i dalje stojim zaglavljen u hodniku i blokiram prolaz svima iza mene. Čujem Sumana odjednom kako viče da je Svetlana došla ispratiti nas. Kuda sad? Ne mogu naprijed jer sam se zaglavio, pa tako ni Ivanović i Toma koji su iza mene. Okrenuti se ne možemo, tako da sva trojica opet izlazimo unatrag iz vlaka. Kondukterke nas čudno gledaju kao uostalom i Svetlana, pa i oni u podzemnoj maloprije. Tko će im sada objašnjavati, da je sve to dio novog trenda, koji je stvoren danas, ali mu predviđaju sjajan uspjeh u budućnosti ulazaka i izlazaka iz vlakova. Svetlana kao da bi prokomentirala nešto, ali je samo uzdahnula, sklopila ruke i počastila nas opet predivnim srdačnim osmijehom. Pokazujem rukom na vagon iza sebe.

„Transsib!“
„Transsib!“ ponavlja i smije se, govori nam još nešto, ali nam nitko ne treba prevoditi, kako nam želi sretan put i da se dobro provedemo. Legenda. Ekstra je ona još došla ovdje, da se uvjeri kako nas je dobro otpremila i kako smo se mi stvarno ukrcali na taj vlak. Stvarno ne znam kako ovoj dobroj osobi dostojno zahvaliti, svi je redom ljubimo u obraz, stiščemo joj ruku u znak pozdrava, a ona da može iskreniju sreću pokazati u svom osmijehu, mislim da bi trebala imati dvoja usta. Ulazimo opet u vlak i mislim da bi trebali poraditi na tom ulasku. Nije red da samo izlazimo unatrag, trebali bi početi i ulaziti unatrag. Loše ćemo profurati trend ovako polovično.



Tek sada i primjećujem da je peron u ravnini vagona, te da se uopće ne moramo penjati u vlak. Točkovi od vagona uopće se ni ne vide. Ipak je ovo naš mali svemirski brod kojeg smo tražili, uvreda je nazvati ovaj vlak samo vlakom. Probijamo se do kupea sa našim ležajevima 9, 10, 11 i 12. Na mojoj karti stoji 15. Budući da svaki kupe raspolaže sa četiri ležaja, a četiri sam već nabrojao, biće da moj ležaj nije u ovom kupeu. No kako smo se već prije dogovorili, probat ćemo stati svi u jedan kupe, tako da ipak budemo svi zajedno. Ivanović i Suman ulaze u kupe i pokušavaju se raskomotiti. Mi ostali stojimo u hodniku i nitko ne može proći od nas, budući da smo sa torbama, a i nama samima kompletno zablokirali prolaz. Požurujemo ovu dvojicu, samo da se maknemo sa hodnika, jer ljudi i s jedne i s druge strane postaju polako nervozni. Tako da svi uskačemo brže bolje u kupe, gnječimo se između ruksaka i kreveta, ne možemo se mrdnuti.

Kupe se čini užasno mal i tijesan. I u njemu prozor ukrašavaju metalik svilene zavjese, sa cvjetovima ili sitnim palmama iscrtanim po njima. Dva kreveta s jedne i dva s druge strane, jedan iznad drugoga. Između njih možda metar širine, koju smo mi trenutno ispunili. Ispod prozora je mali stolić, pričvršćen za vagon. Pokušavamo se riješiti torbi, sjesti nekako, ali kako god netko krene nešto napraviti, gura drugoga, ovaj trećega, treći gura vrata iza sebe. Ne možemo se okrenuti, a na hodnik bolje da ne izlazimo, jer imam osjećaj da je cijela ona tržnica od maloprije, došla za nama u vagon. Sigurno je i ona kokoš tu negdje, čeka na volej. Usudio bih se čak reći, da je u nas stanje malkice kaotično. Svatko bi svoju torbu negdje maknuo i pokušao stvoriti mjesta, ali umjesto mjesta, samo se zatrpavamo sve više i više.

