Pregled posta

Peta noć u vlaku

Stol pored nas sjedaju dvojica likova, vidi se odmah po izgledu da su turisti kao i mi.
„Jel vi isto na prvenstvo idete?“
„Da, da, a vi znači isto idete, odakle ste?“
„Hrvatska.“
„Stvarno! Pa možemo li da vam čestitamo na onom guženju Švaba u Francuskoj, na prošlom svjetskom prvenstvu!“
I tu se naravno iste sekunde pružaju ruke i naručuje se nova tura pive i votke.
„Pretpostavljamo da vas dvojica onda niste iz Njemačke?“
„Ne daj Bože. Engleska!“
„A pa naravno, to onda objašnjava ove čestitke.“
„Sve reprezentacije koje potuku „Kupusare“, zaslužuju sve moguće čestitke.“
„Kako vi putujete, jeste krenuli vlakom skroz iz Engleske?“
„A ne, jesmo Englezi, ali živimo i radimo u Moskvi već par godina.“
„Ma da, pa otkud u Moskvi?“
„Ma radimo za Moscow Times, to su novine na engleskom, ali naravno za rusko tržište. Ja sam usput rečeno Luke i ja pratim slikom ono o čemu Sam piše.“
„Samim tim, ja sam Sam, pokušavam opisati ono, što je ovaj genije uslikao. U biti ja moram opisati šta je na slici, budući da su mu slike obično toliko loše, da bez mog opisa, ne bi ni znali o čemu je riječ.“
„E, a mi smo dvaput Marijo, Brane, Toma i Saša. Studenti, moglo bi se reći. I kada smo zajedno, jednako smo loša i neučinkovita kombinacija, kao i vas dvojica. Kako to da vas nismo do sada vidjeli, jel vam ovo prvi izlazak u restoran?“
„Da, Sam je odlučio da me izvede na ručak, mislim da me šupak pokušava zbariti, ali srećom smo naišli na vas, pa mi neće moći prodavati romantiku u dvoje.“
„Odlično, vi ste bar u dvoje, mi imamo taj problem da nas je petero. Jebiga nikada ne možemo imati romantiku u parovima, bez da jedan izvisi.“
„Istina je ta, da smo ušli tek u Irkutsku. Krenuli smo ranije, jer smo čuli da obavezno moramo posjetiti Irkutsk, tako da smo se tamo zadržali dva dana i onda uhvatili ovaj vlak.“
„Pa šta ima tako obavezno zanimljivo u Irkutsku? Zar nije to industrijski grad?“
„To je grad prepun studenata tj. studentica, a još su dodatno napravili nekakav otok u jezeru, gdje su stalno neke fešte, hrpa mladih ljudi i votke. Tako da je u biti odlična zezancija bila, jako puno lijepih i totalno uništenih i omamljenih Ruskinja. Ali najviše su nas se dojmile agencije za sklapanje brakova.“
„Šta one rade urnebesno, osim što sklapaju brakove?“
„Pa upoznali smo tog tipa, koji drži agenciju. Kao prvo to je internacionalno sklapanje brakova. Preko njega ti se prijave ruske dame, koje bi bile spremne udati se za nekog stranca. Da budem točniji, spremne su se udati za bilo kakvog stranca, te da ih on odvede iz ruskih sela, u bogate zapadne gradove. Onda se ti stranci jave, iz Amerike, Engleske, Njemačke ili odakle god već, plate hrpu love i dolete u Rusiju. E onda ta agencija već negdje organizira višednevno druženje, gdje tih nekoliko debelih i ružnih starkelja, bira koju će od ovih jadnica odvesti kao svoju novu ženu.“
„A kakve su te Ruskinje?“
„Ruskinje? To nisu one mlade i sičušne tajlandske kurve, za koje misliš da nemaju ni 15 godina. A ne, ovo su prvoklasne, jebozovne gospođe i ljepotice. Sve su to žene od nekih 25 do 40 i to nisu nekakve glupe seljanke. Tu ima i učiteljica i inžinjerki, pametnih ljepotica sa fakultetom.“
„Pa koji kurac se prijavljuju onda na to? Ne mogu vjerovati da će takve cure otići sa ružnim starkeljama.“
„Hoće. Jer im je više zlo od niskog standarda, od preživljavanja sa 100 dolara mjesečno. U nekoj vukojebini, gdje nema ništa od svega onoga što mogu vidjeti samo u filmovima. Tako da nakon nekog određenog vremena, kad prođu 25 ili 30 godina, progutaju ponos, stave oglas u novine i čekaju svog Amera ili Engleza. A ovi opet, već iz aviona silaze sa našiljenim kitama, jer znaju da takve komade, kod kuće ne bi našli ni u najluđim snovima.“
„Pa biće da su svi sretni na kraju?“
„Najsretniji je ovaj koji ima tu agenciju. Ispada da na kraju svi karaju te cure, samo što on još uzme hrpu love od ovih bogatuna.“
Zovemo našu babušku da nam donese još jednu rundu.
„Nego, jeste vi kada probali Jorš?“ Pogledava nas Luke sa podignutom obrvom.
„Ne, šta bi to trebalo biti?“
„Pola piva, pola votka. Mislim da bi mogli s tim još malo da zabiberimo ovu rundu.“
„Mudre riječi izlaze iz tvojih usta naš novi prijatelju i mislimo da ćemo te vrlo rado poslušati.“
Jorš nas ubija. Nakon par rundi, imam osjećaj da mi je glava samo nepotrebni dio tijela, koji se ljulja na ramenima i samo mi pričinjava brigu, kako da ju održim uspravnom. Neke veće koristi od nje, stvarno ne vidim trenutno. Unatoč tome, teme su nam nepresušne, kao da se poznajemo dugi niz godina. Mislim da ovim tempom nećemo skontati ni da su 2 dana prošla u ovom restoranu. Refleksi nam odumiru, jezici zapinju, znojimo se, gornji dijelovi majica su nam mokri jer nismo više u stanju ni da naciljamo čašu u usta. Jedva čekamo da se nasmijemo na nešto, jer onda otpustimo vratne mišiće, glava nam klone na podlaktice na stolu i smijemo se baš od srca jer su fore nenadjebive. A svaka nam je smiješna. Tako da to cijepanje od smijeha traje i po nekoliko minuta, samo da ne moramo ponovo podignuti glavu uspravno. Mozgu se ionako više živo jebe za sve.

