Pregled posta

Kladionica i fotoshooting

Moj radni odnos sa Japancima bijaše svršen čin. Odlično jedno vrijeme, odlični ljudi, ništa pretjerano naporno. Zaradio se čak i koji novčić, pa rekoh da ću ja preuzeti odlazak u Zagreb i sređivanje pojedinosti objavljivanja priče u Večernjem Listu. A usput se pozabaviti da moja veza na daljinu bar malo okusi i blizinu. Samim tim, taj izlet u Zagreb je više opustošio novčanik nego što je bilo planirano. Kako god je neki novčić kapnuo, tako mu je životni vijek u novčaniku bio poput životnog vijeka jedne vinske mušice.

Klađenje je «navlakuša». Da je to ovisnost koja se liječi isto kao i ovisnosti o drogi i alkoholu, nije mi u tom trenutku padalo na pamet. Sve krene kao komentiranje utakmica i dokazivanje sportskog znanja među ekipom. Prvi dobitak braniš od komentara kao npr. početnička sreća. Ufuravaš se da si stvarno pogodio, zato što se kužiš u ono što si odigrao. Normalno, što i sutradan ne bi podebljali novčanik na istu foru kao i danas, jer si stručnjak. Jedan od rijetkih koji se tako dobro kuže u nogomet ili neki drugi sport. Spušiš. Probaš ponovo, opet te jedan par zajebo. Malo kasnije dobiješ opet i kontaš koji si peh bio ova zadnja dva ili tri puta. Sve kontaš, sve ti je jasno, već i znaš na koje fore bi trebao stalno igrati, razvio si svoj osobni sistem. Daješ ostalim ovisnicima svoje pomno smišljene savjete, smatraš se izuzetno pametnim i napokon korisnim u zajednici. Jedino što ne kontaš, jest da si se i sam već navukao. Postepeno si svjestan da 20 utakmica za neki sitniš je stvarno porez na budale. Dok ako želiš stvarno unovčiti znanje, moraš odigrati tih par utakmica za malo veće novce. Kod prvih nekoliko te i posluži sreća, što naravno u tvojoj glavi nije ni slučajno sreća, nego upravo dobitnička kombinacija po kojoj ćeš uzimati permanentno lovu kladionicama. Kad u par navrata spušiš zanimljive sume za svoj kućni proračun, vračaš se opet na onih 20 utakmica za sitniš. Budući kako je od početka priče već dosta vremena prošlo, svi ti rezultatski raspleti su ti postali iznimno normalni. Uz sva ta nadanja uložena u slijedeći listić, neprihvatljiva ti je činjenica da si postao ovisnik koji mora bilo što odigrati.

Hrvatska još pri tome nudi izvrsne uvjete za neliječenje tog simptoma. Pekare se polako stvarno moraju gurati sa kladionicama oko brojčane nadmoći i zauzimanja poslovnih prostora na svakom drugom čošku. Jebiga, gdje će plodnije tlo biti, ako ne u zemljama gdje se nema. Ljudi su dekintirani i onda se još brže navuku na klađenje, istovremeno gubeći još bržim tempom ono malo sitniša s kojim raspolažu. U Minhenu smo prvovremeno bili užasno razočarani što Njemačku nije zahvatila ta euforija. Kladionica nije ni bilo, možda prvenstveno zbog zakona koji to zabranjuju. Tako da smo žalili za domovinom, ne iz patriotskih razloga, nego upravo što se u Hrvatskoj moglo kladiti na svakih 100 metara. Ipak smo pronašli jednu rupu, koja je bila u blizini kolodvora, u vlasništvu Turaka i navodno je bila legalna. Kako? Nemam pojma. Niti je bilo natpisa ili reklame, niti je bilo tko mogao izvana skužiti da se u toj prostoriji može kladiti. Bio je unutra kompjuter i taj vlasnik sa debelim zlatnim lancem oko vrata, raskopčanom nevjerojatno tankom, šarenom košuljom i ponekad sa čačkalicom u ustima (onim danima kada je taman sekundu prije stukao kebap). Klijentela je bila probrana, sami stranci. Među svim tim Grcima, Turcima, Albancima, Afrikancima, «našima» i ostalim Indijancima, vidjeti plavokosog muškarca, bilo je ravno doživjeti Thompsonov koncert na Marakani u Beogradu. Tako da nikada nisam vidio niti jednog Nijemca, kako je ušao u te prostorije i okušao sreću i znanje, naravno. Nijemci to rade gospodski, 50 km južnije od Minhena u elitnim bavarskim kockarnicama. Nama slični, iz nama sličnih zemalja dolaze se kladiti na sport. Oni koji nemaju baš koliko bi htjeli imati i onda te nedostatke pokušavaju krpati klađenjem na sve živo, na što bi se moglo kladiti. Gospodin u finoj košulji je nudio samo nogomet. Jer koga još zanima košarka, rukomet, hokej ili ne daj Bože skijanje ili tenis.

