16.05.2018., srijeda
Pripreme za put
|
Dogovor je pao u «Lamm’s»-u, jednom starom tradicionalnom bavarskom restoranu, smještenom u podrumu, točno ispred južnih vrata staroga grada u Minhenu. Krčma napunjena starim, masivnim drvenim stolovima, drvenim stolicama, drvenim kotačima na zidu, drvenim strijelama, drvenim vješalicama, drveni tanjuri, drveni lusteri, drvo, drvo, drvo. Plus parket još. Ako je ovaj restoran i postojao prije 70-ak godina, sigurno je bio zabranjen ulazak vojnicima koji su imali zadužene bacače plamena. Koji kad bi se oduzeli pivom, počeli bi jedni druge u totalnoj euforiji i deliriju rokati vatrom iz tih strojeva. Usput bi mogli slučajno naškoditi i drvetu, kojeg je teško promašiti ovdje i koji teško podnosi vatru, tako da sam sve sigurniji da se nisu okupljali ovdje. Uglavnom, ovaj fini drveni prostor je otvoren 24 sata na dan, tako da je i utočište svim mogućim noćnim pticama. I onima koji jutrom započinju dan kao i onima koji jutrom okončavaju noć.  Sjeli smo se za ogroman, naravno drveni stol i naručili po pivu svaki. Konobarica se dogegala do nas u bijelom naboranom padobranu, koji ovako izgledom, baca malkice na košulju. Sva ta tkanina bila je pohvatana i utegnuta tradicionalnom haljinom na tregere, koja je i dužinom i izgledom ličila kakvoj zavjesi iz nečijeg dnevnog boravka. Dakle ta mrvica od konobarice nam donese 6 krigli ili 6 litara piva, noseći ih sve u jednoj ruci. Samo jedna ta krigla sa litrom piva je teža od 2 kg. Zglob desne ruke joj je bio stegnut širokom kožnom narukvicom, vjerojatno iz nekih dobronamjernih razloga za taj zglob, npr. da ne iskoči odjednom iz čista mira. Naplati žena odmah, čisto da se ne ostavi trunke prostora slučajno omakloj gostoljubivosti. Nazdravilo se čvrstoj volji i nevjerojatnom talentu svih nas da se napokon susretnemo. U međuvremenu su Gregor i Robert ipak odustali, tako da smo petorku činili Brane, ja, Toma, Marijo Ivanović i Marijo Suman. Oba Marija su iz Kaštela pored Splita, dok je Toma iz Jastrebarskog pored Zagreba. Ili pored Karlovca. Uglavnom može da bira. Toma je sa 20 godina najmlađi, Ivanoviću su 21, Suman je 22. Sva trojica su rođeni u Njemačkoj, ali su do te tužne 1991 odrastali u Hrvatskoj. Ili točnije u Jugoslaviji. Brane je kao i ja rođen u Brodu, ali je za razliku od ostalih odrastao u Njemačkoj. Iako smo prije skoro 4 godine bili zajedno u Francuskoj, na svjetskom prvenstvu, nismo inače nešto previše vremena provodili zajedno. Osim što bi redovno jednom mjesečno slučajno nabasali jedni na druge, na razno raznim mjestima i u razno raznim situacijama. Unatoč tome nisam niti sekunde sumnjao da se okupila dobra ekipa, jer sam znao da su svi redom zajebanti, flegme i glavno, nitko nije naporan ili problematičan. A bar meni je to vrlo utješna činjenica. Suman i Ivanović su ove jeseni upisali građevinski fakultet i već se misle ispisati, Toma je je vrlo ekonomično od svih ekonomskih fakulteta u Minhenu upisao onaj u sat vremena udaljenom Augsburgu, a Brane je odlučio poslije ljeta emigrirati u Zagreb, upisati novinarstvo i postati sportski novinar. Prvu točku dnevnog reda otvorio je Toma pitanjem: „E ljudi, kolko ćete vi sendviča nositi?!?