„E vidite ova prostranstva“, profrfljava Luke.
Sad mi svi, sa najvećim naporom, sinhronizirano okrećemo glave prema prozoru i zvjerlamo sa otvorenim ustima, dok nam slina kapa na stolnjak.
„Da.“
„Divna prostranstva.“
„Živjela prostranstva!“
„A šta s njima?“
„E upravo s ovih poljana je Đingis Khan prije nekoliko stotina godina krenuo u pohod i sjebao je i Ruse i Kineze i Afganistance i uostalom sve živo pred sobom, došao je skroz do Mađarske.“
„Pa baš smo ga mi jučer spominjali, valjda isto inspirarani ovim prostranstvima.“
„Jebote čovjek tolike kilometre prevalio da bi došao do Mađarske. A nama je Mađarska pred nosom.“
„Kako je vama Hrvatima dobro. Čovjek se potuče s pola svijeta da bi došao do Mađarske, a vi ste odmah ispod nje. Ko zna zašto li mu se Mađarska toliko svidjela?“
„Pa prvo, valjda je čuo za uzavrele Mađarice. Tu je već toliko poludio, da je okupio vojsku, popeo se na konja, propeo ga, iskukao mač i povikao: Braćo, idemo da guzimo! A putem je vjerojatno čuo i da ima jeftino sira da se kupi. I ko se ne bi onda upustio u rat s pola svijeta, samo da si ispuni tako neke želje...“
„Naravno, ni meni ne pada niti jedan pametniji razlog na pamet, pa biće da je to to onda.“
„I još je u Budimpešti jedna od najvećih produkcija porno filmova na svijetu.“
„Pa eto, šta ti više treba za razlog, da kreneš u rat protiv Rusa i Kineza.“
„Mongolija bi trebala biti sada samo par kilometara od ove pruge.“
„Pa ona daljina tamo, sigurno je ili Mongolija ili Kina, zavisi jesmo li već prošli pored Mongolije.“
„E Mongolaca genijalaca, a ja mislio da smo mi u stanju raditi svakojake pizdarije radi cura.“
„Ma kakvi, nismo ni do koljena Đingis Khanu.“

