Šegrtski zapisi

subota, 18.11.2017.

Grad heroj Vukovar – grad egzodusa 20. stoljeća


Foto: youtube

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.
Poezija: Siniša Glavašević, Priča o Gradu

Grad – to ste vi te riječi diraju u srce, bude osjećaje stanovnicima Vukovara, ali i ne samo Vukovara nego svim ljudima koji su svjesni herojstva Grada Vukovara. Iz toga ćemo razloga nešto reći o stanovnicima Grada na dvije rijeke, tko je sve i kada živio, demografski razvoj Vukovara.

Krajem 18. stoljeća Vukovar je bio županijsko središte Srijemske županije. Malo je poznato u javnosti da je Vukovar sve do 1873. godine bio Grad od dva dijela – Starog i Novog koji su bili povezani s mostom preko Vuke. Dok još nije osnovana Srijemska županija u Starom i Novom Vukovaru je 1730-ih godina zabilježeno u katoličkim župnim matičnim knjigama 372 kuće. Tijekom istog desetljeća u popisu vlastelinstva Vukovar spominje se 410 kuća ( Stari-371, Novi-39). Gradski magistrat je 1739/1740 popisao oko 1200 stanovnika, dok su godinu dana kasnije franjevci naveli podatak od 1022 stanovnika-katolika. Možemo pretpostaviti da su razliku činili stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti, kao i drugih vjerskih zajednica. Stotinjak godina kasnije, to jest 1830. godine Vukovar je imao 978 kuća i oko 5000 stanovnika. Dvanaest godina kasnije popisano je 5310 stanovnika od toga je katolika bilo 3302, a pravoslavnih 1938, Židova 50 i kalvinista 20. Spomenuti su različiti pripadnici vjerskih zajednica bili rezultat mnogobrojnih migracija diljem Habsburške Monarhije, naročito iz južne Ugarske (Banata i Bačke).

Prije početka Prvog svjetskog rata, to jest tijekom zadnjih godina postojanja multietničke i multikonfesionalne Habsburške Monarhije proveden je jedan od najcjelovitijih popisa stanovništva 1910. godine. Prema tome popisu možemo uočiti da je u tada cjelovitom Vukovaru (spomenuto spajanje Starog i Novog 1873. godine) živjelo 10 359 stanovnika. Hrvata je bilo 4125, Nijemaca 3502, Mađara 954, Srba 1592 i drugi. Promatrajući popis kroz konfesije možemo uočiti da je Rimokatolika bilo 7923, Grkokatolika 84, Reformista 175, Evangelika 56, Pravoslavnih 1628, Židova 493.

Tijekom monarhističke Jugoslavije, odnosno tijekom prvih godina iste iseljeno je dosta Mađara i Nijemaca što se često u literaturi navodi i kao prvi egzodus stanovnika Vukovara. Drugi val pojačanih migracija u 20. stoljeću počinje 1939. godine kada Srbi koji su pretežito od 1918. godine zamijenili Nijemce i Mađare na službeničkim mjestima napuštaju Vukovar. Od 1941. do 1943. godine i Židovi, Hrvati koji su se suprotstavili vlasti NDH, Romi i Srbi napuštaju Vukovar. Treće iseljavanje je uslijedilo dolaskom komunističke vlasti kada protjeruju Nijemce iz Vukovara i okolice, kao i drugi narodni neprijatelji (naročito Hrvati). Najveći egzodus stanovništva iz Vukovara uslijedio je 1991. godine kada je Vukovar bio okupiran. U Gradu heroju je prema popisu stanovništva 1991. godine bilo 44 639 stanovnika od kojih 21065 Hrvata (47,2%), 14425 Srba (32,3%), 4355 Jugoslavena (9,8%) i 4794 drugih (10,7%). Nakon 1991. godine je uslijedila depopulacija u njezina tri oblika-emigracijska, prirodna i ukupna. Ona je bila rezultat srpske oružane agresije i spomenute okupacije. Prema izvještaju Državne komisije za popis i procjenu ratne štete 1999. godine ratna šteta na području Grada Vukovara procijenjena je na 9,5 milijardi kuna.

Više o opisanoj tematici u:
Davor Marijan, Obrana i pad Vukovara
Sanja Lazanin, Stanovništvo Vinkovaca i Vukovara u razdoblju njihova oblikovanja u urbane cjeline: kraj 18. i početak 19. stoljeća
Slaven Ružić i Dražen Živić, Ratni mortalitet Srba (bivše) općine Vukovar tijekom 1991.
Dražen Živić, Demografske osnove poslijeratnog razvoja Grada Vukovara (1991.-2001.)

Oznake: Vukovar, migracije, 1991

18.11.2017. u 10:32 • 5 KomentaraPrint#

petak, 17.11.2017.

(Ne)vidljiva baština Valpovštine šaptom pada


Foto: Tiborjanački križ na zemljovidu iz 1780-ih godina

Vozeći se osobnim automobilom, stojeći u punom autobusu dvadeset, trideset kilometara ili šetajući na početku/kraju naselja svakodnevno prolazite pored baštine na koju se često niti ne osvrnete. Ta je baština podizana od početaka habsburške vlasti uz obnavljanje u zadnja tri stoljeća. O tome uskoro možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine u kojoj pišem o političkoj, vojnoj, gospodarskoj i vjerskoj povijesti od prije 300-400 godina. Dok ćete u knjizi čitati o tome kako je baština nastajala u ovom ćete kratkom osvrtu vidjeti kako se danas neki odnose.

Prolazeći kroz Valpovštinu i Miholjštinu ne možemo ne primijetiti dvorce, kurije i palače. Navedena je materijalna baština bila i centar naše nematerijalne baštine. Također je i temelj vizure našeg kraja, a što je još i važnije istinski primjer ili bolje rečeno još jedan dokaz procesa dugih trajanja kojim su Valpovo, Donji Miholjac, Petrijevci, Bizovac i ostala naselja dio srednjoeuropskog kulturnog kruga. Navedene su građevine i život koji je u njima i oko njih bujao itekako vidljiva i poznata (ne)materijalna baština. Na području Valpovštine i Miholjštine ukupno ima šest prvoklasnih svjedoka jednog vremena – od srednjega vijeka pa do početka 20. stoljeća. To su Dvorac Valpovo, bizovačka i valpovačka Kurija Normann, Palača Gutmann, Kurija Prandau i Dvorac Mailath. Za spomenute sigurno vrijedi fraza „važan je kvalitet, a ne kvantitet“.


