„The soba“, oličenje iskvarene mašte te bijega od zahtjevne urednost ili pedantnosti na koje ljudsko biće bude primorano ako u svojim dvadesetima još kod roditelja živi. Apsolutna apokalipsa u par kvadratnih metara, totalna anarhija i raspad društvenog sistema prikazan u malo slika koje zaprepašteno oko može pohvatati u tom trenutku. Prvi problem mi stvara sitnica da uopće raspoznam ostalu dvojicu koja su se stopila sa interijerom u sobi.
U sredini ovog prenatrpanog prostora je playstation i mali TV, koji jedva izviru iz hrpe praznih pivskih konzervi, popločenima po cijeloj sobi. Tu su i dva kauča, na koje je bolje ne sjesti, jer postoji mogućnost provesti ostatak života zalijepljen za taj kauč u podrumskoj sobici ili otići iz sobe ali sa komadom kauča na guzici.
U kutu između tih sjedećih zamki, na jednom postolju nalazi se veliki TV, koji nije radio ni onog trenutka kada se nabavio. Ostavljen je iz razloga zauzimanja prostora u sobi i nadanja da će jednoga dana iznenaditi sve prisutne u sobi, tako što će sam od sebe proraditi. Zidovi su tapetirani novinskim člancima o hrvatskoj nogometnoj repki kao i našim slikama sa zadnjeg svjetskog prvenstva u Francuskoj i odlaska na utakmicu Hrvatska – Jamajka u Lens.
Razbacane vreće od čipsa i boce od vina služe samo kao kontrast ovome moru konzervi ispod kojih me ne bi začudilo ni da se nalazi nečiji leš.
Nasuprot obećavajućeg, velikog TV-a nalazi se mali drveni stol na kojem stoji nekoliko dvolitrenki od Fante i Cole. Pune su i raduje me pomisao što se makar nešto ima za popiti, iako su i one sa natpisom Coca-Cola ispunjene žutom tekućinom.
Uskoro je i taj fenomen razriješen, naime sve do jedne su bile napunjene mokraćom, jer je trebalo negdje isprazniti sve ove popijene hektolitre piva i vina. Budući da nigdje u blizini nema WC-a, moralo se pribjeći alternativnom rješenju.
Odlično, i prihvaćeno s moje strane, jer i meni je jasno da zna biti prava frka kad mjehur stisne. Ali činjenica da one kao takve stoje na tom stolu već jako dugo...
No dobro, nije moje da se bunim, netko ima u sobama slike, drugi opet prekriju sve dijelove namještaja i tehnike sa tabletićima, a ima i ovakvih poput nas koji se ispišaju u prazne boce od Cole ili Fante, pa stave to umjesto vaze na stol. Ipak to sve daje jedan određeni ukus interijeru ove sobe, a i nije naše da prvi put kad smo se svi ovdje sastali, pričamo baš kako ništa ne valja. Ispod stola su četiri ogromne crne vreće, pretrpane isto tako konzervama i bocama, te takve stoje tu već otprilike… dosta dugo.
„The soba“, za sada mi se sviđa jako, odlično mjesto za ozbiljna planiranja!
Zima jadna nije znala više što bi od sebe, hoće li se predstavljati kao jadna i bijedna, spremna odustati od svojih dobro poznatih karakteristika ili će još jednom pokazati svu svoju snagu i moć zavijanja svega nepomičnog u bijelo. Mi smo ju doživljavali kao nametnika zbog kojeg iz dana u dana nismo znali da li obući cipele za planinarenje, čizme za ribolov ili u krajnju ruku peraje.
Zima je ipak uživala lijenu verziju odrađivanja svoje dužnosti kao godišnje doba, te je podlegla redovnim naletima sunca i pustila svoj bijeli plašt, da se pretvara u bareštine i čitave močvare razlivene po cestama.
Osim što smo imali poteškoća pri odabiru rekvizita u kojima ćemo dogacati do naše sobe, drugih prepreka nije bilo ili ih mi nismo doživljavali toliko, koliko smo osjećali uzbuđenje oko svih ovih priprema.
Tako zatrpani konzervama, sa najmodernijim televizijskim dostignućem u pozadini, pogledom na još uvijek neispražnjene žute flaše Coca-Cole, donesošmo odluku da umjesto stalnog fanatičnog međusobnog oduševljavanja sa raznim idejama oko putovanja, mogli bi za promjenu stvarno nešto i poduzeti u vidu organiziranja istog. Jednostavno krenuti od nečega najjednostavnijeg.
