Marketing
Khao San Road
Nismo prešli ni par metara, a već nam je neodoljivi miris tajlandske začinjene kuhinje počeo terorizirati osjetila i mamiti nemjerljive količine sline na usta. Glad se pojavila iznenada. Možda nije ni glad, koliko životinjski poriv za trpanjem bilo čega u usta, žvakanjem, poriv za okusima, začinima, slatkim, slanim, kiselim, ljutim, pečenim, kuhanim i to u velikim količinama. I stalno, neprestano, puno toga svega, najbolje još nikakvim redom, nego nasumično izmješati sva ta pravila hranidbenih slijedova. Stali smo uz ulicu ispred stola na rasklapanje, na kojem je kuharica ili prodavačica ili jedno i drugo, postavila wok u kojem se već priprema povrće i riža sa minimalno 500 začina i dodataka. Bar mi se tako trenutno u nosu čini. Bojim se samo da izgubim kontrolu i zagnjurim glavu ravno u ovaj wok ispred sebe, pa da ta ista kuharica krene vrištati i udarati me kuhačom po glavi. Ne, nema šanse da ovome odolimo. Stojimo zacementirani pored stola, sa tupim pogledima poput zombija, otvorenim ustima i fokusirani na ovu široku tavu. Kuharica sjecka još više povrća, dodatno nadopunjuje wok, a nas to sve dovodi polako do totalnog izbezumljenja. Kada smo saznali da je cijena jedne porcije, nepreračunjljiva u dolare, pa čak ni u kune, nego moramo već u lipama razmišljati, slina nam je počela kliziti po majici. Više nije bilo apsolutno nikakve prepreke ovoj gozbi, odmah smo pokazali prstima na pet porcija, neprestano gurajući prste ženi pod nos, u slučaju da nas nije iz prve razumjela. U slučaju da dođe do bilo kakve zabune, ne daj Bože, ne samo sada. Molimo Vas uvažena gospođo, hitno nam dajte pet porcija ili ćemo početi histerično plakati i zapomagati. Kada smo se napokon dokopali hrane, osobno, bilo mi je žao što nemam nekoliko vilica da što više utrpam u usta, što nemam dupli broj zubi da što više mogu da žvačem, što nemam bar tri jezika da što više osjetim sve te okuse. Tolika je to sreća bila, da sam u jednom trenutku pomislio kako bi najbolje bilo da si saspem cijelu ovu posudu na glavu i da se trljam onim čilijem po obrazima i očima. Onaj karton je ostao dovoljno natopljen umakom, da mi ga je bilo žao baciti, ali nekako zadnji trzaji razuma su me spriječili da krenem i njega gristi. U ustima nam je još lagano tinjala logorska vatra od začina i ljutnine, znoj nam je orosio čela, sve pore na tijelu su udarale prekovremene, kao da smo se satima natapali u pepermintu.
Ubrzo su i majice počele poprimati fleke, što po leđima, što na okovratnicima, što po svuda. Trebalo se pod hitno riješiti majica jer je očigledno da su usput fasovale kakav virus koji izaziva fleke, zato smo uletjeli u prvi butik i kupili dresove i pamučne košulje po smješno niskim cijenama. Čak ni urugvajski ili japanski dres nisu zaustavili znojenje, ali barem smo bili čiste savjesti da smo poduzeli sve što je bilo u našoj moći. Po izlasku iz butika (zapravo butik je preglamurozna riječ, radi se o limenoj stračari natrpanoj robom, od poda do krova) nalijećemo na prodavače hlača koji nemaju štand, nego su rasprostrali robu na sred staze po nekom najlonu. Nisu oni jedini, čitav niz prodavača su okupirali rub ceste. Kada u daljini prvi prodavač u roku sekunde samo sklopi najlon skupa s robom i nestane iza butika, tako se taj val neviđenom brzinom proširi ostaktom ulice i samo jedan za drugim skupljaju robu i nestaju iza butika. To je znak da policijska patrola prolazi. I stvarno minutu poslije policijski auto prolazi ulicom. Čim je prošao, nije potrajalo ni minutu da se svi prodavači zajedno sa složenom robom nađu ponovo na svojim pozicijama. Niti u jednom trenutku nije zavladala panika ili euforija, sve se odvija rutinskim redoslijedom.