“ To je bio presudni trenutak gdje je pod hitno trebalo odlučiti kako će se razgovor dalje odvijati, ozbiljno ili kroz zajebanciju. Pričalo se dalje o čarapama, da li ponijeti dvoje, troje i prati ili ponijeti toliko da ih možemo bacati nakon upotrebe. Kad smo se zadnji put napili zajedno? Jel ima tko kakvu curu, pa makar na posteru? Kakvih konzervi bi trebalo ponijeti, od goveđeg mesa, piletine ili riblje? Ili ćemo ih kupiti u Rusiji? Ali u Rusiji nećemo znati pročitati na konzervama ništa, možda uzmemo pseće?! Hoćemo nositi kupaće, možda se negdje ukaže prilika da se i okupamo. Zašto nismo bogatuni, nego se moramo misliti hoćemo li i za ovu šestu rundu imati ili ne. Što ako se vratimo kao skroz drugi ljudi, što ako nas taj put totalno promjeni, mislim to se događalo drugima, možda će se i nama dogoditi?! Uskoro je bilo oko 1 ujutro, trebalo se polako krenuti da bi se zadnji metro uhvatio. Na izlasku iz restorana zaključismo da je «transsibirska» pojam za vlak a ne nekakve usoljene ruske sardine. Takvo razbacivanje znanjem je jednostavno zahtijevalo novi sastanak, čisto da dokažemo samima sebi, da ipak možda i znamo kako ćemo doći do Japana, ako to već nećemo učiniti avionom. Slijedeći sastanak je prošao sa nevjerojatnom dozom shvaćanja odluke koju smo donijeli i odlučnosti da istu sprovedemo do kraja. Možda je to i zbog toga što je svatko imao samo za jednu pivu? Sve u svemu, sastanak je stvarno ličio na nekakav sastanak. Donesen je papir, čak se nađe olovka negdje i zacrtaše se točke kojih bi se svatko od nas trebao slijedećih dana prihvatiti. Podijelili smo si podjednako zadatke, svatko je trebao da se dokopa bilo kakvih informacija o vlaku. Jedino što se znalo, vlak ide od Moskve do Vladivostoka. Gdje je Vladivostok? Šta kada dođemo tamo? Koliko nam treba do «tamo»? Kako ćemo dalje do Japana? Jel se može cijelo putovanje izvesti, bez da koristimo avion? Neki od nas su bili više za verziju putovanja, ajde samo da se krene i «boli nas neka stvar za sve». Dok su drugi ipak pokazivali više zanimanja, da se tu za svaki slučaj sve organizira, ne bi li se izbjegle nepoželjne situacije. Ne znam, npr. da dođemo do Vladivostoka i skužimo da možemo jedino plivajući do Japana. Što je svakako bila dosta odgovorna i zrela zamisao, ali se tu istodobno gubilo dosta na spontanosti i totalnoj nepredvidljivosti događaja, koji na kraju i čine jedno takvo putovanje izuzetno zanimljivim i nezaboravnim. No svejedno, počelo se nešto događati, slijedećih tjedana potrošilo se vremena i vremena na pročešljavanju svih internet stranica koje i blago imaju veze sa Moskvom, Vladivostokom, Rusijom, Japanom, Niigatom. Tako je na jednoj stranici pisalo kako je Niigata vrlo popularna kod homoseksualaca, te ako se izjasnimo kao heteroseksualci, možemo dobiti popust u hotelima? Siječanj je ponosno započeo 2002 godinu, predstavljajući se u svojoj raskoši bijele boje i niskih temperatura. Snijeg se jednostavno istovario nad gradom i sad leži tako tu. Sve škripi dok gazim kroz taj bijeli tepih i ježim se istovremeno na taj zvuk. Upravo pahulje veličine lubenica lijeno i polako dolijeću, da bi već u slijedećim sekundama počelo sipati kao da je netko krenuo soliti odozgo. Biće da je negdje gore termostat ili kakav filter, uglavnom ni jedno ni drugo ne funkcionira baš najskladnije. Zašto neki ljudi unatoč svim vremenskim neprilikama uspiju doći na vrijeme na posao? A ne ovako kao ja, zakasnim i po suncu i po kiši, po suhom i po poplavama, svaki put po 20 minuta. Nikada me tih 20 minuta još nije izdalo. Dakle uspio sam naći posao! Jedan od velikih koraka ka ostvarivanju