04.07.2018., srijeda
Prva noć u Japanu
|
Sunce je već zalazilo lagano, a mi smo se sa svim našim stvarima uputili opet prema željezničkoj stanici, da vidimo šta je sa Čošom i Alenom. A tamo, odnekud se stvorilo čak 20-30 naših. Ekipa je totalno šarena, iz svih dijelova Hrvatske. Odlazimo u obližnju trgovinu da kupimo pivu, kad u trgovini sav sretan prilazi nam Japanac i pokazuje nam dres nekog japanskog kluba, kojeg nosi na sebi. Svi mi iz kurtoazije kimamo glavom, bravo bravo, dižemo palčeve, iako veze nemamo koji je to klub. Ali da bi mu još više pljeskali, okreće nam leđa, da nam pokaže kako iza piše Stojković! Iste sekunde ga jedan Bilić, momčina od 2,07 iz Sinja, podiže u zrak i okreće naglavačke kao da je igračka. Dok ga drži naopačke za noge, ostali su u sekundi skinuli dres sa njega, iznijeli dres iz trgovine, bacili ga na pločnik, polili alkoholom i zapalili. Malo je reći da je Japanac ostao gol do pasa i izuzetno zabezeknut, dok je promatrao kako Stojković izgara ispred trgovine. Objašnjeno mu je da Stojković baš i nije hrvatski reprezentativac, ali kao odštetu, neko iz mase mu je samo dobacio hrvatski dres i gurnuo pivu u ruke. Kako su se nabavile pive, zapalio Stojković, Japancu navukli kockasti dres preko glave, krenulo je navijanje dok stojimo ispred trgovine. "Svako jutro mislim na tebe..." "Ajmooo Japaaan!" „...Tisuću generacija noćas ne spava, cijeli Japan sad je sa namaaaa, sa naaammaaaa!“ Auti usporavaju i zaustavljaju se na ulici, trube, vozači otvaraju prozore i dovikuju „Kroooejšaaaa!“ "Moja dooomoooviiinaaa, moja dooomoooviiinaaaa, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, mooojaaaa zemlja Hrvatskaaaa!" Japanac se vrlo brzo oporavio od prvotnog šoka, nakon što je shvatio da nismo nikakvi huligani, nego je ovo sa dresom više zajebantske prirode bilo. Ne bi li ga još dodatno uvjerio da je s nama siguran, Bilić ga svako malo zagrli i potapša po ramenima, a jedan pored drugoga izgledaju kao žirafa i bubamara. Nekome je slučajno ispala flaša vina i razbila se, par minuta poslije prilaze nam dvojica policajaca. Ovaj jedan je skrušeno sklopio dlanove i naklonio nam se, te nas skoro pa u izvinjavajučem tonu što nas uznemiravaju, zamoljava da se sklonimo sa ulice i pođemo s njima. Mi se ne bunimo ni najmanje, ali prvo se moraju slikati s nama. Naguravamo se svi da stanemo na jednu fotografiju, Čoša još skida kapu murijašu i stavlja sebi na glavu. Odvode nas malo dalje do parka i tu nam objašnjavaju da možemo ostati i raditi šta nam je volja. Najljubaznije se pozdravljaju s nama i ostavljaju nas na miru.  Mi ne možemo vjerovati. Negdje drugo bi nas već okružilo desetak specijalaca i za svaki slučaj budno držalo na oku. Knjaz nas nagovara da mu odsviramo tu pjesmu, koju smo osmislili u Vladivostoku. Kako smo par puta ponovili refren, tako su se automatski i ostali priključili. Knjaz nas forsira non-stop da ponavljamo tu pjesmu, sve dok nije sve uredno snimio na kameri. Mi naravno presretni da pjesmu, koju smo onako ofrlje u dvije minute osmislili u sobi hostela u Vladivostoku, pjeva dvadeset ljudi i još nas Knjaz snima za svoju reportažu iz Japana. Ah, te male stvari koje čovjeka čine sretnim...  