Dobro, da idemo vlakom tamo, to je dogovoreno. Ali kako ćemo nazad?
„E, ljudi, ajde već kad se zajebavamo sa tim alternativnim načinima putovanja, ajde da nikako ne letimo!“
„Šta? Da se vratimo istim putem vlakom?“
„Ma ne znam, kad bi pomislio u Japanu da nas opet onaj isti put vlakom čeka, opet 7 dana u kupeu...“
„Jebote, možeš si misliti kako je tim kondukterima koji samo fure na toj relaciji, Moskva – Vladivostok, čitavo vrijeme?!“
„Stvarno, kako ti ljudi imaju još donekle privatan život, ženu, muža, djecu, možda kakvu omiljenu seriju na TV-u koju prate...“
„Pogotovo seriju i to onu sapunicu koja ide svaki dan i svaka epizoda završi sa nevjerojatnom porodičnom dramom.“
„A njih nema 7 dana i dok ugrabe priliku da se ponovo dokopaju TV-a, u međuvremenu je Romeo iz serije postao otac svog djeteta, za koje se ispostavilo da je kćerka svoje majke.“
„Dođe ti da si nokte odgrizeš do slijedeće epizode!“
„Zamisli da idemo vlakom 7 dana kroz cijelu Aziju, a vlak onaj mali turistički, za razgledavanje grada, kao što zna nekada na trgu u Zagrebu stajati. Mali ćiro ili kako se zove već, Bubi.“
„E, kao onaj kad smo mi u Parizu kreteni ispali, dan prije Hrvatska-Jamajka. Kada smo sišli sa Eiffelovog tornja, ušli u onaj vlakić, čisto da se provozamo malo ulicama i na kraju završili na onome brodu, ne znajući da je i to u cijeni. Na kraju se vozili sat vremena po rijeci.“
„Jao da, sjećam se one scene gdje svi turisti slikaju sebe i most u pozadini, sebe i rijeku, sebe i zgrade u pozadini, jebote a ja vas slikam kako hrčete povaljani u one fotelje.“
„Pa šta ćeš, malo nam se prispavalo. Još toplo, onaj brod se ljuljuška...“
„Mogu se misliti kako smo izgledali drugima. Ljudi izvalili lovu da mogu vidjeti sve te mostove, stare zgrade, romantika na brodu i onda skrenu pogled na nas koji spavamo razjapljenih usta i blago je reći da ne doživljavamo ništa od silne romantike. Sigurno su si šaputali ono, kakvi huligani, stoka, spavaju!“
„Još na Eiffelovom tornju prije toga, kad su oni Ameri doživljavali kulturni šok s nama. Kako je njima frka bila, nas 15ak u dresovima i sa zastavama urlamo i pjevamo, a oni jadni došli na ekskurziju iz Amerike i ništa ne kontaju, ni šta je nogomet, ni tko smo mi.... Jebote još su mislili da smo neka sekta, onakvi svi u kockama.“
„Sad kad si kocke spomenuo, sjetio sam se moje bake.“
„Što? Šta je baka kockar bila?“
„Da i živjela je u Monte Carlu. Ma ne, nego mi je ona uvijek štrikala neke džempere i čarape s kockama.“
„Jel od vas tko ikada imao one čarape «Udarnik» gdje Prosinečki u onoj reklami samo u njima izlazi iz autobusa?“
I toliko o sastanku. Još jedan koji je davao nadu, obećavao, imao skoro pa potencijal da će biti nešto od silnih dogovora. Na kraju i on jadan bijaše ugušen u ponovnom trljanju slame. Do kraja večeri i ponovnog razilaska u komiranom stanju, rodila se čak i ideja da se vratimo tankerom, skroz od Japana, preko indijskog oceana, Sueza i ravno do naše obale. Negdje prije sam čitao, da postoje mogućnosti putovanja na tankerima, navodno platiš nešto sitno, imaš svoj ležaj, jedeš sa posadom i putuješ najskromnije moguće nekoliko tjedana, okružen kontejnerima, naftom ili već nečim što taj brod prevozi. Bila bi to kruna cijelog ovog putovanja, vratiti se ploveći 6-8 tjedana na brodu. Odmah je tu mašta dokazala da može svašta, priča je krenula i o eventualnom dočeku nas pustolova u nekoj od jadranskih luka. Ma u jednom trenutku smo bili i prave zvijezde, budući da su svi pratili naš put preko novina, koje su naravno svakodnevno izvještavale o nama. Šamar su nam opalili Ivanović i Suman, rekavši kako krajem šestog mjeseca moraju upisati druge fakultete, te si ne bi mogli priuštiti još dodatnih šest ili osam tjedana. Šteta. Ali dovoljan razlog da se probudimo iz sna i odemo kućama, nadajući se da će slijedeći sastanak uroditi plodom.
