30.07.2018., ponedjeljak
Odlazak
|
Jednako tmurno i nesnosno vruće je bilo kada smo u jutro krenuli taksijem na avion. Probijajući se kroz jednaku gužvu kao i prethodni dan. Nitko nije ni riječ progovorio, samo smo buljili kroz prozore auta. Do polaska aviona smo imali još dobrih dva sata, dovoljno vremena da se još više sjebemo što je ovo kraj našoj Odiseji. Kao da smo najrafiniraniji financijski analitičari koji su proveli dane računajući, naš budžet je ravno izdržao do odlaska kući. Nakon što smo platili taksi, ostalo nam je još svakome po 2-3 Dolara u tajlandskim Bahtima. I tog sitniša se odlučismo riješiti, pa da se fino ko ljudi vratimo kući dekintirani. E sad, suvenira za 2-3 Dolara na aerodromu baš nešto i nema. Majica od Ralph Laurena ili parfem od Joopa nam se baš i ne uklapaju u budžet namijenjen bespoštednom rasipanju. S druge strane ne mislimo se nužno nasekirati sada oko ovog nauma, tako da smo izmoreni od silnog razmišljanja, poput ostalih turista ne znajući šta sa sobom, sjeli u McDonalds. Stavili smo svu lovu na hrpu i uzeli sebi besprijekorno zdrav i vitalan doručak, uz hektolitre kečapa i majoneze. Još sve one Bahte koji su ostali viška, velikodušno smo poklonili teti na blagajni. Sad stvarno nemamo više niti jednog jedinog novčića. Koliko god perverzno zvučalo, uhvatila nas neka sreća što smo uspjeli baš sve skršiti. Prtljaga nam je valjda već premještena sa jednog na drugi avion, tako da smo najsporije moguće krenuli da se „učekiramo“. Čak i kad smo došli u blizinu šaltera, nije nam se dalo obaviti taj korak, jer ... nemamo ni mi pojma zašto, jednostavno smo se još muvali ispred i zujali bezveze tamo vamo. Na kraju smo ipak predali i putovnice i karte i jebat ga, ajmo kući. „Hvala lijepo, sve je u redu, samo ćete još morati platiti takse za ovaj aerodrom, jer one nisu uračunate u ovoj karti.“ „Naravno. A, koje takse?“ „100 Bahta po osobi.“ „100 Bahta? Koliko je to, to je...“ „Oko 3 Dolara gospodine.“ „3 Dolara?!“ Smijem se. Smijemo se. Ha! Koji šaljivđija ova teta! „Kažete 3 Dolara?“ „Da, 3 gospodine.“ „Hm, ne bi ste vjerovali... Gospođo, mi smo taman... Evo baš upravo... Gospođo mi nemamo ništa više, taman smo zadnji novac potrošili, tako da nemamo više niti Centa.“ „Razumijem, ali morate platiti ove takse.“ „Ne, nije da ih mi ne želimo platiti, mi bi platili, ali stvarno nemamo. Nikakvog novca. Niti Dolara, niti tajlandskog novca, niti bilo kakvog novca.“ „Ja vas ne mogu pustiti kroz Check-In dok ne platite takse.“ I svaki put kad nas je iznova odjebala, radila je to kroz nekakav kiseli, umjetni, užasno iritirajući smiješak, koji su je trenirali da nabaci svaki put kad se obrati mušteriji. I već u slijedećoj sekundi je bila vojnički ozbiljna. Valjda čak i kad bi nam rekla „Jebem vam mater“, izgovorila bi to sa osmijehom od uha do uha, držeći u lijevoj ruci tubu kaladonta kojeg koristi, na kojoj isto stoji „Jebem vam mater“. Kao što inače rade u reklamama za kaladont, kada razjape usta sa perfektno posloženim, bijelim, ispoliranim zubima. Pošto se iza nas već stvorio red, maknuli smo se u stranu da se malo preispitamo šta li nas je to snašlo. „Kakva nadasve ljubazna mlada dama!“ „Kakav savršeni inžinjering u ustima, svaki zub je pomno isplaniran i projektiran.“ „Kako oni negdje skladno i perfektno žvaču, melju i hrskaju. Ja mislim da je svakoj hrani totalni trans biti sažvakan od ovakve jedne čeljusti. Meso naprosto prede od sreće pod tim inžinjerski uzgojenim sjekutićima, umnjacima, kutnjacima i ostalim, da ih sad ne imenujemo.“ „Jel bi bilo napadno da ju se u pol priče o taksama pita, izvini ko ti je radio zube?“ „Jel privatnik ili neka firma? Ma neee, kakav privatnik, firma jedna po nacrtu jednog projektantskog biroa. Znači sve su preuzeli, od planiranja gdje će jedinica, a gdje dvica, gdje gornji a gdje donji zubi, do onog što bi se reklo – ključ u ruke“. „Da, da, pa vidi se, vidi se odmah da je to profesionalno rađeno.“ „Nema tu da je neka rupa, pa ono jednom rukom zakloniš, a drugom ruješ čačkalicom poslije večere.“ „Ili da jezikom ganjaš satima između dva zuba, dok se onaj komad mesa grčevito drži u nekom procijepu ili šupljini.“ „Ma šta ti je, pa svaki zub ima ima svoje brojilo, interfon, klima...“ „Naravno!“ „Nego... Ove takse što nam spomenuše...“ „Neam pojma.“ „Mi imamo povratne u kojima su takse plaćene, a ovo je dio povratka.“ „Tako je.“ „Eto riješili smo problem.“ Čim se red ispraznio, otišli smo opet do šaltera, kod iste one rospije. „Oprostite ali mi imamo povratne, takse su plaćene, a ovo je dio povratka.“ „Ne, takse nisu plaćene za ovaj aerodrom u Bangkoku.“ „Stvarno?“ „Da.“ „Pa dobro jel problem da mi to drugi put platimo, slijedeći put kad naletimo?“ „Žao mi je, ja vas ne smijem pustiti na let, dok ne platite takse.“ „Samo malo, jel vi nama hoćete reći da ako ne platimo 3 Dolara svaki, da nam propada let i da moramo ostati ovdje?“ „Na žalost mislim da je tako!“ I opet nam to reče kroz taj njen smiješak. „Hvala lijepa!