22.05.2018., utorak
Kako do Moskve?
|
E ako nismo do sada, onda smo se upravo od sada osjećali kao da nas je ne čekić, nego malj sastavio po sred čela. Totalno u šoku, maknuli smo se u stranu da ljudi iza nas mogu okušati sreću u kupovini karata za koje kakve vlakove. „Ja ne mogu vjerovati, pa milion puta je svatko od nas prošao ovuda, pored «Bahnhofa». Od kada smo počeli ovo planirati... i da niko od nas nikada nije došao na ideju, ne da kupi, nego samo da rezervira karte za Moskvu?“ počeh na glas pričati sam sa sobom. „Pa šta ćemo sada?“ Suman se počinje već smijati, kao da je neko sranje visilo uz zraku, bilo je pitanje samo u kojem obliku i kada će pasti na nas. „Pa jebote rezervirali smo povratak iz Japana, u Moskvi karte za Transsib, hostel u Tokyu, a ovo što nam je pred nosom bilo, ni da smo se sjetili uopće“ dodaje i Brane vidno šokiran, ne može vjerovati nakon što je skupio pare, spušio pare, digao kredit da bi ponovo došao do para i sada ovo… Toma počinje umirat od smijeha. „Pa jebem ti mater, ne daju nam da idemo, urotili su se svi protiv nas.“ „E, a možda je sve ovo veliki ono, ko Big Brother, pa nas promatraju, gledaju kako ćemo se ponašati u ovakvim situacijama“ I Ivanovića je sada zahvatilo ludilo smijanja. „Da jebote, možda smo dio nekakvog eksperimenta, kako ljudi prihvaćaju neuspjehe i poraze.“ „Ja sve gledam i čekam da će upravo sada prići neki voditelj, zagrliti nas i reći kako je sve ovo skrivena kamera bila, svaka čast odlični ste bili, hvala vam na sudjelovanju u našoj emisiji, pogledajte tamo i tamo i tamo, sve su to skrivene kamere, nasmiješite se i mahnute našim gledateljima!“ U tom trenutku smo se svi zagrlili, zagledali se u jednu točku prema šalteru i počeli mahati, ne prestajući se smijati. Žena na tom šalteru, ne znajući šta se događa, odmahnula nam je isto, sva se zacrvenila jadna, misli da nam se sviđa pa joj je malo neugodno, popravlja pramen kose. „Dobro dosta zajebancije ljudi, šta ćemo sad?“ pokušavam prekinuti ovu zajebanciju, jer vidim da nas je krenulo opet i da bi mogli sada u nedogled se zajebavat na temu skrivene kamere, urote, masona, ignorirajući problem koji nas je po tko zna koji put zatekao. „Ja ne mogu vjerovati da mi ne možemo doći do Moskve, a imamo još 2 dana. Hoćemo vidjeti jel ima kakav avion? Eno tamo ima ured od Lufthanse!“ reče Ivanović i već kao da će krenuti prema uredu. „Jao ne znam“ ne mogu se pomiriti sa činjenicom da ne možemo vlakom do Moskve „Nije nam to fazon onda, rekli smo da cijeli put pređemo kopnom i morem, bez da koristimo avion. Jebiga, glupo mi je sada avionom da idemo do Moskve.“ „Ko zna koliko je i avionska sada do Moskve, tu nam onda sva dosadašnja planiranja što se tiče love padaju u vodu“ Brane će poučen iskustvom rapidnog mijenjanja stanja svog budžeta. „Dobro, ali moramo nekako doći do Moskve ljudi.“ „Pa, imamo još dva dana, vlakom ne možemo, s čim drugim nego avionom?!“ „Pa hajmo vidjeti jel ima kakav bus do Moskve!“ „Bus?!“ „Pa da malo vidimo sve te zemlje, na putu do tamo. Nekako mi je ovo, sjedneš u avion, dva sata i eto te u Moskvi. A ovako fino dva dana putovanja, da baš osjetimo da idemo u Moskvu i da je ta Moskva stvarno toliko udaljena.“ „E, aj ovako, idemo vidjeti u ove agencije sada, jel ima karata za avion i koliko bi nas to izašlo, a onda ajmo nazvati one naše Ruskinje, što su nam sredile karte za Transsib i vize, možda one znaju jel ima kakav bus iz Minhena do Moskve.“ „Može, da znamo sve mogućnosti koje nam se još nude. Ako nam se išta još nudi uopće.“ „E šuti i moli Boga da ima još karata za bilo kakav avion.“ Raspitali smo se kod nekoliko agencija, bilo je karata za Moskvu, u rasponu od 500 eura do 1500 eura. Ne znam šta treba biti ponuđeno u letu od dva do tri sata do Moskve za 1500 eura, ali eto, bilo je i takvih cijena. Naravno, nas su zanimale one od 500, što je i samo po sebi puno, jer smo za vlak do Moskve planirali dati oko 250 eura. To znači da u Japanu nećemo imati ni za šibice, a kamoli za kavu. Nazvali smo i one ljubazne gospođe što su nam pomogle srediti ruske vize, da vidimo jel postoji kakav bus možda. Prvenstveno iz razloga što bi taj bus trebao biti dosta jeftiniji nego avion, a i zbog toga što bi duže putovali do Moskve, što smo odlučili da ne navedemo kao razlog tim ljubaznim gospođama, jer ne znam koliko bi nas još smatrale normalnima. Kako smo nazvali u taj ured, saznali smo da je jedna od ljubaznih gospođa završila u bolnici, radi neke bolesti, i to ova koja se bolje konta u neke stvari, te da nema problema ako ćemo do bolnice, budući da ona radi i iz bolnice putem mobitela i laptopa. Dolazimo do ogromnog betonskog utvrđenja koje bi trebalo biti bolnica, no po vanjskom izgledu moglo bi biti i tvornica cementa. Kad unutra totalna suprotnost, veselo obojani zidovi i to još obloženi nekom spužvom ili gumom. Kao da smo ušli u ogroman dječji vrtić. Prolazimo sve moguće hodnike, dolazimo na treći kat i lutamo između soba, bez da smo na putu od ulaza do ovdje sreli niti vidjeli jednu jedinu osobu. A kamoli razigranu djecu. Našli smo sobu i stojimo nijemo pored kreveta od naše Ruskinje, oko kojega se okupilo još njene rodbine i nešto melju na ruskom, dok mi i dalje stojimo kao da ne znamo šta radimo uopće u sred neke bolnice, u sobi nekakvih nepoznatih ljudi koji pričaju na ruskom. Odjednom, nakon što im je ona objasnila naš problem, svi nam se obraćaju na njemačkom sa teškim ruskim naglaskom, zanima ih kako smo, gdje to putujemo, a mi im punimo srca sa simpatičnim pričama o njihovoj zemlji, kako smo izabrali put legendarnom transsibirskom željeznicom upravo radi toga što je legendarna. Ljudi se tope ponosni, što sinovi istočne Europe, dakle mi, unatoč promjenama i rušenju komunizma u svim tim zemljama, i dalje gajimo respekt i divljenje prema velikoj majci Rusiji. Nakon što je iz kreveta obavila par poziva putem mobitela, saznali smo da postoji bus za 3 dana, na liniji Stuttgart – Moskva, košta 100 eura što je svakako jeftinije nego avion i vozi nekakvih 52 sata, dakle 2 dana i još kusur, što je svakako duže nego što avionu treba. Upravo sve onako kako smo i željeli. Zahvalili smo se teti Ruskinji i njenim Rusima, još smo morali obećati kada se vratimo da ćemo ju posjetiti, čisto da se uvjeri jesmo živi i zdravi i je li sve prošlo ok. To se zove profesionalno upravljanje odnosima s klijentima. No kako smo se sada slijedećih par sati zabavljali sa temom autobusa, polazak, plus putovanje i eventualni dolazak, ispada da bismo krenuli u nedjelju a došli u utorak oko 2 poslijepodne u Moskvu. A u transsibirski vlak smo se trebali ukrcati u 4 poslijepodne. „Mi imamo ovdje 2 sata razlike od trenutka kada stignemo u Moskvu, do trenutka kada nam vlak polazi. Meni je to malo preriskantno“ Brane otkako je spušio one pare, postao je pravi uzor u oprezu. „Je stvarno, šta neka se nešto nepredviđeno dogodi, pukne guma, gužva, čekanje na nekoj granici i neka bus kasni sat i pol ili taman ta dva sata, nama cijeli put, sve živo nam propada. A nalazimo se u Moskvi, niti možemo nazad, ni naprijed. Nigdje. Ostat ćemo zauvijek u Moskvi!“ „E, i umrijet jednoga dana od ciroze jetre, zadobivene nenormalnim količinama votke, koju ćemo konzumirati podjednako i za doručak i ručak i večeru. Štima i to, da ne daj Bože taj bus kasni, al ljudi ja ću ispilat 50 i nešto sati u busu. Ono, vlakom možeš još prošetati, zapaliti jednu, otići u wc, al zgnječen i stisnut 2 dana u busu do Moskve, pa krepat ćemo. Guzice će nam otpast!» dodao je još i Suman svoj stav. Toma i ja smo još jedini bili zagriženi za ideju, da pod svaku cijenu idemo kopnom do Moskve, ali morali smo se složiti da je 2 sata razlike preveliki rizik, da stavljamo cijeli put na kocku. Jer stvarno, šta da se dogodi nešto i da taj bus kasni, pa počeli bi si čupati kosu prije nego što bi stigli u Moskvu. A i omjer je bio 3 : 2 da se ide avionom, tako da je ovo bio pravi trenutak da se isproba demokratsko donošenje odluka. Nazvali smo agenciju i bukirali avionske karte za ponedjeljak. Iz nekog razloga, nismo mogli uzeti u jednom pravcu, nego samo povratne karte, iako nam ne trebaju, budući da ćemo se nazad vratiti iz Tokya, a ne Moskve. Ali dobro, nemamo vremena tražiti alternativna rješenja, tako da smo presretni što uopće postoje bilo kakve karte do Moskve. Jedino što smo mogli birati je, hoćemo se ko fol vratiti 01, 04. ili 06.06. Naravno rekli smo ovo zadnje, jer smo ova dva prethodna datuma već zaboravili u tom nabrajanju, a ionako nam na kraju krajeva ne igra nikakvu ulogu. U Moskvu stižemo dan prije polaska vlaka, tako da imamo nekih 24 sata da obiđemo čitav grad i vidimo apsolutno sve što nas zanima. Došao je napokon i taj dan polaska. Ponedjeljak, vani sunce prži, Ivanović mi je javio da će za 15 minuta on i sestra doći po mene. Zatim idemo do Tome, gdje će se okupiti ostatak ekipe, pa autima idemo svi na aerodrom. Prošlo je 7 mjeseci od predlaganja ideje. Moglo je to sve i u puno kraćem roku biti organizirano, da naš svaki drugi susret nije završio u zajebanciji i pričama koje veze nisu imale sa ovim putovanjem. Upravo radi toga, ne bi mi bilo ni žao tog vremena, čak i da na kraju ne idemo nigdje. Mislim da ovu noć nitko od nas nije baš najbolje spavao, bar ja nisam. Izlazim iz zgrade, na leđima prepun ruksak od nekih tridesetak kila, vreća za spavanje pričvršćena za njega, spužva za ležanje srolana i također privezana za dno ruksaka. Starci su mi otišli još prije tjedan dana za Hrvatsku, tako da sam se još onda pozdravio s njima. Rekoše pamet u glavu! Kakav lijep dan, krećemo napokon na put, sunce, ptice, toplo je i izgubio sam svoju spužvu za ležanje nakon samo nekoliko pređenih metara. Pala je sa ruksaka već pred samom zgradom, a da nisam ni osjetio. Biće zbog ovih 30 kila na leđima, toliko mi prave zbrku u ravnoteži, da je gubitak tereta od pola kile prošao totalno nezapaženo. Da me Ivanović srećom odmah nije pitao za spužvu, primjetio bih njen nestanak vjerojatno tek prvu noć ležanja negdje na podu, kada bi mi kičma odrvenila. Na aerodromu nas je bilo oko dvadesetak, roditelji, sestre, braća, prijatelji, psi, mačke... Jedino s moje strane nije bilo nikoga. Nije mi to u početku ni bilo toliko bitno, ali mi je sada ipak nekako bilo žao. Upravo na aerodromu saznajemo da je netko od ekipe koja ne ide, napravio web stranicu na temu našeg putovanja, najjednostavniju sa par slika i forumom. Tako da se možemo javiti iz Vladivostoka ili kada budemo u Japanu, napisati par riječi kako nam je, te da svi koji nas znaju i zanima ih kako nam je, mogu to eventualno i pročitati. Super, mislim si, još jedan dokaz bjeloruskom konzulatu da nismo lagali u našem pismu, nego da iza ovoga stoji totalna organizacija. Iako nam sada ta afera sa Bjelorusima samo stvara gorčinu u stomaku, budući da nećemo ni putovati kroz Bjelorusiju, nego idemo avionom direktno za Moskvu.  Na semaforu iznad šaltera stoji hrpa gradova ispisana, odlasci, dolasci, buljim u to sve kao da su me prvi put obavijestili da ljudi lete avionima, pa mi je to još sve neshvatljivo. Minsk, pa ispod njega San Francisco, pa Tirana, ispod nje New Delhi, pa tu je i naša Moskva. Pitam se da li i ostali imaju 7 mjeseci pripreme, prije nego što se nađu pred ovako jednim semaforom na aerodromu? Gospodin na šalteru Aeroflota nas zove k sebi, budući da smo na redu, uzima karte, uzima nam putovnice, gleda, gleda, gleda i govori nam kako on baš ne zna da li mi možemo u Rusiju, pošto imamo povratne karte za 06.06. a vize nam traju samo do 02.06. Čak je i zabrinut ne znajući kako su mogli napraviti takav propust u turističkoj agenciji, da nam izdaju karte bez da provjere do kada su nam vize važeće. Naravno, objašnjava nam, mogli bi smo otkazati taj povratni let i probati dogovoriti možda da nam organiziraju let ranije. Ali ne zna da li je to moguće, jer on onda mora otkazati sada 5 mjesta u avionu, pa može biti i da karta propada. Ali mi definitivno ne možemo ostati u Rusiji četiri dana bez vize, to naravno ostavlja sumnje kakve su naše namjere, da li smo mi imali nešto drugo u planu? Zašto smo uzeli povratnu poslije isteka naših viza? Sve on to nama objašnjava i vodi istovremeno monolog sam sa sobom, ne dižući pogled sa onih karata, ne primječujući da smo mi već blijedi kao krpe, usta su nam širom otvorena, ali nitko ne uspijeva ni A izustiti, jer ne možemo vjerovati da pred sobom opet imamo zid. Ne znamo šta, kako, nemamo pojma gdje da počnemo objašnjavati, svi do jednoga smo u šoku. Jedva smo se pribrali i pokušavamo drhtavim glasom objasniti čovjeku da idemo transsibirskom do Vladivostoka, pa onda u Japan i ne, ne namjeravamo emigrirati u Rusiju i ne namjeravamo ostati duže nego što smijemo, mi bi samo da prođemo kroz Rusiju, nećemo se ni vraćati iz Moskve, nego iz Japana. „Pa zašto ste onda uzeli povratne?“ „Morali smo, nije bilo drugih.“ „Jel imate karte za transsibirsku?“ „Ne.“ „Jel imate karte kao dokaz da idete iz Rusije u Japan?“ „Ne.“ „Pa kako da ja onda znam da nećete ostati u Rusiji i dovesti se u situaciju da vam vize isteknu, a vi ne uspijete sebi srediti odlazak iz Rusije?“ „Pa javit ćemo vam se iz Japana, ako nam date Vaš broj“ tu smo pukli svi od smjeha, iako nam ovaj čovjek može zagorčati sve naše planove, nismo mogli izdržati. „Lijepo od vas, što pitate za broj, ali mislim da ipak imamo ovdje puno ozbiljniju situaciju, nego što to na prvi pogled izgleda“ dodao je isto kroz smijeh, srećom. I imali smo problem, sve dok se nismo napokon sjetili, da ustvari imamo povratne avionske karte iz Japana. Ni to baš nije 100% dokaz da ćemo napustiti Rusiju u predviđenom roku, koliko nam traju vize, ali nam je frajer odlučio povjerovati. Srećom da smo njih imali, inače nemam pojma da li bi nas uopće pustili na avion, iako smo imali uredno vize za Rusiju. Nije mi to baš jasno, ali nije me ni briga više, budući da je sada sve ok, mogli smo produžiti prema čekaonici. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