Već smo se počeli ubijati u pojam, da smo toliko nesposobni, sastati se, sabrati se i probati nešto dogovoriti. Želja je bila tu, jača nego bilo što drugo. Možda su nam jedino misli poduprene maštom bile na višoj razini, sve smo mi to savršeno imali u glavi kako i što na putu ili u Japanu. Ali početi od najosnovnije nekakve stvari, nije nam ni u petama bilo. Sve dok me ekipa jedan dan nije iznenadila, da su gledali na internetu avionske letove, nazvali turističku agenciju i saznali da su letovi poprilično rasprodani, osim par iznimki, te da se možemo vratiti avionom 10.06.
Nevjerojatno, kakav pomak za nas i nikakav za čovječanstvo. Budući da se ne bavimo situacijom čovječanstva nego isključivo nama samima, rezultat vrijedan oskarovih hvalospjeva. Takav jedan mali, poduzetni duh traženja informacija po internetu, odlučnost provjere nađenih podataka telefonom u agenciji i tko bi rekao da je to tako jednostavno i izvedivo.
Prvo nisam znao što im je odjednom i odakle im taj poduzetni duh, ali trajalo je par sekundi da odlučimo kako ćemo zgrabiti tu opciju i pogledati prve dvije utakmice, Hrvatska-Meksiko i Hrvatska-Italija. Pogledavši plan utakmica, skužili smo da je između svake utakmice u grupi, pet dana pauze. Bilo bi svakako bolje da odrade sve utakmice jednu za drugom i ajmo kući. Ovako nam je bila muka samo pomisliti da idemo kao zadnji klošari u zemlju, gdje nisu navikli na klošare i gdje onda sa polupraznim džepom treba provesti te dane između tekmi. Hraniti se. Eventualno ne dehidrirati, gledano ovaj put samo na vodu kao tekućinu. Uopće boraviti u jednoj od najrazvijenijih i najskupljih država na svijetu, sa raspoloživim kapitalom dovoljnim za dvije paštete. Utakmica protiv Ekvadora je definitivno ispala iz plana, jer kako nam je žena u agenciji rekla, najjeftiniji povratak nas šestorice iz Japana nudio nam se upravo 10.06. Svi jeftiniji letovi poslije utakmice sa Ekvadorom, imali su još možda 2 ili 3 slobodna mjesta, po njenim informacijama. A oni sa više slobodnih mjesta bili su u kategoriji kraljevske ili poslovne klase, a budući da ne spadamo ni u jednu od tih grupa, nismo se htjeli gurati tamo gdje nam nije mjesto. Organizirali smo jedan dosta brz i štur sastanak, bez glavnih točaka dnevnog reda i bez ikakvih dosadnih uvoda. Donijeli smo odluku, da ako nešto trebamo napraviti odmah, to je osigurati karte za povratak. U protivnom nam se stvarno smiješi povratak tankerom – što kad opet razmislim, ne bi ni bilo tako loše.
No dobro, simpatična djevojka iz turističke agencije nam je dala rok od tjedan dana da platimo 180 eura rezervaciju avionske karte. Ostatak možemo platiti tjedan ili dva prije nego krenemo vlakom put Moskve. Super, ionako nitko osim Tome nema prebijene kinte, a gdje još da plati 750 eura avionsku kartu od Japana do Njemačke. Toma je uživao trenutnu životnu situaciju za kojom svi mi čeznemo kao doživotnom. Bolila ga je kita za lovom, jer ju je imao i to komotno da pokrije sebi svu tu zajebanciju koju planiramo. Prije godinu dana mu se vozilo hitne pomoći zakucalo u auto. Dečki u bijelom zaboravili upaliti sirenu, a ufurali se kao da ih kamere snimaju, misleći valjda da je crveno kroz koje su proletjeli na Manhattanu, a ne ispred Hauptbahnhof-a. Tko bi pomislio da će iz tog smrskanog lima još netko izaći, no Toma je izašao bez ogrebotine i još ih je poprilično uzeo na osiguranju. No nama, koji nismo imali takve bliske susrete sa hitnom pomoći, ostalo je da si razbijemo glavu kako da dođemo i do te love za rezervaciju. Naravno da nitko nije uspio u tom roku zaraditi 180 eura, ali čemu lijepe oči služe nego da bi se na temelju njih pogurale neke stvari u životu. Dok ne sjedne neka mizerna plaća, novac je bio posuđen od dobrotvornih organizacija zvanih «starci» i točno dogovorenog dana našli smo se u turističkoj agenciji. Po nekakvoj slobodnoj procjeni trebalo bi nam oko 3000 eura za ovaj naš cijelokupni hobi, a već u startu smo morali posuditi 180 eura.
