11.07.2018., srijeda
Sati uoči utakmice
Još su prijepodnevni sati bili, kada je kampom zavladao totalni uzjebitis. Jedan za drugim poput domina, krenulo je buđenje, ustajanje i realiziranje da je glava disfunkcionalna i tijelo obogaćeno upalom mišića od noćašnjih rekreacija. Unatoć mamurlucima, svi razvijaju zajednički poriv da lupaju vratima, urlaju, zapinju za druge koji se silom još ne žele probuditi. Koji god način proizvođenja buke je moguć, mislim da je prisutan. Dok se još nadam kojoj minuti sna, sve osluškujem hoće li se još kakva bušilica čuti, kosilica za travu ili možda omiljeni kompresor za razbijanje betona. Naravno, sve to ako može još tu negdje oko glave, bilo bi idealno. Silom prilika, počeli smo i mi da se izvlačimo ispod ovih deka.  Face su nam svima zgužvane, kao da nas je neko žvakao čitavu noć. Braneta još dodatno krasi ogromna krasta po pol ćela. Na slavinama pored kontejnera, hrpa istetoviranih i mišićavih navijača pokušava razbistriti glave pod hladnom vodom, proizvodeći pri tome junačke zvukove glasnog išmrkavanja jutarnjih balaca i još glasnijeg povlačenja pljuvačke iz petnih žila. Jedan žgoljo, ne bi li valjda tako nadomjestio nedostatak mišića, se umiva sa cigaretom u ustima!? Još samo fali da se netko krene Rambovim nožem brijati... Među svima njima, ja tiho slažem svoju tekućinu za leće, posudu u kojima su leće, pa leće čistim oprezno na dlanu, pa pokušavam potrefiti oči i pri tome molim Boga da mi ne padnu u ovaj šljunak, jer sam onda tek jebo ježa. Prije nego što će nas Japanci odbaciti do grada, došla je japanska televizija, njih nekoliko sa debelim naočalama i svi u šuškavim metalik jaknama. Kako su ugledali Ivanovića sa gitarom, jedino ih zanima da im on odsvira nešto pred kamerom. Čak su mu i stolicu našli, parkirali ga ispred kampa, snimili ga kako tambura i otišli.  "Ovi sa metalik jaknama su sigurno prije radili na MTV-u, pa sad prešli na sportski program. Ali im još neko vrijeme treba da se priviknu i uhodaju." "Kako će se ovi u redakciji ugodno iznenaditi kada krene prilog o utakmici, a ono samo Ivanović i gitara." "To je taj art pristup sportskim događajima, koji doduše još nije izmišljen, ali svi slute da nadolazi." "Zamisli dođeš na utakmicu i podijele ti program utakmice kao u kazalištu. Prvi čin dodavanje, odmjeravanje snaga i u zagradi trajanje 20 minuta. 20-45 minuta dodijela ofsajda, žutih kartona i slobodnih udaraca. Zatim slijedi 15 minuta pauza i u drugom činu piše da će biti izveden kontroverzni penal, nakon kojeg slijedi gol i svečano finale uz bengalske vatre." "Mislim da bi se tražila karta više." "Italija - Hrvatska, necenzurirana verzija sa produžecima i penalima. Specijalni gost večeri - huligan koji utrčava u teren." "Pa to je slijedeći korak, evolucija današnjih namještenih utakmica. To će biti onda transparentne tekme, sve će se znati unaprijed, piše sve fino u programu večeri." "To! Legalizirajte namještene utakmice! Sloboda unaprijed dogovorenim rezultatima!" Kako se vozimo Kašimom prema željezničkoj stanici gdje bi trebalo biti okupljanje navijača, tako se na ulicama vidi puno više ljudi nego jučer. Možda i ovdašnji stanovnici imaju kulturu odlaska na pijacu subotom, s obzirom da je danas subota? Utakmica je u 18 sati po lokalnom vremenu, tako da imamo dovoljno vremena da ne znamo šta bi sa sobom, osim što bi želudce mogli razveseliti kakvom hranom. Nema ovdje nebodera... neboder..., zgrada koja dere nebo? Ko li je prvi došao na ideju da koristi riječ neboder? Sigurno su razmišljali onda i o nebocijepu, neboparu ili neborezu? Ali zašto onda baš neboder? Uglavnom