Moramo stvarno trčati da stignemo na randevu sa misterioznom ženom, koja ima naše karte za Transsib. Silazimo u podzemnu i vozimo se do Komsomolskaya stanice. E ako smo se do sada nagledali baroknih stanica, ovdje smo iz vlaka izašli ravno u Louvre ili u nečiju palaču.
Žuti plafon prekriven sa osam ogromnih mozaika. Na pet su prikazani ruski generali, dok su na preostala tri Lenjin kako drži govor na Crvenome trgu, ruski vojnici ispred Reichstaga u Berlinu i žena kako drži srp i čekić ispred Lenjinovog mauzoleja. Sada definitivno i bez sumnje mogu reći, da su podzemne u zapadnoj Europi „nježničin“ dim u usporedbi sa ovim ovdje. Sjećam se mog posjeta New Yorku i vožnje podzemnom. Strašno. Nebo i zemlja. Dok promatram ovu raskoš jedne podzemne stanice, imam osjećaj da je New York zabit u nekoj siromašnoj zemlji trećega svijeta, dok se mi trenutno nalazimo u gradu jedne od najrazvijenijih zemalja svemira. Izlazimo na Komsomolskaya trgu ili trg Tri stanice. Tri stanice su željeznički terminali Leningradsky, Yaroslavsky i Kazansky. Ovaj prvi je i najstariji od sve ukupno devet terminala u gradu i povezuje Moskvu sa ruskim sjeverozapadom, St. Petersburgom, Finskom i Estonijom. Kazansky povezuje Moskvu sa centralnom Azijom. Nama treba Yaroslavsky, terminal koji povezuje Moskvu sa ruskim dalekim istokom, Mongolijom i Kinom. Polazni terminal Transsibirske željeznice. Trg je jedan od najprometnijih u Moskvi, u što se ubrzo nemilosrdno uvjeravamo. Ovo se ne može ni opisati kao gužva, ovo su krda ljudi koja se kreću prama nama. Uopće se ne vidi ništa drugo ispred, nego samo smeđe ili crne jakne, glave, šubare, kišobrani, lica kako bljesnu ispred nas i prolete pored. Da me svako malo ne šutne nečije rame ili ne zagrebe rub nečijeg kišobrana po glavi, imao bih osjećaj da se kao duh krećem kroz sve ove ljude i prolazim kroz njih ili oni kroz mene. Totalna zbrka, držim prvoga pored sebe za rukav. Gledam još jednom da li držim nekoga od mojih za rukav, da ne bi bilo da sam zgrabio nečiji rukav i prihvatio se neke nepoznate osobe da ju pratim. Suman me gleda šta ga natežem za rukav i koji ga kurac gledam tako čudno.
Na sred terminala nije dovoljno što vlada mravinjak od onih koji su doputovali i onih koji žele otputovati, nego je u sred tog nereda još i ogromna tržnica. Od noge nam udaraju torbe i vreće što ih ljudi vuku za sobom. Nitko se tu ne izvinjava, nema ni smisla. Zamišljam da sam potpuno sam na balkonu i promatram ovaj košmar ispod mene, stotine ljudi se zabijaju jedni u druge i poput robota govore „Izvini, izvini“ i nitko ne dospijeva nigdje. Svi se samo zabijaju jedni u druge, bez ikakvog plana kretanja. Opet sam spucao nogom u nešto, al nije ni torba, ni vreća, nego kokoš! Spucao sam kokoš, špicoke u prsa. Koji kurac kokoš u po frke? Gdje je to ona krenula, živa?! Izdvajamo se bar djelomično iz ovog meteža, možda je napucavanje kokoši bila ključna stvar da se izvučemo odavdje. Tko god spuca kokoš, otvori mu se prilika da se makne iz gužve. Možda to tako funkcionira. Pored stoje grupice tipova u crnim kožnim jaknama i kaputima. Matrix banda, promatraju sve i svakoga, biće KGB. Dolazimo do kipa Lenjina, ispred kojega imamo dejt. 14:00 je sati, čekamo da se izvjesna žena pojavi, koju nikada nismo ni vidjeli, niti znamo kako izgleda, niti tko je ona uopće. Oko nas je i policije dosta, u grupicama po 4-5 stoje razbacani po cijelome trgu. Još samo treba da neko od njih posumnja u primopredaju karata, kako se radi o nečem ilegalnom.
