24.05.2018., četvrtak
Gitara
|
Promijeniti liniju znači opet lutanje hodnicima, niz stepenice, uz stepenice, kraj stepenica, pored „Čuvara stepenica“ i tako lagano u nedogled, kao da nas čitavim putem prati zvuk sevdaha dok trabunjamo u krug ovim katakombama. A svaka stanica drugi muzej. Svaka drugačije ukrašena, jedna interesantnija od druge. Kao da smo se vratili na početak 20-og stoljeća. Dok lunjamo ovim hodnicima, imam osjećaj da će svaki tren iza čoška naići žene u valovitim haljinama sa bijelim kišobrančićima, te gospoda u crnim frakovima, sa visokim cilindrima i tankim uglađenim brčićima. Umjesto toga nailazimo na rusku bijedu i siromaštvo, ljude koji postrojeni u liniji stoje prije stepenica, prodavajući male bukete cvijeća i nešto ruskih novina. Zalazeći u jedan od slijedećih hodnika, nekoliko staraca prodaje male perzijske mačiće, koje zabavljaju malešnim lopticama, dok ih se ne riješe za još manju lovu. Napokon dolazimo do naše linije. Vlakovi stižu stvarno brzo, čini mi se u prosijeku svakih tri do četiri minute. Vozimo se dvije stanice i izbijamo u centar. Crveni trg bi trebao biti tu negdje, ali njega ćemo svakako ostaviti za sutra, budući da smo ga mislili vidjeti po danu. Šetamo ulicama ili „prospektima“ po kojima se protežu očito vrlo bitne građevine sa visokim stupovima ispred ulaznih vrata, obasjane blještavim žutim reflektorima. Skrećemo u sporedne ulice, jer nema baš pretjeranog izgleda da ćemo među ovim diplomatskim izdanjima naići na kafić ili neka zanimljiva mjesta. Nailazimo na nekog tipa u društvu dvije cure, svatko od njih sa bocom pive u ruci. On je Amer, dok su njih dvije Ruskinje. Belgijsko pivo je u ovom trenutku pomoglo, da prijašnji hladni odnosi ove dvije nacije postanu bar u ovoj situaciji vrlo topli. Možda cijeloj priči pomaže što je momčina poslovan čovjek, mlad, a namirisan dolarima. Dok su dva zgodna pupoljka ljubitelji upravo tog parfema. Kako li je samo znao? Tu vještinu očito posjeduju samo istinski majstori zavođenja. Upućuju nas u obližnji kafić, kojeg mi naravno ne pronalazimo, ali upadamo zato u jedno drugo mjesto. Odmah iza ulaznih vrata sjedi nekoliko mortus pijanih Rusa, opravdavajući napokon sliku Rusa koje očekujem vidjeti i sresti u Rusiji. Bulje u TV i pjevaju karaoke ili bar pokušavaju to činiti budući da im glave svako malo nekontrolirano otresu od stol. No to ih ne spriječava da veseli opet podignu glavu, promrmljaju nešto pokušavajući uhvatiti ritam i opet puste čelo da grune od stol. Prolazimo u slijedeću prostoriju i tu već sve pristojnije izgleda. Ljudi sjede, fino odjeveni, večeraju, ugodno čavrljaju, dok se iza šanka četvorica konobara naguravaju i svađaju, mašući nekakvim računima. Stajemo za šank i ako bi negdje trebali popiti prvu votku u Rusiji, mislim da nismo mogli izabrati bolje mjesto. Pijemo s nogu brže bolje, kratko još uživamo u totalnom apsurdu kontrasta kojima obiluje ovaj cirkus ovdje, te odlazimo još njuškati po kvartu. Sve se nadamo da ovakvih lokala ima još, no večina ih počinje zatvarati. Prolazimo kroz jedan haustor i nailazimo na nekakvu trgovinu koja je još otvorena. Ideja dolazi munjevitom brzinom, 23 su sata, podzemne voze do 1 u jutro. Da ne bi lutali u nadi kako ćemo naći kafiće koji rade, kupit ćemo 2 litre votke, organizirati mezu i idemo na miru zapiti u sobu. Ulazimo u trgovinu, a na stalaži iza pulta koja je dobrih 10-15 metara dugačka, ništa drugo osim stotinjak vrsta votke. Uspoređujemo cijene i ispada da su neki brandovi votke jeftiniji od mineralne vode. Naručujemo na mješavini engleskog i našeg dvije flaše osrednje cijene, nešto salame, sira i kruha i krećemo polako prema podzemnoj. Trabunjamo tako ulicama, kada odjednom istovremeno svi zastajemo ispred izloga u kojem stoje dvije gitare. Mislim da nam se svima te sekunde uključio mozak, bar onaj dio mozga, koji do sada nije zamijetio da smo zaboravili ponijeti gitaru na put. Ne gumicu za kosu ili grickalicu za nokte, nego kompletnu, veliku, pravu akustičnu gitaru. „Jebote pa mi nismo ponijeli gitaru!