cilja. Još je zanimljivije da je tvrtka gdje radim, predstavništvo jedne japanske kompanije u kojoj na moje oduševljenje radi i dosta ljudi iz zemlje izlazećeg sunca. A to opet znači da će se upravo te ljude moći gnjaviti za dodatne informacije oko našeg putovanja. Dani su prolazili i imao sam prilike i raditi s nekoliko Japanaca. Pri svakom pitanju, što se tiče traženih informacija pokazali su se uvijek prilično polaskani da se uopće zanimam za njihovu zemlju, a kamoli da još želim otići tamo i to ne poslovno, nego privatno! Ponudili su se da će pogledati što god budem trebao na internetu, kod njih, kod kuće, jer tamo imaju japanske Windowse. Super, mislim si, to je već ogromna pomoć, ionako kad otvorim neku japansku stranicu, rijetkost je da bude nešto i na engleskom. Tako sjedim jedan dan i upravo se davim sa kompliciranim sendvičem, majoneza po majici, list salate na obrazu, kad dolazi odjednom Kumi. Japanka koju sam već imao prilike upoznati, jer me jučer zasula sa poslovima koje sam trebao za nju obaviti. Baš tih dana smo imali problema sa pronalaženjem bilo kakvih informacija o Niigati, te o željezničkim linijama između tog mjesta i Tokija, pa odlučih nju priupitati. Možda joj baš netko od rodbine i prijatelja upravlja nekakvim vlakom na toj liniji, možda je ona prije ovog posla slučajno bila kondukter ili strojovođa? „Ej Kumi, ćao, mogu pomoći kako?“ odlučih pokazati svu svoju pristojnost, ali mislim da je skužila s obzirom na jučerašnji dan, da sam izuzetno ironičan. „Ma ne, joj, oprosti ako sam ti jučer previše posla zadala!“ „Ma kakvi, ni slučajno, pa zato sam tu, da vas rasteretim koliko god mogu“, mislim si streljat ću te ako me opet zatrpaš s tolikom hrpom papira, da me ljudi bagerom moraju tražiti ispod te gomile. „Nego Kumi, oprosti, jel te mogu nešto pitati?“ još sam dodatno složio neku umiljatu, poluglupavu facu. „Da, naravno!“ „Imam ovdje cijene brzih vlakova u Japanu, ali u jenima. Jel bi mi mogla otprilike preračunati koliko bi to bilo u euru ili dolaru? Ja sam računao, ali je nemoguće da ispadne karta od Niigate do Tokija samo 5 eura. Ili sam ja nešto krivo prepisao, pošto je ta internet stranica bila samo na japanskom ili sam krivo računao?!“ „Pa mogu ti probati pomoći, ali ne znam ti ja baš puno o Japanu, ja sam ti inače iz Kine!?!“ Čuj Kine?! Eto, kako čovjek u sekundi ispadne konj! Tko bi rekao, cura nekih 1,50 visoka, izgledom nema sumnje da je Azijatkinja i to ne iz Irana ili Indije, nego Azijatkinja iz istočne Azije. I uz sve to radi u predstavništvu jedne japanske tvrtke u Njemačkoj. Ali ne, ona mora baš biti iz Kine. I to još saznam na najelegantniji način koji je bio izvediv. Šta sad dalje joj reći ili je pitati? „Pa dobro, ali to je tamo tvoj kraj?!“ Kumi se nasmijala i još rekla da će mi pomoći, samo sad trenutno ima dosta posla. Kasnije me nisu tražili bagerom pod hrpom papira, nego je ona bagerom nabacivala te papire i dokumente, koje bi ja trebao za nju da sredim. Ništa, slijedećih dana kad bi susreo Japance, gledao sam ih sve i jednog ispod oka. Doživljavao sam nevjerojatno inteligentne spoznaje, da ima i drugih narodnosti iz istočne Azije, a da nisu iz Japana. Nevjerojatno je što se sve može naći na Internetu. Gledajući tako nešto o Vladivostoku nabasali smo na stranicu, gdje je jedan Nijemac opisivao svoje pustolovine, putovanja po tom dijelu Azije. Tako se na toj stranici može