Luke opet naručuje rundu, nama se plače od jada, ne osjećam više da se nalazim u svom tijelu. Idem pišati u prvi vagon do restorana. Kako sam se ustao, spucam prvo rukom od rub klupe, pa ramenom od one naslage kartona punih votke i na kraju se zakucam čelom u vrata, jer ih eto, nisam vidio. U WC-u pokušavam uštopati svoje ljuljanje, tako što se naslanjam na zid. To opet drastično ugrožava ciljanje WC školjke, budući da pišam po svuda samo ne u nju. Ali kako pišanju nikad kraja, lakše je ostati naslonjen. Kao da sam u sebe sasuo hektolitre tekućine. I što je najbolje, izgleda da neću skoro prestati. Sigurno sam bar par kilometara prepišao, mislim da bi se tako moglo opisati pišanje u vlaku.

Nazad u restoranu, Luke i Sam nam objašnjavaju kako im je poslodavac platio i put i nabavio novinarske iskaznice za tekme Engleske i Rusije. Tako da će Luke kao fotograf biti odmah uz teren, dok će Sam valjda izvještavati sa tribina. E to su majstori! Isto se zajebavaju vlakom, idu na svjetsko, sve plaćeno, biće još na metar od igrača i to se ne radi o profesionalnim sportskim novinarima, nego eto, o novinaru i fotografu nekih novina. Nešto kao „Brodski List“ u Sl. Brodu ili kao što bi Nele u Nadrealistima rekao „Spucarevo Zeitung“ ili „New Travnik Times“. Jebiga, za neke stvari u životu stvarno trebaš biti Amer ili Englez. Da mi radimo kao novinari, vjerojatno bi nas poslali na kakvu seosku olimpijadu, da izvještavamo o borbi volova i potezanju konopa. Naravno, o vlastitom trošku. Stvarno je zanimljivo, kako državljanima nekakve napredne zemlje, se nude i napredne mogućnosti. Sve stipendije, donacije, pomoći i krediti su spremni i čekaju. Ti jedino trebaš imati bilo kakav projekt, nekakvu ideju, inicijativu, motivaciju za bilo čim. Računovođe lupaju glavama i ne znaju na šta ispucati godišnji buđet, mole Boga da se bilo ko pojavi, sa bilo kakvim glupim ili pametnim prijedlogom.

Razbijeni smo kao deve. Jedva uspijevam ustati sa klupe, a gdje je još put do našeg vagona. Uopće ni ne pokušavam obuzdati tijelo, nego samo teturam i pratim kako me zanosi lijevo-desno po hodniku, te se zabijam ili po prozorima ili po zidovima od kupea. Sa Englezima smo se dogovorili da svi predahnemo malkice u svojim kupeima, pa da poslije nalete do nas, kako bi nastavili druženje. Ja bih najradije predahnuo već sada. Sklupčao bi se bilo gdje, na sred hodnika, u WC-u, na šasiji ispod vagona... Bilo gdje, samo da odmorim od ovog pješačenja i ubijem oko na minutu, dvije. Imam osjećaj da hodamo već 3 dana. Postoji ona teorija relativnosti, gdje je Einstein uspoređivao nešto u vezi sa vlakom. Po mom shvaćanju, ako ja ovoliko ko budala pješačim po vlaku, mogao bi na kraju putovanja reći da sam bar pola puta do Vladivostoka prepješačio. To sad što sam ja pješačio po vlaku koji se kreće, je čisto relativna stvar. Kako smo mogli uopće krenuti na ovakav marš, bez da smo ponijeli vode za put. Dehidrirat ću dok dođemo u kupe. A ko zna jel i tamo uopće imamo vode. Otići ću se napiti u WC, pa makar zagnjurio glavu u školjku.

