20.06.2018., srijeda
Mi, Slaveni!
Sporazumijevamo se malo na našem, pa malo na ruskom i na kraju kad vidimo da se ne razumijemo, sve to ponovo na engleskom. Iako ga ne ide baš sjajno, stalno forsira engleski, samo kako bi nama ugodio i bio siguran da je nama lakše razumijeti šta nam želi reći. Zovemo ga kod nas u kupe, taman smo kupili i imamo nešto votke. Iako danas eto nismo mislili piti, ali red je da nazdravimo nama Slavenima i naravno činjenici da s tom nuklearkom nisu izazvali treći svjetski rat. A s obzirom da im je nestalo zraka, ne bi se čudio da je netko slučajno se laktom naslonio na komandu za lansiranje rakete. Sjedamo u kupe, Ivanović i Suman pored njega, Brane, Toma i ja prekoputa na drugi ležaj. Predstavlja nam se kao Mihajlovič i kaže kako mu je dida ili ujak ili već nekakav rod, živio u Splitu, te je i on jednom bio i u Zagrebu i u Splitu. Još kad smo mu rekli da se Mario preziva Ivanović, grli nas sve i stišće nam ruku kako bi još više potvrdili činjenicu da smo svi Slaveni i svi treba da budemo zajedno, protiv fašista. Otkud mu sad oni?! Pokušavamo nekako predložiti da možda ipak sutra cugamo, jer smo se sinoć unakazili, ali on sutra napušta vlak i presjeda na liniju za Kamčatku. E jebiga. Ništa, uzimamo novu flašu votke i njemu točimo pola čaše, a nama ostalima po milimetar, dva, čisto da nazdravimo. Mi otpijamo malo gutljaj po gutljaj, jer nam se već sada diže želudac, a Mihajlovič ga bogami struni na eks u sekundi. Čuli smo to negdje, da Rusima koliko god natočiš u čašu, nema tu iz dva ili tri navrata, uvijek se sve salije na eks. Stalno nam ponavlja kako mu je nevjerojatno drago da nas je upoznao. Točimo mu više od pola čaše, mi smo još na ovim gutljajima, a on opet pljus, sve na eks. Mi se pogledavamo i malo nam neugodno, jer jednostavno ne možemo da ga pratimo, ali ni približno.  Zlo nam je od votke. Kako vrijeme odmiče i kako idu jedna čaša za drugom, vidi se da je čovjek poprilično rastrešen i da problemi izbijaju iz njega, zato i udara po votki nemilice. Priča nam kako obično krene s podmornicom iz Kamčatke, pa oko Azije, preko Indijskog oceana, pa prema Atlantiku. Tako uvijek provede 7 mjeseci u godini ispod morske površine. Svaki put kad bi se onda vratio u Moskvu, našao bi ženu s drugim u krevetu. Tri puta ga je žena ostavljala i odlazila s drugima i na kraju se opet vraćala njemu. Svaki put kad bi išao u bazu, žena je putovala s njim. I ovaj put ga prati, iako su u međuvremenu rastavljeni. Mislim si valjda da bude sigurna da je otišao, ali nije mi do zajebancije na ovaj račun. Vidimo svi da mu život baš nije med i mlijeko, te mu sipamo opet votku, ovaj put do vrha čaše. Ode sve na eks, 2 dcl. Kao da je voda. Opet nas sve grli i ljubi, neprestano ponavljajući kako mu je drago da smo se upoznali i što pijemo ovdje s njim. Ja ne znam jesmo li nas petorica popili sve skupa jednu čašu, on ih je stukao već barem šest ili sedam i to ove zadnje tri su bile do vrha. Sve ga je teže razumjeti, jer jezik naravno počinje furati svoj film. Kako nam priča o Kursku i o ženi i o svom životu, pogled mu je sve tužniji i tužniji, te nas nekada toliko dugo s tim očajnim izrazom na licu promatra, da ne znamo jel se suzdržava od te silne tuge da ne zaplaće ili će sad izvaditi pištolj i pobiti nas sve. Razumijemo čovjeka da mu je teško, još ga ova votka dodatno otvorila, ali taj očaj i kompletna situacija počinju već biti zastrašujući. Tako da ga nagovaramo da odemo još koju zapaliti, možda malo udahnuti zraka na hodniku. „Meni je žao, da smo svi Sljaveni, a moramo pričati po Engljeski da bi komunicirali.“ „Ma dobro, razumijemo se mi i ovako.“ „I žao mi je što ste se vi Južni Sljaveni tamo malo posvađali.