Pregled posta

Crveni trg

Red na ulazu je ogroman i čine ga Japanci. Ako im je njihov vodič prodao foru sa fotoaparatima, a u to ne sumnjam, bogami taj netko je omastio brkove za cijeli mjesec. Pored tog reda sa Japancima nalazi se još jedan mali, uži prolaz, gdje stoje ruski vojnici. Naš vodič vadi iz novčanika 100 rubelja, koji su navodno za naše fotoaparate, prolazi pored jednog od vojnika i gura mu novčanicu u ruku, okrečući dlan prema njemu, ne bi li slučajno nitko drugi primjetio da mu ovaj daje lovu. Pokazuje drugom rukom da nas je pet, vojnik klima glavom kao sve je u redu i pomiče se u stranu da mi možemo proći. Smijuljim se ali oprezno, jer upravo sam ovakve fore i očekivao, nakon strašnih priča o Rusiji, krađama, korupciji, mafiji i svemu tome što istočnu Europu čini pustolovnijom od zapadne. Samo što smo ušli, vodič počinje svoj monolog nevjerojatnom brzinom:
„Dakle, ono tamo vam je katedrala Svetog Vasilija Blaženog i sagrađena je sredinom 16-og stoljeća u čast ruske pobjede nad Tatarima. Legenda govori, da nakon što je katedrala izgrađena, Ivan Grozni je upitao svog arhitektu da li bi mogao opet tako nešto lijepo da sagradi, na što mu je ovaj odgovorio sav sretan da bi mogao još i lijepšu katedralu sagraditi. Tako da je Ivan Grozni naredio da se arhitekti iskopaju oči, kako ne bi nikada više, slučajno nešto lijepše od ove katedrale napravio“ pogledava nas Aleksandar sa ironičnim osmijehom.

„Ah, zato Grozni…“
„Bravo Ivane!“
„Da se vratimo na katedralu, u njoj su se krunili svi ruski carevi, prije nego se zvala ovako, imala je drugačije ime, ali sada da vam ne govorim ionako ćete zaboraviti“.
„Pa dobro kako se zvala?“ Naravno da je čekao da ga pitamo. Pogledava nas onako sumnjičavo ispod oka.
„Dobro, u početku se zvala Sobor Pokrova ili na engleskom Katjidral of d Jintersešn of d Vjirđin on d Mot.“
Gledamo se blijedo.
„Šta reče?“ pita Brane.
„Neam pojma, neki sabor i neka djevica valjda u saboru“ reče Toma uživajući što ovo sve više poprima oblik parodije, nego stvarnog kulturnog uzdizanja.
„Sada je poznatija kao katedrala Svetog Vasilija Blaženog“, prekida ga vodič „u njoj su se krunili svi ruski carevi, sama crkva je više puta jedva živu glavu izvukla. Druga legenda govori da ju je pametni Napoleon htio ponijeti sa sobom u Francusku, no kako je to naravno tehnički neizvedivo bilo, odlučio je pri povlačenju svojih trupa da ju sravni sa zemljom. Taman kada su uperili topove prema crkvi, iz vedra neba se spustio neviđeni pljusak, koji je smočio barut i spriječio Francuze u njihovoj namjeri. Poslije su došli komunisti koji su ubili glavnog svećenika, zaplijenili svu imovinu i otopili zvona kako bi pravili topove i drugo oružje. Staljin ju je mislio ukloniti kako bi imao više mjesta za manevriranje svojim paradnim vozilima, no jedan arhitekt i kulturni zaljubljenik je prijetio da će si prerezat vrat na stepenicama katedrale. I iz nekog razloga Staljin je poštedio katedralu i nagradio smjelog heroja sa pet godina zatvora.
Katedrala je otvorena od srijede do ponedjeljka za razgledanje, šta je danas?“ trza nas Aleksandar iz zamišljenosti.
„Utorak“, svi ćemo u jedan glas, kao u prvome osnovne.
„E to znaći da nećete u razgledavanje katedrale, a kako se prije zvala katedrala?“ gušta nam vodič, svjestan da ima sve pod kontrolom.
„Eh... neam pojma, sabor nešto...“, pogledavamo se ko zadnje kokoši.
„Ha!“ sav sretan, „Jesam vam rekao da nećete pojma imati kako se prije zvala, dobro je ako zapamtite ovo novije ime“, okreće se sav zadovoljan, stavlja ruke na leđa i kreće dalje.
„Na Crvenom trgu su prije bile drvene kuće, koje su često izazivale požare, zbog čega su i uklonjene, pa je jedno vrijeme ovdje bila tržnica koju su zvali Požar ili spaljeno mjesto. Uglavnom Crveni trg nije crven zbog komunizma ili ovih zidova okolo koji su crveni, nego na ruskom ta riječ isto znači krasan ili lijep, no na kraju je svima znan kao Crveni trg, crvene boje, pa da sada ne kompliciramo, ostavimo ga takvim.
Kada je Staljin počeo organizirati svoje vojne parade, porušio je još par zanimljivih zgrada oko trga, kako bi stvorio više mjesta za sve te tenkove i vojnike. Kao npr. ova Voskerenskije vrata kroz koja ste prošli pored muzeja. Ona su početkom 30-tih srušena, a ponovno su sagrađena tek 1996 godine. Možda najveće parade su bile 1941 kada su pred Moskvom bile njemačke trupe i kada je crvena armija direktno s trga marširala u bitku. I po završetku rata 1945, kada su pri pobjedničkoj paradi bacali osvojene njemačke zastave pred Lenjinov mauzolej, na kojem je stajao Staljin. Danas je Crveni trg oko 500 metara dugačak i 150 metara širok. Ovdje s desne strane, ispred zidova Kremlja su sahranjeni mnogi vojnici, ali isto tako i poznatije ličnosti...“

