20.06.2018., srijeda
Mi, Slaveni!
Sporazumijevamo se malo na našem, pa malo na ruskom i na kraju kad vidimo da se ne razumijemo, sve to ponovo na engleskom. Iako ga ne ide baš sjajno, stalno forsira engleski, samo kako bi nama ugodio i bio siguran da je nama lakše razumijeti šta nam želi reći. Zovemo ga kod nas u kupe, taman smo kupili i imamo nešto votke. Iako danas eto nismo mislili piti, ali red je da nazdravimo nama Slavenima i naravno činjenici da s tom nuklearkom nisu izazvali treći svjetski rat. A s obzirom da im je nestalo zraka, ne bi se čudio da je netko slučajno se laktom naslonio na komandu za lansiranje rakete. Sjedamo u kupe, Ivanović i Suman pored njega, Brane, Toma i ja prekoputa na drugi ležaj. Predstavlja nam se kao Mihajlovič i kaže kako mu je dida ili ujak ili već nekakav rod, živio u Splitu, te je i on jednom bio i u Zagrebu i u Splitu. Još kad smo mu rekli da se Mario preziva Ivanović, grli nas sve i stišće nam ruku kako bi još više potvrdili činjenicu da smo svi Slaveni i svi treba da budemo zajedno, protiv fašista. Otkud mu sad oni?! Pokušavamo nekako predložiti da možda ipak sutra cugamo, jer smo se sinoć unakazili, ali on sutra napušta vlak i presjeda na liniju za Kamčatku. E jebiga. Ništa, uzimamo novu flašu votke i njemu točimo pola čaše, a nama ostalima po milimetar, dva, čisto da nazdravimo. Mi otpijamo malo gutljaj po gutljaj, jer nam se već sada diže želudac, a Mihajlovič ga bogami struni na eks u sekundi. Čuli smo to negdje, da Rusima koliko god natočiš u čašu, nema tu iz dva ili tri navrata, uvijek se sve salije na eks. Stalno nam ponavlja kako mu je nevjerojatno drago da nas je upoznao. Točimo mu više od pola čaše, mi smo još na ovim gutljajima, a on opet pljus, sve na eks. Mi se pogledavamo i malo nam neugodno, jer jednostavno ne možemo da ga pratimo, ali ni približno.  Zlo nam je od votke. Kako vrijeme odmiče i kako idu jedna čaša za drugom, vidi se da je čovjek poprilično rastrešen i da problemi izbijaju iz njega, zato i udara po votki nemilice. Priča nam kako obično krene s podmornicom iz Kamčatke, pa oko Azije, preko Indijskog oceana, pa prema Atlantiku. Tako uvijek provede 7 mjeseci u godini ispod morske površine. Svaki put kad bi se onda vratio u Moskvu, našao bi ženu s drugim u krevetu. Tri puta ga je žena ostavljala i odlazila s drugima i na kraju se opet vraćala njemu. Svaki put kad bi išao u bazu, žena je putovala s njim. I ovaj put ga prati, iako su u međuvremenu rastavljeni. Mislim si valjda da bude sigurna da je otišao, ali nije mi do zajebancije na ovaj račun. Vidimo svi da mu život baš nije med i mlijeko, te mu sipamo opet votku, ovaj put do vrha čaše. Ode sve na eks, 2 dcl. Kao da je voda. Opet nas sve grli i ljubi, neprestano ponavljajući kako mu je drago da smo se upoznali i što pijemo ovdje s njim. Ja ne znam jesmo li nas petorica popili sve skupa jednu čašu, on ih je stukao već barem šest ili sedam i to ove zadnje tri su bile do vrha. Sve ga je teže razumjeti, jer jezik naravno počinje furati svoj film. Kako nam priča o Kursku i o ženi i o svom životu, pogled mu je sve tužniji i tužniji, te nas nekada toliko dugo s tim očajnim izrazom na licu promatra, da ne znamo jel se suzdržava od te silne tuge da ne zaplaće ili će sad izvaditi pištolj i pobiti nas sve. Razumijemo čovjeka da mu je teško, još ga ova votka dodatno otvorila, ali taj očaj i kompletna situacija počinju već biti zastrašujući. Tako da ga nagovaramo da odemo još koju zapaliti, možda malo udahnuti zraka na hodniku. „Meni je žao, da smo svi Sljaveni, a moramo pričati po Engljeski da bi komunicirali.“ „Ma dobro, razumijemo se mi i ovako.“ „I žao mi je što ste se vi Južni Sljaveni tamo malo posvađali.“ Objašnjava nam, teturajući s noge na nogu, kako smo s obzirom na snagu i veličinu slavenskih naroda, mi kao dva tri plemena na jugu, koji su se malo posvađali među sobom. Majka Rusija je to sve promatrala čisto kao što majka gleda svoje dvoje djece, kako se malo počupaju za kosu oko neke igračke. „Vi niste jedni drugima bili neprijatelji, vi ste svi braća, mi smo svi braća. Postoji samo jedan vječni neprijatelj.“ „Ko?“ Mi ko ne znamo da cilja na Amere. „Nijemci!“ Opet nas nasmija do suza. Džaba hladni rat od pola stoljeća sa Amerima, svemirska utrka, Afganistan, Čečenija, ne... Švabe su vječni neprijatelj. Opet nam svima stišće ruke u znak prijateljstva, bratstva, jedinstva, kad se odjednom otvaraju vrata i upada žena u kučnom ogrtaću, ljuta ko ris što je ovaj valjda pijan ko majka i zove ga da se odmah vrati u kupe. Odmahuje rukom i nastavlja nas grliti. Pokušava nas trojicu obuhvatiti rukama i podignuti nas u zrak. I što je najbolje, iako je za glavu manji i od mene i od Braneta, pribio nas je sebi na prsa i podiže nas dvojicu i Tomu, nekoliko centimetara od poda. Ne trebamo se čuditi, kaže, nosio je i veće od nas. Bio je jedan period u Čečeniji, gdje je morao par mjeseci biti sa mladim vojnicima, pripremati ih kroz obuku, nabijati im kondiciju, valjda i naučiti ih da voze podmornicu po Čečeniji. Za kraj nas postrojava sve ispred sebe, salutira nam vojničkim pozdravom. Mi poredani jedan uz drugoga, uzdignutog čela, s jednom rukom na potiljku i u drugoj cigareta, u ista glas pozdravljamo sa „Spasiba i dosvidanja!“ Nestade čovjek svojoj nevjernoj ženi, a mi ostadošmo još dugo pušiti jednu za drugom u pokušaju da provarimo sve ovo čega smo se naslušali. Pokušavam kroz ove zabilješke i karte o Rusiji odgonetnuti koja bi ona čudna stanica sa razglasom mogla biti i čini mi se da smo to stajali u mjestu zvanom Svobodnij, što bi na našem bilo „slobodni“. Navodno je to veliko prometno čvorište za riječni i željeznički promet. Valjda to objašnjava one reflektore i razglas. Za vrijeme Staljina, sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća, tu je bio najveći logor u toj mreži Gulaga sa 200,000 političkih neistomišljenika i klerika. E ovo definitivno objašnjava onaj naš jezivi osjećaj u vezi tih reflektora i razglasa. Biće da smo duh mjesta i nakon svih tih godina opet namirisali. I to mjesto još nazovu „slobodni“. Možda da su imenu još dodali „al u kurcu“. Pijuckamo ovu votku i ne možemo se načuditi kako ju je naš oficir salijevao u grlo. Noć je mirna, mjesec pun, gitara je opet u pogonu i iskopavaju se balade od Divljih Jagoda. One, bez kojih ne možeš dobiti dozvolu da sviraš u društvu, ako kojim slučajem ne znaš barem „Krivo je more“. Teta provodnica nam kuca na vrata, da nas kratko provjeri i pohvali što smo tako fini i tihi. Ili nam pokušava objasniti da budemo tiši? E ne znam sada, zovemo ju svakako da popije koju s nama. Ode ona ipak svojim poslom, a ja mislim da slijedeću stvar „Noć je prekrasna“ od Daleke Obale nismo prestajali ponavljati i tuliti slijedećih sat ili dva, sve dok nismo ušli u Belogorsk.  