“ Objašnjava nam, teturajući s noge na nogu, kako smo s obzirom na snagu i veličinu slavenskih naroda, mi kao dva tri plemena na jugu, koji su se malo posvađali među sobom. Majka Rusija je to sve promatrala čisto kao što majka gleda svoje dvoje djece, kako se malo počupaju za kosu oko neke igračke. „Vi niste jedni drugima bili neprijatelji, vi ste svi braća, mi smo svi braća. Postoji samo jedan vječni neprijatelj.“ „Ko?“ Mi ko ne znamo da cilja na Amere. „Nijemci!“ Opet nas nasmija do suza. Džaba hladni rat od pola stoljeća sa Amerima, svemirska utrka, Afganistan, Čečenija, ne... Švabe su vječni neprijatelj. Opet nam svima stišće ruke u znak prijateljstva, bratstva, jedinstva, kad se odjednom otvaraju vrata i upada žena u kučnom ogrtaću, ljuta ko ris što je ovaj valjda pijan ko majka i zove ga da se odmah vrati u kupe. Odmahuje rukom i nastavlja nas grliti. Pokušava nas trojicu obuhvatiti rukama i podignuti nas u zrak. I što je najbolje, iako je za glavu manji i od mene i od Braneta, pribio nas je sebi na prsa i podiže nas dvojicu i Tomu, nekoliko centimetara od poda. Ne trebamo se čuditi, kaže, nosio je i veće od nas. Bio je jedan period u Čečeniji, gdje je morao par mjeseci biti sa mladim vojnicima, pripremati ih kroz obuku, nabijati im kondiciju, valjda i naučiti ih da voze podmornicu po Čečeniji. Za kraj nas postrojava sve ispred sebe, salutira nam vojničkim pozdravom. Mi poredani jedan uz drugoga, uzdignutog čela, s jednom rukom na potiljku i u drugoj cigareta, u ista glas pozdravljamo sa „Spasiba i dosvidanja!“ Nestade čovjek svojoj nevjernoj ženi, a mi ostadošmo još dugo pušiti jednu za drugom u pokušaju da provarimo sve ovo čega smo se naslušali. Pokušavam kroz ove zabilješke i karte o Rusiji odgonetnuti koja bi ona čudna stanica sa razglasom mogla biti i čini mi se da smo to stajali u mjestu zvanom Svobodnij, što bi na našem bilo „slobodni“. Navodno je to veliko prometno čvorište za riječni i željeznički promet. Valjda to objašnjava one reflektore i razglas. Za vrijeme Staljina, sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća, tu je bio najveći logor u toj mreži Gulaga sa 200,000 političkih neistomišljenika i klerika. E ovo definitivno objašnjava onaj naš jezivi osjećaj u vezi tih reflektora i razglasa. Biće da smo duh mjesta i nakon svih tih godina opet namirisali. I to mjesto još nazovu „slobodni“. Možda da su imenu još dodali „al u kurcu“. Pijuckamo ovu votku i ne možemo se načuditi kako ju je naš oficir salijevao u grlo. Noć je mirna, mjesec pun, gitara je opet u pogonu i iskopavaju se balade od Divljih Jagoda. One, bez kojih ne možeš dobiti dozvolu da sviraš u društvu, ako kojim slučajem ne znaš barem „Krivo je more“. Teta provodnica nam kuca na vrata, da nas kratko provjeri i pohvali što smo tako fini i tihi. Ili nam pokušava objasniti da budemo tiši? E ne znam sada, zovemo ju svakako da popije koju s nama. Ode ona ipak svojim poslom, a ja mislim da slijedeću stvar „Noć je prekrasna“ od Daleke Obale nismo prestajali ponavljati i tuliti slijedećih sat ili dva, sve dok nismo ušli u Belogorsk.  Izlazimo na stanici i ravno ispred našeg vagona je kip Lenjina koji je desnu ruku i šaku ispružio prema nama ili prema Kini, a lijevu šaku drži stisnutu uz tijelo. Iza čitava fasada zgrade je ukrašena nekakvim stalnim zidanim lentama, kao da ova stanica stalno doživljava slavlja, proslave i obljetnice. Možda narod jednostavno voli da je stalno veselo. Kupujemo nešto kruha i opet koju votku, jer eto nikad se ne zna kada ćemo opet goste imati. Pogotovo one koji votku natežu kao da je c-vitamin. Iako su rani jutarnji sati, svejedno su lokalci izašli sa svojim namirnicama na stanicu. Biće