Aleksandar nam nevjerojatnom brzinom gura informacije u uši, lomi usne dok mu slina leti na sve strane, krećemo se od ploče do ploče, od groba do groba i pola informacija pohvatamo, pola proleti samo niz vjetar. Užasno je teško pratiti njegovu brzinu govora, probati razumjeti njega na engleskom, prevoditi si otprilike ono što smo pohvatali i gledati u isto vrijeme u stvari o kojima nam priča. Spominje nam stotine nekih imena, koje prvi put čujemo i sigurno se za njih vežu jako interesantne priče, samo taman što smo počeli kužiti o kojoj osobi prva ploča govori, on je već započinjao priču kod četvrte ploče.
Dolazimo do Lenjinovog mauzoleja, Aleksandar kao da je pobjegao iz Duracellove reklame o baterijama koje vječno traju, čovjek se ne gasi ni sekunde.

„Lenjinov mauzolej kakvog sada vidimo je sagrađen 1930 godine, dok je on umro 1924 godine od posljedice četvrtog srčanog udara. Neki kažu da je za smrt zaslužan i atentat 1918, budući da mu jedan metak iz vrata nikada nisu uspjeli izvaditi. I dan danas se spore oko toga da li je unutra pravo tijelo ili od nekoga drugoga, budući kako prijašnja vlast, tako i sadašnja nisu željeli otkriti na koji način su tijelo održavali takvim, kakvo je izloženo unutra. Kada bi se održavale parade, na mauzoleju se obično nalazio cijeli partijski vrh države, zajedno sa vrlo važnim gostima. Tako je i Fidel Castro stajao ovdje, dok su ispred njega paradirale dalekometne rakete. Nakon što je pokušan atentat na Gorbačova, pri jednoj takvoj manifestaciji, zabranjeno je daljnje sjedenje i izigravanje idealnih meta na mauzoleju. Vi ćete sada ući u ovu zgradu i vidjeti Lenjina. Fino se ponašajte, unutra je dosta mračno zato pazite na stepenice i nemojte slučajno slikati unutra, to je najstrože zabranjeno. Ja ću vas do tada pričekati vani kod izlaza.“