Peta noć u vlaku



Legao sam u kupeu na pod, koliko sam dug i širok. Uopće mi se nije dalo čekati dogovor, tko će kuda, na koga je red da leži na podu, a tko će na krevete. Ostatak se nije bunio. Nisu ni ludi. Pod je divan, samo što se vrti non-stop, pa nikako da smirim sliku u glavi. Mora biti negdje prekidač, da ugasim taj podivljali pod, jer ovako će mi se još početi vrtjeti u glavi. Stvarno moglo bi mi naškoditi nakon ovolikog pića, a možda čak i pozliti ako se nastavim vrtjeti. Sad se sve vrti. I kreveti se vrte zajedno s podom. Biće da je netko stavio nekakvo magnetno polje na vrh kupea, jer ne znam kako da drugačije objasnim ovu pojavu, gdje se i pod i kreveti, sve se vrti. Ne znam koja je svrha ovome? Idem se okrenuti na stranu, možda prestane. I prestalo. Ako se sad okrenem na leđa? Opet se vrti. Možda je do mene? Da li mene taj magnet okreće, pa pošto ležim na podu, možda ja pokrećem i pod i onda samim tim i krevete? Odoh se okrenuti na stranu. Ispizdit će ostatak ekipe, ako ih nastavim stalno vrtjeti. Još će se i njima zamantati u glavi od ovoga. Nije ni loše uostalom ovako na strani ležati. Mogu da buljim u remen od ruksaka, koji je ispod kreveta. Mogu da buljim čak i s jednim okom. Evo, ako zatvorim oba oka… Aha, sad ne vidim ništa. Dobro, nije ni tako loše…
Ne znam jesam li spavao pola sata ili duže, ali ne znam ni kako da provjerim to. Ne sjećam se kada smo zadnji put gledali na sat. Dan je lako prepoznati, jer je jebiga, dan ... i mi smo u restoranu i mozak nam tetura od uha do uha. Onog trenutka kada napustimo restoran i vučemo naša natopljena tijela po vagonima, tada je nebo ljubičaste boje, pada mrak i mi padamo po kupeu. Kada je prozor potpuno zatamnjen, a mi potpuno izgubljeni u kupeu, debelo smo zašli u noć. Da zora sviče, obično skontamo kad nas bljesak sunčeve zrake ošine kroz prozor po očima. Ali u tom trenutku, mozak napuhan svim mogućim događanjima, ne percipira to kao izlazak sunca, što je normalno za svitanje. Ne. Mozak nakon litara i litara votke iznenađeno komentira sebi, kako je vjerojatno došlo do eksplozije urana u daljini, možda se kakav komet strmopizdio u tajgu ili nam se valjda nekakva viša sila pokušava obratiti kroz prozor. Zadnje u redu mogućnosti, čeka sunce. Odlučno da nas naglo prekine u našem urlanju Daleke Obale ili Pušenja, smijehu i zajebanciji, krišom samo proviri na istoku. Što mu bude sasvim dovoljno, da nas poput vampira zaslijepi, ali ujedno i natjera da ga skrušeno i fokusirano promatramo u svoj njegovoj ljepoti, dok izranja i obasjava bespuća. Stvarno, zore se ne smiju ignorirati. Dočekati zoru nakon cijelonoćnog zajebavanja i opijanja, je poput osvojenog finala i nagrade za pobjednike, koji su ustrajali do kraja. A i na kraju krajeva, početak je novog dana. Mora mu se prići sa određenom dozom poštovanja.