Foto: Dvorac Valpovo, Mihael Sučić


Foto: bizovačka Kurija Normann, Mihael Sučić


Foto: valpovačka Kurija Normann, Mihael Sučić


Foto: Palača Gutmann


Foto: Dvorac Mailath, Mihael Sučić


Foto: Kurija Prandau, Mihael Sučić

A, sada malo o (ne)vidljivoj baštini koja ima kvantitet dok joj kvalitet još nije prepoznat ili bolje rečeno – naš način života korak po korak gazi i uništava važnost te raširene i svakom oku vidljive, a opet neuočljive baštine. Riječ je o križevima krajputašima. Križevima oko kojih je bujao vjerski, kulturni pa i gospodarski život. Križevima koji su bili nada i uvodili ljude u spokoj nakon napornog rada na polju, u manufakturi ili tvornici. Bili su za putnike spas u zadnji čas nakon dugog puta jer su znali da je neko naselje u blizini gdje će moći naći sigurnost od razbojnika koji su djelovali diljem našeg kraja prije 500, 400 pa i 200 godina. „Uz spominjano podložničko stanovništvo, i vojsku sjeverni kopneni put uz Dravu (o.a. jedan dio Podravske magistrale od Donjeg Miholjca preko Valpova do Osijeka) i druge lokalne kopnene putove koristili su i trgovci iz većih središta kao što je Osijek, ali i goniči stoke iz istočnijih krajeva Habsburške Monarhije koji su ju vodili prema sajmovima i gradovima u civilnoj Hrvatskoj i u Austrijskim nasljednim zemljama. Često su navedeni putnici i trgovci sa svojom robom bili i mogući plijen razbojničkih skupina. Naročito ako bi putovali lokalnim kopnenim putovima, a ne sjevernim koji je povezivao Valpovo i Miholjac i koji je danonoćno bio čuvan od strane vlastelinskih pandura. Iz toga su se razloga tijekom putovanja manje čuvanim putovima okupljali u konvojima.“ (Mihael Sučić: Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, 2016., 217.)

Križevi su ipak prvenstveno bili dio vjerskog života, odnosno religijske prakse naših predaka kojima je vjera puno više značila, to jest svakodnevnica im je bila više prožeta vjerom, duhovnim nego što je ljudima 21. stoljeća. „Proučavajući crkveno ustrojstvo i religijsku praksu (o.a. odnos prema sakramentima) na pojedinom području u određenom vremenskom razdoblju, upoznajemo se sa zanimljivim činjenicama i procesima koji su važni za bolje upoznavanje života pojedinaca i zajednica. U skladu, ali i pod utjecajem mnogobrojnih političkih i gospodarskih procesa u Slavoniji, ali i šire, razvijao se i održavao kontinuitet crkvenog ustrojstva na području Valpova, odnosno na području katoličkih župa Petrijevaca, Valpova i Miholjca iz prve polovice 18. stoljeća.“ (Mihael Sučić, Crkveno ustrojstvo i religijska praksa na području Valpova i okolice od prve polovice 16. do sredine 18. stoljeća, znanstveni časopis Diacovensia : teološki prilozi, 2017., 142.)

Što nama danas znače ti križevi dovoljno govori primjer križa na cesti između Kitišanaca i Gata kod skretanja za Tiborjance. Križ koji je obilježen na zemljovidu iz 1780-ih godina i koji je konstantno ponosno stajao od 1848. godine „preko noći“ je tijekom kasnog ljeta 2017. godine postao pedeset godina mlađi – datiran je sada u 1898. godinu. Na taj je način ukradeno pola stoljeća povijesti, kulturne baštine i mogućeg potencijala kulturnog turizma. Zanimljivo je još spomenuti da je uz navedeni tiborjanački križ krajputaš tijekom 1780-ih godina na prostoru Valpovštine još jako mali broj krajputaša na području od 900 kilometara kvadratnih. Sve u svemu, moramo se malo „spustiti na zemlju“ jer kada se svašta radi nekim navedenim vidljivim baštinama našega kraja kako se tek neće (ne)vidljivoj baštini.


Foto: Tiborjanački križ prije kasnog ljeta 2017. godine, Predrag Ivanišić


Foto: Tiborjanački križ nakon kasnog ljeta 2017. godine, Mihael Sučić

Kako se tome može stati na kraj? Uz napomenu da je za svaku pohvalu briga o kulturnoj baštini koja je vidljiva i na ovome primjeru mora se spomenuti da je za ovakve i slične akcije potrebno tražiti stručno mišljenje. Nažalost, trenutačni stručnjaci koji su zaduženi za prostor Valpova i Valpovštine često znaju zakazati pa je opisana „briga o baštini“ na primjeru križa otišla u krivome pravcu. Pretpostavljam da dotični „obnavatelji“ nisu niti znali kojima se stručnjacima trebaju obratiti. Uz želju za ponovnom obnovom križa, ali u skladu s pravilima objavljujem javni poziv svim stanovnicima Valpovštine i Miholjštine da se slobodno jave na blog Šegrtski zapisi i portal ako slučajno primijete slične probleme i „uništavanje“ kulturne baštine. Težit ćemo u skladu s pravilima povijesne, arheološke i konzervatorsko-restauratorske struke riješiti problem. Na takav će se način i više poštivati baština i ona materijalna, a još više i nematerijalna. A onda će uz puno rada doći i do kulturnog turizma koji se sve više povezuje sa Slavonijom.


Oznake: Valpovo, Tiborjanci, Baština

17.11.2017. u 17:35 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 31.10.2017.

Jučer Noć vještica, danas „reality show“, a što sutra čeka našu djecu?


Foto: Upitnik, pixabay

Autori Zlatko Miliša, Mirela Tolić i Nenad Vertovšek u knjizi Mediji i mladi: prevencija ovisnosti o medijskoj manipulaciji koja je izdana 2009. godine u Zagrebu od strane nakladnika Sveučilišna knjižara u devet poglavlja na 208 stranica progovaraju o utjecaju medija na mlade, ali i općenito na ljude. Prije nego što se detaljno uđe u prikaz knjige potrebno je spomenuti da se knjiga prema riječima dr. sc. Mile Nadrljanskog „odlikuje jasnim i prepoznatljivim autorskim stilom koji počiva na provjerenim i točnim činjenicama te na originalnoj i zanimljivoj znanstvenoj analizi“. U poglavlju Uvod (Miliša, Vertovšek 2009: 9-13) koji su sastavili Miliša i Vertovšek možemo uočiti jasne smjernice po kojima su autori pisali o problemima koji proizlaze iz odnosa medija i mladih krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća. U prvom redu napominju da su mediji zapravo pod velikim utjecajem interesnih grupa koje su na određene načine vlasnici istih. Toga su itekako svjesne spomenute grupe pa na zanimljive načine šire svoje ideje, neovisno o tome jesu li političke, gospodarske ili ideološke. Zanimljivo je da se autori Uvoda ograđuju i od same pomisli da žele kritizirati medije nego žele samo prikazati sve moguće pozitivne, a naročito negativne utjecaje na mlade, kao i druge pripadnike zajednice. Svakako je zanimljiva činjenica vezana uz rezoluciju Ujedinjenih naroda o pravima djece u članku 17., a koji možemo proširiti i na mlade. Unatoč tome što se u njoj naglašava pravo djece na informiranje i sadržaje u medijima još se više naglašava da se trebaju čuvati od sadržaja koji mogu utjecati na njihov duhovni razvoj, a što je nadasve teško raščlaniti iako zvuči izuzetno lagano. Iz toga razloga, prema autorima bližnji i odrasli ih trebaju usmjeravati i pridavati im pažnju na sadržaje koji im mogu koristiti. Možemo uočiti da na osnovi navedenih smjernica za odrasle i potreba interesnih skupina dolazi do sukoba koji se „lomi preko leđa“ mladih i medija. Također ne smijemo upasti u zamku pa opisivati mlade i medije kao „nevinašca“ i da su oni samo „poligon“ buduće borbe 21. stoljeća. Mladi svojim trudom i odabirom bitnih od nebitnih sadržaja i misli koje dobivaju od odraslih itekako mogu utjecati na svoj odnos prema medijima. Mediji, odnosno novinari koji su i sami najčešće odrasli pripadnici ljudske zajednice imaju isto važnu ulogu da dijele bitan i nebitan sadržaj koji plasiraju preko tiskanih i svih drugih medija.

