Milena, Mladen i Belinda

Jeo sam kestene s mojim prijateljem Mirom, neurokirurgom. Miro ih je kupio u malom kiosku u kutu trga, a bolničar ga je gledao sa strane i smijao se, kao sita mačka.
- Prijatelju, dvadeset prvo stoljeće nam donosi nevolje o kakvima nismo ni sanjali - rekao mi je Miro, mljackajući i bacajući ljuske po podu. Nije važno, netko će ih pokupiti.
- Slušaj, slušaj! - psiktao je Miro, pokušavajući mi odvratiti pažnju s ljuski kestena - Prije je bilo jednostavno. Živiš, živiš, pa rat. Odeš u rat, ili ne odeš pa ideš u zatvor, vratiš se ili ne vratiš, pa živiš ili ne.
Miro je stao i naglim pokretom bacio kesten prema golubu. Mrzio je golubove, smatrao je da su leteća govna. Ipak, poželi neko pismo od njih, ponekad.
- Danas postaneš ovisan, aha! Kljukaju te stvarima koje ti ne trebaju, imaš neugodan osjećaj u želucu, ali ne možeš bez njih, ovisan si o njima, bacaš napalm da bi mogao imati lužnati okus u ustima! Pola puta između bljuvanja i sranja.
Lagano me lupio laktom u rebro i savio ruku da mi nešto šapne.
- Operirao sam jednog od njih, oh da! Tad mi je sve bilo jasno. Ja sam poslan da spasim ljude od dvadeset prvog stoljeća. Sprječio sam ga. Prerezao sam mu čelične veze u mozgu. Oni su izgubili! Katapultirao sam ih u svemir! Adio, mare! Adio!
Nastavio je urlati "adio", meni se to svidjelo i ja sam počeo urlati "adio" zajedno s njim. Ispred nas je bila Nina, ljepotica s obale, u svoj svojoj bjelini i s mrkim pogledom tamnih obrva. Pokazala nam je srednji prst i vikala je na nas: - Mutavci! Mutavci!
Kasnije, kad smo se smirili, svi smo se smijali tom događaju.