pogledati interijer jedne slastičarnice i poslušati zvuk u istoj!! Zamisli, uložiš hrpu love, kupiš PC, platiš i Internet i sve to da bi na kraju naišao na stranicu na kojoj možeš ni manje ni više, nego slušati što se događa u jednoj slastičarnici u Vladivostoku!? Internet je zakon! Bile su tu i lokalne novine koje su imale svoju web stranicu, na kojoj su upravo bile slike kako je taj grad pogođen nevjerojatnom snježnom olujom i užasno niskim temperaturama. Mislim si, valjda će biti bolje do ljeta. Možda ćemo imati sreće kada dođemo tamo, da ne moramo baš u skafanderima hodati ili izlaziti u šetnju u vrećama za spavanje i omotani u raznorazna krzna. Odmah pored članka o snijegu je i udarna vijest o mafijaškim obračunima u Vladivostoku. Netko nas je već bio onako usput upozorio, da se čuvamo u tom gradu, da je navodno najkorumpiraniji u cijeloj Rusiji. O Rusiji sam se naslušao već jezivih priča i nagledao svakakvih reportaža na TV-u. Čak da prijevoznici iz Njemačke samo u konvojima putuju prema Moskvi, nitko se ne usudi sam sa kamionom krenuti na put. Šanse su obično pola-pola da će se ostati bez kamiona, a u najgorim slučajevima i bez života. Pa šta se onda događa u tom gradu, ako se tamo još krema ruske mafije nalazi? Da sve bude još zanimljivije, baš kad je Suman pokušavao u dnevnom boravku pred TV-om uvjeriti svoje roditelje, da mu ipak ne prave probleme oko odlaska i da će u Rusiji i Vladivostoku biti sve ok, na TV-u dođe reportaža kako su jednog njemačkog turistu ubili u Vladivostoku zbog par dolara. Starci su se tih dana počeli sve više i više bojati, da to nisu samo puste priče nego da mi stvarno planiramo otići vlakom u Japan. Od ostale četvorice su se roditelji i znali međusobno, pa su počeli osnivati koaliciju i kampanju protiv našeg odlaska u Japan. Čak su se počele događati i prave zavjere. Pogotovo kad bi se pokušalo nazvati nekoga od ekipe na kućni telefon. „Dobro večer, jel bi mogao dobiti Marija?“ „Nije ti Marijo kod kuće.“ „Pa dobro, ništa onda, jel bi mu mogli reći da ga je Saša zvao, pa nek se javi.“ „A, ma nije ti on kod kuće, ne znam, vidjet ću!“ „Aha, pa dobro onda, hvala Vam, laku noć.“ Poslije bi se dotičnoga dobilo na mobitel i saznalo kako sjedi u svojoj sobi i nitko mu nije spomenuo da je poziv za njega. Stvarno su nas jedno čitavo razdoblje na sve moguće načine pokušavali odgovoriti od tog putovanja. Moji nisu ništa rekli. Vjerojatno su mislili, šta ćemo se svađati s njim uzalud, kad ionako zbog love neće na kraju otići, samo prodaje okolo šuplju priču. No odustajanje nije bilo ni pod jednom dnevnom točkom bilo kojeg dana, pa ipak nas je ta ideja držala kao malu djecu, kad im se obeća igračka ako budu dobri, peru zube, ne lome kosti mlađem bratu ili sestri. Svi ti dogovori i planiranja jednostavno više nisu bili izvedivi preko telefona ili povremenih sastanaka, situacija je zahtijevala redovnija viđanja. A za stalne posjete kafićima nismo ni imali love, pogotovo ako smo mislili nešto ostaviti i za Japan. Kao alternativno rješenje za ovakve probleme, bila je Ivanovićeva soba u podrumu zgrade, gdje su on i starci stanovali. On je u toj zgradi preuzeo ulogu domara i brinuo se ako bi stanarima nešto zafalilo. Zahvaljujući privilegiranom statusu u toj zgradi, dobio je na raspolaganje jednu prostoriju u podrumu, u koju se ulazilo kroz prolaz za podzemne garaže. Soba je bila namijenjena za potrepštine