„E ajmo ovako, ajde nek jedan prvi sredi sebe, mi svi ostali ništa ne radimo. Neka netko prvi skloni svoju torbu i sjedne na krevet, pa ćemo tako jedan po jedan“, napokon je Ivanović preuzeo kontrolu nad kupeom.
Tišina. Svi stojimo i gledamo se ozbiljno. Traje to dobrih par sekundi, dok nismo istovremeno pukli od smjeha.
„Ajde ja ću, ja ću prvi otvoriti sezonu spremanja kupea“, Toma podiže torbu na gornji lijevi krevet. „E, pa ovdje ima još mjesta!“ i pokazuje nam na spremište iznad vrata.
Stvarno iznad vrata, tj. hodnika svaki kupe ima još mjesto za prtljagu, taman dva ogromna ruksaka kako se ispostavlja u našem slučaju. Odlično, Toma i Brane su riješili svoje stvari i sjeli na gornje krevete. Suman je zauzeo donji desni krevet, Ivanović gura svoje stvari ispod lijevog kreveta, a meni izgleda ostaje ovaj komfor od jednog metra između kreveta da se raširim. 16:27, vlak kreće!
„E ljudi, pa uspjeli smo, krenuli smo!“ urla Ivanović od sreće i traži nešto po đepovima.
„Gdje su nam oni mobiteli, da javimo kući da smo u vlaku i da ne brinu?“ Ponijeli smo 3 mobitela koja su bila na ugovor. Ja svoj nisam nosio jer ionako nemam pretplatu, niti uključenu karticu na roaming, što znači da bih ga đaba nosio jer niti mogu zvati, niti slati poruke iz Rusije ili Japana. Odlučili smo svi koristiti ta 3 mobitela, čisto za najnužnije javljanje gdje smo i kako smo. A sve troškove na kraju podijeliti na nas pet.

Toma je poslao curi na njemačkom poruku, da smo dobro, krenuli smo vlakom i puno pozdrava, pusa i ko zna čega još. Stigao je i odgovor, ali od neke druge cure, s nekog nepoznatog broja, jer je Toma pitaj Boga na koji broj poslao poruku. Nepoznatoj curi se biće svidio slučajni sms i sve te puse i ko zna šta još, te vjerojatno probudio avanturistički duh u njoj, kako je ovo sigurno neki znak, sudbina ili početak jednog predivnog prijateljstva. I biće da joj se to do te mjere svidjelo, jer poruke sa koje kakvim pitanjima ne prestaju stizati. Tomi naravno ne treba puno da mu proradi ona zajebantska narav, te pokušavajući joj umirući od smjeha objasniti iz jedne ili dvije poruke da se zajebao i kako je sve ovo jednostavno krivi broj, sve se više zakopava i ova je sada odlučila uključiti rafalno slanje poruka. Ne znam da li i mi snosimo troškove od primljenih poruka u roamingu, ali eto toliko o pokušaju samo nužnog korištenja mobitela. Suman uspijeva sa drugog mobitela javiti da smo svi dobro, a od kuće nam javljaju da stranica koju su dignuli na internet, preko koje bi rodbina i ekipa mogli pratiti gdje smo, upravo proživljava renesansu. Navodno je netko spomenuo stranicu na nekom nogometnom forumu i sada se masovno javljaju ljudi sa svih strana iz Hrvatske, BiH, dijaspora iz Njemačke, Švice, Austrije, Kanade, Australije, Amerike, svi su oduševljeni što se ipak našlo par delegata da idu vlakom, svi žele puno sreće i šalju puno pozdrava i tako toga.

