Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vikend

Marketing

Uvijek fali tako malo

Završilo je 1:0. Sudac je svirao kraj, kao da svira trubu na sprovodu - ne zato što želi nego zato što mu nema druge. Nije bilo spasa. Pršo se rukovao s nekim Brazilinjom, priznali su poraz. Ja sam sjedio u fotelji i držao se za glavu.
- Imali smo ih, Tanja – šaptao sam – Imali smo ih...
- Ma šta si to ti imao? – zagrajala je Tanja – Imao si ti pivu u ruci, to je sve šta si ti danas imao.
- Ne, molim te, nemoj... – ogorčeno sam rekao – Dečki su ostavili dušu na terenu...
- Ostavio si mrlju od pive na tepihu – rekla je Tanja i pokrila mrlju toalet papirom. Stavila je ruke na bokove i teško uzdahnula. Pogledao sam ju značajno.
- Sljedeća utakmica je negdje u Nurnbergu ili tako negdje, ostalo mi je u uhu – rekao sam –To je blizu Minkena, jelda? Tamo je moj rođak, Mile. Mogao bi skočiti do njega, prespavati, pa da odemo zajedno na tekmu. Protiv Japana, da malo podržimo dečke.
Tanja se nasmješila.
- Prije će ti debili pobjediti Brazil – rekla je – nego što ćeš ti otići do Njemačke.
Takav odgovor mogao sam i očekivati od nje. Nikad nije vjerovala da ja mogu išta ozbiljno napraviti. Devedeset šeste sam htio ići u Englesku na onu legendarnu utakmicu protiv Danaca kad je Šuker slomio Šmajhela gdje ga još nigdje nije. I dvije tisuće i druge isto, htio sam otići u Japan vidjeti naše protiv Italije, kad je Miki Rapaić napravio ono o čemu Pele može samo sanjati. Htio sam sve to vidjeti uživo i govorio sam svima da ću ići, ali moja žena se uvijek tome samo podsmjehivala. Nije me uopće uzimala za ozbiljno. I kako da onda čovjek stvarno ide na tako zahtjevno putovanje, kad ne može računati ni da ga kod kuće ozbiljno shvate? Svaki put sam zbog nje odustao, ali čvrsto sam odlučio da ovaj put neće biti tako.
- Pazi šta ti kažem, još danas! – prijetio sam prstom – Sutra zovem Zokija i Ivaneka, sjest ćemo u auto i put Minkena! Povest ću i malog Mirka sa sobom, nek vidi mali što je to utakmica svjetskog prvenstva!
- Pa dobro – slegnula je Tanja ramenima – sjest ćete u auto. I šta onda?
- Šta, kako misliš, šta onda? – rekao sam – Sad sam ti rekao - put Minkena...
- Tko će voziti?
- Pa Zoki!
- Šta nisi rekao da je izgubio vozačku na 3 mjeseca?
- Da? – zastao sam – Moguće, on voli malo popiti pa tako otići... ali dobro, šta sad, on nema vozačku, nećemo se sad bacit sa savskog mosta, ne? Ivanek će voziti!
- Zarasla mu je ruka? – upitala je.
- Kako to misliš?
- Prošli tjedan je bio kod nas – reče Tanja – Imao je strganu ruku. Šta je skinuo gips?
Zaista, sjetio sam se da jučer nije htio s ekipom na nogač zbog ruke. Nikad mi nije bilo jasno kako gips može samo tako napraviti invalida od čovjeka.
- A šta ti ne bi vozio? – zacereka se Tanja zlobno.
- Ma daj, Tanja... – odmahnuo sam glavom – Znaš da auti nisu za mene. Ne mogu ja tako pazit cijelo vrijeme... Nego, sjetio sam se – ići ćemo busem! Uzmemo dvije gajbe pive, i šta više čovjeku treba?
- Znaš šta mu treba? – upita moja žena – Trebaju mu novci. Odakle ćeš ti skupiti novce za putovanje tamo i nazad, za kartu, za hranu, cugu...

Zastao sam opet. Novci. Uvijek glupi novci. Zar moraju novci upravljati svim živim danas? Sjećam se kad su prije bila prvenstva, nikad novci nisu bili problem, mogli smo samo tako otići i do Australije s malo para u džepu. A danas... ništa ne možeš, ili te veže gips, ili te vežu novci, ili te veže familija. Ništa nije kao prije.
- Ne znam, Tanja – rekao sam snuždeno – Ne znam, uvijek me nešto sprječi. A tako malo treba...
- Znam, dragi, znam – rekla je Tanja i zagrila me – Idemo leći.

Nisam išao na utakmicu na kraju, ali smo Zoki, Ivanek i ja gledali tekmu u birtiji. 0:0. Sva sreća da nismo išli, naši su igrali ko zadnje pičke. Sve je to preplaćena gamad i jedino ako napravimo radikalne rezove u ekipi i savezu, možemo računati na rezultate.


Post je objavljen 23.09.2006. u 18:24 sati.