“ „Ah, pa ko bi ovoj mladoj dami bilo šta zamjerio, kad je svaka informacija koja izađe iz njenih usta poput praznika za uši. Kišovitog doduše.“ „Može li slučajno biti, samo slučajno, da smo maloprije taman svaki skršili po 3 Dolara? I to skršili isključivo eto, da ih se riješimo?“ I tu smo pukli od smjeha. „Jupi, ne idemo kući, ostajemo u Tajlandu bez kinte!“ Kako smo si ostavili vremena, misleći da imamo svo vrijeme ovoga svijeta, tako je to isto vrijeme do polaska aviona počelo polako da curi. „Jebiga šta sad?“ „Ja nemam ni prebijene kinte, ništa, nula.“ „Ni ja.“ „Ni kod mene ne izgleda ništa bolje.“ „Znači niko nema. Pa zar nemamo niti za jednoga da skupimo 3 Dolara, pa da ga pošaljemo nazad i da se on onda za par godina vrati po nas ostale?“ „Ja ne znam ni šta bi prodao, dresove od Šukera smo utopili, gitara nam je već u avionu pa ne možemo ni zaraditi kao onda u Niigati.“ „Jedino da ovo na sebi što imamo prodamo, iako sumnjam da će se otimati za iznosane gaće.“ „Jel se može ovdje negdje na aerodromu predati sperma za novac?“ „Sigurno. I to ravno na šalteru kod ove tete, koja nas ne pušta na let.“ „Morali bi biti vrlo pažljivi, da doziramo za 3 Dolara.“ „Ja ne mogu garantirati s obzirom na protekla 3 tjedna, da se ne bi omaklo koji Dolar više, sto, dvjesto...“ „Jadna ona teta, već ju vidim kako i tu dužnost obavlja s onim osmijehom na licu, drži one epruvete, ono kapa i prelijeva se na sve strane, ova pored joj govori da moraju proknjižiti takse, ova vrišti jebale te takse, daj još epruveta ili kakvu kantu.“ „Onda skonta da se malo zanijela, pa se brzo nasmiješi i pita da li želimo kompletan iznos platiti?“ „A ne, molim Vas, inzistiramo da svatko plati svoje. Ovo tu je za moja 3 Dolara, molio bih vas kusur.“ Istresli smo džepove, 386 puta smo prevrnuli novčanike i sve moguće pretince, nitko nije imao niti novčića. Do polaska aviona ostalo je sada još 45 minuta, što je s obzirom na proceduru „čekiranja“ na ovako velikom aerodromu, provjere osobne prtljage, pregleda dokumenata i samog ukrcaja u avion već postalo malo napeto. Niti u jednom trenutku nas nije uhvatila panika, jer nismo sebi uopće dopustili pomisliti da je stvarno moguće da nam karta propadne, jer eto mi sada nemamo tih pišljivih 3 Dolara za takse. Iako je sve ukazivalo na baš takav scenarij. I nekakva alternativa nije bila ni izbliza ponuđena. Svejedno, uopće pomisliti da će nas stvarno na kraju ostaviti radi 3 Dolara, je više nego suludo. No na šalteru je bila i dalje jedna te ista simpatična teta i nakon još dva pokušaja nagovaranja, morali smo realizirati da nama stvarno propada let jer smo upravo te pare bacili na kavu, pomfrit, kečap i majonezu. Šanse da ćemo vremenski stići na let, čak i ako bi nam se smilovali i oprostili nam takse, pale su u međuvremenu drastično. E sad smo se počeli znojiti. „Sve mi se čini da će ovo biti najgluplji propali let za koji sam čuo i moram priznati da sam izuzetno ponosan da se baš nama dogodio.“ „Apsolutno se slažem, velika je čast sudjelovati u ovome.“ Tapšam Tomu po ramenu i ispod dlana osjetim neku plastiku. „Jel ovo neki specijalni dodatak majici?“ „Koje?“ „Pa tu imaš nešto, u majici ili džepu?“ „Nemam pojma, vidi stvarno džep, nisam ni znao da imam džep tu.“ Odjednom se u Tominoj ruci našla kartica. „Jel to kartica od banke?“ „Kreditna!“ Nije ni stigao ono a od kreditna izgovoriti, već smo munjevito skočili i počeli sprintati preskakajući kofere, sjedalice, nekakva kolica, samo smo još čekali da naiđemo i na prepone sa malim bazenom kao u atletici. Dotrčali smo do prvog bankomata i doslovno pomeli nekog usporenog poslovnjaka u stranu. Njemu se to baš i nije svidjelo, ali nismo sada imali vremena da mu puno objašnjavamo našu situaciju. „Jebemti PIN!“ „Ne znaš ga?“ „Pa mislim da bi trebao biti... nije.“ „Sjeti se Toma, sjeti se!“ Iz drugog pokušaja je upalilo i sva petorica smo se nabili na ekran da vidimo hoće li moći podići bar 20 Dolara. Par sekundi koliko je bankomat prikazivao da je proces u tijeku, činilo se poput godina. Bankomat je samo izbacio karticu. „Ne!“ „Daj ne seri!“ I odjednom se u pretincu pojavilo i 700 Bahti ili 20 Dolara! Nismo ni prestali vrištati poput luđaka, toliko da su se svi u krugu od 50 metara okrenuli, već smo opet preskakali kofere, sjedalice i razne prepreke i prepone da se dokopamo one tete na šalteru. Bacili smo i onaj novac i putovnice i karte na pult, a ona najsmirenije i najopuštenije počela da pregledava sve te dokumente. Recimo da te netko napije s rakijom i našopa vijagrom, te stavi te golog pred golu Pamelu Anderson koja ti se još smješka i kaže ako se uspiješ suzdržati, dobit ćeš 20 tisuća Eura. I ti se probaš suzdržati, dok ti moždane vijuge vibriraju, tijelo podrhtava i proživljavaš najgoru muku koju si možeš zamisliti. E tako otprilike je izgledalo naše suzdržavanje da ne krenemo vrištati na ovu tetu, ne bi li se mrvicu ubrzala. A ona sa najljubaznijim osmijehom pita: „Da li želite kompletan iznos platiti?