Uglavnom, probudio sam se. Osjećam da mi tijelo drhti, ruke mi se tresu, u ustima mi se nalazi stvrdnuta fasada od sline. Jezik jedva pomičem. Netko mi je sigurno dok sam spavao, odrubio glavu i na ramena namontirao onu kuglu za kuglanje. Ivanović svira lagano Simona i Garfunkela, The Sounds of Silence. „Hello darkness, my old friend. I come to talk with you again.“ Slušam te stihove i buljim u nečiju skorenu čarapu, koja mi lebdi ravno iznad čela. Leš. Ne mogu da se pomjerim. A i kuda ću na kraju krajeva? Evo me na podu od kupea i primjećujem da jedino iz ove perspektive mogu da ležim i da u vidokrugu imam ostalu četvoricu suputnika. Bez da se propinjem, okrećem glavu, naginjem se, sve ono što ionako nisam u stanju da trenutno napravim. Saznajem da uopće nije jutro ili novi dan, nego je tek prošlo sat ili dva i još je to ista ta pijana večer, za koju sam mislio da smo je se riješili jučer. Odjednom se otvaraju vrata i onaj mali Sergej iz kupea pored nas, stoji mi naopako iznad glave i valjda mu je zanimljivo što ja ležim na podu. Ostavlja vrata otvorenima, naslanja se na prozor u hodniku i gleda nas. Nemam snage da ga bilo kako zabavim. I tako mi svi ležimo, ja na podu, Ivanović s gitarom, a Sergej sve to mirno promatra. Nitko ne progovara, osim što se lagano čuje „The Sounds of Silence“. Sergej je nakon nekog vremena nijemog promatranja, jednostavno isčezao. Valjda smo mu ovakvi pasivni dosadili, pa je otišao nazad u svoj kupe.

No u svojoj naopakoj slici vidim nova lica, kako nas promatraju na ulazu u kupe. Sam i Luke. Razbacili su pijane osmijehe od uha do uha, kažu da smo im nedostajali, pa su nas krenuli potražiti. Pa dobrodošli dragi gosti! Ostatak ekipe se isti tren probudio i brže bolje smo napravili mjesta za još dvojicu. Sad nas je sedmero u kupeu predviđenom za četvero. Nema veze, kažu gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna. Po našem raspoloženju, ovdje bi stalo bar još 20 ljudi. Iskopali su i 2-3 flaše votke, koje su ponijeli sa sobom, čisto da nastavimo tamo gdje stadosmo u restoranu. Tu su još i naše tri flaše. Imamo šest flaša votke na stolu, a sigurno se bar par litara već druži sa našim jetrama. Valjda se zato i tresemo i smijemo istovremeno. Svi pijani kao deve, strašno.
Pijani kao deve? Kakva je pijana deva? Zamišljam si nekoliko pijanih deva, kako zagrljene plešu Can Can po sred pustinje, pucaju u zrak iz kalašnjikova i konstantno žvaču duhan i pljuju jedna drugu.
Jao umrijet ću ako ne popijem neke vode, čaja, soka… U ustima mi je beton. Ali budući da nema ničega osim ovih hektolitara votke, jebiga, nema se s čim ugasiti žeđ, nego s votkom. Hura! Hajmo gasit vatru benzinom. Svi redom nalijevamo ovaj otrov u plastične čaše i nazdravljamo, jebiga, subota je na večer. Idemo popit još koju, pa ćemo izaći u grad. To bi bilo fenomenalno, da ima vagon kao noćni klub, čisto da se ljudima ne uskrati vikend i izlazak. Odeš iz kupea u vagon disko, platiš upad, uzmeš pivu, staneš negdje u kut i iz mraka promatraš prazan plesni podij. Nakon par piva i par sati stajanja u kutu, izađeš iz vagona, kupiš kod ovih provodnica burek i smažeš ga putem do kupea. I eto te, vikend kao kod kuće.
Ivanović za naše nove članove pomno izabire R.E.M. iz našeg skromnog repertoara domaćih i stranih glazbenih numera. Malo je reći da znamo samo refren. Al ga zato pjevamo, kao da smo ga danima svi zajedno vježbali. Ovaj ostali dio svi tresemo glavama, Ivanović je odlično skinuo melodiju, a mi kao da smo pisali tekst, na-naaa-na na na na-naaa-na na na na na-naaa-na i onda iz sveg glasa „It's the end of the world as we know it and I feel fine!“



