Pregled posta

Niigata

Budući da sunce prži i hrpa ljudi uživa na ovoj obali, tako smo i mi odlučili da se uklopimo i brzinski integriramo u japansko društvo. Sada kad malo bolje pogledamo, mi smo jedini koji su se odmah izvalili na leđa ko trutovi, podbočili se laktovima, napravili si ovo izležavanje udobno koliko god moguće, onako seljački ubacili po travku među zube. Japanci bacaju frizbi, dobacuju se s loptom, pimplaju, grupno se razgibavaju, dok oni neaktivni sjede na livadi i pričaju. Ali i to sjedenje je fino, uspravno, nekako gospodski. Kako da kažem, nekako mi to sve izgleda kao da se mi jedini izležavamo ovdje, jer nam se istinski ne da ništa drugo raditi i fino nam je na suncu. Dok mi ovo sve oko nas djeluje kao da u nekom priručniku za slobodno vrijeme piše, šta raditi u slobodno vrijeme, na travnatom nasipu, uz rijeku. Kako najbolje i najučinkovitije iskoristiti svaku slobodnu sekundu, jer slobodnog vremena nema puno. Zato kada se odjednom pojavi, samo učinkovito i planski. Al dobro, može biti isto tako da jedem govna i tražim dlaku u jajetu po receptu starih stereotipa koje svi imaju o marljivim Japancima. Taman hoću da se riješim sterotipa, kad pored nas grupa djevojčica u bijelim čarapama, suknjicama i školskim uniformama. Pa zar one stvarno postoje? I idu tako u školu? Čitavo vrijeme sam mislio da je to stvar nekakve fetiš pornografije za perverznjake.

Sjele nedaleko od nas i ubiše se od hihoćanja i sramežljivog pogledavanja prema nama. A mi frajeri imamo gitaru i raspalili neke internacionalne, opće poznate. I eto ti prvo, stvoriše se iz vedra neba neke Amerikanke, pa čak i neka naša koja studira u Japanu, pa eto i ovih Japanki. Svaka sa svojim fotoaparatom i opleti po slikama, one nas, one s nama, mi njih, mi nas... Ne znaš više ko tu koga... slika. Malo dalje je i par Japanaca s loptom, niti se dodaju, niti igraju, nego bezveze jedan drugome u totalnoj zbrci, bez koncepta i pravila, pokušavaju oduzeti loptu. Toma je priskočio u pomoć, pa uz Braneta i Ivanovića, napravili od majica dva gola i predložili da igraju na male.

"Japan je jedva dočekao da dođu Hrvati, koji svojim urođenim osjećajem za organiziranost, red, rad i disciplinu, napokon mogu bar djelomično biti primjer japanskom narodu" dobacujem Sumanu koji ne ferma ni mene, ni Japance, ni ove školarke, nego jedino šta ga zanima je vodoravan položaj pod suncem.
Nakon što se ovi istrčaše za loptom, spojili smo ovu trojicu Japanaca sa ovim školarkama.
"Japanski tinejđeri su sa oduševljenjem dočekali dolazak Hrvata, koji ih spajaju i upoznavaju međusobno, te na taj način postavljaju temelje novim romansama i ljubavima, samim tim održavajući opstanak japanskog naroda", dobacujem opet Sumanu, koji je zaspao.

Na putu nazad do željezničke i autobusne stanice, susrećemo dvojicu sa kockastim majicama. Sponzori ili menadžeri iz Ožujskog. Naravno sa ogromnim akreditacijama poput postera, koje vise oko vrata i koje valjda ne skidaju ni pod tušem. Daju nam savjete da ne zovemo sa govornica Hrvatsku, jer će nas 3 minute koštati 500 Yena. Više se isplati kupiti japanske mobitele za 160 američkih dolara, tako dobijemo 80 dolara kredita već u cijeni. Zadovoljni su sa hotelom, hrana ih baš i ne oduševljava jer nisu baš od ribe i sushija. Mi to sve slušamo i gledamo ih blijedo, jer ne da nemamo za nekakve sulude mobitele, nego nismo jeli cijeli dan, a ne znamo ni gdje ćemo spavati noćas. Kao ni sutra. Susrećemo trojicu Torcidaša, Borisa zvanog Čoša, Alena i ovaj treći je znan samo kao Putnik. Putnik je navodno među prvima došao u Japan, već je par tjedana ovdje. Odmah kreće zajebancija, pjesma, Mišo, Dalmacija u mom srcu, oku, grlu, uhu, nosu. Japanci se skupljaju u hordama oko nas, milijarde fotoaparata sa svih strana. Tu su i japanski novinari koji osim što slikaju, ispitivaju nas o Hrvatskoj, Japanu, o sutrašnjoj utakmici. Ne znam, ali ovo sve je totalna navijačka fantastika. Nas najobičnije klošare intervjuiraju novinari, oko nas su 20-30 Japanaca koji neprestano slikaju, kao da smo nedavno izdali album koji je poharao top liste u ovoj zemlji, pa smo eto sada došli održati koncert. Mi to inače radimo, tako da znamo taj osjećaj. Dok mi tamburamo Mišu, tu je i nekoliko Meksikanaca koji trube svoje, tako da umjesto Dalmacije može komotno i Acapulco u mom srcu.