“ Raskolačenih i krvavih očiju, sa vampirskim zubima koji se protežu preko brade, jedva smo nekako kimnuli glavama. Nakon što je obavila svoj dio posla, krenula je slagati putovnice i karte da nam ih fino, uredno uruči u ruke. Taman je krenula da nam to sve preda uz njen smiješak i standardnu rečenicu „Hvala vam što letite sa Thai Airways i želim vam...“ Poput izgladnjelih životinja, isčupali smo joj to sve iz ruku i odjurili dalje prema slijedećim kontrolama. Mislim da bi nam i poneki atletičar pozavidio na brzini kojom smo jurili kroz hodnike, a njima je već odzvanjao glas na razglasu: „Mr. Iva-no-vik, Mr. Ma-tik, Mr. Suman, Mr. Vi-do-lak, Mr. Bra-ak, molimo da se javite na izlaz broj 25.“ „Ma nemoj, a mi baš krenuli na jebeni piknik!“ Izusti Brane valjda kroz škrge, dok letimo prema izlazu broj 25. Na ulazu u hodnik koji direktno vodi u avion stajala je djelatnica aerodroma, spremajući se taman da zaključi ukrcavanje i zatvori vrata od hodnika. Da su vrata širom otvorena bila, vjerojatno bi u onom naletu samo proletjeli, ovako smo se srećom uspjeli zakucati i u vrata i u djelatnicu. Ona još za divno čudo presretna što smo se zabili u nju, valjda napokon malo uzbuđenja u ovoj svakodnevnoj rutini. Nije ni provjeravala dokumente, samo je uzbuđeno rekla da požurimo. Kako smo utrčali u avion, tako su za nama zatvorili vrata, šofer je stisnuo kvačilo, povukao ćok, okrenuo ključ, ponovio to uz štekanje dva, tri puta i kroz dimnjake Boeinga je suknuo crni dizel. Dobro, možda ne baš tako, ali slično. A unutra od mogućih 200 ili 300 putnika, jedva 50-ak. Pokušavajući doći sebi od ove jurnjave, mogli smo birati ne sjedala, nego svatko svoj red. „Jebote, a nas bi radi 3 Dolara ostavili, a ovdje prazan avion.“ „Pravila, pravila, da bi nas udavila...“ Reče nekada davno Bora Čorba. Prvih sat vremena , valjda izmoreni od ovog ganjanja aviona, neizvjesnosti, stresa i raznih drugih nedaća koja se strovališe na naša mlada pleća, zaspali smo kao bebe. Probudile su nas simpatične stjuardese sa blještećim osmjesima, koje su valjda išle u isti razred kao i ona na šalteru, samo što su ove nudile hranu i piće pa su im ti osmjesi izuzetno dobro stajali. „Jel se ti stvarno nisi mogao sjetiti da si imao karticu?“ Upitah Tomu još ne vjerujući da nas je sve spasio sa svojom kreditnom. „Pa vjeruj mi da pojma nisam imao. Pošto sam ju valjda sakrio tu za svaki slučaj, još prije nego ćemo krenuti za Moskvu. I na kraju od svih stvari koje su nam ostale u avionu, ja baš uzmem tu majicu. Srećom!“ „E svašta.“ „Stvarno si nas spasio u zadnjoj sekundi. Ja nisam nosio nikakve kartice, jer ona jedna od tekućeg koju imam, mislim da se iz očaja objesila.“ „Pa niko nije imao nikakve kartice. Samo keš. Čak nas trojica nismo ni mobitele imali.“ „E ovo bi stvarno bio vrh vrhova, da smo radi 3 Dolara zaglavili u Tajlandu.“ „Pa sad ne znam ni jel mi žao što se to nije dogodilo ili sam sretan što smo se ipak ukrcali. Nekako ne mogu vjerovati da je ovo sve gotovo i da idemo kući.“ I nismo mogli vjerovati da idemo kući. Kao da nas je netko budio iz sna u kojem smo bili i Indiana Jones i Alisa u zemlji čudesa, Corto Maltese i grupa TNT. Iako su nam puštali najnovije holivudske hitove, nezainteresirano smo buljili u pokretne slike, dok smo valjda svatko svoj film vrtjeli. Kroz glavu mi je tutnjao uragan slika i doživljaja iz Moskve, Transsiba, Vladivostoka, Niigate, Ibarakija, Tokija, pa na kraju i Bangkoka. Toliko je toga bilo u zadnja 3 tjedna, da imam osjećaj da ću morati napisati putopis o svemu tome. THE END  Oznake: transsib, nogomet, rusija, vlak, Putovanja, prvenstvo, tajland, japan |
27.07.2018., petak
Khao San Road
Nismo prešli ni par metara, a već nam je neodoljivi miris tajlandske začinjene kuhinje počeo terorizirati osjetila i mamiti nemjerljive količine sline na usta. Glad se pojavila iznenada. Možda nije ni glad, koliko životinjski poriv za trpanjem bilo čega u usta, žvakanjem, poriv za okusima, začinima, slatkim, slanim, kiselim, ljutim, pečenim, kuhanim i to u velikim količinama. I stalno, neprestano, puno toga svega, najbolje još nikakvim redom, nego nasumično izmješati sva ta pravila hranidbenih slijedova. Stali smo uz ulicu ispred stola na rasklapanje, na kojem je kuharica ili prodavačica ili jedno i drugo, postavila wok u kojem se već priprema povrće i riža sa minimalno 500 začina i dodataka. Bar mi se tako trenutno u nosu čini. Bojim se samo da izgubim kontrolu i zagnjurim glavu ravno u ovaj wok ispred sebe, pa da ta ista kuharica krene vrištati i udarati me kuhačom po glavi. Ne, nema šanse da ovome odolimo. Stojimo zacementirani pored stola, sa tupim pogledima poput zombija, otvorenim ustima i fokusirani na ovu široku tavu. Kuharica sjecka još više povrća, dodatno nadopunjuje wok, a nas to sve dovodi polako do totalnog izbezumljenja. Kada smo saznali da je cijena jedne porcije, nepreračunjljiva u dolare, pa čak ni u kune, nego moramo već u lipama razmišljati, slina nam je počela kliziti po majici. Više nije bilo apsolutno nikakve