Odjednom nam dolazi u susret žena oko 40, plave kose, s ogromnim osmijehom želeći nam valjda dati do znanja kako je ona ta, na koju čekamo. Ne zna engleski, pa mi tu nekako krpamo konverzaciju polako na našem, ona nešto polagano na ruskom. Ne kontamo se baš najbolje, ali smo svi nabacili osmijehe što je i najvažnije. Da skrati priču, u kojoj se ionako vjerojatno mimoilazimo, ona se zove Svetlana i iz torbe vadi karte za Transsib! Predlažemo nogama i rukama da odemo do kafića sjesti, čisto da situacija poprimi ležerniji oblik, budući da nas i Matrix kožnjaci i murijaši već neko vrijeme odmjeravaju pogledima. Svetlana nas moli putovnice, da provjeri jesu li imena na kartama i putovnicama točna. Provjerava i ruske vize i vidi vraga, stvarno Branetu i Tomi imena na kartama i putovnicama nisu identična.
„Možda su se ovi što prave putovnice u Zagrebu zajebali, ne vjerujem da bi na kartama za Transsib napisali krivo imena“, pokušavam ih oraspoložiti, al vidim da su već pozelenili. Poznavajući dobru volju peha, da se uvijek nama prikači, ne bi me čudilo da opet imamo nekakav problem. Idemo sa Svetlanom do šaltera za karte, da ipak provjerimo hoće li to predstavljati nekakav problem. Svetlana je preuzela sve na sebe, objašnjava skroz pristojno i smireno ženi za šalterom situaciju, dok mi ovdje grizemo nokte, sami sebi i jedni drugima. Nema nikakvih problema govori Svetlana, već sam se zaljubio u ovaj njen osmijeh, takvu jednu smirenost i sigurnost pruža. Taj osmijeh vjerojatno u životu nije naišao na problem. Predlaže da odemo do perona s kojeg polazi Transsib, čisto da ne bi došli u napast da sami tražimo i pokušavamo saznati na svoju ruku. Svetlana je kraljica. Idemo za njom ko pačići mali kada slijede svoju mamu, ne gledajući ni preko ceste, ni kuda idemo. Samo gledamo u njenu guzu kako se gega ispred nas. Dovodi nas točno do perona s kojega polazi vlak i upire prstom u peron.
„Transsib!“
Mi isto upiremo prstom u peron i ponavljamo
„Transsib!“
„Transsib!“ još jednom ona, da nam potvrdi.
„Meni se čini kao da sa ovoga perona ide Transsib“ komentira netko od nas na glas i umalo da ne prasnemo u smijeh.
„Da, da. Moglo bi biti da sa ovoga perona polazi Transsib“, dodajem i ja čisto da ispadne kako normalno komentiramo nešto.
Nije red da ispadne kako se zezamo ovdje, jer žena stvarno želi pomoći i želi biti sigurna da nam je pomogla. I to stvarno ne smijemo uzeti zdravo za gotovo. Ali se svejedno jedva kontroliramo da ostanemo ozbiljni.
Svetlana nam još nešto objašnjava, samo što ju mi baš ne kontamo najbolje, ali čini mi se da nam govori kako će doći prije nego krenemo, kako bi se uvjerila da smo stvarno ušli u vlak. Legenda...
Idemo nazad do hostela po stvari, razmišljamo da li da možda bus uzmemo, ali i sam pogled na cestu i kaos koji vlada na njoj, ostavlja nam dojam da ćemo cijelu mladost provesti vozeći se 100 metara. Divno je kada grad ima podzemnu i kada je apsolutno nebitno, je li na ulicama gužva ili slonovi padaju s neba kao posljedica globalnih meteoroloških zavrzlama. Još bolje u toj divoti je, da nam je odavdje samo jedna stanica do hostela. Opet se probijamo kroz more ljudi, zapinjemo o torbe, ramena, šutamo kokoši, ulazimo u podzemni dvorac, poništavamo karte, uhodanim tempom prolazimo pregrade za noge, vlakom jedna stanica, opet van u susret silnim plakatima Rammstein-a, sporednu cestu na kojoj za volanima vladaju Mad Max & Co. prelazimo u prvom naletu, čuvar pred ministarstvom klima glavom, lift, recepcija. Uzimamo torbe i gitaru, koje smo jutros zaključali u nekakvoj prostoriji, kako ih ne bi morali tegliti u našem obilasku grada. I nismo jedini bili sa takvim planom, soba je krcata ruksacima. Prerano je da odmah krenemo nazad na stanicu, pa još sjedamo u nekakvu sobu, koja po svemu sudeći ne služi ničemu. Sve nas je malo frka prići balkonu, jer djeluje kao komad betona koji se zadnjim naporom drži za zgradu. Mislim da to i ptice već znaju, ne zato što se to tako kaže, nego ih ima na svim drugim balkonima, osim na ovome. Tako da se ipak zabavljamo gledajući Sumana, koji taman izmišlja nove načine ubijanja vremena i dosade. Sjedeći na podu, stavio si je ruksak od 30 kg na leđa i sada se pokušava ustati. Bar se iz priče moglo naslutiti da je namjera ustajanje, jer se on nije uspio ni pomaknuti. Tako da ga se moglo interpretirati samo kao nekoga, ko sjedi na podu sa ruksakom na leđima. Sjećam se da sam isto tako, na proputovanju Europom prije par godina, imao sličnu situaciju u Cadizu, na jugu Španjolske. Dok sam s prijateljem hodao plažom sa punim ruksakom na leđima, stalno sam buljio u pijesak koji je bio pretrpan psećim govnima. Gledajući da ne ugazim u njih, spucao sam glavom u rub stepenica. Od siline udarca sam se naglo trznuo unazad, ali me težina ruksaka samo povukla na leđa. Nađoh se privezan za ruksak, koji je dodatno bio zakucan u pijesak. Nisam se mogao mrdnuti, a kamoli ustati. Bio sam kao kornjača kada ju se okrene na oklop i zalijepi za pod. Samo sam lamatao rukama i nogama po zraku. Da nije Joška, koji me ipak isčupao nakon što se isplakao od smijeha, možda bi i dan danas ležao zakucan na jugu Španjolske. Kostur privezan za ruksak, koji vijori rukama i nogama na vjetru.
