Milena, Mladen i Belinda

29.03.2009., nedjelja

Elementi koji kurac znače (na zahtjev - pozdrav, Čop)

Empedoklo se našao u maglovitoj zemlji, i naišao je na jako odbojnog čovjeka, s licem kao u vještice, u crnoj halji i s malobrojnim i neobičnim minijaturnim zubima. Empedokla su prošli srsi, a ovaj čovjek ga je gledao pomalo nezainteresirano. Ne znajući što da radi, Empedoklo je rekao:
- Mislim da su četiri elementa koja su stvorila svijet - zemlja, vatra, voda i zrak!
- Misliš ti kurac - rekao je odbojan čovjek i pljunuo. Njegova je pljuvačka progrizala zemlju, parala zrak. Empedokla su još jednom prošli srsi.
- Eto, to je moje skromno mišljenje - slegnuo je nervozno ramenima.
- Mišljenje ti je za kurac - rekao je odbojan čovjek i opet pljunuo, a pljuvačka je isparila i zacerekala se leteći prema nebu. Empedoklo se tog trenutka okrenuo i počeo bježati, dok nije došao natrag u poznate krajeve. Tad se lagano primirio.

Empedoklo je imao problema sa samopouzdanjem. Iako je potajice volio žene, one nisu voljele njega.
- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.05.2008., nedjelja

E!

- 17:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.01.2008., ponedjeljak

Nju jebu globalni problemi, a mene nitko

Opterećuje ju polarizacija društva na ekstremno bogate i ekstremno siromašne.
Nervira ju ponuda filmova koji se ovih dana nude u kinu. Malo joj je lakše što željene naslove može skinuti s interneta.
Brine se jer misli da je postala ovisna o internetu.
Tužno se nadvija nad prijetnjom koje globalno zatopljenje nosi sa sobom.
Muka joj je u želucu pri pomisli da svjetske korporacije gomilanjem bogatstava neposredno uzrokuju zdravstvene i prehrambene probleme u Africi.
Tužna je jer smatra da joj ideološki aparati priječe da u potpunosti vidi sliku svijeta koja bi je zacijelo još više rastužila.
Boli ju glava kad vidi kakve se reklame prikazuju na televiziji - neinventivne, zatupljujuće, titrave, s očitom funkcijom propagiranja nekvalitetnih proizvoda koje proizvodi 12 - godišnja siročad u Aziji.

A mene - mene samo brine kad će ju već prestati boliti glava.
- 22:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

29.10.2007., ponedjeljak

Mene zanima

Mene zanima to o čemu se priča
Mene zanima to o čemu se govori
Jer nikad nisam bio isti
Tek ponekog gledao u oči
Želim razmišljati
O novom pogledu na svijet
Ne želim razmišljati o ljubavi

Meni možeš lagati
Meni možeš pričati
Mene možeš zamoliti
Ne trebaš mi mahati
Na istoj smo obali,
Šaljivoj obali,
Opasnoj obali
Koju miluju strahoviti valovi
Valovi neodlučnosti
Zato ti kažem
Svrati u rijeku
moj pilote
Primi novac i reci:
"Molim, živote?"

Nakon godinu dana idemo opet?




- 19:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.09.2007., ponedjeljak

CATH IN MY HEAD

I intended to marry Cath.
It was all supposed to be a joke.
I exaggerated while talking about her -
at least I think I did, I don`t know.
I never found out.

Cath was a miraculous beauty,
Young girl already working.
I figured out we were in love.
It was an extremely complex relationship
And she had no idea about it.

While passing by the city council,
I figured out she was a counsellor.
She was doing hell of a job for Dubliners,
She was very wealthy as well
And she had no idea about it.

Her little, ugly friend did not like me
And wouldn`t want the real Cath to come with me.
Now I realize that Cath in my head is just a goddess
And her little, ugly friend is really a God.
God sais there`s no grudges and we`re OK now.
- 01:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

.

Horatio is having an identity crisis,
Even my night owl said good night.
I see my sorry reflection in the window
And I wish this mood would pass me by.

Horatio has arrested his mother,
Even my night owl wonders why.
Tonight I wouldn`t like to bother and
I wish people would pass me by.

Horatio walks on the wild side,
My night owl suspects he lies.
These days I won`t go for a ride,
I`ll just watch you pass me by.

Horatio was transferred to CSI Hell,
My night owl is frequently learning to fly,
Few minutes ago I heard a gentle bell
And sunday morning just came by.
- 01:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.08.2007., četvrtak

Neobrazovani Mladen i njegov prijatelj nekulturni Bojan

Mladenova majka nije bila zadovoljna sto se njen sin Mladen druzio s Bojanom, nekulturnim djecakom iz susjedstva. Posto Mladen nije bio obrazovan i nije se kanio obrazovati u skorije vrijeme, ulogu sekundarne socijalizacije preuzele su stvari koje je radio umjesto odlaska u skolu. Za to vrijeme se Mladen druzio s nekulturnim Bojanom.

Mladen je opazio da Bojan ne zna sto znaci rijec "nekulturan", a Bojan mu nije to mogao potvrditi jer nije razvio jezik - ne bivajuci pod utjecajem kulture, nije u ranim godinama naucio gramatiku niti rijeci jezika. Mladen je slegnuo ramenima jer nije ni on znao sto znaci rijec "nekulturan" - takvi termini se nauce kroz obrazovanje. Bojan je promatrao Mladena i nije znao sto bi trebalo znaciti njegovo slijeganje ramenima.

Muha je sletjela na Bojanovo rame, a on je instiktivno mrdnuo ramenom, kao Shakira.
- 23:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Milena - ogled o danasnjem danu

Tesko je stvoriti dramsku napetost u danu u kojem se nije nista dogodilo. Nista sto se dogodilo danas nece, nazalost (ili na srecu?), uci u moju autobiografiju koju cu pisati na pragu smrti. Razmisljam i da dopustim nekome da pise biografiju, ali to ovisi o ljudima koji su se upravo rodili ili ce se tek roditi, kako ce se razvijati njihove spisateljske i ine sposobnosti. Danasnji autori naprosto nisu dorasli izazovima mog zivota. Cast iznimkama koje ce, medutim, umrijeti prije mene.

Igrala sam cijeli dan "Pro evolution soccer". Odabrala sam igrati europsko prvenstvo s engleskom reprezentacijom. Dobra stvar s igricama je sto preskoce 4 godine pauze izmedu prvenstva kroz kojih se igraju kvalifikacije, prolaze teski trenuci, raspadaju se brakovi, sijede dlake rastu. Igrala sam s engleskom reprezentacijom i ispala u cetvrtfinalu rezultatom 1:0 od Nizozemske. U pitanju je bio autogol Garryja Nevillea. Losa stvar s brzim zivotom je sto se nema vremena za opametiti se. Ne bi ljudima puno pomoglo, ali ipak.
Igrala sam i Ligu prvaka s Lyonom. Takoder sam ispala u cetvrtfinalu, takoder 1:0. U pitanju je bio naprosto nedostatak kvalitete. To je u redu, tu nema prijepora. Najlakse je biti sigurno los. Ne bi bilo lose ni biti sigurno dobar, ali to je uvijek nemoguce jer vlada opca zainteresiranost za kvalitetu pa se kriterij kvalitete uvijek mice gore ili dolje. Kad si los, nikog ne zanima koliko si tocno los niti ikome to smeta. Definiranost i sigurnost, a ne lutanje i anarhija.

Cekala sam cijeli dan da mi Ryan posalje e - mail iz Irske. Zar ne znate? Planiram se udati za njega, otici u Irsku i dobiti zelenu kartu. Sa zelenom kartom se moze sve. Ne bi bilo dobro kad bi mi ta karta pala u polje djeteline jer bi onda tamo bila prozirna, ali dobro je, svugdje drugdje je zelena. Ryan mi danas nije poslao e - mail. To je u redu. U Irskoj oni cijele dane piju pivo. Ili budu u prirodi. Posvete vrijeme necem ispunjavajucem, a kompjuter nije takva stvar. Voljela bih doduse kad bih ga ja ispunjavala. Barem virtualno. Uzivo bi mozda mogao i on mene. Ali eto, to cemo znati za sigurno tek za koji dan. A i onda nece biti sigurno. Nije sigurno jer uvijek postoji neki konflikt. Svaki put kad me nesto zanima, nije sigurno. Drugim ljudima su lijepe stvari napete, a ja - ja sam samo napeta od lijepih stvari.
- 23:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.06.2007., ponedjeljak

sumnja u pouzdanost vlastite svijesti

A možda je Richard Gere dobar glumac?
- 01:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.06.2007., nedjelja

PLJUVAČKA ZA BORISA DAVIDOVIĆA

1987. Prvi put spomenut kao tema neke rasprave, između svojih roditelja, na temu “isplati li se sada imati dijete”. Rasprava, u koju je i rodbina uložila svoj nepotreban angažman, potrajala puna 4 mjeseca. Završila je onog trenutka kad su roditelji dobili informaciju da je za abortus ionako prekasno.
27. srpnja 1988. Rađa se Boris Davidović. Otac predložio ime "Marko" po najboljem strijelcu europskog prvenstva te godine, van Bastenu. Majka odbila. Na kraju prevladalo ime "Boris", po majčinom bratu, čovjeku dobra srce i tankih brčića.
1994. Lijepo doba mladosti, koje nije poremetio ni rat, naglo je prekinuto upisom u osnovnu školu gdje je Boris dužan provoditi vrijeme s napornim vršnjacima i služiti nekakvom čudnom modelu discipline nametnutom sa strane zagonetne učiteljice Mirne.
2000. Prvi put izjavljuje ljubav osobi s kojom nema obiteljske veze, neverbalnim putem. Šlatanje Mirte izazvalo burnu reakciju u obliku njene pljuvačke koja je lansirana prema Borisu, što nije bio način izmjene sline s Mirtom kojem se Boris nadao.
2001. Borisu se rađa sestra Petra čime se pažnja roditelja preusmjerava na novopridošlu članicu obitelji. Borisu godi doza slobode koju je dobio, međutim više je pogođen sve češćim spoznajama da ga nitko ne voli. Boris ne može, a da ne opazi da je njegova sestra ružno dijete.
2002. Boris upisuje opću gimnaziju, potaknut roditeljskim nadama u to da će postati akademski građanin. U gimnaziji Boris ponovo dužan provoditi vrijeme s napornim vršnjacima i služiti raznolikim modelima discipiline koje nameću profesori upitne kompetentnosti i uračunljivosti.
2004. Boris počinje hodati s Helenom, godinu dana mlađom učenicom jezične gimnazije koju upoznaje u jednom parku, uz vino. Iste godine Boris i Helena zajedno gube nevinost jednim zbunjujućim, usplahirenim i ne odveć ugodnim seksualnim činom.
2005. Seks postaje bolji. Boris izjavljuje ljubav i verbalno. Konflikti s roditeljima pošto njima smeta Borisovo sve češće izbivanje iz kuće tokom noći. Boris počinje sanjariti o iseljenju iz roditeljskog stana i zajedničkom životu s Helenom. Helena krajem godine odlučuje prekinuti vezu, ne potkrjepivši svoju odluku racionalnim argumentima. Boris se osjeća pljunuto.
2006. Ne znajući što želi u životu i zaokupljen kozmičkim pitanjima, Boris upisuje lingvistiku i polonistiku na filozofskom fakultetu. Većinu vremena provodi družeći se s ljudima s faksa s kojima dijeli isti tip nezainteresiranosti za većinu stvari oko sebe.
2007. Konflikti s roditeljima zbog nijednog položenog ispita. Nemajući pametnijeg posla, Boris počinje pisati o sebi. Nakon nekoliko stranica doživljava kreativnu blokadu.
- 18:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.05.2007., nedjelja

sneak preview - "Opet cu imati mamu" (prerada Glorijinog ljubavnog romana broj 581)

“Pogledajte kako je naš mali gradić okupan suncem danas!”


Malo je ljudi koji nisu voljeli sunčan dan, ali još manji broj ljudi je svoju ljubav prema suncu izražavalo na način na koji je to običavao raditi Romano. Kad bi se građani Berrija ujutro probudili i kroz prozor vidjeli da je sunce visoko na nebu, pokušavali bi ne izlaziti iz kuće jer je bilo skoro pa sigurno da u tom trenutku Romano hoda po ulicama, otvoreno slavi ljepotu tog dana i poziva ljude na divljenje nebu. Romano je na takav lijep dan volio ući u kafić i, onako dobro raspoložen i brbljiv, zapodijenuti razgovor s potpuno nepoznatom osobom, razgovor o ovcama i o velikoj farmi ovaca, njegovom vlasništvu udaljenom nekoliko kilometara od grada. Ako bi pitali građane Berrija znaju li Romana, kimnuli bi glavom, a ipak, prolazeći pored njega, mnogi od njih bi uprli pogled u pločnik, kao da ne žele vidjeti ni Romana ni sunce koje se lijeno povlačilo po nebu.

Romano je od malih nogu bio neobičan momak. Na pitanje što žele biti kad odrastu, mnogi su mladi Australci i Australke odgovarali da žele biti astronaut, vatrogasac ili balerina. Ne i Romano. Romano je od malena želio biti vlasnik farme ovaca. Zbog svojih talijanskih korijena i takvih svojih ispada, često je bio predmet sprdnje među svojim kolegama, ali to ga nije odviše smetalo. Nešto kasnije, kad je uspješno klonirana ovca Dolly, Romano je slavio cijelu noć i rano ujutro završio u bolnici na ispumpavanju želuca. “Sine, siroti sine!”, kukala je majka Livia. “Pusti ga, muško je, nek se napije!”, odrezao joj je otac Tony. Možda i u njima valja potražiti moguće korijene Romanovog ekscentričnog ponašanja.

Mladi bračni par, Livia i Tony, s tek rođenim djetetom, doselio je u Australiju pod nerazjašnjenim okolnostima. Kako su se dvoje ljudi s djetetom, bez novca i ne znajući jezik, odlučili na ovakav pothvat, nije poznato. Neki kažu da je stvar u njihovoj ogromnoj unutarnjoj energiji, a zli jezici kažu da glavni razlog leži u dugu kojeg su ostavili u rodnoj Italiji. Bilo kako bilo, Livia i Tony su se uz pomoć jake iseljeničke talijanske matice u Australiji uspjeli snaći, i to je bilo nešto što Tony nikad nije propuštao spočitati Romanu: “Vidiš dokle smo dogurali, a kako smo počeli! Danas sam ja jedan od sto najpoznatijih voćara u ovoj zemlji! Ti nemaš blagog pojma što to znači!” Tisuću puta je to rekao Romanu, međutim izgleda da su na Romana najveći utisak ostavile riječi njegovog daljnjeg rođaka Rocca koje mu je ovaj rekao na dan mature. Livia i Tony dobro su pazili da taj, po svojim riječima “svestrani umjetnik”, po njihovim riječima “zgubidan i pijanica”, ne priča s mladim Romanom, ali je rođak Rocco nekako uspio uloviti Romana, a da ovi to ne vide, i reći mu:
“Dečko, nemoj nikog slušati. Odaberi onaj poziv koji voliš, jer samo ljubav prema njemu vodit će te i k sreći i uspjehu. Vidi svoje. To što su napravili u dvadeset godina s četvero djece, to nije napravio nitko! Ja ću tebi reći jednu iskrenu riječ... čuo sam priče kako bi ti trebao upisati nešto fino, neki fakultet koji će od tebe učiniti gospodina, da bi ti trebao biti na nekom od fakulteta za katedrom, kao profesor. Gluparija! Europska bedastoća! Jednu iskrenu riječ ću ti reći... ne slušaj nijednog od njih! Nikog! Odaberi ono što voliš, jer to je najvažnije. Ljubav nas spaja i sve pokreće... znaš.”

Uto je došao Tony i silom odvukao rođaka Rocca kojem su se brkovi tresli od pripitog hihotanja, međutim već je bilo kasno jer su Roccove riječi potakle Romana na razmišljanje. Romano je nedugo potom zaista upisao studij prava, ali je već prve godine odustao i zaposlio se u skladištu, štedeći novce za malo stado ovaca. Noseći pakete u skladište zamišljao je da nosi zalutalu ovcu natrag u stado, i ništa mu nije bilo teško.
- 19:05 - Komentari (291) - Isprintaj - #

11.04.2007., srijeda

Negative lights, neutral camera, affirmative action

Neposredan benefit pozitivne diskriminacije za vještice je bio kuhanje žablje juhe u Vatikanu.
Posljedica pozitivne diskriminacije za Cigane bila je komunikacija sa hrvatskom ministricom međugeneracijske solidarnosti na romskom jeziku.
Dobitak pozitivne diskriminacije za Židove je bio milijun dolara u zlatu.
Rezultat pozitivne diskriminacije za Empedokla bio je glavna točka u rimskom cirkusu.

Progutala ga je zemlja. Za vatru, vodu i zrak ne znamo.

- 20:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

15.02.2007., četvrtak

Dragi i drage!

Evo, u drugoj godini postojanja, ovaj općeprihvaćeni blagdan nastavlja razgaljivati srca mladih i starih.

O čemu se radi?

Radi se o tradiciji uvedenoj prošle godine u ovo vrijeme - 16.2., dan mržnje! Prošle godine uveden ne kao kontra već kao slatki dodatak Valentinovu, ovaj blagdan postao je hit prema svim ljudima koji vole potiskivati svoj bijes i mržnju prema bližnjem svom.

Stoga, volio bih vam svima već unaprijed čestitati 16.2., međunarodni dan mržnje i prezira!

Ispoljite negativnu energiju prema vašim voljenima i nevoljenima.
Neka mržnja iz vas pršti poput vodoskoka iz predivne fontane, oh!


- 22:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.01.2007., četvrtak

MOJA VUDU DJEVOJKA

3.6.2005.

moja djevojka je šaman
ne vjeruje medicini
liječi me čajem od trava i lutkama

čudne su to lutke.
zalijepiš dva smokića na jednu
i moja cura ima sise.
uštedi čovjek eura na silikone

kad sam na poslu i osjetim
oštru bol u leđima,
znam da je ona tu
i ona mi daje to do znanja

vidio sam neke stonoge,
seru po gnjilom lišću.

volio bih da mi da da pijem aspirin,
volio bih da ne pijem stonožja govna,
volio bih da joj sise
ne krkcaju kad hoda.
kao kad zagrizeš kroki kroket.

ali onda ne bih volio nju
pa mi to sve ne smeta toliko
- 22:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

17.01.2007., srijeda

5 stvari koje nitko ne zna o meni

Ovo mi je dosta teško napraviti jer nisam vrlo suptilna osoba. Čak ni ne znam što ljudi znaju o meni. Ali probat ću.

1. Paničarim u povoljnim situacijama. Kad mi je blog čitan, ocjene dobre, kad mi seksualan život postoji ili kad mi je bilo što dobro u životu, pokušavam se sjetiti što je to bilo zbog čega sam uspio u nečemu, ali ne ide. Očito je da sam nešto napravio dobro, i drugi ljudi potvrde da sam nešto napravio dobro / pametno / zrelo, ali nikako ne znam šta. Onda pokušavam isforsirano nastaviti raditi to što sam radio, pa to ispadne isforsirano pa ili bude loše ili naprosto ne napravim to do kraja.

2. Kad sam bio ful mali (oko 5 godina), dizao mi se pimpek i postao bih nemiran kad bih vidio gola stopala. Nisam imao nikakve seksualne primisli nego jednostavno je bilo tako. A onda sam jednog dana (kad sam imao 6 godina) odlučio da mi se više neće dizati na gola stopala. I nije mi se više dizao.

3. Nasmijava me riječ "struka" i formulacije tipa "struka je odlučila" ili "sastavljena je stručna komisija". Nije to samo zato što to danas dosta ironično zvuči nego me naprosto nasmijava ta riječ, ima nešto u njoj. To je čudno jer druge ljude ne nasmijava toliko "struka". Evo, i sad se smijem. Stvarno ne mogu objasniti.

4. Kad dođe dvanajstica s 3 kola, moram ući u srednji vagon jer vjerujem da samo ugodni ljudi ulaze u taj vagon. Kad mi se ne priča s nikim, onda nikog ne sretnem tamo. Kad mi se priča, onda često sretnem neku oke osobu tamo. U prvom i zadnjem vagonu nikad nije tako, i znam naletiti na nekog s kim mi se ne da komunicirati ili s kim ne znam komunicirati jer ne poznam osobu dovoljno dobro. Bakice koje zahtjevaju mjesto za sjesti uvijek ulaze u zadnji ili prvi vagon. Agresivni bad blue boysi uvijek ulaze u prvi ili zadnji vagon. U srednjem vagonu sam opušten i ako me netko nešto pita, nikad se ne smetem jer je to osoba iz srednjeg vagona koja ne može biti loša. Također, vjerujem da su mi stvari u životu općenito bolje ako sam vjeran srednjem vagonu i vjerujem da, kad bih prestao ulaziti u srednji vagon, nešto loše bi mi se dogodilo.

5. (dodan jer je ovo što sam prije napisao dosadno)
Stalno mi se pred očima pojavljuje lik nekakvog izmišljenog njemačkog turista, s narančastom kosom i brčinama (stereotip, ovo je najsličnije što sam našao http://www.fenerbahce.org/pic_lib/daumgut001.jpg ) iz profila, kako je oduševljeno razjapio usta. Kad netko želi silom ispasti smiješan (ergo, televizijske serije), zamislim tog turista kako se oduševljava na to. Hm, čudno, ali mene veseli i brijem da to nitko ne zna jer nikad nisam znao to objasniti.

