30.07.2018., ponedjeljak
Odlazak
|
Jednako tmurno i nesnosno vruće je bilo kada smo u jutro krenuli taksijem na avion. Probijajući se kroz jednaku gužvu kao i prethodni dan. Nitko nije ni riječ progovorio, samo smo buljili kroz prozore auta. Do polaska aviona smo imali još dobrih dva sata, dovoljno vremena da se još više sjebemo što je ovo kraj našoj Odiseji. Kao da smo najrafiniraniji financijski analitičari koji su proveli dane računajući, naš budžet je ravno izdržao do odlaska kući. Nakon što smo platili taksi, ostalo nam je još svakome po 2-3 Dolara u tajlandskim Bahtima. I tog sitniša se odlučismo riješiti, pa da se fino ko ljudi vratimo kući dekintirani. E sad, suvenira za 2-3 Dolara na aerodromu baš nešto i nema. Majica od Ralph Laurena ili parfem od Joopa nam se baš i ne uklapaju u budžet namijenjen bespoštednom rasipanju. S druge strane ne mislimo se nužno nasekirati sada oko ovog nauma, tako da smo izmoreni od silnog razmišljanja, poput ostalih turista ne znajući šta sa sobom, sjeli u McDonalds. Stavili smo svu lovu na hrpu i uzeli sebi besprijekorno zdrav i vitalan doručak, uz hektolitre kečapa i majoneze. Još sve one Bahte koji su ostali viška, velikodušno smo poklonili teti na blagajni. Sad stvarno nemamo više niti jednog jedinog novčića. Koliko god perverzno zvučalo, uhvatila nas neka sreća što smo uspjeli baš sve skršiti. Prtljaga nam je valjda već premještena sa jednog na drugi avion, tako da smo najsporije moguće krenuli da se „učekiramo“. Čak i kad smo došli u blizinu šaltera, nije nam se dalo obaviti taj korak, jer ... nemamo ni mi pojma zašto, jednostavno smo se još muvali ispred i zujali bezveze tamo vamo. Na kraju smo ipak predali i putovnice i karte i jebat ga, ajmo kući. „Hvala lijepo, sve je u redu, samo ćete još morati platiti takse za ovaj aerodrom, jer one nisu uračunate u ovoj karti.“ „Naravno. A, koje takse?“ „100 Bahta po osobi.“ „100 Bahta? Koliko je to, to je...“ „Oko 3 Dolara gospodine.“ „3 Dolara?!“ Smijem se. Smijemo se. Ha! Koji šaljivđija ova teta! „Kažete 3 Dolara?“ „Da, 3 gospodine.“ „Hm, ne bi ste vjerovali... Gospođo, mi smo taman... Evo baš upravo... Gospođo mi nemamo ništa više, taman smo zadnji novac potrošili, tako da nemamo više niti Centa.“ „Razumijem, ali morate platiti ove takse.“ „Ne, nije da ih mi ne želimo platiti, mi bi platili, ali stvarno nemamo. Nikakvog novca. Niti Dolara, niti tajlandskog novca, niti bilo kakvog novca.“ „Ja vas ne mogu pustiti kroz Check-In dok ne platite takse.“ I svaki put kad nas je iznova odjebala, radila je to kroz nekakav kiseli, umjetni, užasno iritirajući smiješak, koji su je trenirali da nabaci svaki put kad se obrati mušteriji. I već u slijedećoj sekundi je bila vojnički ozbiljna. Valjda čak i kad bi nam rekla „Jebem vam mater“, izgovorila bi to sa osmijehom od uha do uha, držeći u lijevoj ruci tubu kaladonta kojeg koristi, na kojoj isto stoji „Jebem vam mater“. Kao što inače rade u reklamama za kaladont, kada razjape usta sa perfektno posloženim, bijelim, ispoliranim zubima. Pošto se iza nas već stvorio red, maknuli smo se u stranu da se malo preispitamo šta li nas je to snašlo. „Kakva nadasve ljubazna mlada dama!“ „Kakav savršeni inžinjering u ustima, svaki zub je pomno isplaniran i projektiran.“ „Kako oni negdje skladno i perfektno žvaču, melju i hrskaju. Ja mislim da je svakoj hrani totalni trans biti sažvakan od ovakve jedne čeljusti. Meso naprosto prede od sreće pod tim inžinjerski uzgojenim sjekutićima, umnjacima, kutnjacima i ostalim, da ih sad ne imenujemo.