Pregled posta

Vladivostok

Nemamo pojma kuda da krenemo. Idemo se prvo uslikati ispred spomen obeliska transsibirskoj željeznici, na kojem velikim brojkama stoji 9288, označavajući udaljenost od Moskve u kilometrima. Odmah iza je i parna lokomotiva, navodno američka, donirana za drugog svjetskog rata. Vrludamo i zapinjemo sami sebi preko stvari. Jedno je hodati pijan, a drugo je hodati pijan sa 30 kg stvari na leđima.

Penjemo se uz stepenice koje vode na most iznad perona. Zastajem još jednom da uslikam i pogledam ovu nepreglednu kompoziciju vagona s kojom smo stigli. To je znači to. Legendarna transsibirska željeznica. Ne mogu vjerovati da smo sišli s vlaka i da je put željeznicom gotov. Ovaj put je bio daleko iznad očekivanja, bilo nam je predobro. Stvarno je legendarna, mislim si, dok se pridržavam za ogradu da se ponovo ne skotrljam na početak stepenica.



Nismo ni sišli s mosta, a već su nam dvojica taksista krenuli u susret. Dogovaramo se za 100 Rubelja (20 kuna) po taksiju da nas odvezu do nekog hostela, čiju su adresu imali Englezi. Srećom pa imaju vodič za cijelu Rusiju, jer inače stvarno ne znam gdje bi sami otišli u pola sedam u jutro, u Vladivostoku. Uskačemo u dvije predivne Toyote, čije modele nisam nikada do sada u Europi vidio. Ubrzo se spuštamo ulicama prema moru, gdje u daljini iz pravca Japana izranja sunce, tako da apsolutno stoji teza da je Japan zemlja izlazećeg sunca. Gdje li ga samo drže preko noći? Jutro je predivno, sunce svijetluca i odbija se na prozorima kuća i vila pored kojih prolazimo. I tek sada kužim, da ovo ništa ne liči na ostatak Rusije. Kao da smo stigli u San Francisco, u kojem doduše nisam nikada bio, ali eto nekako mi izgleda upravo tako. Ne vidim one sive kolosalne zgradurine, nego prelijepe drvene vile sa viktorijanskim prozorima, stil koji nisam očekivao u gradu koji je bio 70 godina zatvoren za strance. Ulice su ukrašene ogromnim rupčagama, kao da je grad nedavno svježe bombardiran. A njih uspješno izbjegavaju rijeke japanskih auta! Niti jedan ruski auto da vidiš, nevjerojatno. I svi imaju volane na desnoj strani, pošto su uvezeni iz Japana, ali unatoč tome ne vozi se kao u Japanu ili Velikoj Britaniji, nego kao kod nas. A ludog grada! Svejedno ljudi piče kao da svi imaju plan svake rupe u gradu. Osim našeg taksiste koji samo što je skrenuo u slijedeću ulicu, upada prednjim desnim točkom, ne u rupu, nego u krater.



Čuje se struganje lima, psuje valjda i majku i oca i gradske vlasti na ruskom, ali srećom uspijeva naglo skrenuti u lijevo i uz puni gas izbjegava da i zadnjim točkovima upadne kompletno u ovu jamu. E pa majstore, ajde običan vozač, al taksist i ne znaš gdje su sve rupe, pa stid te bilo. Stvarno ovoliko rupa na cestama jednog grada u životu nisam vidio, ali najbolje je da je to valjda sastavni dio ulica i najnormalnija stvar. Čemu krpat, pa zaobiđi samo i sve u redu. Usporavamo i parkiramo ispred čega? Ispred sive kolosalne sovjetske zgrade par ulica od luke. Naravno da nas nije mogla potrefiti ona viktorijanska estetika, ali dobro šta je tu je. Zgrada opet ima skroz neku drugu funkciju, ili je fakultet ili opet nekakvo ministarstvo, ali je četvrti kat hostel. Uzeli smo dvije sobe, jedna je samo sa četiri kreveta, a druga sa bračnim krevetom i TV-om. Brane se ponudio da se žrtvuje i spava sam u dnevnoj, kako je nazvao svoje novo prijestolje sa bračnim krevetom i TV-om. Nama je bilo svejedno, jer ćemo ionako svi biti kod njega cijelo vrijeme. Englezi su isto uzeli sobu, ali nešto spominju da će već sutra ići dalje. Ne znam, jedva više slušamo jedni druge, tako da smo se otišli prvenstvno baciti na krevete i prespavati ovo pijanstvo.