U poglavlju pod nazivom Mediji kao manipulatori (Miliša, Vertovšek 2009: 13-93) autori Miliša i Vertovšek progovaraju o velikom broju oblika manipulacija kojima se mediji mogu služiti prema djeci, mladima i odraslima, zapravo prema svim potencijalnim korisnicima istih. Za početak je važno navesti činjenicu koju iznose autori, a to je da mediji sve više pružaju zabavne nego informativne ili obrazovne sadržaje. Korisnicima medija to itekako godi, htjeli to priznati ili ne jer uz zabavne sadržaje ne moraju toliko razmišljati i lakše se opuštaju. U takvim se okolnostima, kako navode i autori, lakše širi indoktrinacija. Nažalost tada dolazi i do promicanja kulture dokoličarenja koja dodatno mlade i druge korisnike udaljava od želje za informativnim i obrazovnim sadržajima. Tome su trendu itekako doprinijeli i roditelji ili skrbnici, rođaci djece i mladih jer ih zbog lakše kontrole nad istima šalju pred „male ekrane“ ili postavljaju računala u dječje sobe pa mediji još lakše istiskuju ključne utjecaje obitelji i škole na razvoj. Dovoljno govori činjenica da mladi otprilike isto vrijeme ili čak i više provode uz različite vrste medija osim uz tiskovne nego u školama. Mladi nesvjesno postaju i sami korisnici krilatice s kojom se najčešće podsmjehuju starijim pripadnicima ljudske zajednice, a koja glasi „Tako je rečeno na radiju, televizoru“. Jedina je razlika što za mlade umjesto radio ili televizor vrijedi famozni internet. Mediji kroz manipuliranje formiraju nove potrebe mladih, a naročito preko promidžbenog programa, odnosno reklama. Spomenuti promidžbeni program je najčešće posljedica suradnje između vlasnika iza kojih stoje interesne skupine i vlasnika pojedinih industrija, uslućnih djelatnosti ili nečega trećega što žele reklamirati. Preko reklama, ali i zabavnih sadržaja poput „talk showova“ plasira se veliki broj informacija koje mladi ne mogu apsorbirati. Autori napominju da se naročito preko emisija ili još bolje rečeno „reality showova“ poput Big brothera, Farme ili Trenutka istine manipuliraju dajući doze avanture, slave i što je najvažnije novca bez rada. Nažalost se takvi „showovi“ najčešće emitiraju u takozvane popularne termine kao što je period između 20 i 22 sata. Uzimajući u obzir da su ljudi u tome razdoblje relativno umorni od manje ili više napornog dana postaju plodno tlo za širenje svakojakih ideja. Tako se recimo BB ili Farmom od nepoznatih ljudi pa čak možemo reći i prosječnih stvaraju popularni pojedinci našega društvo. Nažalost, svoju popularnost stječu dokoličarenjem i postaju instant zvijezde koje zbog mnogobrojnih svakodnevnih reklama o potonjima postaju uzori djeci i mladima. U takvim okolnostima mladi pa i svi drugi korisnici postaju muhe koje ulijeću „u podmetnuto ljepilo“ prema riječima Nedjeljka Fabrija.

Autori progovaraju u istom poglavlju o frustracijama koje tište gotovo sve ljude, najvjerojatnije zapravo niti ne postoje ljudi koji nemaju barem neke frustracije. Nažalost, ljudi toga nisu svjesni ili ne žele priznati. Toga su itekako svjesni zaposlenici koji stvaraju reklame o proizvadima svakodnevne upotrebe pri čemu ciljaju na frustracije kojih se mladi i odrasli žele na bilo koji način riješiti i postati „cool“. Mediji u opisanim uvjetima sebe prikazuju kao liberalne i samim time kao nešto što je pozitivno i ako netko počne kritički progovarati o istima njega se stavlja „u ladice“ zaostalosti. Zanimljiv je primjer koji iznose autori razdoblje druge polovice 1960-ih godina, odnosno famozni studentski prosvjedi 1968. godine. Veliki je broj medija preko tolerancije širio nove ideje, vrijednosti podržavajući i prikazujući mlade kao buntovnike. Iza svih vrijednosti je stajala težnja da se mlade uvjeri nepotrebnost za autoritetima. Važno je spomenuti da u autoritete ne pripadaju samo roditelji, skrbnici i bližnji nego i svećenici pa i učitelji, nastavnici i sveučilišni profesori. Mediji koji su podržavali mlade buntovnike 1968. godine su zapravo raskrinkani s istim tim mladima preko parole koja se često mogla uočiti, a glasila je „Mi ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo“. Manipulatori preko medija, to jest interesne skupine tijekom druge polovice 20. stoljeća, a naročito tijekom prvih godina 21. stoljeća sve relativiziraju pa čak i život pri čemu se još više sputavaju autoriteti. Na takav način manipulatori preko medija postaju autoriteti mladih, a da oni toga nisu niti svjesni. Postavši prikriveni autoriteti nude zadovoljenje trenutačnih potreba kao što je seksualni odnos, rastrošnost i želja moram imati sve što poželim i sada. Takve se potrebe počinju predstavljati kao normalne umjesto poziva za ponosom, upornošću, dosljednošću i dostojanstvom koje samo nastaje radom, a ne dokoličarenjem koje donose mediji.

Oznake: mediji, Mladi, budućnost

31.10.2017. u 22:56 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.10.2017.