Čoša i Alen su u Japan dovukli dvije ogromne putne torbe pune dresova, šalova i kapa hrvatske nogometne reprezentacije. Ništa od toga nije original, nego su sa nekim likom sa splitske pijace sredili da uzmu njegovu robu i da mu onda poslije daju neku cifru koju su unaprijed dogovorili. Najbolje od svega što oni te dresove i kape prodaju po cijenama originala. I ide to fino. Svako malo uvale nekom Japancu ili kapu ili šal za 30-40 dolara. Dresovi čak znaju i po stoju otići! Ništa od toga na splitskoj pijaci ne košta više od 50 kuna. Kakvi kraljevi. Ne samo da će sebi s tom robom platiti put i par tjedana zajebancije po Japanu, nego će još i zaraditi. Hoće i oni da vide obalu, tako da se vraćamo opet do rijeke. Čoša je lud ko struja. Odmah je uletio u grupu od 10-ak žena koje grupno rade neki step i pokušava s njima da uhvati ritam. Alen to sve snima kamerom, obećali su ekipi u Splitu dokumentarac sa svjetskog. Ispijamo zadnju bocu ruske votke, Čoša sad igra sam nogomet protiv nekoliko Japanaca, pa baca frizbi, te već u slijedećoj sekundi skače opet kod onih žena koje stepaju.



Putnik trči lijevo desno, ne bi li zastava koju drži u rukama bolje vijorila. Japancima dođemo ko izumiruća vrsta ili pop-rock zvijezde. Svakih desetak minuta zastaju, dolaze po nekoliko puta da se slikaju s nama. I sada bi čovjek pomislio s obzirom na količinu slikanja i s obzirom na tehnološko superioran Japan, da su to sve nekakvi zajebani fotoaparati. Kad malo bolje pogledam skoro svi imaju najjednostavnije plastične žarkožute, plave ili crvene fotoaparate. Čak se usuđujem tvrditi da su to oni jednokratni, gdje ispucaš film i baciš fotoaparat. Eto ti stereotipa, a čovjek bi pomislio da imaju foto leće ugrađene u oku. Vratili smo se do stanice, gdje sjedamo na sred pločnika, udaramo po gitari i urlamo Daleku Obalu, Mišu i sve ostalo što se inače urla po japanskim pločnicima. Boris stavlja jedan od svojih kockastih šešira na pod i ljudi počinju stvarno ubacivati kovanice. Stavili smo još papirantih ruskih rubelja, tako da ispadne da inače bacaju i papirnate Yene. I nije prošlo dugo, počeli su i šuškavci padati u šešir.



Eto ti i TV kamera i novinara i Meksikanaca i pjesme, polako tu i tamo se i naši pojavljuju. Odjednom jedno poznato TV lice. Robert Knjaz snima svoju navijačku reportažu. Kada je čuo da smo vlakom došli, odmah nas je postrojio da mu to sve ponovimo pred kamerom. Čim smo obavili kratki intervju, otvorili smo bocu nečega, pitaj Boga čega i krenuli sa nazdravljanjem. Japanska televizija isto moli za par riječi pred kamerama, prognoze za utakmicu, kako nam je u Japanu...

