Marketing
Vladivostok 2
Dok pokušavamo putem interneta saznati gdje je pošta, kako bi se otišli napokon čuti sa svojima, nabasali smo na jednu drugu informaciju. Šta ti je internet. Naime, da je poznati ćelavi oskarovac, faraon iz „Deset zapovijedi“ i stručnjak za eksploziv iz Bitke na Neretvi, Yul Brynner, rođen u Vladivostoku pod imenom Julij Borisovič Briner. Svašta, ja sam gajio čvrsto uvjerenje kako je on zajebani Amer. Kad s druge strane, izbrijana glava, ako se dobro sjećam na Neretvi je skakutao upravo u kožnoj jakni i odakle je frajer na kraju? Iz Vladivostoka. Naravno, odakle će biti.
Prolazimo opet pored željezničke stanice i tek sada sa druge strane ulice vidimo da zgrada sa svim tim svojim kupolama i kulama, izgleda poput dvorca iz bajke. Grad koji je više od pola stoljeća bio zatvoren za strance, ima željezničku stanicu koja podsjeća na dvorce iz bajke. Mogao si samo maštati i sanjati da će ti netko izaći iz tog dvorca i doći u posjet.
Dok hodamo malo većom ulicom ili avenijom, ispred i pored nas su pristojno poslagani redovi od po desetak ljudi i svi stoje kulturno tik uz cestu i čekaju. Valjda ljudi čekaju na autobus. Ali čemu svi ti paralelni redovi od po desetak ljudi? Nije prošlo dugo, kad eto ti minijaturni, uski, japanski kombi. Prvo jedan, pa drugi, pa eto odmah stiže i treći. Sad smo i mi stali sa strane i promatramo, ludo nas zanima ovaj koncept, kojeg baš ne znam da smo igdje vidjeli do sada. Isto tako nas zanima hoće li stvarno svi ti ljudi stati u ove male japanske kombije. Ako su američki auti rađeni po mjeri širokih Amera, onda su ovi auti rađeni definitivno po mjeri omanjih Japanaca. Što opet definitivno ne važi i za Ruse. Ali ljudi ulaze i ulaze i onaj red se smanjuje i na kraju se svi nekako uguraše unutra. A unutra ne bi više ni šibica stala, ali vozač uredno kreće i već se stvara novi red za slijedeći kombi. Kombiji se zovu „Maršrutka“ i predstavljaju nekakav kolektivni taksi. Navodno su Maršrutke vrlo popularne u Rusiji i zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Nešto izmedu autobusa i taksija. Takva je i cijena, ni jeftina kao javni prijevoz, ni skupa kao taksi. Maršrutka ima zacrtano polazište i čim se napuni putnicima, a to očigledno nije problem, odmah kreće prema isto tako određenoj destinaciji. I kako je sama po sebi nešto između busa i taksija, takav je i put. Nema stanica, nego stane tamo gdje netko treba izaći. Nije da će te voziti kući, ali nije i da neće ako je usput. Skrene malo vamo, malo tamo, ali na kraju dođe na mjesto gdje je pisalo da vozi. I malo je reći da su iznimno popularni. Kašnjenja nema, jer nema ni voznog reda. Bitno je samo da vozi otprilike u pravcu u koji si se zaputio. Ali ta disciplina, taj uredno postavljen red iako se kombi nije ni pojavio, to je nešto što bi možda očekivao u Luksemburgu. Ali eto, te glupe predrasude valjda i postoje, ne bi li ih se sa zadovoljstvom pobijalo.