prepreke ovoj gozbi, odmah smo pokazali prstima na pet porcija, neprestano gurajući prste ženi pod nos, u slučaju da nas nije iz prve razumjela. U slučaju da dođe do bilo kakve zabune, ne daj Bože, ne samo sada. Molimo Vas uvažena gospođo, hitno nam dajte pet porcija ili ćemo početi histerično plakati i zapomagati. Kada smo se napokon dokopali hrane, osobno, bilo mi je žao što nemam nekoliko vilica da što više utrpam u usta, što nemam dupli broj zubi da što više mogu da žvačem, što nemam bar tri jezika da što više osjetim sve te okuse. Tolika je to sreća bila, da sam u jednom trenutku pomislio kako bi najbolje bilo da si saspem cijelu ovu posudu na glavu i da se trljam onim čilijem po obrazima i očima. Onaj karton je ostao dovoljno natopljen umakom, da mi ga je bilo žao baciti, ali nekako zadnji trzaji razuma su me spriječili da krenem i njega gristi. U ustima nam je još lagano tinjala logorska vatra od začina i ljutnine, znoj nam je orosio čela, sve pore na tijelu su udarale prekovremene, kao da smo se satima natapali u pepermintu.  Ubrzo su i majice počele poprimati fleke, što po leđima, što na okovratnicima, što po svuda. Trebalo se pod hitno riješiti majica jer je očigledno da su usput fasovale kakav virus koji izaziva fleke, zato smo uletjeli u prvi butik i kupili dresove i pamučne košulje po smješno niskim cijenama. Čak ni urugvajski ili japanski dres nisu zaustavili znojenje, ali barem smo bili čiste savjesti da smo poduzeli sve što je bilo u našoj moći. Po izlasku iz butika (zapravo butik je preglamurozna riječ, radi se o limenoj stračari natrpanoj robom, od poda do krova) nalijećemo na prodavače hlača koji nemaju štand, nego su rasprostrali robu na sred staze po nekom najlonu. Nisu oni jedini, čitav niz prodavača su okupirali rub ceste. Kada u daljini prvi prodavač u roku sekunde samo sklopi najlon skupa s robom i nestane iza butika, tako se taj val neviđenom brzinom proširi ostaktom ulice i samo jedan za drugim skupljaju robu i nestaju iza butika. To je znak da policijska patrola prolazi. I stvarno minutu poslije policijski auto prolazi ulicom. Čim je prošao, nije potrajalo ni minutu da se svi prodavači zajedno sa složenom robom nađu ponovo na svojim pozicijama. Niti u jednom trenutku nije zavladala panika ili euforija, sve se odvija rutinskim redoslijedom.  Tako rutinirano se i nama nakon onih začina i pri ovoj vlažnosti zraka topi kompletna faca. Kada mahinalno krenemo rukom da obrišemo čelo, ustvari samo nanesmo novi sloj znoja ovaj put sa dlakavih podlaktica. Cijelo tijelo isparava i traži nenormalne količine tekućine, kako bi i dalje isparavalo, stvaralo fleke na majicama i prisiljavalo te da kupiš još novih majica. Čitav ovaj ciklus je sigurno pomno isplaniran od strane vlasnika kafića i butika sa majicama, najvjerojatnije imaju tehniku kako da kontroliraju klimatske uvjete ne bi li povećali prodaju pića i majica. Svi onda daju lovu korumpiranom gradonačelniku koji sjedi pred ogromnim termostatom u gradskoj vijećnici i kada stignu kuverte, on ga samo pročepi na +50. A mi turisti popizdimo totalno i samo salijevamo u sebe i kupujemo majice kao mahniti. Na kraju se vratimo kući sa kontejnerom robe i jetrom u gipsu. Domaći sigurno imaju načine da se ušlagiraju i otupe tijelo i osjetila na ovakvu klimu. Turistima prijeti smrtna kazna ako se pokušaju ušlagirati i otupiti na sistematsko trošenje. Sve se ovo isplanirano odvija s ciljem zaštite domaće ekonomije. Sve u svemu vrlo pohvalno za Tajland i presretni smo što se nalazimo u jednoj ovako uređenoj državi koja se brine o svakom detalju. Kako drugačije manifestirati ove trenutke sreće, nego otići i sašiti se pivom i novom kolekcijom majica. U jednom od barova hrpa Amera gleda preko cijelog zida projekciju „Apokalipse“ i u jednoj stadionskoj atmosferi urlaju od sreće kada američki helikopteri uz zvuke Wagnera jurišaju na Vietkong. Imam osjećaj da sam identičnu scenu već vidio u nekim filmovima, pa mi je još nevjerojatnije uvidjeti kako to nisu bile fikcije, nego Ameri stvarno uz obilje pive navijaju na ovu scenu sa helikopterima. Možda da pitamo gazde da uvaže i našu prisutnost i puste nam „Bitku na Neretvi“. Ali umjesto četnika, ustaša i partizana, evo opet slon. Pravi transportni slon. Prolazi ulicom uzdignuta čela, ponosan na svoju ulogu u radnoj akciji, koju mu je priuštio vozač što mu sjedi za vratom, tako što mu je natovario tonu banana i nekakvih drvenih kištri na grbaču. Iza slona trojica Engleza skakuču sa engleskom zastavom i urlaju „En-ge-land, En-ge-land, En-ge-land!“A slon ni da trepne. Nego ako mi se ne pričinjava, kao da još i fićuka sebi u bradu od Tome Zdravkovića „...jer ti i ja, dva smo sveta različita, jer ti i ja, ko to zna, ko to zna...