Kako je pjevanje, navijanje i zagrijavanje uz pivu za sutrašnju utakmicu uzimalo maha, tako je Japanac postajao sve opušteniji i luđi. U jednom trenutku, valjda ne znajući drugačije izraziti svoju sreću i delirij, skide se čovjek potpuno gol i poče se udarati šakama u prsa poput Tarzana. Nema na njemu jedna jedina dlaka, ni na prsima, ni po rukama ili nogama, ali zato na "dotičnom" mjestu, čitav žbunj. To nisu stidne dlake, bogami ništa se tu ne stidi, to je prava afro frizura. Nema ni "maloga", samo šumetina. Nama suze sipaju niz obraze od smijeha. Jure koji snima sa Knjazom, ne može držati kameru koliko mu se ruke tresu od smijanja. A Japanac skače i vrišti gol, kao da je progutao ecstasy, koji je sada dosegao svoj vrhunac. I mi smo se pridružili skakanju i nudisti u čast počeli skandirati: "Nippon, Nippon (Japan na japanskom) ollleeeee, Nippon, Nippon olleeeee!" Dok Japanac pleše gol, u tom skakanju i ludilu, prilazi mu jedan Riječanin i salijeva mu čitavu pivu na glavu. Iako se Japanac ne buni pretjerano i dalje mlati čunom, dolazi Čoša i odguruje ovog Riječanina. Kreće naguravanje i hrvanje, a mi svi uskačemo da ih odvojimo. "Koja ti je pizda materina?" Sav će zadihan Riječanin, dok ga još adrenalin pere. Čošu držimo na sigurnoj udaljenosti. "Ajde brale ne seri, pa moremo ljudi biti, nismo stoka, razumiš." "Koji je tebi kurac, jebote napao si me iz čista mira?" "Nisan te napa iz čista mira, nego san te napa zato što praviš majmuna od čovika", pokazuje na Japanca koji i dalje mlati čunom okolo "ako će on sam od sebe pravit majmuna, u redu. Ali ne možeš mu ka da je zadnji kurac na svitu, salit pivu na glavu, razumiš, ka da je kaka maskota koju ćemo sada šutat tamo vamo. Jebiga stari, on je sam a nas je 20. Nije u redu." "Još smo mu spalili Stojkovića", dobacuje neko kroz smijeh. Sve se brzo smirilo, ali moram priznati da ostadoh ugodno iznenađen. Mislio sam da kreće pičkaranje kao posljedica alkohola, eto ovaj put na relaciji Torcida – Armada. Kad ono, razlozi za nepovjerovati. Etika, moral, Čoša u ulozi viteza. I to upravo on, koji je najluđi i najdivljiji, na kojeg bi vjerojatno svatko prvi ukazao prstom kada bi se tražio huligan ili netko tko je u stanju bezrazložno zviznut kamen u nečiji izlog. Eto, još jedna jebena predrasuda. Srušena.  Nije prošlo dugo, razišli smo se svatko na svoju stranu, prema hotelima i hostelima. Mi smo se uputili prema onom komadu livade iza hotela, kojeg smo slučajno otkrili. Čitavim putem, cestom divljaju neki motoristi na krosama, sa bijelim maramama zamotanim preko lica. Stalno dodaju gas i ubrzavaju dok motori proizvode iritirajuće vrišteće zvukove. Zatim naglo koče, škripe gumama dok se vrte u krug, pa tu i tamo prolete tik pored nas kao da nas žele isprovocirati. Mi ih skoro pa i ne doživljavamo, što njih opet inspirira da to sve ponove jedno desetak puta, dok na kraju nisu jednostavno nestali. Čudi me da u ovakvoj jednoj državi i upravo dok traje svjetsko prvenstvo, policija tolerira ovako nešto. Ovo mi je izgledalo kao da u neki gradić iz western filmova uleti horda divljaka, kojoj je jedini cilj da maltretira lokalno stanovništvo. Divlji zapad na dalekom istoku. Pronašli smo naš ograđeni komad livade, sa travom koja liči na pokošeno sijeno. Iako je noć topla i vedra i unatoč zvijezdama koje se čak i iznad blještavog grada vide, ne znamo baš kakve je naravi vrijeme u Japanu. Možemo se samo nadati da neće iznenada, iz čista mira prolomiti kakav ljetni pljusak. Posložili smo se pored jednog drveta, prostrali vreće za spavanje i još dugo buljili u nebo, nekako ni sami ne vjerujući da smo u Japanu. Ali istovremeno sretni kao male bebe što ćemo prvu noć u ovoj zemlji, eto, spavati na otvorenom. Sunce nas budi već poprilično