Ne znam kom da predam štafetu jer su svi vec ispisali to, jako je trendi. Hm:

1. lady nixx
2. The Curse (geenee.blog.hr)
3. Amata (hehe)
4. babatusta.blogspot.com
5. AUGEN
- 11:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

01.12.2006., petak

kost konstante i relativno meso

Stajat ćemo u redu u mup - u
Čekajući osobnu iskaznicu,
Poljubit ćeš me i bit će prirodno
Poput psovke vozača.

Smrzavat ćemo se po savskoj
Jer tramvaji danas ne voze,
Zagrlit ćeš me i bit će očekivano
Kao čik na cesti.

Ići ćemo u drugim smjerovima,
Ti prema placu ja prema gradu,
Pogledat ćeš me, i bit će to nešto
Kao nož u koži.

Sjedit ćemo u klupi i zapisivati bitno,
Zaokružiti i istaknuti van,
Odlučivat ćemo i bit će službeno
Kao dogovor o predaji Neretve.



- 22:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

18.10.2006., srijeda

Okrećemo ploču

- 16:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

3 nije... nego nevezano jedno uz drugo

1

Nije licemjerje nego autoironija

2

Nije da necu zivjeti bez tebe nego necu moci zivjeti bez tebe

3

Nije da cinimo lose stvari nego lose cinimo stvari
- 00:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

abeceda prizme samih prostota

Aljkav jebač
blažena pizda
cigan
čisti kurac
ćabej
drolja
džezvasta pizda
đinđe minđe
eurekita
fufa
govno
hrastova kita
izjebavanje
jebanje
Kurčina
lizanje pizde
ljubovanje
mrknuo
natezanje kože
njušenje dlačica
otvor na međunožju
pastuh
robustan pimpek
seksanje
štepanje
Trganje
ujeb
Volovski koitus
zajeb
žena

- 00:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.10.2006., utorak

Obecala sam ti reci

- Obecajem da necu pojest tortu.
- Jebat cu ti mater ako mi pojedes tortu.
- Buraz, necu pojesti tortu. To je tvoja torta. Kad bih ju htjela pojesti, rekla bih ti prije, stukla te i uzela ti tortu. Znas da to mogu. Ali necu.
- Stvarno?
- Stvarno. Obecajem.


vremenski interval: <0, 1 sat>

- Buraz, pojela sam ti tortu.
- ... zasto?
- Obecala sam ti reci.
- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

"Nocas mi srce pati"

Belinda Bedekovic i njen prateci bend pokusali su odsvirati pjesmu ciganskog orkestra "Nocas mi srce pati". Belindi je tesko islo uskladiti zvuk rucnog sintisajzera sa pjesmom. Clanovi njenog prateceg benda su se s vremenom razisli, neki su otisli prema odredenoj zeni, neki prema odredenom muskarcu, neki prema picu. Bilo je puno pica, zena i muskaraca, a seks se osjecao u zraku. Seks se osjecao svuda osim u zvuku pjesme "Nocas mi srce pati" koju je Belinda Bedekovic s pratecim bendom tako jebeno lose odsvirala.
- 23:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Anegdota o momku koji nije isao u skolu

Danas pismenost raste i sve vise ljudi odlucuje ici u skolu, ali Mladen ne.
Nije bio mentalno zaostao i sve u svemu imao je predispozicije da ide u skolu, ali nije isao.
Uciteljica i roditelji pokusali su ga motivirati, ali nije islo.
Psihijatri su ga pregledali. Jedan je rekao da ima fobiju od skole. Drugi je rekao da ima fobiju od drustva. A Mladen nije isao u skolu i jeo je jabuku.

Dosli su prijatelj Davor i prijateljica Marija u posjet. Marija mu je objasnila da je tako i njoj bilo, da ni ona nije htjela ici u skolu. Kasnije se opustila i krenula je. Rekla je da je sasvim u redu da ne ide u skolu, da ceka koliko je god potrebno.
Davor je rekao da nije lako ici u skolu, da su sve skole okrutne i lose, da nije humano ici u skolu tako mlad. Rekao je da je sasvim u redu da ne ide u skolu.

A Mladen jede jabuku i ne ide u skolu. Nije mentalno zaostao i ima sve predispozicije u zivotu. Da su ga bar jebali u dupe pa da ima traume, ali ne. Naprosto ne ide u skolu.

- 23:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.10.2006., ponedjeljak

Ne razmisljam?

ponekad ljudi sjede,
cirkulacija normalno radi,
ponekad šute i sjede
i kao da nemaju vene

ponekad lav prede,
leži, žmiri i bruji
ponekad pomakne njušku
ne želi leći na mene

ja ne znam zašto,
ali nekad, samo nekad,
ja sam ljepljiva tapeta
na parketu

i često se brinem za sebe,
i za druge ljude se brinem.
a puno je to brige za
samo jednoga mene

i često se nečeg uhvatim,
uhvatim se nečeg i držim,
moram za time i ići
a mozak mi nikad ne krene

ja ne znam kako,
ali često, baš često,
ja izbjegavam vlak,
al sam udubljen u prugu

ja ne znam kako,
ali uvijek, baš uvijek
dobijem rak
a mislim na kugu

- 23:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.10.2006., srijeda

ova prica nema naslov, a ovo je prvi dio

1.

Jako dugo nisam sreo Marijanu. Fićo ju je bio vidio, kaže da joj kosa već pada ispod ramena. «Ne liči više na militantnu lezbaču», kaže. Nije ni prije tako izgledala.

Marijana i ja smo se upoznali u Rupi. Rupa je kafić ispod razine zemlje gdje vole dolaziti studenti sa raznih odsjeka filozofskog fakulteta. Rupa je «intelektualno» mjesto gdje muzika nikad nije preglasna da ne bi smetala ljude dok `debatiraju` i `raspravljaju` sve te probleme. Fićo jako voli to mjesto jer tamo može doći i svojim čudnim prijateljima neometano ispričati jednu od svojih bizarnih teorija. Primjerice, neku od teorija o naseljavanju Mjeseca i stvaranju kolonija na istom. Ljudi u Rupi ozbiljno shvaćaju te njegove gluposti jer misle da je on ozbiljan i da on fura `revolucionarne ideje`. Fiću zovu «ekstremnim astronomom», a on je zapravo samo ekstremni sroljo. Sluša te tipove kako se zakače za neku od njegovih ideja i onda uživa. Meni to zna biti zabavno, ali nekako mi postaje dosadno u zadnje vrijeme.

Tog četvrtka sišli smo u tu crnu Rupu i za šankom sreli Fićinog poznanika kojeg zovu `Lovac`. Fićo, uvježbani provokator, smjesta je krenuo s uobičajenim strategijama. Raširio je ruke, krenuo prema tom tipu i počeo vikati: «Di si, Lovac! Pa kako je, Lovac! Jesi dobar, Lovac! Lovac! Kako ide, Lovac! O, Lovac!»
Lovac se prvo zbunjeno namrštio, a onda se počeo smijuljiti, godilo mu je ovo Fićino preseravanje. Fićo je, kad je vidio da je dobio njegovo povjerenje, okrenuo igru na svoju stranu. Upoznao nas je, a potom se obratio svojoj lovini:
- Znaš, Lovac, baš sam pričao svom prijatelju o tebi, ali nisam mu htio jednu stvar ispričati – rekao je i napravio dramatsku pauzu. Nastavio je: - Nisam mu htio ispričati odakle ti nadimak. Ti zaslužuješ sam ispričati tu priču.
- Jasno, jasno, imaš pravo – smješkao se Lovac, a onda se uozbiljio: - Ja sam si sam dao to ime još prije 5 godina – «Lovac»! Preuzeo sam ime od šahovske figure lovca. Nisam nikad bio veoma dobar u šahu, a niti zainteresiran. Međutim... oduvijek me fascinirala uloga lovca. Lovac je, naime, bio figura koja nije mogla ići ravno naprijed niti ravno nazad već samo po dijagonali. Smatram da sam i ja takav. Ne mogu ići ravno po nekoj zacrtanoj životnoj stazi već samo krivo, po dijagonali. Zato sam se prozvao Lovac. I tako me ljudi zovu.
Dok je on pričao, Fićo je ozbiljno kimao i tu i tamo me značajno pogledavao. Bio je u svom elementu. Kad je ovaj završio priču, Fićo je napravio sljedeći potez:
- Slušaj, Lovac, malo sam razmišljao o tome... – rekao je – ali, kad bi gledali iz perspektive Sunca, koje je, nota bene, središte našeg sustava, onda bi ispalo da svi ljudi zapravo hodaju po dijagonali, a ti jedini hodaš ravno. Ti si po toj logici poput topa.

I to je bilo to – šah mat. Lovac se zbunio i počeo prstima predočavati položaj planeta, neki tip sa strane koji je sve pratio se uključio i počeo raspravljati o mogućim perspektivama, nekolicina ljudi za susjednim stolom je gledalo i kimalo ili odmahivalo glavom, a Fićo je i dalje srao te usput crtao koordinantni sustav i dijagonale na njemu. Nikako se nisam uspjevao ufurati u to. Fićo nikad nije mogao razumjeti kako ne uživam u tome, ali meni je to bilo zabavno samo nakratko. Njemu je to bila strast.
Svaki put kad bi bili u Rupi i kad bi se on tako uspuhao s nekim, pio bih na njegov račun. To je bio njegov način da smiri savjest zato što se ja `dosađujem`. Rekao sam mu da ne treba, da sam tamo svojom voljom, ali on se nije mogao smiriti dok ja nisam pijan i sretan. Tako sam i tu večer trusio pelinkovac i gledao u plakat koji je visio preko puta. Bio je to Guinessov plakat, na njemu se smijao tukan. Popio sam i drugi pelinkovac.


Nakon petog pelinkovca, poslije kojeg po običaju gubim osjet za dosadu, shvatio sam da me netko trka prstom po ramenu. Bila je to kratkokosa, žgoljava djevojka s pljugom u ustima.
- Imaš vatre? – pitala je. Izvadio sam žuti upaljač.
Ne pušim, ali uvijek nosim upaljač sa sobom jer se osjećam sigurnije kad znam da imam nekakvu vatru sa sobom. Ne bi se maknuli dalje od kromanjonaca da nema vatre.
- Na – rekao sam. Zapalila je pljugu i otpuhnula dim.
- Zašto nosiš upaljač sa sobom – upitala je – ako ne pušiš?
- A odakle tebi, molim te – rekao sam (bahato, jer sam bahat kad sam pripit) – odakle tebi da ja ne pušim?
- Nemaš usta kao pušač – rekla je. Baš tako je rekla. Učinilo mi se da ne čujem dobro.
- Molim?
- Nemaš oblik usta kao pušač – ponovila je – i nemaš oblik vilice kao da usisavaš išta. Ja mislim da ti nisi pušač.
Sad sam čuo dobro, ali nisam i dalje vjerovao. Razjapio sam usta.
- Molim?!
- Možeš li, molim te – rekla je, kao da se ništa nije dogodilo – posuditi ovaj upaljač meni i mojim prijateljicama? Vratimo ti ga na kraju večeri.
Nisam znao šta više da kažem pa sam samo odmahnuo rukom. Otišla je s mojim upaljačem. Fićo se na trenutak okrenuo s «dijagonalne» rasprave prema meni.
- Dobra neka mala, a?
- Koja?
- Ova s kratkom kosom šta ti je došla – rekao je i pogledao u smjeru njenog stola – Samo šteta što djeluje kao neka militantna lezba. Ah, tko to može znati danas...
Slegnuo sam ramenima. Fićo je pokazao šankeru prema meni, rekao «Pelin!» i vratio se nazad onim ljudima što su još razmišljali o bitku sustava. Tri pelinkovca kasnije su mi se sve ravne i dijagonalne crte Rupe izmiješale i mislim da sam zaspao.

- 23:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

23.09.2006., subota

Uvijek fali tako malo

Završilo je 1:0. Sudac je svirao kraj, kao da svira trubu na sprovodu - ne zato što želi nego zato što mu nema druge. Nije bilo spasa. Pršo se rukovao s nekim Brazilinjom, priznali su poraz. Ja sam sjedio u fotelji i držao se za glavu.
- Imali smo ih, Tanja – šaptao sam – Imali smo ih...
- Ma šta si to ti imao? – zagrajala je Tanja – Imao si ti pivu u ruci, to je sve šta si ti danas imao.
- Ne, molim te, nemoj... – ogorčeno sam rekao – Dečki su ostavili dušu na terenu...
- Ostavio si mrlju od pive na tepihu – rekla je Tanja i pokrila mrlju toalet papirom. Stavila je ruke na bokove i teško uzdahnula. Pogledao sam ju značajno.
- Sljedeća utakmica je negdje u Nurnbergu ili tako negdje, ostalo mi je u uhu – rekao sam –To je blizu Minkena, jelda? Tamo je moj rođak, Mile. Mogao bi skočiti do njega, prespavati, pa da odemo zajedno na tekmu. Protiv Japana, da malo podržimo dečke.
Tanja se nasmješila.
- Prije će ti debili pobjediti Brazil – rekla je – nego što ćeš ti otići do Njemačke.
Takav odgovor mogao sam i očekivati od nje. Nikad nije vjerovala da ja mogu išta ozbiljno napraviti. Devedeset šeste sam htio ići u Englesku na onu legendarnu utakmicu protiv Danaca kad je Šuker slomio Šmajhela gdje ga još nigdje nije. I dvije tisuće i druge isto, htio sam otići u Japan vidjeti naše protiv Italije, kad je Miki Rapaić napravio ono o čemu Pele može samo sanjati. Htio sam sve to vidjeti uživo i govorio sam svima da ću ići, ali moja žena se uvijek tome samo podsmjehivala. Nije me uopće uzimala za ozbiljno. I kako da onda čovjek stvarno ide na tako zahtjevno putovanje, kad ne može računati ni da ga kod kuće ozbiljno shvate? Svaki put sam zbog nje odustao, ali čvrsto sam odlučio da ovaj put neće biti tako.
- Pazi šta ti kažem, još danas! – prijetio sam prstom – Sutra zovem Zokija i Ivaneka, sjest ćemo u auto i put Minkena! Povest ću i malog Mirka sa sobom, nek vidi mali što je to utakmica svjetskog prvenstva!
- Pa dobro – slegnula je Tanja ramenima – sjest ćete u auto. I šta onda?
- Šta, kako misliš, šta onda? – rekao sam – Sad sam ti rekao - put Minkena...
- Tko će voziti?
- Pa Zoki!
- Šta nisi rekao da je izgubio vozačku na 3 mjeseca?
- Da? – zastao sam – Moguće, on voli malo popiti pa tako otići... ali dobro, šta sad, on nema vozačku, nećemo se sad bacit sa savskog mosta, ne? Ivanek će voziti!
- Zarasla mu je ruka? – upitala je.
- Kako to misliš?
- Prošli tjedan je bio kod nas – reče Tanja – Imao je strganu ruku. Šta je skinuo gips?
Zaista, sjetio sam se da jučer nije htio s ekipom na nogač zbog ruke. Nikad mi nije bilo jasno kako gips može samo tako napraviti invalida od čovjeka.
- A šta ti ne bi vozio? – zacereka se Tanja zlobno.
- Ma daj, Tanja... – odmahnuo sam glavom – Znaš da auti nisu za mene. Ne mogu ja tako pazit cijelo vrijeme... Nego, sjetio sam se – ići ćemo busem! Uzmemo dvije gajbe pive, i šta više čovjeku treba?
- Znaš šta mu treba? – upita moja žena – Trebaju mu novci. Odakle ćeš ti skupiti novce za putovanje tamo i nazad, za kartu, za hranu, cugu...

Zastao sam opet. Novci. Uvijek glupi novci. Zar moraju novci upravljati svim živim danas? Sjećam se kad su prije bila prvenstva, nikad novci nisu bili problem, mogli smo samo tako otići i do Australije s malo para u džepu. A danas... ništa ne možeš, ili te veže gips, ili te vežu novci, ili te veže familija. Ništa nije kao prije.
- Ne znam, Tanja – rekao sam snuždeno – Ne znam, uvijek me nešto sprječi. A tako malo treba...
- Znam, dragi, znam – rekla je Tanja i zagrila me – Idemo leći.

Nisam išao na utakmicu na kraju, ali smo Zoki, Ivanek i ja gledali tekmu u birtiji. 0:0. Sva sreća da nismo išli, naši su igrali ko zadnje pičke. Sve je to preplaćena gamad i jedino ako napravimo radikalne rezove u ekipi i savezu, možemo računati na rezultate.

- 18:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

LIJEPE BIJELE ORHIDEJE

1.
Kad je Miletova baba, ne znajući o čemu se radi, rekla da joj ne bi smetala buka u garaži, rodio se naš bend. Prvi punk bend u selu činili su Mile na bubnjevima, Zola na gitari i ja kao vokal. Pregovarali smo i s Nožom da svira na basu, ali on se nešto prenemagao – htio je biti u bendu samo ako budemo svirali i njegove stvari. On je imao te neke pjesme o prirodi i svojoj curi Ivani. Rekli smo mu da moramo razmisliti.
Jako je teško naći nekog da zna svirati bas, a naći nekog da zna dobro svirat bas u ovom selu je kao da nađeš zlato u Dravi. A Nož je stvarno znao svirati bas. Nas trojica smo vijećali cijeli dan, ali je na kraju Zola rekao stvar koja je presudila – «da su The Clash svirali pjesme o cvijeću i drveću, pa nitko normalan ih ne bi slušao». Kad smo rekli Nožu da nećemo svirati njegove stvari jer nam se ne sviđaju, on nije puno pitao nego je samo sjevnuo očima, uzeo svoje tekstove i otišao. Nastala je ta neka neugodna tišina koju je opet prekinuo Zola: «A bas je i tako samo buka u pozadini, tko to sluša...» To nam je opet diglo duh.

Pošto nitko nije dolazio na naše prve probe, mislili smo da se nitko ne osvrće na našu svirku, ali kad je velečasni Petar osobno došao posjetiti Miletovu babu, znali smo da se nešto opasno kuha. Velečasni Petar je ušao i izvalio se na kauč dok mu je baba donosila kavu. Mile je stao vani i prisluškivao što se događa. Velečasni je pričao nešto kako naša svirka nije duhovno čista te da se boji da ne zastranimo. Miletova baba je, hvala Bogu, odgovorila:
- Ma nek dica sviraju, bolje nego da negdje vani piju drogu!
- Ta njihova svirka je i gora od droge, da! – dreknuo je značajno svećenik, a onda se, vjerojatno vidjevši da je Miletova baba tvrd orah, zahvalio na kavi i krenuo vani. Mile je dotrčao do nas, a nekoliko trenutaka iza njega je došao svećenika. Pogledao je prema nama, a onda naglo spustio pogled prema podu. Odlučili smo da ćemo, kad postanemo slavni i odemo odavde, napisati pjesmu «Velečasni Pero, u kurac te stjero».

Jedno jutro kad smo došli na probu, našli smo Miletovu babu kako plače. Netko joj došao preko noći i isčupao orhideje iz vrta. Zamisli ti luđaka, doći usred noći i čupati ljudima cvijeće iz vrta! Orhideje su stajale tamo, bijele kao snijeg i mrtve, a Miletova baba je stajala nad njima i lila suze. Mile nam je šapnuo da mu baba nije plakala ni kad je dida umro. To s orhidejama stvarno nije bilo u redu. Nas trojica smo odlučili održati naš prvi koncert u čast orhideja, naplatiti karte za neke sitne novce i novce dati Miletovoj babi. To smo i učinili. Prvi koncert našeg benda bio je u petak u 20 sati, u dvorani za tjelesni osnovne škole Juraja Strossmayera. Skupili se naši prijatelji, došli čak i neki stariji ljudi, priča se da su dolazili i ljudi iz susjednih sela. Mi smo, osim poznatih domaćih i stranih stvari, izvodili i neke naše pjesme – recimo, «Hej ho, orhidejo» i «Dal da stanem il da pobjegnem». Ja sam bio malo prehlađen, a Zoli je negdje u trećoj pjesmi pukla prva žica na gitari, ali je ipak bilo sjajno. Mile je skroz rasturio bubnjeve. Imali smo čak i afterparty u muškoj svlačionici. Zabrijao sam s Marinom, jednom curom iz škole na koju sam se već neko vrijeme ložio. Bila je to jedna od najsvjetlijih točki u mom djetinjstvu.

2.
U ćeliju blizu moje se doselio novi čovjek. Odmah sam ga prepoznao kad su ga dovodili – samo je jedna osoba mogla imati onako kvrgavu glavu, a da si i dalje brije glavu. Jasno, to je bio Nož! I on je mene odmah vidio pa smo, kad su nas pustili na jelo, zajedno sjeli i pričali. On je tako pričao o tome kako je dilao pa su ga ulovili, pričao je o lošoj kvaliteti droge tih dana i o Ivani s kojom je prekinuo prošle godine. Ja sam uglavnom kimao glavom, bilo je zanimljivo čuti nekog svog nakon toliko vremena. Odjednom, negdje nakon priče o jednom bijegu pred policajcima, uozbiljio se i rekao:
- Slušaj, znaš one orhideje?
- Što? – zbunio sam se.
- Orhideje Miletove babe, bijele lijepe orhideje – rekao je.
- Erm... da – rekao sam.
- Ja sam ih bio isčupao. Samo sam ti to htio reći – rekao je.
- Ah... – slegnuo sam ramenima – Pa dobro.
- Ne znam... – rekao je Nož i pogledao u stranu.

- Gotov je ručak! – viknuo je cajkan – Svi natrag u ćelije!

Tu noć sve nas je probudila vika iz Noževe ćelije. Jedan zatvorenik, Stena, ga je probo. Kasnije su mi ispričali kako je Nož bio nepovjerljiv i traljav diler, da se bio jako navukao na bijelo, da se bio zadužio nekom mafijašu pa ga sad ubilo. Siroti Nož, nikad nije imao sreće s tim bijelim stvarima.