“  I tako iz jednog bara u drugi, s jedne terase kafića na treću, poput pčela koje oprašuju cvijeće, marljivo smo se do jutarnjih sati utapali u scenografiju ove ulice. Sve dok nas umor i monotonija nisu smorili. Možda da smo tek stigli ili da tek krećemo u avanturu, gladni da proživimo nešto posebno, možda se ne bi zaustavljali dok nas ne pometu iz kafića. Ali ovako smo bili izuzetno ravnodušni nasprem sveg ovog šušura. S obzirom na protekla 3 tjedna, duh nam je bio napunjen baterijama za slijedećih par godina. Vratili smo se u sobu u kojoj je onaj propeler i dalje terorizirao zid na kojem je pričvršćen. Stvarno je pravo čudo da nije već odlomio i zid, pa usput i plafon i na kraju cijeli kat sa sobom. Upravo iz tih razloga smo pomaknuli krevet na drugu stranu sobe, jer ako već zli ventilator razvali zid pa povuče i plafon, bar neće pasti nikome ravno na glavu, što se ipak može smatrati srećom u nesreći u trenutku dok se urušava čitav kat. Legao sam u krevet s namjerom da još dugo razmišljam o posebnosti ove zadnje noći na našem zajedničkom putovanju. Zadnja noć ovog blesavog putovanja, nakon kojeg ćemo nastaviti sa svojim dosadnim životima u dosadnoj svakodnevici. Još jednom prevrtjeti one najluđe doživljaje iz Rusije i Japana, fantastične priče, sva ta poznanstva i susrete, opijanja i smjeh. Još jednom pustiti te trenutke nabijene radoznalošću, avanturom i adrenalinom da teku venama. Buljeći u plafon jeftinog smještaja u Bangkoku još jednom osluškivati kroz prozor zvukove ovog dalekog svijeta. Zaspao sam čim sam trepnuo.  Oznake: transsib, Putovanja, priče, tajland, japan, bangkok, Khao San Road |
23.07.2018., ponedjeljak
Jedna noć u Bangkoku
|
Let za Bangkok je bio u pravom pravcatom avionu. Do njega ne trčiš po pisti ko pomahnitala kokoš, niti se pola sata voziš autobusom dok vozač pronađe na kojoj zabačenoj pisti su parkirali taj propeleraš ili dvokrilac, u kojeg da bi se popeo stepenicama, stojiš još slijedećih pola sata na onoj čistini i vjetrometini. A ne! Ovdje ideš hodnikom ili tunelom ravno u avion. Nema tu stepenica, prepreka, pa kat gore, pa tri kata dole. A ne! Hodnik te sam vodi. Kad hodnik skrene lijevo i ti skreneš lijevo, kad hodnik skrene desno, ti skreneš desno. Da si odjednom u avionu, skontaš tek kad se čelom zakucaš od vrata aviona i stjuardesa te, praveći se da nije vidjela kako si spizdio glavom, srdačno, sa svim raspoloživim zubima obasja osmijehom. Poletjeli smo negdje oko 11 prijepodne, dobivši čak i pravi obrok, koji dolikuje pravom avionu. Otprilike 6 sati nam je proletjelo neprimjetno, između spavanja i buljenja u kartu na monitoru koja prikazuje kako prelijećemo jugoistok Kine, Hong Kong, Vijetnam i Kambodžu. Kratko prije nego što ćemo sletjeti, oglasio se pilot u mikrofon, rekavši kako je u Bangkoku malkice oblačno, krećemo se nekom brzinom u kilometrima, na visini toj i toj, i da, čisto da imamo na umu da je za posjedovanje droge u Tajlandu i dalje na snazi smrtna kazna! Još u Japanu smo rekli da nam ne izdaju ruksake u Bangkoku, nego da ih automatski prebace u sutrašnji avion za Minhen. Još u Japanu smo zaboravili na taj aranžman. Zato sada kao budale čekamo prtljagu kraj one pokretne trake i dok se smrzavamo u ekstremno klimatiziranoj čekaonici, nije nam jasno kako su svi već odmaglili sa svojim koferima, jedino naših ruksaka nema. Srećom nekome je proradio mozak, u protivnom bi proveli tu jednu noć u Bangkoku, čekajući prtljagu koja je već smještena u avion. Sada dok cvokočemo u majicama kratkih rukava i bermudama u ovim ledenim prostorijama, nekako nam prevladava osjećaj u nama, da smo se može biti pošteno zajebali sa izborom garderobe. Pogotovo pogled kroz ogromne staklene zidove, na oblačan i siv Bangkok, te činjenica da nemamo obezbijeđen smještaj ni dodatnu odjeću, ne ulijeva baš neki optimizam u ovu jednu noć u Bangkoku. "Obezprtljaženi" krenusmo srediti sebi turističke vize i možda svakome po deku. Viza se dobije odmah na aerodromu. Uslikaš se na automatu, platiš 25 dolara i u roku odmah ti sve skeniraju i zalijepe vizu u putovnicu. Krenuli smo napokon prema izlazu iz ove hladnjače i molimo Boga da je vani barem mrvicu toplije. Otvaraju se ogromna klizna vrata i sa svih strana nas oblijepljuje ne zrak, nego teška vruća lijepljiva masa, koja se rastapa i razlijeva po nama. Nadali smo se da će vani biti malo toplije, a sad se osjećam da sam dobrovoljno ušetao u zagrijanu pećnicu, kako bi piletu davao riječi podrške dok se peče. Razlika između temperature u aerodromu i izvan njega je bar 100 stupnjeva. Svaki korak koji pravimo prema taksiju, izmami novu litru znoja na čelo. Uzeli smo taksi ne znajući uopće kuda bi. Nekako smo objasnili tipu da bi negdje gdje je centar ili bar nekakav zanimljiv dio za turiste. No ne sjećam se da smo izrazili želju provesti 3 dana u autu, što je bilo neizbježno s obzirom da smo upali u “rush hour”, gužvetinu svih mogućih prijevoznih sredstava s kojima ljudi putuju s posla. Auti, motori, bicikli, romobili, polu auti – polu motori, pedaline, trampoline, limuzine, sve je to nagruvačeno tik jedno pored drugog i čineći kompaktnu masu gmiže, bruji i tandrči u pravcu grada. Taksist nas je dovezao do ulice koja se zove Khao San Road. Kaže dok izlazimo iz auta, iskusnim