"Majke mi, ovo nije normalno, pa ko da mi igramo za repku."
Upravo to je Knjaz provalio jednoj bakici, da je on jedan od reprezentativaca. Bakica ga je fino zamolila da stane ispred nje, izvukla svoj fotoaparat iz torbice i krenula da roka milijardu slika držeći fotoaparat ravno Knjazu ispred face. U međuvremenu, iz šešira smo izvukli preračunato skoro 50 dolara.
"Jebote mogli bi se mi udružiti", govorimo Borisu i Alenu "mi udaramo po gitari, vi valjate tu vašu robu i vratimo se nazad bogatiji nego što smo stigli vamo."
"Pa to ti ja kažem brale moj, evo ni sat vremena, a 50 dolara u šeširu. Odradimo tako dnevno po 10 sati, e i vraćamo se doli ka gospoda."

Uzeli smo naše ruksake sa stanice i sada bi polako trebali pronaći hotel u kojem je naša repka. Kada smo zadnji put telefonirali sa HNS-om, rečeno nam je da će nas karte čekati u hotelu gdje je repka i ljudi iz saveza. Nekome smo to usput spomenuli, ne misleći si ništa pri tome, nekako se to pročulo valjda među našima i sada kada smo krenuli prema hotelu, vidimo da nas na urednoj distanci slijedi grupica u kockastim dresovima. Ali nisu s nama krenuli, niti nas pitali da li bi ih mogli dovesti do hotela gdje je repka, što bi nama naravno svejedno bilo. Nego kao u nekim parodijama o tajnim agentima, mi znamo gdje je repka, a oni idu uredno pedesetak metara iza nas. Mi na semaforu stanemo, oni uspore. Mi mrvicu ubrzamo, oni pretrčavaju cestu preko crvenog, da nas ne izgube.

"E ovi likovi su najbolji do sada!"
"Pa mogli su jednostavno s nama poći, ne vidim u čemu je problem."
"Hajd, nek se malo igraju James Bonda."
"Hajmo bezveze lutati gradom, da vidimo koliko će biti uporni."
"Stvarno bi i mogli, jedino što ćemo se i sami onda izgubiti."
"Al vrijedilo bi, samo da vidimo kako će se sjebati, kad skuže da satima bezveze hodaju za nama."
Ispred nas vidimo hotel, ogromnu zgradu u staklu, ali ne vidimo kako da dođemo do nje, niti gdje je ulaz. Na dohvat ruke nam je, ali biće da smo došli s neke stražnje strane. Preskačemo nekakvu drvenu ogradu i eto nas u malom ograđenom dvorištu, prekrivenom dubokom travom, nekoliko drveća i nigdje izlaza. Biće da ovaj prostor ne pripada nikome.
"E pa ovo je odlično da ovdje prespavamo, mir, tišina, odmah pored hotela, fina četvrt i izgleda da ovuda nitko živ ne prolazi."
"I meni se čini da ovuda nitko nije prošao, još od kada je hotel sagrađen."
"Još je i ograđeno, da nismo preskočili ogradu, ne bi ni skužili ovu livadu."
"Pa pisalo je ono negdje, da u Japanu baš i ne vole da im se spava po ulicama, tako da je ovo ovdje odlično."
Preskočili smo i drugu ogradu i izbili ravno ispred hotela. Ova ekipa što nas je slijedila već je bila ispred ulaza.
"Pa mi mislili da ste se negdje izgubili" po naglasku raspoznajemo da su ili Zagorci ili Međimurci. Ustvari ne raspoznajemo.
"Ma mi mislili ući kroz VIP ulaz.“
"Kaj stvarno ima VIP ulaz?"
"Ma zajebavamo se, jedva smo uspjeli naći i ovaj glavni, a kamoli nekakve druge ulaze."
"Pa kaj mislite, budu nas pustili unutra?"
"Pa ne znam, ali ako budemo stajali ispred, mislim da su nam lošije šanse da to saznamo, nego da probamo ući unutra."