Ja sam igrao rekreativno, sve u nadi da ću si poboljšati budžet. Nije mi niti jednom palo na pamet da si taj isti budžet konstantno smanjujem. Prošao sam sebi razrađene kombinacije i vratio se opet na najmanji ulog i čistu sreću. Tako odigrah bez veze za 5 eura, 5 parova, da će rezultati biti neriješeni. Utorak na jedan par iz lige prvaka, srijedu 2 para iz iste lige i četvrtak 2 para iz Uefa kupa.
Dobitak negdje oko 1.400 eura. Odlično, ponese te ta cifra otisnuta na dnu listića, slijedećih par minuta ne hodaš, nego trčkaraš podsjećajući se što si ono planirao, ali ti je falilo tih par šuškavaca u džepu. Još odigraš usput i loto, ali te on ne ponese toliko da trčkaraš, jer nije toliko realan i ostvariv. Loto je perverzija. Ferarri, vila sa bazenom, gole manekenke koje se po cijele dane međusobno mažu šlagom. I šanse su nikakve. Dok je dobitak na kladionici više onako za 4 nove zimske gume. I šanse su naravno puno veće.
Sve u svemu, nakon par sati nisam imao pojma gdje mi je listić za loto, dok je listić od klađenja bio pomno spremljen i njegova prisutnost bijaše redovno provjeravana.

Večer se polako spuštala, ne sumnjajući u to hoće li se spustiti ili ne. Večer večeras ima zicer u spuštanju, uostalom kao i svaki dan. Razlika je samo što nekada otjera svog slugu predvečerje, poprilično bez stila, nekako hladno i bez posebne najave. No večeras, večer je vukla žarko crveni plašt, provlačeći ga kroz sve one oblake koji su se pogledavali i poprilično zbunjeno doživljavali svu ovu pozornost oko jedne večeri. Lagano je šapnula danu da joj se izgubi s očiju, jer je večeras njena večer. Meni je večer bila prekrasna, zapažam tako usput, dok puštam korijenje čekajući Braneta. Ulična rasvjeta, koja je polako hvatala zamaha, auti presretni što mogu jedni druge nervirati sa dugim svjetlima, izlozi trgovina čekajući fajrunt i zajednički odlazak u pubove na podjebavanje koji je od njih gluplje dekoriran, kafići ljubomorni na izloge što imaju ranije fajrunt, ljudi zatrpani mislima čekaju pratnju ispred kina dok krišom promatraju jedni druge, ja otkrivam svoje oko za detalje, a nekakav topli zrak svemu daje posebnu čar. Kao da u gradu vlada nekakva kolektivna pozitiva i dobrota. I večer je to osjetila, pa biće da se zbog toga i dotjerala, ne bi li uveličala ovu večer.