Pošta se nalazi odmah uz luku, u kojoj je usidrena ruska pacifička flota, zbog koje je ovaj grad i bio zatvoren. Ispred nas se pruža ista slika, isti raspored brodova koje smo i vidjeli na svim slikama Vladivostoka. Kao da su tu zakucani i nisu se pomaknuli već desetljećima. Da su nekada i isplovili na Pacifik, luka bi bila prazna i možda ne bi bilo ni potrebe da se grad zatvara za strance. Zamišljam sebi ruskog birokrata koji je direktno iz Kremlja dobio naredbu da mora riješiti problem, kako da stranci ponovo smiju dolaziti u grad, uz činjenicu da je grad i dalje glavna luka pacifičke flote. Pozadina cijele priče je zapravo Olga, nećakinja jednog visoko pozicioniranog funkcionera, koja je završila hoteljerstvo, želi živjeti u rodnom Vladivostoku, ali nema gdje raditi budući da zbog nedostatka stranaca, nema ni hotela. Svi šuškaju o Olgi i njenom visoko rangiranom ujaku, samo naravno nitko ne smije pisnuti. Birokrata koji je dobio naredbu da riješi problem, ne smije biti previše kreativan i slobodnih svjetonazora, nego se mora držati strogih sovjetskih protokola, pravila, zakona i vječnog straha od stranih špijuna. Noćima taj birokrata sjedi za masovnim hrastovim stolom, iza tisuću propisa ispisanih na 500 hektara posjećene i u papir pretvorene šume. Logično zapisuje svoja razmišljanja temeljena na činjenicama. Stranci ne smiju zbog flote u grad, znaći flota je problem i ako ne bi bilo flote, ne bi bilo potrebe za zabranom. Ali flota nam treba da bi igrali vojno stratešku ulogu na Pacifiku. Znači Pacifik je problem i ako nema Pacifika, nema ni potrebe za flotom. I tako se rodi ideja da se isuši Pacifik. Sovjetsko vodstvo prihvati ideju kao projekt koji ide u prilog jednoj ambicioznoj naciji u području tehnoloških dostignuća. Prvi sletjeli na Mjesec, prvi ničim izazvani isušili (doduše nenamjerno) Aralsko more ili jezero, nekada četvrto najveće jezero na svijetu. Pa zašto ne biti prvi koji su isušili jedan ocean, kada su već uspjeli izbrisati jezero veliko kao i cijela Bavarska. Sve samo da bi se riješili flote, te da bi stranci napokon mogli dolaziti u grad i samim tim potakli otvaranje hotela, kako bi na kraju krajeva Olga mogla raditi na recepciji takvog jednog hotela.
Dolazimo na šalter od pošte, ne bi li se raspitali kako da nazovemo Hrvatsku, kad tko radi na šalteru, službenica imenom Olga. Biće da je odustala od hoteljerstva, budući da Pacifik nije isušen, flota je usidrena, stranaca ima, pa samim tim i hotela... Sigurno se posvađala sa ujakom, poslala sve u pizdu materinu i zaposlila se u pošti. No dobro šta je tu je, bitna je kompetentnost. Spominjemo Croatia, na što ona otvara ogromnu knjigu sa svim mogućim zemljama izlistanim po abecedi, prelazi prstom preko popisa i pita nas da li možda mislimo na Kostariku? Pokušavamo sa Horvatja, na što nam ona opet nudi Honduras. Nama više ne pada na pamet, kako da Hrvatsku nazovemo, te smo odlučili zvati Njemačku. Nju bi trebali imati na listi zemalja koje postoje na ovom svijetu. I to na posebnoj stranici, pod naslovom "Vječni neprijatelji". Njemačku smo uspjeli nazvati, a Hrvatske ne da nema na mapi, nego je nema ni u generalnom poštanskom telefonskom imeniku svih mogućih zemalja ovog svijeta. Na to sve nam Olga još nabaci smiješak i pita odakle smo. Rekli smo iz Slavonije i Dalmacije.
"Aha!" Kimnula je glavom.
Budući da smo obavili jedinu obavezu koju smo si zacrtali za današnji dan, uputišmo se u bezglavo bauljanje gradom. Tako besciljno naletišmo i na nekakav kompleks koji je valjda izuzetno uspješan spoj podhodnika, pijace, vašara i kirvaja. Hrpetine ljudi koji se muvaju i razgledavaju spektar razno raznih pizdarija za koje ne možeš vjerovati da ih netko stvarno nudi i prodaje. Od upaljača do zamjenske jetre. Ipak sve u svemu prevladavaju CD-ovi i neke svakodnevne potrebštine, pa tako uz karton deterdženta stoji buket ruža naslonjen na kutiju tampona, kraj koje su uredno porazbacane čokolade, bomboni i kurtoni. Ne mogu da vjerujem da je frajer stvarno u istu kutiju stavio i bombone i kondome. Jedino ako ovo nisu bomboni za djecu, nego za odrasle, samo opet sumnjam da bi na omot vijagre stavili preslatkog zeku i bambija. Gledam CD-ove i pored svih tih ruskih umjetnika i umjetnica za koje naravno nikad čuli, izložena dva CD-a sa istom slikom bivšeg Beatlesa, samo ispod jedne piše Paul McCartney, dok ispod druge stoji Paul Young. Neke velike razlike od naših pijaca ili podhodnika baš i nema, unatoč što smo na drugom kraju svijeta. Da mi netko kaže da sam trenutno u Brčkom ili u Dubravi, ja bi mu povjerovao. Isto dok šetamo lukom ili obalom, kada bi mi netko rekao da sam u Pločama ili u Rijeci, ne bi posumnjao da nisam. Jedino ovi što pjevaju open-air karaoke na sred šetalista uz more, totalno narušavaju koncept uspoređivanja sa bilo čim. Opet nailazimo na super talenta u nastajanju, u tradicionalnoj ruskoj mornarskoj majici, vojnički stesan na keca, cupka sa mikrofonom u ruci čupajući zadnje atome svog unikatnog glasa. Dva metra od njega stoji polupijana bakica, koja maše rukama lijevo desno, kao da je dio mnogobrojne publike u polu deliriju.