Stojim ispred nekog kazališta i snijeg pada za popizdit. Odjednom pored mene se začuje duboki glas „Dakle, jaja mi se zalediše brate!“ Gledam šta je sad, ko je to, gdje sam ja, kad malo dalje od mene stoji Bajaga?! Cupka na mjestu u nekom kaputu i puše u dlanove ne bi li ih zagrijao. Kad eto ti do njega neka riba u bijeloj bundi, bijela šubara, dugačka plava kosa i vodi bijelog hrta. Meni ništa nije jasno. Kad će Bajaga, opet svojim glasom iz bunara: „Dobro Tamara, alo bre! Čekam te vamo već satima, koja ti je pizda materina?“ Onaj pas krene lajati na Bajagu, ovaj se dernja na ovu ribu, a ona u onoj šubari i bundi sjaji za popizditi. Ne mogu ni da gledam u nju koliko mi blješti u oči. Pokušavam zakloniti lice rukom i barem polako vidjeti šta se događa. Sada vidim plafon. A ova svjetlost što mi ide u oči dolazi sa sredine prozora, koji nije pokriven zavjesama. Škiljim na jedno oko prema prozoru i uopće ne čujem onaj tu-dum, tu-dum zvuk. Polako kontam da sam u sobi i da je ovo s Bajagom nekakav neobjašnjivo nenormalan san bio, ali zašto nema onog zvuka više? Prva pomisao je da mi taj zvuk užasno fali. Toliko sam se navikao na njega, da mi je baš bezveze što nismo više u vlaku i što ne putujemo. Ustajem se do prozora i jedva pomičem ogromne zavjese, koje kao da su ukradene s pozornice nakon što je završena kazališna predstava. Čini mi se da svaka ima bar 20 kg. Sobu odjednom zapljuskuje val svjetlosti. Isti trenutak se čuje mrmljanje, negodovanje i kukanje iz svih kutaka sobe. Kroz prozor se pruža odličan pogled na suncem obasjan ocean. Ali sve stoji, ništa se ne pomiče. Osim kojeg galeba koji proleti kadrom. Stvarno mi je čudno da smo stigli. I još ovo sunce i more. Ovo je totalno drugi svijet, mislim si. Prije par dana smo stajali u snijegu do koljena, na Uralu.

Unatoč svoj toj tuzi što više ne putujemo vlakom, ipak postoji svjetlo na kraju tunela, a ono se zove tuš. Nakon 7 dana podapiranja, umivanja, zapljuskivanja i osvježavanja vlažnim maramicama, napokon je došao trenutak kompletnog pranja. Ne žurimo se nigdje, niti se bilo tko bori tko će prvi u kupatilo. Uzimam ključ od kupatila i ulazim u sobu obloženu pločicama. Tuš kabine nema. Cijela ova soba je tuš-soba. Ogroman tuš visi na nekih metar iznad glave, na zidu crveni i plavi vijak. Izuzetno jednostavno, samo što je ovo soba gdje može stati komotno 15 tuševa, ali nalazi se samo jedan. Genijalno. Zamišljam koliki je tek WC. Sigurno veličine košarkaške dvorane i onda ovako u sredini jedna WC školjka. Vidi ti ovih primorskih Rusa, kakvi minimalisti i rasipnici istovremeno. Sjetih se u zadnji tren da stanem pored tuša, dok namještam vodu, ne bi li doživio srčani kada si na glavu pustim polu smrznutu ili polu prokuhanu vodu. Naštimavši napokon „potaman“, zakoračih pod mlaz takve divote, lijepote i krasote, da sam mislio u jednom trenutku kako ću se istopiti na sred one sobe. Ne znam da sam u životu duže stajao pod tušem. Prošlo mi je kroz glavu da li se možda može potrošiti topla voda, pa da ostatak na kraju ostane bez tuširanja. Da li je ovo sve povezano sa normalnim bojlerom ili čitavim tankerom usidrenim u luci? Kao što rekoh, samo mi je prošlo kroz glavu. Nisam se mogao pomaknuti ispod tuša, pa da su zadnje kapi. Može li mlaz vode ako dugo pada na jedno te isto mjesto, npr. izdubiti rupu u glavi? Kao kada na plaži napraviš kulu od pijeska i onda na vrh kule sipaš vodu iz kantice? Kako bi bilo dobro da je ona Tamara odjebala Bajagu i da je sada tu u onoj svojoj bundi i šubari i naravno sa svojim psom. Dobro pas nije nužno poželjan. Njega bi stavili kod Braneta, da laje na njega. A Tamara bi sjela ko kec na jedanajst, da mi sada opere leđa. I već kad je kod leđa, možda i nasapunati noge, torzo, koljena, prepone... I tako sa šamponom u ruci i Tamarom u glavi, bilo je dovoljno da se mrvicu detaljnije pozabavim izuzetno zanemarenim dijelovima tijela u proteklih 7 dana i dok si reko keks totalno zabludnih. Baš sam se iznenadio, kao da sam samom sebi neočekivano uručio poklon za rođendan. Vraćam se u sobu i malo mi se i manta u glavi, koliko je ovo sve skupa odlično bilo.