Razmišljao sam kasnije malo o orhidejama. Da smo tad znali da ih je isčupao, prebili bi ga ko mačku. Nekako mi sad nije to toliko bilo bitno. Svi su tad bili radili neke pizdarije. Sjećam se da je Miletova baba bila stavljala štakorjeg otrova u hranu svinjama svoje susjede. Vidio sam i velečasnog Petra kako se žvali s jednom malom Cigankom iz Caritasa. Onda smo svi iz benda bili zabrijali s Noževom curom. Pa i ovo što sam sad opljačkao banku, i to je bila neka pizdarija. Sve to izgledalo je tako ozbiljno tada, a sad vidiš da nema to baš puno veze s ičim. Jedino je šteta za ovu moju pljačku šta su me ulovili. I šteta je za Noža, nije bio loš momak.

Odlučio sam s još par ljudi osnovati nekakav zatvorski bend, znam da bi nam to dopustili. To bi bilo super, da se malo zekamo, sjetimo tih vremena i da vidimo jel taj punk stvarno mrtav.

- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.09.2006., srijeda

Zagonetka, uuuuuu

Za Indijku Indiru brinuo se njen brat, Harpal. Kad je navrsila 21 godinu, udala se za Hrvata Rajka. Hrvat Rajko i brat Harpal su se ubrzo posvadali jer je Hrvat Rajko smatrao da on sad ima obvezu brinuti se za nju. Brat Harpal branio je to sa svog kulturnog stajalista da on ima tu obvezu. Nakon burne svade brat Harpal je ubio Hrvata Rajka pucnjem iz pistolja, a nedugo potom brat Harpal je nestao. Nakon dva tjedna je njegovo tijelo nadeno u obliznjoj rječici.
Kad je imala 27 godina, Indijka Indira ponovno se udala, i to za Portugalca Jorgea. S njim je zivjela sretno do kraja zivota, prevarivsi ga svega 11 puta u 43 godine dugom braku.


PITANJE ZA PUBLIKU: Jedan od likova u ovoj prici je heteroseksualne orijentacije. Koji?
- 23:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Zena iz tektonske grabe

Svako toliko dođe nam žena iz tektonske grabe.
Nudi predstave za koje nismo čuli
u kojoj glume glumci kojima se ne divimo,
a koštaju koliko i četiri kave s mlijekom.

Žena ima hrapav glas,
Kao da je trljala grlo šmirgl papirom.
Sva je žuta od duhana,
ima odjeću šta visi na njoj.
Ona je žena – cigareta!

Prvi put je došla pod geografijom,
radili smo tektonske grabe.
Moj frend ju je prozvao Tektonskom Grabom.

Drugi put je došla,
nudila je predstavu «Bijeli konj»,
napisao ju je dramatičar za kojeg nismo čuli,
s radnjom koju nam nije ispričala,
s gegovima kojih - kaže ona - ima puno.
Pita tko će, nitko se ne javlja.
Svi gledaju sa strane, šta će.

Popizdila je,
Optužila nas je da samo gledamo filmove, televiziju,
Da se kupimo po diskotekama,
Da slušamo čudnu muziku,
Da smo debilna generacija.
Rekla je nešto u tom fazonu
i otišla van.

Predstava «Bijeli konj» otkazana je.
Premalo gledatelja.


- 23:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.09.2006., četvrtak

autizam

Smeđi prašinasti sjaj,
Žuta, žuta lopta energije
u sredini jednakostranicnog trokuta
Sise - sise - trbuha.
Sve to vidim u tebi, draga,
ipak ne vidim gdje se nalazi tvoj indeks.
A trebao bih vidjeti.

Galantni ptičji let kad hodaš,
Topla beskrajna leđa šta te bole,
šta ih želim stisnuti da ne bole.
Tamnosmeđi prkosni pogled
Kafenih Illy očiju.
Sve to vidim kad razmišljam o tebi,
ipak nisam razmišljao gdje se nalazi tvoj indeks.
A trebao sam.

Ogrebotina tvog mačka,
Ugriz tvojih usta,
Mrki pogled mrkog djeteta,
Vitiligo.
mirišeš na Andrića i na Kymlicku.
Ne trebam znati kako mirišeš,
a znam.
Trebam znati gdje je tvoj indeks,
A ne znam.

Nekako mislim da ću ti sjebati
Apsolventuru.
Nekako mislim da bih se bacio
U potočić.
Onaj potočić kod Voltina,
što služi kao kanalizacija.


- 22:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.08.2006., utorak

m

Vječni Inat Kineskog Ekstremnog Naoblačenja, Domovina
- 11:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.07.2006., četvrtak

upisao sam fakultet
da
da
da
da
da
Bez placanja

sad se ne moram zivcirat zbog pizdarija
ne
ne
ne
ne
ne
Ne

ministarstvo me podupire
da
da
da
da
da
primorac me podupire
svojim toplim pogledom
kojim podupire izvrsne ucenike

sad mogu opet pisati
da
da
da
da
da
ali idem u Rumunjsku za par dana. Znate sta? Citajte Vikend na jesen, do onda rjesavajte krizaljke, or somethin



- 00:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.07.2006., nedjelja

Hrvatska, država neovisna o zdravom razumu

- 23:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.06.2006., ponedjeljak

upozorenje

Dakle, dragi, sljedecih 4 dana (utorak, srijeda, cetvrtak, petak) cu ja biti u jednoj carobnoj zemlji.
Ta je zemlja carobna utoliko sto, kad mi netko posalje sms poruku, cijena koju ce ta osoba platiti ce se carobno udvostruciti, pa utrostruciti, pa ucetverostruciti... i tako dalje.
Nemojte biti glupi i slati mi poruke ili, jos gore, me zvati.

Ovime sam pokrio vas sto citate blog. Ove ostale nek bog sacuva.


EDIT:

Ako netko bas kuka da ne pisem nista (a i necu pisati sljedeca 4 dana garant), ja mu toplo preporucujem Zrinsko pismo. Zasto? Jer sam sad citao ove zadnje postove. Jer je dobra svaki put kad citam. Jer je pametna. Jer je duhovita. Jer je pametna i duhovita, a sve u tipa istoj recenici. Jer pise dugo (tako da ubijete dosta vremena), a opet ne zadavi. I jer deblja slova u recenici. Na to se covjek zakaci. I da, pise u Cosmopolitanu, a normalna je zena. Moze biti da sam neispavan, ali evo imam sad massive respect prema tom blogu.
- 11:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.06.2006., utorak

Vjera u čudo

Završilo je 1:0. Sudac je zviždao za kraj. Pršo se rukovao s nekim Brazilcem. Ja sam sjedio u naslonjaču i držao se za glavu.
- Imali smo ih, Tanja – prošaptao sam – Imali smo ih...
- Šta si to TI imao? – upitala je Tanja izlazeći iz spavaće sobe, kao avet – Imao si ti pivu u ruci, to je sve što si ti danas imao.
- Kako možeš sad takve pizdarije govoriti? – pobunio sam se i pokazao rukama prema ekranu, prema terenu – Dečki su ovdje ostavili dušu na terenu...
- Ostavio si mrlju od pive na tepihu – rekla je Tanja i metnula ruke na bokove. Stala se u čirilićno «f». Dignuo sam se s naslonjača i usšetao po sobi.
- Sljedeća utakmica je negdje u Nurnbergu, ili tako negdje, ostalo mi je u uhu – govorio sam šečući po sobi – Je li to blizu Minkena? U Minkenu mi je rođak Milo. Mogao bih skočiti do njega, pa prespavati, pa otići na Japan. Moram bodriti naše!
Tanja se smijala.
- Prije će ti naši debilčeki pobjediti Brazil – rekla je – nego ćeš ti stvarno otići do Njemačke.
- Pazi što ti kažem! – priprijetio sam prstom – Okupit ću Zokija i Ivaneka, sjest ćemo u auto, put Minkena... i povest ću malog Mirka sa sobom! Nek sin vidi što je utakmica svjetskog prvenstva!
- Sjest ćete u auto? Taj dio još prolazi... – govorila je Tanja, prekriženih ruku na prsima - ... ali koji će to od vas sjesti za volan?
- Da... – rekao sam nakon kraćeg razmišljanja – Zoki je izgubio vozačku kad je napuhao 2 promila. A Ivanek, njemu je još strgana ruka od onog izleta.
- A ti? – pogledala me žena.
- Šta me zajebavaš? – snuždio sam se – Znaš da ja nisam položio vozački.
- I onda ćete do Minhena... kako? – upitala je.
- Ići ćemo busem! – nisam se dao – U bus, sa dvije gajbe i da vidiš što će nam biti dobro!
- Karta za bus, karta za utakmicu... – češkala je Tanja bradu – A kojim ćete to parama pokriti?
Šutio sam na nekoliko trenutaka.
- A je li, ona ušteđevina? – počešao sam se po glavi – A jel baš mora mali Mirko na fakultet?
Tanja se nasmijala. Ja sam se srušio na naslonjač i primio opet za glavu.
- Gotovo je, nema više nade – kukao sam – Izgubio sam sve iluzije. I kad smo jači od Brazila, ne možemo ih dobiti. I kad nešto stvarno jako želiš i zaslužuješ, cijeli svijet će se urotiti da ti to ne dobiješ. Čuda se ne događaju.
Tanja se smijala i sjela mi u krilo, te me zagrlila.
- Hajde, mali – šapnula mi je – Idemo leć.
I otišli smo. Utakmicu protiv Japana nisam gledao jer sam sa Zokijem uzeo slobodni dan da se pripremimo za utakmicu, pa smo se napili i zaspali. Kažu ljudi da su naši razbili žute. Dobri su ti naši dečki, da.

- 23:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.06.2006., četvrtak

Nu citanje

Tko? Moja malenkost, Orlan Tus, gost Orlana Tusa i moj gost Vedran

Što? Priče i glazbene dionice

Kad? Danas, u 21 sat.

Gdje? Na terasi SC - a ako bude lijepo vrijeme, ako ne, onda u dvorani SC - a ili kaficu ITD - a. Nisam bas informiran gdje je sve to, snadite se.

Zašto? Suvišno pitanje.

Kom se da, nek dođe!
- 13:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

05.06.2006., ponedjeljak

južina

pridružit ću se sekti
osnovat ćemo klan
nije loše za početak
imam dobar plan

pridružit ću se sekti
i bit u višem duhovnom stanju
a kad se vratimo iz nirvane,
imat ćemo ranicu manju,
imat ćemo glavu na panju

- 01:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

29.05.2006., ponedjeljak

gospodin Goluza nek umre, ali meni je bas dobro

Rinčica u nosu i nepostojeći struk,
Stojim i bečim oči kao ćuk.
Zavjere Srba i judeo - masona,
Pričaj mi o tome još malo.

Gospodin Goluža u svom najboljem odijelu
Sjedi i sa mnom karta belu.
Gubim i smješkam se.
Znam do koga ti je stalo.
Gubim se i smješkam.


- 18:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

15.05.2006., ponedjeljak

ovaj blog se ne osvežava

Dragi ljudi! Nije da nešto pišem u zadnje vrijeme. A bogamu, čini mi se da i neću puno pisati u dogledno vrijeme! Naime, imam pametnijeg posla, budući da sam maturant. Ne brinite, jednom kad postanem propali student, posvetit ću se više blogu. Gruß Gott!


- 16:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #

26.04.2006., srijeda

falisanje

Jasno, namjera ovog maila nije ni u kom slučaju da se pokaže nešto novo što sam napisao. Cilj je da se pohvalim veličinom svoje kite, koja se naravno očituje ne u centimetrima kako mnogi vjeruju, već u broju priča koje su ušle u prvih 200 na natječaju "Ekran priče".

Uglavnom, poslo 4 priče. "Što je bit, a što je bat", "Kad bježiš od problema, bježi među sise", "Frankensteinova mlada" i "Smrt ne dovodi do svršetka". Prve 3 prošle, četvrta ne.

Također, volio bih čestitati poštovanom kolegi Debelkurcu na fenomenalnom drugom mjestu. Kurče, svaka ti debljinu iskusila!

Kog zanimaju priče, nek ode na www.iskon.hr i potraži to tamo.
- 23:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.04.2006., petak

A mozda ovo pocnem pisati?

Susjed mi je danas u hodniku rekao da je dobio posao novinara na televiziji.
Ja ne znam zašto pričam s njim. Mi nemamo ništa zajedničko osim zgrade u kojoj živimo. Zar nas suživot na istom katu obvezuje da budemo ljubazni jedan prema drugom?
On me frustrira. Istih smo godina. U svim drugim stvarima on je u povoljnijem položaju od mene. On ima djevojku koja se čini draga. Moja djevojka se ne čini draga, a bogami i nije. On ima roditelje koji mu šalju novce svakog mjeseca. Moji roditelji dođu svakog mjeseca osobno do mene i izraze svoje nezadovoljstvo mojim životom. On čak ima i bolji stan od mog – s njegovog balkana se pruža pogled na cijeli grad, a ja, ja sa svog balkona vidim cjevovodni sustav susjedne zgrade.
Sad ima i posao. Mene zanima kako netko postane novinarom na televiziji? U jednom trenutku on nema posao, u drugom trenutku on ga ima. Što se dogodilo između ta 2 trenutka? Da li je preko veze došao do razgovora za posao? Da li na fakultetu nude poslove? Da li postoje novine u kojima se objavljuju natječaji za takve poslove? Ako da, zašto svi znaju za te novine, a ja ne znam?

- I bili su u komisiji taj neki proćelavi starčić s crnim okruglim naočalama, malo kao Woody Allen – opisivao mi je susjed kasnije, kad sam došao do njega na kavu.
- Kao Woody Allen? – rekoh.
- Da, kao Woody Allen. I bio je neki mlađi, crnokosi u skupom odijelu, s onim modernim naočalama. Znaš, one s malo izvitoperenim rubovima. Znaš na koje mislim?
- Mislim da znam – slegnem ramenima.
- I bio je neki treći, neki nosati, taj je najviše govorio. Jako je artikulirao, vidi se da je novinar i da ima iskustva. I tako, ispitivali su me neka pitanja o fakultetu, o razlozima što se bavim poslom. I, što mi je bilo jako čudno, stalno su me ispitivali nešto o Talijanima.
- O Talijanima? – upitao sam.
- Da, o Talijanima! Tipa «Što mislite o Talijanima?» i «Da li ste ikad bili u dobrim odnosima s nekim Talijanom?». Kao da su htjeli isprovocirati da izrazim neku mržnju prema njima! – nasmijao se susjed. Nasmijao sam se i ja.
- Stvarno svašta! Ajde, da su te pitali neke podatke o Italiji generalno, to bi još bilo logično, ali ovako...
- Zašto bi to bilo logično? – upita susjed.
- Pa... ne znam – odgovorih – Možda ako radiš o nekoj emisiji koja obrađuje Italiju, imalo bi više smisla.
- Neću raditi emisiju koja obrađuje Italiju – odgovori susjed.
- Ah... onda ni to pitanje ne bi imalo smisla – rekoh. Nastade tišina. Susjed pogleda na sat što mu je visio na zidu, a zatim pogleda na sat na ruci.
- Već je pola četiri! Idem se naći sa svojom djevojčicom – reče. Ja se pozdravim s njim i izađem van iz stana. Pola četiri popodne. Bilo je prerano za otići spavati, a prekasno da bih bilo što konkretno započeo raditi tog dana. Na kraju sam otišao vidjeti što ima na televiziji.

- 22:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

01.04.2006., subota

mudrost

Važno je biti iskren,
važno je i imati dobar ten.
- 21:41 - Komentari (20) - Isprintaj - #

24.03.2006., petak

Balkan Ranger?

- Čens! - pljune svježe obrijani momak i odmjeri Čensa pogledom - mogao bi nastradati.
- Da sam ja na tvom mjestu, bih pripazio na to što govorim - upozori ga Čens - Ispod ovog sakoa nosim "glock", od kojeg se nikad ne odvajam.

Čens i momak promatrali su se neko vrijeme. Naposljetku, momak poklekne i padne na zemlju.
- Dobro, pobjedio si, Čens! - protisne momak kroz zube - Iako mnogo piješ i živiš nezdravim životom, ipak si presnažan da bih se ja obračunao s tobom! Predajem se!

Momak je završio u zatvoru. Čens je riješio još jedan slučaj. Čens Noris.
- 23:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.03.2006., srijeda

Altronativac

(izraz iz naslova ukraden od Eugena Vidrica, naravno)

Demokracija je loša
ANARHIJA ANARHIJA
Dinamo Zagreb
IRONIJA IRONIJA
Umjesto da sluhnu narodnjački hit
Poslušat će rađe avangardni shit

Mate Mišo Kovač
SARKAZAM SARKAZAM
Ne vjerujem u Isusa
IKONOKLAZAM
Umjesto da jedu meso i idu u crkvu
Čitaju des - kart - esa i grickaju mrkvu.
- 11:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

10.03.2006., petak

LJUBAV U ZALEĐU - 1. poglavlje

1.
Dan je počeo tmurno i kišovito. Strahovit pljusak okupao je mali gradić Drin iz temelja.
Ovakva jutra je iz dna duše mrzio Darko, nogometaš lokalnog hit – kluba Dinama iz Drina.
Iako su svi očekivali da će se, sukladno svom opsežnom znanju i bistrom umu, posvetiti nekom drugom zanimanju, on se htio baviti samo nogometom, i to baš u Dinamu iz Drina, na poziciji polušpice. Maštao je o tom klubu još kao dječak, a s godinama je ta želja samo rasla. Osjećao je da je stvoren za nogomet.
«Tko nema u glavi, ima u nogama», u šali bi rekao Darko. Ma koliko komplicirani bili odnosi u njegovu životu, na utakmici bi sve to postalo tako jednostavno i nevažno – sve što je tad bilo bitno su bili njih dvadeset dvojica na terenu i jedna okrugla lopta.
Nakon kaljenja u klubovima iz slabije lige, napokon je došao toliko priželjkivani poziv iz Dinama, za probnu utakmicu protiv Kamena iz Benkovaca. Mnogi bi se tad uplašili takve životne prilike koje su tako dugo čekali, no ne i Darko. On je svoju šansu maestralno iskoristio, i od tada je pouzdani prvotimac Dinama iz Drina, pravi kapetan. Sad, kad je imao dvadeset osam godina i postigao već toliko u životu, često bi se sa sjetom u srcu sjetio svog obiteljskog doma u kojem mu nije nedostajalo ni ljubavi ni podrške. Noću bi se do kasnih jutarnjih sati znao pitati kako to da su se njegovi roditelji, Livia i Tony, odvažili krenuti iz malenog sela u gradić Drin, ne poznajući prilike koje nepoznat gradić pruža, s malenim djetetom na putu. Vjerojatno je tu ključnu ulogu odigrala mladenačka zanesenost i sanjarstvo, ali u onoj najpozitivnijoj formi.
Sjetio bi se Darko riječi svog oca koje mu je izrekao na dan kad je igrao prvu utakmicu za Dinamo:
- Sine, mnogi će ti ljudi govoriti da nisi dovoljno dobar i oštar za ovaj sport. Govorit će ti da ćeš se preplašiti, da nisi rođen da budeš pobjednik, i da je najbolje da se prihvatiš čuvanja ovaca. Nemoj nikog slušati! Odi tamo i daj sve od sebe. Ako i pogineš, poginut ćeš muški!
Rekavši te riječi svom sinu, otac mu je dao onaj impuls toliko potreban da u Darku pokrene ono najbolje. Tog dana na terenu nije igrao običan čovjek. Svim prisutnima na stadionu bilo je jasno o kakvu se izvanrednu talentu radi. Darko nikad nije zaboravio koliko su mu njegovi roditelji pomogli u razvoju svog talenta.

Takva sretna razmišljanja znala bi prekinuti njegova majka. Bilo je uvrježeno mišljenje u familiji da bi se ljudi trebali ženiti mladi. Darko je, međutim, već imao 28 godina, a vjenčanja nije bilo na vidiku. Majka, koju je to osobito pogađalo, znala bi često prije jutarnjeg treninga nazvati Darka i početi s ispitivanjem:
- Kad ćeš se ženiti? Što imaš tako dugo čekati? Jel imaš kakvu djevojku? Znam ti ja jednu...
Darku su takvi razgovori bili osobito neugodni. Na jutarnjim treninzima bi mu zbog toga znala pasti koncentracija, što bi opazio njegov trener Mišo, koji je pogrdama i kritikama pokušao dovesti Darka u red. Ipak, pomoći nije bilo sve dok Darko ne bi zaboravio na te brige, uz pomoć prijatelja i kolega iz tima. Oni su ga tješili i ohrabrivali, misleći da su njegove neprilike s djevojkama rezultat urođene stidljivosti.

Istina je, međutim bila drugačija. Darko je bio razmišljao o ženidbi već u svojoj dvadesetoj godini, s predivnom smeđokosom djevojkom Anom. Bila je tako lijepa da nije mogao razaznati je li ljudsko biće ili kakva vila koja mu se spustila s nebesa. Izvrsno su se slagali te savršeno nadopunjavali, imali su odnos koji je bio više nego ljudski, odnos za kojeg Darko nije mogao ni sanjati da može postojati. Zbilja je osjećao da je to – to! Međutim, Ana je završila studij i otišla «trbuhom za kruhom», u Ameriku. Još su se dopisivali, pokušali održavati svoju ljubav, makar oceanom odvojenu, ali nije išlo. Pisma su dolazila sve rjeđe, bila su sve hladnija i formalnija, a na kraju su prestala dolaziti. Čuo je kasnije da se Ana zaljubila u nekog prodavača nekretninama Jessea. Od tog udarca Darko se nije mogao oporaviti. Od tada nije više mogao pogledati djevojku na takav način.