I tako Brane nikako da se pojavi, a mislim, nije da mi je sada dosadno. Stojim sa strane i promatram sav taj život koji se događa u svakoj materiji koja mi je u vidokrugu. Pa čak mi se čini da hamburger u ruci onog frajera, sve nešto mrzovoljno sudjeluje u ulozi prehrambenog proizvoda. Nije nešto pretjerano opušten zbog te uloge, pa se frajer vraća u Mc Donald's i žali se na žilavost i neopuštenost svog prehrambenog fast-food čimbenika. Sad je za blagajnom u Mc Donald's-u živa frka i zbunjenost, jer vjerojatno još nitko nikada se nije žalio na hranu u tom restoranu. Možda da je nešto pretoplo ili prehladno, ali ne i na kvalitetu sastojaka u nekakvom hamburgeru. Kad pogledam malo bolje, Branetu, kojeg i dalje čekam da me pokupi autom, upravo to vrlo dobro uspijeva. Zaposlenici tog prehrambenog lanca, izdresirani da postanu šarafi jedne velike mašinerije, ne razumiju zašto se sada Brane buni. Kako i očekivati razumijevanje od jednog šarafa?
E sad, jedni ne razumiju zato što su jadni tek došli u ovu zemlju i ne razumiju jezik. Drugi opet, oni koji razumiju jezik, ne razumiju zašto se Brane žali na jedan od najkomercijalnijih prehrambenih proizvoda na svijetu, koji je više nego popularan. A da bi nešto bilo popularno, trebalo bi valjda biti dobro. Toliko dobro da ljudi uvijek hrle i dave se tom hranom. A sada se odjednom netko žali. Da bi se riješili na brzinu neugodne situacije, natrpali su Branetu vreću punu hamburgera. Ono što je već pojeo do pola, zamijenili su novijim, te još pridodali par hamburgera, čisto onako, za pretrpljenu duševnu bol.
Uglavnom sada smo obojica imali šta jesti na putu ka našoj sobi.

„Što si gnjavio one ljude? Mislim nije da se bunim dok su mi usta puna, ovo je moj indirektni pokušaj da te pohvalim i kažem svaka čast!“
„Pa treba ih s vremena na vrijeme podsjetiti, kakva sranja ljudima prodaju.“
„Svejedno, ljudi i dalje lete i žderu sve što se tamo prodaje.“
„Pa vidiš, nije li to dokaz da narod voli jesti govna?“ nasmiješi se Brane, dok mu mrve hamburgera bježe iz prenatrpanih usta.

Rijeka auta ispred, pored i iza nas, davala nam je osjećaj pripadnosti. Jednoj prometnoj gužvi. Afterwork party na ulicama, uz light show semafora, uličnih lampi, te specijalne efekte ispušnih plinova. Uspješno uflekani od kečapa, listova salate, majoneze i ostalih sastojaka hamburgera, stigošmo napokon do našeg, u međuvremenu očajno željenog odredišta. Pošto su starci od Marija otišli za Hrvatsku, odlučismo sobu zamijeniti nečim pristojnijim, stanom. Sa TV-om koji zaista radi, i uopće prostorom koji sadrži fotelje i kauče, na koje kad se sjedne, sjedi se na njima, a ne na limenkama piva i ispražnjenim vrećama čipsa. Naravno da takav prostor zahtjeva totalno drugačiju priču od dogovaranja za put, tako da nam nije ni malo problematično bilo, ne dogovarati ništa u vezi puta. Pogotovo što se u prostoriji nalazi TV, koji nekako nenamjerno želi biti u centru pažnje. I to mu i više nego polazi za rukom, ili antenom. Počeše nekakva izvješća sa utakmica i sjetih se ja da itekako imam razloga pratiti sportska zbivanja ovih dana. Pogotovo ona nogometna, jer sam se kladio na 5 utakmica, od kojih sam već tri pogodio, u jučerašnjim i prekjučerašnjim susretima. Dakle ostale su još dvije tekme, od kojih sam jednu isto pogodio, kako upravo saznajem na TV-u. Ovu zadnju tražimo na teletextu i ona je tek počela u 22.00, prvo poluvrijeme je gotovo i još 45 minuta me dijeli od dobitka, budući da i ovdje stoji neriješeno za sada. Ne mogu vjerovati da sam sve do sada pogodio, te da sam odigrao baš zadnju utakmicu od čitavog UEFA kupa i sada ću dobiti sijede, dok budem kao kreten buljio čitavo poluvrijeme u teletext. I to u jedan jedini dio teletexta, onaj gdje mi je pogled fiksirao dva broja. Rezultat te zadnje utakmice, u kojoj su obje momčadi zabile po gol. Zašto ne prekinu sada tu utakmicu? Radi navijačkih nereda, prejake kiše, protesta protiv sječe amazonskih šuma, iz ljubavi prema kitovima kojih je sve manje po svjetskim morima. Zašto ne? Možda sve obuhvati kolektivna svijest, svi se pogledaju u jednom trenutku, uzmu loptu pod ruke i odu demonstrativno u svlačionice. Razlog nepoznat, ali svi se slože da je bolje tako i da je apsolutno fer da podijele bodove ovaj put. No gledajući onaj rezultat, sve više i više se bojim da će se svaki trenutak pojaviti neka brojka koja nije identična onoj drugoj. Nakon što sam svoju želju za gledanjem teleteksta morao opravdati pokazivanjem listića, te nakon što su i ostali shvatili težinu situacije, počeli smo ni manje ni više, nego svi buljiti u teletext. Da, ima onih čudaka koji zajedno gledaju filmove i serije ili se okupe uz brdo piva i prate uživo nekakve utakmice. Stvarno ne razumijem, pored ovakvog užitka zajedničkog gledanja teletexta. Skontali smo da u cijeloj ovoj situaciji, mi izuzetno malo pridonosimo rezultatu utakmice, te ne možemo dopustiti nekakve promjene uz ovakvo pasivno držanje. Dakle da ne bi došlo do promjena, odlučili smo postati aktivni. Svi smo počeli skakutati oko stola i uzvikivati ili prizivati nešto, moleći se tako da rezultat ostane ovakav kakav jest. Još 20 minuta. Mi poput Indijanaca urličemo i skačemo oko stola, čak smo odmaknuli i stol malo od kauča, da bi na miru mogli skakutati u krug. Još 10 minuta. Rezultat baš kakav meni treba. Sada smo sjeli, mali predah, ali svi imamo ruke u zraku, tresemo se kao u transu i svatko mumlja nešto svoje. Opet smo se ustali i počeli skakati oko stola, uz povike slične indijanskim ratnicima. Utakmica bi trebala biti gotova, ali rezultat i dalje svijetli drugačijom bojom nego rezultati utakmica koje su gotove. Još se igra, a mi se sve brže vrtimo oko stola i zavijanjem glasnije prizivamo «Svetu zviždaljku» da oglasi kraj tog susreta. Odjednom onaj rezultat biva ukrašen jednom predivnom zagasitom bojom, bojom kojom su okićeni i drugi rezultati utakmica koje više nisu u tijeku. 1 : 1 – neriješeno! Sreća, oduševljenje, padanje na koljena, skakanje po tuđim leđima, vješanje jedni drugima oko vrata, ljubljenje svega što liči na obraz ili čelo, svatovi, veselje, trans, euforija, jupi!