nema baš puno visokih zgrada, većinom su kućice razbacane po svuda. Tako da cijelo mjesto izgleda kao ribarski gradić, samo bez ribe, ribara i brodica. A ni galebova. I dok lutamo tim ribarskim mjestom, koje to nije, zastajemo ispred neke trgovinice nađiđane suvenirima. Ima tu od privjesaka do majica, svega i svačega. I dok mi razgledavamo, prodavačica izašla isto da ko fol uređuje i slaže robu. U biti da nas drži na oku, ne bi li se koji od suvenira slučajno našao u đepu, bez da je plaćen. Budući da do sada nismo nikakve restorane ili fast foodove ugledali, pokušavamo nju upitati gdje bi mogli nešto šalabrcnuti. Morao bih naglasiti da pokušavamo pitati. Jer naravno da ona ne zna engleski, a mi..., ne znam kako to da baš nitko od nas nije imao japanski u školi. Prava enigma. Dobro, kad se god stvori jezična barijera, postoji pantomima. Tako mi demonstriramo kao da žlicom nešto jedemo, kad nas žena zove da pođemo za njom u trgovinu. Prolazi cijelu trgovinu i na drugom kraju ulazi u neku poluzaklonjenu prostoriju. "Pitaj Boga šta li je ona shvatila od onog da bi mi jeli?" "Sad kad je dole podrum kao kod onih Rusa, al ovdje sve krcato vojnim konzervama, koje su još pilotima davali kao užinu na putu do Pearl Harboura." Ulazimo i mi u prostoriju, unutra dva drvena stola sa po četiri stolice i jedan skromni šank. Ista ova prodavačica je samo otišla iza tog šanka, stavila kecelju i vratila se do nas da nas pita šta ćemo jesti. A mi mislili Japan jedna "po špagi" država, kad gle ovog lova u mutnom i multifunkcionalnosti jedne suvenirnice. "Izvolite, šta ćemo?" Tako mi bar sebi zamišljamo njenu rečenicu na japanskom, dok ispred nas stoji sa blokom papira i olovkom. Mi sliježemo ramenima, jer nemamo pojma ni šta imaju, ni šta su u stanju napraviti budući da se ipak radi o suvenirnici. Prodavačica ili konobarica, šta li je na kraju krajeva, prezentira nam najležernijim pokretom ruke zidove oko nas, želeći nam reći kako nam sve piše gore, i šta imaju za jesti i cijene. Aha. Gledamo mi sada te natpise i cijene, lijevo na zidu, desno na zidu, ona strpljivo čeka da se mi odlučimo, mi strpljivo promatramo i ne možemo se odlučiti. "Hoćemo joj probati objasniti da ne znamo japansko pismo i da možemo ovako do sutra buljiti u ove znakove?" "Ma neka još malo izgledamo ovako kao da se predomišljamo." Napravili smo onako polu stidljive face, da unatoč nadasve preglednom meniju, mi opet pojma nemamo šta se nudi. Pita ona nas, hoćemo li svi valjda to nešto, mi smo samo kimnuli glavama znajući da svako daljnje objašnjavanje neće ionako uroditi plodom. Nakon dvadesetak minuta, eto nje sa pet dubokih tanjura punih juhe, rezanaca i kao pribor štapići!? Mi gledamo u onu juhu, pa u one štapiće, pa ništa nam nije jasno na koju foru da jedemo juhu sa ovim štapićima? Prebiremo, motamo se oko onih tanjura, gledamo, proučavamo i šta ćemo, nego udri po onim rezancima. Iako smo bili čvrsto ubijeđeni da smo nekidan svladali tehniku sa štapićima, rezanci koji su se razvlačili od tanjura i stola do naših majica, su očigledno pobijali tu teoriju. Nakon što smo nekako pobrstili sve duže ili veće rezance, nije nam ostalo drugo nego da uzmemo one tanjure u ruke i posrčemo onu juhu, skupa sa svim manjim detaljima koji su preostali. Najbolji dokaz, da nam ispijanje juhe iz tanjura nije baš svakodnevica, je sama juha koja klizi niz bradu i grlo. Ako skupiš usta, ne možeš pohvatati ove manje rezance i komadiće povrća. Ako razjapiš usta, sve ode niz bradu. Kompletno smo se zasrali od uha do uha, vratovi nam mokri, majice, rezanaca nema gdje ih nema, izgledamo kao da nam je svakome po petarda u juhi eksplodirala. Ovakvi musavi, uflekani, siti i sretni platili smo našoj domaćici, uzeli gitaru i okićeni rezancima zapjevali "Nikom nije lepše neg je nam, samo da je vako svaki dan."  