Tog kišovitog dana majka ga je opet zvala i pokušala spojiti s nekakvom Natašom iz njenog susjedstva, što ga je veoma uzrujalo.
- Moraš se naći s tom djevojkom! – kumila ga je majka preko telefona – Ona je mirna, draga, zdrava, nježna i veoma lijepa!
Promatrajući kroz prozor kapljice koje lupkaju o asfalt, osjećao je kao da on pada zajedno s njima i smrskava se o tvrdu zemlju.
- Dobro, naći ću se s njom! – zaurlao je i poklopio slušalicu zadovoljnoj majci. Osjećao je da je taj dan u potpunosti krenuo nakrivo.

- 21:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

09.03.2006., četvrtak

Nove dimenzije u kreativnom stvaranju

Dragi čitaoci,

odlučio sam početi pisati ljubavne romane za Gloriju. Siguran u svoju vanrednu sposobnost da prepoznam Ljubav, te fantastično oko za opažanje najstereotipnijih i najbezveznijih karaktera ove planete, proglašavam ovaj dan dan početkom pisanja svog prvog ljubavnog romana za Gloriju. Zvat će se "Ljubav u zaleđu". To je plagijat? Ah, dobro je krenulo!


- 22:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

16.02.2006., četvrtak

Dragi i drage!

Sretan vam 16.2., međunarodni dan mržnje i prezira!

Ispoljite negativnu energiju prema svojima voljenima i nevoljenima.
Mrzite se u miru.

mad
- 23:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.02.2006., nedjelja

Pas

Nezgodno je piti da zaboravis, a onda imati rupu u pamcenju jer se ne sjecas da li si pio, te shodno tome zaboravio... a samo prisustvo rupe u pamcenju je dokaz da jesi pa je nabolje sve zaboraviti.
Alan se budio 10 minuta. Osjecao je da cuje stvari na drugaciji nacin nego sto cuje inace, kao da su izvori zvuka jako daleko ili jako blizu. A i vrtilo mu se malo u glavi. Kad je uspio izaci iz kreveta, opazio je da su mu u stanu pas mješanac sta laje i vrana sta govori na spanjolskom. Je li nesto propustio od jucer?
Kasnije je vrana sto prica spanjolski nestala, ali je pas ostao. Ostao je i drugog dana, kad se Alan probudio relativno normalan. Posto je pas bio miran a naizgled drag, pustio ga je da zivi tu. Nazvao ga je Žujo.
- 23:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

10.02.2006., petak

Elementi koji kurac znače

Empedoklo se našao u maglovitoj zemlji, i naišao je na jako odbojnog čovjeka, s licem kao u vještice, u crnoj halji i s malobrojnim i neobičnim minijaturnim zubima. Empedokla su prošli srsi, a ovaj čovjek ga je gledao pomalo nezainteresirano. Ne znajući što da radi, Empedoklo je rekao:
- Mislim da su četiri elementa koja su stvorila svijet - zemlja, vatra, voda i zrak!
- Misliš ti kurac - rekao je odbojan čovjek i pljunuo. Njegova je pljuvačka progrizala zemlju, parala zrak. Empedokla su još jednom prošli srsi.
- Eto, to je moje skromno mišljenje - slegnuo je nervozno ramenima.
- Mišljenje ti je za kurac - rekao je odbojan čovjek i opet pljunuo, a pljuvačka je isparila i zacerekala se leteći prema nebu. Empedoklo se tog trenutka okrenuo i počeo bježati, dok nije došao natrag u poznate krajeve. Tad se lagano primirio.

Empedoklo je imao problema sa samopouzdanjem. Iako je potajice volio žene, one nisu voljele njega.

- 22:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Rocky je spičkao Ivana Dragu

Inspektor Larrigan istrazivao je ubojstvo Ivana Dragoa ali nikad nije ulovio ubojicu. Nasao je neke tragove koji su mogli upucivati na nesto, ali ih nije znao povezati. Bilo je 8 milijuna ljudi u New Yorku, a crveni konac i vlas smeđe kose su nudili toliko kreativnih mogucnosti za zapocinjanje istrage da je, ne znajuci gdje da pocne, nije ni poceo. Inspektor Larrigan bio je najgori inspektor na svijetu.

Gospodin Mullin, trgovac u ducanu, imao je problema s matematikom. To je bio neki poremecaj u glavi i, ma koliko slaba mogucnost zbrajanja mozda bila zabavna, njemu nije to bilo smijesno. Problem je bio sto je radio u trgovini. Jednom je Ivan Drago dosao u ducan i kupio banane koje su kostale 2 dolara i 70 centi. Pruzio je novcanicu od 5 dolara, a natrag dobio dolar i pol. Gospodin Mullin bio je najgori trgovac na svijetu.

Fedor Milanov Vojanovič, učitelj engleskog, ruskog i španjolskog, bio je cijelog života uvjeren da se gušter na engleskom kaže "greasy". Mladom Ivanu Dragu je rekao na jednoj lekciji da se gušter kaže "greasy", to je Ivan Drago pamtio neko vrijeme i upotrebljavao kad je bilo potrebno, a to nije bilo često. Fedor Milanov Vojanovič bio je najgori učitelj engleskog na svijetu, a ni predavanje ruskog i španjolskog nije mu najbolje išlo.

Jennifer Jincks, obožavateljica boksača, brzih auta i novaca, obožavala je sve vezano uz muškarce, nadasve je cijenila njihov penis, ali nije ga voljela u svojim ustima. Jednom je poslije jednog od prvih mečeva pušila Ivanu Dragi, ali nije to radila s ljubavlju i uživanjem. Jennifer Jincks bila je najgora pušačica kuraca na svijetu.


Nevezano uz sve to, Ivan Drago bio je običan luzer.
- 21:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Kad bjezis od problema, bjezi medu sise

Oliverov sin zavrsio je na hitnoj jer je u vrticu usmrkao cedevitu i pri tom udario potiljkom u zid. Nije bilo nista opasno.
- Sin ce nam biti narkoman! - zakljucila je Oliverova zena, glasom narikače na sprovodu starorimskog moćnika.
- Mama, sto je to narkoman?
Nakon par trenutaka sutnje, mali reče:
- Mama, ja hocu biti narkoman!

Drugog dana, Oliver nije mogao naci daljinski. Koliko god ga trazio, nekako ga nije bilo. Nije bio ispod jastuka, pokrivaca, na podu, kod televizije. Ni u ladicama, gdje ionako nije trebao biti.
- Sto trazis? - upitala ga je zena.
- Daljinski - reče Oliver.
- Ah - rekla je žena.

Trećeg dana je Oliverova žena, na sinovo oduševljenje, predložila da nabave mačku.

Oliver je procjenio da je sve to dovoljan povod da nađe ljubavnicu. Sisatu.

- 21:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.02.2006., utorak

Frankensteinova mlada

Frankensteinu se mlada nije previse svidala. Imala je frizuru s kojom ni najljepse dive ne bi dobro izgledale. A ona nije bas dobro izgledala, bila je blijeda i neuhranjena. Takve djevojke zahtjevaju energije. On je više htio nekog tko je kao on, da kad opazi da mu neki dio tijela ne radi dobro, da ode kod svog ludog doktora i zamjeni ga. Ludi doktor. Savrsena funkcionalnost tijela. Na tome bi se temeljila dobra veza.

Ipak, mlada ga je zatekla jedne večeri nespremna, uhvatila na prepad, moglo bi se reći, i završio je s njom. A uostalom, što bi se bunio? Nije on neka partija. Ima šarafe koji mu vire iz vrata. Nema baš neki šeretski pogled. Ne isijava pozitivnom energijom - zna to, jer sve životinje bježe kad ga vide. Ima samo mišiće, ali puštanjem proteina u prodaju to svaki drugi mulac danas ima. Pogledao je što ima u rukama i zaključio da nema aduta. Stoga je odlučio držati se mlade dok ga ona želi.

Ispostavilo se na kraju gore nego što je očekivao. Svakog dana mlada je radila frizuru priključivanjem na gradsku mrežu. To je mnogo koštalo. Frankensteinova točka u cirkusu nije mogla to pokriti.
Mlada nije tražila samo električne energije već je, kao što je ranije pretpostavio, i od njega isisavala energiju. Mada je Frankenstein bio kondicijski spreman, nije mogao podnijeti sve prohtjeve koje je mlada stavljala pred njega. Nemir i tjeskoba zbog svih tih stvari također nisu baš puno pomogli, tako da je nekoliko puta Frankenstein čak zakazao na što ga je mlada blijedo pogledala svojim smeđim, mršavim očima. Nije mu ništa rekla, ali je znao da mu predbacuje takve stvari.

Potpuni krah nastupio je kad je došao u ordinaciju svog ludog doktora i zatekao ga kako se drpa s njom na liječničkom stolu.
- Zašto? - upitao je Frankenstein.
- Trebam seks - zaplakala je mlada - a ti mi to ne možeš dati.
- Ti si moj projekt i volim te kao sina - priznao je doktor, titrajući lijevom obrvom - ali kad mi se ponudila, pomislio sam "hej, radio sam i luđe stvari od ovoga".

Sve je to prilično pogodilo Frankensteina, i našao se u nezavidnoj poziciji. Tog dana otišao je u selo i ubio nekoliko seljana, te srušio dva stupa javne rasvjete. Seljani su ga boli vilama, ali nisu imali šta probosti. Palili su ga bakljom, ali bi se vatra brzo ugasila. Te noći zaspao je ljut, razočaran i uvjeren da je njegov život nepovratno upropašten.
Drugog dana ludi doktor je izvadio Frankensteinu mozak i stavio mozak neke sretne osobe. Frankenstein je otvorio kapke i pogledao svijet novim ocima. Sve je bilo tako ruzicasto i lijepo. Vani je lagano padao snijeg. Bio je Bozic.
- 22:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.02.2006., nedjelja

Golf

Posto nije bio vičan plesu te nije pokazivao volju da krene na tečaj, Alanova žena odlučila je naći neki drugi hobi koji bi im ispunio zajedničko vrijeme. Odlučili su krenuti na golf.
Alanu je golf bio poput plesa - uključivao je neke čudne pokrete i stanja uma koja su njemu bila nedostupna. Trebao se namjestiti kao da ima dotičnu palicu za golf u analnom dijelu tijela. Alan je, poput modernog čovjeka, bio evolucijski zaostao pa se nije mogao tako uspravno postaviti. Pogrbljen je stajao nad lopticom, a žena, instruktor i nosač palica su bili poprilično uznemireni zbog toga. Nadalje, trebao se koncentrirati na lopticu. Ali on je krenuo korak dalje - koncentrirao se na rupice na loptici.
Zašto su golf loptice imale te rupice? Zar se ne bi loptica mogla kotrljati i bez njih? Čemu su one doprinosile? Koja je bila razlika u omjeru fizikalnih sila između loptice s rupicama i loptice bez? Alan se koncentrirao na rupicu i pogodio ju. Nije pogodio lopticu, doduše.
Alanova žena tužno je promatrala tog čovjeka za kojeg se udala, nekakvim međuemocionalnim zidom potpuno odvojenog od nje. Što je ona radila s njim? Instruktor joj je kasnije priopćio da joj ne treba takav muškarac, te se ponudio kao, kako sam reče, dostojna zamjena. Alanova žena ostavila ga je na čekanju.
Kasnije te večeri Alan i njegova žena zadnji su put pokušali naći zajedničku aktivnost. Zaključili su da je najbolje posvetiti se seksualnoj razonodi. Sve što je Alan trebao napraviti je pogoditi rupu. Ovo čak nije uključivalo nikakve loptice.
"Barem mu nešto dobro ide", pomislila je Alanova žena kuhajući kasnije kavu, koju Alan sam ne bi znao spremiti. Njihov brak je opet imao smisla.
- 22:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Jura Stublic je odlucio osisati se i otpjevati album posvecen kombinatorici.
Pored ruzne odjece, premrsavog tijela, roknrola, droga, diska i uskih majica, matematika je bila jedina stvar koja nije bila in, ni u jednom momentu. A bilo je tu toliko stvari koje su se mogle voljeti. Brojevi djeljivi sa 5. Umnozak dva prosta broja. Pi koji bi se podijelio, i ne bi bio vise pi.
Jura Stublic je odlucio omatemačiti svoj opus i bacio je digitron da se razbije o beton pločnika, jer je sve računarske operacije već držao u malim prstima obje ruke.
- 01:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Vader je rasjekao zenski spolni organ crvenim svjetlosnim macem. Zena je umrla vristeci u agoniji, a Vader se zabrinuto primio za glavu.
- Droljo? - umiljato je upitao, ali ona mu vise nije odgovorala.

Nezgodno je imati smrtonosno oruzje kao falusni nadomjestak.
- 01:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Rano ujutro probudio sam Alana da mu priopcim nesto vazno.
- Alane - rekao sam gurajuci mu rame ujednacenim pokretima sto ga je trebalo probuditi, a zapravo ga je uljuljkivalo u san - mislim da ne bi trebao promjeniti ime.
- Pasulj će uvijek biti originalan - rekao je Alan, citirajuci dio svog sna.

Alan je drugog dana promjenio ime u Ivan. Upoznao je djevojku po imenu Ivana, ali nisu ostvarili uspjesnu vezu. Imali su previse bratski odnos.
- 01:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #
- Mislis li da je smrtna kazna opravdana? - upitao je Josef K.

- Treba uzeti zakon u svoje ruke - reče Clint Eastwood, s izrazom lica koje je konzumiralo loš pelin.
- Zlocin je lijek. A ja sam lijek. - odgovori Silvester Stalone, naoruzan do fudbalerke.
- Svi smo mrtvi - odgovori Antun Gustav Matoš i pokuša naći rimu na to.

A Zagora zgrabi ogromna lignja i prepolovi na dva jednaka dijela, te ostavi malog Chica bez ljubavnika.

- 00:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak

brainstorman dijalog

- Razmišljaš li o meni?
- Razmišljam da pređem na budizam.
- Zašto?
- Jer je bolje razmišljati o glupostima nego razmišljati džabe.
- 12:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.01.2006., srijeda

Pitanja veceri

Pitanje za zene, bi li izasle van sa svojim ginekologom? I da li bi vjerovale svom ginekologu da ima brkove?

Pitanje za muske: bi li izasli van sa zeninim ginekologom na pivu? I da li bi mu vjerovali?

- 22:46 - Komentari (13) - Isprintaj - #

12.01.2006., četvrtak

OZBILJNA ZENA

(kaze google da je ovo portret neke ozbiljne zene... a i da bude nesto lijepo na ovom blogu)

OZBILJNA ZENA

Čim sam ju vidio, samu na parkiralištu, opazio sam kod nje nekoliko stvari koje bi mi mogle smetati. Kao prvo, imala je previše ruža na usnama. Nisam htio zamisliti njene usne na mojima, neizbježan je bio taj odvratni okus u ustima i neizbrisiv trag vodootporne šminke. Takve sitnice mogu sve upropastiti. I išla je prema autu s ključevima. Izbjegavao sam žene što voze. Stari mi je često govorio da će me žene jednog dana koštati glave, a žene za volanom su imale u rukama dobar način baš da to naprave. Jedan tik živčane žene i ode sve u pizdu materinu. Nisam si htio priuštiti takvo što.
Uglavnom, kad sam vidio tu prenašminkanu vozačicu tog popodneva, već sam u glavi vidio propast naše moguće veze i propast mog života. Skepsa na prvi pogled.

Došao sam i, ne znavši kako razbiti led, naslonio sam se na njen auto. Auto je na prvi dodir moje ruke upalio svijetla, počeo trubiti i pištati.
- Šta vam je, čovječe? – upitala me šokirano. Iskrivio sam usne u usiljen osmijeh.
- Mislio sam, da biste me mogli povesti, ako nije problem – rekao sam. Zvučao sam sam sebi kao kakav mafijaš. Švercer droge što će ju odvesti van grada, upucati i baciti u prtljažnik. Ona se prijazno nasmiješila i rekla da može. Čudna žena.

Ušao sam u auto. Mekana sjedala, a i mislim da je auto bio dobar. Ona upali auto i krene.
- Dobro voziš – rekao sam, nakon par minuta.
- Naravno – rekla je, šeretski se smješeći – Ja sam ozbiljna žena!
- U to ne sumnjam – rekao sam. Ona me zbunjeno pogledala. Nakon nekoliko trenutaka, rekla je:
- Trebaš nešto popiti.
- Definitivno – složio sam se.
Zaustavili smo se ubrzo kraj neke zgrade.
- Tu živim – rekla je. Slegnuo sam ramenima.
- Pa, hvala na vožnji. Valjda ja sad idem... – rekao sam. Ona me opet zbunjeno pogledala.
- Pa prvo idemo popiti ono piće što sam rekla!
- Ah... a to je bio poziv?
- Pa što si ti mislio?
- Ja sam mislio da je to dijagnoza.
Ona me opet zbunjeno pogledala.
- Ti si čudan – rekla je – Hajde, idemo.

Ja sam se izvalio na njeni skliski, kožnati kauč, a ona je otišla po cugu. Riba je imala dobar stan, velik.
Donijela je viski i pustila neku muziku.
- Šta je to?
- Ovo? Ovo ti je Tom Waits. On ti je super.
Osluhnuo sam te čudne zvukove što su izlazili iz zvučnika.
- Zvuči kao da puši šteku Drine na dan. Bez filtera.
- Pa, mislim i da puši.
- Nije mu baš to zdravo
- Jel to dijagnoza? – upitala je, sa drskim cerekom na faci. Uzeo sam čašicu viskija što mi je natočila, naiskap ju popio i rekao:
- Jebeš Toma Waitsa!

Grudnjak se te večeri otkopčao na meki dodir i čarobnu riječ. Kondom se otvorio i navukao u sekundi. U ključnom trenutku ona me nije pogledala kao dijete kojem su uzeli vrećicu smokija. Gledala me milo. Kraj toliko mogućnosti da nešto krene krivo, a te večeri je baš bila ta mogućnost po kojoj je sve išlo dobro.

Tako sam te noći izgubio glavu za ženom za volanom.

- 00:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Pomirenje s kozmosom



Cudno mi je praviti se lud sad kad znam da mi ljudi koje poznam citaju blog, ali sta cu ja, ne mogu si pomoci.

Uglavnom, u zadnje dane sam opazio povecanu kolicinu nervoznih pokreta u sebe te povremene glavobolje i trzaje u lijevom oku. Prvo mi nije bilo sasvim bistro sta je to, ali sad vidim da je stvar jasna ko dan - ogromne sile kozmosa nesto traze od mene. Neki kurac dugujem. Da li sam u proslom zivotu kockao protiv nekih vragova pa umro prije nego sam vratio dug, ja ne znam, ali ostaje cinjenicno stanje da me netko iz tog kozmosa jebe u zdrav mozak, a postoje 2 nacina da to sredim:

Prvi nacin je interdimenzionalni - intergalakticki rat s andelima i vragovima.
Drugi nacin je da napisem nesto od cega ce mi biti laksi pritisak. Ne znam zasto pisanje ne previse vrijednog kiseliša smiruje sav taj grom i pakao, ali sam jos prije slucajno shvatio da to radi.

Uglavnom, posto za prvi nacin nemam sredstva i tehnologiju, ja cu se odvaziti na drugi nacin. Reciklirat cu neko smece koje imam otprije i - mirna Bosna!

- 00:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.12.2005., četvrtak

"Tko i Sto": POVRATAK U GRAD

1) Oprostaj od farme

Sunce je sjalo isprano zutom bojom, a nebo je bilo plavo i praznjikavo. Nas junak Alen izasao je iz kuce i krenuo prema kokosinjcu. Zadnji dan na selu i zadnji zadatak - skupiti jaja. Da obavi jos to i onda moze sve poslati u vrazju mater.

Kokosi su se vrzmale okolo i tiho kokodakale dok pijetao kao da se vrtio stalno oko iste tocke, tocno na sredini prostorije. Kad je Alen usao, kokosi su se razbjezale, a pijetao je stao, uvukao glavu u vrat i pogledao Alena pogledom koji rusi drvene zidove kokosinjca. Alenove oci i podocnjaci bili su uprti u pijetla.
Alena je sama ideja pijetla kao zivotinje izrazito zivcirala. Glupa zivotinja sto sevi, dernja se u rano jutro i bahata je - nema tu one nekakve prirodne nepravde koja sjebe svaku drugu zivu vestu. To nije u redu ili je pak to jedino u redu, a sve ostalo nije. U svakom slucaju, koncept pijetla je nesto sasvim suprotno od Alenove prirode i filozofije, te iz njegova gledista nesto sasvim neprihvatljivo.
Ovaj posebni pijetao, crnog perja, sa sivim perjem na vratu, ogromnom krijestom i "gacama", utjelovljivao je sve ono sto je Alena zivciralo, a i tome je pridodao neku svoju iritantnu crtu, nekakav faktor X. Sto je cinilo taj faktor X - raspored perja na krilu ili posebna nijansa boje ociju - to ne bi razuman covjek mogao definirati, ipak taj faktor je pijetlu bio neophodan da bi mogao osobi dignuti tlak i uzavrjeti krv. Alen i savrseno iritantni pijetao su se zamrzili na prvi pogled i to je trajalo kroz sva tri mjeseca, nesmanjenim intenzitetom. Verbalni obracun za vruceg popodneva, obracun krilima kod kapije kokosinjca, vrijedanje na kisi... sve se to skupilo na taj zadnji dan. Ovo je bio konacni obracun. Sad ce se saznati tko je glavni, a tko je govno. Alenove oci i podocnjaci bili su uprti u njega.
Sto ta prokleta zivotinja uopce hoce? Ima hrpu zenki na kojima se izdrkava. Ima pravo urlikati u rano jutro. Ima pravo biti bahata preko svake mjere. A sad zeli sacuvati i neka bezvezna jaja koja ionako kokosi svako malo iznesu? E ne moze! Alen je prije 3 mjeseca dosao na selo naci mir, a nasao je hrpu dosadnog posla i odvratnu zivotinju koja je zivjela zivotom kojeg je i on htio zivjeti. Ispao je gubitik pred samim sobom, ispao je gubitnik u usporedbi s pijetlom. Jaja su bila jos jedina sansa da pokaze tom pijetlu tko je tu gazda. Tog se Alen nije namjeravao odreci.

