Milena, Mladen i Belinda

Ne, ne mislim na vas ljude sto ostavljaju komentare. I ovo nije fikcija.

Postoji u svijetu jedan termin sto se zove drzava. Drzava je jedno tijelo sto ima svoje zakone i prava za gradane, i koje se brine da se ti zakoni i prava provode. Ja sam u drzavi Hrvatskoj, roden tamo igrom slucaja i zivim u Zagrebu, gradu koji i nije tako los.

Postoji velik broj ljudi koji se, iz nekog meni neobjasnjivog razloga (ili razloga kojeg znam, a kojeg se ne usudujem pretpostaviti), uzasno ponose cinjenicom da su se eto, igrom slucaja, rodili u Hrvatskoj. Povrh tog ponosa, postoje takoder i neke osobe unutar te skupine koje, iz nekog jos neobjasnjivijeg razloga, smatraju da su osobe koje su, onom istom igrom slucaja, rodene u drzavi pored nase, nasi smrtni neprijatelji.
Te osobe takoder imaju fuzzy logic u glavi koja glasi "Tko nije s nama, taj je protiv nas".

Ja sam svjestan da postoje ovakvi primitivni ljudi u svijetu, ali nekako tim nekim obrambenih mehanizmima pokusavam to prihvatiti i pokusavam prihvatiti svijet (i grad) u kojem zivim, te pokusavam smatrati da takve osobe treba zaliti jer imaju nekih svojih psiholoskih problema i frustracija. I to stvarno je istina. Ipak, svaki put kad se u praksi susretnem s nekom takvom agresivnom osobom, ja dodem do zakljucka da jednostavno na planeti postoje ljudi kojima treba sprasiti metak u glavu.

Konkretno, ono sto se dogodilo je da sam u tramvaju pricao s prijateljicom s kojom bih trebao uskoro u organizaciji jedne vannastavne grupe otici u Beograd. I usred razgovora upadne neki TIP okruzen cetvoricom TIPOVA i kaze otprilike ovako nesto:
"Hoces li ti vec prestat jednom blebetat o Beogradu?! Odi tamo zivjet ako ti je tako dobar, picka ti materina! Seljacino!" i nastavi blentavo piljiti u mene. Nije izgledao kao neka neinteligentna masa sala, zalosno je sto je izgledao kao sasvim normalna osoba i zalosno je sto je ovaj jebeni grad pun takvih normalnih osoba koje sjede u tramvaju i sute, zive po nekoj bolnoj sabloni i sute, jedu i sute i gomilaju frustracije koje onda usmjeruju na one slucajne karakteristike kod ljudi. Tipa, "Srbi - lose", i tako to. Puno je lakse razlog svog nezadovoljavajuceg zivota naci u Srbima nego pogledati na neke stvari u svom zivotu. Jasno da sam htio stjerati u picku materinu doticnu osobu, reci mu da si svojoj hrvatskoj / srpskoj / islandskoj majci kaze da je seljacina i nek mi se ne petlja u razgovor s uvredama. Jasno da to nisam rekao, jer je gospodin bio jaci od mene i jer je bio okruzen cetvoricom ljudi koji su jaci od mene. A ja ne mogu zdravim razumom izlijeciti neciji bolestan um. Kako takvom covjeku objasniti da ne moras ponizavati druge gradove da bi dokazao da volis svoj grad? Da ne moras ponizavati ljude druge narodnosti da bi volio svoju narodnost? Da ne moras ponizavati druge ljude da bi volio sebe? Zalosna je cinjenica da postoji jako velik broj takvih frustriranih i ogranicenih ljudi, ali ono sto je meni jos zalosnije je da zbog takvih ljudi osoba poput mene i poput mojih prijatelja koji nemaju tih jebenih predrasuda moze tako lagano najebati. Sad sam imao srece i naletio na osobu koja mi je samo psovala mater i nazvala me seljacinom, a jako je moguce da drugi put naletim na nekog tko ce doci i upucati me. To je jebeno tuzno. I zato ne zalim osobe koje imaju te neke dublje frustracije i koje zbog neprilagodbe zivotu moraju ovako iskaljavati taj svoj bijes. Smatram da takve ljude treba zatvoriti u raketu i poslati neku galaksiju u tri picke materine udaljenu od Zemlje.