Milena, Mladen i Belinda

Samo bih volio podsjetiti ovo malo ljudi koji citaju da je vlasnik bloga egomanijak, osoba nesposobna primiti ikakvu konstruktivnu kritiku, da briše blogove i skida ih s lista na temelju poslusnosti vlasnika istih te da na svemu tome mlati gadne pare.

Kad je Miletova baba, ne znajući o čemu se radi, rekla da joj ne bi smetala buka u garaži, rodio se naš bend. Prvi punk bend u selu činili su Mile na bubnjevima, Zola na gitari i ja kao vokal. Pregovarali smo i s Nožom da svira na basu, ali on se nešto prenemagao – htio je biti u bendu samo ako budemo svirali i njegove stvari. On je imao te neke pjesme o prirodi i svojoj curi Ivani. Rekli smo mu da moramo razmisliti.
Jako je teško naći nekog da zna svirati bas, a naći nekog da zna dobro svirat bas u ovom selu je kao da nađeš zlato u Dravi. A Nož je stvarno znao svirati bas. Nas trojica smo vijećali cijeli dan, ali je na kraju Zola rekao stvar koja je presudila – «da su The Clash svirali pjesme o cvijeću i drveću, pa nitko normalan ih ne bi slušao». Kad smo rekli Nožu da nećemo svirati njegove stvari jer nam se ne sviđaju, on nije puno pitao nego je samo sjevnuo očima, uzeo svoje tekstove i otišao. Nastala je ta neka neugodna tišina koju je opet prekinuo Zola: «A bas je i tako samo buka u pozadini, tko to sluša...» To nam je opet diglo duh.

Pošto nitko nije dolazio na naše prve probe, mislili smo da se nitko ne osvrće na našu svirku, ali kad je velečasni Petar osobno došao posjetiti Miletovu babu, znali smo da se nešto opasno kuha. Velečasni Petar je ušao i izvalio se na kauč dok mu je baba donosila kavu. Mile je stao vani i prisluškivao što se događa. Velečasni je pričao nešto kako naša svirka nije duhovno čista te da se boji da ne zastranimo. Miletova baba je, hvala Bogu, odgovorila:
- Ma nek dica sviraju, bolje nego da negdje vani piju drogu!
- Ta njihova svirka je i gora od droge, da! – dreknuo je značajno svećenik, a onda se, vjerojatno vidjevši da je Miletova baba tvrd orah, zahvalio na kavi i krenuo vani. Mile je dotrčao do nas, a nekoliko trenutaka iza njega je došao svećenika. Pogledao je prema nama, a onda naglo spustio pogled prema podu. Odlučili smo da ćemo, kad postanemo slavni i odemo odavde, napisati pjesmu «Velečasni Pero, u kurac te stjero».

Jedno jutro kad smo došli na probu, našli smo Miletovu babu kako plače. Netko joj došao preko noći i isčupao orhideje iz vrta. Zamisli ti luđaka, doći usred noći i čupati ljudima cvijeće iz vrta! Orhideje su stajale tamo, bijele kao snijeg i mrtve, a Miletova baba je stajala nad njima i lila suze. Mile nam je šapnuo da mu baba nije plakala ni kad je dida umro. To s orhidejama stvarno nije bilo u redu. Nas trojica smo odlučili održati naš prvi koncert u čast orhideja, naplatiti karte za neke sitne novce i novce dati Miletovoj babi. To smo i učinili. Prvi koncert našeg benda bio je u petak u 20 sati, u dvorani za tjelesni osnovne škole Juraja Strossmayera. Skupili se naši prijatelji, došli čak i neki stariji ljudi, priča se da su dolazili i ljudi iz susjednih sela. Mi smo, osim poznatih domaćih i stranih stvari, izvodili i neke naše pjesme – recimo, «Hej ho, orhidejo» i «Dal da stanem il da pobjegnem». Ja sam bio malo prehlađen, a Zoli je negdje u trećoj pjesmi pukla prva žica na gitari, ali je ipak bilo sjajno. Mile je skroz rasturio bubnjeve. Imali smo čak i afterparty u muškoj svlačionici. Zabrijao sam s Marinom, jednom curom iz škole na koju sam se već neko vrijeme ložio. Bila je to jedna od najsvjetlijih točki u mom djetinjstvu.

