Pregled posta

U susret svjetskom prvenstvu u Rusiji

Prije 16 godina pripremali smo se za svjetsko nogometno prvenstvo u Japanu. Krenuli smo kroz divlju i predivnu Rusiju. Transsibirskom željeznicom. Ovo je priča o tome.

Minhen (Njemačka), Jesen 2001. godina

Mrzim ustajanje ovako rano u jutro, kad ne znam ni je li taj moj trud oko pokušaja otvaranja očiju u ove sate opravdan ili ne. Sedam je, ali s obzirom da se vodim kao student, nije red da mi ovo doba dana bude skroz normalno za donošenje bilo kakvih odluka. Pogotovo ako je ta odluka pomicanje iz tople postelje. Toliko mi zna biti žao odlijepiti dupe od kreveta, da još ostanem sjediti nekoliko minuta razmišljajući o svijetu i životu, o ljudima koji su bogati i ne moraju ustajati rano i o onima koji to nisu i koji to moraju. Jedan od tih koji moraju sam i ja. Radnik. Nikakva titula, nikakvo posebno zanimanje. Samo radnik. Ajde mogu se tješiti da sam student, sve dok se ne sjetim da lažem samog sebe. Jer studenti koje ja znam, studiraju, imaju plaćen stan, imaju mjesečni džeparac, stipendije i ako se ima kakav poslić sa strane, onda i rade. Ja prvenstveno radim, a to što studiram je samo opravdanje da u biti ništa ne radim. Bar ništa konkretno, ništa što bi bilo vezano za godišnji, ni za obaveze, ni za bilo kakve odgovornosti. Povremeni glupi poslovi, gdje se keš isplati odmah, na ruku. To je trenutno moja revolucija i moja sloboda. Imam 24 godine i nemam nikakvu viziju šta želim sa svojim životom. Ustajanje će svakako biti pomak sa mrtve točke, mali korak za mene, a veliki... opet za mene, jer ću se upišati ako se ne ustanem napokon. Pljuskanje vodom po bitnim predjelima tijela, očiju – radi mene, pazuha – radi drugih. Zubi uživaju selektivan tretman, čisti se samo prednja garnitura, koliko stane u osmijeh. Kutnjaci i umnjaci presretni što se njih ovaj put ne handri. Spreman za put u tvornicu snova, centralni ured za zapošljavanje.

Mjesto gdje čovjek sa sebi sličnima, kokuzima, na miru može po čitave dane biti jadan i razmatrati kako zajebati sve. I sistem i poslodavca i tu ustanovu, a i sve druge ustanove općenito. Listopad je, lišće čak i u hodnicima podzemne željeznice, radost prve šljive zadobivene od kestena. Odjeven u hit-listu najgorih stvari iz mog ormara, žurim na studentsku burzu rada preko svih mogućih lokvi koje su se mogle nacrtati jutros na ovoj cesti. Lutrijsko izvlačenje poslova počinje u 8.00. Na šalteru se preda studentska iskaznica koja završi u kutiji sa 50-100 drugih iskaznica. Kutija se prevrne na stol, iskaznice se promiješaju, a zatim se prisutnima nasumice dodjeljuju redni brojevi. One bolje poslove, a to su svi oni koji ne uključuju nošenje klavira na 5 kat ili čišćenje podruma u kojeg nitko nije zakoračio 20 godina, e te poslove pokupe oni sa prvim rednim brojevima. Od 7 ponuđenih poslova, ja sam bio redni broj 34! Super. Ovi trenuci su posebno značajni, jer se čovjek onda sjeti toplog kreveta i tuge koja ga obuzima, jer ga je uzalud napustio. I to još rano! Da bi vidio kako je vani jesen i kako se ni lišću ne da više dosađivati na drveću, nego odvažno kreće s vjetrom u nepoznato. Bilo bi dobro da taj isti vjetar otpuše mene u roku sekunde nazad pod jorgan. Napuštajući ovo «Kolo sreće» okovano u visoke prozore i crvenu ciglu, prolazim pored čekaonice za dugoročne poslove. Kad gle, moj prijatelj Brane Vrdoljak, glavom i bradom. Ipak ova ustanova ostaje na glasu kao idealno mjesto za sresti sebi slične, ustanova gdje se čovjek upušta u razgovore bez kompleksa da bi sugovornik možda bio u trenutno boljoj životnoj situaciji. Brane je odličan primjer. Dvije godine mlađi od mene, isto iz Slavonskog Broda kao i ja, student, radnik ili radnik pa student.

