ponedjeljak, 30.06.2008.

Nebo je noćas ogromno

Paniko je tražila da napišem koju riječ o Sandiju, a meni brate neugodno pisat o čovjeku koji nije tu sa nama, ali ajde-de ka`s naval`la nesrićo, samo ću rič-dvi.

Taj Sandi mi je bio sumnjiv čim se pojavio, a odakle se pojavio ne znam i ne pitajte me. No, čim sam ga prvi put ugledao zaprepastila me frapantna sličnost sa Lik Blesonom (Nemam Blesonovu sliku, ali bar ga je Athena vidjela kada je bila na kavi u Govnolendu. Malčice sliči na Antu Gotovca, što bi nas u nekim daljnjim premišljanjima dovelo do konkluzije kako Ante i Sandi sliče, a ja stvarno ljudi ne bih o tome. Dosta mi je što i o ovoj dvojici pišem. Uh, što mi se digo tlak ovdje u zagradama!).

Uglavnom, na početku njegove glazbene karijere došlo je do prvih nesporazuma sa nekima od kolega. Sandi je optužio Zdravka Valentina da je od njega ukrao stil držanja gitare kojeg je on pokupio od Bruce Springsteena, dok je Zdravko kazivao i ponavljao poput Davora Šukera da on ni za što nije kriv i da će pravdu istjerati čak i preko suda ako zatreba. Da se mene pita, osobno bih Zdravku rekao da se ne nervira i da sjedne zajedno sa Sandijem za stol, te da obojica tuže Springsteena, jer on je taj koji je svojim stilom držanja gitare unio razdor među ta dva talentirana glazbenika, a sve je to moglo dovesti do katastrofalnih posljedica poput totalnog uništenja HGU-a.

Ali pustimo sada nagađanja, neka se sa time bave neki viši organi koji sve to vješto održe u tajnosti tako da nam katkad svi oni neriješeni slučajevi izgledaju riješeni jer se o njima više ne govori, a oni riješeni neriješeni jer, pobogu, nitko nigdje nije spomenuo da su riješeni.

Nego, što ono htjedoh reć…e da, Sandi. Htio sam vam po prvi put exkluzivno objaviti podatak koji mi je prenijela I.B. Ona je, naime, te kobne osamdeset i neke sa Sandijem bila u istom razredu, a on joj je često pisao svakakve blesave pjesmice zaljubljenog klipana.
Na jednom tulumu je bio toliko popio da joj je odlučio pokazati koliki mu je.

Par godina nakon toga, shrvan od boli i slomljen napisao je pjesmu koju je posvetio toj večeri : "Nebo je noćas ogromno, nebo zna gdje je moje maleno".

Ali ne, nisam vam o tome htio pričati. Zapravo, cijelo vrijeme mi je na pameti anegdota koju sam ostao dužan gospodičnoj poetičnoj Paniko, a govori o tome kako su Sandi i Branka prekinuli, tj. rastavili se…diskonektirali.

Tog kobnog dana sjedio sam za šankom jednog kobnog kafića i čavrljao sa konobarom – budućim mužem moje rodice, kad li je u kafić nabasao poznati glamurozni par. Budući muž od moje rodice otišao je i zaprimio narudžbu, te mi je u prolazu dobacio : "skuži sad ovo".
Branki je napravio prekrasan dekorativni cappucino, a Sandiju smiješao neki "tanki" bućkuriš, zatim je uzeo ključeve muškog wc-a i zaključao ga, te u potpunosti smanjio glazbu.
Nakon dvije minute Sandi naglo ustaje za stolom i kreće u unutrašnjost kafića. Djeluje dosta blijed, kao da su mu upravo javili kako mu je umro uži član obitelji. Ali Sandi nije od te sorte, on je jači i od sudbine, ali opet ne toliko jak da bi još koji minut zadržao sadržaj debelog crijeva. Dakle, žurno je pohitao ka muškom wc-u i uhvatio za kvaku, kad ono zaključano. Zatim je bez pitanja uletio u ženski wc i istjerao dvije kokice koje su mu vikale da je kreten i perverznjak bezobrazni. Ali on nije mario za to. Bitno da je stigao na vrijeme. I samo još da je znao kako je glazba smanjena na minimum i da se čuje svako potmulo kruljenje unutar stomačnih prostranstava, bilo bi sve u redu. Sigurno zamišljate scenu kao u filmu „Glup & gluplji“. Pravo da vam kažem, i bilo je nešto tako slično, ako ne i gore. Ne, ne želim se sjećati. Branka je plakala. Ostavila ga je nakon toga.

