26.06.2018., utorak
Zadnji dan Transsib-a
|
Uzeo sam ove moje zabilješke da na miru pročitam gdje smo uopće i u kojem gradu sam imao čast da se userem. Khabarovsk, ne nalazim ništa posebno, osim da ovaj grad nije bio zatvoren za strance, kao dobar dio ruskih gradova. E, pa to onda objašnjava zašto mi se to upravo tu dogodilo. Gdje ćeš se usrati još u gradu koji je bio zatvoren za strance. Ovo je liberalno mjesto, možeš srat gdje hoćeš. Divno. Grad koji je bio malo u rukama Kozaka, pa Manđura ili Kineza, pa svih njih skupa sa Koreancima, pa čudo da ga u neko doba nisu držali i Habsburzi, Francuzi ili Englezi. Uglavnom pošto je područje Manđurije ili današnje Kine, početkom 30-ih godina palo u ruke Japancima, a granica je samo nekih tridesetak kilometara od grada, odlučiše Rusi da za svaki slučaj ispod rijeke naprave još i tajni tunel. I stvarno, tamo 1942. godine napravili tunel od 7 km, ako se nešto ne daj Bože dogodi mostu, da željeznica i opskrbna linija može nesmetano dalje funkcionirati. Slijedećih 20 godina je taj tunel ostao tajni vojni projekt, tek sredinom šezdesetih prošlog stoljeća su počeli puštati teretne vlakove, pa onda i prigradske. Transsib nikada nije prolazio tunelom, jer su Transsibom putovali i stranci. A stranci kada bi vidjeli tunel, ne bi više bio tajan. Ne bi više bio ni vojni, jer bi kroz njega prolazili putnički vlakovi. Kakva degradacija za jedan tajni vojni tunel. Odjednom se samo Suman pojavljuje na vratima od kupea. „Stari jesi ti živ? Rekoh sebi ajde da prošetam i provjerim.“ Šta sad skrivati, toliko ni ja ne mogu vjerovati šta mi se upravo dogodilo, da sam morao sve ispričati. Suman ne može vjerovati da sam se usrao u kupeu. Suze mu idu od smijeha. „Pa kako, mislim di si, kako si to izveo, šta si stavio vrećicu na pod pa onda ciljao?“ Sve sam mu u detalje ispričao. Suman je samo odmahivao glavom i nije mogao sebi doći od čuđenja i smijeha. „Ajde ako se to već moralo dogoditi, bolje zadnji dan, nego zamisli da si se prvi dan usrao u kupeu i da moramo još 7 dana boraviti u njemu.“ „Ma ne bi ništa od ovoga mislio da se može zamisliti. Da li bi sjedio i zamišljao, šta da se userem u kupeu u vrećicu i onda s tom vrećicom krenem šetati po vlaku? Pa, sad kad razmislim možda bi i mogao, u trenucima inspiracije.“ „Pa e, tako da se nije nešto posebno ni dogodilo.“ „Imaš pravo, ne znam čemu praviti toliku priču oko ovoga, najnormalnija stvar, usrao se u kupeu u vrećicu. I otišao s tim šetati po vlaku.“ „Ljudi to rade svakodnevno.“ „E pa to. Čudi me da ovdje nema naljepnica na vratima, još na dva strana jezika, kako postupiti u slučaju sranja u kupeu. Prvo skinite gaće...“ „Ma sigurno dok mi sada ovdje sjedimo, u ovome trenutku, neko u nekom kupeu sere u vrećicu.“ „Samo ljudi ne pričaju o tome, pa onda svatko misli da to nitko drugi ne radi.“ „Upravo tako. Treba izaći na ulice i dići glas, da to više ne bude tabu tema. Dosta nam je da se o tome šuti. Da se to prikriva. Hoćemo bolje uvjete u kupeima!“ „I bolje vrećice!“ „Tako je! I bolje vrećice!“ „Nema stari, za sve u životu se treba izboriti.“ „Ofkors. Nego, jesi i ti pojeo onaj boršč?“ „Nisam, taman sam sada mislio naručiti.“ „Pa možda bi najbolje bilo da već sjedneš na WC, a ja ću ti naručiti.“ „Ajmo mi prvo do ostatka u restoran.