„O Brane, otkud tebe ovdje?“
„Pa baš se i ja to pitam, budući da sam nemoguće bogat i da mi je egzistencija osigurana, vjerojatno sam samo navratio da se isprdavam sa jadnom radničkom klasom dok očajnički traže posao.“
„I da im sa stotinama novčanica mašeš ispred nosa, dok se histerično smiješ.“
„Otprilike…“
„Jeli ima išta?“
„Ma slabo. Dobio jednu adresu, traže nekoga tko zna dobro sa kompjuterima.“
„I, jeli znaš išta?“
„Pa ako se igrice na kompjuteru broje, znam. Šta ti?“
„Također, ovdje sam sa svim svojim nebrojenim kvalifikacijama i talentima, spreman da ih pošteno unovčim.“

U tom trenutku se otvaraju vrata, u čekaonicu ulazi žena i urla na sav glas
„Želi li netko glumiti Sv. Nikolu čitav prosinac i raznositi poklone po poduzećima širom Bavarske!?“
Lovi pogledom po cijeloj čekaonici i hvata jedino nas dvojicu, jer se jedino nas dvojica i nalazimo u toj prostoriji. Brane je upravo bio kod nje, dobio nekakvu adresu za kompjutere, tako da nitko drugi ne preostaje nego ja. Žena usmjeruje i oči i usta i glavu, apsolutno se ona sva okreće prema meni i sve što je u njenom tijelu sposobno da se skoncentrira, koncentrira se u tom trenutku na mene. Malo već i čudno gledam na toliku uvertiru, ali opravdano, jer tome slijedi nevjerojatno bombardiranje mozga, informacijama o Sv. Nikoli, Bavarska, praznici, pokloni, snijeg, led, zima, nezaposlenost... Ne znajući kako se obraniti i prekinuti tu verbalnu agresiju, iz usta mi izliječe neplansko „Da!“
Bombarderka teško ranjena u monologu uspije prestati pričati i sada gleda sa nakošenom glavom, kao pas kada ne razumije apsolutno ništa što mu se govori.
„Da!“ potvrdim još jednom. „Razmislit ću, pa vam javim, uskoro, npr. sutra.“
Od nje nema reakcije, gledam joj u lice i počinjem već zamišljati njušku, uši i kako će me sad doći i oblizati po obrazu. Srećom, vraća glavu u prvobitan položaj i umjesto vau vau, reče:
„Odlično, to je super posao. Ali što prije javiti, inače će netko drugi zgrabiti!“
zapliješče pri tome rukama, okrenu se na petama i odleprša nazad u kancelariju. Brane i ja smo se pogledali i otišli potražiti prvu, najbližu kavu.

Kišne kapi su klizile niz zatamnjena stakla kafića, vani je sve imalo istu boju. Doba godine kada je svejedno da li si daltonist ili ne, sve oko tebe je ionako sivo. Ulice kao da su bile u crno-bijeloj tehnici, filmski prizor iz 1935, dok je interijer kafića predstavljao današnju radnju. Prostorija prepuna toplih i ugodnih boja, toliko upadljivih da je uživanje bilo gledati kroz prozor sve te kapi i sivilo koje je okupiralo ulice.