Ne razmišljamo o vremenu gledajući Sumana i njegov performans, sve dok netko slučajno u hodniku nije spomenuo da su već prošla 3 sata. Tovarimo prtljagu na sebe i ajmo opet samo obratno, recepcija, lift, stražar pred ministarstvom pozdravlja, preko sporedne ceste opet kao pokretne mete pobješnjelim limenkama. Natrpani ogromnim ruksacima na leđima, sa po 30 kg na sebi, vrečama za spavanje i srolanim spužvastim strunjačama privezanim za ruksake, koračamo s razmakom jedan iza drugoga poput nekakve diverzantske jedinice. Gledam nas kako marširamo pod punom „ratnom“ opremom i imam osjećaj da ćemo biti transportirani vlakom u neku zabit, da branimo granice ruskog carstva. Vjerujući sposobnosti peha da spopadne baš nas u svakoj mogućoj prilici, mislim da bi nas zapalo čuvanje ruske polarne stanice, koja se bavi proučavanjem vječnog leda i svih mogućih vremenskih neprilika nošenih minusom.
U podzemnoj, samo što smo sišli, vlak ulazi u stanicu i mi kao prvačići pokušavamo sa svim tim teretom na leđima, istovremeno ući na jedna vrata u vagon koji je već ionako pun. Toma je uspio ući u vagon, provesti 3 sekunde u njemu, vidjeti da mi ostali ne stanemo i istim koracima kojim je ušao, izaći unatraške iz vlaka. Drugi vlak dolazi, ovaj put pokušavamo na dvoja vrata ući. Ni ovaj put nam ne uspijeva. Imamo jednu stanicu do Transsiba i mi ne uspijevamo ući u vlak podzemne željeznice. A vrijeme lagano prolazi. Sada već stvaramo formaciju, poredali smo se jedan pored drugoga na svakih 5 metara. Dolazi treći vlak i sada upadamo svi, ali svatko na svoja vrata. Bez mogućnosti da se mrdnemo ili okrenemo. Srećom je jedna stanica. Ljudi nas promatraju sa čuđenjem, u pogledima im vidim da im nismo baš najjasniji sa ovolikim torbetinama na leđima. Stižemo na stanicu, izlazimo svi unatraške pošto je nemoguće izvesti da se okrenemo u vagonu. Ovima na stanici tek nismo nikako jasni, em smo toliko natrpani, em još hodamo unatraške. Opet metež posvuda, srećom lakše se probijamo kroz svu tu gužvu, budući da sada znamo kuda trebamo ići do vlaka. Prolazimo pored internet kafića i pada nam na pamet da bi mogli skinuti riječi nekih pjesama. Ustanovili smo da svi znamo melodije i refren, ali nitko ne zna cijele pjesme otpjevati. Tako da je šteta imati gitaru i samo pjevati la-la-la plus refren. Samo što to nije internet kafić, nego pošta. Kompjuteri su smješteni u kabine, identično kao telefonske kabine u našim poštama. Šta ti je Rus, neće njemu nitko iza leđa gledati gdje on surfa. Isprintavamo jedno dvadesetak pjesama koje su nam pale na pamet i trk prema vlaku. Svi peroni su otprilike u istoj ravnini, jedino zadnja dva kao da su malo uvučena. Ispred predzadnjeg perona, na semaforu stoji napisano Vladivostok. Imamo još 15 minuta, to bi trebalo biti taman.