UPDATE :

Maturalna zabava. Parovi ulaze jadan za drugim u salu. Po abecedi je sedmi par Branka sa svojim pratiteljem, a osmi par smo moja partnerica i ja. Stojim iza Brankice onako nervozan i non-stop potežem onaj uski Armanijev sako koji mi je Lik Bleson posudio. Na ušima mi slušalice od walkmana da ne slušam pizdarije nazočnih.
U jednom trenutku Brankica se okrene prema meni i upita :

- Šta slušaš?
- Sandija. - rekoh
- Nikad čula. - reče zbunjeno
- Nije loš. Baca malo na Springsteena.
- Kogaa?
- Onog što pjeva "Born in the USA".
- Šta pjeva?
- Rooođen u Zagrebuu, mama...rooođen u Zagrebuuu!
- Ahaaaaaa!

- 21:39 - Komentari (51) - Isprintaj - #

srijeda, 25.06.2008.

Kuća na drvetu

Sinoć sam imao jedan neobičan poslovni izlet. Vozio sam zmijolikom uskom cestom preko groblja sve do jezera Modro Oko. Trebao sam osposobiti internet vezu roditeljima jednog četrdesetogodišnjaka kojemu je igrom slučaja žena jučer rodila sina; i to u Pragu, jer je ona Čehinja, a administracija je inače jako zajebana stvar. Uglavnom, internet nije proradio, ali zato smo kušali sedam vrsta vina i jednako toliko jela. Ma što da vam pričam; dijete je živo i zdravo, a veseli otac kaže da će dogodine u školu. Pišulinac teži četiri i pol kilograma za što sam pomislio da je mnogo za novorođenče dok se nije javio djed i rekao kako je on pri porodu težio sedam kilograma, a majka ga je rađala sedam dana. Na to je veseli četrdesetogodišnjak dodao kako je njegova žena rađala punih sedamnaest sati, te da je prije, dok je igrao košarku, uvijek na dresu imao broj sedamnaest što jasno ukazuje kako je broj sedam jako bitan u njegovoj obitelji i prenosi se s koljena na koljeno. Kasnije je ponosni novopečeni otac teturajući po sobi, dok sam ja razbacivao računalne komponente po stolu, ugazio na neku kutiju u kojoj su se nalazile nove Nike tenisice za koje uopće nije znao. Nitko nije bio sretniji od njega u tom trenutku. Popili smo jednu i u to ime. Bilo kako bilo, danas on putuje za Češku, a ja ću najvjerojatnije u kurac.

Buđenje nije toliko bolno kada piješ kvalitetno vino. Danas je onaj dan u tjednu kada su svi biskupi u domovini koji citiraju Thompsona ponosni na mene. Danas ne natežem kožicu, već idem na rijeku upecati kakvog svala, ploticu il` geru.
Ulica je pusta. Sunce udara o asfalt i stvara superbond ljepljivu masu na kojoj će zaglavljivati neoprezni kartonski ljudi i zijevati kao ribe na suhom dok ih plameni jezičci budu gutali.
Ispred Vjekine kuće veselo : stara zalijeva rajčice, stari se njiše na ljuljački dok baka usisava mrvice kruha sa njegovih invalidskih kolica. Vjeko je na katu i po ustaljenom običaju uvježbava čin samoubojstva. Ovaj put kroz prozor vidim njegovo uvijek nasmiješeno lice i omču oko vrata. Čitao je u novinama da je 2012. konačni kraj i ne želi ga dočekati nespreman.
Ali zašto ne čujem ptica pjev, već grmljavinu strašnu iz daljine? Odgovor nas je doslovno sve pokosio s nogu : Vjekina stara puzala je između stabljika rajčice lica prekrivenog crvenim nektarom poput najiskusnijeg bombaša iz Drugog svjetskog rata. Stari je visio na živici okružen kivijem i mirno čekao da ga netko skine od tamo, dok je baka poput uplašenog miša provirivala ispod invalidskih kolica provjeravajući je li opasnost prošla, a ja sam u to vrijeme čuvao kapiju da ne odleti ovako klimava na ulicu. Na Vjekinom prozoru se srušila roleta, pa sam pohitao u njegovu sobu da vidim kako je. Prvo što sam zamijetio bilo je njegovo stakleno oko koje se koturalo po podu nakon još jednog manjeg potresa. Krevet je bio u neviđenom neredu, knjige svugdje osim na polici, a nasred sobe prevrnuta stolica, te Vjeko koji se ljulja poluživ ali dovoljno živ da bi bio ljut što ga ne skidam sa omče. Nikako ne vidim razlog zašto bi se ljutio na mene jer nisam ja taj koji ga je doveo u ovu situaciju. Daj nauči se pristojnosti dečko!
Skinuo sam ga sa omče i dao mu par minuta da se pribere. Otišao je do frižidera, donio nam po pivo, a onda izustio :