„Jebote još ćemo postati popularni“, samo što je Toma to rekao, zazvoni nova poruka od ove divljakuše.
„Jebote ova nije normalna, majke mi!“
„Jako čudno ponašanje“, promrmljava Brane, ne uzbuđujući se pretjerano oko svega ovoga.
„Very strange behaviour“, još jednom na engleskom, ako ga netko eventualno nije razumio.
„Hajde da nazdravimo onda u to ime!“ vadi Toma flašu votke koja je za divno čudo prazna, ali koju je on uredno nosio čitavo ovo vrijeme sa sobom.
„Da nazdravimo u ime ovog psihopate na telefonu ili u ime stranice?“
„Nemamo ništa s čim bi nazdravili?“ pita Suman razočarano.
„Pa izgleda da nemamo s čim nazdraviti, ako smijem da primjetim“, primjećuje Brane, „Ha ništa, morat ćemo potražiti restoran, nije red da ovako krene putovanje.“
„Ja moram probati zamijeniti ovu praznu za punu flašu“, ustaje već Toma, „budući da sam malkice ožednil.“
„Neka vas onda, ja ću ipak malo prileći ovdje“, Ivanović mrmlja sebi u bradu, rastežući se već po ležaju.
„Ja ću isto ostati, da stvari malo raspremim i smislim kome ću od vas ukrasti krevet. Pa donesite nam nešto ili pivu koju ili ako pronađete zamjenu za tu flašu“, dobacujem žednima, dok su Brane i Suman već nestali niz hodnik.
„Može, zamijenit ćemo ovu praznu, za drugu praznu flašu“, smije se Toma, dok pokušava zatvoriti vrata od kupea. Vrata od kupea imaju skroz logičnu kvaku. Okrenuta je prema gore i ako se vrata misle otvoriti, onda se kvaka povuče u onom pravcu u kojem se vrata otvaraju. Ako mislimo zatvoriti, kvaku gurnemo u pravcu zatvaranja vrata.
„Jel možemo mi zaključati ovaj kupe, u slučaju da svi idemo u restoran?“ razmišljam na glas.
„Pa mora moći“, odgovara Ivanović ne gledajući ni kvaku, ni vrata, fokusiran skroz na plafon.
Promatram kvaku i pritišćem prstom po svim izbočinama ispod kvake i šarafima oko nje. Kao da prvi put u životu vidim kvaku, pa sve oprezno pipkam - šta je to?
„Mislim da se ne može, al ajd pitat ćemo ove kondukterke.“
„Ma mora moći“, dodaje Ivanović, ne spuštajući pogled sa plafona.
Gledam Moskvu kroz prozor, imam osjećaj da ćemo još satima putovati dok izađemo iz grada. Evo nas u vlaku. Transsibirska željeznica. Mislim da mi je sama ta pomisao i dalje fascinantna, koliko god se već mjesecima bavimo ovim vlakom. I dalje ne mogu vjerovati da stvarno sjedim u njemu. Najradije bi se odmah bacio na upoznavanje ljudi u vlaku, da svima kažem koliko sam sretan što smo tu. Možda su i oni isto tako sretni? Mogli bi se onda svi zajedno neizmjerno veseliti. Gledam gitaru i mislim si da bi mogli u toj sreći i zapjevati nešto svi zajedno, cijeli vagon. Možda kakav tulum u hodniku vagona. Da se baš svi upoznamo, ipak smo komše, kupe do kupea. Pa možemo jedni drugima doći u posjetu u ovih tjedan dana putovanja. Popričati malo uz gutljaj votke, možda neko ima kolače ili nešto za jesti, pa se to na komšijskoj bazi zateferiči do u neko doba. Kud pomislih na jesti, osim onog obilatog doručka od jutros, nismo se baš nešto hranili. Trebali smo i mi možda sa ostatkom u restoran. Gledam Ivanovića kako se ušuškao na krevetu, zagrljena deka i prezadovoljan blaženi osmijeh na licu. Mislim da ga je ovo ljuljkanje i konstantan zvuk kojeg vlak proizvodi odvuklo daleko. Gdje god već želi da bude, sigurno je u snovima već tamo. Tu-dum tu-dum, tu-dum tu-dum, pa i ovdje je zvuk isti kao i u svakom drugom vlaku. I nevjerojatno koliko hipnotizira i uspavljuje, ako ga se pomno sluša. Tu-dum tu-dum, tu-dum tu-dum. Mislim da mi nikada taj zvuk nije bio toliko zanimljiv kao sada. Mislim da nikada nisam ni obraćao toliku pažnju na njega. Mislim da mi ne bi ništa falilo, da i ja odmorim malo. Ama baš ništa…