Nedaleko od suvenirnice se nalazi ulaz u ogroman park, što se ispostavlja da je zapravo japanski hram. Mir, uređeno zelenilo, debeli hlad od prastarog drveća. Taman šetamo kroz park, kad eto nekoliko naših, kažu gotovo je sve. "Šta je gotovo?" "Ma imali su nekakvu ceremoniju kako pripremaju čaj. To su onda gejše na tradicionalan način pravile. Toliko je to sve smireno i usporeno, još onaj hlad, mir i cvrkut ptica, sve skupa kao neka meditacija. Na kraju smo svi zaspali!" "Toliko vam to zanimljivo bilo." "Ma ne, stvarno smo zaspali, toliko nas je ta ceremonija uljuljala, da smo više od pola sata začorili ispod ovog drveća." "A znači ne može se više tamo?" "To je bila valjda zadnja ceremonija za danas." "Pa dobro, morat ćemo mi nekada i na stadion, nije da se baš ima vremena. Nema veze, nek ste se vi naspavali pošteno." "Uf, kakva dobra meditacija i odmor. I sada odošmo urlat i navijat." "Fenomenalno, vi ste navijaći iz budućnosti! Prvo meditacija, yoga, pa onda skakanje na stadionu, urlanje, neredi, baklje i tako to." "Upravo tako, prvo nađeš svoj zen, potpuno si u skladu sa svijetom oko sebe i onda gruneš nekome flašu od glavu." "Ah divno, folklorno huliganski ansambl Yin Yang."  Željeznička stanica već obiluje raznim folklorom. Kocka do kocke, hrpa kockica, plus isto tako hrpa Japanaca koji kao volonteri stoje na raspolaganju za bilo kakve informacije. Nekoliko njih hoda okolo kao turističke atrakcije, prerušeni u samuraje ili gejše. Najmanje je Talijana. Tu i tamo proleti koji, ali čim ustanove da su okruženi kockastim dresovima samo produže svojim putem. Ovu viška kartu za Italiju smo uspjeli prodati jednom Japancu, za regularnu cijenu od 50 dolara. Za tu lovu smo uzeli pive, našli neku ogradu i naslonili se sa strane samo da promatramo sav taj šušur oko nas. Knjaz umire od smjeha, ne može vjerovati da je maloprije jedan BBB uvalio nekome kartu za 100 dolara, ali ovu od prošle tekme, protiv Meksika. Svašta. A fino na karti pise Croatia - Mexico. Sreća za tog BBB-a da nitko nije poništio, ni otrgnuo komad karte na protekloj utakmici, te je karta ostala čitava. Valjda jer nema potrebe da se to više radi, budući da moderne "pametne" karte imaju kod, koji se na ulazu u stadion skenira, pa kompjuter pokaže da li je karta važeća ili nije. Valjda jer nitko nikada ne bi očekivao da će nekome pasti na pamet prodati kartu za utakmicu koja je bila prije pet dana. Valjda ni taj jadan kupac nikada ne bi pomislio da će netko biti tako podal i uvaliti mu isteklu kartu. Valjda nitko nije očekivao da jedna ekonomski retardirana zemlja, može obilovati ovakvim trgovačkim talentima. A ima njih još, stiglo ih je puno više na ovaj spektakl protiv Italije. Boris i Alen imaju svakako pune ruke posla sa svojim kapama, dresovima i šalovima. Jedan Zagrepčanin hoda okolo i prodaje Dinamove kalendare za novu sezonu. Sve čekam hoću li ugledati nekoga da prodaje i domaći ajvar ili hoda okolo sa pršutom preko ramena. Ispred nas je stao ninđa. Pravi pravcati ninđa. Sav u crnom odijelu, crnom maskom preko lica i mačem na leđima. Mi zanijemili. "Mislim, ako se ne varam, da je ispred nas ninđa", Brane će onako nesigurno. "Ma nemoj, gdje?" Ninđa stade mahati rukama, onako kao Bruce Lee. Pa nas potapša po ramenima, stisnu nam ruke i pokazuje nam da se dođemo slikati s njim i jednom gejšom. Kako smo se namjestili eto i policajca, pa