No dobro, svatko se opet vratio na svoje mjesto, još jednom provjera listića za svaki slučaj, iako već znamo i koordinate svakog slova i brojke na tom tankom komadiću papira. Na 5 eura, dobio sam 1.390 eura! Kakav ulov! Kakav bod u gostima, holivudski happy end, vatromet, uspon na vrh svijeta, vulkanska erupcija, osvajanje svih prvenstava, svih liga u svim sportovima! „Fly with me!“ od Sinatre mi odzvanja u ušima, dok lebdim iznad sobe, izlazim lagano kroz prozor, osjećam kako mi ni zrak ne pruža otpor, nego me uzdiže i nosi visoko iznad grada. Mjesec se smješka i namiguje, pokazujući mi da je sve sređeno za mojih 5 minuta. Grad se budi, svi prodajni artikli su izašli na krovove svojih trgovina, da pozdrave mene i moje tek stečeno bogatstvo, u nadi da će netko od njih biti kupljen i izbavljen iz strašnih trgovačkih okova. Zgrade se njišu u ritmu jazza, putokazi su poprimili nove natpise, Sejšeli samo 10 km, Miami Beach 5 km, Teneriffe 2 km, Jamajka i Kuba samo pravo… Sve je sada na dohvat ruke! Ulične lampe tresu sa sebe snijeg i navlače kupaće kostime, borovi se pretvaraju u palme i svi me pozdravljaju dok ja u fraku, sa cilinderom u ruci i dugačkim štapom, skakučem s oblaka na oblak. Sinatra me prati u stopu, s istim frakom, cilinderom i štapom, poklanjajući nam sve svoje hitove, jedan za drugim. Svi plešemo, sve se vrti, ispod nas se sve pretvorilo u jedan veliki blještavi Las Vegas, a iznad nas samo zvijezde mudro i smireno promatraju sav taj urnebes. Odjednom me nešto vuče nazad, istim putem, kao da je netko pritisnuo dugme za premotavanje. Mjesec, zgrade, ulice mi mašu, dok Sinatra ostaje na jednom oblaku, izbacuje onako frajerski ruku prema meni, te kažiprstom i palcem kao da puca u mene, namiguje u stilu „vidimo se drugi put“. Stan iz kojeg sam izletio, uvlači me kroz isti onaj prozor i prikucava za kauč, dijeleći sa mnom spoznaju ostale ekipe da nemamo ni kap alkohola, a ni sve skupa 5 eura kako bi otišli negdje van slaviti. Sjedimo tako presretni, što sam se bar ja riješio financijskog problema, bar polovično. Ne preostaje nam ništa drugo, nego maštati o svemu što bi se moglo s tom lovom, te kako bi bilo fino da nam svima uleti jedan takav iznos.