“ „Ajde, ponijet ću ti ja jednu vrećicu za svaki slučaj.“ Ostatak ekipe u restoranu se već počeo transformirati u alkoholne zombije i poprimati svjetlucave oči i blago blesave osmijehe na licu. Svima sam u kratkim crtama objasnio šta mi se izdogađalo maloprije. Prvo na našem, pa onda i na engleskom za kolege s BBC-a. Suman se samo nasmijao i uzeo sebi pivu. Slijedećih desetak minuta smo svi zajedno plakali, neki od smijeha, drugi zbog činjenice da sam se usrao u kupeu u kojem i oni spavaju i borave. Brane je odmah naručio votku svima, govoreći kako ovu vijest ne može trijezan svariti. Ivanović je odmah naručio još jednu, jer je ionako mislio naručiti, ali ga je Brane preduhitrio. Babuška taman da krene po piće, ali ju Toma zaustavlja i govori ovoj dvojici da ne mogu naručivati prije njega, jer je on svakako na redu za rundu. Pa je naručio i on odmah. Ja sam se ispričao svima, što im eto serem po kupeima, te sam i ja odmah naručio jednu. Babuška je pogledala automatski slijedećeg. Suman je samo mahnuo rukom da i u njegovo ime donese rundu, a dvojica Engleza vidjevši šta se događa samo su se oduševljeno priključili narudžbama. Babuška je samo stajala i zabrinuto nas gledala. Pet puta je pokazala rukama, da li stvarno želimo da nam donese 50 votki? Samo smo mahnuli rukama prema sebi, poput kronera kada nemaju snage da beknu, nego samo uspiju rukom dati znak za još. I u isti glas oponašajući ruski naglasak promrmljali „Daaavvvvaaaaaaaaajjjjjjjj!“ Žena je samo uzdahnula i mahnula glavom lijevo-desno, okrenula se i otišla do šanka. Vratila se sa sedam čašica i flašom votke koju nam je demonstrativno stavila na sred stola i rekla „Evo, 500 grama votke“. Na svakoj njenoj gesti se vidi kako bi nas više od svega voljela naudarati zato što opet pijemo. Ali iz nekog dobronamjernog razloga. Valjda ima klipane naših godina kod kuće, pa kad gleda nas kako pijemo, kao da gleda njih. A to sa gramima mi nikako nije jasno, zašto grami a ne litre ili decilitri. Ovako po flaši, valjda je to negdje blizu litre. Kako je i direktor restorana vidio da smo odmah počeli s flašom, došao je do nas i nešto nam govori na ruskom. Srećom Luke je tu i prevodi nam, da ne smijemo sada ostaviti flašu. Sad moramo popiti sve, nema vraćanja na stalažu. To je običaj takav, čak su za vrijeme Sovjeta pravili flaše koje nisi mogao ponovo zatvoriti. Opet njih dvojica pričaju, a mi ostali isčekujemo napeto, kao da će nam obznaniti rezultate nekih testova. Uglavnom savjetuje nam kako je uvijek dobro da uz votku nešto jedemo. U Rusiji je običaj meziti kobasicu, kiseli kupus i kisele krastavce, što zovu „Zakuska“. Gle čuda. A još zvuči kao priča o rakiji i mezi. Poslije nije loše saprati votku sa vodom ili kakvim sokom. Čisto da grlo ne gori. Ne bi bilo loše ni da nam je sve ovo govorio prvi dan u vlaku, a ne zadnji. Najbolja je votka, te nam to još i pokazuje na etiketi, ako ima između 40-45% alkohola, jer je upravo to onda okus prave votke. I uvijek je bitno pitati „Za što pjom?“ Zašto ili zbog čega pijemo. Jer tko pije bez razloga, taj je alkoholičar. A razloga za nazdraviti s votkom se uvijek nađe, od kupovine auta do nove garderobe. Ovo me definitivno podsjeća na Balkan i na nazdravljanje s rakijom za sve i svašta. Direktor se smije i nastavlja pričati kako u Rusiji postoji jedna zdravica „Votka je otrov, otrov je smrt, smrt je san, san je zdrav. Pijmo za naše zdravlje!