rano u jutro. Srećom smo ispod široke krošnje, tako da su nam glave u hladu. Pokušavamo na silu još izgurati koji sat, bar do 8. Kako sam progledao, tako sam ostao nepomičan blejati u zemlju i travu. Zatrpan sam u vreći za spavanje, u majici kratkih rukava i boksericama. Jutros sam se u 4 probudio i bilo je užasno zima, na što se i Brane nadovezuje da ga je jutros isto hladnoća probudila. Gledam tako u dvije bube kako se ganjaju po travkama i pri samoj pomisli da se sada trebam ustati, obući, organizirati umivanje i pranje zuba, nekako mi je draže gledati u ove dvije bube. Po vreći mi gmiže nekakvo skroz čudno stvorenje. Izgleda kao glista, dugačko možda 5 cm, ali skroz dlakavo i šareno. Kao da na sebi ima neku bijelu, žutu i crvenu tkaninu, uredno poslaganu u pruge, a umjesto glave nalazi se mala četkica. Totalno odvaljeno stvorenje. Nabacili smo ručnike preko ramena i uzeli četkice za zube, plus moja još očna kozmetika i uputili se preko ograde u hotel. Kao da smo u kampu.  Poučeni jučerašnjom ljubaznošču zaposlenika hotela, nije nam palo na pamet švercati se ili ušuljati se do WC-a. Otišli smo ravno do recepcije i izrazili našu želju da se umijemo i operemo zube. Naravno, nije bio nikakav problem. Još smo upitani da li nam možda trebaju ručnici. Mi smo odmahnuli rukom, jer nismo mi neki tamo klošari, imamo mi svoje ručnike! Dok smo Toma, Suman i ja okupirali kupatilo, Brane i Ivanović stoje u predvorju hotela i pregovaraju sa jednim Ircem, da li bi možda kupio jednu kartu viška što imamo. Kako smo od početka pretpostavljali da nas ide šestero, tako smo u startu naručili toliko karata. Dok je par metara dalje Prosinečki okružen novinarima, tako su ova dvojica okružena Ircima i Japancima. Jedni bi kartu, a drugi traže Braneta i Ivanovića autograme?! Mi smo se vratili na livadu, a njih dvojica su nakon druženja sa svojim obožavateljima, otišli po doručak. Sjeli smo na naš proplanak i jedemo svatko po dvije šnite kruha, sa po listom sira. "Šta li sada jadna naša delegacija i reprezentativci jedu?" "Baš se i ja pitam, ko zna da li im se išta sviđa od onih 300 stvari koje imaju na izboru." "Sigurno nas sada gledaju kroz prozor i slina im ide na usta kada vide nas kako se davimo u mezi." "Psuju i posao i smještaj, šta bi dali za ovaj list sira na sred livade." Ruksake sa svim stvarima sakrili smo u žbunje iza drveta ispod kojeg smo spavali. Ipak je ovo Japan. Navukli smo punu ratnu opremu, dresove, zastave oko pasa, šalove oko vrata i krenuli prema željezničkoj stanici.  Oko stanice ima 30-ak naših, manje više onih od jučer. Iako je rano prijepodne, pjesma i navijanje ne prestaju. Meksikanaca je puno više. Većina ih ima sombrera na glavi, dok je jedan do te mjere kreativan ispao, da na svojoj glavi nosi prepariranu glavu od jelena. Ali imamo i mi naše kreativce. Nailazimo na frajera u kockastom dresu, sa vaterpolskom kapom na glavi. Sjedi na rubu pločnika i malim švicarskim nožićem grebe po konzervi paštete. "E, ovo je naša ekipa", prepoznajemo brata po pašteti. Domagoj je iz Zagreba, znan kao Ribafish, piše kolumne za neke novine ili tjednik. Kao ni mi, ni Riba nije imao smještaj, nego je spavao ispod mosta uz rijeku. "Jebemti, ja sam mislio jutros da ću se zalediti. Ne da je hladno bilo, nego je bilo jebeno hladno, pogotovo što sam biser još našao spavati kraj rijeke." "Mi smo našli nekakvu livadu, blizu hotela gdje nam je repka. Nama je dobro bilo, osim tog smrzavanja u jutro, ali inače