Sve mi se to vratilo u glavu kad sam 20 godina kasnije, u zatvoru, sreo Noža. Jeo sam one zatvorske splačine za ručak kad mi je došao Nož i sjeo za moj stol. Prije nego što sam se snašao, on me ušutkao i rekao:
- Slušaj, znaš one orhideje?
- Što? – zbunio sam se.
- Orhideje Miletove babe, bijele lijepe orhideje – rekao je.
- Erm... da – rekao sam.
- Ja sam ih bio isčupao. Samo sam ti to htio reći – rekao je i otišao.
- Stani! – viknuo sam za njim – Zašto mi sad to govoriš?
Uzalud, nije se niti okrenuo već je pobjegao brzinom munje. S tim Nožem nikad ne znaš na čemu si, ostavio me tamo potpuno zbunjenog. Dan poslije, kad je jedan zatvorenik ubio Noža usred zatvora, iz priča sam uspio povezati neke stvari. Nož je bio u zatvoru jer je dilao bijelo, a zadužio se nekom mafijašu. Ovo što mi je rekao je valjda bio njegov način da mi se ispriča i da skine to s duše. Da mi je rekao to prije 20 godina, vjerojatno bih ga mrzio, ali sad ga nekako razumijem i opraštam mu, kao što je sigurno oprošteno Miletovoj babi što nikad nije išla u crkvu, kao što je oprošteno velečasnom Petru što je tu i tamo obljubio mladu volonterku u seoskom Caritasu, kao što oprostiš svakom čovjeku što radi neke vragolije zbog kojih mu je kasnije žao, a na kraju ispadne da to nije ništa važno.
Odlučio sam s još par zatvorenika osnovati nekakav zatvorski bend, znam da bi nam to dopustili. To bi bilo super, da se malo razonodimo, sjetimo tih vremena i da na kraju vidimo da li je punk stvarno mrtav.

Evo, napisao sam pricu s nekim erotskim elementima specijalno za jednu curu što ima osamnaesti rođendan, nick joj je Amata, ona je buduća nimfomanka i voli se tući. Također, ovu priču posvećujem svim onim djevojkama što se osjećaju kao da imaju 18 mada realno imaju daleko više ;)
E pa ide ovako nekako:


1.
Otkad je retro postalo in, počeo sam više da jebem. Počele su me gledati mlade punoljetnice, čije su noge u onim starkama izgledale kao šape kojota, što su nosile tisuću komada šarene odjeće koji su samo čekali da otpadnu i pokažu skladno, djevojačko tijelo. Moje tijelo nije bilo skladno i ličilo je već nekakvu čudnu pješčanu satu koji je svoje odcurio, ali curice su ipak manijakalno sijevale očima, pile i mislile. Kad takve curice misle, to mi može samo ići u korist. Kad one misle, onda imam škembu zato što sam pio puno piva u mladosti. Imam krvave oči jer sam pušio travu. Ružan sam jer sam živio raskalašeno i, zaboga, Che Guevara bi tako izgledao da je preživio. Ja sam, dakle, samo naprednija verzija Che Guevare. Tako bi one mislile i pile, alkohol bi im otišao u krv, ostalo u plodnu vodu, a one kod mene na poduku. Dogodilo bi se da su bile toliko pijane da se ujutro ne bi ničeg sjećale, pa ni mene, ali ipak bi me žicale broj mobitela te bi me neprekidno zvale tih dana i pozivale van. S jednom takvom 19 – godišnjakinjom sam čak i otišao na kavu. Ispostavilo se da, ma koliko bilo cool što sam ja ovako star i neodgovoran, ipak je ta moja sloboda bila pogreška u sistemu, trn u žensku oku. Ta mlada i draga djevojka htjela je odvući zabludjelu ovčicu, mene, s puta na kojeg sam zalutao. Gdje ćeš veće časti za ženu od te da se netko odrekne slobodna života te se «opameti» zahvaljujući njoj? Ma koliko bile plemenite namjere te drage djevojke, ipak sam otišao od nje. Dobro, poševio sam ju još jednom (i to je dala u dupe, za nagradu što joj sve ide po planu) te otišao, dok je spavala. Nisam ju više nikad vidio i nekoliko puta sam razmišljao o tome. Žao mi je bilo djevojke, i bilo mi je žao što sam došao u tu situaciju. Zato sam od tada mladim retro – djevojčicama davao broj mog prijatelja Sime, koji je također bio ružan, star i nezreo, a koji se nije okorištavao blagodatima današnje mode samo zato što se bojao žena. On to zove «principi», ja to zovem strah.

Jednom mi je Simo došao doma ujutro potužiti se kako ga zovu stalno te klinkice i da im ne dajem više njegov broj. Kod mene je bila neka djevojka, zvala se Malina, Trešnja, nisam siguran, imala je nekakvo voćno ime. Ja sam bio u boksericama, on mi je nasred hodnika ozbiljno govorio držao propovjed.
- Nije u redu da daješ moj broj tim balavicama – govorio je on – Zapravo, nije ni u redu da se stalno petljaš s tim klinkama, ali u to ti se neću petljati jer to nije moja stvar. Tako isto nije tvoja stvar da mi namještaš te neke klinke.
Za to je vrijeme došla ova voćna žena, gola golcata kao da je crvena jabuka sišla iz svog krzna, nalaktila se na štok od vrata i pušila cigaretu. Simo je stao i pomalo zgraženo pogledao. Pogledao sam mu prema hlačama i mislim da sam vidio kako mu nešto tamo probija granice principa.
- Pomalo ličiš na Rundeka – rekla je voćna, hrapavim glasićem iz dna pomalo čađavih pluća, a onda je uzbuđeno naglasila – Šejn!
Simo se zbunio kao pračovjek pred mikrovalnom pećnicom te se okrenuo prema meni, procijedio: «Pazi što sam ti rekao!», i otišao. Bio sam tako oduševljen malom voćnom da sam ju još jednom uzeo, unatoč mom starom i pomalo usporenom libidu.

