29.06.2018., petak
Pljačka
|
Kasnije šetajući opet gradom, primjećujemo koliko su posvuda razbacani nekakvi zatamnjeni lokali i kockarnice. Samim tim što su zatamnjeni, nekako nam toliko odbojno djeluju, da nam ne pada na pamet kročiti unutra. S druge strane, saznali smo da Kinezi nemaju takav problem i da upravo radi tih kockarnica čak specijalno dolaze iz 100 km udaljene Kine, u kojoj je kocka zabranjena. Tako da grad ne samo da je luka, mjesto trgovine, glavni uvoznik auta iz Japana i Koreje, nego je i raj za kineske kockare. A to što nam je hostel okružen fakultetima također nije zapravo nikakvo čudo, jer je u Vladivostoku stacioniran jedan od 5 najjačih ruskih fakulteta, plus još brdo nekakvih dodatnih studija, tako da u gradu boravi blizu 100,000 studenata. Danas Francuska i Senegal u Seoulu otvaraju svjetsko prvenstvo. U Branetovoj rezidenciji imamo TV, pored ribljih konzervi koje su i danas na meniju, počastili smo se čak pivom i čipsom. Nije to samo početak nekog svjetskog prvenstva iz neke daleke zemlje, nego smo i mi u tim dalekim zemljama i uskoro ćemo biti dio tog nogometnog cirkusa. Samim tim osjećamo se dužnim da gledamo otvaranje. Da gledamo svaku utakmicu. Ali ne i ovu, jer direktnog prijenosa nema. Od tih nekoliko kanala koje hvatamo, niti jedan ne prenosi tekmu uživo. Umjesto toga grizemo onaj čips više iz muke, nego iz gušta. Brane psuje i Rusiju i plin i naftu i slijetanje na mjesec, jebe majku i Gagarinu i Lenjinu i Staljinu i tolikoj zemlji koja nije u stanju prenositi otvaranje svjetskog prvenstva u nogometu. Apsolutno se slažemo s njim. Umjesto prijenosa tekme, gledamo prijenos Rocky-a, prvi dio. Rocky sinkroniziran na ruski, ali tako da jedan glas sinkronizira i Rocky-a i njegovu ženu i menađera i psa i sve likove koji su u filmu bili u situaciji da progovore. Čak i kad nema dijaloga, a recimo otvaraju se vrata, on na ruskom komentira kako su se vrata otvorila. Kako vani pada kiša. Kako je Rocky upalio auto i krenuo. Da sve to bude još bolje, primjećujemo da je film srezan i cenzuriran, jer pola scena koje znamo da trebaju doći u filmu, ne dolaze, jer su izrezane. Vrh cijelog filma je kraj, kojeg nema. Film je jednostavno prekinut i kreće reportaža o otvaranju mundijala. Ako je nešto pojam "entertejnmenta", onda je to ova večer. Umiremo od smijeha i želje da vidimo šta li će se još izdogađati i šta nam još večerašnji TV program donosi. Taman kada smo počeli istinski uživati u čipsu i pivama, oduševljeni ovom totalnom nebulozom na televiziji, reportaža prikazuje Seoul. Stadion na kojem će se odigrati prva tekma i ispred njega dvojica Švaba iz vlaka, drže karton na kojem piše "Need ticket". Brane je samo ispustio vrečicu čipsa na pod. Svi smo prestali žvakati, piti, disati, treptati. Naš poznati Groundhopper, čak daje izjavu ruskim novinarima, ali ga ne razumijemo, jer je i on sinkroniziran i ruski glas prevodi ono što ovaj govori u mikrofon. "Ne mogu da vjerujem!" Leti ona vrečica čipsa na TV i Brane se još, nije mu teško, ustaje i gasi televizor "Pa zar od svih ljudi na ovom svijetu, oni prikažu ovu dvojicu mamlaza?" "Biće da te ta dvojica baš nerviraju nešto?" Podjebavamo Braneta, ni sami ne vjerujući da smo upravo ovu dvojicu vidjeli na TV-u. "E, nakon onih bahatih priča, hvalisanja