Pregled posta

Moskva, Rusija

Kako smo se zapričali oko pomisli da bi bilo odlično kada u avionu ne bi bilo sjedala, niti bilo kakvih ručki za držanje kao u tramvaju, nego umjesto svega toga ogroman whirlpool, sa janjcima koji se na rubu bazena okreću na laganoj vatri, nismo ni skontali da je poduži red za ulazak u «Aeroflot» nestao. Ulazimo zadnji u avion, bazena nema, a bogami ni janjadi koja se okreće. Umjesto toga krcat avion, troje nas je u jednom redu na sredini, dok druga dvojica dijele tri sjedala sa jednom ogromnom babom. Naravno kada u busu, vlaku ili avionu sjediš pored nekoga, to neće biti model koji se vraća sa revije u Milanu, nego će to naravno biti debela baba, koja je upravo bila u posjeti svojoj djeci i unucima. Naravno da je uz sve to puna doživljaja, koji ne mogu čekati da budu ispričani prvoj komšinici, nego sav taj naboj mora biti izrešetan prvoj osobi koja se slučajno i na žalost zatekla u blizini. Ne zanima nju da li je se razumije ili ne, bitno da je tu netko tko ima uši, dakle u stanju je da sluša. Čak i da samo ogromno uho sjedi pored nje, bilo bi joj dovoljno da iznese svoj beskrajni referat o svom životu od rane dobi do danas, djeci, unucima, Rusiji i Aeroflotu. Ova dvojica se nisu ni snašli, a već su bili prisiljeni klimati glavom i tražiti trenutak kada će joj dati do znanja da je ništa ne kontaju. Taj trenutak nije dolazio, jer je kapacitet priče bio neograničen, a let samo 2 i pol sata. Nama je čak i to vrijeme bilo dovoljno da zaspemo, probudimo se, te uvidimo kako neukusna avionska hrana može biti u sekundi potamanjena, znajući da nam je to možda jedini obrok taj dan. Taman da ću prolistati brošuru «Aeroflota», baba iza nas taman da će početi o boljševičkoj revoluciji i njenoj ulozi u svemu tome, kad pilot govori da već slijećemo u Moskvu. Kada zamislim da smo trebali putovati dva dana preko Berlina, Varšave, Minska do napokon Moskve, ovo je sada stvarno… brzo. Nije da prvi put letim, nego čak drugi put, ali svejedno se osjećam kao da sam otputovao iz Zagreba u Rijeku. S druge strane razumijem da je ta brzina od A do B poprilično super poslovnim ljudima ili ovoj «fast food & takeaway coffee» generaciji, koja na produžene vikende ne ide više sa roštiljem i šatorom do obližnjeg jezera ili rijeke, nego niskobuđetnim avio-kompanijama u atraktivne gradove obližnjih zemalja. Razumijem, al briga me za njih, ja sada imam vremena i želim putovati, dugo i daleko, bez ikakve žurbe. Tako da mi je ovaj skok od Minhena do Moskve i dalje nerealan, te me i dalje čini grintavim poput nekakve non-stop mrzovoljne babe. Baba? Pokušava još sažeti, prije nego napustimo avion, sve o komunizmu, staljinizmu i naravno njenoj ulozi u svemu tome.