Sutradan idem do veselog orijentalnog gospodina sa zlatnim lancem i šarenom košuljom, pored njega su još dvojica i raspravljaju nešto na turskom. Predajem mu listić i doživljavam u sebi promjenu iz čovjeka u pravu psinu. Drago mi je što ću mu sada uzeti lovu i promatram samo njegovo lice, da vidim kakav će izraz složiti kada ugleda cifru koju treba isplatiti. Iznenađeno je podigao obrve i odmah dao listić ovoj drugoj dvojici. Mislim si, ovi su zaduženi da razbijaju sve one koji stvarno misle ako su pogodili nešto, da će im to biti i isplaćeno. Sad sva trojica nešto komentiraju, ali po mojoj slobodnoj procjeni, mislim da mi jebu mater na turskom. Jedan od njih me na lošem njemačkom pita, da li sam ja nekakav veliki stručnjak, dok sam pet neriješenih pogodio. Rekoh skroz ozbiljno da jesam, naravno, gdje si vidio da neko ovako pogađa neriješene. Imam i sistem, odaberem 5 utakmica, uzmem vagu pred sebe i stavim sa svake strane po 1 kg. Lijevi uteg je jedan tim, desni uteg je drugi tim. Ona strane koja prevagne, igram za taj tim. Nećete vjerovati, evo svih 5 puta je vaga bila na egalu, tako da šta ću, odigrah sve neriješeno. Gledaju me blijedo. Uzimam pare, zahvaljujem se, hvatam se magle i to vrlo brzo, a vas trojica sišite veslo, kladioničarsko.

Novinar Večernjeg lista s kojim smo stupili u kontakt, tražio je od nas par slika kako bi ta naša priča izgledala skroz spektakularno. Kako je dogovoreno, bilo bi baš fora, da imamo nekakvu sliku gdje se vidimo mi i eventualno pruga koja vodi u daljinu. Asocijacija na naš daleki put vlakom u nepoznato. Naravno da tu ideju nije imalo smisla nikako drugačije shvatiti, nego doslovno. Izrecitiravši tu zamisao ostatku ekipe, odlučili smo organizirati jedan mali fotoshooting na nekakvoj najbližoj pruzi. Vikend smo nekako svi imali vremena i Brane predloži da odemo do jednog dijela pruge, kojim voze prigradski vlakovi, takozvani S-Bahn. Taj dio pruge mu je bio izuzetno poznat, budući da je kao klinac jednom toliko iživcirao starce u autu, da su ga zajedno sa sestrom izbacili van i poslali ih da zadnjih 200-300 metara na putu kući, prevale pješke uz prugu.
Nedaleko od stanice Pasing parkirali smo aute i kroz nekakvo žbunje nabasali na prugu. Bio je to očito prometniji dio željezničke infrastrukture oko grada Minhena, budući da ispred nas nije bila jedna pruga, nego njih pet. Na zadnjoj, brojeći od nas, stajala je demonstrativno ogromna kompozicija najnovijih, tek proizvedenih BMW-ova, stisnutih na dva kata i raspoređenih na otprilike 10-15 vagona. Nije bilo vremena diviti se tom ponosu bavarske prijestolnice, budući da smo od cijeloga dana, odlučili se slikati kratko prije nego što će pasti mrak. Poredali smo se na prugu, najmaštovitije što smo mogli, poput nekakve momčadi koja se slika uoči početka utakmice. Naravno Branetova sestra, stojeći sa svojih 1,60 cm direktno ispred nas, mogla je vidjeti ništa drugo nego samo nas. Da bi dobili sliku gdje se vidimo mi i u pozadini pruga, trebali smo očito zamoliti Raziju Mujanović da nas slika. Kako god, morali smo hitno smisliti drugu pozu, budući da je sunce polako zalazilo. Probali smo jedni iza drugih, ali ni tu se ne vidi pruga koja vodi u daljinu.