tonom jednog taksiste, vjerujte mi ovo je ono što tražite. “Pazi Toma, slon!” Taman smo zakoračili da pređemo cestu, a Toma poskoči nogom kao da je slučajno nagazio na neku malu životinjicu, koju ovdje od milja zovu slon. “Ma budalo, slon!” Povlačimo Tomu još jednom za rukav nazad prema nama. I samo što smo ga povukli nazad, umalo da nas na samoj zebri pregazi ni bicikl, ni motor, ni auto, ni kamion, nego slon! Pravi pravcati slon! Frajer mu sjedi za vratom i jaše tako svog slona, isto kao što i ovi drugi voze svoje bicikle, motore, aute… Crveno? Slon stane na crveno. Zeleno? Slon krene, pazeći na odstojanje prema ovome ispred, na malom motoriću. Najnormalnije prijevozno sredstvo i sudionik u prometu. Kontam sebi šta ako ga parkira negdje nepropisno i dođe pauk da digne slona? “Ajmo mačak, sad ideš sa mnom.” “Al nisam ja, gazda parkirao…“ „Nemoj mi te priče, slušam to svaki dan… Ajde, čekaj samo da te nabacim gore na leđa, e, tako, nemoj mi se previše ljuljati, da ne bi pao sa mene, pa samo mi to još treba, da mi se razbiješ tu na sred betona. Onda opet mene krenu peglati, osiguranje, šef, papirologija, opet ti je ispao slon, pa odšteta, pa jebavanje mačku matere, zato molim te miruj da to obavimo, pa ćemo poslije vidjeti šta i kako.” I naprti mali pauk onog slona na sebe, jednom rukom pridržavajući slona da mu ne padne s leđa, a u drugoj drži rotirku. Khao San Road izgleda kao da zvizneš halucogene droge i kreneš subotu prijepodne na pijacu po sir i kajmak. Hrpa uličnih prodavača, štandova sa hranom, butika sa odjećom i nakitom, kafići, restorani, klubovi, jeftini hoteli i hosteli. Sve to naravno blješti i vrvi ljudima. Meka za Amere, zapadne Europljane, Australce i sve moguće strane turiste. Tu doživljavaš pijanstva i proživljavaš mamurluke, tu planiraš svoje daljnje avanture po jugoistoku Azije, tu možeš u zabačenim agencijama odmah nabaviti vize za okolne zemlje, tu možeš probati tajlandske masaže, tu možeš nabaviti sve zbog čega možeš fasovati smrtnu ili doživotnu kaznu. Ostalo nam je još svakome po 30 dolara za ovu zadnju noć. Majice su par dolara, suveniri su par dolara, sve je po par dolara. Nakon Japana, dođe ti da svima u butiku zavrtiš po turu majica.  Sjeli smo na terasu kafića, među hrpu Engleza, Australaca i Amera. Na tv-u prenose svjetsko prvenstvo, ali nije da to ikoga baš pretjerano zanima. Više ekipe sjedi pred projektorom koji preko cijeloga zida prikazuje film “Dogma” od Kevin Smitha. Organizirano gledanje filmova u kafićima, ako ništa drugo, po tome nam Bangkok postaje zanimljiv. Dobro, plus slon u prometu. Ono što je specifično za Amere, Australce i Engleze na njihovim odmorima, je činjenica da svi skupa nisu normalni. Mi smo bečka škola za te divljake. Kao da ih se čitavu godinu drži u kavezima i podrumima i onda ih se jednom godišnje izvadi iz tih zatvora, strpa na avion i pošalje negdje u pizdu materinu što dalje od kuće, da si raznesu mozak i tijelo. Kad sve to uspiju, vrate se nazad u svoje kaveze. A ono što je specifično za hladnu pivu koju smo naručili, jest to, da ako ju ne popiješ iz dva gutljaja, zbog nenormalne vlažnosti zraka ona postane u roku odmah topla i ogavna. Vjerojatno kada bi naručio sladoled na štapiću, dok bi ga se izvadilo iz frižidera dobio bi samo štapić, osim ako bi se zavukao ravno u frižider da ližeš. Točno ispred naše terase je nekoliko Tuk-tuk vozača. To su taksisti na motorićima prepravljenima u rikše. Kao da sa onog našeg poštarskog Tomosa skineš zadnji točak i umjesto njega namontiraš kauč sa po točkom sa svake strane. Onda se zapitaš kako nazvati to čudo na tri kotača, osluhneš dvotaktni dizel motor koji proizvodi tuk tuk zvuk i nazoveš ga Tuk-tuk. Kao i svi ulični prodavači svakakve robe i usluga, tako i ovi taksisti udaviše svakih par metara. Ne možeš proći par koraka bez da ti neko ponudi prijevoz, vizu za Bangladeš, masažu, majicu, nakit, upad u klub, hranu, piće, folove golove. Recept je da se pretvoriš u gluhonijemog robota koji ne zastajkuje nigdje i ne osvrće se ni na šta. Čim pokažeš i najmanje interesa, e onda te tek krenu daviti. Kao da si malkice zagrizao mamac i čim su osjetili da grizeš, onda objeručke i čak objenoške prihvate štap. Nismo sjedili svega deset minuta, već smo bili primorani treću pivu da naručimo. Kod druge je bilo dovoljno samo što se malkice zapričasmo i već smo je mogli baciti. Ako nastavimo ovako, ili ćemo se razbiti u sekundi ili ćemo ostati i suha grla i praznog novčanika. Ni jedno ni drugo nam se ne sviđa baš nešto, pa smo odlučili krenuti u noćno bauljanje ulicama Bangkoka. Unatoč ponedjeljku grad je krcat ljudima. Ovako si zamišljam milijunski multikulti Split, kojeg cijelu godinu krasi špica sezone. Možda čak jednog dana i sa ovim ogromnim kipom Bude, kraj kojeg upravo prolazimo. Kakav bi to dalamtinski biser bio. Sezona cijelu godinu, Hajduk na prekrasnom stadionu u obliku divovske školjke koji prima 80,000 posjetitelja igra polufinale lige prvaka protiv Reala, hrpa naroda iz cijelog svijeta živi u gradu, legalizirano sve što je inače zabranjeno, sve religije zastupljene a niti jedna pretjerano dominantna i vječni picigin na Bačvicama kao razglednica i gradski brend. Dobro, mi to vjerojatno nećemo doživjeti. Par ulica lijevo desno i nabasali smo na obalu ogromne rijeke Chao Phraya. S druge strane rijeke, okupan zlatnim svjetlima reflektora, izdizao se impozantni hram Wat Arun. Kojeg baš nećemo imati prilike pobliže upoznati. Kao što nećemo imati vremena skoknuti dva sata vožnje od Bangkoka, gdje se nalazi most po kojem je snimljen film „Most na rijeci Kwai.