U Moskvi +4, kiša, tmurno, oblačno, totalno drugačije vrijeme nego u Minhenu. Čak smo u ovom kratkom preletu, uspjeli promijeniti dvije vremenske zone. Neki od nas su uspjeli promijeniti raspoloženje, budući da su bili terorizirani od strane ženske izvedbe Broja 1, poznatog iz Alan Forda. «Aeroflot» se uparkirava pred tornjem i stajemo odmah pored aviona dobrog starog JAT-a. Pa zar se JAT i dalje zove JAT? Vjerojatno zbog svih ovih promjena imena država, gradova, ulica, očekivao sam valjda i da se JAT ne zove više tako, nego nekako drugačije. Izlazimo iz aviona, Suman, Ivanović i Toma su već u kockastim dresovima, idemo hodnikom prema šalterima i odjednom se mimoilazimo sa kompletnom fudbalskom reprezentacijom Jugoslavije. Prolaze pored nas, mi u kockastim dresovima sa grbom HNS, oni u tamnoplavim trenerkama sa grbom FSJ, gledamo jedni u druge sa izbečenim očima, mi zbog toga što vidimo dobro poznata nogometna lica i to od niti jedne druge reprezentacije nego Jugoslavije, a oni što nekoliko kockastih dolazi iz hodnika, gdje se ulazi u JAT-ov avion. Toliko dugo nisam vidio ove face na TV-u, da imam u jednom trenutku osjećaj kako se inače znamo i sad je prošao dobar period da se nismo vidjeli i umalo da ih krenem redom pozdravljati: „Siniša! Dragane! Pa otkud vi?“
Kako smo poslije saznali, učestvovali su na turniru sa još dvije reprezentacije koje ne idu na prvenstvo, u sklopu priprema ruske momčadi za Japan i Koreju.
Dolazimo još u šoku od ovog susreta pred šaltere za putovnice i nekako doživljavam još jedan šok. Valjda zbog silnih špijunskih filmova iz hladnog rata, očekujem na sred aerodroma drvene kučice, rampu, uniformirane vojnike i njemačke ovčare koji laju na nas. Kad ono hi-tech šalteri, zgodne mlade i ljubazne službenice skeniraju putovnice, gdje se istovremeno na monitoru uvećano projecira slika dotičnog putnika, sa nekakvim dodatnim podatcima i opisima. „Welcome to Moscow!“ reče žena, al sa snažnim ruskim naglaskom, uzimam putovnicu i mislim si, hajd, bar taj poznati naglasak da mi pruži dojam kako smo ušli u Rusiju, a ne u Disneyland.

Ono što nas zatim čeka je i bolje nego Disneyland, jer tamo je posjetitelj već pripremljen na adrenalin, iznenađenja, jednostavno platio je da bude zabavljan. Ovdje nemaš pojma šta te čeka, a iznenađenja i zabave je na pretek. Prije nego kupimo prtljagu, prinuđeni smo kao stranci ispuniti nekakve formulare, šta smo sve unijeli u Rusiju, tako da se ne bi dogodilo kada budemo izlazili iz zemlje, da odnesemo nešto vrijedno, što nismo unijeli. Ne znam, možda naftnu platformu, polovnu lansirnu rampu ili kakvu bolest eventualno. Zamišljam nas petoricu ispred granice, izlazimo iz zemlje i iza sebe imamo ogromnu cisternu nafte ili plina koju smo prekrili dekom i pokušavamo ju prošuljati carinicima ispred nosa. Naravno vučemo ju po betonu, onaj metal para uši, a mi tu i tamo zastanemo i malo popravimo onu deku na vrhu cisterne, tako da nas ne provale... Najbitnije, budući da je podebljano, je dio gdje treba navesti s koliko love ulazimo u zemlju. Jer ne bi trebali izaći sa više, nego s koliko smo došli. Meni kao turistu, koji je došao nemilice trošiti, stvarno nije jasan ovaj paragraf. A opet s druge strane, malo me je i stid navesti cifru. Možda će se skupiti cijela carina i ismijati nas javno pred svima. Napustivši carinu, ušli smo u ogromnu prostoriju, gdje se nekakvi ljudi obilježeni žutim iskaznicama obrušiše na nas poput gladnih hijena. Taksisti, sa jedinstvenom željom da nas očerupaju do kosti, samo kada bi im i najmanju dobru volju pokazali. Sve smo na prvu odmah odjebavali, dajući im jasno do znanja da nismo ni približno zainteresirani za njihove prijevozne usluge. Izlazimo van zgrade, stojimo, gledamo oko sebe, dolazi nekakav bus, pokušavamo vidjeti kuda vozi, no u tom trenutku realiziramo dvije bitne stvari. Prva je da je natpis na ćirilici, a druga da nas ćirilica baš i ne ide. Iako se nas par, koji smo ju imali u školi, trudi da odgonetne točno sva slova, spašava nas pomisao da nemamo pojma gdje mislimo ići, tako da natpis iste sekunde prestaje biti zanimljiv. Ali zanimljiva postaje konstatacija, da i dalje pojma nemamo kuda se uopće namjeravamo zaputiti. Ipak nismo došli u nekakav mali gradić, pa da prvo prošetamo po glavnom trgu, a onda ćemo već smisliti. Odlučujemo pogledati jedinu adresu hostela koju smo našli na internetu, možda probati saznati kako do nje doći, gradskim prijevozom, busom, vlakom. Pitamo čovjeka pored nas, nema žutu iskaznicu, ali je ni manje ni više nego taksist. Na crnjaka. Objašnjava nam i rukama i nogama, šta drugo nego da nema ni busa ni vlaka – ko bi reć, te da bi nas on mogao do dotične adrese odbaciti za 50 dolara, što je pola cijene, nego što će nas oderati oni sa žutim iskaznicama.