“ I uze onu jednu čašicu, pogleda nas sve preko nje i reče: „Za zdorovje!“ Mi se isto brže bolje dohvatili čaša, viknuli na našem „Na zdravlje!“ Iskapi on na eks, iskapišmo i mi do dna. Te prije nego je otišao za svoj stol, još dodade „Nikada u Rusiji ne smijete pijuckati iz dva navrata. Sve se mora popiti na eks!“ I nestade za svoj stol. Mi kimamo glavama u stilu, svaka čast na ovoj prezentaciji. Jedino Brane je skonto realnost situacije. „Jebo majku, prodo nam flašu i prvi potegnuo. Kakav kralj!“ Stali smo opet na nekoj stanici. Taman kako smo izašli iz restorana na stanicu, ispred nas stara bakica ima drveni stol prepun ribe. Dok smo mi našli vodu da kupimo, Englezi su već uzeli najveći primjerak koji je bakica prodavala. Kako smo se pojavili ponovo u restoranu, svi su se iste sekunde uzjebali oko ribe. I konobarice i direktor, odmah su se ponudili da nam je očiste. Navodno se radi o pravoj delikatesi, netko govori da je domaća riba iz rijeke Amur, drugi nadodaju da je to ni manje ni više nego amurska štuka. Mi samo prepuštamo raspravu stručnjacima i kimamo glavama, da mogu i rezati i čistiti i servirati ribu, nema nikakvih problema. Namigujem Lukeu, kao da je vrsni znalac i poznavatelj ribe, te je naravno pomno izabrao najbolje. Luke se smije i pita me da li ja to možda sumnjam u nadaleko poznatu englesku kuhinju i prepoznavanje pravih delicija. Kupili smo poput pravih glavonja najveću ribu koju je ona bakica prodavala, na kraju ispadošmo gurmani. Direktor nas tapša po ramenima, kako smo izabrali vrhunsku ribu. Bolje nismo mogli. Navodno je to endemska vrsta. Opet pogledavam Lukea. Ovaj podiže votku prema meni i pravi grimasu u stilu, pa zar si sumnjao?! Ajde bar se osoblje raspametilo. Donose nam ribu isječenu na komade, poslaganu na ovalnim pladnjevima. Mi ih sve naravno odmah zovemo da jedu s nama, što nije trebalo dva puta ponavljati. Krajnje oprezno čopamo komad po komad, kao da trebamo deaktivirati bombu. Riba je slana za popizdit. Ali zato se direktor i babuške udaviše. S druge strane, budući da je toliko slana, upravo je izvrsna za mezu s votkom. Stalno nudimo babuške da jedu, jer vidimo da baš guštaju sa merakom. Njima je ova riba ko praznik došla. Što se nas tiče, mogli su nam servirati i riblje štapiće, nama bi bio isti kurac.  „Eto ljudi smazali smo endemsku ribu.“ „Isto ko da smo čovječju ribicu iz one Postojnske jame bacili na tavu.“ „Ma džaba, mijenjao bi ju odmah za konzervu paštete.“ „Uf, i to čajne, namazane na krišku prepečnog bijelog kruha, po mogućnosti onog koji ti već stoji ovako 2 ili 3 dana u kuhinji. Pa da ga ne baciš, umeljaš kriške u žumanjak, prepečeš i onda pašteta, pa jedna kriška, druga, treća“ i dok Ivanović nabraja, nama svima slina krenula. „Ajde jebi se!“ „Ko zna šta li sada paštete širom svijeta rade? Misli li i jedna od njih na nas?“ „Je. Ona riblja, misli si gledaj budala jedu pravu ribu i to endemsku, umjesto da mažu mene.“ „Ja sam uvijek kupovao čajnu, misleći da ima neke veze sa čajem. Pa mi to sve skupa nekako prihvatljivije bilo nego pileće ili juneće. Ili jetrena, zamisli prave paštetu od jetre. Fuj. Ovako fino jedem zdravu paštetu od čaja.