Hotel je pet zvijezdica, sav bliješti, sija i blista. A mi u dresovima i poderanim jeans hlačama, prošivenim sa crvenim kockama. Na leđima ruksaci sa vrečama za spavanje. Izgledamo svakako, samo ne kao netko kome je mjesto u ovakvom hotelu. Al jebiga, naše su karte tu negdje. Ulazimo kroz vrata raja, u blještavilo i raskoš predvorja. Odmah nam u susret prilazi djelatnica hotela, sa izuzetno ljubaznim osmijehom, sigurno kako bi nam na isto tako ljubazan način rekla da izađemo kroz ista ona vrata kroz koja smo i ušli.
"Heeelloooo i dobrodošli, vi ste iz Kroejša?" Na finom učenom engleskom.
Možda je ovo samo uvod, sad će svejedno reći ajmo lagano kroz ta ista vrata van.
"E, to smo mi! A vi ste iz Japana?!" I tu se ona polomi od smijeha i nakloni nam se brzinksi, pa mi njoj svatko po jedan naklon, pa izvukosmo fotoaparat i udri po slikanju. Treba li naglasiti koje je tada tek oduševljenje nastalo.
"Izvolite, please, sjedite, hoćete popiti nešto?"
Mi malkce skeptični, ako sad pristanemo na piće i na kraju dobijemo račun u japanskom hotelu s pet zvjezdica, možemo odmah navući štikle i minjake i otići prodavati dupe po japanskim ulicama. Zahvalili smo se ipak, sigurno je sigurno, rekosmo da nam ne treba ništa, iako su nam usta toliko suha da nam se već slina počela skupljati po usnama.
"Jeste danas stigli iz Hrvatske?"
"Ma ne, putovali smo preko Rusije sa transsibirskom."
I to je bio početak našeg monologa, jer je simpatičnu damu zanimalo sve živo o putu, kako, šta, koliko, čega, koga, s kim, s čim...
"A šta vam je ovo, izgleda kao japanski, ali ne razumijem?" Pokazuje na naše bijele majice, na kojima je veliki crveni krug ispod kojeg sa iskrivljenim i poluzaobljenim slovima (tako da ispadne kao da je japansko pismo) piše "Vlakom na rižu".
"E pa to je da smo vlakom išli na rižu, a to znači u Japan, pošto se valjda podrazumijeva da vi rado jedete rižu."
"Ajme pa to je genijalno! A šta još na leđima piše?"
A iza nam stoji karta Hrvatske i pored piše „Big in Japan“.
„Pa to je Hrvatska i znači da će nam u Japanu biti super. I na prvenstvu i generalno da ćemo se super zabavljati s vama.“
„Jaoooo pa jel imate još tih majica?“
"Pa baš i ne..."
"Pa jel bi te htjeli prodati?"
"Pa to nam je onako uspomena, imamo svako po jednu."
"Jao šteta, što niste napravili takvih više, mogli ste ovdje prodavati! Ja bih odmah kupila jednu. A znam da bi i ostali Japanci kupili sigurno."

Nekako mi prvo na pamet padoše Čoša i Alen, možda da ih pošaljemo ovdje sa onom njihovom robom. Ne da nas nisu istjerali, nego su nas dočekali poput VIP gostiju. Još ova "naša" Japanka, zove kolegice da im pokaže naše majice, pa da smo došli preko Rusije, pa ovo, pa ono, a mi ne možemo vjerovati da ovakvi poderani i prašnjavi još stojimo u ovom predvorju. Nije prošlo dugo, ugledali su nas i ljudi iz HNS-a, dolaze odmah do nas da nas pozdrave, među njima je i gospodin koji nas je dočekao na aerodromu. Kako je ostalima spomenuo da smo preko Rusije došli, morali smo opet cijelu rusku priču ponovo prepričavati, tako da mi se čini da je ovo s Rusijom najbolja stvar koju smo u životu napravili. Zanimljiviji smo od luna parka.