S jedne strane nemamo pojma koje su cijene, a ako se nakon onih silnih odjebavanja vratimo pokisli do onih gladnih hijena, imat ćemo puno lošiji pregovarači status oko cijene, tako da ipak odlučismo uzeti ovog drugara. Samim tim što vozi na crnjaka, draži nam je. Daje nam taj izazovni, avanturistički štih istočne Europe, gdje ništa nije po pravilima i gdje se oko svega može dogovoriti na licu mjesta. Ukrcavamo stvari u Volgu karavan i presretan sam što je to Volga, jer čak i ona pridonosi slici koju očekujem od Rusije. Jedan od nas sjeda pored vozača, a nas četvero se transformiralo u sardine na zadnjem sjedištu. Izašli smo sa aerodroma i čim smo se uklopili u promet, mogli smo već poprilično dosta saznati o ekonomskoj situaciji zemlje. Srednjeg staleža jednostavno nema. Bar se tako čini, dok promatramo rijeke auta u kojima plivaju uglavnom dvije vrste riba. Morski psi u svojim limuzinama, debelim Mercedesima zatamnjenih stakala, ogromnim američkim ili japanskim đipovima. A pored njih hrpe malih srdela u svojim željeznim napravama, koje na sve drugo liče, samo ne na aute koji bi trebali biti pušteni u promet. Dok tako plivamo sa ostatkom, vidi se da Sovjeti nisu štedjeli na prostoru ni sekunde. Prometni eksperti su mogli disati punim plućima, sedam traka prostire se u jednom pravcu, te isto toliko u suprotnom. Ogromne zgradurine razbacane uz široke ceste, ostavljaju dojam kao da je svaka četvrt trebala dovoljno prostora, kako bi organizirala svoje sletove. Pa bi drugi vikend, drugo naselje organiziralo lokalnu vojnu paradu i tako od naselja do naselja. Od jedne manifestacije do druge. Uz cestu kao i na cesti svako malo stoje čudni autombilski dizajni sa podignutim haubama, ispred kojih stoje njihovi vlasnici uživljeni u ulogu automehaničara. Kao da je ispod svake haube ogroman prekidač ON/OFF, kojeg samo treba ponovo vratiti na ON i nastaviti sa vožnjom. Nakon nekoliko minuta vožnje tim silnim autocestama, koji se navodno zovu «Prospekti», prolazimo i pored zapaljenog kamiona, koji tek tako stoji i gori na četvrtoj od sedam traka. Promet se radi toga ne zaustavlja, auti prolaze kao da je to sasvim normalno.