“ reče Brane kao da se radi o maloj četkici za zube, čiju odsutnost nismo mogli primjetiti sve do trenutka eventualne potrebe za tom četkicom. „Jebote Marijo pa jel stvarno nisi ponio gitaru?“ upitah i ja, iako znam da bih jednu gitaru sigurno već primjetio, da ju je netko ponio. „Pa jebote, izgleda da sam zaboravio gitaru!“ Mjesecima smo govorili kako ćemo ponijeti gitaru, da si ubijemo sate u vlaku i sada buljimo u ove dvije gitare u izlogu, već u startu sjebani kako će nam pravo dosadno biti slijedećih 6-7 dana. Odjednom se u izlogu, između te dvije gitare, pojavljuje mladunasta faca, gleda nas tako kratko, zatim se zakucava u izlog i pokazuje nam natpis web stranice na majici. Mi dižemo palčeve, kao super, odlično, on nešto maše rukama i nestade u tami trgovine. Kratko potom otvori vrata pored izloga i stade preplitati jezikom na ruskom, ljuljajući se na pragu i pridržavajući se za štok, ne bi li svom dužinom poljubio pod. Dok se on pokušava ustati, govorimo mu da ne razumijemo, jer smo iz Hrvatske. „Hrvjati? Davaj, davaj!“ pokazuje nam drugom rukom da uđemo u trgovinu, koja je zatvorena već tri sata. No kako pretjerano maše rukom, tako izgubi ravnotežu, zatetura unazad, zvekne leđima od vrata koja ga odbace opet nazad do štoka, za koji se opet uhvati i nastavi mahati kao da se ništa nije dogodilo. „Pa ajmo ući, šta sad, ajmo zapiti sa frajerom“ predlaže Toma, spreman uvijek za pizdarije svih mogućih vrsta. Naravno da smo svi za, presretni kao da smo prvi osnovne i netko nas je pozvao da probamo besplatno kolače u slastičarnici. Ulazimo za likom u trgovinu do stola za kojim sjede još jedan bradati roker od nekih 70ak godina, faca totalno iskrivljena i smežurana, kao kada stariji ljudi izvade zubnu protezu, pa si donjom usnom mogu lupati hrkljuš po čelu. Pored njega je lik sa naočalama, nekih 40ak, kontam sigurno vlasnik ove trgovine, srednjovječni ambiciozni poduzetnik. Na stolu su tri prazne flaše vodke, što je recimo razlog da ovaj najmlađi, koji nas je uveo, ne vidi na oči. Pokušavamo se sporazumijeti na rusko-hrvatsko-engleskom, ali jedinu univerzalnu riječ s kojom uspijevamo reći nešto je gitara. Sada ovaj s cvikama, poduzetnik, tetura i pokazuje nam da krenemo za njim. Silazi niz stepenice prema podrumu, odbijajući se između zida i ograde poput loptice u fliperu. „Gledaj sada kada nas zguze ko u Palp Fikšenu, kada onog frajera zarobe u podrumu i nabiju mu onu gumenu loptu u usta“ govorim Branetu dok pratimo domaćina u podrum. Pale se svjetla. U dva reda na plafonu, jedna neonska lampa kao da lančano pali drugu. Mislim si da podrum ne može biti nešto specijalno velik, ali dok to mislim neonske lampe u daljini se ne prestaju paliti i više im ni ne vidim kraja. Ispred nas je prizor hangara pretrpanog instrumentima. Stotine električnih gitara, bas gitara, bubnjeva, klavijatura i tona drugih pizdarija neophodnih za osnovati bend i već sutra zasvirati u lokalnoj kafani opremljen kao U2. Rusi ponosno pokazuju svoje blago, vadeći gitare iz svih dijelova hangara, dok mi još uvijek nismo u stanju zatvoriti usta, prestati se diviti, a kamoli da damo bilo kakav komentar na sve ovo. „Ljed Cepeljin!“ gura mi poduzetnik očuvanu i blještavu gitaru u ruke, a meni baš nije svejedno ako je to stvarno gitara od tog benda, pogotovo što još nadodaje: „Ejt tjausend doljar!