Izlazimo na stanici i ravno ispred našeg vagona je kip Lenjina koji je desnu ruku i šaku ispružio prema nama ili prema Kini, a lijevu šaku drži stisnutu uz tijelo. Iza čitava fasada zgrade je ukrašena nekakvim stalnim zidanim lentama, kao da ova stanica stalno doživljava slavlja, proslave i obljetnice. Možda narod jednostavno voli da je stalno veselo. Kupujemo nešto kruha i opet koju votku, jer eto nikad se ne zna kada ćemo opet goste imati. Pogotovo one koji votku natežu kao da je c-vitamin. Iako su rani jutarnji sati, svejedno su lokalci izašli sa svojim namirnicama na stanicu. Biće da se red vožnje Transsiba itekako prati. Slikamo se ispred Lenjina i jednostavno uživamo u ovom jutarnjem oštrom zraku, cvrkutu ptica sa okolnih krošnji i mjesečini koja ovim trenucima daje posebnu bajkovitu notu. Nazad u kupeu žuljamo po ovom kruhu što smo kupili i zalijevamo votkom. Kao da smo tri dana radili na gradilištu na -20 i sada se napokon dokopali juhe u toploj prostoriji. Valjda mislimo kako ćemo se opravdati sami sebi za ponovno opijanje, ako se dovoljno natrpamo kruhom. To se onda ne broji, jer nas kruh čuva od pijanstva. Toliko nas pazi, da Suman odteturava s čašom votke prema WC-u, ne primječujući uopće da nosi čašu. No kako je vlak naglo trznuo, tako mu je ta čaša samo odletjela iz ruke u nečiji kupe. Srećom ljudi spavaju, tako da će čašu primjetiti tek kasnije kad se probude. Opet smo dočekali zoru i izlazak sunca koje prži sve jače i jače. Kako dani odmiču, tako i nama ove zore i jutarnji sati postaju normalniji, nego ostatak dana. Iskreno, ovo mi je stvarno najbolji dio putovanja. Kada sjedimo uz gitaru, a sunce odjednom izviruje i polako nam prikazuje kuda to sve prolazimo. Gledajući kroz prozor, negdje ravno u daljini je Kina. Nedavno sam vlakom putovao od Zagreba do Slavonskog Broda i gledajući kroz prozor kupea, ravno ispred mene je bila Bosna. Sad gledam kroz prozor kupea i ispred mene je Kina. Ne znam baš točno šta sam s tim mislio reći, valjda ako sjediš do prozora, proširit ćeš si horizonte. U svakom slučaju.  Sedmi dan Luke nam na prepad otvara vrata od kupea i sav čio i prpošan pjevuši: „Ajmo, ajmo vi predivne djevojčice, vrijeme je da ustanete, ulijepšate se i da odemo u restoran na jednu malu sičušnu votku!“ Jedva otvaramo oči, taman toliko da u slijedećem trenutku sve što je na dohvat ruke leti prema Lukeu. „Ma jel ovo ta topla slavenska gostoljubivost o kojoj svi pričaju? I o kojoj me na putu vamo taman jedan mornar s kojim ste jučer bili poprilično udavio.“ „Kakav mornar?“ Jedva profrfljavamo iz sebe neku rečenicu. „Sad me nekakav lik zapričao, kaže da ste pili jučer, valjda me zamijenio za nekoga od vas, pa mi se ispričavao ako je jučer možda malo prebrbljav ili nepristojan bio.“ „Ahaa, je je, bio je jedan takav tu.“ „E pa upravo taj, onda mi je nastavio pričati kako svi mi Slaveni trebamo biti zajedno.“ „Naravno, vidiš kako taj čovjek mudro zbori.“ „Slažem se, zato sam mu samo rekao da sam Englez.“ „Možda si mu trebao spomenti i da imaš kozačke krvi u sebi?“ „Kako da ne, vjerojatno bi slijedećih 20 godina slušao o Kozacima, Slavenima, Tatarima, Sovjetima, Rusima i ko zna možda bi se dotakli i Rimljana.“ „Ma da, najbolje se napravit Englez.“ „Naravno moji lordovi, ajde spremajte se, vodim vas na čaj, a vi mene na votku.“ Ulazimo u Birobidžan, što je ujedno i glavni grad židovske autonomne pokrajine. Toliko nam se vrti od sinoćnje votke, čisto ne mogu povezati to s količinom koju smo popili. I s obzirom koliko smo se natovili kruhom. Nemam snage da sada vadim leće, ponovo sam ih samo osvježio tekućinom, dok su se zubi morali zadovoljiti žvakom. Tek vani na stanici otvaramo skroz oči, protežemo se i gledamo u Braneta koji ne znam jel svjestan da je ogrnut dekom na ovom suncu. Luke nam govori kako je još krajem 20-ih godina prošlog stoljeća ova regija zamišljena kao rješenje za sovjetske židove. Na neki način njihova dugo sanjana država. Plus što su Sovjeti hitno trebali da nasele daleki Istok zbog straha od Japanaca. Dajući tu pokrajinu Židovima, naselili bi tu regiju, plus što bi stekli simpatije zapada i židovskih organizacija u Americi, koje bi to sve još financijski potpomogle. Čak je i direktor poznatog njemačkog Bauhaus-a projektirao i zamislio ovaj budući glavni grad nove židovske države, republike ili pokrajine. Ta riječ pokrajina zvuči dosta skromno. Radi se o teritoriju veličine Švicarske, koji je jedva uočljiv kada se ovako promatra kompletna Rusija. Čak je i veći, nego što je današnja država Izrael. Međutim klima je ovdje poprilično okrutna, tako da je većina provela par godina i onda su se pogotovo nakon što je rat završio, preselili u Izrael ili nazad u Europu. A one koji su ostali, dotukao je Staljin. Prvo su ispali najhumanija država na svijetu, dajući Židovima dio zemlje da razvijaju svoj jezik, žive svoju kulturu i religiju. Poslije su se sjetili da sovjetska ideologija ne voli isticanje ni pojedinaca, ni religija, ni pretjerano pametovanje, pa su im sve pisce, istaknute pojedince i intelektualce strpali u radne logore. Danas od 75,000 ljudi, možda je samo par tisuća Židova. Svejedno, na stanici ime grada piše i na ćirilici i na hebrejskom. Stojimo u hodniku ispred našeg kupea, kad prilazi nam jedan Ukrajinac i iz čista mira pokazuje nam u novčaniku hrpu raznih novčanica iz svih mogućih zemalja. Mi gledamo i ne znamo šta bi mu rekli, osim bravo i odlično. Gledamo svi kao vidno zainteresirani, kad čovjek izvlači 1000 jugoslavenskih dinara, al kao da su sada iz tiskare izašle. E sada stvarno gledamo zainteresirani, ne možemo vjerovati odakle je nju sada iskopao. Pita nas da li možda slučajno imamo i naših novčanica, jer nije da nas žica pare, fino nam pokaza čovjek da je kolekcionar. A ne znam ni šta bi s kunama, čak i da nas žica. Uglavnom, ko za