Završen još jedan projekt OMH Valpovo


Foto: Autor Stjepan Najman i predstavljači, Darko Jančikić

Dana 24. listopada 2017. godine uspješno je završen još jedan projekt Ogranka Matice hrvatske u Valpovu. Održana je promocija knjige Valpovčice autora Stjepana Najmana, doajena zavičajne povijesti Valpova i Valpovštine.

Za razliku od dosadašnjih prostora u kojima se Ogranak Matice hrvatske u Valpovu udomaćio (Mala dvorana Centra kulture M.P.Katančića i dvorana Gradske knjižnice i čitaonice Valpovo) promocija se održala u Velikoj dvorani (kino dvorani) Centra kulture M.P.Katančića. Pred osamdeset - devedeset posjetitelja uz autora Stjepana Najmana knjigu su predstavili i recenzenti Ivan Tonković (OMH u Valpovu), Dinko Župan (Hrvatski institut za povijest) i Mihael Sučić (Muzej Slavonije).
Program je vodio Davor Runje (Hrvatski radio Valpovštine), dok je Valpovčice (slobodan izbor) čitala Sandra Miljački Andrić (Gradska knjižnica i čitaonica Valpovo). Programu su promocije dodatni čar dale članice i članovi HKUD Valpovo 1905.


Foto: Valpovčice, Darko Jančikić

Knjiga Valpovčice sastoji se od 300 i "kusur" kratkih priča o povijesti Valpova i Valpovštine od antičkog Valpova pa do Valpova 20. stoljeća. U svakoj se priči može vidjeti autorova stručnost, a još više i ljubav prema zavičaju. Autor nam je dao pravi primjer kako se ljubav prema određenom mjestu i okolici može prenijeti na papir.


Foto: Autor Stjepan Najman, Darko Jančikić

Neke od Valpovčica nose naziv: Rimski tragovi, Prvi gospodari Valpova, Zmaj, Valpovački "kravalšuster", Teta Eva, Valpovka i mnoge druge u kojima se spominju ljudi, događaji i procesi koji su obilježili povijest našeg zavičaja.

Valpovčice su priče o ljudima, našim precima, ali i o autoru koji je u svaku priču utkao i dio sebe.

Valpovčice su u prvom redu podsjetnik na slavnu povijest Valpova i Valpovštine koja nije bila samo ozbiljna nego i zanimljiva pa i smiješna što se jasno može primijetiti u nekim pričama iz 20. stoljeća. Iz toga je razloga ova knjiga za svakoga tko želi otići u neka starija vremena koja dočarava svaka valpovčica pri čemu će se maknuti iz svakodnevnice. Također, ova knjiga nije samo za Valpovčane i Valpovčanke nego i za naše goste kao lijepi i poučni suvenir.


Foto: Publika, Darko Jančikić

Želite li svoj primjerak Valpovčica slobodno se javite na facebook stranice Valpovačka baština i Šegrtski zapisi ili pošaljite poruku na e-poštu segrtski.zapisi@gmail.com.

Oznake: Valpovčice, Valpovo, povijest

26.10.2017. u 10:50 • 0 KomentaraPrint#

petak, 20.10.2017.

I mi smo imali - multikulturalizam Valpovštine!?


FOTO: Konfesionalna slika Valpovštine i Miholjštine krajem 17. stoljeća, predložak I. Mažuran Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736.

Uz napomenu da vas pozivamo na predstavljanje knjige Valpovčice gospodina Stjepana Najmana 24. listopada 2017. (utorak) s početkom u 19 sati u Centru kulture M. P. Katančić malo ćemo progovoriti i o fenomenu o kojemu svi govore, a malo tko proučava

Kada se ujutro probudite i pogledate na "prve" vijesti na svojim mobilnim uređajima ugledate pojmove kao što su multikulturalizam i multikonfesionalizam. Nakon toga upalite svoje audiovizualne uređaje pa nakon pet do deset minuta traženja prihvatljivog kanala čujete najmanje dva, tri puta te famozne pojmove. Naposljetku izađete van iz svoga doma i dođete na posao, fakultet, u školu ili trgovinu i "slučajno" čujete od prolaznika, kolega teme vezane uz MULTI fenomene.

E sada, što je zapravo multikulturalizam? Jeli to novotarija 21. stoljeća jer možemo čuti na audiovizualnim i pročitati u tiskanim medijima da "svatko tko nije za multikulturalizam nije ušao u 21. stoljeće". Također, ti su svi ostali još u 19. stoljeću ili možda čak i u mračnom srednjem vijeku. Skup riječi kao što je mračni srednji vijek za sada uopće neću komentirati, ali bit će jednom govora i o tome.

Kao i sve druge fenomene i procese pa tako i multikulturalizam najlakše možemo objasniti kroz primjere. Za nas, stanovnike Valpovštine kroz primjere koji su vezani uz našu svakidašnjicu ili možda prošlost!?

Prema Hrvatskoj enciklopediji multikulturalizam je "prihvaćen u školskim programima većine demokratskih zemalja, radi upoznavanja i poštivanja različitih kultura i naroda, a ponajprije onih s kojima većina u dotičnoj zemlji dolazi u dodir bilo kao s pripadnicima starih manjina ili sa zajednicama novih useljenika. Multikulturalizam je suprotan politici kulturne asimilacije ili jednolikosti, a blizak kulturnom pluralizmu i relativizmu. Zbog potonjega je predmetom teorijskih i političkih rasprava u kojima se sučeljavaju s jedne strane liberalistička shvaćanja, koja ističu nepovrjedivost i univerzalnost ljudskih prava i sloboda pojedinaca, a s druge komunitaristička shvaćanja, koja ističu nerazlučivost kolektivnog i individualnog, osobito kada je riječ o pripadnicima nezapadnih kultura."

U mutlikulturalizam moramo uključiti i multikonfesionalizam koji je prožet sinkretizmom i arhaizmom. Proučavajući multikulturalizam na temelju povijesnih izvora možemo ga uočiti, pratiti kao proces tijekom osmanske vlasti na području Valpovštine (prostor od rijeke Drave na sjeveru, rijeke Vuke na jugu, utoka rijeke Karašice na istoku i obronaka Papuka na zapadu).

O mutlikulturalizmu Slavonije bilo je govora i na znanstvenom skupu koji se održao 19. i 20. listopada 2017. godine u Osijeku. Izlaganjem koje je nosilo naziv Reformacija i protestantizam na području Valpovštine koncem 17. i početkom 18. stoljeća progovorio sam u kratkim crtama o spomenutoj tematici.