- Čuj Strokewski, ipak odustajem od ovih suludih priprema za smak svijeta. Što kažeš da se uhvatimo onog tvog starog projekta?
- Kojeg projekta? – rekoh
- Pa ono, snovi iz djetinjstva, da izgradimo kućicu na drvetu tamo blizu kuće od tvog djeda. Pričao si mi da takav prekrasan pogled ne možeš doživjeti nigdje na svijetu.
- Je, istina. Pogled na sanjivu dolinu ne bih mijenjao ni sa odlaskom u… - zastao sam bacivši pogled po zidovima njegove sobe i ugledao poster na kojem je bila Miss Tanzanije 2005. – Tanzaniju!


- 23:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.06.2008.

Bugar sugar

Image Hosted by ImageShack.us


Prije par godina pokazao sam joj jednu stariju sliku iz osobne za koju je rekla da na njoj izgledam kao policajac. No, bilo je tu i gorih usporedbi; npr. sa Đapićem, pa i još nekim debeloguzim saborskim sastupnicima koji ne pripadaju nužno zločinačkoj organizaciji HDZ.
Danas je listala novine i palo joj je na pamet kako sličim nekom Bugaru iz crne kronike koji je falsificirao eure. Lijepo brate, baš lijepo. Pored ovakvih poredbi nekada mi stvarno dođe da zatvorim blog, otvorim čevabdžinicu i maknem se od svega ovoga.
Toliko sam ljut i isfrustriran da sam odlučio do kraja prvenstva navijati za Bugarsku njoj u inat. I nemojte se sada praviti pametni i govoriti mi kako Bugarske nema na Euru. Trenutno baš nemam vremena za saniranje trulih zidova vaše percepcije.
I još samo fali da mi dođe neki Srbin i kaže kako će se vratit rode. Ma vratit će se kurac moj! Šta? Ma kakav Mihajlović, Belodedić, Binić i Dule Savić. Džaba vam novci, moji sinovci. Tko nikada nije bio Hristo, taj ne zna što je život!

- 20:20 - Komentari (27) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.06.2008.

Kinšasa

Tomo zvani Fiks vratio se nakon šest mjeseci Kinšase. Hodao je ulicom pogrbljen sa naprtnjačom na leđima dok mu je srpanjska vrućina koja se dizala sa asfalta dodatno sušila grlo. Svratio je u prvu trgovinu na koju je naišao i kupio dvije limenke piva. Jednu je strusio odmah, a drugu sačuvao za trenutke prije sna. Zastao je pred stupom rasvjete čiju je lampu oštetio onu večer kada je odlazio. Čekala ga je onako osakaćena odašiljući svoje neurotične isprekidane svjetlosne bijesove. Zatvorio je oči i duboko udahnuo dok su mu o kapke udarali blještavi zlotvori kao zlatni šutevi.
Na vrata kioska u kojem radi Jelena bio je okačen lokot. Bacio je letimičan pogled na izlog gdje je nepregledno nabacan veliki broj ženskih mjesečnika. U pozadini je ležao jedan od starijih brojeva novijeg Alan Forda. Loša crtarija debelog šefa sa naslovnice podsjetila ga je na jedan cd koji je na poklon dobio u Kinšasi, a na njemu su bile bossa nova obrade Ramonesa.
Skinuo je ruksak, uspeo se na limenu pregradu na kojoj se izlažu novine i sjeo. Otvorio je kutiju cigareta i izvadio pretposljednju, te je pripalio. U uličnoj tišini nije dugo uživao. Prvo su ga prenule dvije divlje mačke koje su se žestoko naganjale oko kioska, a onda nestale u žbunju preko ceste. Nakon što je povukao drugi dim začuo je korake koji se približavaju; klaap-klaap, klaap-klaap. Bila su to cipele visokih peta vraški zgodne plavuše u ustegnutim rebama. Kada ga je primijetila kako sjedi na kiosku i povlači treći dim ubrzala je korake…klap-klap-klap, klap-klap-klap.
Nakon toga dolazi policijski automobil i zastaje kod kioska. Blještava svjetlost opet tuče u Tomine oči. Ne vidi ništa, ali zna da su dvojica i da jedan od njih govori to je Tomo, vratio se.
A onda odlaze vjerojatno zabrinuti za sigurnost djevojke koja je otklapala niz ulicu.
Negdje na pola cigarete buljio je prema prozoru svoje sobe na prvom katu. Cijela zgrada bila je u mraku osim sobe na drugom katu iz koje se nazirala prigušena svjetlost lampe, a kao da su se čuli zvuci osoba koje divljački vode ljubav. Znao je tko živi tu i da živi sa roditeljima, pa mu je prva pomisao bila ili da se zaposlio i platio starcima ljetovanje da ih se riješi na kraći period kako bi se mogao u miru seksati, ili se nije zaposlio već ih je ubio a da nitko o tome pojma nema, pa se sada u miru seksa. Izgleda ipak da je ona treća opcija u pitanju, jer je Đoni samo par trenutaka kasnije na balkon drugog kata istrčao sa kitom u ruci i svršio u pitar iz kojeg je stršio oveći primjerak Bonsaija. Ispustio je zadovoljno aaaaaaaaaaaaaaa, a onda pljunuo preko ograde.