“ Kao što nećemo imati ni priliku upoznati 7 miliona ljudi koliko živi u Bangkoku, jer smo tu samo ovu jednu noć. Najbolje što možemo s ovom jednom noći u Bangkoku, je vratiti se u onu divlju ulicu i proslaviti kraj ovog predivnog putovanja. Približavajući se ponovo Khao San Roadu, naglo se povećava broj taksista i davitelja koji ti nude razno razne stvari. Svako malo nam prileti neka cura i nudi “Thai-masaž” ili bilo kakav drugi “masaž”. Cura je onako poprilično svestran pojam, budući da ne znaš jesu li to starije žene ili mlađe curice, jer su sve 1,60 visoke i izgledaju kao da im je tek 15 godina. Dosta tih curica biva financijski tetošeno od strane naboranih, starih drkonja iz bogatih zemalja razvijenog svijeta. Oni su tu naravno da pobliže upoznaju azijski folklor, kulturu i običaje. Da uživaju u kuhinji i u klimatskim uvjetima obogaćenim teškim ljepljivim zrakom koji starijim ljudima sjeda kao alkohol na ranu. Pa kad su već tu radi svih tih kulturoloških interesa, omakne se i koji bludni delikt sa jednom curicom, dvije, možda kojim dečkićem. Sex turizam, kažu, počeo je još od Amera i vijetnamskog rata, razvio se sa jeftinim avionskim ponudama u te zemlje, a vrhunac vjerojatno još traje i razvija se. Egzotika je ključna riječ koja je privukla milijune mudonja u ovu regiju. Ta egzotika se temelji ne samo na prostitutkama koje izgledaju kao curice u štiklama i tangama navučenim do ramena, nego i na klijenteli koja slini po tim curicama. Stariji, neatraktivni muškarci sa pivskim trbušinama, pepeljarkama na očima, havajskim majicama, bermudama, bijelim čarapama i dokoljenkama u ljetnim sandalama. Unatoč tome svemu, za par dolara atraktivne ljepuškaste i nasmijane djevojčice kakve ih kod kuće ne bi ni primjetile, ovdje im daju osjećaj da su kraljevi. Jednom u životu, živjeti životom raskalašene rock zvijezde unatoč tome što si činovnik sa prosječnom plaćom u nekakvom dosadnom svjetskom konglomeratu. Napokon se osjećati bitan, poželjan, primjećen, popularan, vrlo brzo se pretvara u GMO za ego, da se na trenutke čak i zaboravi kako je to sve ljubav prema stranoj valuti. Taj osjećaj vrlo često prerasta u problem, koji nastupi kada se delegati previše zanesu. Onda ovaj raskalašeni život ovdje pokušaju preseliti nazad u svoje tmurne i dosadne sredine. Prvenstveno tako što svoje seksualne igračke povedu sa sobom i očekuju od njih, da iz igrački evoluiraju u vjerne prigradske kućanice. Dok razmišljamo kako ubiti 14 sati do polaska aviona, u ulici koja će svoj šarm i zanimljivost izgubiti kroz par sati, ni ne kužimo da čitavo vrijeme stojimo ispred natpisa na hostelu „Sobe – 5 dolara po osobi.“ Nije da želimo prespavati tu nezaboravnu jednu noć u Bangkoku, ali brate za 5 dolara, dobar je osjećaj znati da imamo osiguran krevet za svaki slučaj. Na recepciji tj. za drvenim stolom sa stolnjakom i natpisom „Bed 5 $“, dočekuje nas prava recepcionarka. Nema 3 kg ruža na usnama, nema crni kožni minjak, ne nosi štikle, ne vire joj neon žute tange i ne nudi „masaž“. Baka u kučnoj haljini, s borama i sijedom kosom. I sa pogledom, što bi jedan poznanik iz Tuzle rekao, gdje jedno oko gleda u sir a drugo u kajmak. Ali je pored nje kćer ili nećakinja koja opet ima sve ovo prethodno opisano. Ne možemo ne buljiti u ovu mlađu, jer u životu nismo vidjeli da netko ovako droljasto žvače žvaku. Kao da gledam u devu koja je našminkana, u štiklama i minjaku, rotira vilicom stvarajući konstantno rupu u ustima sa promjerom od nekih 10 cm. Biće da joj je netko nekada objasnio, da je kod žvakanja najbitnija stvar da se usne nikada, ali baš nikada ne dodirnu. Bakica nas prekida u našem promatranju ove mješalice, govoreći da imaju dvije sobe, jednu sa dva i jednu sa tri kreveta. Malo se pogledavamo, ne znamo šta ćemo sa Branetom. „E moj Brane, na šta si spao. Morat ćeš s nama u sobu.“ „Vidim i ja, ah tugo i nesrećo. Very strange behaviour, very strange.“ „Nije ti ovo Japan, pa da si možeš priuštiti svoju sobu, pa svoj kat, bazen...“ Brane, Toma i ja smo otvorili vrata koja vode u raskoš trokrevetne sobe. Kako smo ušli u sobu, tako smo i izašli iz nje da pogledamo kakve su sreće Suman i Ivanović u dvokrevetnoj. Ne zna se koja od tih soba je bila veće rasulo. Ali ne u smislu da ti se život zgadi i da ideš dignuta nosa reklamirati kvalitetu koju si dobio za 5 dolara. Ne, nego se radi o simpatičnom rasulu. Posteljina na original bolničkom krevetu je čista, ali kad legneš skužiš da ti je guzica propala u rupu jer su daske ispod madraca polomljene.  