Sve u svemu, tijekom osmanske vlasti na području je današnjih gradova Valpova, Belišća, Donjeg Miholjca i općina Petrijevci, Bizovac, Koška, Marijanci, Magadenovac, Viljevo i Podravska Moslavina bio raširen MULTI svijet pod utjecajem političko-vojnih okolnosti i prometno-gospodarskih procesa. Političko-vojne okolnosti možemo najlakše opisati sa spominjanjem "stalnih" sukoba između habsburške vojske na čijoj su strani bili plemići i njihovi vojnici takozvanih "ostataka ostataka" Hrvatske i Ugarske i osmanske vojske koja je bila temelj širenja osmanske vlasti sve do Virovitice i Čazme na području današnje Slavonije. Ti su stalni sukobi eskalirali nekoliko puta u otvorene ratove tijekom stoljeća i pol osmanske vlasti na području Valpova, Donjeg Miholjca, Osijeka, Đakova, Požege i Virovitice. Prije zadnjeg, konačnog rata za Slavoniju krajem 17. stoljeća kada je i Valpovština kao i ostatak Slavonije prešao iz osmanskih u habsburške ruke u Valpovu, Miholjcu i okolici su živjeli muslimani, katolici, kalvini, luterani i na krajnjem jugozapadu i zapadu vjernici grčkog obreda. Oni su svi bili u većini starosjedilačko stanovništvo uz iznimke došljaka koji su dolazili u intervalima. Oni su podjednako bili i muslimani i kršćansko stanovništvo (ono sada već famozno vlaško stanovništvo koje je bilo i katoličko i pravoslavno). I osmanskoj i habsburškoj vlasti bilo je zanimljivo jer su koristili njihov nomadsko-stočarski način života za stvaranje stalnih pomoćnih vojnih postrojbi.

Navedeno je MULTI stanovništvo tijekom godina i godina suživota kroz procese sinkretizma bivalo asimilirano kroz kulturu hrane, odjeće, trgovine i mnogih drugih "stvari" koje čine svakodnevnicu. Dolaskom habsburške vlasti koncem 17. stoljeća u nekoliko se desetljeća multikonfesionalna heterogenost pretvara u homogenost katoličkog stanovništva s pravoslavnim stanovništvom na krajnjem jugozapadu promatranog područja. Kao što su političko-vojne okolnosti, ali i okoliš koji je bio temelj za prometno-gospodarske procese tijekom osmanske vlasti utjecali na stvaranje heterogenog stanovništva, tako su i političko-vojne okolnosti i prometno-gospodarski procesi tijekom habsburške vlasti utjecali na stvaranje homogenog stanovništva. Uz napomenu da je nekadašnja heterogenost, odnosno multikulturalizam (u teoriji je trebalo biti barem tri, četiri različite kulture u toj heterogenosti stanovništva) bila homogenost svakodnevnice jer su se došljaci asimilirali, a starosjedilački konvertiti nastavili baštiniti svoju tradiciju s ponekim sinkretističkim novitetima.

Sve u svemu i mi smo imali - multikulturalizam ili možda nismo!?

O povijesti Valpova, Valpovštine pa i Slavonije moći ćete čuti i u utorak (24. listopada 2017.) u Centru kulture M. P. Katančić s početkom u 19 sati na predstavljanju knjige Valpovčice. Knjigu će predstaviti autor Stjepan Najman, profesor Ivan Tonković, doktor povijesne znanosti Dinko Župan i magistar povijesti Mihael Sučić.

Više možete pronaći na:

Facebook stranicama Šegrtski zapisi i Valpovačka baština.

Oznake: Valpovo, Valpovština, religija

20.10.2017. u 08:34 • 3 KomentaraPrint#

petak, 13.10.2017.

Valpovčice - knjiga za svaki valpovački dom!



U utorak 24. listopada 2017. godine s početkom u 19:00 sati u Centru kulture M. P. Katančić u Valpovu održat će se predstavljanje nove knjige iz pera Stjepana Najmana Valpovčice.

Sve što ste ikada mislili da (ne)znate ili želite znati o povijesti Valpova i okolice od vremena rimskih careva i legionara pa preko vremena šuma i močvara do Domovinskog rata i samostalne i nezavisne Republike Hrvatske moći ćete pronaći u 300 i "kusur" kratkih priča koje su nazvane Valpovčice autora Stjepana Najmana.

Ako vas možda zanima kako se zvalo rimsko Valpovo pa i što je o njemu mislio najpoznatiji Valpovčanin Matija Petar Katančić dođite u Centar kulture koji nosi ime spomenutog intelektualca i svećenika 24. listopada.

Uz autora o knjizi će progovoriti i predsjednik Matice hrvatske Ivan Tonković, doktor povijesne znanosti Dinko Župan i magistar povijesti Mihael Sučić.

U knjizi ćete moći pronaći i kratke priče o prvim gospodarima Valpova, gradnji i dijelovima Dvorca Valpovo, kako su putopisci i drugi doživljavali Valpovo i naše pretke, ali i o procesima, ljudima i udrugama iz 20. stoljeća.


FOTO: Dvorac Valpovo, Mihael Sučić

O Valpovčicama su rekli:

"Kroz kratke priče o zanimljivim događajima, istaknutim ljudima, kulturnim institucijama, raznim društvima i udrugama čitatelj dobiva cjelovitu sliku o povijesti grada Valpova i upoznaje se raznolikim elementima mikro-povijesti jednog malog slavonskog grada. Ove kratke priče upoznaju nas s istaknutim osobama čije je djelovanje utkano u povijest grada Valpova i koje su sudjelovale u kreiranju njegove bogate povijesti. Kroz svoje priče autor oživljava sve te istaknute ljude i njihovo djelovanje kao i povijesni prostor starog Valpova. Valpovčice čitatelja vode kroz jednu zanimljivu i napetu virtualnu šetnju kroz staro Valpovo koje polako tone u kolektivni zaborav. Upravo je pokušaj oživljavanja tog starog Valpova i njegovih istaknutih stanovnika najveća vrijednost knjige."

dr. sc. Dinko Župan

"Valpovčice su za razliku od većine stručnih i književnih djela s područja Valpoštine ne samo djelo za odmor nego i djelo koje može itekako doprinijeti razvoju kulturnog turizma, ali i buđenju zanimanja za zavičajnom povijesti i kulturom kod mladih, ali i odraslih. Čitanjem stanovnik Valpova i Valpovštine može uočiti sliku povijesnih procesa dugog trajanja čije niti možemo primijetiti i u današnje vrijeme. Također se može primijetiti i da je Valpovo i Valpovština dio jednog većeg srednjoeuropskog civilizacijskog prostora."

Mihael Sučić, mag. hist.

Radujemo se vašem dolasku.

VALPOVČICE - knjiga za svaki valpovački dom!

Oznake: Valpovčice, Valpovo, povijest

13.10.2017. u 14:17 • 0 KomentaraPrint#

petak, 29.09.2017.