Alen je elegantno prosao kraj pijetla koji je ostao ukopan na mjestu. Trijumf je bio tako blizu! Kokos nesilica se na dodir Alenove ruke raskokodakala.
- Mrs, pizda ti materina! - uzviknuo je Alen, primio kokos i bacio je sa strane... nije bilo jaja. Kokosi su pocele veselo kokodakati.
Otisao je do druge kokosi i dignuo je. Opet nista. Kokosi su veselo kokodakale, a jedna purica s dvorista je proizvela zvuk pijanog debila sto se smije.
Otisao je do zadnje kokosi. Ispod nje takoder nista. Raspašoj u kokosinjcu! Kokosi digle graju i kokodacu, pijetao uvlaci i izvlaci vrat kao jack - in - the box, a Alen, ponizen i potpuno porazen, odlazi iz kokosinjca. Kokosi nisu nesle jaja, a zacijelo ni krave nisu davale mlijeka, vinova loza nije rodila plodom, cvijece nije cvjetalo - i Alenu se pricini da je cijeli svijet na jedan trenutak prestao funkcionirati samo da bi mu se mogao smijati.

2) Oprostaj od strica

Stric je rekao Alenu da ce ga odvesti do kolodvora u obliznjem gradicu, svojim sivim autom sa sivim sjedalima i sivim volanom. Jedino sto nije bilo sivo u autu bilo je dvadesetak mirisa za auto, u obliku zutih, plavih i zelenih borića. Voznja s Alenovim stricem bila je kao ti mirisi - nije to lose prvih par minuta, ali poslije postane nepodnosljivo.
Stric i Alen su se vozili i sutili do prvog semafora na kojem je bilo crveno. Stric je zakocio i, nemajuci pametnijeg posla, progovorio:
- Mislio si da je selo zajebancija, a?
- Nisam mislio da je selo zajebancija, striče! - obrani se Alen.
- Jašta da nije! - otpuhnu stric - Dobro da si došao i malo probao kako se tute radi. Od sela ti ocvrsne tijelo i duh!
Alen nista ne odgovori pa stric nakon par sekundi opet reče:
- Jašta, ti si još premlad pa tog još nisi svjestan, ali s godinama ćeš naučiti cijeniti ovo... iskustvo.
To je bio kraj razgovora. Na kolodvoru su nasli Alenov bus, ostavili kofere unutra, oprostili se, izljubili, Ante je obecao pozdraviti roditelje, a onda je Alen otisao u bus i nasao svoje mjesto.

3) Ponovni susret sa zenskim bicem

- Ti sjedis na 38? - upitala ga je neka djevojka. Alen ju je pogledao. Bila je njegovih godina. Imala je nekako zategnuto lice, kao da se jako puno zivcira u zivotu.
- Da - reče Alen. Djevojka se nasmiješi. Imala je prevelike zube, opazi Alen.
- Ja sam 37. Posto cemo se sad oko 4 sata voziti u busu, da se predstavim! Ja sam Tanja!
Alen je prestravljeno pogledao s kim ce biti tih cetiri sata, i zakljucio je da 3 usamljena mjeseca na selu na kraju svijeta nisu uspjela ubiti njegove kriterije. Sjeti se kako je jednog dana dosao neki stricev prijatelj na casicu rakije. Nakon negdje trece rakije okrenuo se prema Alenu:
- I decko, kako curice?
Alen je slegnuo ramenima i blijedo se nasmijesio:
- Koje cure? Tu ih i nema bas...
- Auuuf! - zabrinuto je uzdahnuo stricev prijatelj i odmahnuo glavom - Lose ti je to, momče, lo - še! Bio sam čitao u strucnoj literaturi da, kad pastir ili čoban puno vremena provodi sa zivotinjama, kad ih gleda dok imaju snošaj, a u isto vrijeme bas ne prica s curama, onda moze on, kazu normalna stvar, moze on, je li, pozeljeti spavati s tom nekom zivotinjom. Ovcom ili patkom, je li!
Sve je to popratio Alenov stric ozbiljnim kimanjem glave.
- Jos nisam pozelio spavati s ovcom, gospodine! - nasmije se Alen.
- Ni nemoj! - upozori ga stricev prijatelj kaziprstom - Uhvati neku djevojcicu, odvedi ju na ples, je li, i tako to, ali sa zivotinjama - ni u ludilu!
Dalje je nastavio pricati o svojoj zeni, o ljubavnicama, kako zene vole uniforme, kako s godinama kriteriji padaju i, najvaznije - kako nije pametno spavati sa zenom bez kabanice! Zanimljiva vecer na selu.
Alena je Tanja pomalo podsjecala na konju. Kao sto je vec spomenuto, on nije pozelio spavati sa zivotinjama.
- Sta slusas? - rece Tanja. Njezine rijeci ga kao udarac prekinu u razmisljanju.
- Pa sta ja znam - rece Alen - Tako, sve ti ja pomalo slusam, ne volim bas tehno, ali ono, inace sve, pa i tehno mogu prozvakati.
Tanja kimne glavom. Nastane tisina od kojih pola minute.
- A ti? - upita Alen.
- Pa, ja ti volim narodnu glazbu - rece Tanja i nastavi - Znas, ima nesto u tome zivotnog, neceg u cemu se mozes prepoznati, sto mozes osjetiti. To je prava stvar.
- Aha - kimne Alen glavom - ali ne mislis li mozda da su sve te pjesme nekako... kako da kazem... iste?
- Pa da, pomalo slice - slozi se Tanja - ali tako ti je to, takav je zivot. Zivot zna ponekad biti takav, svaki dan ti se cini isti, ali trebas pogledati u dubinu, naci ono nesto duse u tom zivotu...

Svaki put kad je Tanja pocinjala pricati, pocela bi nekako naglo, kao da poteže noz. I neke rijeci je pricala jako glasno, neke jako tiho, ali ne onako da naglasi neke stvari ili s nekom drugom namjerom, vec sasvim slucajno. Zbog tog ju je bilo jako tesko pratiti, a opet s druge strane ju je zbog tog bilo nemoguce ignorirati. Srecom, razgovor s Tanjom je bio takav da je iziskivao minimum napora od Alena. Dovoljno je bilo da kima glavom i, kad nastane tisina na jednu sekundu, kaze "da" ili "a to ti je tako".
Jos je jedna stvar bila fascinantna kod Tanje. Koliko je shvatio po onim glasnim rijecima sto ih je izgovarala, teme Tanjinog monologa varirale su u fantasticnom rasponu, i to nekako ovako: jednostavan zivot, monotonost zivota, dress code na poslu, kako dolcevita stoji muskarcu, svijet koji postaje sve besramniji, njena susjeda sto ima kcer koja je zatrudnila, skupoća pelena, losa kvaliteta danasnjih proizvoda opcenito...
Alena je to jos dodatno zbunjivalo jer ne bi bas opazio trenutak kad bi se tema promjenila, ali srecom to nije zahtjevalo mijenjanje odgovora: da. A to ti je tako. Da. A to ti je tako...

Tanja mu je platila kavu u restoranu u kojem su stali. Tamo mu je rekla kako zivi kod decka. Nije bas najzgodniji na svijetu, i u pocetku ju je dosta nervirao, a i nisu se dobro razumjeli jer ona je iz Zagreba, a on iz Zadra a to su razliciti mentaliteti. Ipak, nakon prve faze upoznavanja on se poceo vise truditi, vodio ju je van, kupovao cokoladu i na kraju su se zaljubili.
- A ti? - rece ona - Imas li ti curu?
- Pa, nemam bas... ne, nemam - prizna Alen. Tanja sokirano cikne:
- Pa kako?! Ti si tako zgodan mladic, iskren, pristojan, a vidi se da si dobar u duši! Ti bi mogao imati curu koju god poželiš! Pa kako to, kako?
- Vjerojatno nemam sreće - blijedo se nasmije Alen.
- Da, to je to! - složi se Tanja - Tko zna na kakve si žene naletio! Čuvaj se ti žena, ima nas takvih da stvarno muškarac poludi! Pazi da se ne zaljubiš u kakvu s kojom je cijeli grad spavao, takve upropaste muškarca! Samo gledaj da je lijepa i poštena!
- Jasno! - složi se Alen.

Ostatak puta Tanja je prospavala. U snu je bila rekla nešto tipa "pazi na vazu". Probudila se kod Karlovca. Prije ulaska u grad pitala je Alena broj telefona. Alen se prestravio. Na trenutak je pomislio da joj da stričev broj. Ipak joj na kraju da svoj pravi broj.

4) Ponovni susret sa gradom

Jednom je bio sanjao da radi u inozemstvu, u Svedskoj ili tako negdje, i da se vraca kuci. Kad je dosao natrag, saznao je da su srusili Cibonin toranj i izgradili Eiffelov toranj na tom mjestu. Glupa ideja, ali u snu je to super izgledalo.
U stvarnosti, nista se posebno nije promjenilo. Obnovili su cestu kod Autobusnog kolodvora, to je sve.
Roditelji su dosli po njega. Ceremonija doceka, bla bla, pozdravio ih stric, u gradu nista novo.

I voze se doma, i stanu kod jednog semafora. Neki tip stoji pred zgradom i vice na nju, a ljudi prolaze kraj njega i cudno ga gledaju. Ako osoba puno vremena provodi u gradu a u isto vrijeme ne prica bas sa ljudima - da li se pozeli druziti sa zgradama? I nasmije se Alen jer, iako nije pronasao taj neki mir, pogleda on sve to okolo i bude mu jasno da ga nitko nije nasao. I bude mu lakse, jer lakse je biti ludak medu ludacima. I kad bi covjek pogledao kroz sve one naslage smoga, kao da se i sunce nasmijalo!
- 21:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

23.12.2005., petak

AKCIJA "DAJTE PICKE"

Kolega Hybrid me lijepo zamolio da potpomognem njegovu akciju pa to i radim. Pun opis akcije imate na njegovom blogu, a ja cu ovdje u kratkim crtama:
Hybrid zeli napraviti pozadinu svog bloga od slika zenskih spolnih organa (picaka, jelte) blogerica. Da bi to napravio, vi drage citateljice trebate:
a) slikati svoj zenski spolni organ
b) uploadati ga na internet
c) poslati ga na mail somehow2me@yahoo.com

Ne morate davati identitet, vas anonimni pridonos ce biti dovoljan.
Rezultati ove akcije ne idu u nikakve humanitarne svrhe. Tome unatoc, sudjelujte! (ja bih, da sam zensko)
- 18:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.12.2005., srijeda

!

Ja i alter ego moje bivse inkarnacije po imenu "Tko i Sto" odlucili smo napisati zbirku prica. Zvat ce se "Konceptualna zbirka" ili "Manifestalna zbirka", odlucit cemo nakon analize dubine navedenih pojmova. Dubina. Sto dublje, to bolje. Yes. I da, tu cu ih ja stavljati
No, vidjet cete uskoro. Stay tuned.
- 10:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

18.12.2005., nedjelja

Sid vs. Ultar*

Glumim kao Pippo Inzaghi.
Bacam se po šesnaestercu i tražim penal.
Cijelo vrijeme loše igram jer ne znam bolje,
A onda imam sreće
i zabijem u devedesetčetvrtoj minuti.

Imam takta kao promašeni dirigent,
Forte, presto, lento u svakom krivom trenutku.
Crna mačka mi sjedi na dnu šolje,
A ja imam sreće,
Pogleda me i kaže da već jednom ušutim.

Sinhronizirani smo kao japanski crtići,
Hoću se baciti s nje i reći da me faulirala,
"Sudija, reci joj da su sve žene drolje"
Ali ja imam sreće,
I ona ima sreće,

I dva začudo sretna indigo djeteta imaju sreće
Te jebu svim Ultarima ovog svijeta
Majku.



* Ultar - neprijatelj indigo djece, nimalo napredan stvor
- 23:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.12.2005., utorak

posveceno frustriranim pickastim jadnim seronjama sto su dokaz da evolucija ne postoji

Ne, ne mislim na vas ljude sto ostavljaju komentare. I ovo nije fikcija.

Postoji u svijetu jedan termin sto se zove drzava. Drzava je jedno tijelo sto ima svoje zakone i prava za gradane, i koje se brine da se ti zakoni i prava provode. Ja sam u drzavi Hrvatskoj, roden tamo igrom slucaja i zivim u Zagrebu, gradu koji i nije tako los.

Postoji velik broj ljudi koji se, iz nekog meni neobjasnjivog razloga (ili razloga kojeg znam, a kojeg se ne usudujem pretpostaviti), uzasno ponose cinjenicom da su se eto, igrom slucaja, rodili u Hrvatskoj. Povrh tog ponosa, postoje takoder i neke osobe unutar te skupine koje, iz nekog jos neobjasnjivijeg razloga, smatraju da su osobe koje su, onom istom igrom slucaja, rodene u drzavi pored nase, nasi smrtni neprijatelji.
Te osobe takoder imaju fuzzy logic u glavi koja glasi "Tko nije s nama, taj je protiv nas".

Ja sam svjestan da postoje ovakvi primitivni ljudi u svijetu, ali nekako tim nekim obrambenih mehanizmima pokusavam to prihvatiti i pokusavam prihvatiti svijet (i grad) u kojem zivim, te pokusavam smatrati da takve osobe treba zaliti jer imaju nekih svojih psiholoskih problema i frustracija. I to stvarno je istina. Ipak, svaki put kad se u praksi susretnem s nekom takvom agresivnom osobom, ja dodem do zakljucka da jednostavno na planeti postoje ljudi kojima treba sprasiti metak u glavu.

Konkretno, ono sto se dogodilo je da sam u tramvaju pricao s prijateljicom s kojom bih trebao uskoro u organizaciji jedne vannastavne grupe otici u Beograd. I usred razgovora upadne neki TIP okruzen cetvoricom TIPOVA i kaze otprilike ovako nesto:
"Hoces li ti vec prestat jednom blebetat o Beogradu?! Odi tamo zivjet ako ti je tako dobar, picka ti materina! Seljacino!" i nastavi blentavo piljiti u mene. Nije izgledao kao neka neinteligentna masa sala, zalosno je sto je izgledao kao sasvim normalna osoba i zalosno je sto je ovaj jebeni grad pun takvih normalnih osoba koje sjede u tramvaju i sute, zive po nekoj bolnoj sabloni i sute, jedu i sute i gomilaju frustracije koje onda usmjeruju na one slucajne karakteristike kod ljudi. Tipa, "Srbi - lose", i tako to. Puno je lakse razlog svog nezadovoljavajuceg zivota naci u Srbima nego pogledati na neke stvari u svom zivotu. Jasno da sam htio stjerati u picku materinu doticnu osobu, reci mu da si svojoj hrvatskoj / srpskoj / islandskoj majci kaze da je seljacina i nek mi se ne petlja u razgovor s uvredama. Jasno da to nisam rekao, jer je gospodin bio jaci od mene i jer je bio okruzen cetvoricom ljudi koji su jaci od mene. A ja ne mogu zdravim razumom izlijeciti neciji bolestan um. Kako takvom covjeku objasniti da ne moras ponizavati druge gradove da bi dokazao da volis svoj grad? Da ne moras ponizavati ljude druge narodnosti da bi volio svoju narodnost? Da ne moras ponizavati druge ljude da bi volio sebe? Zalosna je cinjenica da postoji jako velik broj takvih frustriranih i ogranicenih ljudi, ali ono sto je meni jos zalosnije je da zbog takvih ljudi osoba poput mene i poput mojih prijatelja koji nemaju tih jebenih predrasuda moze tako lagano najebati. Sad sam imao srece i naletio na osobu koja mi je samo psovala mater i nazvala me seljacinom, a jako je moguce da drugi put naletim na nekog tko ce doci i upucati me. To je jebeno tuzno. I zato ne zalim osobe koje imaju te neke dublje frustracije i koje zbog neprilagodbe zivotu moraju ovako iskaljavati taj svoj bijes. Smatram da takve ljude treba zatvoriti u raketu i poslati neku galaksiju u tri picke materine udaljenu od Zemlje.


- 21:56 - Komentari (19) - Isprintaj - #

bozicna prica, novo

- Mene je strah tog Bozica - pricao sam Janji dok smo lezali u hotelu - Znas li ti koliko je to ljudi zajebalo? Sva siromasna djeca sto nisu dobivala nikakav poklon za Bozic danas su manijaci sto rade kao ludaci i mlate pare. Jadni ljudi.
- Ne znam - slegnula je ramenima i zamahala cikom cigarete - Ja vjerujem u nekakvu magiju kod Bozica. Jednom sam tocno na Badnjak upoznala savrsenog tipa. Zgodan, sav smijesan i volio je stvari sto ih ja volim. Ali ne da ih je volio i bio onako gej ili kao prijatelj, nego ih je volio a opet me napaljivao. Razumijes sto ti hocu reci?
- Mislim da da - rekao sam nakon krace pauze.
- Silno je volio djecu i imao je stalni posao. Rekao je da radi kao pedagog.
- To je lijepo - rekao sam.
- Kad je Bozic prosao - nastavila je pricati - ta magija je prosla. Nije se vise javljao. Zvala sam ga doma, i javio se netko drugi. Rekao je da sam vec treca zena sto zove i koja ga trazi. Odselio se. I taj tip mi je rekao da mu je prodao stan koji je potpuno u kurcu. Bez instalacija i grijanja i icega. A taj njegov posao - radio je kao djed mraz u ducanu. Pedagog!
Slegnuo sam ramenima.
- To ti je tak - zakljucio sam.

Culi smo kucanje na vratima. Janja je ugasila cigaret i zamahala rukama, da otjera dim. Otvorio sam vrata. To je bio neki tip za kojeg sam iz videnja znao da je iz hotela, ali nisam ga poznavao.
- People! People! - uzbudeno je rekao - Come quick! You must help me!

Janja i ja smo krenuli gore. Palo mi je u jednom trenutku na pamet da nas sigurno misli odvuci u sobu i tamo, ne znam, opljackati, silovati, ubiti. Kad smo dosli gore, pokazao je na ogledalo. Na njemu je bilo nesto pjene za brijanje.
- Do you see? Do you see? - tip je pokazivao na pjenu.
- What about it? - upitao sam.
- Jesus! - rekao je.
Pogledao sam pjenu pazljivije. Pa, zaista, kad bi covjek pazljivije pogledao, vidio bi Isusovo lice.
- Vidis ti Isusa ovdje? - pitao sam Janju i pokazao joj tragove Isusove face.
- Znaš, jednom sam vidjela u novinama kako su znanstvenici rekonstuirali Isusovo lice - rekla je - Stvarno nema veze s onom tipicnom slikom sto svi mislimo da Isus izgleda.
- Ma da? - rekao sam, a onda se okrenuo prema strancu - Well, it looks like Jesus, a little bit. How did that come on the mirror?
- I wanted to shave and accidentaly... you know... - pokazivao je rukama kako mu je ispala pjena iz ruke. Onda se opet zabuljio u pjenu. Janja i ja smo zakljucili da nas vise ne treba pa smo se vratili u sobu. Usli smo u sobu i poceli se ljubiti. Prvo nam je bilo cudno, ali onda smo se uzivili i poceli skidati. Kad je vidjela da ispod hlaca imam bokserice s uzorkom djeda mraza, podivljala je. Sevili smo se dok je vani padao snijeg, a ljudi hodali s blesavim cerekom na licu, i bilo je dobro.
- 16:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.12.2005., srijeda

ja cu pokupiti smece a ti imaj malo takta

ja cu pokupiti smece
a ti da pripazis na rjecnik
pazi kako se odnosis spram ljudi
paznja je pola zdravlja

ja cu ispricati vic
a ti ne kvari atmosferu
ne vibriraj disonantnim tonovima
disonanca se ne probavlja

ja cu tipkat tvoje rijeci
a ti budi cesce u dobru raspolozenju
ne budi se tako negativan
negativnost se na glupost nastavlja

ja cu odgovarati na pitanja
samo se ti pitanjima ne zamaraj
nikad ti to nije islo
pusti mene da se na te prozivke javljam
- 00:05 - Komentari (14) - Isprintaj - #

28.11.2005., ponedjeljak

citanje

"kad?" - u cetvrtak 1.12. u 21 sat
"di?" - u kaficu itd - a. Ako sad netko fula i ode u recimo sc, nisam ja kriv.
"sta cu citat?" - a ove neke stare price, mozda napisem nesto novo mada sumnjam.
"oce jos ko citat?" - valjda
"vau, pa ovo zvuci super, koliko je ulaznica?" - vjerovali ili ne, besplatno je!

pa ono, kom se da nek dode
- 16:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

20.11.2005., nedjelja

zena sa kamiondzijskim sendvicem

kolega i ja smo se dogovorili da cemo obraditi temu u naslovu, on u poeziji a ja u prozi. posto od naprostog detalja `zena sa kamiondzijskim sendvicem` zasad ne dobivam inspiraciju za pricu, ja cu napisati neki kao esej na to pa cemo poslije vidjeti. zvjezdicama cu oznaciti dijelove koji nisu dio eseja nego su samo preseravanje (heh, ovu foru sa zvjezdicom sam ukrao lebu, samo da se zna). no, esej:

ZENA SA KAMIONDZIJSKIM SENDVICOM

Definicije pojmova:
zena - ljudska bica sa zenskim reproduktivnim organom, vaginom. *Dostupne u svim boljim diskotekama*

kamiondzijski sendvic - sendvic sa debelim slojem salame i dovoljno velik da moras bas jako razjapiti usta da ga pojedes

Povod pisanja :
Jucer je frendica kolegi (u daljnjem tekstu arepo) i meni objasnjavala kako je bila s deckom i kako je u jednom trenutku decko izvadio kamiondzijski sendvic te rekao nesto tipa "ja ovo ne mogu pojesti" na sto je ona rekla "pa dobro, ja cu". Razlog sto je ona ovo nama pisala je bilo nesto tipa da je pola sadrzaja sendvica ispalo van, ali to nije vazno. Cim je ona spomenula da je jela kamiondzijski sendvic, arepo i ja smo poceli odusevljeno ječati dok je arepo rekao "dok si to jela, on te gledao kao bozicu!". sto je istina. onda smo ju obasipali laudama i obavezali se da cemo napisati nesto u cast tome. eto povoda!