se i on utrpao u kadar. Sad jel on pravi ili je isto atrakcija, ne znam. Iako ne znam kakvu bi atrakciju jedan policajac trebao predstavljati. Par sati prije tekme, ispred željezničke stanice gejše, ninđe, samuraji, klokani u hrvatskim dresovima, sobovi u dresovima Toronto Croatia. Ima nešto i cura iz dijaspore koje su ovo sve valjda shvatile kao sajam mužjaka istih korijena. Pa od zgodnih pupoljaka treće generacije iseljenika, do ratobornih kučki od kojih te jeza spopadne kad ih vidiš u crnim majicama sa koje kakvim radikalnim nacionalističkim natpisima. Suman je u tom metežu sreo rođaka iz Kaštela. A nas je pronašla ekipa iz Melburna koja je pratila onu našu web stranicu, preko koje nam poručiše da se vidimo u Japanu. I ne slagaše, evo stvarno se vidimo. Raspitivali su se među navijačima gdje su oni što su vlakom stigli, dok im stvarno netko nije pokazao prstom na nas. Ostvario nam se dječački san da i mi jednog dana postanemo u nečem poznati. Postali smo "oni što su stigli vlakom." Kako promatram dijasporu i ekipu iz Hrvatske, iz aviona se vide razlike u ponašanju. Dijaspora, svjedno odakle, su širokih svjetonazora. Širokih u smislu da su apsolutno svi Hrvati, bez rezerve, dobri i pošteni ljudi. Anđeli. Hrvati iz Hrvatske baš i ne djele to mišljenje. Bar ne u toj bezrezervnoj količini. Prinuđeni proteklih godina na život sami sa sobom, Hrvati sa Hrvatima, ispalo je da postoje dobri i loši ljudi, a Hrvati! Ali opet, kako sebi objasniti da postoje i zli ljudi, a Hrvati? Zato je lakše podijeliti Hrvate na Hrvate i Hercegovce, Purgere i Dalmoše, čistokrvne Zagrepčance i dotepence, one koji mogu dokazati da su tu od stoljeća sedmog i one koji su tu tek od stoljeća devetog i kasnije. Ta želja za posebnošću ili odcijepljenjem od drugih će vjerojatno jednog dana dovesti do mikrozajednica, kao što su to Nadrealisti u jednom skeču prikazali, da će na kraju unutar stanova biti rampa i granični prijelaz. Pa kada te protjera proljev i kreneš iz dnevene sobe u WC, a u hodniku ti stoji žena ispred rampe, pored male drvene kućice, sa šljemom na glavi i pita te: "Dobar dan, molim dokumente.“ „Izvolite.“ „Kojim povodom posjećujete WC?" "Ma turista, pizda ti materina, usrat ću se!" Dijaspora većinu vremena ima jednu te istu razglednicu, koja im se muva po glavi. To je zemlja nasmijanog, gostoljubivog čovjeka, okupana suncem, dobrotom i usporenim životom, kakvu poznaju sa odmora i u kakvu vjeruju da tamo negdje postoji. Hrvati iz Hrvatske nisu baš sigurni da li tako šta postoji, jer im se trenutna slika podlosti, korupcije, neisplaćenih plaća, propale industrije i raspodjele svih banaka i državnih firmi strancima, baš i ne uklapa u u obećanu sliku mediteranske Švicarske. Tako da kada Hrvati iz Hrvatske susretnu Hrvate iz dijaspore - koji imaju posao kojeg nisu dobili preko štele, za koji primaju plaću, puno viši standard, žive u uređenim Amerikama, Australiji, zapadnim europskim državama, zaštićeni su poštenim pravnim sistemom - nabace nekakve kisele osmijehe toj rasterećenoj ljubavi prema domovini svojih predaka. Taman ja to tako uz pivu sve promatram i kontam sebi, kad ravno ispred nas frka! Čoša vs. BBB. Jednom od Tomine ekipe iz Jaske, taman su iz Hrvatske javili na mobitel da je prije par minuta postao tata! Grunuše suze radosnice na obraze, zapekla grižnja savjesti što sada nije s njima, uzburkale se emocije natopljene pivom i još mu je samo trebao jedan Torcidaš, koji taman prolazi pored njih sa kartonom na kojem piše da prodaje karte, a kojeg su navodno nekidan u hotelu vidjeli da žica karte od igrača. Krenuo je na Čošu, dok ga