- A zato je tvoj Bonsai tako vitalan! – čulo se sa ulice
- Tko je to?! – viknuo je Đoni nadvirujući se preko ograde
- Zar si me već zaboravio Ron Jeremy! Još uvijek gledaš porniće, jado! – dobacio je Tomo odozdo
- Tomo, jes` to ti? Vratio si se?!
- Jok, ti si! Slušaj, dođi dole da zakurimo jednu i ponesi mi Waitsa. Znam da sam ga tebi zadnjem posudio.
- Čekaj, eto me za koji minut.

Pet minuta kasnije dvojica prijatelja su sjedili na kiosku i uživali u zadimljenim posoljenim delicijama. Uglavnom su šutjeli, jer kada se puši gandža nema tu puno priče. Jedina konverzacija bila je vezana za Tomin upit radi li Jelena još tu, na što mu je Đoni odgovorio da radi i da je pitala za njega neki dan, a takav odgovor je Tomu toliko izritirao da mu je rekao da ne sere i ne laže što je Đonija malo i povrijedilo. No, brzo se ohladio kako je džoja bivala sve kraća.
Policijska patrola naišla je još jedanput na povratku, te su opet usporili prolazeći pored kioska sa vrlo ozbiljnim izrazima lica kako bi pokazali tko je glavni u gradu.

U svoju sobu Tomo je doslovno upao kroz prozor kako ne bi probudio starce, ali zapeo je jednom nogom za okno i prosuo se po podu koliko je dug i širok. Nije dugo trebalo da njegov stari uleti u sobu sa metalnom šipkom u ruci i upali svjetlo.

- Sine… - izustio je stariji čovjek, ispustio šipku i čvrsto ga zagrlio
- Stari, treba mi dvjesto kuna. Idem sutra za Split. – ispalio je Tomo sretan što ga vidi

Stari mu nije ništa odgovorio, već ga je mlatnuo u glavu tako jako da se ovaj još jednom prosuo po podu koliko je dug i širok, a zatim je napustio sobu ugasivši svjetlo.

- Tko je to bio? – pitala ga je žena u polusnu dok se ovaj uvlačio u krevet
- Nitko ženo. Nitko. Spavaj.

Tomo je onako ošamućen poslušao pola Waitsovog opusa do zore, a onda je izašao kroz prozor sa prvim zrakama sunca i teturao po gradu u potrazi za poznatim facama.

Đole i Đrk imali su svoj standardni ritual : prije kave igrali bi biljar u salonu koji je blizu njihovog omiljenog kafića. Đole je baš bio na potezu kada je promašio cijelu kuglu ugledavši Tomino lice na prozoru salona.

- Koji ti je kurac Đole, šta glumiš?! – dobacio je Đrk misleći kako ga ovaj sprda nekim svojim novim smicalicama
- Tu je Tomo, vratio se. – šapnuo mu je Đole na uho i krenuo ka prozoru

Tomo je na glavi imao šešir i pomalo je nalikovao Pete Dohertyju.