i gledanja s visoka, ma napuše mi se kurca obojica, ne mogu više da ih gledam! I otvara se svjetsko prvenstvo, koje se otvara jednom u četiri godine i ko je prvi u kadru? Njih dvojica!" Nakon reportaže, prikazaše nam u pola sata snimku utakmice koju je Francuska, aktualni prvak Europe i svijeta, izgubila od Senegala. Nakon utakmice dođe drama od 2 sata, bez akcije, bez boksa, bez ganjanja autima, bez bilo kakve radnje osim dijaloga u nedogled. I sve opet sinkronizirano od strane jednog glasa. Nemaš više pojma ko kada priča, niti šta priča, film nam zvuči kao da smo umjesto u kino, zabunom otišli u zgradu UN-a i imamo prevoditelja koji nam prevodi diskusiju sa sjednice. Jako čudno ponašanje. Nalazim se u nekakvom tunelu, totalni mrak, tek ispred nas viri tračak nekakve svjetlosti. Uopće ne kontam gdje sam ali pretpostavljam da je ovo tunel od stadiona i da čekamo da istrčimo na teren. Nekakav lik iza mene me tapša po ramenima, kao da se opustim valjda. Izlazimo van i tek sada pod reflektorima vidim da nemam dres i kopačke, nego nekakvo jednodijelno bijelo svileno odijelo i ulickane cipele s visokom petom. Nismo ni na terenu, nego na pozornici, koliko uspijevam rasaznati. Ovaj lik što me tapšao po ramenima, pokazuje mi da sjednem za klavijature. Ne znam šta ću za klavijaturama, kada ih ne znam svirati. Za mikrofonima odmah ispred mene jedna zgodna visoka, s dugačkom plavom kosom, u isto bijelom jednodjelnom svilenom odijelu. Pored nje isto visoka cura, crne ili smeđe kose, baš i ne vidim najbolje od ovog svjetla uperenog u nas. Ona doduše u nekakvom odvratnom kombinezonu od krokodila, zmije, čega li već, nemam pojma. Njih dvije se okreću i namiguju mi, kao ne brini se, sve će biti ok. Tek sada kad su se okrenule vidim da su to one dvije Šveđanke. Jebote, pa ja sam ABBA! Svi su spremni, koncert treba da počne, a ja ne znam da sviram ove klavijature. S druge strane, ako sam za klavijaturama, biće da sam s jednom od ove dvije zajedno. Nadam se samo da nisam s ovom u odvratnom kombinezonu. Svi čekaju valjda da ja krenem s prvim taktom, znoj me oblijeva, mislim da će me potjerati u WC od nervoze.  Pritiščem neku tipku koja valjda veze s vezom nema, ove dvije se okreću prema meni i streljaju me pogledima. S kojom li sam ja od njih dvije? Ne znam da sviram klavijature, ne znam s kim sam zajedno, osjetim da je dvorana puna i mislim da će me trema protjerati ovdje na sred pozornice. Srećom otvaram oči u ovoj našoj suludoj sobi u Vladivostoku, ali ono da moram na WC nije ni malo san bio. Ni ostatak nije bio pošteđen nebuloznih snova. Brane je za divno čudo sanjao "svoju" dvojicu televizijskih ljubimaca. Kako Savom voze drveni raskošni brod na četiri kata sa kockarnicom, onakav kakvi plove Mississipijem i ne žele se pomaknuti u stranu da Brane prođe sa svojim riječnim šleperom punim šljunka. Plove direktno jedan na drugoga, igrajuči igru živaca, ko će u zadnjoj sekundi skrenuti, a ko zadržati kurs. Na kraju se zabiju frontalno jedan u drugoga. Poslije ih izvlače iz Save i dvojica Švaba daju izjavu pred TV kamerama i novinarima, dok se Brane još bori da se iz blata dovuče na obalu. "Jebote, sad ih još i sanjam. Prave mi od snova noćnu moru."  