Nakon određenog repertoara Metallice, Gunsa, ovoga i onoga, uspuhali smo se, zarumenili, uznojili, tako da smo morali vrata od kupea otvoriti, da bar malo nekog zraka uđe unutra. Sve ovo vrijeme smo imali zatvorena vrata, eto iz razloga da komšijama budemo manje bučni. Samo što je popratni efekt bio taj, da se kupe pretvorio u saunu. Spustili smo do kraja i prozor u hodniku, nasuprot našeg kupea. Na hodniku nema nikoga, niti se ko buni, znači između našeg mini tuluma i ostatka putnika vlada sklad. Luke nam malo priča kakav je život u Moskvi ili Rusiji općenito. Kaže da je jednom šetao s nekom curom, koja valjda nije imala dozvolu boravka za Moskvu. Navodno kao stranac trebaš još posebnu dozvolu da bi boravio u glavnom gradu. Sve mi je to nebuloza, uglavnom šta god, presretne ih policija i povuci potegni, trt mrt, zaprijete da je to ilegalno i da će oboje završiti u zatvoru na dan ili dva. I šta će Luke, ode do bankomata, podigne 300 američkih dolara i riješi se svih briga. Valjda nam je Luke htio s tom pričom pokazati koliko su država i narod korumpirani, kad čak i murija radi takve bezvezarije gdje gubi obraz i uzima lovu. Mi smo ga taman htjeli isprdati kako mu je priča bezveze i kako je to najnormalnija stvar. To da murija uzima lovu. Ali valjda uvidjevši s kolikim posprdavanjem je to ispričao, imam osjećaj kao da nam se svima upalila nekakva lampica, te smo se malkice postidjeli dati mu do znanja koliko je i u našoj zemlji palo janjetine, samo na račun izmišljenog prekoraćenja brzine. Tako da smo nekako izbjegli tu temu i bacili se na fenomen Rammsteina, za koji nam Luke govori da je i on sam totalno iznenađen, koliko Rusi zapravo puše tu grupu. Ali isto tako, da se u Moskvi nalazi ogroman broj Skinheadsa, tako da s te strane možda to sve i ima smisla. Ja opet nikako ne mogu povezati Ruse i Skinse. Al hajd, Luke kaže da je imao sa takvom jednom grupom problema i to baš kraj stanice „Prospekt Mira“, tamo gdje je bilo naše „ministarstvo“ u Moskvi. A veseli grad u koji hrlimo, je navodno najgori i najkorumpiraniji u cijeloj Rusiji, jer se nalazi u rukama mafije koja dila sa autima iz Japana. Uz to je i lučki grad i sam po sebi poprilično zajeban. Rekoh mu Luke, zajebi priču, samo nas sjebavaš još ovdje, tako da smo nategnuli po još koju iz plastičnih čaša, Ivanović je opajndrčio Beatlese na gitari i crnih misli, zlih i opasnih gradova, nestalo je kao da ih nikada nije ni bilo. I tako to i treba da bude. Trebali bi imati one naljepnice iznad ulaza u kupe. Kao kada ti dođu kuću posvetiti, pa nalijepiš iznad vrata „U ovoj kući se ne psuje“. Tako bi i mi mogli nalijepiti „U ovom kupeu nema crnjaka. Samo veselo.“ Vrata od kupea nisu bila skroz zatvorena i odjednom nečija glava proviruje. Naša provodnica! Kaže nam Luke, koji govori ruski, da je došla samo da provjeri jesmo li dobri. Naravno da smo dobri, zovemo provodnicu odmah da nam se pridruži i popije koju s nama. Ona kao ne bi, zahvaljuje se, što mi naravno ne prihvaćamo i svi joj rukama mašemo da uđe unutra, tako da nas odjednom ima osam u kupeu. Svi nazdravljamo transsibirskoj željeznici i Rusiji kroz koju putujemo.



Post je objavljen 13.06.2018. u 09:36 sati.