„Jao svježine i mirisa! Nemoj sjedati, šetaj malo tamo vamo, budi kontrast ovim čarapama i nama koji i dalje smrdimo.“
„I kako je pretrpjeti tuš, jel grozno nakon 7 dana?“
„Kakvih 7, pa u Moskvi se nismo tuširali, znači prije nego ćemo krenuti na put. Ima 10 dana da se nismo prali. Tako da ako baš morate, nije loše, ali ko može pričekati još tjedan-dva pa na miru kad se vratimo kući…“

Svi otuširani, svježi, mirišljavi, preporođeni i zadovoljni možemo se lagano uputiti ka luci i saznati kako je brod s kojim smo namjeravali preći u Japan, otišao jučer. I slijedeći ide ponovo za tjedan dana. Odlično. Krenimo razmišljati o našem daljnjem životu na krajnjem Istoku Rusije. Gle i Englezi su tu, sa
istim problemom kao i mi.
„Ne znam kako vi, ali mislim da ćemo mi avionom u Japan.“
„Pa vrlo je moguće da ćemo i mi morati isto tako. Osim ako ne smislimo neku kreativnu alternativu. Slijedeći brod je u utorak, a mi moramo u ponedjeljak biti u Japanu. Tad nam je tekma Hrvatska-Meksiko.“
„Mi smo se već malo raspitali i mislim da već sutra imamo let, rano u jutro.“
„Pa jel to jedini ovaj tjedan, kao i brod?“
„Mislim da ima još jedan ovaj vikend, ali bolje bi vam bilo da odete pitati u neku agenciju.“

I tako i uradišmo. Ionako ne znajući kuda sa sobom, ovako smo bar dobili nekakav cilj, pa smo se uputili u šetnju gradom. Onaj utisak grada poput San Francisca se vrlo brzo izgubio, kada smo zašli na neku ogromnu aveniju okrunjenu sivim sovjetskim betonizacijama. Ali tu i tamo opet promoli neka stambena kreacija, koja kao da se protivi toj jednakosti i želi svakom oku poručiti kako je ovo ipak primorski kraj, daleki istok. I stvarno ima ovdje svega, vidi se da su razne kulture i ideje šamarale ovaj grad. Jedna od prvih stvari koje nam upadaju u oko, je obilje ošišanih muškaraca u crnim ili smeđim kožnim jaknama. Kao da sa trake silaze, iz nekog obližnjeg postrojenja. Iako smo odlučili ostaviti dresove i bilo kakva obilježja za početak, mislim da je iz aviona
jasno da mi nismo domaći. Čak se ljudi tu i tamo okrenu za nama, valjda gnušajući se kako imamo nešto kose i ne nosimo kožne jakne. Svašta.