Vucaramo se po gradu i tek danas primjećujemo da su na cestama prave samoubojice. Kud brzo voze, tud još voze kao divljaci. Nema nikakvog reda, prednost prolaza, pravila kretanja, sve sporne prometne situacije se riješavaju na licu mjesta u datom trenutku. Ali najfascinantnija stvar je da sve funkcionira bez greške. S obzirom kako ulijeću, skreću, mijenjaju trake, kod nas bi samo u ovih pola sata već bilo 20 sudara. U Europi su ljudi navikli na pristojnost, žmigavac, propuštanje u koloni, semafor, prednost prolaza na raskršću. Pouzdaju se u ove druge sudionike prometa, da su svjesni bontona i prometnih pravila. Pa ako netko iskače iz tih parametara, odmah kreću sirene, trubljenje, psovanje, mahanje rukama za volanom, bijes. Jer se od drugih sudionika očekuje poznavanje tih normi i pravila. Ovdje valjda nitko ne očekuje ništa. Na raskršću nema da jedan po jedan skreću iz posebne trake u sporednu ulicu. Tri auta odjednom žele preći preko dvije suprotne trake, unatoč što iz suprotnog pravca ne prestaje prolaziti kolona auta. Nema tu čekanja, prelaze oni, kolona iz suprotnog pravca naglo usporava, škripe gume od kočenja, jedan se uspijeva provući između par auta, ova druga dva blokiraju cijelu kolonu, nastaje totalna zbrka na obje trake. Mi stojimo sa strane i mislimo si, jao sada kad krene trubljenje, izlaženje iz auta i prijetnje, raskolačene oči i povišeni tonovi. Ništa! Ona tri auta se provlače u tu sporednu ulicu, kolona nastavlja dalje, bez da se bilo tko i najmanje naživcirao, zatrubio, reagirao. I to je standard! Sada šetamo gradom i samo promatramo promet. Na svim raskršćima ista priča, bio semafor ili ne, svatko vozi prema svojoj politici. Svuda i u svakoj situaciji vlada totalni kaos i svaki put kada misliš da će biti sudar, da su se promašili za dlaku, polako shvaćaš da je to najnormalniji prometni dan. Nikakav spektakl, nikakva južina u glavama. Uvijek fali milimetar da se auti poljube, ali sve funkcionira upravo točno u taj milimetar. Kao da je švicarski sat tema, a ne promet u Vladivostoku. U tih nekoliko sati nismo čuli niti jednom da je netko zatrubio. Niti na bilo koji način osjetili da vlada nekakva nervoza ili gužva. A po našim kriterijima, na cestama vlada apokalipsa. Odlazimo baciti đir po pijaci, subota je, raskoš jedne pijace uživa isti status kao i kod nas subotom. More ljudi, prodavača, robe, gužva u kojoj ćemo se samo pogubiti, tako da smo se ipak odlučili za karaoke na obali. U čitavoj toj gužvi, spazile su nas opet one kaubojke, koje se ne skidaju iz onih šešira. Kao kad bi prije dobio neku jaknu ili majicu od tetke iz daleke zemlje, pa se ne bi skidao iz nje mjesecima. Gdje god mi, tu i one. Sve se nešto muvaju u našoj blizini, ne bi li ostvarili nekakav kontakt. Još jadne nisu svjesne, na kakav flegmatičan beton su se namjerile. Čak i kada bi gole plesale oko nas, ne bi li nas zainteresirale, nama se to ne bi činio kao razlog da se upoznamo. Dobro, svi smo svježe zaljubljeni u naše djeve kod kuće. Da smo solo, vjerojatno bi već rasčerupali i njih i ove šešire, ali ovako uživamo ulogu papučara. Uvijek se u ovakvim situacijama sjetim starijih ljudi, koji valjda u godinama kada više nemaju priliku ili više ne mogu, sa žaljenjem se prisjećaju svih propuštenih prilika u životu. I onda obično mlađim mužijacima savjetuju da se ne štede pretjerano, jer će jednog dana