“ „Naravno, čaj je zdrav.“ „To je ova logika ruskog nazdravljanja s votkom.“ „Pa kad smo već kod nazdravljanja, nazdorovje!“ Votka nas je uzimala pod svoje, ova slana riba nas je samo potakla da stalno zalijevamo. Babuška nam donosi turu za turom i svaki put samo zavrti očima i prokomentira „Bože, Bože.“ Restoranom se ori pjesma, slikamo se sa svim mogućim fotoaparatima koji su pri ruci. Nakon nekog vremena ili sati, ko će ga znati, toliko smo pijani da iz nekog samo nama poznatog razloga u tom trenutku, skidamo majice i ostajemo sjediti goli do pasa. Valjda nam je tako lakše pjevati. Na stolu je flaša votke, a votke što u flaši, što po stolnjaku i po nama. Ispred svakoga je još po piva „Baltika“ i bijela keramička krigla sa crvenim jastogom na njoj. Srećom drugim gostima je ovaj alkoholni poremećaj normalna stvar i ne obaziru se previše na hrpu polugolih muškaraca kako zagrljeni arlauču neke njima nepoznate pjesme. Srećom i osoblje i direktor su do jaja, tako da Brane sjedi direktoru u krilu kako bi se zajedno uslikali, a Babuške umiru od smijeha i skrivaju se iza zavjesa kako bi pobjegle fotoaparatima. Jedna čitavo vrijeme pokušava biti okrenuta leđima nama, jer se stalno smije a sve ju je stid zbog zubi koji joj fale. Pa kako god se okrene da vidi šta mi radimo i ugleda fotoaparat, odmah se brže bolje okrene i zakuca u zavjesu. Nama šega, direktoru šega, ovim drugim babuškama tek totalni šou program.   Sve mi tako pjevamo internacionalni repertoar svega i svačega, ruke su u zraku, Sam stalno ponavlja stih „Dalmacijo mora moja“ i ne bi ni skužili da stojimo na nekoj stanici, da se odjenom nismo prepali ugledavši Švabu Repića kako stoji kraj vagona i gleda nas kroz prozor. I mi smo valjda njega uplašili, dok nas u čudu gleda zašto smo svi bez majica u restoranu. Čak je ušao i u restoran, ne bi li provjerio šta se događa. Sam i Luke su ga odmah dočekali skandirajući „Five one“, podsječajući na tekmu prije desetak mjeseci, kada su Englezi pomeli Švabe sa 5:1 na sred olimpijskog stadiona u Minhenu. Kako je ušao, tako je i izašao opet van. Ostatak mi prepričava kako su i za vrijeme moje akcije u kupeu, Repić i onaj drugi sjedili ovdje i jeli, te su ih i tada Englezi izludili s koje kakvim komentarima na relaciji Engleska – Njemačka. Biće da svijet obiluje poklonicima teze o vječnim neprijateljima. I nekako je uvijek taj neprijatelj jedan te isti. Budući da stojimo na stanici, ostatak ekipe je na ulaznim vratima od restorana i onakvi polugoli vire kakva je vani situacija. Brane i ja smo ostali sjediti. Izgledamo poput dva ušlagirana alkosa koji se ljuljaju naprijed nazad ispred kvartovskog dućana. Nemamo snage da uputimo jedan drugome niti pogled, a kamoli riječ. Odjednom se Brane ničim izazvan ustaje od stola, okreće se prema ostatku, pravi jedan korak prema njima i zaranja svom svojom dužinom u tepih na podu restorana. Kao kada uspravno držiš dasku i samo ju pustiš da padne. Ja sam uspio samo da iznenađeno podignem obrve. Ostatak je već kod Braneta i gledaju jel živ. Ja pokušavam isto priskočiti u pomoć, ali koliko god da je želja velika, ne mogu da se pomaknem. Jedva nekako doteturavam do Braneta i ne razmišljajući kako da budem od koristi, padam na koljena, jer nemam snage ni da se sagnem, niti da čučnem. Najradije bih legao kraj njega.  