ostatak Boysa drži da ne skoči na njega. "Kaaeee pičko, tamo žicaš od repke karte, a vamo ih prodaješ. Kak te nije stid, ti mater jebem!" Uf, mene je odmah nekakva neugoda spopala. Ne mogu vjerovati još da je Čoša sam stao ispred desetak Boysa i raspravlja se da koji kurac on sada hoće i da gleda svoja posla i da koji kurac mu ima spominjati mater iz čista mira? Novopečeni tata je na pola puta da se transformira u pit bulla. Srećom ostatak ga drži, govore Čoši da odjebe i da im se što dalje skloni s očiju. Naravno da Čoša nije poklopio uši i nestao, nego raspravlja i dalje koji su se kurac njega sada iz čista mira nadovezali. Čitavo vrijeme pored Čoše stoji frajer koji nije dio ove ekipe iz Jaske, ali je isto BBB. Iako je vani sunčano i toplo preko glave ima kapuljaču, facu ubojice ili u najmanju ruku nekoga ko se školovao za rad na giljotini. Samo šuti i bulji u Čošu. Ne znam zašto mi je pogled ostao zalijepljen na tom liku, možda upravo zato što izgleda kao serijski huligan i ne libi se ni najmanje tako izgledati. Samo odjednom, u djeliću sekunde i bez najave je zamahnuo šakom prema Čoši, a ovaj je na još veće iznenađenje, još brže sagnuo glavu i izbjegao udarac. Đelat je tek sada nasrnuo kao sivonja na Čošu, nekoliko puta neuspješno zamahnuvši šakama, no izgleda da je Čoša i više nego iskusan u ovom sportu. Povlačeći se unazad da se odmakne što dalje od ostatka Boysa, uhvatio je đelata za majicu i povlačeći ga prema sebi onemogućio mu da se previše razmaše. Kada je potencijalni ubojica uvidio da se odmaknuo previše od grupe, te da Čoši ionako ne može da naudi jedan na jedan, kako je u sekundi započeo frku, tako je u sekundi odustao i vratio se nazad ostalim Boysima. Mi hoćemo da se upucamo od stida. Nakon što se frka smirila, Čoša je najnonšalantnije opet odšetao prema Boysima. "Ljudi vratite mi kapu." "Kakvu kapu?" "Ajde nemojte me zajebavati, kapa mi je tu negdje pala, vratite mi kapu." Boysi, a ima tu likova koji su kao ormari, samo ga gledaju. A pogledi su im boje smrti. Ovaj ne odustaje od jebene kape. Jebala te kapa mislim si, ode sve u kurac, sad će ga raščerupati, rastavit će ga na dijelove kao lego kocke. Kad odjednom samo doleti kapa odnekud iz mase, Čoša ju pokupi sa poda, stavio na glavu i otišao svojim poslom. Crvenih obraza promatramo ove Japance koji opet u čudu promatraju kako se hrvatski navijači međusobno mlate. Njima, koji nisu upoznati sa tenzijama unutar hrvatskih navijača, ovaj prizor sigurno izgleda nebulozan kao i meni kada na National Geographicu gledam krdo moržova kako se izležava na nekoj stjenovitoj obali. I odjednom dva morža iz nepoznatih razloga nasrnu kljovama jedan na drugoga, dok umirujući glas voditelja objašnjava kako su se njih dvojica sada pomarisali radi ženke ili radi teritorija ili zato što je jedan drugome opsovao mater. Tako bi jedan japanski narator komotno mogao Japancima objasniti ovu situaciju: "Svake četiri godine, u ljetnim mjesecima, krda navijača migriraju na daleki put kako bi okupirali popločene trgove gradova, koji na nekoliko tjedana postanu njihovo prirodno stanište. Krdo sačinjavaju uglavnom odrasli mužjaci željni pažnje, koji dnevno moraju opskrbiti organizam sa nekoliko litara piva, kako bi snažnim i agresivnim glasanjem pokušali obilježiti teritorij i ukazati na svoju prisutnost. Gdje je tolika koncentracija socijalnih bića na tako malom prostoru, često zna doći do povremenih dodira, koji kao u ovom slučaju možda izgledaju nasilno i grubo, ali je to samo pokušaj da komuniciraju jedni s drugima." Oznake: transsib, rusija, vlak, japan, utakmica, Putovanja |