„Stari pa šta kažeš, mogli bi zapaliti za Japan ili Koreju, kao što smo i u Francusku išli“, pokazujem Branetu na riječ Japan koja se nalazi u naslovu nekog teksta u novinama, koje se eto slučajno nađoše na stolu.
„Misliš svjetsko?“
„Jok, mislim da idemo brati rižu.“
„Da, samo što je Lens bio puno bliži i jeftiniji.“
„Ma nemoj. Ni manje ni više, nego bliži!“
„Kunem ti se.“
„Dobro, recimo da si kojim slučajem u pravu, ali znaš šta sam mislio?“
„Hajde, iznenadi me molim te.“
„Da baš odemo kao u Francusku što smo išli, al ovaj put vlakom skroz do Koreje!“
„Vlakom do Koreje?!?“
„Da odgulimo cijeli put kopnom, bez aviona. Transsibirskom preko Rusije i onda ravno dole do Koreje. Naravno, prvo vlakom do Moskve.“
„Svašta.“
„Al bez zajebancije. Transsibirska, najduža i najpoznatija željeznica na svijetu. A ovako kao imamo još razlog jer idemo na prvenstvo. Ali nije to gušt avionom, sjedneš, pogledaš film, pojedeš nešto i eto te u Americi ili u Aziji. Ovo je prilika da baš osjetiš odlazak na drugi kraj svijeta. A kad ćeš imati vremena nego sada dok smo džabalebaroši.“
„Pa možda ću nekada u životu imati godišnji?“
„Ah, pobogu Branimire, kakve teške riječi izlaze iz tvojih usta. Pa to znači da bi morao imati stalan posao jednog dana.“
„Znam. I ja se gnušam samoga sebe šta govorim.“
„Al eto, hajde, recimo da ćeš jednoga dana imati posao, samim tim je velika vjerojatnost da ćeš možda imati i godišnji. Ali tih 2 tjedna nećeš sigurno htjeti presjediti u vlaku.“
„Pa koliko se putuje tim vlakom?“
„Nemam pojma.“
„Ok. Ja sam za.“
„Sereš?“
„Ne serem.“
Obojica smo ostali šutke buljiti kroz prozor, u kišu.
„Jel bi ti stvarno išao?“ opet ću ja, poprilično iznenađen ovim pristankom.
„Pa što si mi predlagao, ako nisi mislio da ću pristati?“
„Pa računao sam jedino da će nam proći kava tako što ću te peglati i daviti oko te ideje čitavo vrijeme. Oskvrnuo si mi strategiju, nisam mislio da ću naići na plodno tlo.“
„Koliko je to para?“
„Sitnica. Odakle da ja znam, al sigurno je malo više nego Brod - Zagreb.“
„Ja trenutno nemam ni do Novske, svejedno krenuo iz Zagreba ili iz Broda.“
„Dobro, bilo bi dosta love, ali ja mislim da kada bi sad odlučili da idemo, možda bi tu lovu mogli skupiti do tada. E, pa rintat ću na sve strane, ali ovo se stari pruža jednom šansa, Hrvatska se kvalificirala, prvenstvo je jednom u Japanu i Koreji, samim tim i ova kombinacija sa Transsibirskom je jednom i na kraju krajeva jednom smo u ovim godinama. Kasnije možda budemo oženjeni ili možda čak imali ozbiljne poslove.“
„Ma ne pričaj gluposti.“
„Dobro ovo s poslovima sam stvarno pretjerao, ali poanta je da ćemo možda jednog dana htjeti, a nećemo moći. Ili se Hrvatska neće ni kvalificirati. To je sad. Ili sad ili nikad.“
„Mudro, mudro, slijedeće svjetsko prvenstvo je tu u Njemačkoj, a onda ono iza je tek za 8 godina.“
„Pa to ti kažem. Hoćemo, a?! Samo zamisli da idemo vlakom kroz cijelu Aziju!“
„Ja sam za! Moram pitati ove ostale Francuze. Ako nas ne bude bar 4 ili 5, ne znam isplati li nam se ići? Ili ako nas bude opet 16, kao u Francuskoj, to je malo previše.“
„Ma nema šanse, možda osim nas nitko neće ni htjeti. Ali ako nas bude najmanje četvero ili petero, onda idemo.“
„Ajde, dogovoreno!“
„Znači ti ćeš ih pitati, mislim vidjet ćeš ih sigurno prije mene, pa mi javi onda, da znam.“
„Može!“
Osmijeh nam se razvlačio od uha do uha, kao da smo potpisali jako unosan ugovor, osjećali smo kao da naredni period života ima odjednom puno više smisla. Osjećali smo se svakako bolje nego prolaznici, ganjajući na ulicama kišobrane po vjetru, koji su se također fino uklopili u sve te kišne kapi i sivilo.
„Dobro, nego reci mi, inače, šta ima još kod tebe ?!“