Pokušavamo ga dići, a čovjek je živi leš. Totalno oduzet i opušten. Jedva ga nekako stavljamo na klupu da sjedne, što on ni ne konta, nego kako smo ga stavili da sjedne, tako se on samo sklupčao u čošak i zalijepio čelo među koljena. Jadna babuška nam stavlja sve ono cuge sa stola u vrećicu, plus još deset piva koje nismo ni tražili, ali valjda samo da što prije odemo. Objašnjava nam kako nas ne tjera zato što smo pijani, ni što upadamo po restoranu, nego moraju zatvoriti restoran. Sad nam nije jasno zašto već ovako rano zatvaraju, da bi se ispostavilo da restoran čitavo vrijeme radi po Moskovskom vremenu. A budući da smo mi u međuvremenu na ovom putovanju prošli sedam vremenskih zona, ispalo je da restoran samo što smo sjeli u njega i mislili da krećemo sa današnjom feštom, već zatvara jer je njima taj dan već prošao. No dobro, s obzirom da nam se Brane onesvijestio, možda ta vremenska razlika i nije tako loša. Plaćamo sve što smo popili i pojeli nekih 50 američkih dolara, sve skupa. Ivanović i ja pokušavamo nositi Braneta koji je poprimio karakteristike jedne vreće cementa. Putem prema našem vagonu nam ispadaju pive, a do kupea smo uspjeli razbiti sve flaše votke koje smo ponijeli. Cijeli put kroz ovolike vagone, u ovom stanju, je totalni horor trip. Brane tu i tamo samo promrmlja nešto, obično onda kada mu glavom zakačimo za nekakvu tvrđu prepreku na putu, recimo štok od vrata ili rub prozora. Jedva smo stigli do kupea, osjećam se istrošeno kao da smo 12 sati kopali tunele. Braneta smo nekako odmah podigli i bacili na njegovo prijestolje, gornji desni krevet. Ne znam zašto, ali budim Braneta da ga pitam jel mu mobitel kod njega. Uspijeva probuncati; „...ni...ne...sam...rsooaan...“, uglavnom valjda da nije kod njega i da je ostao u restoranu. Prepipavam ga po džepovima i stvarno ne mogu ništa naći. Suman trči u restoran i vraća se nazad sa direktorom, koji se sam ponudio da dođe do nas i vidi u čemu je problem. Čim se direktor pojavio, tako smo i mi našli mobitel duboko zavučen u zadnji džep Branetovih hlača. Ispričavamo se direktoru što ga bezveze cimamo, ali čovjek samo kima glavom da nema problema i pozdravlja se još jednom sa svima nama, te nam želi puno sreće u Japanu. Suman opet nestaje, ovaj put u potragu za Englezima koji su se negdje putem zagubili. Toma, Ivanović i ja ostajemo sjediti na donjim krevetima. Jezici nam se lome u silnoj tromosti pri pokušaju komunikacije, kad odjednom Brane samo pade sa svog prijestolja među nas i grune glavom u vrata od kupea. Nama je srce stalo. On kako je zveknuo s one visine, tako se ne pomiče. Jebote ubio se. Oprezno mu prilazimo i sve nas je strah okrenuti mu glavu, jer se stvarno nadamo da nas neće dočekati prizor smrskanog nosa i krvave glave. Odjednom luđak sam okreće glavu, nabacuje smiješak i krajnje pijano izvaljuje „Jako čudno ponašanje!“ Jebi ti to, sigurno je sigurno, ovaj put smo ga strpali na donji ležaj.  