Ispitujemo ljude za turističku agenciju, pokušavamo to i rukama i nogama objasniti. I tek sad nam je u biti jasno koliko smo opet sjebali plan, da do Japana dođemo kopnom i morem. Opet ćemo morati letjeti. I tko zna koliko je uopće karta, molimo Boga da nisu neke nenormalne cifre. Jer sve što sada potrošimo, ostaje manje za Japan. A znamo da nas tamo čekaju astronomske cijene. Za pare, za koje ovdje možemo svi otići na ručak ili večeru, tamo ćemo taman kupiti kutiju keksa.
"Jednu stvar ne mogu prežaliti, a to je da smo se onako izjebali sa onom bjeloruskom vizom i na kraju smo fulali vlak i samo preletjeli cijelu Bjelorusiju. To što na kraju nismo vlakom išli do Moskve, pojeo bi se sada."
"Ma hajde šta ima veze, evo fulali smo i brod sada. Još samo da smo fulali i transsibirsku, mogli smo dobiti Nobela za organizaciju."
"Dobro jebiga, ovo sa brodom stvarno nismo imali blage veze kad ide brod, niti si mogao na internetu dobiti informaciju, niti..."
"Još sam ja zvao neki broj", dodaje Brane "na koji se neko i javio, ali naravno nije znao engleski tako da ništa od svega toga."
"Pa što ih ne upita na ruskom?"
"Da, vidiš, to mi nije bilo ni na kraj pameti."
"Ma možda nisi ni dobio pravi broj, možda si nazvao neku pekaru u Vladivostoku."
"Onu slastičarnu što smo našli na internetu, gdje si mogao slušati uživo zvuk u njoj."
"Da, možda mi se kolač javio na telefon."
"Svejedno ne vidim razlog, zbog čega nisi od kolača mogao saznati kad ide brod."
"Pa zato što ne razumijem ruski."
"A da, zaboravih skroz."

Nakon što smo pola grada pretabanali, napokon smo našli nekakav ured ispred kojeg stoji natpis Air Vladivostok. Možemo ići sutra kao što su Englezi rekli ili za 5 dana, točnije u Nedjelju. Cijena do Niigate, gdje Hrvatska igra prvu utakmicu je ista i sutra i za 5 dana, oko 250 dolara. Trebala nam je sekunda da odlučimo kako ćemo ipak ostati duže u Vladivostoku, budući da nam je jeftinije ovdje pričekati tekmu, nego ju čekati u Japanu. Za tih 5 dana što bi spizdili na boravak u Japanu, ovdje možemo kupiti 20 cisterni plina i 2-3 nuklearne glave. Super, sredili smo zadnju enigmu našeg putovanja, sad možemo 5 dana uživati u upoznavanju Vladivostoka. Srećom smo blizu obale, tako da put nazad nije teško naći. Gdje god neka ulica ide nizbrdo, vrlo vjerojatno vodi prema moru. Zgrade oko našeg hostela su većinom studentski domovi ili fakulteti. Navodno dosta mladih iz cijelog ovog primorskog kraja, studira u Vladivostoku. Iako ima dosta mlađe populacije, opet mi se čini da više vidim ovih ćelavaca u kožnim jaknama, nego nekih studenata, koji bi izgledom podsjećali na studente. Silazimo na šetalište uz more i na samom početku šetališta, nešto skroz novo. Karaoke na otvorenom! Čuo sam da su Japanci ludi za karaokama i da imaju te klubove i sobe sa karaokama, ali da su i Rusi ludi za tim, to mi je novo. I to još open-air karaoke, to vidim prvi put u životu. Mali štand ili kolica sa dva zvučnika, monitor i mikrofon. I neki ćelavi lik u potkošulji zavija ruske borbene, ali u takvom zanosu kao da je u najmanju ruku Freddie Mercury na Wembleyu ´85-e. Fredija je tada slušalo 100.000 ljudi. Ovoga nitko živ ne doživljava. Nitko čak ni da zastane. Jebiga, frajer pjeva sebi za gušt. Kad otpjevaš, onda fino kreneš šetalištem redom, kokice, bomboni, pizdarije i onda naletiš na jedno 5-6 roštilja sklepanih od nekakvih sudopera sa rešetkama. A na njima ražnjići u duhu ruskih avenija i one tuš-sobe. Ogromne mrcine skoro metar dugačke, sa komadinama mesa. Naši ražnjići u usporedbi s ovim podsjećaju prije na čačkalice. Koliko uspijevamo saznati, ljudi koji prodaju ovo su većinom iz Tadžikistana, Kirgistana, Turkmenistana ili ostalih bivših sovjetskih pokrajina. Ali raznjići nisu normalni. Kao da se nađeš negdje na sredini između ražnjića kakvog mi poznajemo i kompletne životinje na ražnju. Ovo je valjda kompromis. Malo dalje opet nailazimo na Engleze koji uživaju uz more i pivu.