"Ostali su još zajedno sa reprezentacijom na sastanku, pa kad završe, vidjet ćemo za te vaše karte."
Odjednom prolaze reprezentativci Bokšić, Živković i Rapajić, mašu nam, a mi od silnog slikanja svakoga i svačega, upravo sada ne možemo pronaći niti jedan fotoaparat. Ljudi iz saveza nam pokazuju da odemo do nekih kožnih fotelja u drugu prostoriju, tamo nas čekaju dvije gospođe sa našim kartama. Dvije gospođe nas zamoliše da potpišemo i bez puno priče nam dadoše naše toliko isčekivane karte. Kad samo pomislim koliko smo puta zvali i gnjavili HNS u vezi tih karata, da mi je ovo prosto nerealno. Otišli smo opet do recepcije, gdje nas djelatnice hotela paze i brinu se o nama kao da smo kap vode na dlanu.
"Ja od sada samo odsjedam u hotelima s pet zvjezdica."
"Dragi Toma, apsolutno se slažem s tobom, ispod ovoga nivoa ne idem ni ja više."
Ivanović priča sa Japancem na našem najnormalnije i Japanac je najnormalnije inače iz Zadra?! Osjećam se kao Alisa u zemlji čudesa. Sve ono što bi inače rekao „ ma nema šanse da je to tako“, je upravo tako. Sve nekakve predrasude i uvjerenja koje sam imao, padaju kao kule od karata. Svijet je stvarno jedna čudna šarena lopta i nije čudo što kažu da putovanja proširuju horizonte.
Odjednom se pojavljuje njegovo veličanstvo, Davor Šuker. Ide ravno k nama.
"Pa gdje su moji Rusi!"
"Vidi zna za nas!" Prošaputa Ivanović sav u čudu.
A mi se topimo, da smo mala štenad sada bi mahali repovima, piškili nekontrolirano od sreće i propinjali se Šukeru na koljena. Da nas uzme sebi i da ga možemo lizati po obrazima.
"Davore, hvala puno na onim dresovima od akademije!"
Na kraju smo prije puta u Rusiju stvarno dobili iz Zagreba pet kompleta, dresovi i gaće Šukerovog brenda S9. Zlatno-plavi dresovi sa devetkom na leđima. Nekad je potrebno samo uljudno pitati...
"Ma nema problema, jeste vi meni dobro?"
"Ma da dobro, odlično!" Kako se Šuker pojavio, tako se oko nas odjednom stvorilo 20-30 ljudi, bljeskovi fotoaparata ubijaju sa svih strana.
"Davore, prije nego utekneš iz ove ludnice, jel može jedna slika s tobom?"
"Pa moram se sa mojim Rusima slikati, tu nema uopće diskusije."
Vuf, vuf!



Djelatnice hotela nas čitavo vrijeme prate i stoje na raspolaganju, tako da su upravo one odmah uzele fotoaparate i opalile par slika sa Šukijem. Izašli smo ispred hotela da pobjegnemo tom metežu i zapalimo koju. Za nama istrčaše i recepcionarke i govore nam da ne možemo tek tako otići, a da im ništa na gitari nismo odsvirali. Postavili smo ih na sred ulaza, napravili polukrug oko njih i počeli tamburati "Tonku" od Daleke Obale. One presretne, cupkaju, gegaju se s noge na nogu i tu i tamo ispucaju jedno desetak fotografija. Kako se čula gitara, tako je iz hotela izletilo još više hotelskog osoblja, a odnekud su se stvorili i Irci. S Ircima smo se vrlo brzo prešaltali na Beatles-e i počeo je opći tulum ispred ulaza u hotel. Svi arlaučemo "Hey Jude", a Irci nas zatrpavaju s limenkama piva, samo da ne odemo nikuda s gitarom. Osoblje hotela oduševljeno, plješču, skaču u mjestu, slikaju! Ko kaže da su Japanci samo opsjednuti poslom?
"Sutra će sigurno dobiti opomenu pred otkaz i svi se pobacati sa krova hotela", otvara Brane onu jednu limenku i sa laganim kesom na licu uzima gutljaj.

Posudili smo Ircima gitaru i pustili ih da dalje skaču i sviraju, a i mi ostali smo se prihvatili pive i sjeli malo sa strane. Prilazi nam jedan stariji gospodin u odijelu, pita nas odakle smo, kako smo stigli i jesmo li možda gladni. Prva dva pitanja smo već i zaboravili šta smo upitani, zainteresiralo nas je ovo zadnje. Ali prije nego smo i stigli odgovoriti, počeo nam je pričati kako je bio smješten isto gdje i reprezentacija, ali si je morao na kraju naći drugi smještaj. Živi u Londonu i 1996 godine, na europskom prvenstvu u Engleskoj, bio je jedan od glavnih organizatora za hrvatsku reprezentaciju. Dok je trajao rat u Hrvatskoj, stalno je pomagao i bio angažiran oko humanitarnih konvoja. Jednom prilikom je pratio nekakav konvoj, pa je u okolici Drniša zarobljen, gdje su ga mučili i polomili mu rebra. No budući da je licencirani menadžer FIFE, znao je određene ljude na određenim položajima, među njima i engleske ministre, te su ga na kraju preko Banja Luke i Beograda izvukli do Zagreba. Mi to sve slušamo i samo razmišljamo o onom pitanju, jesmo li gladni i hoćemo li se nekim slučajem opet vratiti na tu temu.


Post je objavljen 03.07.2018. u 09:47 sati.