možemo samo preporučiti." "Ima li još mjesta na toj livadi, jer ako ima, mogao bih vam se večeras pridružiti." "Ma nema frke, a jel ti ko šta rekao u vezi toga što si spavao vani? Navodno ovdje baš ne vole da im se spava po ulicama i parkovima." "Niko ništa, čak jutros kako je ekipa prolazila biciklima valjda na posao, svatko je zvonio i pozdravljao. Na kraju ih je toliko prolazilo, da sam morao pobjeći od te zvonjave, izbili su mi mozak." Riba nam još pokazuje jedan trik koji je jučer otkrio. Automati za piće prihvaćaju našu kovanicu od 2 kn, jer ju prepoznaju kao japanski Yen. Što je opet puno prihvatljivije, nego 20 kn koliko bi u stvarnosti morali platiti u japanskim kovanicama. Stojimo tako na uglu ulice i hoćemo pripaliti cigarete, ali izgleda da smo svi ostali bez upaljača. Promatra nas jedan od dobrovoljaca u žutoj jakni. Usput rečeno, valjda tko god zna koju riječ engleskog jezika, prijavio se kao dobrovoljac za svjetsko prvenstvo, tako da ih je na desetine u žutim jaknama na svakih par metara. Gleda nas tako kako smo stavili cigarete u usta, ali nikako da zapalimo, pretražujemo džepove, gledamo okolo da li možda netko puši, pa da žicamo vatre. Japancu ne bi teško otrčati od jedne do druge trgovine, od čovjeka do čovjeka u krugu od 50 metara, sve dok nije našao šibice i dotrčao nazad do nas. Šibicu drži u desnom dlanu, lijevi dlan je stavio ispod desnog, tako da imam osjećaj kao da nas traži da mu damo hostiju. Pruža nam šibice uz smiješak i poznati japanski naklon glavom. Branetu cigareta ispada iz usta. Meni visi zalijepljena za donju usnu. Ostajemo svi skamenjeni, ne uspijevamo se ni zahvaliti. Kad smo malo došli sebi, klanjamo se svi i klimamo glavama kao kokoške kada kljucaju po podu. Nevjerojatno! Japanci su zaaaakon! Mase i mase ljudi, grupa za grupom nam prilazi i žele se slikati s nama. Mislim si kako li je tek onome sa prepariranom jelenjom glavušom na sebi. Svi uredno prvo pitaju da li je ok da se slikaju s nama, pa kada im nabacimo smiješak i kimnemo glavom da može, zaplješču rukama, presretni se poredaju uz nas. Pa jedan slika, drugi stoje kraj nas. Pa se promjene, pa tako nekoliko puta dok se svi ne izredaju. I opet je nevjerojatna činjenica da svi imaju ove najobičnije, najplastičnije fotoaprate. Naši hodaju okolo sa najrazvikanijim "ovjekovječalima", Nikon, Canon, Sony, Leica, Olympus. Većina ih ima još polu profesionalne uređaje sa barem nekoliko dodatnih objektiva. Valjda ih je bilo stid doći u Japan, sa bilo čim slabijim. Da pokažu kako smo, iako mala i ne baš bogata zemlja, možemo si mi itekako priuštiti najnovije trendove i tehnička dostignuća. A Japancima s druge strane veća šega ko će jeftiniji i jednostavniji aparat imati. E, to je uvijek razlika između velikog naroda i malih jebivjetrova. Zato švedski ministri na posao idu biciklima, dok se naši voze u blindiranim limuzinama. Isto kao kada promatraš velike i male pse. Nečeš nikada vidjeti velikog ovčara ili bernardinca kako bezveze šizi i laje. Teške hladovine. Dok oni mali "kozmetički psići" proživljavaju konstantan kompleks manje vrijednosti, te se 24 sata na dan ubiše od bezrazložnog lajanja i općeg popizditisa. Kod željezničke stanice vlada već pravo kockasto-zeleno ludilo. Iako ove kockice u moru zelenih dresova izgledaju više kao sičušna dekoracija, svejedno se stanicom ori "Ja te vooolim, ja tee vooliim, ja tee voollliiiim Hrvaatskaaa." Onaj list sira i dvije šnite kruha su mi toliko iznenadili