Stigli smo pred hostel, ogromna zgrada od preko desetak katova. Malo nas zbunjuje natpis na zgradi, piše da je to nekakvo federalno ministarstvo…nečega, tko bi to sad sve uspio pohvatati šta je tu napisano. Uglavnom policajac koji stoji ispred zgrade, vidjevši da sa ruksacima i vrećama za spavanje očito nismo političari u posjeti ministarstvu, samo je pokazao na lift i rekao «Djeset»! Izlazimo na desetom katu, koji je cijeli preuređen u hostel. Preuređen bi značilo da je možda drugačiji od vjerojatno uređenih katova ministarstva. Ali ne nužno uređen. Ispred lifta je manja soba koja predstavlja recepciju. U njoj veliki ogroman stol, iza vojnički krevet na kat, a ispred u čošku manji stol sa kompjuterom, na kojem piše «Internet». Totalno smireni i hladni tražimo sobu za pet osoba, kao da smo je rezervirali još prije tri mjeseca i kao da nas čeka već danima, pripremljena i uređena samo za nas. Da bi nas uopće čuo šta pokušavamo reći, tip na recepciji zamoljava frajera u maskirnoj uniformi, sa ispod prepoznatljivom mornarskom majicom, da malo stiša Rammstein, koji do daske trešti iz nekakvog cd-playera sa jednim zvučnikom. Sobu za pet osoba taman i imaju, no kako se poslije ispostavlja, imali smo više sreće nego pameti, budući da je to zadnja slobodna soba u tom hostelu. A taj hostel je opet jedini, čija adresa se može naći u vodičima za Moskvu. Ulazimo u sobu i svi kao da smo umorni nakon toliko iscrpljujućeg puta, bacamo se na krevete. Valjda se to tako radi, kada se stigne na odredište i unajmi soba. Iako ne znam ni šta bi drugo trebali raditi, budući da u sobi ničega drugog ni nema, osim tih pet kreveta. Ležimo tako, buljimo u plafon i za pravo čudo, nitko ne progovara jedno duže vrijeme. Čini mi se kao da smo istovremeno postali svjesni, koliko nam je ustvari krivo, što nam nije upalilo do Moskve doći kopnom. Prije samo tri sata smo bili na aerodromu u Minhenu, a sada smo u nekakvoj sobi u Moskvi! Vraćamo se do recepcije kako bi platili sobu, koja stoji 15 eura po osobi, s tim da smo na temelju internacionalnih studenstkih iskaznica ISIC dobili 5% popusta, te zbog registriranja članarine u bilo kojem europskom hostelu još 10%. Uopće ni ne pratim zbog čega sve dobijamo te popuste, ali što god recepcionar više priča u postocima, to je nama cijena niža. To mi se sada nikako ne uklapa u sliku, koju sam sebi gradio o istočnoj Europi, jer sam očekivao guljenje kada god bi se pokrenula priča o lovi. Još nam jedan Nijemac, dok surfa na internetu, savjetuje da se pazimo i kako su cijene visoke u Moskvi. Ali opet si mislimo, relativne su te granice dokle je njemu povoljno, a dokle nama. Tako da ignoriramo i njega i njegove savjete i krećemo malo zujat po gradu.