Razlog pisanja:
2 su sata ujutro i meni se sad pise. inace u zadnje vrijeme funkcioniram tako da cijeli dan zagrijavam i palim mozak da bi mi do noci bio spreman za razmisljanje. a kad je vrijeme da razmisljam, e onda idem spavati. no pa dobro, sad je subota navecer i ne spava mi se. pise mi se. inace u ovakvom stanju uma saljem poruke nekim ljudima, ali u ovom trenu nemam novaca na mobitelu i mislim da mi ne bi bas sve stalo u 160 znakova. I da, mislim da ce mi kad napisem ovo biti malo lakse opcenito. Lately se mnogo zivciram i napet sam, te ne pisem. Treba mi malo da poludim.


Obrada teme:

Sad se ja pravim kao da znam sta pricam i o cemu cu pisati. Mislim da je vazno prvo napomenuti zasto je super kad cura jede kamiondzijski sendvic. Dakle, mislim da postoji mnogo zena kojima ego to ne bi dozvolio. One misle da, kad razjape usta zbog sendvica, upropastavaju svoj damski imidz te da ispadaju obicne seljancure. Jasna stvar je da su u krivu te da imaju problema s egom. Zensko koje uspije "ispasti seljancura" i nemati problema sa samopouzdanjem nakon toga zasluzuje svaki respekt. To je jedan razlog.

Dakako, postoji i aspekt zasto je bas u ocima tog tipa ona sada super - sendvic postize tu emociju jer je jednostavan simbol. Naime, jako je tesko izazvati emociju u nekome naprostim apstraktnim sranjima. Tipa, kad imas curu u glavi, onda nemas u mozgu neku nakupinu epiteta "lijepa", "duhovita", "pametna", "sisata" nego imas neku sliku po kojoj ti je ta cura posebna. Lijepa, duhovita, pametna, sisata? Pa kad bi tip sad isao (suvise) razmisljati, zakljucio bi da zna puno cura koje su lijepe, duhovite, pametne i sisate. Medutim, kad se tip sjeti slike svoje cure koja jede taj kamiondzijski sendvic, ta obicna banalnost uspije objediniti sve ove kvalitete i ujedno dati nekakvu posebnost curi. Sitnice su te koje izazivaju emocije i vode do neceg generalnog. Cure koje su se meni svidale su, koja slucajnost, bile sisate, pametne te duhovite, ali jebi ga, ja u slici imam glavu a. kako mi salje sliku svojih gej tenisica i kako se duri kad na joyevom testu ispadne kucanica, imam sliku e. koja me zbari i jos mi plati pivu i tako. To je meni onda lijepo, kad se toga sjetim. I one su mi lijepe. Jasno, ove sitnice su samo sitni dijelovi nekog mozaika (bum, koji je ovo kliše :)) kojeg treba slagati duze vrijeme.

Ima jos jedan, a mislim da je to zadnji, aspekt zasto je to s kamiondzijskim sendvicem super. Naime, to je super jer je frendica to napravila - slucajno. Ona nije uzela sendvic s namjerom da zadivi decka ili da napravi bilo kakvu impresiju na njega nego ga je uzela jer je bila gladna. Dojam koji je napravio je bio cista slucajnost, te mislim da njoj uopce nije jasno zasto smo arepo i ja skvičali. A sve sjajne stvari koje netko napravi, sve mi se cini, su slucajne i autor istih nije uopce toga svjestan. Svi mi ucimo da je Newtonu pala jabuka na glavu, da je on rekao "heureka!" i objasnio gravitaciju. Ja pak mislim da je njemu pala ta ideja s gravitacijom na pamet, ali da nije odmah zakljucio kako je upravo otkrio tajnu svemira nego je sutio. smatrali bi ga ludim da je samo tako to pricao. postoji sila u sredistu zemlje koja sve privlaci? jea rajt. newton je sigurno bio nesiguran u to sto je mislio, zato sto svijet nekad zna biti tako razumljivo i jednostavno mjesto, a nekad prkosi svim zakonima logike i fizike. priroda i cjelokupno ljudsko drustvo se znaju u trenutku mijenjati samo da bi nekog zajebali. ali hvala bogu na slucajnostima. slucajnosti i nesvjesne radnje stvaraju sliku o nama. ja osobno ne mogu kontrolirati svoj imidz. super sam nekim ljudima a da nemam pojma sto sam to konkretno napravio da im budem super, te se cak nisam ni trudio. s druge strane, ne vole me ljudi s kojima sam nastojao ostati barem u konkretnim odnosima. mislim da jednostavno covjek nije sposoban da kontrolira te stvari, a neka karma (ili koji vec kurac), koja se pali kad ne razmisljamo na to, to savrseno radi. cudno je to.

zakljucak :
uglavnom, da rezimiram ove bljezgarije koje sam pisao, zene s kamiondzijskim sendvicem su zakon jer nemaju problema s egom, jer su posebne i jer se ne trude biti nesto sto nisu (tj. prirodne su). zato prijo, ako ovo citas, zivjela ti meni! ;)



- 01:43 - Komentari (11) - Isprintaj - #

10.11.2005., četvrtak

treće lice

žaklina govori o sebi u trećem licu
i ona je alkoholičar.
kad nije u mogućnosti da pije,
onda vodi ljubav sa sakatim patuljcima.

pokušao sam ju povaliti
ona je rekla: "žaklina te neće"
njoj je doživljaj kad joj se vrti u glavi,
ona se ljubi s rakijom.

žaklina je sjajna i zabavna osoba,
ali ne funkcionira u ovom svijetu.
ima zdravstvenih problema
i ne pere se često.

ona mi se jednom izbeljila,
probao sam je poljubiti, nije htjela.
njoj je super osjetiti leptiriće u trbuhu.
ona se ševi s prekomjernim količinama vina.

žaklina ima smisao za humor,
što nijedna druga žena nema,
ona vodi ljubav sa sakatim patuljcima
jer "žaklini je to baš smiješno".

- 23:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.11.2005., ponedjeljak

;) iz vipove reklame

nazvat cu te i onda cemo sutit
za devedeset jednu lipu po minuti

- 13:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

06.11.2005., nedjelja

blud

nocas iseli sve iz svoje zgrade
"deratizacija", lazi im u oci
nocas te iz ovog svijeta kradem
na pola sata, usred noci

nocas cu ti pokucat na vrata
reci ces mi da sam lud
da me barem volis kao brata,
ali znam - i tebi je u mislima blud

nocas cu znat da si drolja
drolja sto prima u dupe
al nijedna nije od tebe sad bolja
jer ako nisi znala, mala... a ti si meni bas super.



- 01:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

04.11.2005., petak

kontemplacije

NON FICTION:

Danas sam iz druge ruke doznao da imam tik da mi lijevo oko trza. To znaci da se previse zivciram u zivotu. Potrebni su posebni mehanizmi da se to obustavi. Prvo sam pio. There, sad sam pijan. Nadalje, trebam poruciti nesto:

PUSITE MI KURAC

Oke, bili dobri ili losi, bili dobri sa mnom ili ne bili, bili mi prijatelji ili ne, bio moj jezik u vasim ustima ili ne, posudivao pare od vas ili ne, davao vam pare ili ne, voljeli me ili ne, naprosto vam porucujem da mi popusite kurac. Kad sam dobro raspolozen, zivcira me 90% covjecanstva. A sad 100%. Ali ipak volim vas 10%. Popusite mi ga, ali vas volim.

Ne pisem pricu. Imam ideju na temu "2 debele vole mene". 2 zenske se zaljube u mene, ali su predebele. Jebo ih rotvajler debele. I tak, na temelju toga mislim napisat pricu. Nista lakse. Ali ovakav zivcan nema sanse da to uspijem. Mozda su kratke price kao zenske - ako se previse zivciras, mozda nije vrijedno toga? Sta ja znam...

Volio bih poruciti nesto pametno na kraju, ali nisam roden da budem pametan i da razmisljam. Roden sam da imam potencijal i da ga (zasad) ne iskoristavam. Mislim da mi to pase. A malo tog mi pase u zadnje vrijeme. Pase mi pasivnost. Ja nisam neki revolucionar.

I`m a humble guy
with a healthy desire,
So don`t give me no shit
because i`ve been tired

- 23:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

25.10.2005., utorak

kako znati da je dan dobar?

Kad crkvena zvona zvone u šest sati i šesnaest minuta. Yeah!
Ne znam jel mi se to rugaju zbog prijasnjeg teksta, ali lijepo od njih.
Usput, danas sam dreknuo prema nebu "nek mi bog pomogne, kad vec hormoni nece", i zaista mi bog pomogao. Tesko da cu postati religiozan, ali sve vise sam uvjeren da postoji netko gore koji se zajebava na moj racun, ali da je sve u svemu oke momak.
- 22:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

22.10.2005., subota

Nobody fucks with Jesus

Svaki put kad popijem dvije žuje (strong), mene uhvati neka jaka struja svijesti. Nek uđe u zapisnik da je Žuja odvratno i štetno pivo, ali da može da inspirira. Može da inspirira mladiće.
Današnji tok misli posvećujem Isusu. Razlog je prilično jednostavan, dok sam još bio sasma trijezan čuo sam neki vic o Isusu pa mi je ostao u glavi. Sjetio sam se i još jednog vica - bila posljednja večer, donio Matej hranu, Luka cugu, Petar travu, a Juda pozvao murju. Nevažno.
Uglavnom, razmišljao sam o Isusu i zaključio da je tip kojeg je sudbina najviše na svijetu zajebala. Znate onu priču kako djeca pod pritiskom roditelja moraju raditi njihov posao? Tipa, xy je vlasnik tvornice, a od njegova sina se očekuje da naslijedi posao. Isusa isto nitko ništa nije pitao. Isus se rodio ko Božji sin i Bog je rekao - ha čuj, kad si mi već sin, a fino ćeš učiniti što priliči Bogu. Jel Isusa itko pitao hoće li se rađe napušavati i raditi kao stolar ili limar? Je kurac. Nego ima da naslijediš od Boga zanat. A ovi što naslijede zanat bar dobiju neke pare, a Isus samo križinu.
Čuda? Ove fore s oživljavanjem ljudi i tjeranjem slijepih da progledaju ne pušim. To je cirkus, majke mi. Haleluja! Valjda ni Isusu nije bilo jasno kako je čiča koji je reko da je slijep odjednom progledao, a on oca mu nije ništa napravio. Njega su nasanjkali. Meni sad prišla neka ženska i tražila 2 kune. Za cugu, iskrena bila. Ja joj dao 5, jer nisam mogao naći Slavuja u džepu. Ta bar nije muljala da je slijepa. To cijenim. A ovi od Isusa nisu žicali pare, a vukli ga za nos. To je bezobrazno.
Učenici? Je, učenici su kimali glavom i govorili kak su Isusova učenja super. Mislim, pogle realno - šta tu trebaš učiti? Budi dobar i to je to. Ovi učenici su bili samo fejkeri i ALTRONATIVCI ((c) by Eugen Vidric) koji su mislili da je strašno kul i buntovnički furati se na Isusova učenja. A prije su bili neki ribari, pa im je bilo svejedno. Rađe su dolazili do Isusa, jeli taj madafakin beskvasni kruh i kimali glavom. "budite dobri". Kimaju glavom.
Nitko se nije jebao s Isusom. Onaj Dan Brown, kak mu je ime već, je kao pisao da je ženio Mariju Magdalenu i imao 5 djece. Je kurac. Sama činjenica da je stalno provodio vrijeme s jednom sasvim solidnom ženskom ne znači ništa. Isusu mora da se nije dizao, kad smo kod toga. Ajde ti šetaj s Marijom Magdalenom s mišlju da će te za dan - dva netko pribiti na križ. Jebeš sise, jebeš noge Marije Magdalene, ali u tom trenutku jednostavno ti se ne diže. A Marija Magdalena? Pa ona je mislila da je bolje 12 kuraca učenika nego Isusov kurac od 12 cm. Jebi ga, žene su praktična bića ponekad.

Dakle, da sumiramo, Isus je bio tip kojeg je sam bog prisiljavao da se bavi nečim čim se stvarno nitko normalan ne bi bavio, bio je tip koji se družio s 12 idiota i koji je znao žensku koju bi u nekom sretnijem vremenu u sretnijim okolnostima sretno jebao i bio sretan. Ali ne, pribili su ga na križ. Birokratska greška, kladim se.


U 2 ujutro me uhvatila struja misli o Isusu. Danas u 11 ujutro će mi neki ljudi dolaziti i govoriti da su totalitarne stranke dio demokracije, odnosno da nisu. Ja ću biti protiv svih njih. Mislim, boli mene kurac da li jesu ili nisu dio demokracije, ali što on meni ima srati. Nobody fucks with Jesus.
- 01:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

16.10.2005., nedjelja

LITTLE SISTER

Bio sam jedinac sve dok nisam navršio 20 godina, a onda je iz moje majke izašla Ljiljana i očajnički zaplakala. Pitao me moj frend Simo što je trebalo mojim starcima toliko dugo za drugo dijete. Da li su apstinirali od seksa svo to vrijeme? Ili su se prašili, ali s kondomom? A da li im je sad kondom pukao ili su namjerno spavali bez njega? Ja sam mu rekao da ne znam jer čovjek ne razmišlja o seksualnim navikama svojih roditelja. On se na to stresao jer je zamislio svoje starce u krevetu, ali to je već druga priča.
Tad kad se rodila Ljiljana, izlazio sam često vani i vraćao se drugi dan ujutro, mamuran i prljav. Roditelji se nisu bunili. U nekim obiteljima te starci počnu smatrati odraslim kad postaneš punoljetan. Kod mene ne. Mene su prihvatili kao zrelu osobu tek kad se rodila Ljiljana, i to zato što više nisu imali vremena tretirati me kao dijete. Kao u nekom japanskom hororcu - navučeš neko strašno prokletstvo kojeg se možeš riješiti samo ako ga svališ na nekog drugog.
Nisam se previše interesirao za Ljiljanu. Svako malo bih opazio da je slatko dijete i da lijepo raste, ali to je bilo sve. Nismo si bili nešto bliski. Mislim da me nije baš ni voljela. Skakala je i veselo se kinjila kad je bila s mamom, ili sa starim ili s ostalom djecom, kao i svako hiperaktivno dijete. Kad je bila pak sa mnom, uvijek smo šutili, a ona je mirno sjedila i nije me gledala. Kao da se durila na mene. A što sam mogao? Ubrzo sam završio faks i odselio se iz kuće. Nismo imali ništa više zajedničko. Rasla je i prolazila uobičajene djetinjaste faze, a ja sam ostajao manje – više isti. Mijenjao sam djevojke, jednu luđu od druge, i dobivao sijede, ali ništa više.
Kroz sve te godine mijenjao sam i ljude s kojima se družim, ostao sam dobar tek s nekoliko njih iz djetinjstva. Moj frend Simo, naprimjer, s njim sam bio dobar i kad sam imao dvadeset i kad sam imao 36! A kad sam imao 36, tad je on postao dobar i s mojom sestrom. Jako dobar. Kad smo bili na pivi, poslije razgovora o nogometu i politici ubacio je u razgovor činjenicu da hoda s mojom sestrom. Odalamio sam ga. Pao je na pod.
- Da je to neka druga zgodna klinka, rekao bi mi – bravo, majstore! – zavapio je s poda.
- Drži se dalje od moje sestre! – rekao sam mu.

Na obiteljskom ručku je bilo kao uvijek. Roditelji su cijelo vrijeme tiho mrmoljili jer se ne ženim. Malo su glasnije pak prigovarali Ljiljani jer ima slabe ocjene iz matematike. Ona je mirno to podnosila i jela bijelo meso od piletine. Njena desna, nježna ruka držala je vilicu. Kao što je koji dan prije držala i Siminu kitu. Otvarala je usta da stavi meso u njih, kao što ih je otvarala Siminoj kiti. Simina kita svugdje je po njoj ostavila trag, kao sumanuti slikar što se sto puta ispotpisivao po slici da ne bi netko slučajno pomislio da nije njegova.
- Ljiljana, nije u redu da hodaš sa Simom. On je prestar za tebe – ozbiljno sam rekao. Svi su ušutjeli. Roditelji su odjednom počeli kričati - pa jesi normalna! Pa toliko godina je stariji od tebe! Pa mogao bi ti biti otac! Pa zabranjuju da se viđa s njom! Pa, pa, pa... Ljiljana je smrknula svoje plave oči. Ona stara situacija - šuti ona, šutim ja. Ovaj puta, za promjenu, je gledala ravno u mene. Nešto tako lijepo kao njen hladni bijes u očima još nisam vidio.
- Iskompleksirani pederu! – viknula je i pustila me da se strovalim na leđa od ljepote. Ona je otrčala u svoju sobu, a roditelji su tražili od nje da mi se ispriča. Nema šanse, kakva isprika. Tad se tek stvarno nadurila na mene - nije dvije godine sa mnom pričala. Onda je ušla u fazu kad je počela izlaziti gdje i ja, svako malo bi naletili jedno na drugo. Prekinula je višegodišnju šutnju kad mi je došla do šanka i rekla da šta radim tu, da sam ostarjeli hipi i da se izvolim ponašati u skladu s godinama. Od onda smo u oke odnosima.
Simo se ženio ubrzo nakon toga. Ne sa mojom sestrom već sa nekom starijom ženom kojoj je napravio dijete. Dobru si je partiju našao. Kad sam mu zaprijetio da ću mu poševiti kćer, on se samo nasmijao. Nakon par mjeseci je dobio sina. Jebeš mu mater, oduvijek je imao više sreće nego pameti, taj moj frend Simo!

- 13:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

09.10.2005., nedjelja

Izvjestaj s citanja

Ovo je vec treci jebeni post o citanju, dosadio sam si s real lifeom i egocentrizmom. Evo, za sve koji nisu bili:

Citanje
Inace, to citanje vode Roman Simic i Simo Mraovic. To su 2 pisca. Popularna, cak. Roman je meni jako fora tip, Simo manje.
Citali smo neka teta koja cita poeziju (apsolvent kroatistike), Simiceva sestra, neka faca Micanovic (prof. na kroatistici i prevoden lik) te ja.
Pocet cu s tim da sam 2 sata prije citanja dosao na mjesto zlocina. Naime, meni doma ne radi printer pa sam isao zicati sluzbene face da mi to isprintaju. Dolazim teti knjiznicarki...
- Dobar dan! Ja imam citanje ovdje, a printer mi ne radi doma pa bih li ja to mogao ovdje isprintati?
Zena me gleda kao apsolutnog manijaka, balavca i skitnicu koji ju zajebava. Odrjesito odmahuje glavom - NE! Ja ju gledam kao totalnu glupacu i azdaju. Jer imam to misljenje o njoj.
- Oprostite, ja imam citanje ZA VAS u ovom prostoru. Bilo bi lijepo kad bih mogao citati, a ne mogu bez da mi netko to isprinta.
Ona gleda, otpuhuje nesto, kaze preko kurca:
- A kad je to citanje?
I pusta me da isprintam. Nisam im platio naknadu za papir i pol, te tintu što sam potrosio za vrijeme citanja. Onda odlazim u kino na Jarmuscha. To mi je fino leglo prije citanja.

Knjiznica je jako fancy prostor. Dolaze fancy ljudi, ljubitelji umjetnosti i ozbiljna gospoda. Moje prijatelje je sram uci unutra s pivom. Natjeram ih da udu proderavsi se "ma udite, unutra toce besplatni alkohol, sta ne bi mogli i vi piti?".
Simo mi prilazi i pocinje mi davati instrukcije za citanje. Simo mi se UNOSI u facu. Ne onako "ar ju toking tu mi" bahato nego kao osoba koja, kad vodi razgovor s nekim drugim, se unosi drugoj u facu. To mrzim. To prezirem. Imam osobni prostor kojeg ne dajem bilo kome. Osjecam Simin dah iz usta. Ne smrdi, ali ne zelim ga ni osjecati.
Govori mi kako trebam artikulirati rijeci i kako, ako opazim da je publici dosadno, da rezem pricu. Moj ego se nakostrjesuje kao dikobraz.
- Simo, ja sam stari rutiner - upadam mu u instrukcije. On slijeze ramenima, ne zna s kim ima posla.

Pocinje citanje. Ja prvi citam, zbog cega mi se ljudi koji kasne zale. Ispricavam se njima jos jednom. Roman me nesto ispituje tko su mi uzori, ja se u datom trenutku sjetim samo Bukowskog i Henryja Millera. Pitaju me kako to da nemam hrvatskih uzora. Ja kazem da je hrv knjizevnost njonjava. Ljuti Roman i Simo izvode zakljucak da ja tu dolazim da spasim hrv knjizevnost. Bahatosti mi nije falilo, ocito.
Simo mi kaze "ja kad sam prvi put izdao zbirku pjesama, bio sam nevin. Side, jesi li ti nevin?". Ja kazem - otkrij.
Pocinjem citati.