Mada je bilo sasvim zabavno, bilo mi je malo žao što sam Simu doveo u pomalo neugodnu situaciju pa sam odlučio s njim otići van te se, kako sam naredio sam sebi, suzdržati od seksualne retromanije. Išli smo na nekakav glazbeni hepening, okupljao se neki bend naše mladosti i sve je bilo puno mirisnih pičaka koje su lučile testosterone i svoju mladost, što mi je otežavalo stvar. Zaključio sam da je jedini način da izdržim ovaj post taj da se nalijem. Pili smo nas oba dvojica i uživali na neki način koji ostali nisu shvaćali niti su mogli shvatiti.

Ne sjećam se točno nekih pojedinosti te večeri, sjećam se da sam orao beton po ulici dok me netko vukao, sjećam se da sam povratio po stepenicama u Siminoj zgradi, tako bezobrazno sivim i ružnima, sjećam se i da je u Siminom stanu bilo upaljeno svijetlo te da je on na nekog vikao, a nije dobivao odgovor. Smijao sam se na podu stana i lagano se trzao, mislio sam da priča sa samim sobom. Simi fali da ga neka mala plavušica ugrize za nogu i poliže mu jaja, to bi ga pomalo uzdiglo. Bio sam u to uvjeren tada, jer nisam bio u sposobnosti da to dovodim u pitanje. Sve sam ostale misaone procese usmjerio na zadržavanje onog u želucu tamo gdje je. Mislim da mi nije uspjelo.

2.

Kad sam se probudio ujutro, neka lijepa žena mi je donijela čašu vode. Bilo mi je neugodno što stvarnost ne odgovara onom malo čeg se sjećam, i bilo mi je žao što sam očito opet iznevjerio Simu. Žena je bila veoma lijepa, ali to nije bila izlika. Da izbrišem krivnju sa sebe, odmahnuo sam rukom prema ženi, kao da će stav da ne želim vode poboljšati stvari. Situacija je postala bizarnija kad je u sobu ušao Simo. Tad sam opazio da nisam kući već u Siminoj sobi.
- Daj da te upoznam – rekao je Simo – Ovo je moja zaručnica Ivana.
Šutke smo se rukovali, ja potpuno izgubljen, ona potpuno smirena.
- Ona je gluhonijema – rekao je Simo. Pokazao joj je nešto s rukama, tako je valjda komunicirao s njom, a ona mu je snježno bijelim rukama odgovorila, mašući kao da plete nevidljivo carevo ruho. «Zaboga, djevojko», pomislio sam, ne bez osjećaja krivnje, «što li možeš raditi s tim rukama!»
Kako mi je poslije Simo rekao, upoznao ju je na poslu. On je radio u tom nekom sranju za gluhe ili tako nekako. Poznaje ju tek 2 tjedna, ali čemu čekati? Htio sam reći Simi da je našao jako dobru pičku, ipak nekako me bilo strah da će me Ivana čuti nekim unutarnjim uhom ili da će mi pročitati s usana. Bilo je nečeg pametnog u tim očima što ja nisam razumio, ali sam znao da vrijedi nekog vraga.
Kad sam se otrijeznio, odlučio sam da odem. Simo je inzistirao da ostanem na ručku, Ivana je nešto mahala rukama i micala se u maniri kakva latino plesača. Ipak idem, rekoh.
- Za mjesec dana, kad bude vjenčanje – rekao mi je Simo, nekako sramežljivo, ali zadovoljno – možeš li... ili hoćeš li biti moj kum?
- Naravno – kimnuo sam, a glava me previše boljela pa se nisam sjetio nasmiješiti se – Čestitam.
Otišao sam. Njegova žena je mahnula rukom i nasmijala se lagano ispućenim usnama. «Zaboga, ženo», pomislio sam, «kakve bi mi priče mogla ispričati tim ustima.»