Ispred „Ministarstva“ pokušavamo preći sporednu ulicu, koja ima samo tri trake u jednom i tri u drugom pravcu, na mjestu gdje nema ni pješačkog, ni semafora. Nismo prešli ni prvu traku, kada je s lijeva samo proletio nekakav auto sa preko 100 na sat. Ostali smo kao ukopani stajati na prvoj traci. Taman smo se odlučili napraviti slijedeći korak, kada se opet s lijeve strane začuo samo kratak i oštar zvuk. Ovaj put je motor proletio po srednjoj traci, tik ispred nas, tolikom brzinom da se tek dvije sekunde nakon njega vjetar pomiješan benzinom zakucao u nas. Osjećao sam se kao u crtanome filmu „Pink Panther“, kada isti pokušava preći cestu. Cesta je uvijek prazna i svaki put kada bi napravio korak na cestu, u tom trenutku bi se nacrtalo milijardu auta koji jure lijevo-desno. Odučili smo ipak prošetati 50 metara dalje do semafora. Stojimo tako danima čekajući da se zeleno upali, protutnjalo je sigurno pola motorizirane Moskve, dok se napokon semafor nije zazelenio. Prelazimo ulicu i nakon prve trake i nekih 2 sekunde zelenoga, upalilo se odmah crveno! Sad već gajim blage sumnje da nas netko namjerno zajebava, pijani generalni sekretar za semafore, promatrajući nas s prozora jednog od nebodera. Mi na sred ulice, auti na semaforu turiraju motore, kao da jedva čekaju da pojure prema nama, ne bi li netko od sretnika uspio da nas nabaci na haubu i razmelja brisačima po staklu. Svi turiraju! Đipovi i Mercedesi sa svojim tipično prepoznatljivim zvucima motora, te i ove čudne limene naprave sa zvukom miksera za kavu ispod haube. Ujedinjena motorna vozila u potjeri za nemoćnim, nevinim, dobronamjernim prelaznicima pješačkih prijelaza. Pobjegli smo do prvog prometnog otoka, spremajući se za istu avanturu prelazeći slijedeće tri trake. Poučeni iskustvom, na zeleno smo ovaj put sprintali. Dolazimo do neke očito važnije ulice, koja opet broji preko 7 traka u jednom pravcu i ne mogu se prestati diviti ovim cestovnim prostranstvima. Pogotovo što je svaka traka toliko široka, da pruža totalni neometani komfor i pijanim i slijepim vozačima. Objekte uz ceste krase hrpe prostorno neisplaniranih neonskih ili običnih natpisa, reklama i poruka. Nešto što i dalje veže zemlje istočne Europe. Zanimljivo je da je svaki drugi jumbo-plakat koncert Rammstein-a, koji treba biti održan za dva tjedna u Moskvi. Imam osjećaj da je ionako militantno odjevena većina mladeži luda za ovom njemačkom grupom. Čini mi se da ovoliko poklonika nemaju ni u Njemačkoj. E da ih sada drug Staljin vidi… Prolazimo pored nekakvog malog kontejnera nad kojim pored svega i svačega na čirilici, stoji EUR i USD. Svakako moramo mijenjati lovu, pa zašto to odmah ne učiniti ovdje. Dolazimo do malog prozorčića na kontejneru, pored kojeg stoji valjda gazda, tj. direktor ove financijske ustanove.
„Dolar, Rubelj?“ pitam čovjeka, praveći pokret sa dva kažiprsta s lijeva na desno, kao da još budem precizniji u objašnjavanju ovog mog stručnog pitanja. Gazda klima glavom i pokazuje rukom na prozor. Saginjem se do prozora, nagonski valjda da vidim s kim imam posla, možda eventualno da ponovo objasnim «Dolar, Rubelj», prstima lijevo desno, kako slučajno ne bi došlo do zabune. No prozor je obložen platnom iznutra, tako da se ništa ne vidi, osim dlan koji sada izvire iz rupe na dnu prozora i čeka. Stavljam 100 dolara na dlan, koji nestaje u svoju rupu, neonsko svjetlo me ubija po očima, valjda još dodatni zaštitni sistem od želje da vidim tko radi iza tog prozora. Gazda sve ovo promatra sa budnim «ne-možete-me-zajebati-mogu-samo-ja-vas» okom, pušeći jednu za drugom tako što novu pali starom. Ne znam čemu ova tajnovitost, dobijam Rubelje, sve prolazi u redu, nitko nikoga nije zajebao, svi sretni. Pozdravljamo gazdu, čovjek klima glavom povlačeći pola cigarete u cugu, kao da ima usisavač u sebi, a ne pluća.