inat, nitko od nas nema niti jedne nočanice u kunama. Sad nam je užasno krivo, jer vidimo da je dečko totalno ok, nije nikakav čudak, nego eto prišao nam da se upoznamo, skuplja novčanice i to je to. Stvarno trebali bi se nekada išamarati od tih glupih sumnji i predrasuda, koje se čovjeku u prvih mah pojave. Na to sve, objasni nam da ga pričekamo, trkne kratko u svoj kupe i donese nam komad nečega na kruhu. Potpuno bijelo, meni izgleda kao sapun. Gledamo u njega, pogledavamo našeg engleskog Kozaka, da ga eventualno pita šta bi ovo trebalo biti. Kaže da je ovo ukrajinski specijalitet i da nema veze što nemamo naših novčanica, neka uzmemo ovo, to je eto od njega što smo se upoznali. Luke nam još dodatno objašnjava da je to slanina. Slanina? Ja u životu nisam vidio ovoliki komad slanine, a da nema niti jedne crvene nijanse na sebi. Isto sapun. Ovo da slučajno nađem u kupatilu, ja bi se sav natrljao prije tuširanja. Još bi se dobro izrifljao s ovim kruhom, misleći valjda da je spužva za tijelo. Uzimamo tu slaninu na kruhu i duboko se zahvaljujemo, stvarno nam je sada krivo što nemamo nikakvu sitnicu iz Hrvatske, da s njom ponudimo ovog krasnog mladića. Al zato imamo votku, pa na brzinu nazdravljamo svi sa po 2-3 ljute, onako s nogu. Na putu u restoran, Luke nam govori kako je ukrajinska slanina nadaleko poznata. Tamo je to delikatesa i postoji preko 50 vrsta slanine. „50 vrsta slanine? 50 vrsta onog bijelog?“ Slaninu smo naime ostavili u kupeu, nismo baš imali želju da ju vučemo sa sobom u restoran. „Pa ne znam sada jel bijelo, krem, kakvo je, al znam da imaju razne vrste i da ako je negdje slanina pojam, onda je to u Ukrajini.“ „Možda imaju stvarno u raznim bojama ili s okusom šumskog voća, sa ananasom, punjene sirom, marmeladom.“ „Pa ne bi se čudio i da takvih ima. Mislim da ste vi dobili onu originalnu, onu koja je preteća svim tim sa jagodama ili breskvama.“ „Na ovoj našoj još samo na sredini fali natpis Nivea. Stvarno ovo prvi put čujem da slanina bilo gdje toliki status uživa.“ „Je, je, to je u Ukrajini baš veliki specijalitet.“ Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo, vlak, sibir, Putovanja |
19.06.2018., utorak
Ruski oficir i nuklearna podmornica
|
Gledajući kako lokalci uz smjeh utovaraju te kartone, prolazi mi kroz glavu kako se ovdje ne radi o nekom divljem švercu, nego se neke stvari jednostavno ne daju na drugačiji način dopremiti u zabiti, nego željeznicom. I budući da vlak svaka dva dana prolazi, sigurno je to učinkovitiji način, nego čekati da se kamion probije do ovog mjestašca. Direktor uvijek sjedi i jede. Šta će drugo i raditi, kad je direktor. Preko puta njega je nekakav policajac, koji također jede. Šta će drugo policajac raditi, nego jest na račun direktora. Taman što su kartoni istovareni, završio i policajac sa svojom klopom i eto ti ga do nas, pita nas jel mu se možemo potpisati u neku knjižicu. Mi u nevjerici gledamo njega, jesmo li ga dobro skontali, pogledavamo jedni druge da se na brzinu šutke preispitamo hoćemo li ovim potpisom sebi rezervirati kartu za kakav Gulag. Čovjek samo hoće da mu se potpišemo, jer je čuo da smo iz Hrvatske i idemo na prvenstvo u Japan, pa bi on ako može, autograme od nas?! Policajac negdje u pol sibirske pripizdine, traži od nas klošara autogram? Prvo mi je prošlo kroz glavu da mu odmahnemo i kažemo „E stvarno ste dosadni, jel možemo mi jednom na miru piti, bez da nas policija cima za autograme?!“ Ovo kao da je Monty Phython ili Nadrealisti. Uglavnom potpisali se mi, zlu ne trebalo, ne znaš nikada sa ovim murijašima što jedu na račun direktora. Valjda s našim imenima nismo priznali da smo strani špijuni? Policajac se zahvaljuje, želi nam svu sreću, pozdravlja direktora i nestaje iz restorana. Valjda se samo njega čekalo, jer čim je kročio van, vlak je krenuo. Mi još zbunjeni pogledavamo direktora, a on dignuo čašu pive i samo kimnuo glavom, da se ne brinemo ništa. Šta ćemo nego pomaknuli kave u stranu, naručili nama po pivu i direktoru jednu. Dobro je biti dobar sa direktorom. Nikad ne znaš... A i čemu se skroz trijezniti bezveze. Znamo ionako kako će ovaj dan završiti na kraju. Nakon još koje pive ipak smo se vratili u kupe i odlučili stati na kraj ovim svakodnevnim opijanjima. Već neko vrijeme se nismo zaustavljali na stanicama, budući da ih nema. Biće da je ovaj golemi prostor poprilično nenaseljen. Unatoč tome, mogli su komotno koju stanicu sagraditi. Jer, kako ćeš naseliti ovu regiju, ako ljudi nemaju gdje sići sa vlaka. Zato napraviš stanicu i čekaš da nikne grad. A i dobro je za zavarati neprijateljske satelite. Vide da postoje željezničke stanice, a ne mogu otkriti stanovnike. Opet krenu priče o skrivenim, zatvorenim gradovima. Potroše se godine na još modernije satelite, sve u nadi da će napokon otkriti skrivena naselja i opet ništa. Na kraju zaključe da im ne valjaju sateliti i cijeli program koji je do tada koštao milijarde, jednostavno proglase neuspješnim. Samo zato što je netko iz zajebancije sagradio željezničku u sred ničega. Nepregledna su to područja ravnica, šumaraka, brežuljaka, rijeka, jezera i bareština. Tu i tamo onda jedna ili dvije drvene kućice sa bijelim, plavim ili zelenim prozorima. Kao da putuješ od Zagreba do Beograda i tu i tamo vidiš jednu ili dvije kućice. Recimo probudiš se u jutro, izađeš ispred kuće i možeš vrištati do mile volje, skinuti se gol, trčati i valjati se po proplancima, opet vrištati, skakutati, prevrtati se gologuz naprijed, nazad. Niti će te tko čuti, ni vidjeti. To sve napravi ispred ulaza u zgradu u kojoj živiš, valjaj se gologuz po parkiralištu u naselju i vrišti iz sveg glasa, već u slijedećih par minuta ćeš sjediti u kombiju koji vozi u mentalnu ustanovu. Može se naravno i kod nas naći hrpa vukojebina gdje je prva civilizacija udaljena nekoliko kilometara, desetak, dvadeset. Ovdje je to 300, 400, 500 kilometara do slijedećeg naseljenog mjesta. Pa ti vidi kada odeš u nabavku i zaboraviš recimo cigarete. Kod nas se znalo pričati za očeve koji su napustili obitelj, otišao po cigarete i nije se vratio. Valjda je to stara sibirska priča. Uf, svašta čovjeku prođe kroz glavu, kad ovako ne zna šta bi sa sobom, šesti dan sjedenja u vlaku. Vrijeme stvarno strašno sporo prolazi. Nije da nam je dosadno ili bezveze, nego kako ne pijemo u restoranu, izuzetno