želudac, da mislim možda kako bi bilo bolje za svaki slučaj otići sada na WC, nego da me kasnije uhvati na stadionu. Pronalazim nekakav trgovački centar u blizini, mislim si ovdje mora biti WC negdje. Signali iz želudca su sve jasniji. Dapače, ne ostavljaju trunku mjesta nekakvoj sumnji. Upadam u WC, kad ono čučavac! Ali ne oni zasrani, tmurni čučavci na kakve je čovjek navikao kada god je u pitanju čučavac. A ne, ovo je fini, čisti, mirišljavi i blještavi WC, ali je jebote čučavac! Ne kontam, nije mi ovo nikako jasno. Čak ima i ručke da ne čučiš i održavaš ravnotežu svojom snagom, nego da se fino pridržiš. Čak ima i milijardu nekakvih dugmadi i komandi, koje naravno ne razumijem, jer su samo japanski znakovi ispod. Nemam sada baš vremena da puno razmišljam, a kamoli da idem u novu potragu, za eventualno nekakvim WC-om sa školjkom. Ne stižem ni odmotati zastavu zavezanu za remen od hlača, nego svlačim i hlače i zastavu, šal mi ostaje oko vrata, hvatam se za ove drške i ne mogu i dalje da vjerujem da moram čučavac koristiti. Uopće ne kužim, kako da obavim i kratku i veliku nuždu istovremeno, jer su mi hlače i gaće i zastava zgužvane oko gležnjeva. Ako krenem te nužde obavljati, biće i po gaćama i hlačama, a bogami neće ni zastava bolje proći. A prevaliti tolike kilometre da se dođe na svjetsko prvenstvo i onda krenuti na utakmicu sa zasranom i zapišanom zastavom, baš i nije za pohvaliti se. Patim se sa samim sobom, pokušavam da zauzmem pozu kako ću to moći obaviti bez da se opet sav zaserem kao u kupeu, preznojavam se, bacam šal sa sebe, ove drške sam zgrabio kao da se držim na litici iznad provalije. I sve to jer sam se "prejeo" od lista sira i dvije šnite kruha. Prolazi mi kroz glavu da izletim ovakav van i zamolim nekog Japanca da mi demonstrira kako se inače koristi ovakav hi-tech čučavac. Srećom uspijevam prvo jedno, pa drugo obaviti, ali kako sada obrisati guzicu? Skvrčio sam se nekako prema naprijed ne bi li još upao na leđa, jednom rukom se i dalje držim za šipku, drugom se borim sa papirom, noge su mi već otrnule, izgledam kao curica koja je na brzinu čučnula da se popiški. Sav sam se preznojio, mokar sam kao da sam zabunom odjeven stao pod tuš. Gledam iznad sebe gdje da povučem vodu i tek sada kužim da nema nikakve špage, nego to mora biti neko od ovih raznobojnih dugmadi. Pritiščem zeleno i odjednom mlaz vode izbija odnekud i zalijeva me po dresu. Smijem se samom sebi, mislim si već da ovo možda nije skrivena kamera. Sad me čisto strah nešto drugo pritisnuti. Pritiščem crveno i ne događa se ništa. Nadam se samo da ovim nisam upravo negdje lansirao nuklearnu raketu. Gledam žuto dugme i kontam sada ako ovo pritisnem, valjda se neću ovakav gologuz teleportirati ravno na nekakav trg prepun ljudi. Pritiščem žuto i snažan pritisak munjevitom brzinom odklanja sve iz čučavca, iz malih rupica šprica voda i mirišljava tekućina. U dvije sekunde, WC je čist, mirišljav i blještav, kao da nitko nije ni bio. Izlazim sav mokar, zgužvan, obliven znojem i sa pramenovima zalijepljenim za obraze i vrat. Ostatak me gleda sa blagim smješkom. "Ma jel to Sale bio na WC-u? Šta li nam ovaj put imaš za ispričati?" "Joj šuti..." "Izgledaš kao da su te možda neke nedaće zadesile?" "Imam osjećaj kao da me neko strpao u skijaškoj opremi u saunu i zaboravio tamo." "Znači za preporučiti je." "Obavezno, vrijedi doživjeti čučavac iz budućnosti." Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo, vlak, Putovanja |