Sretni zbog promijenjene valute, krenusmo ka Metrou, nemamo pojma kuda, ali poput pravih turista red je da lutamo i obilazimo nepoznati grad. Kupujemo kartu za Metro od 10 Rubelja, što nam omogućava vožnju do bilo koje stanice i vraćanje nazad na polaznu, dakle ovu tu. Bar smo mi to tako shvatili, ne bi se čudio da stvarnost izgleda skroz drugačije. Ubacujemo kartu u automat, iste sekunde se dvije pregrade visine otprilike jednog metra, silovito brzo otvaraju, prolazim odmah dalje i samo što sam prošao, istom silovitošću se zalupe nazad. Imam osjećaj da me te pregrade zahvate tom žestinom po nogama, ili bi me katapultirale nazad na onaj šalter gdje smo karte kupovali ili bi mi odsjekle samo noge i njih katapultirale na šalter. Kako god, nezgodno za šalter. Tako da svi prolazimo užurbano i neozlijeđeno kroz ovaj strašni mehanizam, postavljen tu da bi nanosio zlo nogama i šalterima. Stepenice koje vode u dubine Metroa jurišaju dosta brzo, iako mislim da je one u Budimpešti osobno sagradio Enzo Ferrari, prije nego što je strast za brzinom preusmjerio u gradnju sportskih bolida. Tom ponoru u koji se spuštamo nikada kraja. Imam osjećaj kako ćemo odjednom izbiti u Južnoj Africi ili Čileu. Napokon naziremo kraj stepenica, ali i kabine pored njih. U njima su nastanjeni „Čuvari stepenica“. Ti ljudi su tu, da bi doslovno pazili na stepenice. Čitavo vrijeme samo sjede i gledaju ih, valjda zaduženi za ove koji se pijani kotrljaju niz njih ili evenutalne kvarove na stepenicama. Kakva alternativa za kamere! Kakav predivan način rješavanja problema velike nezaposlenosti!

Metro u Moskvi, uspoređujući ga sa modernim i dosta jednostavnim zapadnoeuropskim Metroima, izgleda predivno. Staromodno i raskošno. Osjećam da smo zalutali u barokni muzej ili dnevnu sobu nekog profesora povijesti i umjetnosti. Ogromni lusteri kao sa dvorskih predvorja ukrašeni modernim malim neonkama, freske i divovske slike u pozadini digitalnih semafora za vlakove. Muzejsko mirno i uspavano ozračje uznemireno rijekom jurećih ljudi koji su se slivali niz hodnike i vlakove, kao da se nalazimo u venama starije osobe kroz koje proleti viagra u intervalima od svakih nekoliko minuta. U životu nisam vidio ovoliko muškaraca i žena u crnim kožnim jaknama, možda jednom kada sam prolazio kroz pijacu „Arizona“ u BiH, ali ne znam da li je red da pijacu „Arizona“ sada uspoređujem sa Moskvom. Sve u svemu, počeo sam dijeliti stanovništvo na militantne ljubitelje Rammstein-a i ove kožne Matrix imitatore. Pokušavamo skužiti na koju foru da dešifriramo plan podzemne ocrtan na zidovima, ali za svaki slučaj zapitkivamo ljude pored nas koji isto čekaju na vlak. Mogao bi se taj plan i skontati uz malo truda, ali neznanje je najbolji način za uspostavljanje kontakta i upoznavanje lokalnog stanovništva. Mislim da niti jedan džepni vodič kroz grad, te ne može na zanimljiviji način zajebati ili uputiti na pravi put, kao kada na stranom jeziku pitaš lokalnu osobu, koja usput pojma nema šta si ju pitao, ali pokušava biti od pomoći i dobar domaćin. Sjetih se jednom u Lisabonu, da smo prijatelj i ja pitali jednu djevojku za nekakvu tramvajsku stanicu. Ne znajući nam objasniti na engleskom, uzela nas je pod ruku i odvela nas do stanice. Iako je stanica bila u suprotnom pravcu od mjesta gdje se ona zaputila, nije joj bilo teško prohodati s nama na drugu stranu dobrih 20ak minuta, upoznati se s nama, dovesti nas do stanice i vratiti se opet cijelim putem nazad. Takvu situaciju ti ne može priuštiti niti jedan đepni vodič kroz gradove.
Ulazimo u vlak i nakon dvije stanice trebamo presjesti na drugu liniju koja će nas odvesti u sami centar grada.

Post je objavljen 23.05.2018. u 09:50 sati.