Miholjac i Valpovo tijekom Osmanlija


FOTO: Publika u Velikoj dvorani Dvorca Mailath u Donjem Miholjcu, Povijesna udruga Mailath

U prekrasnom je bajkovitom Dvorcu Mailath u Donjem Miholjcu u organizaciji Povijesne udruge Mailath pred ispunjenom Velikom dvoranom održano predavanje o razdoblju osmanske vlasti na području današnjeg Donjeg Miholjca, Valpova i okolice 24. rujna 2017. godine. U nešto sam više od sat vremena održao predavanje pod nazivom „Godina 1687. – jedna od „prijelomnih“ za Donji Miholjac“. U nastavku donosim sažetak.


FOTO: Predavač Mihael Sučić

Na temelju dostupne literature i povijesnih izvora možemo iznijeti tezu da je povijest Donjeg Miholjca, Valpova i okolice do 18. stoljeća prožeta političkim diskontinuitetom, ali i gospodarskim i prometnim kontinuitetom i demografskim i konfesionalnim (dis)kontinuitetom. Dok za spomenute kontinuitete nisu bile bitne takozvane prijelomne godine iz kojih proizlazi nastanak (stvaranje) paradigme oslobođenja područja Slavonije od osmanske vlasti za politički diskontinuitet su itekako bile bitne. Točnije nove su vlasti na čelu kojih su bile nove dinastije i njihova vojska i službenici poticale sjećanje na prijelomne godine poput 1687. za Donji Miholjac, Valpovo i veći dio sjeverne i istočne Slavonije. Time se nova habsburška vlast htjela distancirati od prethodne osmanske (ne turske) vlasti.


FOTO: Publika u Velikoj dvorani Dvorca Mailath u Donjem Miholjcu, Povijesna udruga Mailath

Zašto se koristi pojam osmanska, a ne turska vlast. Najjednostavnije možemo objasniti kroz prostornu rasprostranjenost i demografsku sliku države na čelu koje je bila dinastija čiji je rodonačelnik bio Osman. Rasprostirala se od područja današnjeg Iraka, Sirije i Egipta na istoku, Alžira i Tunisa na jugu, Hrvatske i Mađarske na zapadu i Ukrajine na sjeveru. O demografskoj i konfesionalnoj slici dovoljno govori i primjer jednog manjeg dijela nekadašnje osmanske države – prostor koji danas poimamo kao Slavonija. U njoj je krajem 17. stoljeća živjelo od oko 220 000 stanovnika oko 120 000 kršćana i 100 000 muslimana. Od potonjih je većina bilo islamizirano stanovništvo. Navedeni su kršćani i muslimani, kao i njihovi preci stoljeće i pol (od prve polovice 16. stoljeća) bili stanovnici Osmanskog Carstva.


FOTO: Odjeća je dio baštine iz osmanskog razdoblja, Povijesna udruga Mailath

Za razliku od političkih procesa povijesni procesi koji su bili puno bliži stanovništvu (ratarima, stočarima, trgovcima, obrtnicima) poput gospodarskih i kulturnih nisu prepoznali takozvane prijelomne godine kada se mijenjala pojedina vlast sa središtem u Beču, Budimu ili Istanbulu kao nešto važno. Tako je recimo prometni pravac koji je spajao Osijek s Valpovom pa dalje Miholjcem, Pečuhom na sjeveru i Viroviticom na zapadu ostao isti i tijekom srednjeg vijeka, kao i tijekom osmanske vlasti, a onda i habsburške vlasti od konca 17. stoljeća. Njega su koristili i trgovci i obrtnici pa i lokalno stanovništvo. Njega je činila rijeka Drava pa i njezini pritoci Karašica i Vučica, kao i sjeverni kopneni put koji je išao paralelno uz Dravu. Potonje su rijeke, neovisno o političkoj vlasti i stvarale štetu ljudima sezonskim izlijevanjima na koja su se stanovnici pojedinih naselja na različite načine prilagođavali. Između ostalog su se selili u sigurnije prostore današnje Valpovštine i Miholjštine. Tijekom tih se burnih vremena koja nisu bila samo burna zbog vojnih sukoba nego i zbog odnosa čovjeka i ostatka okoliša isticalo mlinarstvo. Ono je jedan od reprezentativnih primjera odgovora čovjeka na moć i snagu rijeka. Tako su recimo dizali mlinove vodenice na Dravi, a na dravskim pritocima kopnene mlinove (mlinove koji su bili vezani za jednu obalu).

Detaljnije o gospodarskim, političkim i drugim procesima na području današnje Valpovštine i Miholjštine uskoro možete čitati u knjizi Mihael Sučić: Počeci habsburške Valpovštine, nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Valpovu.

Više na facebook stranici Šegrtski zapisi.

Oznake: Donji Miholjac, Valpovo, Osmanlije

29.09.2017. u 20:46 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.09.2017.

Sjećanje na burnu jesen


Foto: Pozivnica Godina 1687., predložak wikipedia

Kao što zelenu boju ljeta diljem slavonskih šuma zamjenjuje žuta boja jeseni tako je i osmansku zelenu boju zamijenila crno-žuta boja habsburške dinastije prije više od tri stoljeća.

Povodom navedene promjene vlasti Povijesna udruga Mailath iz Donjeg Miholjca organizira predavanje koje će održati Mihael Sučić pod nazivom Godina 1687. – jedna od prijelomnih za Donji Miholjac.

Želite li ući u zapravo ne tako davni svijet čije su se karakteristike mogle pronaći diljem Valpovštine i Miholjštine do druge polovice 20. stoljeća posjetite Dvorac Mailath u Donjem Miholjcu u nedjelju (24. rujna 2017.) u 18:00 sati.

Uz predavanje o svakodnevici naših predaka od prije 300 i 400 godina, demografskim promjenama, gospodarstvu i politici održat će se i predstavljanje Turske agencije za suradnju i koordinaciju (TIKA).


Foto: Pozivnica

Svi će posjetitelji moći uživati i u izložbi slika i fotografija osmanske baštine. Također će i gurmani doći na svoje s degustacijom baklave.

Bogati će vikend biti zaokružen i predstavljanjem Valpovačkog godišnjaka Ogranka Matice hrvatske u Valpovu tijekom petka i subote u Belom Manastiru.

Oznake: povijest, Donji Miholjac, OMH Valpovo

21.09.2017. u 17:17 • 2 KomentaraPrint#

petak, 15.09.2017.

107. brigada – Akcija Vrabac 1991. godine


Foto: Položaj karaula 1991., Dokumentarni film Vukovi s Drave

Akcija oslobađanja karaula koja nosi službeni naziv „Vrabac“ provela se u noći 15. na 16. rujan 1991. godine od strane pripadnika 107. brigade na području tadašnje općine Donji Miholjac. Tih su tjedana bili uobičajeni artiljerijski napadi od strane pobunjenih Srba i JNA iz pravca Baranje. Pri tome su uništavani privredni i civilni objekti, ali i ubijani civili. Opisanim se napadima na području zapadno od Osijeka suprotstavljala 107. brigada sa sjedištem u Valpovu koja je utemeljena 28. lipnja 1991. godine pod zapovjedništvom Slavka Barića. Njezina su zona odgovornosti bile općine Valpovo, Donji Miholjac, Našice i Đakovo na kojima su imali mnogobrojna djelovanja.