Jadan čovjek, sigurno više ne može smisliti ni Lenjina, ni tu zgradu u kojoj leži. Ulazimo polako u nekakvom poluformiranom redu, totalno smo okruženi Japancima. Nekako mi tužno djeluju, kao jedno veliko pogrebno društvo na ekskurziji. Svi su u tamnim odijelima, kravate, bijele košulje, kao da ih je Tarantino izmislio. Svaki ima po fotoaparat i kameru oko vrata. Kako li je tek njima bilo reći da ne smiju ništa slikati? Sigurno će jedan od njih, onaj koji pati od klaustrofobije, podivljati unutra i histerično islikati kompletan film direktno Lenjinu iznad face, na što će mu stražari isprazniti pet šanžera u leđa, što drugi Japanci neće moći odoliti a da ne uslikaju i tu onda nastaje totalni masakr. A mi stojimo sa strane u mraku i diskretno navijamo, Hrvatska!.... Dobro hajmo se sabrati, taman ulazimo u mauzolej, ispred vrata su ozbiljni stražari, sa ogromnim kapama i kaputima skroz do zemlje. Prvo se lagano spuštamo niz hodnik. Vodič nas nije zajebavao, stvarno je mračno i jedva se naziru stepenice. Japanci se pridržavaju jedan za drugoga, kako ne bi fulali stepenice, eventualno pali, stvorili buku i opet popušili šanžer u leđa. Vlada sablasna tišina. Svakih deset metara stoji jedan ruski vojnik, promatrajući nas od glave do pete. Iako ima tu dugačku šiltericu koja stvara dodatni mrak u mraku i lica im se samo kroz obrise mogu pretpostaviti, osjećam da me pogledom skenira kao rentgen. Još mi u poderanim jeans hlačama, na koje su prišite crvene kocke, u prljavim majicama sa kapuljačama, okruženi Japancima koji se furaju na film „Reservoir Dogs“.
Ulazimo u prostoriju gdje je Lenjinovo tijelo. U toj prostoriji samo jedan vojnik. Atmosfera još sablasnija, krećemo se polako, pokušavam vidjeti oko sebe hoću li prepoznati ovoga klaustrofobičara koji će izgubiti živce. Ne daj bože da nekome slučajno opali fotoaparat ili da ga ugasi, pa se objektiv krene uvlačiti u kučište aparata, stvarajući taj jedinstveni „uvlačim-se-u-kučište“ zvuk. Ne gine nam svima Gulag, dvadesetak godina na istoku Sibira, mi, Japanci, tuljani i medvjedi. Sjedimo zatrpani snijegom i cvokoćemo „Hrvatska!“...
Put nas vodi u obliku slova U oko podesta sa njegovim tijelom. Evo ga. Sada sam u njegovoj ravnini. Tu leži navodno original njegovo tijelo, čovjeka koji je okončao carevanje i vodio Oktobarsku revoluciju, pokrenuo komunizam i komunističku partiju i prije smrti oformio Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ograđen iza stakla, poput lutke u izlogu, sigurno prepariran i obrađen svim mogućim kemikalijama koje znanstvenici imaju na raspolaganju, kako bi mu tijelo već skoro osamdeset godina bilo ovako očuvano. Obično mi je mozak u najozbiljnjijim situacijama najplodniji za gluposti, ali ovdje sada vlada samo tišina. Svi se polako krećemo jedan iza drugoga, nitko se ne gura, čak se i pravi red oformio. Ne odvajamo pogled od tijela, koje je osvijetljeno blago žučkastom bojom. Izgleda da svatko, htio to ili ne, ukazuje počast ovome čovjeku. Nevjerojatno jeziv i čudan osjećaj. Prolazimo s druge strane, zadnji pogled na Lenjina, mrak, stepenice, Japanci ne gledajući fulaju ih i zapinju za njih, ne sad u kurac poginusmo svi... Al vojnici na izlazu stoje skroz mirno, izlazimo normalno van, živi i zdravi. Niti jedan Japanac nije opalio sliku, niti dobio ispucan šanžer u leđa.