udarati glavom od zid. Ako se još uopće budu u stanju sjetiti mladosti i ludosti. Jednom sam putovao u autobusu i pored mene je sjedila izuzetno privlačna djevojka, što je samo po sebi čudo, jer me obično zapadnu babe ili nekakvi smaratelji. E ta privlačna djevojka je valjda još na izuzetno upadljiv način davala do znanja da nije stidna. Svima oko mene je to bilo jasno, jedino valjda meni ne. Doduše i meni je, ali šta bi trebao? Skočiti na nju u punom autobusu, znajući da svi prate situaciju, svi osluškuju i riskirati da budem odbijen, te još izgubiti uvaženi obraz, ne daj Bože, pred tolikim narodom. Da bi na jednoj pauzi, stojimo ta cura i ja uz cigaru, prišao stari Hercegovac što sjedi iza mene, sa provedenim životom u autobusima na relaciji Široki – Stuttgart. "Kako si ti glup. Nema od tebe ništa pajdo moj. Pa ja da sam u tvojim godinama ja bi uzo ovu lipoticu i otiša s njon negdi pozadi i malo da se upoznamo, pa mladi, lipi, čvrsti, pa di ćeš lipše moj pajdo, treba to dok si mlad, pa ja sam znao 2-3 prominit, a da nismo ni do granice stigli. Ja sve gledam, a on se stiso na tom sjedalu, pa ja bi je uzea za ruku, a joooj moj pajdo!" Cura se smijulji, onako kako se već cure smijulje kada se stariji dotaknu seksa ili priča na tu temu. A ja molim Boga da baš sada padne razarajući komet na zemlju, da iz nekog vulkana izbije lava, pa da krenemo spašavati živote, umjesto da se dalje bavimo ovom temom. "Ma", krenuh da se vadim "problem je što iza nema slobodnih mjesta." Pokušavam sve na šalu da prebacim. Kad će cura: "Ma da! Bi mi, ali stvarno je bus krcat!" Jao...  Na putu u hostel, opet prolazimo pored onog kafića i opet ispred stoji njih nekoliko, koji nam uz smijeh dobacuju "Allez France", aludirajući valjda na jučerašnju utakmicu koju su Francuzi izgubili. Kako ljudima objasniti da nismo Francuzi? Izgleda nikako. Zato sliježemo ramenima, kao jebiga jesmo svjetski prvaci, ali ne možeš svaki put dobiti. Na večer si priuštili pivu, ne iz trgovine, nego na terasi jednog od kafića uz more. Zadnja večer u Vladivostoku, ma biće i za dvije pive. Pored nas neka šarolika ekipa, zovu nas da im se pridružimo za stol. Dvojica likova, naravno kako drugačije nego u kožnjacima i ćelavi. Jedan od njih je mornar, ali vjerojatno najružniji mornar što su ga svjetska mora do sada doživjela. Lice kompletno izrezbareno, prošarano ožiljcima i zagnojenim bubuljicama. S njima sjede tri cure, dvije su sestre. Pričamo o putovanju, Rusiji, Vladivostoku, pokušavamo objasniti odakle smo mi, sve to naravno i rukama i nogama, jer oni i engleski isto kao mi i ruski. Odjednom jedna od ovih sestara, ljubi ovog mornara, a nama se stomak diže. Ne možemo vjerovati da bi bilo kome palo na pamet ovog lika poljubiti, a kamoli još u cijelu priču ubaciti i jezik. Sjeda mu u krilo i dok mu sjedi u krilu, okreće se sestri i sada se žvali s njom?! Ostatak se smije, dajući nam do znanja kako su oni jedna opuštena i luckasta škvadra, tako da se i mi smijuljimo, kiselo doduše. "E, ajmo mi odavdje. Ionako moramo u jutro rano dalje" šapučem Ivanoviću, lažući i sebe i njega kao da je to razlog da se hvatamo noge, a ne ovi zastrašujući čudaci. Nas dvojica odlazimo u hostel, Brane ode još provjeriti mail u onaj internet kafić, a Suman i Toma će ostati na još jednoj