Budim se i pokušavam odgonetnuti gdje sam. U daljini mi se vraća zvuk tu-dum tu-dum, polako otvaram oči, gledam oko sebe i stvarno sam u kupeu. Ništa nije san. U vlaku smo, putujemo Rusijom! Protežem se sav sretan što je ovo putovanje tek započelo. Sjećam se da sam negdje pročitao (u otprilike svakoj priči o putovanjima) kako cijeli smisao putovanja nije odredište ili cilj, nego put sam po sebi.
Pogledavam kroz prozor. Dan je još uvijek, al nema više zgrada, nema ni grada. Samo šuma. Buljim u stotine stabala koja jurišaju pored vlaka. U svakome od njih čini mi se da ću vidjeti nešto drugačije, posebno. Iako se sve te silne breze baš i ne razlikuju jedna od druge. Istežem se trljajući jednu ruku od drugu, pa nogu od nogu, toliko mi je dobro da ću početi da predem na ovom krevetu. Ivanović isto lagano dolazi sebi. Prošlo je nekoliko sati, ovi se još nisu vratili iz potrage za restoranom. Biće ustvari da su ga našli. U vlaku je skroz toplo, čini mi se da dobro lože, iako je kraj petog mjeseca. Dovoljno je biti i u boksericama, a kamoli u hlačama i majici kratkih rukava, stvarno nema potrebe za raznim odjevnim predmetima. U našim raspitivanjima oko Transsiba, načuli smo kako se putnici obično presvuku u ono, u čemu im je najudobnije provoditi dane. Tako na internetu piše da je skroz normalno vidjeti ljude kako šetaju hodnicima vagona u potkošuljama ili kućnim ogrtačima i papučama. Presvlačim se zato i ja u bermude i vadim šlape iz ruksaka. Mislim da ću patike ponovo obući kada budem skroz napuštao vlak, što će biti za nekih tjedan dana. Strašno, prolazi mi kroz glavu kako ove činjenice ustvari nevjerojatno zvuče. Ivanović se isto presvlači u trenerku, šlape i majicu kratkih rukava. U hodniku čujem poznate glasove, samo nešto znatno veselije. Otvaraju se vrata od kupea, kad ono tri osmjesima obasjane face. Junaci se vratili iz izvidnice, sa punom vrećicom piva, poprilično raspoloženiji i glasniji nego što su otišli.