smo svjesni koliko ustvari mi vremena na raspolaganju imamo. Evo opet nekoliko kućica, zanimljivo kako kroz cijelu Rusiju ne mijenjaju oblik i stil. Sve su iste, iako smo prošli već više od nekoliko tisuća kilometara. I tek sada primjećujem kako svaka kućica ima sa drvenim gredama ograđeno dvorište, a unutar dvorišta još je nešto dodatno ograđeno ili pregrađeno. Kao mali labirinti. Hrpa tih ograda na sred nepregledne stepe. Nekako suludo. Mali Sergej iz susjednog kupea visi obješen o rukohvat u hodniku i pokušava se njihati, što naravno ne uspijeva jer je naslonjen na zid od vagona. Tako da se stalno odguruje nogama i lupa leđima od zid. Pored njega je klinac možda mrvicu mlađi, koji pokušava sve kopirati što i Sergej radi. Sergej i klinac su u biti braća, kako nam upravo objašnjava njihova majka, koja se ispričava ako nas klinci slučajno gnjave. I Sergej, gle čuda, ne zove se tako. Ime mu je Dimitri, a buraz je moj imenjak, Saša. Uglavnom klinci, od kako smo Sergeja nekidan zezali i ponudili ga keksima i bananama, vide u nama sav svoj interes u putovanju ovim vlakom. Tako da je nekada teško preko dana odmoriti, osim ako zatvorimo vrata. Čak i tada ova dvojica mališana ili kucaju na vrata ili grebu ili otvore vrata pa zbrišu. Valjda su oni i razlog zbog kojeg po cijele dane pijemo u restoranu, samo da nismo tu i da nam ne skaču po mozgu. Dan nam doslovno prolazi tako što čitavo vrijeme buljimo kroz prozor i gledamo u pejzaž kojim putujemo. Tu i tamo poprilično zbunjeni što smo trijezni, kao da smo prošli terapiju elektrošokovima, zapjevamo nešto tipa „Nek živi ljubav, nek se budi dan, neka svako dijete ima miran san.“  Stajemo napokon na nekoj stanici i hvala Bogu da možemo malo izaći na zrak. Mjestašce izgleda kao da smo stvarno putovali kroz vrijeme i izronili u godinama početkom prošlog stoljeća. Kućice su naravno drvene, narod koji nudi namirnice na stanici su u nekakvim nošnjama, žene furaju marame na glavi. U biti nije ni na pijaci u mom Slavonskom Brodu puno drugačije, ali valjda činjenica da smo daleko u Sibiru, plus sve te drvene kućice... Plus pas koji cupka pored nas bez jedne noge. Kupujemo nešto kruha, nekakvu domaću kobasicu, votke da se nađe i obavezno vode. Nazad u kupeu režemo kobasicu i ne možemo se načuditi šta je sve nadrobljeno i umrvljeno u njoj. Gledamo svi u čudu u nešto, što nikako ne liči na sastav koji smo do sada nalazili u kobasicama. Oprezno svatko od nas stavlja komadić kobasice u usta i meljamo to kroz zube, kad taman gledamo kroz prozor, opet onaj pas skakuče bez jedne noge. Gledamo u psa, gledamo u ovu kobasicu što klinički obrađujemo. Gledamo u psa. „E meni se nešto ne jede ovo.“ „Ne znam, al ni meni baš ne leži.“ ... „Jebote šta ako stvarno jedemo nogu ovom jadnom škevriji i on sada cupka za vlakom, želeći nam valjda dat do znanja da bi bilo lijepo kad bi mu vratili nogu.“ E tu je bio kraj priče s nama i s kobasicom. Svi smo ispljunili ovo što smo žvakali i kobasicu bez ikakvih posebnih komentara, bacili u smeće. Brane na gornjem krevetu, svom prijestolju, čita knjige i priprema se za prijamni ispit za fakultet novinarstva u Zagrebu. Kaže bilo bi super kad bi jednog dana dogurao do sportskog novinara. Par minuta poslije je zaspao s tom istom knjigom na faci. Toma razmišlja na glas, da li će možda scena gdje ga je Tatjana zgrabila za jaja ostaviti trajne posljedice na njegovu potenciju. Suman i ja nagovaramo Ivanovića da si razreže opet prst na neku konzervu. Problem je samo što nemamo više konzervi, ni bilo kakvih zaliha koje smo ponijeli sa sobom. Uspjeli smo sve potamaniti u prvih par dana. Odlazim po čaj i hodajući hodnikom gledam sada kroz prozore na drugoj strani vagona. Tamo u daljini je kompletan istočni Sibir, nenaseljeno područje veličine Europe. I tu nema nikoga. Samo divlja i netaknuta priroda. Fascinira me Rusija, fascinira me toliki prostor koji je sigurno velikim dijelom i neistražen. I to danas, u ovom stoljeću.  Dan prolazi polako, sporo, u totalnom izležavanju. Nema nam ni Engleza. Sigurno i oni krepavaju u svom kupeu. Ležim na gornjem krevetu nasuprot prijestolja našeg uzvišenog Braneta i potrbuške promatram ove predivne prizore koji odmiču brže nego što sam uspio realizirati šta sam to vidio. Sad mi je tek u potpunosti jasno zašto je Branetov ležaj jedino pravo prijestolje u kupeu. Ne zato što se on neodljepljuje s tog kreveta, nego što se jedino na tom krevetu može ležati potrbuške ili na boku i gledati u pravcu u kojem vlak ide. U slike i prizore koji nam dolaze u susret, pa još postoji teoretski gledano manevarski prostor da stignemo i uslikati te pejzaže ili barem još jednom okrenuti glavu za njima. Dok s ovog mog kreveta, vidim samo ono što smo već prošli i ne postoji nikakav manevarski prostor, osim tuge što nešto lijepo prođosmo, a nismo stigli uslikati. Sa donjih kreveta se ne može puno toga vidjeti ležečki, moraš ipak sjediti da bi gledao kroz prozor. Ako te zapadne pod, vidiš samo komad neba. Ali gušt polumrtvog izležavanja i blejanja kroz prozor u sve te rijeke, jezera, nepregledne stepe, pa opet čudna brdašca koja prolaze kao na filmskoj traci, je neopisivo dobar. Poput imanja 14 godina, završetka školske godine i odlaska s roditeljima na more. I dok jablaničkim vrletima i neretvanskom dolinom jezdiš ka Korčuli, po mislima ti skakuče tvoja prva ljubav koju ćeš naravno upoznati na moru. Nošen tom mišlju, nije te briga za neretvanske kanjone, ni za janjetinu kod Gojka, kao ni za Bitku na Neretvi. No budući da taj krajolik vodi tvojoj prvoj ljetnoj ljubavi, sve te gorostasne stijene, cesta koja vodi tik uz modru valovitu rijeku, skršeni most koji je spomenik zajedništvu i hrabrosti svih naroda i narodnosti, rasječeni komadi mesa koji se sa pečenim krompirom tope u ustima ostaju zacementirani u glavi, poput jedne predivne slike koja će uvijek visiti okaćena o moždane vijuge. Još nije pao mrak, a mjesec je već visoko na nebu pun kao bundeva. Ne znam zašto, ali jako priželjkujem da sada vidim koju afričku antilopu kako skakuče ovom stepom. Ne mora biti nužno afrička, ali ne znam da li postoji sibirska ili azijska. Ali bi skroz sjela sada u ovu sliku. Možda jedan mali lav kako ju vreba iz prikrajka, ali uglavnom antilopa da je tu. Neka skakuče. Primjećujem kako ovdje i brda više nisu