Tako rutinirano se i nama nakon onih začina i pri ovoj vlažnosti zraka topi kompletna faca. Kada mahinalno krenemo rukom da obrišemo čelo, ustvari samo nanesmo novi sloj znoja ovaj put sa dlakavih podlaktica. Cijelo tijelo isparava i traži nenormalne količine tekućine, kako bi i dalje isparavalo, stvaralo fleke na majicama i prisiljavalo te da kupiš još novih majica. Čitav ovaj ciklus je sigurno pomno isplaniran od strane vlasnika kafića i butika sa majicama, najvjerojatnije imaju tehniku kako da kontroliraju klimatske uvjete ne bi li povećali prodaju pića i majica. Svi onda daju lovu korumpiranom gradonačelniku koji sjedi pred ogromnim termostatom u gradskoj vijećnici i kada stignu kuverte, on ga samo pročepi na +50. A mi turisti popizdimo totalno i samo salijevamo u sebe i kupujemo majice kao mahniti. Na kraju se vratimo kući sa kontejnerom robe i jetrom u gipsu. Domaći sigurno imaju načine da se ušlagiraju i otupe tijelo i osjetila na ovakvu klimu. Turistima prijeti smrtna kazna ako se pokušaju ušlagirati i otupiti na sistematsko trošenje. Sve se ovo isplanirano odvija s ciljem zaštite domaće ekonomije. Sve u svemu vrlo pohvalno za Tajland i presretni smo što se nalazimo u jednoj ovako uređenoj državi koja se brine o svakom detalju. Kako drugačije manifestirati ove trenutke sreće, nego otići i sašiti se pivom i novom kolekcijom majica. U jednom od barova hrpa Amera gleda preko cijelog zida projekciju „Apokalipse“ i u jednoj stadionskoj atmosferi urlaju od sreće kada američki helikopteri uz zvuke Wagnera jurišaju na Vietkong. Imam osjećaj da sam identičnu scenu već vidio u nekim filmovima, pa mi je još nevjerojatnije uvidjeti kako to nisu bile fikcije, nego Ameri stvarno uz obilje pive navijaju na ovu scenu sa helikopterima. Možda da pitamo gazde da uvaže i našu prisutnost i puste nam „Bitku na Neretvi“.
Ali umjesto četnika, ustaša i partizana, evo opet slon. Pravi transportni slon. Prolazi ulicom uzdignuta čela, ponosan na svoju ulogu u radnoj akciji, koju mu je priuštio vozač što mu sjedi za vratom, tako što mu je natovario tonu banana i nekakvih drvenih kištri na grbaču. Iza slona trojica Engleza skakuču sa engleskom zastavom i urlaju „En-ge-land, En-ge-land, En-ge-land!“A slon ni da trepne. Nego ako mi se ne pričinjava, kao da još i fićuka sebi u bradu od Tome Zdravkovića „...jer ti i ja, dva smo sveta različita, jer ti i ja, ko to zna, ko to zna...“
I tako iz jednog bara u drugi, s jedne terase kafića na treću, poput pčela koje oprašuju cvijeće, marljivo smo se do jutarnjih sati utapali u scenografiju ove ulice. Sve dok nas umor i monotonija nisu smorili. Možda da smo tek stigli ili da tek krećemo u avanturu, gladni da proživimo nešto posebno, možda se ne bi zaustavljali dok nas ne pometu iz kafića. Ali ovako smo bili izuzetno ravnodušni nasprem sveg ovog šušura. S obzirom na protekla 3 tjedna, duh nam je bio napunjen baterijama za slijedećih par godina. Vratili smo se u sobu u kojoj je onaj propeler i dalje terorizirao zid na kojem je pričvršćen. Stvarno je pravo čudo da nije već odlomio i zid, pa usput i plafon i na kraju cijeli kat sa sobom.
Upravo iz tih razloga smo pomaknuli krevet na drugu stranu sobe, jer ako već zli ventilator razvali zid pa povuče i plafon, bar neće pasti nikome ravno na glavu, što se ipak može smatrati srećom u nesreći u trenutku dok se urušava čitav kat.
Legao sam u krevet s namjerom da još dugo razmišljam o posebnosti ove zadnje noći na našem zajedničkom putovanju. Zadnja noć ovog blesavog putovanja, nakon kojeg ćemo nastaviti sa svojim dosadnim životima u dosadnoj svakodnevici. Još jednom prevrtjeti one najluđe doživljaje iz Rusije i Japana, fantastične priče, sva ta poznanstva i susrete, opijanja i smjeh. Još jednom pustiti te trenutke nabijene radoznalošću, avanturom i adrenalinom da teku venama. Buljeći u plafon jeftinog smještaja u Bangkoku još jednom osluškivati kroz prozor zvukove ovog dalekog svijeta.
Zaspao sam čim sam trepnuo.
Post je objavljen 27.07.2018. u 13:31 sati.