“ „Jel bi bilo napadno da ju se u pol priče o taksama pita, izvini ko ti je radio zube?“ „Jel privatnik ili neka firma? Ma neee, kakav privatnik, firma jedna po nacrtu jednog projektantskog biroa. Znači sve su preuzeli, od planiranja gdje će jedinica, a gdje dvica, gdje gornji a gdje donji zubi, do onog što bi se reklo – ključ u ruke“. „Da, da, pa vidi se, vidi se odmah da je to profesionalno rađeno.“ „Nema tu da je neka rupa, pa ono jednom rukom zakloniš, a drugom ruješ čačkalicom poslije večere.“ „Ili da jezikom ganjaš satima između dva zuba, dok se onaj komad mesa grčevito drži u nekom procijepu ili šupljini.“ „Ma šta ti je, pa svaki zub ima ima svoje brojilo, interfon, klima...“ „Naravno!“ „Nego... Ove takse što nam spomenuše...“ „Neam pojma.“ „Mi imamo povratne u kojima su takse plaćene, a ovo je dio povratka.“ „Tako je.“ „Eto riješili smo problem.“ Čim se red ispraznio, otišli smo opet do šaltera, kod iste one rospije. „Oprostite ali mi imamo povratne, takse su plaćene, a ovo je dio povratka.“ „Ne, takse nisu plaćene za ovaj aerodrom u Bangkoku.“ „Stvarno?“ „Da.“ „Pa dobro jel problem da mi to drugi put platimo, slijedeći put kad naletimo?“ „Žao mi je, ja vas ne smijem pustiti na let, dok ne platite takse.“ „Samo malo, jel vi nama hoćete reći da ako ne platimo 3 Dolara svaki, da nam propada let i da moramo ostati ovdje?“ „Na žalost mislim da je tako!“ I opet nam to reče kroz taj njen smiješak. „Hvala lijepa!“ „Ah, pa ko bi ovoj mladoj dami bilo šta zamjerio, kad je svaka informacija koja izađe iz njenih usta poput praznika za uši. Kišovitog doduše.“ „Može li slučajno biti, samo slučajno, da smo maloprije taman svaki skršili po 3 Dolara? I to skršili isključivo eto, da ih se riješimo?“ I tu smo pukli od smjeha. „Jupi, ne idemo kući, ostajemo u Tajlandu bez kinte!“ Kako smo si ostavili vremena, misleći da imamo svo vrijeme ovoga svijeta, tako je to isto vrijeme do polaska aviona počelo polako da curi. „Jebiga šta sad?“ „Ja nemam ni prebijene kinte, ništa, nula.“ „Ni ja.“ „Ni kod mene ne izgleda ništa bolje.“ „Znači niko nema. Pa zar nemamo niti za jednoga da skupimo 3 Dolara, pa da ga pošaljemo nazad i da se on onda za par godina vrati po nas ostale?“ „Ja ne znam ni šta bi prodao, dresove od Šukera smo utopili, gitara nam je već u avionu pa ne možemo ni zaraditi kao onda u Niigati.“ „Jedino da ovo na sebi što imamo prodamo, iako sumnjam da će se otimati za iznosane gaće.“ „Jel se može ovdje negdje na aerodromu predati sperma za novac?“ „Sigurno. I to ravno na šalteru kod ove tete, koja nas ne pušta na let.“ „Morali bi biti vrlo pažljivi, da doziramo za 3 Dolara.“ „Ja ne mogu garantirati s obzirom na protekla 3 tjedna, da se ne bi omaklo koji Dolar više, sto, dvjesto...“ „Jadna ona teta, već ju vidim kako i tu dužnost obavlja s onim osmijehom na licu, drži one epruvete, ono kapa i prelijeva se na sve strane, ova pored joj govori da moraju proknjižiti takse, ova vrišti jebale te takse, daj još epruveta ili kakvu kantu.“ „Onda skonta da se malo zanijela, pa se brzo nasmiješi i pita da li želimo kompletan iznos platiti?“ „A ne, molim Vas, inzistiramo da svatko plati svoje. Ovo tu je za moja 3 Dolara, molio bih vas kusur.