“ Pa ako mi slučajno ispadne, ogrebem je ili ne daj Bože nešto se polomi, ima da me umjesto svjetskog prvenstva, mjesec dana guze u ovom podrumu zajedno s onom lopticom u ustima. Pokušavamo im objasniti da idemo u Japan na prvenstvo i dobro nas ide objašnjavanje za sada, makar smo jedino mi uvjereni u to da se razumijemo. Ovaj trio fantastikus nam i dalje gura razno razne gitare u ruke, jedna je navodno od „Sjantane“ druga od „Metaljike“, naravno da ne smije niti da fali gitara, na kojoj je jednom „Slješ“ iz „Ganjz en Rozjeza“ par taktova odsvirao. Nude nam da kupimo upravo tu igračku za nekih 6 ili 7 tisuća dolara. Među svim tim blještavilom, spazimo totalno crnu, drvenu, akustičnu gitaru kako visi na sredini hangara. Jednostavna, skromna, ali nevjerojatno posebna, isticala se među svim ovim biserima muzičke industrije. Kao kada u Indiani Jones, trećem dijelu, među svim onim blještavim peharima, Harrison Ford treba izabrati onaj iz kojeg je Isus pio. Naravno da mu pogled paralizirano zastaje na jednom drvenom, najobičnijem vrču. Tako je upravo i nama pogled ostao fokusiran na ovoj gitari, te smo se polako i hipnotizirano počeli kretati prema njoj, dok su glasovi prodavača jenjavali, kao da ih netko na mikseti lagano stišava, budući da postaju nebitan dio ove situacije. Uzeli smo oprezno gitaru i počeli je promatrati kao zombiji, izbečenih očiju i otvorenih usta. Traže za nju 960 rubelja, što je oko 30 dolara ili eura, podijeljeno na nas 5, skroz prihvatljiva cijena. Nagovaramo ga da nam ju proda iako je trgovina već dosta dugo zatvorena. Ovom najmlađem, koji u svojim turbo usporenim pokretima jedva daje znakove života, nije ni najmanje jasno zašto ne uzmemo koju električnu od Santane ili Metallice. Pokušava nas to i pitati pokazujući polako na jednu, pa nakon desetak sekundi na drugu gitaru s potpisom. Ali u tom trajanju njegovih pokreta, zaboravlja šta je zapravo htio, te se počinje čuditi zašto uopće tako „brzo“ pomiče ruke, što ga totalno zaokuplja i odvlači od nas i naše priče s gitarom. Ostaje samo zbunjeno stajati i promatrati svoje ruke u pokretu. Gledamo se, nas je pet, svatko po par dolara i imamo gitaru koja je bila svakako od početka uplanirana u sve ovo. A i gitara je posebna, ne bi je mogli ostaviti, pa čak i da nam ne treba. Imala je duh, posebnost, ljubav na prvi pogled, crna kao vrag sa malim bijelim šarama, koje tanko ukrašavaju krug na sredini gitare. „Kao da joj je netko godinama, praveći je negdje u dalekom Sibiru, poklonio svu ljubav i koncentraciju, da od nje napravi nešto veličanstveno“ govorim ostatku. Ostatak me gleda blijedo... „Je al stvarno, fenomenalna je, ono na prvu“ šupci me još lože dodatno. Plaćamo trideset dolara i presretni pozdravljamo se sa domaćinima, koji sutradan se neće sjećati ni nas, niti da su prodali gitaru nekome. Vjerojatno će izbiti i frka kada skontaju da fali gitara, a nemaju pojma zašto, posvađat će se, poduzetnik će optužiti ovu dvojicu da mu prodaju iza leđa te ih otpusiti, ovi će ogorčeni i osvetoljubivi podmetnuti požar i radnje više neće biti. Žele nam puno sreće na putu i prvenstvu i ostaju na pragu trgovine još dugo mašući nam, ljuljajući se i odbijajući se jedan od drugoga, drugi od trećeg, treći od zid i vrata. Nazad u našem ministarstvu ili hostelu, promatramo noć kroz prozor sobe. Danas poslijepodne smo još boravili kod kuće u dobro poznatom okruženju, par sati poslije sjedimo u nekoj sobi u Moskvi. Uopće nemam osjećaj da sam otputovao nekuda, nego sam se jednostavno odjednom stvorio na drugom kraju svijeta. I sada piljim kroz prozor u noć, ispred nas milijarda