Malu voćastu sam sreo u tramvaju. Nakon što smo konstatirali da se poznajemo, da se sjećamo jedno drugog, da smo oba dvoje dobro i da meni ide posao (nisam ga imao, ali to nije bilo važno u tom trenutku), a njoj škola, ona mi je šapnula:
- Ti si prvi s kojim sam spavala. Ono nije bila menga.
- Oprosti – rekao sam i slegnuo ramenima.
- Ma ne, ne zamjeram ništa, bilo mi je jako lijepo. Samo da znaš – rekla je i nasmiješila se stidljivo.
- Znam – kimnuo sam glavom i buljio u prazno još pola minute. Trenutak prije nego što je službeno mogla početi neugodna tišina, ja sam sišao na svojoj stanici.

Navečer sam se još odmarao od mamurluka. Išao sam leći već u 23 sata. Moram priznati da sam prije spavanja, u potpunoj tišini, drkao na Ivanu. Zamislio sam kako se valjamo u pozama koje ni hobotnice ne bi mogle napraviti. Svršio sam jako brzo, već za koju minutu. «Jebote», pomislio sam u trenutku kad sam svršio i skakao po sedam gora orgazama, «ona nikad nije čula Rundeka.»
Počeo sam razmišljati o tome, ali sam ipak zaspao, sa kapljicama sline u kutu usana. A jebi ga.

Znao bih reći da živimo u stanu za muzičke antitalente. Ja nisam imao sluha, a ni glas mi nije bio neki. Ivana je, s druge strane, bila gluhonijema.
Pokušao sam s njom definirati neki kućni red, ali uzalud. Nije prala veš, a i suđe je uvijek čekalo mene u sudoperu. Kad sam se petkom i subotom vraćao kasno kući, ona me čekala uz upaljeno svijetlo u stanu, prekriženih ruku kao brižna majka. Tisuću puta sam joj rekao da ide spavati, opet uzalud. Stisnula bi usne i mrko me gledala, očekujući objašnjenje.
- Bio sam tu i tamo, a i ponegdje - rekao sam joj jednom. Kao da me razumjela, otišla je u svoju sobu, lupila vratima i durila se sljedećih nekoliko dana.
Prvi i zadnji put kad smo se ljubili, to je trajalo kojih desetak minuta, a onda me odgurnula od sebe i zarikala neljudskim glasom. Morao sam zaklopiti uši rukama.
- Dovraga, mislio sam da si nijema - protisnuo sam, a ona se i dalje dernjala.
Kad je pobjegla sa svojim sadašnjim mužem, ostavila je praznu sobu i ceduljicu na kuhinjskom stolu. "Odlazim. Sretno. Ivana". To nije bio njen rukopis, zacijelo je poruku napisao muž. Zar mu je ona diktirala? Ne znam.
Kad bih pričao s njom, osjećao bih se kao da pričam s vjetrom - riječi su mi se samo vraćale i šamarale me, kao majka kad bih kao mali pokušavao pjevati dok bi susjedi negodovali.

Jeo sam kestene s mojim prijateljem Mirom, neurokirurgom. Miro ih je kupio u malom kiosku u kutu trga, a bolničar ga je gledao sa strane i smijao se, kao sita mačka.
- Prijatelju, dvadeset prvo stoljeće nam donosi nevolje o kakvima nismo ni sanjali - rekao mi je Miro, mljackajući i bacajući ljuske po podu. Nije važno, netko će ih pokupiti.
- Slušaj, slušaj! - psiktao je Miro, pokušavajući mi odvratiti pažnju s ljuski kestena - Prije je bilo jednostavno. Živiš, živiš, pa rat. Odeš u rat, ili ne odeš pa ideš u zatvor, vratiš se ili ne vratiš, pa živiš ili ne.
Miro je stao i naglim pokretom bacio kesten prema golubu. Mrzio je golubove, smatrao je da su leteća govna. Ipak, poželi neko pismo od njih, ponekad.
- Danas postaneš ovisan, aha! Kljukaju te stvarima koje ti ne trebaju, imaš neugodan osjećaj u želucu, ali ne možeš bez njih, ovisan si o njima, bacaš napalm da bi mogao imati lužnati okus u ustima! Pola puta između bljuvanja i sranja.
Lagano me lupio laktom u rebro i savio ruku da mi nešto šapne.
- Operirao sam jednog od njih, oh da! Tad mi je sve bilo jasno. Ja sam poslan da spasim ljude od dvadeset prvog stoljeća. Sprječio sam ga. Prerezao sam mu čelične veze u mozgu. Oni su izgubili! Katapultirao sam ih u svemir! Adio, mare! Adio!
Nastavio je urlati "adio", meni se to svidjelo i ja sam počeo urlati "adio" zajedno s njim. Ispred nas je bila Nina, ljepotica s obale, u svoj svojoj bjelini i s mrkim pogledom tamnih obrva. Pokazala nam je srednji prst i vikala je na nas: - Mutavci! Mutavci!
Kasnije, kad smo se smirili, svi smo se smijali tom događaju.