“ Istresli smo džepove, 386 puta smo prevrnuli novčanike i sve moguće pretince, nitko nije imao niti novčića. Do polaska aviona ostalo je sada još 45 minuta, što je s obzirom na proceduru „čekiranja“ na ovako velikom aerodromu, provjere osobne prtljage, pregleda dokumenata i samog ukrcaja u avion već postalo malo napeto. Niti u jednom trenutku nas nije uhvatila panika, jer nismo sebi uopće dopustili pomisliti da je stvarno moguće da nam karta propadne, jer eto mi sada nemamo tih pišljivih 3 Dolara za takse. Iako je sve ukazivalo na baš takav scenarij. I nekakva alternativa nije bila ni izbliza ponuđena. Svejedno, uopće pomisliti da će nas stvarno na kraju ostaviti radi 3 Dolara, je više nego suludo. No na šalteru je bila i dalje jedna te ista simpatična teta i nakon još dva pokušaja nagovaranja, morali smo realizirati da nama stvarno propada let jer smo upravo te pare bacili na kavu, pomfrit, kečap i majonezu. Šanse da ćemo vremenski stići na let, čak i ako bi nam se smilovali i oprostili nam takse, pale su u međuvremenu drastično. E sad smo se počeli znojiti. „Sve mi se čini da će ovo biti najgluplji propali let za koji sam čuo i moram priznati da sam izuzetno ponosan da se baš nama dogodio.“ „Apsolutno se slažem, velika je čast sudjelovati u ovome.“ Tapšam Tomu po ramenu i ispod dlana osjetim neku plastiku. „Jel ovo neki specijalni dodatak majici?“ „Koje?“ „Pa tu imaš nešto, u majici ili džepu?“ „Nemam pojma, vidi stvarno džep, nisam ni znao da imam džep tu.“ Odjednom se u Tominoj ruci našla kartica. „Jel to kartica od banke?“ „Kreditna!“ Nije ni stigao ono a od kreditna izgovoriti, već smo munjevito skočili i počeli sprintati preskakajući kofere, sjedalice, nekakva kolica, samo smo još čekali da naiđemo i na prepone sa malim bazenom kao u atletici. Dotrčali smo do prvog bankomata i doslovno pomeli nekog usporenog poslovnjaka u stranu. Njemu se to baš i nije svidjelo, ali nismo sada imali vremena da mu puno objašnjavamo našu situaciju. „Jebemti PIN!“ „Ne znaš ga?“ „Pa mislim da bi trebao biti... nije.“ „Sjeti se Toma, sjeti se!“ Iz drugog pokušaja je upalilo i sva petorica smo se nabili na ekran da vidimo hoće li moći podići bar 20 Dolara. Par sekundi koliko je bankomat prikazivao da je proces u tijeku, činilo se poput godina. Bankomat je samo izbacio karticu. „Ne!“ „Daj ne seri!“ I odjednom se u pretincu pojavilo i 700 Bahti ili 20 Dolara! Nismo ni prestali vrištati poput luđaka, toliko da su se svi u krugu od 50 metara okrenuli, već smo opet preskakali kofere, sjedalice i razne prepreke i prepone da se dokopamo one tete na šalteru. Bacili smo i onaj novac i putovnice i karte na pult, a ona najsmirenije i najopuštenije počela da pregledava sve te dokumente. Recimo da te netko napije s rakijom i našopa vijagrom, te stavi te golog pred golu Pamelu Anderson koja ti se još smješka i kaže ako se uspiješ suzdržati, dobit ćeš 20 tisuća Eura. I ti se probaš suzdržati, dok ti moždane vijuge vibriraju, tijelo podrhtava i proživljavaš najgoru muku koju si možeš zamisliti. E tako otprilike je izgledalo naše suzdržavanje da ne krenemo vrištati na ovu tetu, ne bi li se mrvicu ubrzala. A ona sa najljubaznijim osmijehom pita: „Da li želite kompletan iznos platiti?“ Raskolačenih i krvavih očiju, sa vampirskim zubima koji se protežu preko brade, jedva smo nekako kimnuli glavama. Nakon što je obavila svoj dio posla, krenula je slagati putovnice i karte da nam ih fino, uredno uruči u ruke. Taman je krenula da nam to sve preda uz njen smiješak i standardnu rečenicu „Hvala vam što letite sa Thai Airways i želim vam...