Odlazim tražiti Sumana, jer kako je otišao tražiti Engleze, tako ga nema već više od pola sata. Ulazim u prvi slijedeći vagon, kada provodnica tog vagona odjednom počinje urlati na mene, govori mi nešto poprilično drsko i divljački maše rukama. Ja sam samo ubrzao korak i pokazujem joj na ruku gdje bi inače bio sat kojeg nemam, kako nemam vremena i bježim što dalje od ove divljakuše. Svašta. Šta ovoj bi ? Mislim si, da nismo možda koju flašu razbili putem, baš u ovom vagonu ? Ulazim u drugi vagon, kada se odjednom otvaraju vrata od nekog kupea i ispred mene iskače isti onaj div od 2 metra, kojeg sam već danas imao prilike sresti. U prvi tren si mislim kako sam sada definitivno najebo, ima da me izdegeniči ko konja. Frajer mi govori „Suma, Suma!“ Sliježem ramenima, jer uopće ne kontam šta mi želi reći. Izvlaći nešto iz džepa, mislim si sad će izvući onaj nož od Ramba s kompasom, kad ono avionska karta na kojoj piše Mario Suman. Aha, Suman! Pa da, njega i tražim! Super, karta je svakako bolje nego šaka u glavu ili nož od Ramba. Ali otkud njemu Sumanova karta? Da mu se nije šta dogodilo? Div se odjednom okreće i odlazi niz vagon, a ja bezuspješno teturam za njim, jer je on već sa dva koraka na kraju vagona. Tako lomeći noge za ovim gorostasom, prolazim odjednom pored otvorenog kupea, a unutra i Englezi i Suman i hrpa nekakvih nabildanih i istetoviranih Rusa, svi goli do pasa, loču i urliču nešto. Govorim Sumanu da je avionsku kartu izgubio, pa sada obojica pokušavamo pronaći onog medvjeda ogromnog. Dok tako bauljamo hodnikom vagona, frajer je samo iskočio iz nekog kupea ravno ispred nas. Sad mu već polako zavidim na toj tehnici sakrivanja, unatoč njegovim proporcijama. Daje nam kartu, na što se ulizivački zahvaljujemo nekakvim klanjanjem i ponavljanjem „Spasiba, spasiba!“ Čovjek nas samo čudno promatra i maše rukom da je sve ok. Ne daj Bože da nas pri tom mahanju rukom slučajno zakači, odbio bi nam glave s tim maljem. Karta je, da sve bude još zanimljivije, ona istrošena od Minhena do Moskve. Dovukli smo se opet jedva do kupea i bacili se ravno na krevete. Sve mi se živo vrti. Imam osjećaj kako se sve u sobi poremetilo, po ko zna koji put, te da ja zapravo ležim na zidu, dok je madrac okomito pored mene. Pokušavam zaspati, samo da ne budem svjestan mučnine od ove alkoholizacije, kad eto ti Engleza u naš kupe. Srećom sam na gornjem krevetu, bivšem prijestolju samoproglašenog vladara Braneta, tako da Ivanović koji je u prizemlju, ugoščuje ovu dvojicu koji jedva stoje na nogama. Nema šanse da zaspem, al nema šanse ni da se aktiviram u druženju. Nemoćan sam pri samoj pomisli da se uključim u razgovor. Englezi pričaju o nekakvom Dimitriju i cijeloj grupi Rusa i Mongola koji švercaju Honde i još nekakve japanske motore u Vladivostoku. To je bila ona vesela družina s kojima su sjedili i pili, zajedno sa Sumanom. Razgovor mi postaje sve dalji i dalji, primjećujem da mi fale riječi, možda i rečenice, soba se i dalje vrti, molim Boga da ne moram sada samo povraćati, jer mi se nikako ne da pomaknuti s kreveta. Opipavam madrac dlanovima, jer mi se čini kao da tonem u vrtlogu, nakon što je netko vrlo neodgovoran podignuo ogroman čep na dnu bazena.  