Prošlo je više od mjesec dana. Hrpe drugih stvari su mi prolazile kroz glavu, stotine nekakvih sitnica koje čine jednu svakodnevnicu, razbijale su mi mozak svojom monotonijom. Umjesto posla, našao sam curu. Umjesto da ju nađem u Minhenu gdje živim, našao sam je u Hrvatskoj, tako da nije dovoljno što sam bez posla, sad još imam i vezu na daljinu. Ali pored svih tih zavrzlama, jednu temu nisam mogao skinuti s uma. Vlakom do Koreje!
Brane i ja smo se slučajno sreli. Ni manje ni više nego opet na starome mjestu, opet u potrazi za poslovima, u istoj prostoriji unutar ciglaste zgradurine.

„E da ćemo se opet ovdje sresti... Pa veća je vjerojatnost da Hajduk uzme Mančestera u Mančesteru“, padam bezvoljno na onu stolicu pored Braneta kao da znam da je ovo još jedan uzaludan posjet ovoj instituciji.
„E nikad ne podcjenjuj Hajduka, a ni nas dvojicu na zavodu za zapošljavanje.“
„Nego, ništa od one naše ideje, jelde? Kao i sve blentave ideje, ostade i ova samo ideja, blentava.“
„E da, jesi vidio izvlačenje, igramo u Japanu i to s Italijom!“
„Da jebote, Švabe se po običaju izvukoše, a ona grupa je harakiri totalni.“
„Ona sa Nigerijom, Švedskom, Argentinom i Engleskom.“
„Ma da.“
„Ali ovo protiv Italije bi stvarno trebalo otići pogledati.“
„E pa zato te i pitam u vezi one ideje.“
„Pa taman ti htjedoh reći, nekidan sam ih napokon uhvatio sve, oduševljeni su sa idejom i rekli su da idu!“
„Sereš?!“
„Bez zajebancije. Ivanović, Suman, Toma i možda Gregor. Plus nas dvojica.“
„Dobro ja sam pitao i Robija još, on bi isto išao, samo ne zna da li će dobiti godišnjeg toliko.“
„Dobro, al ova trojica su definitivno za, plus mi, znači nas petero smo sigurni.“
„Jel stvarno idemo?“
„Idemo!“
„Jao Švico draga! Al idemo vlakom?“
„Pa da!“
„A kako ćemo do Japana vlakom?“
„E pa ti smisli biseru, kad si znao predložiti da idemo vlakom.“
„Pa hajde, valjda ima kakav brod od Rusije?“
„Nemam pojma, al idemo!“
„Hahaaaa, jao divno!“

Ok, ovo je teoretski i dalje blentava ideja, koja će sama po sebi naići na hrpu nepremostivih prepreka i na kraju, kao što to obično biva, jedan po jedan ćemo početi odustajati. Na kraju krajeva, blentava ideja bi završila na hrpi blentavih ideja, koje se nikada nisu ostvarile, a mi bi dobili dodatnu senzacionalnu kafansku priču koja je ostala samo obično trljanje slame. Ali ovdje je od prve bilo nešto drugačije u zraku. U ovu ideju su se svi na prvi pogled zatreskali i tu nije bilo dileme. S vremenom je to počelo prerastati u misiju, u totalnu okupaciju svih moždanih ćelija. Ono malo mozga, gdje se nalazilo još nešto slobodnog kapaciteta, pružilo je utočište ostalim mislima. Došli smo do nevjerojatnog zaključka, da je više glupo dogovarati se preko Braneta, on preko mene, ja preko njega, svi ostali preko nas, tako da smo dogovorili naš prvi sastanak. Sastanak svih nas moždano okupiranih.



Post je objavljen 15.05.2018. u 10:12 sati.