da se red vožnje Transsiba itekako prati. Slikamo se ispred Lenjina i jednostavno uživamo u ovom jutarnjem oštrom zraku, cvrkutu ptica sa okolnih krošnji i mjesečini koja ovim trenucima daje posebnu bajkovitu notu. Nazad u kupeu žuljamo po ovom kruhu što smo kupili i zalijevamo votkom. Kao da smo tri dana radili na gradilištu na -20 i sada se napokon dokopali juhe u toploj prostoriji. Valjda mislimo kako ćemo se opravdati sami sebi za ponovno opijanje, ako se dovoljno natrpamo kruhom. To se onda ne broji, jer nas kruh čuva od pijanstva. Toliko nas pazi, da Suman odteturava s čašom votke prema WC-u, ne primječujući uopće da nosi čašu. No kako je vlak naglo trznuo, tako mu je ta čaša samo odletjela iz ruke u nečiji kupe. Srećom ljudi spavaju, tako da će čašu primjetiti tek kasnije kad se probude. Opet smo dočekali zoru i izlazak sunca koje prži sve jače i jače. Kako dani odmiču, tako i nama ove zore i jutarnji sati postaju normalniji, nego ostatak dana. Iskreno, ovo mi je stvarno najbolji dio putovanja. Kada sjedimo uz gitaru, a sunce odjednom izviruje i polako nam prikazuje kuda to sve prolazimo. Gledajući kroz prozor, negdje ravno u daljini je Kina. Nedavno sam vlakom putovao od Zagreba do Slavonskog Broda i gledajući kroz prozor kupea, ravno ispred mene je bila Bosna. Sad gledam kroz prozor kupea i ispred mene je Kina. Ne znam baš točno šta sam s tim mislio reći, valjda ako sjediš do prozora, proširit ćeš si horizonte. U svakom slučaju.  Sedmi dan Luke nam na prepad otvara vrata od kupea i sav čio i prpošan pjevuši: „Ajmo, ajmo vi predivne djevojčice, vrijeme je da ustanete, ulijepšate se i da odemo u restoran na jednu malu sičušnu votku!“ Jedva otvaramo oči, taman toliko da u slijedećem trenutku sve što je na dohvat ruke leti prema Lukeu. „Ma jel ovo ta topla slavenska gostoljubivost o kojoj svi pričaju? I o kojoj me na putu vamo taman jedan mornar s kojim ste jučer bili poprilično udavio.“ „Kakav mornar?“ Jedva profrfljavamo iz sebe neku rečenicu. „Sad me nekakav lik zapričao, kaže da ste pili jučer, valjda me zamijenio za nekoga od vas, pa mi se ispričavao ako je jučer možda malo prebrbljav ili nepristojan bio.“ „Ahaa, je je, bio je jedan takav tu.“ „E pa upravo taj, onda mi je nastavio pričati kako svi mi Slaveni trebamo biti zajedno.“ „Naravno, vidiš kako taj čovjek mudro zbori.“ „Slažem se, zato sam mu samo rekao da sam Englez.“ „Možda si mu trebao spomenti i da imaš kozačke krvi u sebi?“ „Kako da ne, vjerojatno bi slijedećih 20 godina slušao o Kozacima, Slavenima, Tatarima, Sovjetima, Rusima i ko zna možda bi se dotakli i Rimljana.“ „Ma da, najbolje se napravit Englez.“ „Naravno moji lordovi, ajde spremajte se, vodim vas na čaj, a vi mene na votku.“ Ulazimo u Birobidžan, što je ujedno i glavni grad židovske autonomne pokrajine. Toliko nam se vrti od sinoćnje votke, čisto ne mogu povezati to s količinom koju smo popili. I s obzirom koliko smo se natovili kruhom. Nemam snage da sada vadim leće, ponovo sam ih samo osvježio tekućinom, dok su se zubi morali zadovoljiti žvakom. Tek vani na stanici otvaramo skroz oči, protežemo se i gledamo u Braneta koji ne znam jel svjestan da je ogrnut dekom na ovom suncu. Luke nam govori kako je još krajem 20-ih godina prošlog stoljeća ova regija zamišljena kao rješenje za sovjetske židove. Na neki način njihova dugo sanjana država. Plus što su Sovjeti hitno trebali da nasele daleki Istok zbog straha od Japanaca. Dajući tu pokrajinu Židovima, naselili bi tu regiju, plus što bi stekli simpatije zapada i židovskih organizacija u Americi, koje bi to sve još financijski potpomogle. Čak je i direktor poznatog njemačkog Bauhaus-a projektirao i zamislio ovaj budući glavni