Citam te svoje price. Nekad se ljudi cak i nasmiju. Pogledam tu i tamo prijatelje. Imaju onaj "nisi nam džabe frend, Side!" pogled, sto znaci da je sve u redu. Zavrsavam. Ljudi pljescu. Ajd super.

Drugi ljudi koji su citali su bili isto dobri, ali su monotono citali. Steta, zabavne im price.

I da, poslije mi dolazi neki čiča od 70 godina i pita me da gdje se mogu te moje price nabaviti. Ja mu dajem ove svoje isprintane priče na sto se on veseli kao malo dijete.
- Ja cu to fotokopirati i siriti okolo, da ljudi malo citaju pravu literaturu!
Dao sam mu i autogram. Moj ego para nebo.

Poslije sam odveo frendove u Melin i castio ih. Ne sjecam se najbolje nekih stvari od tamo, nekih se sjecam ali se sramim tako da tu zavrsavam pricu. Eto, bio sam bahat, umisljen i dobar. Zaradio sam svoje novce.

- 13:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

08.10.2005., subota

Ups

Samo da se ispricam ljudima koji su stvarno dosli na citanje, a promasili ceo fudbal. Ja sam imao citanje u knjiznici Bogdana Ogrizovica. To je odmah pokraj kic - a. Meni, kretenu koji sve generalizira i pojednostavljuje, sve je to kic. Tako da su ljudi dosli u kic, a od tamo su ih otpravili u Mamu (materinu) gdje, jasno, citanje nije bilo.
Ispricavam se sto sam kreten tu i tamo. Inace, citanje bilo dobro.
- 09:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

06.10.2005., četvrtak

MIĆA IZ KAFIĆA

Mića je jedan od onih tipova kojima se svi smijemo jer nisu normalni. Mića uvijek nosi majicu ac / dc –a i crni kaput, a iz usta mu vazda smrdi po alkoholu. Ja sam jedna od rijetkih žena koja to tolerira. Ja sam šankerica pa sam navikla na to.
Miću nikad nitko nije vidio da pije. Dođe svakog dana u Birtiju u 20 sati i 5 minuta, kaže «izvinite što kasnim» i sjedne.
- Hoćete nekaj popiti? – pitam, na što on odmahuje rukom i teško uzdiše.
- Hvala, ne pijem – kaže, i zapilji se u neku točku u daljini. Razmišlja. Nakon nekoliko minuta palcem i kažiprstom značajno protrlja bradu i promrmlja: «hmmm...».
Robi, stara mušterija sa šanka koji već zna Miću, diže se i udari ga po ramenu s kojeg se diže oblak prašine.
- Rakija za prijatelja! – vikne, na što se Mićino lice ozari.
- Hvala, prijatelju, hvala... – zahvaljuje mu Mića, samo što ga ne izljubi. Točim rakiju, a Mića ju uzima, odlazi na zahod i vraća se za par minuta s praznom čašom. Tako on uvijek. Netko je rekao da bi ga trebalo pratiti i vidjeti kroz ključanicu što radi s tom rakijom, ali nitko nikad nije stvarno otišao. Svi zaboravljamo na to kad se Mića vrati i razveže jezik. Svi se naslone na šank, koncentriraju najbolje što mogu i slušaju.
Svakog dana Mića priča jednu te istu priču. Bio je mlad, bio je rok pjevač, imao je bend. Upravo su potpisali ugovor s Jugotonom i imali su koncerte po državi. Tad se dogodilo zlo - spanđao se s jednom djevojkom, s Andreom.
- Nisam se zaljubio u nju – napomene Mića – nego sam ju samo smuvao, jer se stalno petljala po koncertima.
I tako, priča on kako je smuvao Andreu, a sljedećeg momenta mu ona zarobila dušu. Njena kosa mu bila ljepša nego prije, nakon nekoliko dana mu nedostajao njen kričavi, iritantni smijeh. Gotovo, Mića potpuno poludio za njom. I onda kad ga je jednom zarobila, tad ga je odbacila. Pobjegla u Ameriku, s basistom njegovog benda.
- Bio je dijete kad smo ga u bend primili, nije znao dvije rečenice složiti – tuži se Mića.
Tad kad ga je ostavila, Mića se propio. I do tad je znao popiti, a tek sad... kaže Mića, ako nije bar litru rakije popio svakog dana, kao da se ni probudio nije. Nije dolazio na probe, bend propao, Jugoton raskinuo ugovor, ode karijera. Sve otišlo kvragu, a Mići ostao samo alkohol.
- Ali sad više ne piješ? – upita netko sa strane.
- Ne – odmahuje Mića glavom – Shvatio sam da ne valja to. Ne.
- Rakija za prijatelja! – viče netko iz gomile. Točim rakiju, a Mića ju uzima i, smješeći se kao malo dijete, odlazi u zahod. Vraća se za koju minutu i nastavlja pričati. Priča o Andrei. Kako je obljubio tisuću žena, ali nijedna kao ona. Nakon još 3 – 4 odlaska na zahod s rakijom, Mića već počinje pjevati. Te pjesme teško da su povezane s rokom, glas mu je više nalik kakvoj kafanskoj pjevačici. Andreo, Andreo, kad bih te sad sreoooo...
Kad svi odu iz Birtije, Mića legne na 3 stolice i zahrče. Puštam ga da spava tu. Mića je jedini pijanac kojeg puštam da prespava u Birtiji. Što mogu kad mi je drag.

Jednog dana Mića nije došao. Bilo već osam sati i deset minuta, a njega nema. Ljudi se počeli komešati, a Miće nema. Nije ga bilo ni drugi dan, ni dan iza toga. Svi se pitali gdje je on, ali što ćeš, život ide dalje, treba nastaviti piti dok je piće još na šanku. U Birtiji i dalje bilo kao uvijek, samo bih ja uvijek u osam sati i pet minuta pogledala prema vratima.
Nakon mjesec dana, točno u osam sati navečer, pojavi se Mića. Nastala tišina u Birtiji, svi gledaju prema njemu.
- Mića! Vratio se! – šapuću ljudi. Mića se šeće do stolca dok ga svi gledaju. Imao je istu majicu, isti kaput, sve izgleda isto kao prije, ali odmah sam vidjela da je nešto drukčije – odjeća mu je bila ispeglana. Sjeo je za šank i okrenuo se prema meni. Zapahnuo me zadah peperminta.
- Jednu mineralnu, molim.
Šok i nevjerica. Uzimam bočicu mineralne vode, ruka mi se trese dok točim. Ljudi sumnjičavo gledaju u njega, nije im jasno. Mića uzima mineralnu i kreće put zahoda.
- Sad je dosta! Sad ćemo mi vidjeti šta se tu događa! – vikne mali Nikica, žgoljavi starčić što pije samo viski. Zaleti se Nikica do zahoda i uđe za Mićom. Nakon par minuta, evo ga nazad.
- Što je bilo? Što on radi s tom čašom? – pitaju ljudi.
- Ha ništa – sliježe Nikica ramenima – Popije.
- Kako popije?
- Uđe u wc, sjedne na školjku, popije i onda gleda u prazno.
Nastala tišina, pogledavaju se ljudi, ne znaju bi li se smijali ili plakali. Evo i Miće natrag.
- Pa dobro, Mića, šta je to? – pita Robi – Šta ne piješ više?
- Ne pijem – odmahuje Mića glavom – Ne otkako sam upoznao Lizu.
Muk u Birtiji.
- Kad sam upoznao Lizu, vidio sam da treba dati životu još jednu priliku. Možda nije sve tako loše. Mislim da ju volim – kaže Mića, i osmjehne se. Ljudi zabezeknuti šute, kad progovori netko:
- Pa dobro, Mića, nije u redu. Pa ne možeš malo voljeti jednu, malo drugu. Tvoja prava ljubav je Andrea, zar si na nju zaboravio?
- Da – nadoveže se netko drugi – A i kakva je to žena što se zove Liza? Ne možeš takvoj ženi pjevat ljubavne pjesme. Što se to rimuje sa «Liza»?

Smješka se Mića, svi se nekako kiselo smiju i čekaju da Mića shvati da je ta Liza obična dronfulja i da se opet sjeti Andree i rok benda, kao u dobre stare dane, ali džabe. Mića je nešto brzo ispričao o tome kako mu se Andrea javila iz Amerike i da joj je dobro, priča isto da će ženiti tu Lizu, da se skrasio i da će potražiti posao. U jednom momentu okreće se prema meni i kaže:
- Samo bih ti volio zahvaliti što si mi pomagala kad mi je bilo teško. I svi vi, svi ste mi bili potpora i bez vas ne znam gdje bih sad bio.
Ljudi gledaju u pod, čestitaju Mići, ali vidiš da je svima neugodnjak. Još kad je Mića započeo razgovor o dionicama, ljudi su počeli izlaziti iz Birtije. Mića nakon pola sata reče:
- Moram ići, dragi ljudi. Idem doma. Vidimo se sutra.

Mića je nastavio dolaziti u Birtiju, ali ništa više nije bilo isto. Nije više pričao svoju staru priču. Nitko mu više nije plaćao piće. Kad je Mića prestao piti, naša Birtija je postala jedan obični kafić.

- 23:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

02.10.2005., nedjelja

Right, pocetak sezone

No, pocela je skolska godina, a ja ocito ne mogu napisati nista posteno bez da me sa strane pritisce 15 ubitacno dosadnih skolskih predmeta.
Dizajn sam vratio na onaj prastari vikendov.
Probat cu svaki tjedan napisat nesto.
Ako ne uspijem, a onda cu puknuti staru pricu, nitko nece ni skuziti :)
Pa ono, to je to
Sudden Sid

EDITION:
Svi koji zele vidjeti moju punoljetnu malenkost kako cita svoje velebne price i platiti mi cugu, nek dodu u kic u petak u 19:15.
- 19:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.09.2005., četvrtak

ćevapi

mala moja, znaš ti dobro da sam smotan kao šlapa
nikad nisam do sad vodio žensko na ćevape, tebe bi mogao jer stvarno jedeš li ga jedeš, vidi se to na tebi, ali ne smeta, ne znam zašto
ne znam dosta toga zašto, ne znam ni da li ne znam jer mi je koncentracija općenito ovih dana u kurcu ili nešto drugo, stvarno ne znam.

"bijele krvne stanice" počinju s mrtvim lišćem i prljavom zemljom, ima nečeg u toj pjesmi - mrtvo lišće i prljava zemlja, a nego šta su?! to mi je super što mi jack prodaje te seljačke i banalne detalje kao ne znam kakvo čudo i kao ljubavnu pjesmu, a funkcionira. najbolji je pjesnik koji ti uspije prodati muda pod bubrege, a da si ti tog svjestan. on ti prodaje muda. ti kupuješ muda. on kaže da su to bubrezi. ti znaš da to nisu bubrezi. on zna da ti znaš da to nisu bubrezi. u toj dvoličnoj vezi ima nečeg slatkog.

na ovom albumu imam osjećaj, to je osjećaj a ne bilo kakvo znanje ili čak stav, uglavnom imam osjećaj da jack još nije svjestan da ima dobar glas i da je, sve u svemu, oke lik. da se razumijemo, jack je oke lik, ali poslije kao da je mislio da je to što je oke lik nekakav učinak kojem će morati ostati dosljedan. kao da je osjećao pritisak da ostane oke tip, a nije kužio da je to najlakša stvar na svijetu i da dolazi spontano. snimio je "get behind me satan", to je preserancija, to je težnja da bude dobar, a ne ide ga jer trud traži od čovjeka da se forsira, a ništa forsirano nije dobro. ništa. ne bih volio poljubiti nekog, a da to bude izforsirano.

sve ovo što ste pročitali je naprosto filozofiranje i nekakvo samoispitivanje, ma kako to zen - gay zvučalo. moguće je da nema veze s mozgom. nisam pijan. samo mislim da sam malo lud, bilo to pozitivno ili negativno, dobro ili loše, kvalitetno ili nekvalitetno
- 23:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.09.2005., srijeda

THE NURSE

Prvo što sam vidio ujutro bio je Ted koji je radio trbušnjake. Ne volim Teda. Živim s njim, plaća svoj dio stanarine i režije. Razmišljam da se odselim, ali nikako da to napravim. Zasad trpim ovaj stan i Teda u njemu. Ipak, kad ga vidim ujutro kako s blentavim izrazom lica radi te jebene trbušnjake, nekako nisam spreman dignuti se iz kreveta i živjeti.
- Ted – rekao sam – Ted, nemoj.
Ted se dignuo i krenuo prema kupaonici.
- Ne razumijem koji ti je kurac – rekao je i zatvorio vrata kupaonice. Pišalo mi se, a on se zatvorio. Dignuo sam se i, rastegnuvši se, krenuo prema kupaonici.
- Otvori! – lupao sam po vratima – Uvijek ti prvi uđeš u zahod! Šminkeru! Ko neka ženska si!
Onda sam zastao, čekajući odgovor. Ništa nije rekao. Iznutra se samo čuo nekakav zvuk - kao da medvjed tuli.
- Šta je bilo? – viknuo sam.
- Ništa! – čuo se Tedov uzbuđeni glas.
Činilo mi se da plače. Nisam znao šta bih sad trebao raditi... A uostalom, što ja imam s tim? Tužno je ostaviti odraslog muškarca da plače, ali šta mu ja tu mogu. Slegnuo sam ramenima i otišao natrag do kreveta buljiti u zid dok ne izađe iz kupaonice. Znam da bi bilo pametno raditi nešto korisno ili tješiti Teda, ali ne mogu biti pametan dok se ne ispišam ujutro i dok se ne umijem. Mogu samo gledati u zid. Zid je uvijek isti, bijel je i ne iziskuje visoku koncentraciju da bi ga se moglo gledati. Volim zid.

Ted je izašao 20 minuta kasnije. Nije bilo tragova neke tuge niti suza.
- Jesi ti dobro? – pitao sam ga, da zadovoljim glas savjest koji nekad zna biti tako pičkasto dobar.
- Zašto ne bih bio? – rekao je, uvlačeći se na krevetu u svoje uske traperice – Žurim, idem na posao!
Obukao se i otišao. On radi, zaboravio sam što. Neki društveno koristan posao. Ja nemam posao. Imam razgovor sutra u podne u jednoj firmi. Šef te firme je stari moje prijateljice. Možda dobijem posao. Danas stoga odmaram, mirne duše. Imam cijeli dan slobodan.

U podne me probudio telefon. Drugo buđenje tog dana, skoro jednako odvratno kao prvo. Naš telefon naročito iritantno zvoni. Nije zvono posebno glasno niti je zvuk previsok, ali naprosto me dira u živac. Kad me probudi telefon, dan mi je obično loš. Ovo sad znači da će mi dan biti loš na kvadrat, pretpostavljam.
- Halo?
- Bok, Petar! Je li Ted doma?
To je bila Lea. Lea je Tedova cura. Oke ženska. Lijepa je, izuzev očiju koje su krvave kao da po cijele dane plače. Ted mi je jednom nešto objašnjavao da joj je to neka očna bolest. Ne znam zašto mi je to objašnjavao, nisam ga bio ništa pitao u vezi s tim. Bilo kako bilo, Ted i Lea su zajedno. Nemaju puno tog zajedničkog, ali se prilagođavaju. Rade kompromise. Mijenjaju se tako da bi se mogli udobnije nasloniti jedno na drugog, i to je njima super.
- Nije Ted doma, radi. Zašto ga ne zoveš na posao?
- Nisam mislila da će ići na posao danas – šapnula je na telefon – Trebala bih samo doći kod vas uzeti neke svoje stvari. Bih li mogla?
- Može, može – rekao sam.
- Dođem za pola sata. Bok.
- Bok – rekoh. Bila mi je čudna, ali iskreno me nije bilo briga. Razmišljao sam da li imam još vremena odspavati. Zaključivši da nemam, otišao sam oprati zube da ne zapahnem Leu svojim jutarnjim zadahom.

Otvorio sam vrata Lei, a ona je držala kartonsku kutiju, kao da je donijela neki poklon. Kutija je bila prazna.
- Što će ti to?
- Ted i ja smo prekinuli.
- Au, jebote!
- Samo ću uzeti ove svoje stvari i idem – rekla je i krenula prema sobi.
- Trebaš li neku pomoć?
- Ne – rekla je smireno i počela uzimati neke svoje plišane igračke s police.
- Mislim, trebaš li pričati ili tako nešto? Možda ti je teško – slegnuo sam ramenima.
Ona me milo pogledala svojim krvavim očima i uzdahnula.
- Bit će sve u redu – rekla je i kimnula glavom, da potvdi samoj sebi da je u pravu.
- A, ako nije neka smetnja, kako to da ste prekinuli?
Ona je gledala u neku točku na nekoliko trenutaka, a onda uzdahnula i sjela na krevet.
- Već neko vrijeme osjećam da nije to to. Nisam tog bila svjesna, ali jučer je sve puklo. Nismo jedno za drugo.
Tu je napravila pauzu. Ona i inače, svaki put kad kaže neku rečenicu koja zvuči duboko, napravi pauzu.
- Vodio me u kino. Na «Kill Bill». On zna kako ja ne trpim nasilje i krv. Čak i ti to znaš! Uvijek sam mu pričala kako sam sanjala da budem medicinska sestra. Od malena sam se igrala sa stetoskopom i pravila se da liječim svoje lutke. Mama kaže da je to jedina stvar koje sam se uhvatila u životu i da je nisam puštala. Upisala sam se i u školu za medicinske sestre. Znala sam da mi se krv i rane gade, ali mislila sam da mogu. I nisam mogla, svaki put na praksi bi me uhvatila nevjerojatna slabost. Razumiješ kako je to? Jesi ti sanjao da ćeš biti nešto kad odrasteš?
- Pa... – rekao sam i slegnuo ramenima – Htio sam biti nogometaš.
- Eto! Zamisli da ti se gadi nogometna lopta. Nije to baš zgodno, zar ne? A zamisli onda da te tvoja cura vodi u nekakav kavez i gađa loptama! Tako sam se ja osjećala. Poniženo, prestrašeno i izdano. Poslije sam pričala s njim. Ja sam se rasplakala, a on mi je govorio da se ne živciram zbog takvih gluposti. Gluposti, kaže on? On uopće nije bio svjestan koliko je to meni ozbiljno. On me, zapravo, nikad nije uzimao ozbiljno.
- Istina, to je bila prilično ozbiljna situacija – složio sam se – Nije bio baš u redu.
Pogledala me zahvalno. Oči su joj nekak zasjale svjetlo – crvenkastim sjajem, kao rubini.

Nisam se nikad iselio jer mi je to bilo prekomplicirana odluka. Treba se odlučiti iseliti, pa naći stan po povoljnoj cijeni na dobroj lokaciji, što je teško ovih dana. Potrebno je naći i novog cimera, tko zna kakvog. Pa onda stavljati sve u kutije pa nositi u novi stan... Za sve to je potrebna nekakva upornost, a tog mi fali.
Seks sa cimerovom curom je isto komplicirana odluka, ali ide brže i ne zahtjeva mnogo razmišljanja i upornosti. Lagano pipanje u njenom autu, prodor u njen stan, šlatanje, skidanje. Zajahala me i oduševljeno, te nekako šokirano jecala, kao da je skočila u ledenu vodu, a da joj je lijepo. Lea je ipak bila dobra ženska. Nije mi trebalo dugo da svršim.

Poslije smo ležali u krevetu. Ona je pušila, ja ne. Nepušač sam, mada se poslije seksa osjećam glupo jer sam budan i ne znam što da radim s rukama. Ona se smješkala i otpuhivala dimove.
- Pimpek ti je dosta čvrst. I tvrd! – rekla je, a onda brzo ubacila – Ali nemam ja ništa protiv toga. Volim ja to.
- Dobro – slegnuo sam ramenima. Opet je nastala šutnja.
- Ti si Petar – stijena! –odjednom je bubnula.
- Molim?
- To ti je iz Biblije. Petar – stijena! Baš ti paše.
- Gdje se to točno spominje u Bibliji?
- Ne znam – rekla je – Mislim da je to neki Isusov učenik. Ne znam zašto su ga zvali Petar – stijena.
Opet je nastala šutnja.
- Čuj, moram ići – rekao sam.
- U redu je – kimnula je glavom, ne buneći se.
- Imam još razgovor na posao.
- U redu je – rekla je.
Već sam se obukao, kad mi je ona još doviknula iz kreveta:
- Petar!
- Reci.
- Ne živciraj se zbog ovoga. Nisam više s Tedom. Ne moraš se osjećati kriv.
- U redu.
- Mada, nemoj mu baš reći za ovo, oke?
- Ne bih mu rekao. Nisam baš takav.
- Znam da nisi.
Bio sam spreman da odem. Nisam znao kako da ju pozdravim. U kojem smo mi sad to odnosu? Da mi je prijateljica, rekao bih «bok». A ovako?
- Idem ja sad – rekao sam – Bok... vidimo se.
- Vidimo se – rekla je i pogledala me plačnim očima. `Konjunktivitis`, prošaptao sam i otišao.