Vodič nas gleda i pita kako je bilo. Ni ne čeka na odgovor, nego komentira:
„Znam, upravo zato ja ostajem vani... Nego, dobro mi došli nazad, da nastavimo sa našom edukacijom. Jedno vrijeme je i Staljin bio položen pored Lenjina, na kraju su ga ipak sklonili, kao gestu destaljinizacije, te je sahranjen na kraju tu iza Lenjinovog mauzoleja. Tu još leže i Leonid Brešnev, Juri Gagarin te Maksim Gorki.“
Meni je još uvijek Lenjin pred očima, strog pogled, bradica, desna ruka stisnuta u šaku, a lijeva ispružena i polegnuta s dlanom na lijevu nogu. Kako ga je kap strefila, tako je i ostavljen u tom položaju. Iza mauzoleja, prolazimo opet pored spomenika polegnutih na travi, Aleskandar nam objašnjava kako su tu sahranjene tisuće i tisuće drugova i boraca. Gledam u taj zeleni komad trave i pokušavam zamisliti kako su jadnici bili dopremani iz nekih mirnih idiličnih sela, okruženih rijekama, pašnjacima i brdima. Prvi susret sa ovolikim gradom nije bio turistički vodič, nego komesar koji je desetorici udijelio jednu pušku i poslao ih da se rame uz rame bore protiv mitraljeskog gnijezda. Isti taj dan bi našli svoje mjesto ovdje, ispod ove zelene površine, da ih jednog dana mogu obilaziti turisti i diviti se njihovoj hrabrosti. Ne znam šta me više sjebava, onaj prizor Lenjina ili ove slike koje mi prolaze kroz glavu dok si pokušavam zamisliti kakav su život i snove imali ovi mladići, dok im sve nije oduzeto u jednom rafalu. Niti znam zašto sam tako fascinantno odlijepio na ovaj komad trave, da se baš toliko zapitam oko svega ovoga. Naravno da Aleksandar ne čeka da se trznem iz mog meditacijskog izleta kroz vrijeme, nego jednakom žestinom izbacuje milion pojmova u sekundi, dok prolazi ispred kamenih ploča na zidu. Svaka ploča nosi ime ili predsjednika, političara, generala, oficira, astronauta ili znanstvenika, čije urne stoje postavljene u zidu, iza svake od tih ploča. Dolazimo do ploče na kojoj piše Josef Staljin.
„Vidite sada, za vrijeme drugoga svjetskog rata poginulo je preko 20 milijuna ljudi, dok je za vrijeme Staljina i njegove vladavine duplo toliko izgubilo živote“, prevrće očima, kao da svaki put kada izgovori taj podatak, ni sam ne može dovoljno da mu se načudi.
„E, kakvih smo mi sve bisera imali u povijesti! Svi koji su bili sumnjičavi ili su predstavljali i najmanju prijetnju ili se jednostavno nisu slagali sa vladajućim Staljinom, politički protivnici, intelektualci, znanstvenici, ratni zarobljenici, svi bi oni završavali gradeći pruge i ceste kroz najnepristupačnija područja u Sibiru, čak i na -40 stupnjeva.“
„-40!! Ma da!“
„Ne zezam se, zimi u Sibiru je ta temperatura normalna. Tek kada je Gorbačov došao na vlast, prestali su ljude proganjati i slati ih u radne logore.“
„Pa Gorbačov je i meni oduvijek izgledao dosta simpatično.“
„Pa, ovdje ga dosta ljudi baš i ne smatra simpatičnim, kažu da je prodao i uništio Sovjetski Savez. No dobro, evo uspjeli smo skoro sve vidjeti za manje od pola sata. Jeste sigurni da ne želite još da prođete Kremljom, da vidite kako to iznutra izgleda?“
„Ne hvala, moramo stvarno ići da stignemo na taj vlak.“
„Onda još samo da vam kažem da ove zidine i kule, u ovakvom stanju u kakvom se sada nalaze, su bile sagrađene još krajem 15-og stoljeća. Čitav Kremlj ima oblik trokuta, zid je preko 2 kilometra dugačak, a tih kula koje vidite ima 20. Eto, tek toliko da imate još par dodatnih informacija. Kako se ono zvala crkva o kojoj smo na početku pričali?“
„E jebiga sad...“, pa gdje nas nađe s tim opet...
„Ma hajde nije tako strašno i ja nekada zaboravim, pa moram u svoje knjige pogledati. A kada nisam siguran, nekada i bez veze izgovaram neka imena i pojmove, ionako sam ja taj koji priča povijest, pa mogu nekada i da ju pričam po svojoj volji.“
„Znači može biti da pola ovoga što ste nam ispričali nije točno?!“ umirem od smijeha, jer mi se čovjek sve više i više uklapa u likove iz Alan Forda.
„Vrlo moguće! A jeste vi čuli sve ovo što sam ja pričao?“
„Pa i ne baš...“
„Eto vidite, onda smo svi sretni i zadovoljni“, smije se opet i tapša nas po ramenima, da pođemo s njim prema središtu Crvenog trga.
„Ja sam inače profesor povijesti, a ovo mi je dodatna zarada“, e tek sada smo se svi pretvorili u uši.
„Još predajem i engleski mlađim uzrastima. Ne može se baš živjeti od profesorske plaće. 5% ljudi u ovoj zemlji zarađuje mjesečno više od 15 tisuća dolara, dok 95% ljudi zarađuje oko 100 dolara mjesečno. Ja sam u ovoj većini. A većina se pokušava snaći kako zna i umije.“
Prilaze nam tri čovjeka u kožnim jaknama sa šubarama na glavi i šubarama na rukama. Pitaju nešto vodiča, a on odmahuje rukom i govori: „Njet Nijemci, njet Amerjikanci... Horvatji.“