Simpatična djevojka turističko-posredničkih sposobnosti je bila toliko ljubazna, pa nam je još pri prvom posjetu savjetovala da si izvadimo internacionalne studentske iskaznice ISIC, s kojima ćemo puno bolje proći budemo li tražili smještaj po hostelima. Naime u nekim hostelima dobije se jeftinije smještaj, dok su neki navodno toliko radikalni i zahtjevni, da uopće ne dozvoljavaju prenoćiti onima koji nemaju tu iskaznicu. Sve u svemu, ta agencija je pravila te iskaznice kao dio njihove dodatne usluge, koja je ujedno bila besplatna i ne moram ni spominjati da smo jedva dočekali da nam se u cijeloj ovoj financijskoj zbrci dogodi nešto besplatno. Slike za iskaznice su bile tu, malo kasnije i same iskaznice, a odmah potom i potvrde o plaćenoj rezervaciji. Izašli smo iz agencije, stali jedan pored drugog, pogledali u nebo, pa jedni u druge i uživali u uspjehu nas samih kao i u ono malo sunca što nam je isto odlučilo za tu priliku besplatno izaći u susret i obasjati nam cer na licu.
Napokon dokaz da smo u stanju nešto iz priče provesti u djelo. Dali smo i neke pare, znači nema nazad. A još k tome svemu, saznali smo da na žalost let iz Tokya nije direktan. Na povratku avionom, moramo na svu našu muku i za istu cijenu leta ostati cijelu večer, noć i slijedeće prijepodne u Tajlandu, točnije u Bangkoku. Strahota. Ta toliko smo se bili ograničili na jednostavnost i sad nam se još jedna zemlja ubacila u plan i to bez dodatnih troškova. Ove novosti su bile i više nego spremne da se bez i malo milosti utope u pivi.
Kad se nešto stvarno želi u životu, onda se to i dostigne. Nije li to nešto čime nas svi pametni i iskusni veterani savjetuju. Jedna mudrost, u koju smo i mi polako počeli sve više i više da vjerujemo. Nekada treba jednostavno bez puno razmišljanja krenuti za onim za čim se žudi i pizdi. Iz nekog razloga obično se svemir nasmiješi i sva vrata se širom otvore. Ili se ne otvore. Šanse su uglavnom puno bolje kada ih se pokuša otvoriti, nego kada se samo stoji pred zatvorenim vratima. Bangkok nije bio ni u najboljem scenariju planiran, a uletio nam je i dobrodošao da je!
Dani kao dani, u svojem lutanju jedan za drugim nabasaše na proljeće, te ih ono inspirira da postanu topliji, vedriji i sunčaniji. Samim tim i nas obuze nekakva toplota, pa počesmo sve učestalije biti nošeni lahorom daleko u maštu. O drukčijem svijetu, o drugim običajima, zanimljivim ljudima koje ćemo susresti. Dizale su nas pomisli na taj put, čak i kad bi rintali u prašini do koljena, vukli masivne ormare, krevete i klavire nekome na 4. kat, čistili govna iza drugih, radili smo to s osmijehom na licu. Imali smo naš mali hram, u kojeg smo gledali izbečenim očima. To naše neprikriveno lebdenje počelo se komentirati i primjećivati, pa uskoro preko Mare, Pere, Jure, Kate, dođosmo nekako u kontakt sa Večernjim Listom. Prijedlog je glasio, da se priča uz par slika objavi u novinama. U igri je bio i Jutarnji List, ali novinar s kojim sam stupio u kontakt, počeo je gadno komplicirati cijelu stvar. Kroz cijelu tu priču sam počeo kopčati da frajer nekako sebe želi utrpati u to putovanje i po mogućnosti da ga Jutarnji sponzorira ili još bolje, da ga povedemo i da mu mi još platimo put?! Dobro, ona priča o žudnji i pizđenju, pa se svemir nasmiješi i sva se vrata otvore, e to sve ovaj novinar može lagano da zajebe. Javili smo se Večernjaku.
Post je objavljen 17.05.2018. u 09:06 sati.