Odjednom nas Vera budi da se krenemo spremati, jer se približavamo Vladivostoku. Mislim da nismo ni dva sata spavali. Osjećam se grozno. Svi smo još odvratno pijani, tako da se nikome ne da ni progledati, a kamoli ustati iz kreveta. Klizimo polako sa kreveta i na najsporiji mogući način, pokušavamo početi spremati stvari. Ustvari, samo smo sišli s kreveta ili smo u procesu silaženja ili ustajanja i stojimo i sudaramo se na pola kvadratna metra, ne znajući uopće šta da radimo sa sobom. Svatko se nudi da se makne s puta, ne bi li se vratio u krevet i još malo zaklopio oko. U kupeu je totalni kaos. Odlazimo na kraju do Engleza i njihovog kupea, samo da pobjegnemo iz ove naše ludnice. Pokušavamo ih u više navrata probuditi, ali nema šanse. Njih dvojica su još duže ostala budna, čak su još nastavili piti s Verom, govori mi Ivanović. Kako se vraćamo našem kupeu, tako prolazimo pored hrpe drugih putnika i svi su već spremili svoje krevete, torbe, sve izgleda vrlo uredno i lijepo. Jedino kod nas i kod Engleza vlada totalni užas. Deke obješene na vrata kupea, plahte vise skroz do poda, a na podu nema čega nema. Kako je god netko donekle spremio svoje stvari, biva izbačen na hodnik, ne bi li stvorili više mjesta i preglednosti u kupeu. Uz sav taj krš i lom, eto Vere, hoće da joj hitno predamo plahte i deke, kako bi ih prebrojala da koja slučajno ne fali. Mi ju blijedo gledamo i uopće nam nije jasno odkud joj snage da tako brzo djeluje, priča, kreće se. Nama treba bar par sekundi da trepnemo. Kako je hektično uletjela u kupe, u tu nenormalnu gužvu, nehotice rukom ruši ostatak pivi sa stola, ravno nama na majice i torbe. Još nas traži 25 Rubelja (5 kuna) za nešto što je nestalo, plahta ili krpa ili ko će znati, pojma nemam. Stojimo svi na hodniku, svatko sa svojim ruksakom, svatko polumrtav, polu zombi. Al smo svi u dresovima. Kao da stojimo u hodniku nekog stadiona i čekamo da izađemo na teren. Jadan bi taj tim bio, za kojeg bi mi istrčali na teren, u ovakvom stanju. U bilo kojem stanju. Vlak sve sporije i sve jasnije pravi svoje tu-dum, tu-dum zvukove. Englezi se tek sada polako ustaju, nakon što ih je Vera doslovno vukla iz kreveta. Nemaju oni pojma ni gdje su, ni zašto ih se budi ovako rano. Stigli smo. Grozno, pa zar je to kraj naše transsibirske vožnje? Nikako nam se ne napušta vlak. Gledamo u ovaj naš kupe, koji nam je toliko smijeha i sreće pružio u ovih zadnjih 7 dana.  Vera nas gura objema rukama niz hodnik, dok mi glumimo da plačemo i stalno ponavljamo „Njeeet, njeeet!“. Izašli smo van i još vrištimo za Verom „Spasiba Vera, njeeet, njeeet, spasiba, njet.“ Evo i Engleza za nama, čuvši nas i oni se zahvaljuju Veri i govore joj „Njeeet, njeeet.“ Nisu uopće svjesni da smo stigli. Čude se što imaju svoje stvari, jer misle da smo negdje stali na stanici na desetak minuta. Pola sedam je u jutro i poprilično je svježe za biti samo u dresovima. Ali hajde, imamo srećom šalove oko vrata, pa se nećemo prehladiti. To mi je uvijek fascinantno kad je zima i kad god izlaziš iz kuće, mama još dobaci da staviš šal da se ne prehladiš. Inače možeš gol izaći na snijeg, ali ako imaš šal, briga te. Stojimo ukopani kao da nas je netko zasadio na peron. „Jel ovo Vladivostok?“ Tek sada Luke dolazi sebi, nakon što čitavo vrijeme gleda u naše stvari, a i u svoju torbu. „Pa mogao bi biti, budući da su nas izbacili iz vlaka.“ „A i ovo je zadnja stanica.“ „I nekim slučajem se zove Vladivostok.“ „Pa biće da je to onda Vladivostok.“  Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, vlak, potovanja |