Netko je u tom trenutku došao na ideju da legnemo poredani na prugu, poput sardina jedni pored drugih, tako da nam glave i noge prelaze preko željeznih tračnica. Naravno da su takve predivne i originalne ideje bile uvijek objeručke prihvaćene. Tako smo se našli ležeći na prljavoj pruzi i blejeći u nebo, pokušavajući istovremeno Branetovoj sestri dati zadnje upute šta bi sve trebala uhvatiti u taj kadar. Tako zumirajući na fotoaparatu nas i prugu, uhvatila je još usput i vlak u daljini koji je od svih tračnica, svom brzinom jurio upravo našom tračnicom, naravno prema nama. Ta informacija dok je došla do nas, te dok smo shvatili da nije zajebancija, vlak je već prevalio dobar dio puta i bio već toliko blizu, da smo se u frci i panici pobacali u žbunje, kroz koje smo se maloprije oprezno probijali do pruge. Vlak je proletio svom žestinom, ispuštajući još užasno iritantan zvuk sirene, s kojom recimo da nas je strojovođa želio pozdraviti, onako usput. Nakon što je sve opet bilo čisto, izronili smo iz onog žbunja skidajući i tresući granje sa sebe, ne bi li se opet mogli uvaljati na prljave tračnice. Mlada umjetnica je opalila par snimaka i sa materijalom u rukama, mogli smo otići živi i zdravi zasluženo na pivu. Provlačeći se opet oprezno kroz žbunje, na putu prema autima, odjednom se u daljini čula opet sirena, ovaj put ne ona iritantna od vlaka, nego ona poznata zavijajuča, koju koriste vozila javnih službi. Kao u akcijskim filmovima, uz škripu kočnica, na sred ceste su se popriječila dva policijska kombija. Promet na cesti se zaustavio, a iz kombija je izletjelo desetak policajaca u uniformi i civilu i pobacalo nas na haube naših auta. Sa raširenim nogama i rukama stajali smo u šoku, okrenuti leđima policiji, nadajući se da je sve ovo neka velika zabuna. U jednom trenutku pored nas se pojavljuje frajer u civilu, sav izvan sebe, javljajući preko toki-vokija sa teškim bavarskim dijalektom da su stigli na vrijeme i da je situacija pod kontrolom.

„Dobro jeste vi normalni, jel mi može netko od vas totalnih idiota objasniti šta se ovdje sada događalo?“ bilo je prvo s čim nam se obratio.
„Pa…“, počeli smo svi mucati. „N-ništa, samo smo se malo... aa, slikali uz prugu.“
„Slikali ?“ povisio je još ton. „Upravo nam je javljeno da se grupa ljudi kolektivno pokušava ubiti, ležeći na pruzi i čekajući da ih vlak zgazi. Cijeli promet je radi vas kretena obustavljen.“
Pošto smo svi bili u kockastim dresovima, ne bi li naša slika na pruzi još zanimljivija bila novinama uoči nogometnog prvenstva, još je u totalnom deliriju prokomentirao: „Šta ste vi, neka jebena sekta ili šta?“

Biće da nas onaj strojovođa nije sirenom pozdravljao, nego je naprotiv istog trenutka obavijestio centralu o našim samoubilačkim namjerama. Centrala je digla uzbunu i zaustavila sve slijedeće vlakove na toj dionici. Promet prigradskih vlakova koji prolaze ovom stanicom bio je još 30 minuta obustavljen, dok nisu ukinuli alarmantno stanje. Nama su zapisali imena i adrese, obećali nam kaznu za ovaj naš pothvat i poželjeli nam puno sreće na svjetskom prvenstvu u Japanu. Sjeli smo u auta, ne znajući šta drugo nego ipak otići na planiranu pivu. Toma je samo dobacio:
„Koliko može koštati obustava prigradskog prometa na pola sata ?“


Post je objavljen 18.05.2018. u 10:05 sati.