Iste sekunde sva trojica razočarano produžuju, bez i najmanje nakane da nam probaju prodati šubare. Sada tek razumijem strahote jednog češkog, slovačkog ili mađarskog turista. Dođe u Hrvatsku na more i mora se suočiti sa spoznajom da ga se u odnosu na Nijemca ili Engleza, doživljava kao nižerazrednog turista te ga se tako najčešće i tretira. Užas, sada bi najradije kupio sve te šubare i donirao ih udruzi „Češky omalovažavanky i diskriminiranky jadransky turisti“. Al nemam para za te šubare, što je onome koji ih prodaje i jasno, tako da ode on naći svog Švabu, Engleza ili Amera. Oni će kupiti, sigurno.
„A šta su ovi inače u životu?“ pitamo nonšalantno, preboljevši već ovu degradaciju.
„Ko će znati, možda inžinjeri, učitelji, profesori kao ja, astronauti, propali političari... nije ni bitno, nema više ideala ni pretjeranog ponosa, svatko gleda da bilo kakvu lovu donese kući.“
„Al dragi su vam odjednom Švabe i Ameri?“
„Naravno, naši najbolji prijatelji!“ smije se vodič i trlja prstima simulirajući lovu „No kada smo već kod love ...“
Plaćamo mu 700 rubelja (oko 25 eura) umjesto dogovorenih 500, jer bio je stvarno genijalan. Toliko je pričao neprestano, da mu je nestalo pljuvačke u ustima i usne su mu poprimile bijeli rub, kao da je danima pješačio pustinjom bez vode. Jedan od boljih vodiča na Crvenom trgu koje sam ikada doživio!
„Evo samo idite ravno i doći ćete do metroa. Nemojte se izgubiti u gužvi, velik je ovo grad.“
„Koliko Moskva ima stanovnika?“
„U gradu živi 12 milijuna stanovnika, dok dnevno kroz grad cirkulira preko 15 milijuna ljudi. Zato pazite na sebe.“
„Hoćemo, hvala Vam puno još jednom, bio je ovo predivan izlet u rusku povijest!“
„Hvala vama, dođite mi opet, niste još Kremlj vidjeli. A ako vas ne zanima Kremlj, nema veze, dođite ovako u posjetu, ja sam tu ionako svaki dan!“
„Može, onda se vidimo, do svidanya!“
„Do svidanya!“



Post je objavljen 28.05.2018. u 10:23 sati.