jednog domara, kao što su alat, metla, ostava za kojekakve u tom poslu bitne stvari. Odlučili smo da naše sastanke premjestimo na tu lokaciju. Nismo morali platiti piće da bi mogli sjediti i pričati, nismo morali čekati hoćemo li jedan drugoga moći dobiti na telefon ili ne. Nismo se morali nadati da li će netko od nas ostati napokon sam kod kuće, da pozove cijelu ekipu, da nikome ne smetamo i da se nitko ne buni jesmo li glasni i je li već kasno. Tu večer sam se dogovorio sa Branetom da se nađemo na Goetheplatzu, te da autom odemo do Ivanovića. Brane je već masu puta bio tamo i znao je prvenstveno gdje se to nalazi. Bolji razlog nije mi ni trebao, jer je meni nedostajao taj osnovni, da znam gdje je to i kako da dođem do tamo. Naime Marijo je rekao da će on već biti u sobi. Da bi se došlo do prolaza za garaže, a tek onda do sobe, mora se ući na vanjska vrata zgrade, a ona su zaključana. Pošto je u podrumu, mobiteli nemaju signala, tako da ga se ne može ni nazvati. A na mobitel se ionako skoro nikada ne javlja, jer misli da ga zove upravo nekakav stanar, koji je baš sada izgubio ključ od stana ili mu je u stanu nešto riknulo. Zvoniti njemu u stan, nema smisla, jer on nije tamo, nego u toj sobici koja nema svoje zvono. Jedini način koji se nudio je, da se dođe do jednog kafića koji je bio iznad te sobice. To je ustvari klub navijača Galatasaray Istanbula. Ispred tog kluba je nešto kao šaht u kojem se skriva prozorčić od te sobe. Mogu se misliti sada kako je tim Turcima, koji uz pivu komentiraju podvige njihovih obožavanih nogometaša, bilo gledati nas kako dolazimo do izloga tog kafića, saginjemo se kratko i urlamo nešto. Tako je bilo i ovaj prvi put. Parkirali smo auto u jednoj uskoj uličici, točno ispred vile iz koje probija žarko crveno svjetlo. Iste boje je i neonska reklama na kojoj stoji «1001 Nacht». Ulaz u tu vilu čuvaju ogromni kameni lavovi i zmajevi, koji se nalaze tik uz ulazna vrata, iza kojih se ugnijezdio jedan od elitnijih bordela Minhena. Cijela ta ulica, koja vodi prema zapadu Minhena, zakrčena je autima. Oni u koloni su od mušterija, a oni desno parkirani u kojima je mala svijetloplava neonka, sjede dame i reklamiraju polugola tijela. Inače se u toj ulici, u kasnim satima, promet prema zapadu odvija užasno sporo. Upadne li se slučajno autom u tu ulicu, treba u prosjeku 15 minuta da se pređe tih 200 ili 300 metara. Jer svatko voli dobro pogledati šta se nudi, koja je cijena, šta je u cijeni uračunato ili jednostavno samo razgledavati kao u šoping centru. Dakle auto smo parkirali na sigurnome mjestu i krenuli na drugu, pitomiju stranu ulice, da malo vičemo ispred turskog kluba. Nakon što smo performans dozivanja Marija izveli urlanjem na jedan nedužan šaht, Suman nam je otvorio vanjska vrata. On i Toma su malo prije nas stigli i prošli kroz isti sistem dešifriranja lozinke pri ulasku u zgradu. Dok idemo kroz hodnik, Suman nam pokazuje da budemo tiši, možda netko od stanara naleti iz garaže. A ipak ne bi trebao nitko drugi znati, da prostorija za domara i ne služi baš samo toj svrsi. Već od prije sam znao da se oni tu skupljaju, čisto da se malo zapije prije odlaska u grad. A isto tako znam da se često ostajalo samo na tom zapijanju i na kraju se u komiranom stanju feštalo do rano u jutro. Otvaramo vrata i ulazimo u pretrpani ćumez, koji nema više nego 3x3 metra. Oznake: nogomet, svjetsko, prvenstvo, rusija |