Foto: Dijelovi srušenog aviona, Dokumentarni film Vukovi s Drave


Konkretne su se pripreme za zaposjedanje karaula zbile 12. rujna kada je onemogućen prolaz kolone JNA od 20 kamiona i oklopnih transportera iz našičke vojarne prema karaulama Donji Miholjac, Viljevo i Podravska Moslavina. Nakon izvršenih pripremnih radnji uslijedilo je oslobađanje karaula pod zapovjedništvom Slavka Barića. Za razliku od ostalih moslavinska karaula je pala bez borbe, dok je viljevačka karaula pala nakon 40-tak minuta borbe u kojoj su sudjelovala dva voda iz valpovačke bojne od kojih je jedan bio izvidničko-diverzantski i satnija miholjačke bojne pod zapovjedništvom Tomislava Ivića i Miroslava Štargla. Za napad je na miholjačku karaulu bila potrebna kompletna postrojba među kojima možemo istaknuti vod „Crne vrane“ i dio pripadnika miholjačke policijske postaje od 20 policajaca. Borba je tek završila padom karaule u jutarnjim satima, oko 9:30 sati. Prilikom ove borbe JNA je koristila avione od kojih su tri bila i uništena. Zarobljeno je oko 70 vojnika JNA, veća količina protuoklopnog oružja i pješačko naoružanje za tri satnije. Značaj je ove akcije velik jer je 107. brigada neutralizirala djelovanje JNA na području hrvatskih sela sa srpskim stanovništvom miholjačke općine pri čemu se i značajno naoružala što joj je olakšalo akcije oko vojarna u Đakovu i Našicama.

Više o Akciji Vrabac možete čitati u knjizi 107. Vukovi s Drave autora Slavena Ružića i Natka Martinića Jerčića, kao i na facebook stranici Šegrtski zapisi.

Oznake: 107. brigada, Donji Miholjac, 1991

15.09.2017. u 20:44 • 0 KomentaraPrint#

petak, 11.08.2017.

Dvorac Valpovo – baština prožeta (ne)kulturom

Što povezuje Valpovo, Split, Osijek, Donji Miholjac, Zagreb, Orahovicu i Slunj?

Postoje dvije vrste ljudi – oni koji vole započeti in medias res i oni koji prvo žele uvesti čitatelje/slušatelje u temu pa krenimo...

Dvorac Valpovo nalazi se u istoimenom gradu na Karašici, ali i Dravi i Vučici ako se gleda povijesna rasprostranjenost prostora trgovišta Valpovo. Tako su recimo 1702. godine popisivači habsburške vlasti pisali da Valpovo ima granice prema jugu s Metlincima i Marjančacima, prema zapadu s Vinogradcima, Tiborjancima, prema sjeveru s Novom Skelom na Dravi i prema istoku s Midlakom. Uskoro više možete čitati u knjizi Mihael Sučić: Počeci habsburške Valpovštine (konac 17. i početak 18. stoljeća)


Dvorac Valpovo, Mihael Sučić

Obnova je ruševne utvrde u Valpovu i pretvorba u roku dva do tri desetljeća u prekrasan dvorac uslijedila od 1720-ih godina kada je područje Valpova, Miholjca, Petrijevaca, Bizovca i okolice pripalo barunu Petru II. Antunu Hilleprandu von Prandauu. Uspoređujući današnji dvorac s prikazima dvorca iz 18. stoljeća možemo primijetiti jako puno sličnosti iz kojih proizlazi da je dvorac svoj konačni, sadašnji izgled dobio do 1770-ih godina. Uzimajući u obzir da se dvorac sastoji od kule, sjevernih zidina i kapelice koji vuku svoje korijene iz srednjega vijeka pa uz više-manje obnove tijekom 18. stoljeća i dograđivanje južnijih dijelova zidina i pročelja s tornjem dolazimo do zaključka da je dvorac u prvom redu napravljen od strane radne snage (podložnika, odnosno kmetova), srednjovjekovnih valpovačkih gospodara i obitelji Prandaua. Iz toga se razloga može iznijeti teza da se dvorac treba zvati Dvorac Valpovo, a ne po određenim obiteljima – eventualno po obitelji Prandau.

Uzimajući u obzir elemente različitih stilova umjetnosti od srednjega vijeka do 20. stoljeća, površinu, povijesne procese i osobe Dvorac Valpovo je par exelence baština u rangu Dvorca Trakošćan, Velikog Tabora, Starog grada Varaždin, osječke Tvrđe, zagrebačkog Gornjeg grada itd.


Osječka Tvrđa, Mihael Sučić

A što je zapravo baština?

Baštinu možemo dijeliti na kulturnu i prirodnu pri čemu se spomenuti pojmovi mogu i podudarati. Tako je na primjer park-perivoj kod Dvorca Valpovo kulturno-prirodna baština. Između ostalog baština može biti i materijalna i nematerijalna pri čemu je najbitnije da je ostavština iz nekih starijih vremena, naših predaka i da se prema njoj u sadašnjosti odnosimo na način nakon kojega će ostati u istom ili još izvornijem obliku za naše potomke. Zadnje se navedeno može postići djelovanjem povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti, biologa, ekologa, konzervatora i restauratora.

A što je kultura?

Kulturu se najjednostavnije može objasniti kao oplemenjivanje, obrađivanje duha i tijela, ali i kao „pojam koji obično označava složenu cjelinu institucija, vrijednosti, predodžaba i praksi koje čine život određene ljudske skupine, a prenose se i primaju učenjem.“

Na temelju do sada iznesenih informacija konačno možemo reći da postoji kulturna materijalna baština u koju na prostoru Valpova i Valpovštine ulazi Dvorac Valpovo, Dvorac Mailath i Kurija Prandau u Donjem Miholjcu, Palača Gutman u Belišću, Kurija Normann u Bizovcu, sve crkve i kapelice, parkovi i perivoji.


Dvorac Mailath, Mihael Sučić

Također postoji i kulturna nematerijalna baština u koju ulazi (navodim slobodan izbor onoga što je upisano na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva iz Republike Hrvatske) Čipkarstvo u Hrvatskoj, Festa Sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, Ljelje iz Gorjana, Godišnji pokladni ophod zvončari s područja Kastavštine, Sinjska alka – viteški turnir u Sinju, Bećarac – vokalno-instrumentalni napjev s područja Slavonije, Baranje i Srijema itd.