brda kao kod nas, nego poprimaju taj istočnoazijski oblik. Izgledaju poput kula, prekrivenih šumom. Vlak već duže vrijeme prati rijeku i valjda zbog takvih brežuljaka, mjesečine i te rijeke uz koju prolazimo, stalno mi je u glavi film „Apokalipsa sada“, kad Martin Sheen i mladi Lawrence Fishburne plove brodom uz rijeku, u Vijetnamu. Uz nekakvo malo jezerce koje prolazimo, dvoje ljudi sjedi uz logorsku vatru. Kakva divota… Brane se vratio u kupe, nisam ni skontao da ga nema, mislio sam da spava na prijestolju sa knjigom na faci. Uspio se čovjek otuširati kaže. Mi u čudu, teškom. Pa navodno ima tuš kabina u jednom djelu vagona. E sad ili nas zajebava i samo se malo opsežnije podaprao ili mi čitavo ovo vrijeme ne kontamo da postoji mogućnost tuširanja. Uglavnom čovjek izgleda svjež, upravo onako kao kada se netko otušira i promjeni odjeću i sav je ono, svjež, mirišljav i u svakom slučaju drugačiji od nas. Al dobro kako god, odlučili smo svakako njegovu higijensku ambiciju proslaviti na kraju vagona u prostoru za pušače, uz cigaretu i kavu. Stajemo na nekakvoj stanici, ali nitko od nas ne pokazuje želju da izlazimo van. Stojimo pod nekakvim reflektorima. Ima tu još tračnica i drugih vlakova, pretežno cisterne i teretni vagoni. Kroz male rešetke iznad prozora, čitavo vrijeme dopire glas iz zvučnika postavljenih valjda po cijeloj stanici. U biti to su dva glasa, ispada kao da nemaju telefon, pa se dogovaraju preko razglasa. „Ja ne znam kako se vama čini, meni je ovo gledanje kroz ove rešetke, obasjani reflektorima, ovaj razglas, jebote kao da smo zarobljenici, stigli smo u logor i sada čekamo da nas iskrcaju van.“ „Je, je, baš i ja razmišljam o tome. Čekam ustvari samo da čujem pse kako laju i neke vojnike koji ih pokušavaju smiriti, da se odjednom ona klizna drvena vrata ispred nas otvore i da nas krenu tjerati van.“ „Možda nam taman preko razglasa objašnjavaju, kako im se razglas pokvario i budući da je stalno upaljen, službenica za šalterom će to iskoristiti da nam čita svoju poeziju koju piše u slobodno vrijeme.“ „Koliko god da je zajebancija, al stvarno su ovaj razglas i ovi reflektori jezivi nekako.“ „Sad kad se ovi vagoni prekoputa maknu i kad osvane natpis - Arbeit macht frei. Nekim čudom smo proputovali kroz vrijeme i evo nas u Aušvicu, 1944 godina.“ „Da. I Gestapu pokušavamo objasniti da smo krenuli u Japan, na svjetsko nogometno prvenstvo.“ Odjednom u prostoriju ulazi manji srednjovječni tip, atletski građen, u kratkoj majici i donjem dijelu trenerke. Pali cigaretu i nakon što je malo stajao sa strane, pita nas na jedva skrpanom engleskom da li bi mu malo ispričali o našem putovanju, odakle smo i tako to. Valjda vidi da smo stranci. A valjda je i čuo, budući da ne razgovaramo na ruskom. Predstavlja nam se kao ruski oficir na jednoj nuklearnoj podmornici i da upravo putuje prema Kamčatki gdje mu je baza. „Adakle vi?“ „Mi iz Horvatja, Croatia“ „Horvatja?! Jugoslavija?!“ „E bravo, vidi ga zna!“ „Naravno, pa mi svi Sljaveni, svi braća!“ Mi se slažemo naravno, jer prvenstveno nam je drago i čudno, da je uopće čuo za Hrvatsku. Jer kako smo ustanovili, u Moskvi su čuli i znaju i za Hrvatsku i za Tita i za Jugoslaviju. Onda igrom slučaja kako smo sve više odmicali od Moskve, tako su ljudi koje smo upoznavali u vlaku, za Tita još i čuli, Juga im je isto dosta poznat pojam ali ne znaju baš gdje bi ta zemlja trebala biti, dok je Hrvatska već postajala prava egzotika. „Ja biti u nuklearna podmornica, mi bila u Jadranski more.“ „Ma daj, kao turisti ste došli podmornicom, kupali se?“ Pokazujemo mu još kao da plivamo i smijemo se samima sebi i kontekstu nuklearne podmornice i turističkog kupanja. „Neee, njet turisti, Jugoslavija, Amerikanski... NATO, tri godine“, pokazuje nam unazad za te 3 godine. Mi se sada pokušavamo sjetiti jel bilo kakvih okršaja između Rusa i Amera, znam da nije bilo rata, jer nas u protivnom ne bi ni bilo više. „Jel Ameri kada su napadali Srbiju, Beograd?“ „Točno, točno! Amerikanski i NATO, bombe, Beograd. Mi bili u Jadransko more. Ali tajna, to niko ne znati. To sve top-sjikret.“ „Ma daj, da vas Ameri nisu skontali... njet sonari, sateljiti od Amerikanski?“ Pokazujemo mu kao da dvogledom tražimo nešto. „Njeeet, njeet“, stavlja prst na usta, kao tiho, psssst. „Niko to njeet znao, mi bili tamo, radi Jugoslavija.“ Mi se malo gledamo, ne, mi se poprilično gledamo u šoku, ne možemo prvo vjerovati da su stvarno bili tamo. Drugo, ne možemo vjerovati da nam sada prepričava to sve. „S nuklearnom podmornicom ste vi bili u Jadranu, dok su ovi bombardirali Beograd? I to sve top-sjikret?“ „Evo pogledajte ovo“ zasukao je rukav na lijevoj podlaktici i pokazuje nam pod svjetlom jedva vidljivu minijaturnu oznaku, žig ili tetovažu. Kao da su sitne brojke i slova, poput neke šifre utetovirane na ruku. „To je ta šifra bila, pod kojom je ta operacija bila, top-sjikrit.“ „Pa zašto je na ruci, tetovaža?“ „To je naša oznaka za tu misiju.“ Opet nam nije jasno, čemu to tetovirati trajno na ruku. „Da, da, mi svi Sljaveni, mi Rusi moramo paziti na vas Južne Slavene.“ „Ma mogli smo svi da odletimo u tri pizde materine s tom nuklearkom... Aah, ta nuklearka opasna, mogli smo svi buuum u tri pizde materine.“ „Njeeet, njeet, to ruska podmornica“ diže još i palac gore, jer ako nešto valjda valja, to je ruska podmornica. „Jedino, nestalo nam vazduh, pa smo morali otići prema Grčkoj.“ Mi šutimo. Gledamo ga i načulili uši, kao da očekujemo objašnjenje. „Vama je nestalo zraka na nuklearnoj podmornici? Pa ste otišli za Grčku?“ „Da, njeet mogli izroniti, tam sve Amerikanski brodovi, NATO brodovi, pa smo otišli prema Grčkoj da izađemo na vazduh.“ E tu smo pukli od smijeha, ovo je bio vrh. Nuklearna podmornica možda i sa nuklearnim bojevim glavama, koja je na dnu Jadranskog mora za svaki slučaj ako to bombardiranje Srbije dodatno eskalira, na tajnom zadatku, nitko ne zna da su tamo i njima nestane zraka?! Srećom smije se i on isto. Mislili smo možda će se uvrijediti što se mi ovdje rasplakašmo na račun ruske mornarice. „Njet dobro računali, zaboravili na vazduh.“ „Pa šta bi bilo da ste izronili kraj Amerikanski brodova?“ „Njet harašo, njet good.“ Vlak je u međuvremenu krenuo i napustio ovo čudno mjesto pod reflektorima i sa ovom jezivom komunikacijom putem razglasa na stanici. „Izvinjite, a šta je bilo s Kurskom prije dvije godine?