pivi. Nije prošlo dugo kako smo stigli, kad eto ti Sumana i Tome, ulijeću u sobu totalno zadihani i isprepadani. "Maratonci, pa šta bi, ćemu tolika žurba?" "E šuti, opljačkali nas sada!" "Molim?" "Jebote, čekaj da dođemo do zraka, sad smo trčali čitavim putem do hostela." "Pa šta bi? Jel vas neko napao, udario?" Čekamo da se obojica ispušu i smire malo. "Krenuli kući, popili još pivu i pozdravili se sa onima, uredno sve ko i vi kad ste odlazili, sretan put, hvala, doviđenja." "Dobro, i ?" "I na pola puta, dotrčava jedan od one dvojice, ne mornar nego onaj drugi." "Mi mislili zaboravili možda nešto, pa trči za nama." "Da, kad tip odjednom izvadi nož i govori Rubelj, Dolar!" "Mi mislili da se zajebava, hajde vidjeli smo da nisu baš normalna ekipa, pa kao ovo je neka zajebancija." "One sestre se žvale, pa se žvale s onim mornarom, pa možda je ovo nešto u tom stilu. Neka čudna priča." "Vi mislili neki performans." "Ma da, šta god. Kad ne! Vidimo mi frajer stvarno drži onaj nož i govori nam najozbiljnije da mu damo lovu." "I mi šta ćemo, dali ono još Rubelja što smo imali, srećom nije nam puno ostalo." "I gledamo ga, ne možemo jebote da vjerujemo da nas pljačka!" "I još nam pokazuje na Tomin prsten i moj lančić. I šta ćemo, dali mu i prsten i lančić." "Ne seri! Uzeo vam i to ?" "Pa evo gledaj, nema prstena, nema lančića." "A mamu mu jebem!" "Još nam govori passeport, passeport." "Mi rekli nemamo, hotel, kao u hotelu smo ostavili. Srećom putovnice nam u ovim torbicama oko vrata, pa nije skužio." "Jebote možeš misliti da nam je uzeo i putovnice!" "Ne mogu da vjerujem. Pa šta ćemo, hoćemo zvati muriju?" "E to je najbolje od svega! Murija čitavo to vrijeme stoji 20 metara od nas u autu parkirana i promatra to sve i ništa!" "E da i zamisli, frajer nam na to sve se zahvali, kao ono, nemojte se ljutiti i sretan vam put!!!" "Ne seri!" "Majke mi, mi na kraju vidimo ovo sve skupa nije normalno i bježi koliko nas noge nose prema hostelu." "Zato smo crkli do ovdje, nismo prestajali trčati, sve si mislimo možda onaj opet krene za nama i još nas skine do gola." "A u pizdu materinu!" Taman Brane ulazi u sobu i kad smo prošli sve ovo ponovo, ostao je u šoku isto kao i svi mi na kraju krajeva. Odlučili smo da ne idemo ni na muriju, ni da si stvaramo dodatne probleme, jer sutra svakako odlazimo. Srećom nije nitko nastradao, niti je bilo tko ranjen, niti je neka veća šteta načinjena. Ali da se ovako šta dogodi zadnju večer, svašta... "Vidiš kako ti je ona baba rekla, da se paziš u Vladivostoku inače ćeš najebati." "Koja?" "Ona nasa babuška iz kupea, zlatozuba, koju si zajebavao za tigra." "Ma vještica, sigurno me urekla." "Možda je ona i poslala ekipu, da bude sigurna ako urok ne proradi." "Krivo mi radi ovog prstena i lančića, jebeš one Rubelje, nije sve skupa bilo 20 dolara. Ostavili da imamo u jutro za taksi." "Pa ništa, meni se čini da ćemo nas trojica taksijem, a vas dvojica busom do aerodroma." "Ko je vidio se tako razbacivati s parama i davati koje kakvim lopovima." "Pa jel ga niste mogli, ne znam, udariti ili nekako svladati." "Ma pusti, da nas još zakači s onim nožem, radi čega? Radi 20 dolara, prstena i lančića?" "Ma da, imaš pravo. Nek ste vi živi i zdravi." Oznake: nogomet, rusija, transsib, Putovanja, vlak, prvenstvo |