„Našli vi restoran čini mi se?“
„Da ga našli, zapili sa generalnim direktorom restorana“, odgovara Suman slažući, rušeći i ponovo slažući pive na stol ispod prozora.
„Komandant... eee ustvari general restorana!“ Frflja Brane, pokušavajući se popet na gornji desni krevet.
„Maršal!“ Toma se strovalio na donji ležaj i naslonio glavu Ivanoviću na rame.
„Kakav direktor i general?“ Promatramo ih Ivanović i ja, dok gledaju samo kako bi prilegli brže bolje.
„Pa direktor, glavni i odgovorni u restoranu“, javlja se Brane ne uspijevajući ni otvoriti oči, a ni ukloniti presretan cer s lica.
„Šta je bilo, gdje je restoran?“ Ivanović i ja kao mala djeca načulili uši, željni priča iz dalekog svijeta.
„Pa ovako, naravno da restoran nije ni blizu nas, jer bi to bilo prelijepo. Ali sudbina je htjela da taj krasni vagon u kojemu je restoran, bude nekih 150 vagona dalje od našeg vagona, budući da smo mi izgleda na samome kraju, tj. suprotnoj strani od restorana“, Toma skida patike i čarape s kojima maše po kupeu „pokušali smo nešto i naručiti za jesti, ali smo doživjeli teški fijasko.“
„Auuu totalni debakl.“
„Htjeli mi naručiti nekakavo pečenje. I dolazi konobarica i donosi nam svima po štapiće!“ Toma ne može sebi doći od smjeha.
„Kakve štapiće?“
„Pa štapiće najobičnije, ono ko čips, kikiriki... pa štapići“, smiju se sva trojica.
„Jebiga, valjda to što smo mi pročitali kao pečenje, na ruskom znači štapići.“
„Pa šta ste onda, jeste li tražili to pečenje, čuj pečenje, kao da su čitavu kravu zapalili iza u kuhinji i sada će vama donjeti komad zagorenog mesa.“
„Ma odustali smo na kraju krajeva, vidjeli smo nešto što nismo mogli nikako fulati. Bar što se značenja tiče.“
„De reci?“
„Votka. I na našem i na ruskom i na ćirilici i na latinici i da ga jebeš votka nije mogla biti ni čips ni kikiriki, tako da smo uzeli votku“, otvara Suman jednu od donešenih piva.
„Jebiga onda smo vidjeli pivu koja se zove Tri Medvjeda“, Toma nam pruža svakome po limenku „tako da smo morali tu malo testirati neke stvari, prije nego se odlučimo šta da vama dvojici donesemo.“
„I nikako da se odlučite, ha?“
„Jao da vam je znati na kakvim smo mukama bili, te votku, te pivu, nikako da se dogovorimo!“
Nazdravljamo zbijeni jedni pored drugih, jedini je Brane ostao na gornjem krevetu u poluležećem stanju, čisto da piva može nekako kliziti niz grlo.
Zagledali smo se kroz prozor, gledajući svu tu silnu šumu. Mislim da svatko od nas vrti svoj neki film o ovoj zemlji. Breze ne odustaju da nas prate kroz svaki kilometar.
„Jel imaju oni psi, Dalmatinci, kakve veze s brezama?“ Toma ne skida pogled s prozora.
„Ma vidi ti njega moj Sumane, on nama da smo psi“, odgovara Ivanović, dok nam svima od smjeha piva bježi niz bradu.
„Ma mislim na onih 101, što isto onako ko ove breze izgledaju, bijeli sa crnim flekama po cijelom tijelu. Ko leopard u kurac, samo nije leopard, nego je...“
„Slon?!“
„Slon! Zamisli slona da je stvarno obojan ko leopard ili dalmatiner.“
„Ili zebra.“
„I poprilično tužan, neće drugi slonovi da se igraju s njim.“
„I jednog dana upozna žirafu koja niti ima dugačak vrat, niti dugačke noge, al je ono, žirafa. Sa malim nogama i malim vratom.“
„Meni to zvuči kao da je jazavčar!“
„I njih dvoje šta će, vide nema im budućnosti tu gdje jesu i emigriraju u Indiju stari, zaposle se u filmskoj industriji, slon kao dvojnik za leoparde, a žirafa kao dvojnik za jazavčare. I onda kada su opasne scene to ne glume leopardi i jazavčari, nego ovo dvoje, slon i žirafa. Slon šprinta za antilopama, a žirafa... Šta jazavčari inače rade?“
„Skaču u dalj.“
„E, to onda žirafa umjesto njih radi.“

Izlazim na hodnik da malo protegnem noge. Već su trojica izviđača spomenuli kako vlak obiluje mnoštvom čudnih ljudi. Nazvali su ih gardistima, pošto ih je dosta bilo u maskirnim uniformama. Gledam nam komše u hodniku, lijevo jedan stoji gol do pasa i u hlačama. Iza njega, žena u trenerci bosa stoji na hodniku. Desno od mene frajer u havajskoj košulji, jeans hlače u bijelim čarapama i japanke na nogama. Gledam kako je uspio natakariti japanke na čarape. Na očima mu čudne naočale, jesu tegle, ali i okvirom više vuku na masku za ronjenje nego na naočale. Gledam opet lijevo, pa desno. Promatram suputnike u hodniku i prolama mi se osmijeh na licu misleći kako će ovo biti izuzetno zanimljivo putovanje.


Post je objavljen 30.05.2018. u 14:24 sati.