- Eeeej Đole, kućo stara! – obraćao se Tomo Đoli veselim tonom kao što to rade treneri u košarci igračima koji odlučuju utakmicu slobodnim bacanjima
- Odakle ti? – upita Đole sa pomalo kiselim osmijehom
- Vratio sam se. – uzvrati ovaj
- To vidim. Jesi li za partiju biljara? – upita ga Đole ne znajući što bi mu drugo rekao
- Vidiš…ne bih. Žurim. Idem za Split, a fali mi cener za kartu. Imaš li mi slučajno za posuditi, pa ti sutra vratim? – upita Tomo češkajući se iza uha glumeći neugodnost
- Ček da vidim imam li… - reče Đole, iako je znao da u džepu ima točno cenera kojeg je ostavio za kavu, ali Tomo je ipak Tomo – kralj ulice, čovjek koji ih je sve na neki način odgojio i branio kada bi ih netko iz neke druge ulične bande uzeo na zub
- Onda, hoće li bit`? – upitao je Tomo grickajući nokte
- Evo burazeru, za Tomu se uvijek nađe. – reče Đole
- Svaka čast majstore! Ovo ti neću nikad zaboraviti. – Tomo je čvrsto stisnuo Đolinu ruku, a onda je krenuo niz ulicu sa cenerom, ili više njih, u džepu pridržavajući šešir da ga vjetar ne odnese

Dan poslije, zaustavivši se na stranici crne kronike Slobodne Dalmacije, Đole je shvatio kako je to bila najgorkija kava u životu koju nije popio.

Evo vam spot o glazbi i filmić o gandži, pa se naslušajte i napušite dabogda!!!



- 17:10 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 03.06.2008.

Izdemolirani modeli beli

Severina je droca. Neki mi govore da sam jednostavno ljubomoran na njen veliki uspjeh u karijeri, ali time samo dokazuju da su oni seljoberi koji vole droce. Nemojte se ljutiti, ali ako i među vama ima onih koji vole Severinu onda znajte da vas smatram seljoberima i to je to. Nema vam pomoći. Baš ste seljoberi grozni...oni najgore vrste.

Vanja Rupena je štraca (mislim da sam ovaj izraz čuo na televiziji od Gorana Ivaniševića). Tako nazivam one žene koje nemaju trunku talenta, a pristat će na sve radi love. Nina Morić, ona je...ja...ne, ne želim se kačiti sa njenim dečkom. U biti, nisam siguran je li on povezan sa zagrebačkom mafijom koja mlati novinare. Svejedno, ako slučajno neki od mafijaša pročita ovaj tekst neka samo zna da nikada nisam bio novinar, pa me valjda po tom ključu neće pretući.

Tatjana Jurić je ok žena i voditeljica. Uglavnom jako simpatična. Hrvatski Top Model nisam nešto pretjerano pratio do pred sam kraj i svidjelo mi se kako je sve to osmišljeno koncepcijski, pa čak i sam izbor cura koje su ušle u finale. Istina, najviše sam navijao za Marinu iz Trogira jer me kao i Hojku osvojila tipičnim dalmatinskim temperamentom i najženstvenijim hodom od svih kandidatkinja, dok je djevojka iz susjednih mi Ploča - Valentina definitivno najljepša od zadnje tri ako ćemo ocjenjivati samo lice, no hod joj je stvarno očajan, a da ne spominjem poznavanje engleskog jezika. Sabina, iako je pobijedila, nije me osvojila ničim osim očima za koje bih rekao da su najljepše od finalistica. Što se tiče karaktera, previše je nekako povučena za moj ukus. Više volim vatrene žene, khm.
Uglavnom, nekako mi se čini da je ovaj izbor Top Modela trebao svim mladim curama u Hrvatskoj pokazati sve čari modelinga i približiti ih ostvarenju njihovih djevojačkih snova.

...a istu večer nakon finala Top Modela prebirao sam po kanalima i zastao na Novoj TV ugledavši prekrasno lice "mlađahnog" Flavia Briatorea koji ima zurku za nijansu bolju od Nikole Simića u "Tesnoj Koži", a naša zanosna Top Model novinarka Fani Stipković postavila mu je pitanje :

"Is your girlfriend a model or....normal?"

Image Hosted by ImageShack.us

- 19:52 - Komentari (41) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se