"Odošte nam sutra, ha?"
"Jebiga ljudi, ovo je bilo jedno predivno putovanje. Stvarno mi je drago da smo vas sreli i da smo zajedno podijelili sva ona pijanstva."
"Molim vas lijepo, nama je bila čast dijeliti votku s vama dvojicom luđaka. Ko zna možda naletimo i u Japanu jedni na druge."
"Mi ćemo većinom biti u mjestima gdje će Engleska igrati, ali ko zna, nikad ne reci nikad, reče jednom James Bond."
"Za jedno 10 dana ćemo biti u Tokyu, pa ako ćemo se opet negdje sresti, mislim da je najlakše za očekivati u Tokyu."
"Slažem se, u toj selendri od 20 miliona ljudi nećemo se moći sakriti jedni od drugih."



Dugo smo još sjedili i buljili u ocean, uživali smo u laganom povjetarcu, u mirisu mora, ispunjeni i sretni ovim putovanjem željeznicom, kao da smo diplomirali nakon 10 godina studija. Za rastanak smo se još uslikali na molu, da bar vizualno sačuvamo sav spektar ovog trenutka, jedno toplo poslijepodne, na dalekom istoku Rusije. Na povratku u hostel, neko društvance ispred bara odmah pored hostela nam dobacuje "Alle France, alle France!" Mi u prolazu dižemo palac gore, iako nam nije jasno odkud im to da bi mi mogli biti Francuzi. S druge strane, Francuzi za 3 dana otvaraju svjetsko prvenstvo protiv Senegala u Seoulu, pa biće da ih mi iz nekog razloga više podsjećamo na Francuze, nego na Senegalce. Englezi su otišli spavati, jer sutra baš rano moraju
na aerodrom. Mi smo se utrpali Branetu u njegovu predsjedničku sobu i tu smo meljali po kruhu i gitari dok skoro nismo zaspali sjedeći.
Slijedeći dan Suman se vraća iz kupatila sav u čudu.
"Ja sam noćas sanjao Yevgeny Kafelnikova!"
Mi pucamo od smijeha.
"Pa đe njega nađe?"
"Nemam pojma odakle mi on, uglavnom drži reket u ruci i govori da se ništa ne brinemo, sve će biti u redu."
"A šta, jeste igrali tenis, pa malo popričali u pauzama."
"Ma ne, nije imalo veze sa tenisom, čovjek jednostavno došao do mene i eto kaže, da se ne brinemo ništa, sve je ok."
"I šta ti?"
"Pa ništa, valjda sam rekao, super ili hvala. Ili sam se probudio. Ma pojma nemam."

Kad smo se na najsporiji mogući način napokon pokrenuli iz hostela, našli smo blizu nekakav internet cafe. Unutra poprilično puno, ali nam frajer objašnjava kako je iza još jedna prostorija i tamo ima još 10 kompjutera. U sobi troje ljudi na internetu i frajer leži mrtav ili onesviješten na podu. Nama u prvi tren sjebada, okrećemo se prema frajeru zaduženom za kafić, gledamo ovo troje u sobi, nitko ništa. Najnormalnija stvar valjda. Prekoračujemo lika da bi došli do kompjutera. Treba li spomenuti da je frajer u kožnoj jakni, koje su valjda džaba ovdje. Nismo se mogli strpiti da provjerimo svatko svoj mail, nego smo se bacili odmah na čitanje poruka na onoj web stranici predviđenoj za komunikaciju s nama. To je bilo more poruka ispisano na nekoliko stranica.
„Svaka čast, hvala Bogu da ima luđaka koji su to napravili! I mi smo planirali istu stvar, ali na žalost ostajemo pred TV-om. Zato uživajte i za nas i super provod vam želi ekipa iz Toronta.“
„Ljudi vi ste legende, ovdje ste narodni heroji, ne prođe tulum a da se vas ne spomene. Ajmo Hrvatska! Vancouver“
„Imate pozdrav od Kohorte iz Osijeka!“
„Eeeej, Japanci su javili da su kod Omska, klopaju konzerve i opijaju se, uglavnom su živi i zdravi, kada budu opet bili bliže nekom većem gradu i imali mrežu, javit će se! Sestra od Marija.“
„Ljudi kaj da velim, baš sam se pital ko će se toga sjetiti da sa transsibirskom ode na prvenstvo i zato vam svaka čast! Kad već ja nemrem sada s vama, onda se bar vi provedite do jaja. Pozdrav iz Zagreba.“
„Vi ste luđaci totalni, da mogu poslao bih vam još love da imate. Bravo! Svi smo uz vas! Pozdrav iz Švice.“
„Izašli su danas u Slobodnoj Dalmaciji, rekla san svima mojima doli da kupe sve novine.“
„Lele, vozom u Japan, niste bre normalni! Grobar, BG“
„Dođite u Cafe Croatia u Tokyu, to će biti okupljalište naših. Pozdrav iz Međimurja.“
„Ljudi, imal Đevada?“
„Pa vi niste normalni, pa šta bi dao da sam sada s vama! Vinkovci“
„Super ste, e Brane ti si baš sladak, imaš curu? Pozdrav iz Slovenije“
„Dečki su se javili i rekli su da im je super i da su prošli Novosibirsk. Saša je zaboravio četkicu za zube, blago se ostatku.“
„Ludi ste totalno! Vidimo se protiv Italije u Japanu. Torcida Melbourne“
„Bravo ljudi, izdržite, svi smo uz vas! Berlin“