Zidovi su nedavno svježe okrećeni, ali su kompletno ponovo išarani koje kakvim porukama, potpisima, stihovima i crtežima. Klime nema, nismo je za 5 dolara ni očekivali, ali iznad glave ti visi ventilator koji prije podsjeća na propeler od Boeinga. S obzirom na raspad sistema, ne možeš ne pomisliti, kako bi ti se u pol noći ta mrcina mogla zakucati u glavu. Kako su vrata od sobe ostala otvorena, tako nam bez kucanja najnošalantnije uletješe 3 mlađa Amera, hiperaktivni, prepuni energije, onako tipično američki studenti, kalifornijski surferi, sa odlučnim planom da si raznesu mozak u svakoj sekundi njihovog raspusta. Mi nismo uspjeli ni trepnuti, a ova trojica su već sjeli na krevete i sasuli iz sebe tonu teksta i informacija o sebi, o Bangkoku, o putovanju, o njihovom mjestu u Americi. Mi ih gledamo i ne možemo vjerovati da i dalje ne prestaju pričati.  „Sorry, but we don't understand English.“ E tu su napokon stali, zabezeknuti. Mi namjerno šutimo da vidimo šta će sada. Al čim smo im rekli da se zajebavamo, slijedećih 5 minuta opet nismo mogli doći do riječi. Kao da su došli sa vrećom punom rečenica i istresli nam na glavu. Dok ti njihovi monolozi i neobjašnjiva euforija njih samih traje, jedan iz džepa vadi vrećicu, stavlja sebi u krilo, raspoređuje travu i duhan, čisti malu lulu i uz neočekivanu pribranost i koncentriranost stavlja tu smjesu na vrh lule. „A šta bi to trebalo biti?“ Priupitasmo jednim tonom, koji bi indirektno trebao zvučati kao podsjetnik da se na travu koju upravo sebi mrvi u krilu, ovdje baš ne gleda najliberalnije. „Ah, ma trava“, reče to kao se radi o jogurtu ili pašteti, pa čemu sad čuđenje. „Ali u ručno izrađenoj luli!“ Sav sretan je još pojasnio, jer s obzirom na ručno izrađenu lulu, vjerojatno s time automatski izbjegava smrtnu kaznu i pada u kategoriju 20-30 godina zatvora, što je skroz prihvatljivo. Čak i kada smo probali biti malo direktniji u vezi tajlandskog doživljavanja lakih opijata, konverzacija se nije ni dotakla trave, nego je ostala na fascinaciji ručno izrađene lule. Tako da smo slijedećih 20 minuta čuli kompletnu povijest te lule i načina na koji je napravljena. Na kraju smo izgubili diplomatsku dozu strpljenja, pa smo probali drugačije formulirati našu zabrinutost. „Dobro budalo jedna, jesi ti svjestan da će nas sve skupa streljati, radi te tvoje jebene lule!“ „Ma neeee, pa u Tajlandu je to normalno, pa ovdje svi puše.“ „Svi puše, al je na snazi smrtna kazna?“ „Pa dobro, jesu malo stroži, ali ovdje nema turista koji ne zapali ili nema negdje kod sebe bar za dva, tri đointa. Pet, šest možda.“ „Zar nisi nikada pomislio kako bi apsurdno bilo da radi jednog đointa, završiš sa istom kaznom kao i ubojice, silovatelji ili teški kriminalci?“ „Ma nije to baš sve tako radikalno. Nisu ni oni glupi, znaju koliko im turizam donosi love i da turisti dolaze ovdje da se zajebavaju. Tako da te neće baš provjeravati na ulici, problem je ako misliš iznjeti travu iz Tajlanda i ako padneš na aerodromu.“ „Znači ovako dok si tu, možeš bez problema zapaliti?“ „Ma da, ne morate se brinuti da će nam sada uletjeti specijalci.“ „Zato ste onda došli u našu sobu zapaliti umjesto u svojoj, šupci jedni.“ „E pa da, ako ipak ulete, da možemo reći nemamo mi pojma, mi ne stanujemo ovdje.“  I zapali onu lulu, povuče par dimova, proslijedi lulu u krug i uskoro u cijeloj sobi i hodniku ispred sobe nije bilo sumnje šta se kod nas konzumira. Nakon što su nam dobro nadimili sobu, odmagliše na pivu a nas ostaviše u laganoj nevjerici da li će nam sada uletjeti murija ili ne. Toliko smo se zabrinuli, da se nismo mogli prestati smijati. Od čitave brige, izvalili smo se na krevete i odlučili da dokle god se ne prozraći, nećemo napuštati sobu i ostavljati je na milost i nemilost policiji. Da bi ubrzali proces prozračivanja, upalili smo ovaj propeler od Boeinga, koji se krenuo tresti i propinjati iz svog ležišta, tako da smo se stisnuli uz zid, očekujući kako će svaki tren propeler iskočiti iz zida i početi nekontrolirano da nas masakrira po sobi. Da bi ga ipak isključili, moramo se približiti prekidaču koji je točno ispod propelera, a to nam je već malo prerizično. Stoga smo odlučili da gađamo prekidač sa svim mogućim raspoloživim predmetima, patikama, čarapama i možda najefikasnijim oružjem, sa majicom. Nakon što smo u našim neuspjesima bili na rubu očaja, odlučili smo otići dole na recepciju pitati da li možda imaju kakav štap s kojim bi mogli ukrotiti avionski propeler. No dok smo došli do recepcije, zaboravili smo po šta smo došli, pa smo ih zamolili da nam daju flomaster, s kojim smo onda ispisali ostatak slobodnih površina na zidovima. To šaranje zidova je ako ništa drugo, pomoglo pri odvlačenju pažnje, budući da smo zaboravili na propeler i u neko doba otišli u dodatno istraživanje ulice. Oznake: transsib, rusija, Putovanja, japan, tajland, bangkok, nogomet |