A što povezuje Valpovo, Split, Osijek, Donji Miholjac, Zagreb, Orahovicu i Slunj?

Povezuju ih takozvani festivali glazbe i još ponešto što se nađe u kompletu (što god taj pojam zapravo značio). Ti su festivali sve popularniji među mladima pa na festivale u gradovima poput Splita i Zagreba dođe nekoliko desetaka tisuća posjetitelja u dva, tri dana. Takvi su festivali sve popularniji i u slavonskim gradovima pa se održavaju u sklopu neke manifestacije ili samostalno. Tako se u Orahovici održava Ferragosto JAM, u Osijeku Pannonian challenge, u Donjem Miholjcu Backyard art festival, a u Valpovu Greenroom festival.

Promatrajući medije koji znaju i po tjedan dana pratiti sve moguće „stvari“ vezane uz pojedine navedene festivale zanimljivo je da se svi festivali održavaju u prostorima koji su udaljeni od kulturne materijalne baštine, osim u Valpovu. U Valpovu se održava u srcu kulturne materijalne baštine za koju se čak zna govoriti da je „među tri najvrjednija dvorca u Hrvatskoj“ (O tom bi se dalo diskutirati jer u znanosti i struci poput povijesti, povijesti umjetnosti, arheologiji takvi termini i hijerarhije ne postoje ili barem nisu profesionalne).

Također kada se slušaju izjave posjetitelja drugih festivala od slavonskih festivala, Zagreba, Splita pa do Slunja većina pokazuje oduševljenje jer se održavaju u prirodi, u šumi, parku, pored jezera i na Poljudu pored prekrasnog Jadranskog mora koje daje dodatnu ljepotu i ugođaj festivalu.

Zašto se takvi festivali održavaju u parkovima, pored jezera, na Poljudu, a ne recimo u Dioklecijanovoj palači, na Medvedgradu kod Oltara Domovine ili u Trakošćanu, a u Valpovu se održava u dvorcu? Odgovor je jako jednostavan – jer takvim festivalima nije mjesto na takvim mjestima jer dolazi do štete na kulturnoj materijalnoj baštini! Između ostalog jer dolazi do velike koncentracije posjetitelja na površinski malom prostoru tijekom kratkog razdoblja. Zato se sve više uvode pravila o brojnosti posjetitelja u pojedinim povijesno-kulturnim mjestima kao što su dvorci, utvrde, crkve. Kao primjer možemo navesti špilju – arheološki lokalitet Altamiru, sve se više raspravlja o previše ljudi na dubrovačkim zidinama, katedralu u Ninu, a pitanje je vremena kada će se početi raspravljati i paziti na mnogobrojne posjete u Dioklecijanovoj palači. U zadnje se vrijeme sve više raspravlja i o prekomjernoj posjećenosti Nacionalnog parka Plitvička jezera o čemu sve više govore i akteri iz UNESCO-a. Uz veliki se broj ljudi pojavljuje i pitanje buke, a naročito uz tip glazbe koja se pretežito pušta na ovakvim festivalima kakav je valpovački. O utjecaju je buke također bilo govora i među stručnjacima, ali i u medijima. Jednaka je učinkovitost buke na objekte ako je buka konstantna kao i kada se događa u intervalima (tijekom ovakvih festivala kakav je valpovački). Kao primjer možemo navesti dvorac Lužnica i buku koja mu je prijetila.


Medvedgrad, wikipedia


Dioklecijanova palača, Mihael Sučić


Dubrovačke zidine, wikipedia


Dvorac Lužnica, wikipedia

O tome kako se treba paziti na materijalnu baštinu pa čak i na onu koja se sastoji samo od kamenja dovoljno govore zaštite koje se stavljaju na arheološkim lokalitetima itd.

Dvorci, utvrde, palače, crkve i kapele su u prvom redu kulturno-edukativno-turističke destinacije koje odlikuje mir i spokoj koji je okvir posjetiteljima da uđu u svijet nekih prošlih vremena. U njima se u prvom redu održavaju manifestacije vezane uz čuvanje, naglašavanje važnosti pojedine baštine pri čemu se daje posjetiteljima i informacija o nekoj drugoj baštini (za to je zaduženo interdisciplinarno promatranje baštine/baština).

Ulaženjem festivala poput ovoga u Valpovu (koji je jako zanimljiv i daje mladima mogućnost zabave na jedan malo drugačiji način od onoga uobičajenog u Valpovu, Valpovštini i Slavoniji pa i drugačiji pogled na svijet i na takve festivale) u Dvorac Valpovo dolazi do zanemarivanja pravila povijesne, arheološke i drugih sestrinskih struka, ali ne od strane organizatora i suorganizatora festivala koji samo žele mladima ponuditi nove sadržaje nego od stručnjaka (kustosa) koji se trebaju svakodnevno brinuti za dvorac i približiti ga ljudima kroz manifestacije kojima je u fokusu povijesna kulturna materijalna i nematerijalna baština.


Unutrašnjost Dvorca Valpovo, Mihael Sučić

Tim se onda manifestacijama i sadržajima treba privući mlade u dvorac tijekom poslijepodnevnih sati da dođu radi povijesti dvorca i radi spoznaje da su taj dvorac gradili i njihovi preci koji su imali i svoje vrline i mane pa čak i zanimljiviji život od današnjih ljudi jer oni nisu znali za dosadu. A onda nakon posjeta dvorcu nastave druženje sa svojim prijateljima na festivalima tipa valpovačkog u nekom primjerenijem prostoru. Prijedlog može biti prostor poznatog Zvjerinjaka koji je poznat i po lovu baruna Prandau i grofova Normann, ali i po djelovanju Jugoslavenske armije 1945. godine. Nikako prostor održavanja ne bi trebao biti park-perivoj oko Dvorca Valpovo jer je on kulturno materijalna prirodna baština o kojoj itekako puno mogu reći i povjesničari, a možda još više i biolozi.

Sve u svemu:

1) Valpovački festival je anomalija u Hrvatskoj, Europi i Svijetu

2) Zanemarivanje kulturne baštine od strane stručnjaka koji su zaduženi za dvorac

3) Problem je velike koncentracije ljudi u kratkom razdoblju i na malom prostoru u kulturno materijalnim i prirodnim baštinama sve učestaliji problem u Hrvatskoj i Svijetu

4) Problem se buke zanemaruje dok ne dođe do vidljivih posljedica

5) Valpovački festival i slični takvi festivali su zanimljivi projekti kojima se mladima daju nove perspektive, ali ne unutar materijalnih baština

...

Više možete čitati na:

Facebook stranici Šegrtski zapisi

Blogu Šegrtski zapisi











Oznake: Baština, Kultura, Valpovo

11.08.2017. u 18:54 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Muzej Slavonije

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se