“ Poput izgladnjelih životinja, isčupali smo joj to sve iz ruku i odjurili dalje prema slijedećim kontrolama. Mislim da bi nam i poneki atletičar pozavidio na brzini kojom smo jurili kroz hodnike, a njima je već odzvanjao glas na razglasu: „Mr. Iva-no-vik, Mr. Ma-tik, Mr. Suman, Mr. Vi-do-lak, Mr. Bra-ak, molimo da se javite na izlaz broj 25.“ „Ma nemoj, a mi baš krenuli na jebeni piknik!“ Izusti Brane valjda kroz škrge, dok letimo prema izlazu broj 25. Na ulazu u hodnik koji direktno vodi u avion stajala je djelatnica aerodroma, spremajući se taman da zaključi ukrcavanje i zatvori vrata od hodnika. Da su vrata širom otvorena bila, vjerojatno bi u onom naletu samo proletjeli, ovako smo se srećom uspjeli zakucati i u vrata i u djelatnicu. Ona još za divno čudo presretna što smo se zabili u nju, valjda napokon malo uzbuđenja u ovoj svakodnevnoj rutini. Nije ni provjeravala dokumente, samo je uzbuđeno rekla da požurimo. Kako smo utrčali u avion, tako su za nama zatvorili vrata, šofer je stisnuo kvačilo, povukao ćok, okrenuo ključ, ponovio to uz štekanje dva, tri puta i kroz dimnjake Boeinga je suknuo crni dizel. Dobro, možda ne baš tako, ali slično. A unutra od mogućih 200 ili 300 putnika, jedva 50-ak. Pokušavajući doći sebi od ove jurnjave, mogli smo birati ne sjedala, nego svatko svoj red. „Jebote, a nas bi radi 3 Dolara ostavili, a ovdje prazan avion.“ „Pravila, pravila, da bi nas udavila...“ Reče nekada davno Bora Čorba. Prvih sat vremena , valjda izmoreni od ovog ganjanja aviona, neizvjesnosti, stresa i raznih drugih nedaća koja se strovališe na naša mlada pleća, zaspali smo kao bebe. Probudile su nas simpatične stjuardese sa blještećim osmjesima, koje su valjda išle u isti razred kao i ona na šalteru, samo što su ove nudile hranu i piće pa su im ti osmjesi izuzetno dobro stajali. „Jel se ti stvarno nisi mogao sjetiti da si imao karticu?“ Upitah Tomu još ne vjerujući da nas je sve spasio sa svojom kreditnom. „Pa vjeruj mi da pojma nisam imao. Pošto sam ju valjda sakrio tu za svaki slučaj, još prije nego ćemo krenuti za Moskvu. I na kraju od svih stvari koje su nam ostale u avionu, ja baš uzmem tu majicu. Srećom!“ „E svašta.“ „Stvarno si nas spasio u zadnjoj sekundi. Ja nisam nosio nikakve kartice, jer ona jedna od tekućeg koju imam, mislim da se iz očaja objesila.“ „Pa niko nije imao nikakve kartice. Samo keš. Čak nas trojica nismo ni mobitele imali.“ „E ovo bi stvarno bio vrh vrhova, da smo radi 3 Dolara zaglavili u Tajlandu.“ „Pa sad ne znam ni jel mi žao što se to nije dogodilo ili sam sretan što smo se ipak ukrcali. Nekako ne mogu vjerovati da je ovo sve gotovo i da idemo kući.“ I nismo mogli vjerovati da idemo kući. Kao da nas je netko budio iz sna u kojem smo bili i Indiana Jones i Alisa u zemlji čudesa, Corto Maltese i grupa TNT. Iako su nam puštali najnovije holivudske hitove, nezainteresirano smo buljili u pokretne slike, dok smo valjda svatko svoj film vrtjeli. Kroz glavu mi je tutnjao uragan slika i doživljaja iz Moskve, Transsiba, Vladivostoka, Niigate, Ibarakija, Tokija, pa na kraju i Bangkoka. Toliko je toga bilo u zadnja 3 tjedna, da imam osjećaj da ću morati napisati putopis o svemu tome. THE END  Oznake: transsib, nogomet, rusija, vlak, Putovanja, prvenstvo, tajland, japan |