Došao sam doma. Ted je ležao na krevetu i hrkao.
- Ted! – viknuo sam na njega – Četiri su sata popodne, zašto spavaš?
Probudio se i zabrundao nešto. Onda se sjeo na krevet i nekoliko momenata buljio u pod, kao da je izgubio pamćenje. Zatim je podigao pogled prema meni.
- Znaš da sam danas mogao povaliti kolegicu s posla?
- A da? – rekao sam, odvezujući tenisice.
- Otvoreno mi se nudila. Ali odbio sam ju. Ne želim prevariti Leu. Ona i ja imamo neke poteškoće u vezi, ali bit će sve u redu.
- To je i ona danas rekla – rekao sam – Došla je po stvari.
Ted je odmahnuo rukom.
- Ma bit će sve u redu!
Ne znam zašto su njih dvoje toliko opsjednuti tim redom. To što je sve u redu, ne znači da sve valja.
- I tako, kažeš – rekao sam – dobra ta kolegica s posla?
- Uh, dobra je mala! – otpuhnuo je Ted – Ipak, ostat ću vjeran Lei. Vjernost je jedan od temelja veze. Petre, tebi je ovo sad smiješno jer - ti si najobičniji jebivjetar! Da možeš biti vjeran i da se možeš vezati, znao bi o čemu ti ja pričam.
- Možda jednog dana – rekao sam, gledajući u štok od vrata. Ted je otišao u kupaonicu otuširati se. Neki francuski kralj je umro od upale pluća kad se jednom okupao, Ted bi valjda umro od raznih infekcija kad se ne bi jedan dan otuširao.
Iz kupaone se sad čuo samo zvuk tuša, nije se čuo plač. Razmišljao sam o ovoj vjernosti o kojoj je pričao Ted i zaključio da ima pravo. Ted će ostati vjeran Lei kao što će Lea ostati vjerna njemu jer vjernost, naposljetku, nije uopće u tome da li se jebeš s drugim ljudima ili ne već u tome da li se ponašaš kao kreten zbog te osobe, da li si dosljedan u tom kretenluku.

Ted se navečer lijepo obukao, namirisao i otišao kod Lee s nekim cvijećem. I pomirio se s njom.
A ja? Ja sam drugog dana dobio onaj posao. Fini posao, s lijepom plaćom. I bio sam zadovoljan.

- 20:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.09.2005., utorak

Sve me vise zivcira ljudski rod.
Nisam gladan u Africi i rod mi je živ, a i nisam odmetnut iz društva pa nemam problema.

Problem su dani čvrsto zapakirani u celofan.
Dok otvorim to, već je dvanaest sati, ou jea vanna!
Ljudi uglavnom ne pomažu.
Ljudi su uglavnom pičke.
Ono što razlikuje ljude od ostalih životinja je što ljudi često rade stvari koje nemaju veze s mozgom.

Puno je zahtjevati od nekoga zdrav razum.
U krugu ljudi, gradu, državi, planetu na kojem dobivam tikove, imam degenerično držanje ruku i grizem usne zbog degeneričnog društva, ne mogu očekivati da budem zdrav.
Ludilo je zarazno.

Problem je sve to.
Nemam plan koji rješava problem.
Nemam plan.
Bit će da je to rješenje.

"to je, kužiš - to!"
martina iz `bar` - a





- 22:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.08.2005., četvrtak

just a reminder

Samo bih volio podsjetiti ovo malo ljudi koji citaju da je vlasnik bloga egomanijak, osoba nesposobna primiti ikakvu konstruktivnu kritiku, da briše blogove i skida ih s lista na temelju poslusnosti vlasnika istih te da na svemu tome mlati gadne pare.



- 15:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #

23.08.2005., utorak

MRTVE ORHIDEJE

Kad je Miletova baba, ne znajući o čemu se radi, rekla da joj ne bi smetala buka u garaži, rodio se naš bend. Prvi punk bend u selu činili su Mile na bubnjevima, Zola na gitari i ja kao vokal. Pregovarali smo i s Nožom da svira na basu, ali on se nešto prenemagao – htio je biti u bendu samo ako budemo svirali i njegove stvari. On je imao te neke pjesme o prirodi i svojoj curi Ivani. Rekli smo mu da moramo razmisliti.
Jako je teško naći nekog da zna svirati bas, a naći nekog da zna dobro svirat bas u ovom selu je kao da nađeš zlato u Dravi. A Nož je stvarno znao svirati bas. Nas trojica smo vijećali cijeli dan, ali je na kraju Zola rekao stvar koja je presudila – «da su The Clash svirali pjesme o cvijeću i drveću, pa nitko normalan ih ne bi slušao». Kad smo rekli Nožu da nećemo svirati njegove stvari jer nam se ne sviđaju, on nije puno pitao nego je samo sjevnuo očima, uzeo svoje tekstove i otišao. Nastala je ta neka neugodna tišina koju je opet prekinuo Zola: «A bas je i tako samo buka u pozadini, tko to sluša...» To nam je opet diglo duh.

Pošto nitko nije dolazio na naše prve probe, mislili smo da se nitko ne osvrće na našu svirku, ali kad je velečasni Petar osobno došao posjetiti Miletovu babu, znali smo da se nešto opasno kuha. Velečasni Petar je ušao i izvalio se na kauč dok mu je baba donosila kavu. Mile je stao vani i prisluškivao što se događa. Velečasni je pričao nešto kako naša svirka nije duhovno čista te da se boji da ne zastranimo. Miletova baba je, hvala Bogu, odgovorila:
- Ma nek dica sviraju, bolje nego da negdje vani piju drogu!
- Ta njihova svirka je i gora od droge, da! – dreknuo je značajno svećenik, a onda se, vjerojatno vidjevši da je Miletova baba tvrd orah, zahvalio na kavi i krenuo vani. Mile je dotrčao do nas, a nekoliko trenutaka iza njega je došao svećenika. Pogledao je prema nama, a onda naglo spustio pogled prema podu. Odlučili smo da ćemo, kad postanemo slavni i odemo odavde, napisati pjesmu «Velečasni Pero, u kurac te stjero».

Jedno jutro kad smo došli na probu, našli smo Miletovu babu kako plače. Netko joj došao preko noći i isčupao orhideje iz vrta. Zamisli ti luđaka, doći usred noći i čupati ljudima cvijeće iz vrta! Orhideje su stajale tamo, bijele kao snijeg i mrtve, a Miletova baba je stajala nad njima i lila suze. Mile nam je šapnuo da mu baba nije plakala ni kad je dida umro. To s orhidejama stvarno nije bilo u redu. Nas trojica smo odlučili održati naš prvi koncert u čast orhideja, naplatiti karte za neke sitne novce i novce dati Miletovoj babi. To smo i učinili. Prvi koncert našeg benda bio je u petak u 20 sati, u dvorani za tjelesni osnovne škole Juraja Strossmayera. Skupili se naši prijatelji, došli čak i neki stariji ljudi, priča se da su dolazili i ljudi iz susjednih sela. Mi smo, osim poznatih domaćih i stranih stvari, izvodili i neke naše pjesme – recimo, «Hej ho, orhidejo» i «Dal da stanem il da pobjegnem». Ja sam bio malo prehlađen, a Zoli je negdje u trećoj pjesmi pukla prva žica na gitari, ali je ipak bilo sjajno. Mile je skroz rasturio bubnjeve. Imali smo čak i afterparty u muškoj svlačionici. Zabrijao sam s Marinom, jednom curom iz škole na koju sam se već neko vrijeme ložio. Bila je to jedna od najsvjetlijih točki u mom djetinjstvu.

Sve mi se to vratilo u glavu kad sam 20 godina kasnije, u zatvoru, sreo Noža. Jeo sam one zatvorske splačine za ručak kad mi je došao Nož i sjeo za moj stol. Prije nego što sam se snašao, on me ušutkao i rekao:
- Slušaj, znaš one orhideje?
- Što? – zbunio sam se.
- Orhideje Miletove babe, bijele lijepe orhideje – rekao je.
- Erm... da – rekao sam.
- Ja sam ih bio isčupao. Samo sam ti to htio reći – rekao je i otišao.
- Stani! – viknuo sam za njim – Zašto mi sad to govoriš?
Uzalud, nije se niti okrenuo već je pobjegao brzinom munje. S tim Nožem nikad ne znaš na čemu si, ostavio me tamo potpuno zbunjenog. Dan poslije, kad je jedan zatvorenik ubio Noža usred zatvora, iz priča sam uspio povezati neke stvari. Nož je bio u zatvoru jer je dilao bijelo, a zadužio se nekom mafijašu. Ovo što mi je rekao je valjda bio njegov način da mi se ispriča i da skine to s duše. Da mi je rekao to prije 20 godina, vjerojatno bih ga mrzio, ali sad ga nekako razumijem i opraštam mu, kao što je sigurno oprošteno Miletovoj babi što nikad nije išla u crkvu, kao što je oprošteno velečasnom Petru što je tu i tamo obljubio mladu volonterku u seoskom Caritasu, kao što oprostiš svakom čovjeku što radi neke vragolije zbog kojih mu je kasnije žao, a na kraju ispadne da to nije ništa važno.
Odlučio sam s još par zatvorenika osnovati nekakav zatvorski bend, znam da bi nam to dopustili. To bi bilo super, da se malo razonodimo, sjetimo tih vremena i da na kraju vidimo da li je punk stvarno mrtav.

- 23:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.08.2005., nedjelja

RETROMANIJAKALNO

Evo, napisao sam pricu s nekim erotskim elementima specijalno za jednu curu što ima osamnaesti rođendan, nick joj je Amata, ona je buduća nimfomanka i voli se tući. Također, ovu priču posvećujem svim onim djevojkama što se osjećaju kao da imaju 18 mada realno imaju daleko više ;)
E pa ide ovako nekako:


1.
Otkad je retro postalo in, počeo sam više da jebem. Počele su me gledati mlade punoljetnice, čije su noge u onim starkama izgledale kao šape kojota, što su nosile tisuću komada šarene odjeće koji su samo čekali da otpadnu i pokažu skladno, djevojačko tijelo. Moje tijelo nije bilo skladno i ličilo je već nekakvu čudnu pješčanu satu koji je svoje odcurio, ali curice su ipak manijakalno sijevale očima, pile i mislile. Kad takve curice misle, to mi može samo ići u korist. Kad one misle, onda imam škembu zato što sam pio puno piva u mladosti. Imam krvave oči jer sam pušio travu. Ružan sam jer sam živio raskalašeno i, zaboga, Che Guevara bi tako izgledao da je preživio. Ja sam, dakle, samo naprednija verzija Che Guevare. Tako bi one mislile i pile, alkohol bi im otišao u krv, ostalo u plodnu vodu, a one kod mene na poduku. Dogodilo bi se da su bile toliko pijane da se ujutro ne bi ničeg sjećale, pa ni mene, ali ipak bi me žicale broj mobitela te bi me neprekidno zvale tih dana i pozivale van. S jednom takvom 19 – godišnjakinjom sam čak i otišao na kavu. Ispostavilo se da, ma koliko bilo cool što sam ja ovako star i neodgovoran, ipak je ta moja sloboda bila pogreška u sistemu, trn u žensku oku. Ta mlada i draga djevojka htjela je odvući zabludjelu ovčicu, mene, s puta na kojeg sam zalutao. Gdje ćeš veće časti za ženu od te da se netko odrekne slobodna života te se «opameti» zahvaljujući njoj? Ma koliko bile plemenite namjere te drage djevojke, ipak sam otišao od nje. Dobro, poševio sam ju još jednom (i to je dala u dupe, za nagradu što joj sve ide po planu) te otišao, dok je spavala. Nisam ju više nikad vidio i nekoliko puta sam razmišljao o tome. Žao mi je bilo djevojke, i bilo mi je žao što sam došao u tu situaciju. Zato sam od tada mladim retro – djevojčicama davao broj mog prijatelja Sime, koji je također bio ružan, star i nezreo, a koji se nije okorištavao blagodatima današnje mode samo zato što se bojao žena. On to zove «principi», ja to zovem strah.

Jednom mi je Simo došao doma ujutro potužiti se kako ga zovu stalno te klinkice i da im ne dajem više njegov broj. Kod mene je bila neka djevojka, zvala se Malina, Trešnja, nisam siguran, imala je nekakvo voćno ime. Ja sam bio u boksericama, on mi je nasred hodnika ozbiljno govorio držao propovjed.
- Nije u redu da daješ moj broj tim balavicama – govorio je on – Zapravo, nije ni u redu da se stalno petljaš s tim klinkama, ali u to ti se neću petljati jer to nije moja stvar. Tako isto nije tvoja stvar da mi namještaš te neke klinke.
Za to je vrijeme došla ova voćna žena, gola golcata kao da je crvena jabuka sišla iz svog krzna, nalaktila se na štok od vrata i pušila cigaretu. Simo je stao i pomalo zgraženo pogledao. Pogledao sam mu prema hlačama i mislim da sam vidio kako mu nešto tamo probija granice principa.
- Pomalo ličiš na Rundeka – rekla je voćna, hrapavim glasićem iz dna pomalo čađavih pluća, a onda je uzbuđeno naglasila – Šejn!
Simo se zbunio kao pračovjek pred mikrovalnom pećnicom te se okrenuo prema meni, procijedio: «Pazi što sam ti rekao!», i otišao. Bio sam tako oduševljen malom voćnom da sam ju još jednom uzeo, unatoč mom starom i pomalo usporenom libidu.

Mada je bilo sasvim zabavno, bilo mi je malo žao što sam Simu doveo u pomalo neugodnu situaciju pa sam odlučio s njim otići van te se, kako sam naredio sam sebi, suzdržati od seksualne retromanije. Išli smo na nekakav glazbeni hepening, okupljao se neki bend naše mladosti i sve je bilo puno mirisnih pičaka koje su lučile testosterone i svoju mladost, što mi je otežavalo stvar. Zaključio sam da je jedini način da izdržim ovaj post taj da se nalijem. Pili smo nas oba dvojica i uživali na neki način koji ostali nisu shvaćali niti su mogli shvatiti.

Ne sjećam se točno nekih pojedinosti te večeri, sjećam se da sam orao beton po ulici dok me netko vukao, sjećam se da sam povratio po stepenicama u Siminoj zgradi, tako bezobrazno sivim i ružnima, sjećam se i da je u Siminom stanu bilo upaljeno svijetlo te da je on na nekog vikao, a nije dobivao odgovor. Smijao sam se na podu stana i lagano se trzao, mislio sam da priča sa samim sobom. Simi fali da ga neka mala plavušica ugrize za nogu i poliže mu jaja, to bi ga pomalo uzdiglo. Bio sam u to uvjeren tada, jer nisam bio u sposobnosti da to dovodim u pitanje. Sve sam ostale misaone procese usmjerio na zadržavanje onog u želucu tamo gdje je. Mislim da mi nije uspjelo.

2.

Kad sam se probudio ujutro, neka lijepa žena mi je donijela čašu vode. Bilo mi je neugodno što stvarnost ne odgovara onom malo čeg se sjećam, i bilo mi je žao što sam očito opet iznevjerio Simu. Žena je bila veoma lijepa, ali to nije bila izlika. Da izbrišem krivnju sa sebe, odmahnuo sam rukom prema ženi, kao da će stav da ne želim vode poboljšati stvari. Situacija je postala bizarnija kad je u sobu ušao Simo. Tad sam opazio da nisam kući već u Siminoj sobi.
- Daj da te upoznam – rekao je Simo – Ovo je moja zaručnica Ivana.
Šutke smo se rukovali, ja potpuno izgubljen, ona potpuno smirena.
- Ona je gluhonijema – rekao je Simo. Pokazao joj je nešto s rukama, tako je valjda komunicirao s njom, a ona mu je snježno bijelim rukama odgovorila, mašući kao da plete nevidljivo carevo ruho. «Zaboga, djevojko», pomislio sam, ne bez osjećaja krivnje, «što li možeš raditi s tim rukama!»
Kako mi je poslije Simo rekao, upoznao ju je na poslu. On je radio u tom nekom sranju za gluhe ili tako nekako. Poznaje ju tek 2 tjedna, ali čemu čekati? Htio sam reći Simi da je našao jako dobru pičku, ipak nekako me bilo strah da će me Ivana čuti nekim unutarnjim uhom ili da će mi pročitati s usana. Bilo je nečeg pametnog u tim očima što ja nisam razumio, ali sam znao da vrijedi nekog vraga.
Kad sam se otrijeznio, odlučio sam da odem. Simo je inzistirao da ostanem na ručku, Ivana je nešto mahala rukama i micala se u maniri kakva latino plesača. Ipak idem, rekoh.
- Za mjesec dana, kad bude vjenčanje – rekao mi je Simo, nekako sramežljivo, ali zadovoljno – možeš li... ili hoćeš li biti moj kum?
- Naravno – kimnuo sam, a glava me previše boljela pa se nisam sjetio nasmiješiti se – Čestitam.
Otišao sam. Njegova žena je mahnula rukom i nasmijala se lagano ispućenim usnama. «Zaboga, ženo», pomislio sam, «kakve bi mi priče mogla ispričati tim ustima.»

Malu voćastu sam sreo u tramvaju. Nakon što smo konstatirali da se poznajemo, da se sjećamo jedno drugog, da smo oba dvoje dobro i da meni ide posao (nisam ga imao, ali to nije bilo važno u tom trenutku), a njoj škola, ona mi je šapnula:
- Ti si prvi s kojim sam spavala. Ono nije bila menga.
- Oprosti – rekao sam i slegnuo ramenima.
- Ma ne, ne zamjeram ništa, bilo mi je jako lijepo. Samo da znaš – rekla je i nasmiješila se stidljivo.
- Znam – kimnuo sam glavom i buljio u prazno još pola minute. Trenutak prije nego što je službeno mogla početi neugodna tišina, ja sam sišao na svojoj stanici.

Navečer sam se još odmarao od mamurluka. Išao sam leći već u 23 sata. Moram priznati da sam prije spavanja, u potpunoj tišini, drkao na Ivanu. Zamislio sam kako se valjamo u pozama koje ni hobotnice ne bi mogle napraviti. Svršio sam jako brzo, već za koju minutu. «Jebote», pomislio sam u trenutku kad sam svršio i skakao po sedam gora orgazama, «ona nikad nije čula Rundeka.»
Počeo sam razmišljati o tome, ali sam ipak zaspao, sa kapljicama sline u kutu usana. A jebi ga.



- 18:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.08.2005., četvrtak

I talk to the wind

Znao bih reći da živimo u stanu za muzičke antitalente. Ja nisam imao sluha, a ni glas mi nije bio neki. Ivana je, s druge strane, bila gluhonijema.
Pokušao sam s njom definirati neki kućni red, ali uzalud. Nije prala veš, a i suđe je uvijek čekalo mene u sudoperu. Kad sam se petkom i subotom vraćao kasno kući, ona me čekala uz upaljeno svijetlo u stanu, prekriženih ruku kao brižna majka. Tisuću puta sam joj rekao da ide spavati, opet uzalud. Stisnula bi usne i mrko me gledala, očekujući objašnjenje.
- Bio sam tu i tamo, a i ponegdje - rekao sam joj jednom. Kao da me razumjela, otišla je u svoju sobu, lupila vratima i durila se sljedećih nekoliko dana.
Prvi i zadnji put kad smo se ljubili, to je trajalo kojih desetak minuta, a onda me odgurnula od sebe i zarikala neljudskim glasom. Morao sam zaklopiti uši rukama.
- Dovraga, mislio sam da si nijema - protisnuo sam, a ona se i dalje dernjala.
Kad je pobjegla sa svojim sadašnjim mužem, ostavila je praznu sobu i ceduljicu na kuhinjskom stolu. "Odlazim. Sretno. Ivana". To nije bio njen rukopis, zacijelo je poruku napisao muž. Zar mu je ona diktirala? Ne znam.
Kad bih pričao s njom, osjećao bih se kao da pričam s vjetrom - riječi su mi se samo vraćale i šamarale me, kao majka kad bih kao mali pokušavao pjevati dok bi susjedi negodovali.
- 17:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.08.2005., srijeda

21st century schizoid man

Jeo sam kestene s mojim prijateljem Mirom, neurokirurgom. Miro ih je kupio u malom kiosku u kutu trga, a bolničar ga je gledao sa strane i smijao se, kao sita mačka.
- Prijatelju, dvadeset prvo stoljeće nam donosi nevolje o kakvima nismo ni sanjali - rekao mi je Miro, mljackajući i bacajući ljuske po podu. Nije važno, netko će ih pokupiti.
- Slušaj, slušaj! - psiktao je Miro, pokušavajući mi odvratiti pažnju s ljuski kestena - Prije je bilo jednostavno. Živiš, živiš, pa rat. Odeš u rat, ili ne odeš pa ideš u zatvor, vratiš se ili ne vratiš, pa živiš ili ne.
Miro je stao i naglim pokretom bacio kesten prema golubu. Mrzio je golubove, smatrao je da su leteća govna. Ipak, poželi neko pismo od njih, ponekad.
- Danas postaneš ovisan, aha! Kljukaju te stvarima koje ti ne trebaju, imaš neugodan osjećaj u želucu, ali ne možeš bez njih, ovisan si o njima, bacaš napalm da bi mogao imati lužnati okus u ustima! Pola puta između bljuvanja i sranja.
Lagano me lupio laktom u rebro i savio ruku da mi nešto šapne.
- Operirao sam jednog od njih, oh da! Tad mi je sve bilo jasno. Ja sam poslan da spasim ljude od dvadeset prvog stoljeća. Sprječio sam ga. Prerezao sam mu čelične veze u mozgu. Oni su izgubili! Katapultirao sam ih u svemir! Adio, mare! Adio!
Nastavio je urlati "adio", meni se to svidjelo i ja sam počeo urlati "adio" zajedno s njim. Ispred nas je bila Nina, ljepotica s obale, u svoj svojoj bjelini i s mrkim pogledom tamnih obrva. Pokazala nam je srednji prst i vikala je na nas: - Mutavci! Mutavci!
Kasnije, kad smo se smirili, svi smo se smijali tom događaju.
- 22:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

PROCITAJ PRIJE UPOTREBE

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se