Kakvi kraljevi...
"Tamnim okovima uzavrele krvi svim gnjevom svojim ispričaše svoju sudbinu i ostale peripetije" razbuđujem se sa ostatkom ovih riječi kako mi se povlaće po glavi. Mislim si koji je to kurac? Pokušavam se sjetiti jesam li nešto sanjao, pa da mi naviru ovakve nebuloze. Na trenutak kao da ću se sjetiti, ali već slijedeće sekunde kao da je netko puhnuo u mozak i otjerao svu memoriju u vjetar. Zato se Toma sjeća svakog detalja svog sna. Kako na putovanja umjesto manjih grupa, kreću grupe od 80 miliona ljudi. I sve je logistički i organizacijski sređeno. Isto kao što krene 50 ljudi u autobusu, u Tominoj verziji na izlet kreće 80 miliona ljudi u milion i pol autobusa! Za njih je rezervirano 80 miliona sendviča koje je pripremalo 200 tisuća ljudi u tvornici veličine jednoga grada. Već me malo strah ove sobe u kojoj spavamo. Odošmo provjeriti mailove i naravno knjigu gostiju na našoj stranici. Živo nas zanima šta ljudi pišu i odakle se sve javljaju. Onog polumrtvaca nema, valjda su ga iznijeli van. Zato su opet one iste cure sa kaubojskim šeširima tu i opet nas odmjeravaju i smješkaju se. Ovo putovanje bi možda moglo izgledati kao Bondove pustolovine sa razno raznim ženama, kada bi ovdje umjesto nas bio James Bond. Nama mogu komotno ispred nosa stajati sa transparentom na kojem piše "Dobar dan, mi smo djevojke i željele bi vas upoznati" i mi bi svejedno mislili da s time ne misle na nas. A ne daj Bože da nama samima padne na pamet, da odemo do njih i pitamo ih nešto. Tako da smo provjerili mailove i otišli opet bauljati ulicama u nedogled.
Navodno postoji kuća u kojoj je rođen Yul Brinner, koja je sada preuređena u muzej. Sigurno da postoji jos nekih zanimljivosti, ali nam ih se ne da tražiti. Ako naletimo na njih, super. Ako ne, opet dobro. Mogli bi se okarakterizirati kao iznimno zahtjevni turisti. Može čak biti i da smo naletili na neke zanimljivosti, ali nama se nisu činile takvima. Nama su open-air karaoke trenutno mega spektakl. Tako da smo ovaj put sjeli na šetalište blizu pjevača i satima slušali taj talent-show. Ljudi idu iz trgovine i vuku vrečice s namirnicama, zastanu i otpjevaju jednu i nastave dalje. Drugi dođu baš pripremljeni, trude se. Treći valjda na putu ka poslu, školarci poslije škole, lokalni đabalebaroši nakon dvije pive, penzioneri nakon što su shvatili da
ne znaju šta bi sa sobom i slobodnim vremenom. Ovo je pravi festival na obali. A nama odlično, po piva svakome, pogled na Pacifik i riba u uskom žarko crvenom dominđos minjaku, kakvi su se nosili 80-ih godina, zavija snažnim ruskim naglaskom "I will always love you" od Whitney Houston. Suze nam klize niz obraze bolje nego piva niz grlo. Iza nje starčić u svojoj generalskoj uniformi, na kapi zvijezda, na grudima svo moguće ordenje iz svih mogućih ratova, drhti borbene u mikrofon. A evo i one polupijane bakice od jučer, ovaj put samo pijana. Stoji sa strane, plješče i vodi borbu sa ravnotežom. Danas, kao i jučer, na rasporedu je riblja konzerva. Jedini razlog zbog kojeg tamanimo ribu, je taj što je na konzervi nacrtana riba. Kod ovih drugih konzervi nismo sigurni šta piše na njima, niti jesu li za ljude, pse ili mačke. Na večer odlazimo u ovaj bilijar klub pored hostela, odakle su nam dobacivali da smo Francuzi. Obožavam situacije kada uđeš negdje, a svi zašute i krenu te odmjeravati. Stranci ovdje definitivno nisu najčešća pojava. Naravno, nije dugo trebalo da stupimo sa domaćima u kontakt, ali je vječnost trajalo dok im nismo objasnili
odakle smo. Mislim da na kraju u tome nismo ni uspjeli. Ispratili su nas opet skandirajući Francuskoj.
Dugo u noć smo mrcvarili gitaru i votku, čak nam je odjednom u repertoar upao i Plavi Orkestar, čije su pjesme iz nekog neobjašnjivog razloga, kao rođene za razno razne prerade.
"Ove noći Kaja, obližeš mi ..."
"Ti si meni sve, ti mi hraniš pse i kad tebe nema oni laju na mene."
Mi smo se odlučili za jednu nogometnu verziju pjesme "Od rođendana do rođendana":
„Ja od stadiona, pa do stadiona,
čekam samo pobjeduuuu,
makar 2-3 gola, biće dovoljan mi znak
da još nije gotovoooooo!
Ooooo-ooooo-ooooo..."
Noćas sam sanjao kako su se na sred Korza u Slavonskom Brodu međusobno potukli igrači FC Bayerna. Bio je lijep sunčan dan, sjedim na terasi jednog od kafića. Kad eto ti njih 20-ak u klupskim trenerkama. Šetaju, razgledavaju i odjednom se pobiše kao luđaci. Jedan drugoga vuku za kosu, udaraju nogama, šakama, trgaju one lijepe Adidas trenerke jedan s drugoga. Franz Beckenbauer sav rasčupan i zajapuren čupa onaj nogostup iz zemlje i odjednom psuje na našem Karl-Heinz Rummenigea.
"Sad ću da ti jebem milu majku!"
Oliver Kahn, braća Kovač, Steffan Effenberg, sve su mi to poznata lica sa TV-a i ne mogu vjerovati da sada jedan drugoga gađaju kamenjem, dovlače teške barske stolice koje škripe po betonskim pločama na Korzu i pokušavaju ih podići ne bi li ih onda svom snagom zakucali suigraču u glavu. Ne znam šta ih je toliko razljutilo odjednom, ali baš mi remete ovaj sunčan dan i ne daju mi uživati u ovoj kavi na miru. I ostatak Brođana koji su se zatekli u blizini gnuša se od ovakvih scena.
„Fuj, stoko!“
Mlade majke bježe prekrivajuči oči djeci, da ne gledaju ovu nekulturu i masakr.
I ja sam zažmirio da više ne gledam ovaj užas. Kada sam opet otvorio oči, probudio sam se u Vladivostoku. Ovaj hostel je stvarno jedno inspirativno mjesto. Dok ostali još spavaju uzeo sam ove svoje spise, da malo pročitam o ovom gradu. Možda čak negdje i upozorava da je sanjaranje samo za odvažne.
Vladivostok bi značilo „Vladar istoka“. Grad ima pola miliona stanovnika i svi imaju zakonom propisanu jednu kožnu jaknu i kosu ne dužu od 1 cm. Dobro, to je moje trenutno viđenje grada. Zbog svoje flote koja se zove „Tihomorsky flot“ (gle i oni kažu Tiho more ili Tihi ocean) grad bijaše za vremena SSSR-a zatvoren za strance. Ajde, to znamo.
Zanimljiva je njegova uloga u prvom svjetskom ratu kada su Ameri slali pomoć Francuzima i Rusima. Ajde do Francuske još nekako, ali dalje prema Rusiji bi im svako malo Nijemci potopili brodove na Baltiku. Gle čuda, opet Švabe potapaju brodove. Kako bi osigurali bolju opskrbnu liniju, odlučili su Rusiju snabdijevati preko Vladivostoka, pa dalje transsibirskom željeznicom do prvih linija u Europi. Zbog toga su čak poslali nekoliko stotina iskusnih američkih željezničara, koji su trebali brinuti o željeznici u Sibiru, kako bi svi ti konvoji prolazili nesmetano. Toliko je to sve dobro funkcioniralo da su Rusi pali pod boljševičkom revolucijom, Boljševici potpisali porazno primirje sa Švabama i na kraju još bacili cijelu zemlju u totalni kaos civilnog rata između Crvenih i Bijelih. Čitavo to vrijeme, Boljševici i kontrarevolucioneri su sjebavali svoju vlastitu prugu i dizali mostove u zrak, a Ameri su krpali i popravljali šta se popraviti dalo. Jedan američki oficir je prokomentirao u pismu svojoj obitelji, njegovu suradnju sa Rusima na održavanju željeznice. Kaže on kako su Rusi odlični radnici, jako sposobni i vrijedni, fali im malo znanja i discipline, ali čak ni to nije prepreka u usporedbi sa menadžerima željeznice koji su lijeni, nekompetentni i lažljivi. Interesantno. Ima nešto u toj slavenskoj krvi, koja nas sve čini tako srodnima, ma gdje god bili i u kojem god stoljeću živjeli.
Još zanimljiviji je razlog ulaska saveznika preko Vladivostoka u ruski kaos tih godina. Naime hrpa čehoslovačkih legionara, koji su htjeli svoju Čehoslovačku državu, su se borili na strani Rusa protiv okupatora njihove zemlje, Austro-Ugara. Kada su se Boljševici pojavili, prvo su odbili bolji, pa sklopili puno lošiji sporazum sa Nijemcima o završetku rata, kojeg je na kraju krajeva Njemačka vodila sa carskom Rusijom, a ne sa pitomim Boljševicima. Na kraju je cijeli taj istočni dio Europe sve do Rusije bio pod Njemačkom. Da bi se Česi i Slovaci ipak vratili nekako u ratna zbivanja i borbu za svoju zemlju (jer je u zapadnoj Europi još trajao rat i dosta Čeha se borilo pod francuskom zastavom) odlučiše da je tih 70,000 vojnika moguće jedino preko Sibira, Vladivostoka, Amerike, Atlantika dovesti u Francusku. I osim toga, hrpa ratne mašinerije i zaliha koje su Ameri slali u Rusiju, sada bi mogle paste Boljševicima u ruke. A oni odjednom postali dobri sa Nijemcima. A Nijemci više nisu bili razvučeni na dva fronta, nego su mogli fino večinu ljudstva i tehnike prebaciti na zapadnoeuropsko ratište i na miru ratovati sa Francuzima. Sve je to natjeralo i Amere, Britance, Japance, Francuze da pošalju svoje jedinice preko Vladivostoka, kako bi osigurali povlačenje Čeha, spasili zalihe ratne opreme i opet otvorili istočni front protiv Švaba da rasterete Francuze i zapadnu Europu. A za tu akciju su im opet bili potrebni Česi, jer je ruska vojska bila u raspadu, Crvena Armija tek u nastajanju, a Česi najbrojnija organizirana vojna skupina u tom trenutku, istočno od Švaba. Boljševici su čak obećali Česima osigurati povlačenje prema Sibiru, ali na kraju nisu baš održali ta obećanja, pa kako to biva, Česi popizdili na njih i priklonili se otvoreno Bijelima i saveznicima. Kako su se povlačili, čak su indirektno postali razlog zbog kojeg su Boljševici bestijalno potamanili zadnjeg ruskog cara i njegovu obitelj. Puno godina kasnije, jedan od izvršioca naloga za smaknuće cara, priznao je da su se bojali kako bi Česi mogli pri povlačenju prema istoku doći na ideju da usput oslobode ruskog cara iz kućnog pritvora, dodatno Bijelima podignu krila, pa su za svaki slučaj ubili i njega i njegovu obitelj. Šta ćeš, mjere predostrožnosti. Što se tiče saveznika, svi su kao dogovoreno provodili kampanju protiv Boljševika, jedino su Japanci provodili svoju nekakvu kampanju.
Dok bi Britanci i Ameri uspostavljali logistiku, Japanci bi na brzinu osvojili neki gradić na istoku Rusije, objesili zastavu na neku brvnaru i uspostavili japansku vlast. Sve je to bio jedan totalni kaos i urnebes. Za to vrijeme kroz Vladivostok su prolazile sve moguće vojske, nacije i uniforme. Valjda se u to vrijeme još jedino ratnici plemena Zulu nisu iskrcali u toj luci. Kad sada ovo ovako pročitam, nakon svih tih raznih vojski nije ni čudo da su zatvorili grad za strance. Jedna ekstremna situacija vrlo često vodi drugoj ekstremnoj situaciji.
Da stvar bude još bolja, kada su svi ti silni Česi nakon što su godinama držali više od polovice Transsibirske željeznice pod svojom kontrolom, napokon se dogegali do luke, prvi svjetski rat se završio. Većina ih se ipak na kraju zaputila u Francusku i kasnije su postali temelj prve čehoslovačke armije. Manji dio je čak odlučio ostati i preći u Boljševike, pa tako i Jaroslav Hašek, autor knjige „Dobri vojnik Švejk“. Knjige koja će s vremenom postati svjetskom literarnom baštinom.
Post je objavljen 28.06.2018. u 13:21 sati.