Mi zbijeni ispred jednog monitora, kao da je prvi kompjuter stigao u selo i sada svi ko telad buljimo. Nekako u nevjerici čitamo ove poruke. Nije nam jasno zbog čega nam ljudi šalju ovoliku podršku. Nije da nas je netko mimo naše volje natjerao na ovo, niti da se sada mi nešto posebno patimo, pa eto izdržat ćemo još malo. Dapaće, nama je super. I ako ova patnja može još neko vrijeme da potraje, nije da ćemo se pretjerano buniti. Ali opet ne možemo skriti ni sreću ni osmijehe dok čitamo sve ovo. Super nam je što imamo mali kanal putem kojega na jednom mjestu sva naša rodbina i prijatelji komuniciraju s nama i mi sa svima njima. Ali da će nam se početi javljati ljudi iz cijele Hrvatske, Europe, Australije, Kanade... Jebote! Da smo nas par klošara tema na nekakvim tulumima u Vancouveru?! Da su ljudi jednako sretni zbog nas koji se glupiramo, koliko i mi sami koji se glupiramo.
"Ljudi ti uvijek vole ridikule" dodao bi Suman na ovo.
Kako god, napisali smo svima da smo nakon višednevnog puta popraćenog patnjom i tegobama, napokon stigli živi i zdravi u Vladivostok. Te da im svima hvala na ovim divnim porukama. Mislili smo eventualno dodati kako nas te poruke još jedino drže na životu, ali srećom smo odlučili da ipak ne seremo, jer nam je stvarno drago da su se svi ti ljudi javili.
„Pa mi smo popularni, ako smijem da primjetim!“
„Hura, napokon ta instant slava o kojoj se priča.“
„Andy Warhol nekoć davno reče, da će u budućnosti svatko imati 15 minuta svjetske slave. Ja mislim da mi upravo ispucavamo naš kredit.“
„Sigurno se ovako inače članovi nekog boy banda osjećaju.“
„Valjda, samo što smo mi ova trash verzija tih boy bandova. Pored nas umjesto golih obožavateljki, leži polumrtvi alkos.“
„On je u šoku, ne može još da svari da smo mi stvarno tu, kraj njega.“
„A pa nije da nemamo obožavateljke, eno ona tamo sa kaubojskim šeširom i one druge dvije stalno nas odmjeravaju i nešto se smijulje.“
„Nemoj zezat, jao vidi joj stvarno kaubojski šešir na glavi.“
„Sigurno su nas prepoznale, prate isto ovu našu stranicu i sad jedna drugoj šapuću, to su oni, stigli su!“
„Ma nanjušile nas da smo stranci, pa smo im samim tim teška egzotika.“
„Ma mi smo njima čista erotika, te sa šeširima se lože na slavu. A gdje ćeš dalje od nas. Mi smo sada sami vrh šou biznisa.“
„Kako su nas samo skontale da smo stranci?“
„Pa... možda zato što pričamo na našem, a ne na ruskom, koji je ovdje onako poprilično uobičajen jezik.“
„Ko bi se toga sjetio.“
„Jako čudno ponašanje.“


Post je objavljen 27.06.2018. u 10:16 sati.