“ Čim smo spomenuli ime Kursk, samo se naglo uozbiljio i odmahnuo par puta glavom. „To tragedija. Sto osamnajest ljudi, drugovi, jako puno moji drugovi, prijatelji, kamaradi.“ „Šta ste baš znali neke koji su bili na Kursku kad je potonuo?“ „Pjet mojih kamaradi, drugari, išli smo zajedno na akademiju, na oficirsku školu.“ Nije ni nama sada baš do te teme, mislimo se kud smo je i spomenuli koji kurac. Vidi se na njemu, da se čovjek lomi samo kad mu misli odlutaju u pravcu te teme. „Ali njeet Kursk. To pričati, samo uz ruska votka. Samo ako pijemo, inače njeet.“ Već je malo pripit, ali inzistira da naše poznanstvo obilježimo votkom, plus još ove teške teme koje se svakako ne mogu ispričati drugačije, nego preko čaše. Nama to baš i nije bilo u planu, jer stojimo ovdje svatko sa svojom kavom, odlučni u sprovođenju našeg bezalkoholnog dana. Ali jebat ga, kad imaš inače prilike slušati ovakve priče od jednog ruskog oficira, sa jedne ruske nuklearne podmornice. A i pravila koja smo si zadali za danas, su ipak malo preambiciozna, što jest jest. Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo, sibir, vlak |
15.06.2018., petak
Peta noć u vlaku - 3.dio
|
Mislim da smo večeras prošli Čitu, jedan u nizu za strance zatvorenih gradova do 1991. A odmah 100 km dalje, bilo je odvajanje za Transmandžursku liniju, koja na tom dijelu napušta glavnu rutu prema Vladivostoku i šiba južno prema ni manje ni više, nego Mandžuriji. I na kraju kao i Transmongolska, završava u Pekingu. Nit vidješmo Čite, niti smo skontali to odvajanje. Ne mogu vjerovati da nismo u stanju primijetiti kompletan grad, kada prođemo kroz njega. Odlučio sam sada stalno gledati kroz prozor i to počevši od sad. Mrak. I vidim nas, kao obris. Ima nas ko Rusa, što u kupeu, što na prozoru. Gdje god pogledaš, mi. Opkoljeni smo samima sobom. Ništa od ovoga, morat ću čekati dok svane dan. A do tada ću zaboraviti da trebam gledati kroz prozor. Jebem ti, kako god okreneš, ne valja. Otvara se nova flaša votke, ne znam samo odakle izniču, kao da cvatu tu negdje ispod kreveta. Babuška Tatjana nam stalno gura neke pizdarije pod nos. Ali koliko god da nas smara i s kikirikijem i bombonima i sada je još našla i neke tablete, mislim da joj trebamo biti zahvalni što nas šopa. Jer na kraju krajeva, što se tiče alkohola ili konkretno votke, mislim da smo prezeleni za nju. Tako da fino strpamo voćni bombon u usta i onda ga zalijemo votkom i eto ti jednog predivnog okusa. Ovako se ovaj alkohol, koji je preko štele dobio dozvolu da se flašira i dobije etiketu votke, uspijeva piti bez nekih većih ustručavanja. Sad jel našoj babuški cilj da nas obuzda u opijanju ili nas želi zavarati s okusima i napiti ko letve? Evo opet jedna narodna poredba. Kakva je pijana letva? Zamišljam sebi nekoliko fino izbrušenih i lakiranih letvi za šankom, u gostionici „Bidermajer“, prvoj birtiješini do pilane. Slave završetak svoje specijalizacije, iz debla u letvu. I sanjaju tvornicu namještaja Oriolik u Oriovcu. „Ma sve je to ok, al valja se domoći Ikee. Sada kad smo prošle specijalizaciju, treba otići van. Vani su pare“ reče jedna iznimno profinjena hrastovina i onako polako i vrlo glasno, srkne gutljaj koktela, ukrašenog malim suncobrančićem. „Ma zaboli me čundara i za Švedsku i za Ikeu“ odgovara ponosno druga. „Ti nemaš čundaru, ti si letva.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam!“ „Aj pokaži!“ „Jedi govna!“ „A jeste vas dvije baš u elementu danas. A ja odrvenih skroz od ovog alkohola, još malo pa neću više ništa ni osjećati.“ „Naravno da ništa ne osjećaš, kad si letva.“ „E, nemoj nikada omalovažavati moje osjećaje. I šta si se tu savila tako? Ispravi se malo, sad si letva, de malo bontona.“ „E vas dvije, bolje vam je da se krenete slagati, trebat će vam. A ja ako popijem još jednu, složit ću se ko kredenac.“ „Nabijem te na kurac! Hahahhaah!“ „Ti nemaš kurac. Ti si letva.“ „Evo nje opet. Imam!“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Nemaš.“ „Imam.“ „Imaš.“ „Nemam. … Marš!“ Evo Luke nam se vratio nakon podužeg izbivanja. Nisam ni skonto da ga nema. Ustvari nemam pojma ni jel izbivao poduže ili „pokraće“. „Di si ti nestao?“ „Ma otišao do WC-a, pa malo zastao, prisluškivao kako se Sam nabacuje jednoj od onih provodnica.“ „Jaooo, nije valjda.“ „Da, da. Votka je učinila svoje. Jadni Sam je izgubio dodir sa zdravim razumom.“ „Ma kažem ja, votka je zlo.“ „Baš, zla votka.“ „Jesi za još jednu čašicu, kad smo već kod votke?“ „Naravno, davaj!“ Super mi je gledati Tomu koliko se napreže da akciju nasipanja votke u čašu, obavi najnormalnije, kao da nije već oduzet alkoholom. Stalno se koči, jer pokušava točno naciljati čašu, ali alkohol hoće da koordinacija pokreta ne funkcionira baš najbolje. Pa ili preleti s flašom preko čaše ili ode previše u lijevo ili u desno, onda se naglo trzne nazad da ko fol ispravi putanju. Uglavnom votka svaki put završi ili na podu ili Luku po hlačama i majici. A po nešto i u čaši. Samo čekam da mu zadnji atom koncentracije naglo otkaže i da pri slijedećem ciljanju čaše, proleti ravno glavom kroz vrata od kupea. Suman, za razliku od Tome, apsolutno vlada situacijom, pa već skoro pola sata sjedi sa majicom oko vrata i s jednom rukom u rukavu. Krenuo ju je skidati, ali kako smo se zapričali, naprosto je zaboravio na majicu, pa je ona ostala zapetljana oko vrata i desnog ramena. „Hoćemo ga ići iščupati?“ „Koga?“ „Pa Sama.“ „Pa da ostanemo bez materijala za zajebavanje sutra. Neka ga još malo. Njemu je sad ionako izvrsno. Sutra kad mu budemo rekli gdje je bio, biće mu iznimno neugodno, a to kao njegovi pravi prijatelji ne bi trebali propustiti.“ „Ajde, onda neka uživa.