grad nove židovske države, republike ili pokrajine. Ta riječ pokrajina zvuči dosta skromno. Radi se o teritoriju veličine Švicarske, koji je jedva uočljiv kada se ovako promatra kompletna Rusija. Čak je i veći, nego što je današnja država Izrael. Međutim klima je ovdje poprilično okrutna, tako da je većina provela par godina i onda su se pogotovo nakon što je rat završio, preselili u Izrael ili nazad u Europu. A one koji su ostali, dotukao je Staljin. Prvo su ispali najhumanija država na svijetu, dajući Židovima dio zemlje da razvijaju svoj jezik, žive svoju kulturu i religiju. Poslije su se sjetili da sovjetska ideologija ne voli isticanje ni pojedinaca, ni religija, ni pretjerano pametovanje, pa su im sve pisce, istaknute pojedince i intelektualce strpali u radne logore. Danas od 75,000 ljudi, možda je samo par tisuća Židova. Svejedno, na stanici ime grada piše i na ćirilici i na hebrejskom. Stojimo u hodniku ispred našeg kupea, kad prilazi nam jedan Ukrajinac i iz čista mira pokazuje nam u novčaniku hrpu raznih novčanica iz svih mogućih zemalja. Mi gledamo i ne znamo šta bi mu rekli, osim bravo i odlično. Gledamo svi kao vidno zainteresirani, kad čovjek izvlači 1000 jugoslavenskih dinara, al kao da su sada iz tiskare izašle. E sada stvarno gledamo zainteresirani, ne možemo vjerovati odakle je nju sada iskopao. Pita nas da li možda slučajno imamo i naših novčanica, jer nije da nas žica pare, fino nam pokaza čovjek da je kolekcionar. A ne znam ni šta bi s kunama, čak i da nas žica. Uglavnom, ko za inat, nitko od nas nema niti jedne nočanice u kunama. Sad nam je užasno krivo, jer vidimo da je dečko totalno ok, nije nikakav čudak, nego eto prišao nam da se upoznamo, skuplja novčanice i to je to. Stvarno trebali bi se nekada išamarati od tih glupih sumnji i predrasuda, koje se čovjeku u prvih mah pojave. Na to sve, objasni nam da ga pričekamo, trkne kratko u svoj kupe i donese nam komad nečega na kruhu. Potpuno bijelo, meni izgleda kao sapun. Gledamo u njega, pogledavamo našeg engleskog Kozaka, da ga eventualno pita šta bi ovo trebalo biti. Kaže da je ovo ukrajinski specijalitet i da nema veze što nemamo naših novčanica, neka uzmemo ovo, to je eto od njega što smo se upoznali. Luke nam još dodatno objašnjava da je to slanina. Slanina? Ja u životu nisam vidio ovoliki komad slanine, a da nema niti jedne crvene nijanse na sebi. Isto sapun. Ovo da slučajno nađem u kupatilu, ja bi se sav natrljao prije tuširanja. Još bi se dobro izrifljao s ovim kruhom, misleći valjda da je spužva za tijelo. Uzimamo tu slaninu na kruhu i duboko se zahvaljujemo, stvarno nam je sada krivo što nemamo nikakvu sitnicu iz Hrvatske, da s njom ponudimo ovog krasnog mladića. Al zato imamo votku, pa na brzinu nazdravljamo svi sa po 2-3 ljute, onako s nogu. Na putu u restoran, Luke nam govori kako je ukrajinska slanina nadaleko poznata. Tamo je to delikatesa i postoji preko 50 vrsta slanine. „50 vrsta slanine? 50 vrsta onog bijelog?“ Slaninu smo naime ostavili u kupeu, nismo baš imali želju da ju vučemo sa sobom u restoran. „Pa ne znam sada jel bijelo, krem, kakvo je, al znam da imaju razne vrste i da ako je negdje slanina pojam, onda je to u Ukrajini.“ „Možda imaju stvarno u raznim bojama ili s okusom šumskog voća, sa ananasom, punjene sirom, marmeladom.“ „Pa ne bi se čudio i da takvih ima. Mislim da ste vi dobili onu originalnu, onu koja je preteća svim tim sa jagodama ili breskvama.“ „Na ovoj našoj još samo na sredini fali natpis Nivea. Stvarno ovo prvi put čujem da slanina bilo gdje toliki status uživa.“ „Je, je, to je u Ukrajini baš veliki specijalitet.“ Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo, vlak, sibir, Putovanja |