zgrada, sivih, socijalističkih, upravo onakvih kakvima obiluje svaki grad istočne Europe. A upravo ovdje je epicentar te arhitekture. Zamišljam kako li je ovdje živjeti, provesti mladost, pokušavam bar na trenutak posuditi i okusiti duh ovoga grada. U daljini zvijezda strmoglavo juriša kroz tamu, kao da želi uveličati situaciju. Eto kad si se ti zamislio, onda ću i ja da padnem kako bi sve dobilo jednu dramsku težinu – kao da mi dobacuje u prolazu. No ni ta zvijezda, niti socijalističke građevine nisu tema naše večerašnje emisije, budući da u sobi vlada beskrajna sreća zbog gitare koja ipak ide s nama na put. Votka kruži do svakoga od nas i svaki put se čuje „Nazdrovje“ prije nego se salije u grlo. Nakon što je meza koju smo kupili pukla, vadimo iz torba zalihe koje bi trebale trajati bar do Vladivostoka. No kako je votka hvatala zamaha, tako je pola zaliha puklo u sat vremena. Veselju nikad kraja, pogotovo što nitko od nas ne zna niti jednu pjesmu napamet. Tako da mrmljamo i pjevušimo svatko svoju izvedbu uz gitaru, otvorili u neko doba i konzerve mesnih doručaka, što je vjerojatno namirisalo i jutro koje nam se počelo ušuljavati u sobu. Nismo spavali možda ni 4 sata, otkako nas je zora prvi put obasjala onakve pijane i rosne. Ustajemo se dosta mamurno, ali odlučni da se obavezno pokrenemo i obiđemo bar Crveni trg. Usput pronalazimo bonove za doručak, koje smo dobili sa iznajmljenom sobom, tako da se ipak odlučujemo nahraniti prvo. Jer tko zna šta dan nosi, a svi uvijek spominju kako je doručak važan, pa zašto ih ne poslušati. Doručak traje do 10, mi uspijevamo jedva sići 5 do 10, u restoran ili menzu koja je u prizemlju. Samo što smo predali bonove, konobarica nam donosi iste sekunde svakome po 2 hrenovke, kavu, nešto kruha i 2 keksa. Biće da ovo nije ni približno mitovima o doručku, kojeg ne bi trebalo propustiti, jer ko zna šta dan nosi. S druge strane, nismo ni računali da je doručak u cijeni, stoga nije red skoro pa poklonjenom konju gledati u zube. Sumanu su ili hrenovke ili kava vrhunski sjeli, te je zbrisao na WC. Dolazi nakon 10 minuta i umire od smjeha, kaže da nije bilo papira, ali zato hrpa telefonskih imenika?! Telefonski imenik grada od preko 10 milijuna stanovnika! Možeš vječnost presjediti na WC-u. Krećemo napokon oko 11.00 u obilazak znamenitosti, nakon što smo se svi morali uvjeriti u postojanost imenika umjesto papira. Opet pokušavamo preći ulicu, s kojom smo se još jučer imali prilike upoznati. I opet prelazak na drugu stranu znači herojski podvig. Oči su nam širom razjapljene, u glavama nam se počinje mantati od silnog pogledavanja lijevo-desno kao da pratimo super brzi tenis, dok trčeći izbjegavamo aute koji su očito i danas u misiji da nas linčuju. Sinoć kada smo po mraku ovuda hodali nismo ni vidjeli da smo prošli kraj još jednog gigantskog plakata Rammstein-a. Pa šta je ovim ljudima? Po ulicama viđamo jako puno beskućnika, na njima svi odjevni predmeti koje posjeduju, plus što nose bezbroj vrećica, u kojima je ostatak njihove imovine. Ili je ovo poznati kvart gdje se okupljaju, ili ih ovaj grad stvarno ima na izvoz. Dok oni stalno nervozno prebiru po kantama i kontejnerima, tik pored njih smireno svijetlucaju parkirane mrcine od đipova i limuzina sa zatamnjenim staklima. Izlazimo iz metroa kao i jučer, te ispitujemo prolaznike kako do Crvenog trga. Nije nam dugo trebalo da u daljini uočimo zlatne kupole na bijelim kulama. Imam osjećaj kao da idemo u susret nekoj bajci. Mislim si koliki mora biti taj trg, kada se krajem 80-ih nekakav Nijemac, izbjegavši sve radarske kontrole, uspio Cessnom spustiti na njega. Zalazimo iza jedne obične sive zgrade i ostajemo svi istovremeno