“ Evo i babuška ulazi opet u kupe. Nisam ni vidio da je otišla. Mislio sam da je čitavo vrijeme tu negdje u kupeu i samo vreba da iskoči s nekom tabletom, bombonom ili kikirikijem. Ovaj put donosi tacnu i nekoliko šalica sa kavom. Ne da nam da pijemo votku, prije nego otpijemo malo kave. Brine se o nama kao da nam je mama. S obzirom koliko joj je stalo da se ne iznapijamo, vidimo da je bolje s njom imati zajednički jezik, nego ju izbjegavati. Samo da bi imali zajednički jezik, moramo lokmariti votku, budući da se pijani najbolje razumijemo. Svi moraju uzeti po gutljaj, oko toga nema uopće rasprave. Ajde, nekako bar nagovaramo Tatjanu, da odemo u onaj međuprostor za pušače, zapaliti jednu s obzirom na kavu. To dvoje ide jedno uz drugo, nepisano pravilo kod pušača, no globalno prihvaćeno kao tako. Uzimamo i kavu i votku i cigarete i bombone i pokušavamo izaći iz kupea, što nimalo nije jednostavno, kako se na prvu činilo. Hodnik nikako da uhvati liniju s nama, stalno pokušava kao Toma da nas nacilja, al nikako da se skroz skoncentrira. Pa nas udara prozorima, pa vratima od drugih kupea, gužva nam tepih pod nogama, gura nam zavjese u face. Cima nas sad naprijed, sad nazad. Votka se prolijeva po svuda, al na kavu pazimo kao na oči u glavi. Ipak je ona razlog, zbog kojeg smo krenuli iz kupea. Evo i babuške za nama. Umiremo joj od smijeha, jer stoji među svima nama prekriženih ruku, u zlatnom ogrtaču i nadgleda nas poput stražara, da li stvarno pijemo kavu, gutamo bombone i jedemo kikiriki. Ženu smo izbjegavali misleći da je prenaporna. Sada nam je nekako postala simpatična, budući da je se svakako ne možemo riješiti, a ionako na kraju krajeva ima dobre namjere, pa neka je onda tu s nama. Skupa sa svojim majčinskim angažmanom. Mislio sam da ću nakon kave na sav ovaj alkohol, doslovno mozak izbljuvati, ali gle čuda, kava nas stvarno malo protresla. Čak si uspijevamo natočiti opet votku, bez pretjeranog prosipanja. A da ne govorim da je Suman riješio problem s majicom. Omotao ju je oko glave kao maramu, ali je sada gol do pasa i nije mu jasno zašto. I gitara se ponovo aktivirala. Luke i babuška kao da su odrasli uz Daleku Obalu, ako izuzmemo tekst pjesama. Ali ni s nama nije ništa bolje, na kraju krajeva. Nakon toliko sati ispijanja votke, mi frfljamo i laprdamo ko fol na ruskom, a ovo dvoje lupaju nešto između ruskog, našeg i nekog trećeg jezika. Kakav divan sklad, a zora rudi, dan se bijeli. Nakon nekog vremena Luke ipak govori da se već trese i da mu je najbolje vidjeti šta je sa Samom, te otići malo prileći. Kako je to izjavio, nasuo si je još jednu putnu i ostao još sat vremena s nama, kako bi prije spavanja još jednom utvrdio gradivo o moru, galebovima, ljubavi, Dalmaciji, drači, pločnicima, fafanju, Balkanu, jablanima, valovima, jednoj divnoj crnoj ženi i ostalim peripetijama. Sedam je u jutro, dan je već dobrano uhvatio zamaha. Još je jedino babuška ostala s nama. Za divno čudo. Toliko mi je fenomenalna ova noć bila, da mi je totalno svejedno šta ovaj dan donosi. Niti mi se spava, ako ćemo iskreno. Toliko sam pun energije, da ne bi vidio ništa loše u tome, da sad izađem van i rekreativno trčim uz vlak. Da fino bez nepotrebnog utrkivanja i kurčenja, držim ritam sa vlakom. A kad mi dosadi u neko doba, jednostavno uskočim opet u vagon. Otuširam se, napravim si čaj, razmišljam o svijetu bez ratova, gladi, patnje i bola, dok glasno srkljačim vrući đumbir, sa čitavom granom limuna u šalici. Uf, zamanta mi se od ovog vizualiziranja. Toliko sam oglupio od ovog opijanja. Imam osjećaj da je sve normala, samo mi je umjesto glave jedan ogroman žuti balon pun helija, na kojem je nacrtan blaženi osmijeh. Babuška nam neumorno na svom jeziku priča o nečemu što mi ne razumijemo, a mi njoj neumorno odgovaramo na našem, što ona ne razumije. Nemamo tabu tema. Pričamo apsolutno o svemu i svačemu. Valjda.  „Nje vožnji tu nazdavad horoštjet vzanje.“ „Lizanje? Jel to rekla da se ne smijemo lizati u vožnji?“ Toma je odmah uskočio u ulogu prevoditelja, a mi smo ga kao i sve ostalo, prihvatili objeručke. „Da, jebiga. Nema više. A taman smo mislili.“ „Pa de još samo noćas!“ „I to između nožnih prstiju.“ „Meni se više čini da je rekla lazanje.“ „Lazanje ili je možda mislila sladoled. Jebote pa to je prava gozba za razliku od bombona i tableta.“ „Ja bi onda prvo lazanje, pa onda sladoled, ako nije problem. A onda i kantu da sve to povratim, skupa s votkom.“ „Meni jedan na štapiću, s čokoladom. Puno čokolade. I kantu još jednu, dakle dvije kante.“ „Mi, harašo za lizanje. Za Ivanovića prosim jedan na štapiću s čokoladom. I dvije kante, jednu žutu i drugu ako može zelenu. Da se ova dvojica ne zabune.“ „Ja znajem nemožna vuodka blažostaja nezgrodna.“ „Toma, reci nam bogati.“ „Kaže nekad, kasno na večer, zna se dobro naderati graha, kupusa i knedli. Sve to zalije onda jogurtom, pa zna biti malo nezgodna.“ „A jel?! Pa reci joj onda neka i sebi nabavi kantu.“ „Tatjana, davaj tri kante! Ne, daj nam svima po kantu, da se ne zajebavamo više s kantama. I onda svi možanska biti na miru nezgodnji.“ „Svako povraća u svoju kantu i svi harašo i sretnji.“ „Znaš šta se meni sada jede? „Šta?“ „Knedle punjene šljivama.“ „Jao fuj.“ „Kažem ti ja, one knedle fino upiju sav alkohol, a ono malo viška alkohola zbog kojeg ti je i muka, se pomiješa fino sa onim šljivama. E tu stomak pomisli, pa ovaj je popio samo 2-3 domaće šljive, pa njemu nije ništa. I zvizne mozgu odmah mail, da obustavi osjećaj muke i povraćanja, jer se nema smisla tako osjećati nakon 2-3 rakijice. Radi se o tome da zajebeš stomak, znaš, mozak i kompletan sistem. I fino legneš spavati, bez da ti je muka, zlo ili nedaća.“ „Jebote, jelo protiv sistema. Znači ilegalno jelo?!“ „To ne možeš naručiti tek tako u restoranu. Takva jela idu ispod pulta. I jedu se u posebnim prostorijama, dalje od ljudi. Znaš, da ne bi bilo sjediš i neko ti dođe – oprostite, a šta to jedete? Knedle sa… Aaaa, tako znači! Hapsi i vodi u stanicu!“ „Pa eto, opet te na kraju snađu zlo i nedaće.“ „Sve je to radi šljiva. Zato ih i guraju u knedle, da bi ih sakrili. Ko zna kakva je priča s tim šljivama. I zašto ih pune knedlama.“ „Ne pune njih knedlama. Knedle pune njima.“ „Ja više ništa ne kontam. Mozak mi se trenutno sčućurio i dršće na malom drvenom splavu, sa kojeg vijori bijela krpa, na kojoj bijelim slovima piše S.O.S. Plutaju tako u moru votke.“ „Meni se čini da mi zjenica u oku već neko vrijeme pati od klaustrofobije.“ „Hahaha je, sanja već godinama da joj pokloniš široke poglede, na sve oko sebe.“ „Zjenica sanja slobodu jednog kameleonovog oka. Znaš da oni imaju onako isturene oči, kao da im je oko izašlo na balkon i malo razgledava okolo naokolo.“ „Kakav visok standard za oko. I sigurno je takvo jedno oko bar 10 puta zdravije, na otvorenom je, diše, rumeni se.“ „Ma da. A ne ovako, te si u očnoj šupljini, te kapak, pa trepavice, ma to ti je da oćoraviš od muke. E, a tek onda još na sve to, naočale. Ili ako neš đozluke, onda ovako ko ja, natakariš si leće.“ „Kako god, oko nije sretno.“ „Ma kakvi. Ja bi čak rekao, jedno osjetno tužno oko.“ „Pusti tu i tamo i koju suzu.“ „Ajde suzo, idi !“ „A suzi se ne ide, al oko inzistira. Idi ! Vani te čeka skroz novi svijet !“ „Neeeećuuu!“ „Suzo idi, molim te, samo idi.“ „I tu i suza pusti suzu.“ „Ajme sevdaha…skoro kao kada kažu jebem ti mrvu u mrvi.“ „Mrva u mrvi. Suza u suzi. Zamisli ideš to mikro razvaljivanje ispričati Ameru, koji je navikao na ogromnu Ameriku, na ogroman hamburger, na ogroman auto i ogromna prostranstva, kroz koje vode ogromne ceste i uz koje trče ogromni jeleni.“ „Ogromni jeleni?“ „Dobro, hajd bez jelena.“ „Jel to možda želiš reći da nas ne bi razumio.“ „Pa moguće da ne. A s druge strane vjerojatno nas ni Tatjana ne razumije, a ona nije Amer, nego skromna Ruskinja.“ „Pa što nas onda ne razumiju?“ „Pa zato što pričaju drugim jezikom.“ Baš me smijeh uhvatio nespremnoga. Držim ukočenu ruku, da ne bi prolio votku. Glava mi se toliko trese od smijeha, da mi se sada i vrat ukočio, suze mi naviru na oči i idem ih mahinalno obrisati ukočenom rukom u kojoj držim votku i uspijevam si saliti cijelu votku na obraz i na vrat. Tatjana me prijekorno gleda, valjda želeći komentirati da sam pijan, te mi sugerira da uzmem kikiriki. Glupo je stariju damu izignorirati, pa uzimam kikiriki i bacam si ga po obrazu i vratu, misleći valjda da je poanta kikirikija da upije ovu votku, što mi se cijedi niz facu. Tatjana se hvata za čelo, a Ivanović plačući od smijeha, uzima još kikirikija i nabacuje ga po meni. „Na, na, uhvati se za kikiriki, da ne potoneš!“ Odoh pišati, prije nego to obavim ovdje u kupeu. Stalno pomišljam da bi to napravio u kupeu. Još samo da počnemo obavljati nuždu u kupeu i to bi bilo dno dna pijanstva. Bauljam hodnikom, koji bliješti od sunčevih zraka, što probijaju prozore vagona. Neki čovjek stoji u potkošulji nagnut na prozor i bulji u daljinu. Samo me krajičkom oka doživljava, a ja se ubih od koncentracije da ga prođem, bez da se zakucam u njega. Nemam snage da stojim i pišam, pa sam podbočio glavu na neko željezo, koje baš i nije ugodan naslon, ali to mi trenutno ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Tek pri izlasku vidim, da sam čelo naslonio na šaraf, koji je sada ostao dobro urezan iznad nosa. Veća mi je briga, kako ću opet proći onog čovjeka u hodniku, bez da se zabijem u njega. U vlaku mir. Tišina. Hodnik okupan jutarnjim suncem, ljudi još slatko spavaju u svojim kupeima. Ali tada otvaram naš kupe i kao da sam otvorio vrata u neki drugi portal, u skroz novi svijet i dimenziju, koja kao da nije dio ovog mira, tišine, sunca i jutra. Ovdje stanuju zombiji. Kupe smrdi po isprolijevanoj votki, po čarapama, po nama, po usaftanosti kompletne prostorije, po ostatcima neprospavane noći. Toma i Tatjana raspravljaju svatko na svom jeziku, dok ova trojica umiru od smijeha. Sjedam ravno nasuprot nje, kao da se hoću pohvaliti sa otiskom šarafa.  Ona uporno pokušava objasniti Tomi, da ne smije biti mangup ili se ponašati toliko zajebantski, jer bi ga Vladivostok mogao brzo naučiti pameti, bude li se tamo tako ponašao. Tomi se čitavo vrijeme pričinjava da u njenim riječima čuje riječ „tigar“, pa na sve što Tatjana kaže, on ju ispituje u vezi tog tigra. Tako jadna Tatjana uporno o opasnostima koje vrebaju u Vladivostoku, a Toma uporno pokazuje kroz prozor i traži tog tigra, kojeg Tatjana navodno spominje. Sad njoj nije baš najjasnije kakav se tu tigar spominje, dok joj Toma pokušava objasniti, da ako je riječ o tigru, to jedino može biti sibirski tigar. Naravno, koji bi drugi mogao biti, kad se već vozimo kroz Sibir. E, sada ona njemu pokazuje na prozor i govori kako bi bilo bolje da ne bleji kroz prozor, nego sluša šta mu priča. Toma opet, baš sada gleda kroz prozor, jer si njeno upiranje prstom prema prozoru, objašnjava kako upravo sada treba da gleda kroz prozor, ne bi li vidio tigra. I čak mu se čini, da ga vidi u daljini, na nekom malom mostu. Sibirski tigar. Sjedi tako na rubu mosta, noge mu vise iznad potoka i klati ih naprijed nazad. Sluša „A long time gone“ od Crosby, Stills i Nasha na Radio Mandžuriji i promatra vlakove koji prolaze. Tako ova nebuloza sa tigrovima i opasnostima koje vrebaju na nas traje čitavo jutro. Već je i na hodniku prometno, ljudi su se ustali po kavu i čaj. Tatjana nam pokušava nešto u vezi frizura objasniti, Toma joj se ispričava što nemamo dalekozor, te kako nam je strašno žao radi toga. Ovo naše sjedenje stvarno više nema nikakvog smisla. Ajmo spavati, nadamo se da će Tatjana sama skontati da bi bilo vrijeme da se izgubi u svoj kupe. Njen najdraži sugovornik, za divno čudo također odustaje od tigrova i hoće da se popne na gornji krevet, kada ga Tatjana odjednom zgrabi šakom za jaja. Mi ostali ostadošmo u šoku, ne znamo bi li se smijali ili bivali zabezeknuti. Izabrali smo oboje. Valjda je s tim Tatjana zaželila sretan put i mirno more. Brane je samo s jastuka jedva prokomentirao „Jako čudno ponašanje.“ Kako on to reče, tako ga Tatjana na izlazu ošinu pogledom i prokomentira valjda da je previše blijed i budući da tako polumrtvo leži, sigurno je alkohol uzeo danak. Ne znajući ono što mi znamo, da je to Branetov standardno polumrtav i polunezainteresiran položaj. Ona je na to brzo zbrisala iz kupea i još brže se vratila sa nekakvom tabletom, koju sada pokušava Branetu ugurati u usta. Brane se jadan opire, pokušava joj objasniti da je ok, da je najnormalnije mortus pijan i da nema potrebe za tabletama. Scena koja nalikuje kao da majka malom dijetetu pokušava na silu dati užasno gorak sirup protiv kašlja. Na kraju mu je gurnula tabletu u ruku i zaprijetila da ju mora popiti. I dok se sagnula iznad stolića po vodu, Brane je brže bolje gurnuo meni tabletu u ruku, uzima vodu i zalijeva kao da ju je progutao. Tatjana ga još hvata za bradu i tjera da zine, kako bi se sama uvjerila u to. Brane sjedi bespomoćno i kroz smijeh viče, naravno na ruskom - „Popil sam, popil !“ Mi ne možemo ustati od grčeva u stomaku. Tatjana je na kraju odustala, stala na vrata od kupea, kratko nešto prokomentirala i nestala. Bio je to ujedno i oproštaj od naše zlatne babuške. Oznake: nogomet, prvenstvo, rusija, transsib, sibir, vlak |