ukopani na mjestu. Ispred nas se pruža veličanstveni prizor širine, asfaltiranog prostranstva na kojeg komotno stane nekoliko pravih nogometnih terena. Ne komentiramo ništa, stojimo tako ukopani bez riječi. Pokušavam uhvatiti fotoaparat, al ne mogu skinuti pogled sa ovog prizora. U daljini kao na prijestolju pozira katedrala Svetog Vasilija Blaženog, sa predivnim šarenim kupolama, koja kao da je ukradena iz Disneylanda i postavljena na Crveni trg. Odmah pored nje, kao kralj pored kraljice, sa crvenom zvijezdom na vrhu kupole ističe se crveni Spasskaya toranj. Cijelom dužinom trga prostiru se dvadesetak metara visoke, naravno crvene zidine Kremlja. Izgleda da crvena poprilično prevladava ovdje. Istovremeno rešetkama kompletno ograđeni trg, kao da simbolično želi ukazati na onaj stroži i beskompromisni dio priče, koji se pisao iza ovih famoznih bedema. „Jebote šta je ovo, aerodrom?“ Brane se prvi usuđuje. „Nevjerojatno, stvarno koliko je ovo...“  Pokušavamo skroz polako, laganim koracima krenuti prema trgu, ali policajac ispred rešetki nam objašnjava, a mi ga nastojimo razumjeti, kako se i trg i Lenjinov mauzolej mogu razgledati, ali se za tako šta treba platiti ulaz. Nemojte ništa misliti, miševi jedni, da ovdje ne vlada red i mir, niste samo vi sa zapada pametni i organizirani i ovdje se plati ulaznica, pa onda razgledavaj ako ćeš do sutra. Sat vremena bi smjeli izgubiti ovdje, a onda bi se ipak trebali pobrinuti oko susreta sa tajanstvenom ženom, koja nam je valjda kupila karte za Transsib. A već kad smo tu, bilo bi glupo ne kročiti na Crveni trg. Mislim stvarno, kome ćemo ispričati da smo bili u Moskvi, a umjesto Crvenog trga jedino što smo vidjeli jest podrum jedne trgovine sa instrumentima. Obilazimo prelijepu zgradu državnog muzeja i dolazimo na jedan drugi prilaz trgu, bliže zidinama Kremlja.  „Jebote mi smo u sred Moskve sada, a mi pojma nemamo jesu one dvi imale uopće tu neku ženu za karte i jel ona nama uopće kupila te karte za vlak. Moš mislit, ono, nema sada te žene i ništa.., došli eto vidjeti Crveni trg, pa ništa, onda ćemo nazad ća.“ smijemo se Sumanu, ali svjesni da nije rekao ništa nemoguće. „I vratimo se preksutra totalno normala kući, eto bili smo na tom putu kojeg smo pola godine planirali i kupili smo gitaru u Moskvi“ pogledava oko sebe Ivanović, dok nas lagano okružuju ljudi, opet sa nekakvim iskaznicama. Možda nas slijede još oni isti taksisti sa aerodroma? „Galebovi“ koji nas oblijeću su vodiči za razgledanje trga i za divno čudo pričaju engleski, nakon što smo izgubili nade da ćemo ga ponovo čuti u Rusiji. Vodič s kojim stupamo u kontakt zove se Aleksandar, što je nekako bilo i za očekivati. Nudi nam za 600 rubelja ili 15 eura, da nas provede kroz sve zanimljivosti i ukratko ispriča o povijesti Kremlja, o poznatim Rusima i još dosta toga vezanog za Crveni trg. Čisto reda radi pokušavamo spustiti na 500 rubelja, ne da bi se okušali u cijenkanju, nego zato što imamo samo novčanice od 500 rubelja. Pristaje iz prve, ali nas pita koliko fotoaparata imamo, jer za svaki na ulazu moramo platiti 50 rubelja, te da nipošto ne smijemo slikati bilo šta kada ih unesemo?! Imamo dva fotoaparata, što znači 100 rubelja! Gle, opet smo se vratili na 600 rubelja sve skupa. Mislimo si, kako nam provaljuje šuplju priču, al nekako je simpatičan u tim svojim prodavanjima folova, tako da nam nije žao dogovoriti se na kraju oko te cifre. A i nije da smo tu svaki dan, tako da jebo sad tih 100 rubelja. Samo što vremena baš i nemamo, tako da Aleksandar obećava kako ćemo sve najvažniji probati vidjeti i saznati u 20-ak minuta. Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo |
