Šegrtski zapisi

petak, 19.05.2017.

S novim izborima dolazi i do novih/starih govora o regijama


Tri regije Republike Hrvatske s obilježenim hrvatskim "povijesnim zemljama" iz ranoga novoga vijeka, predložak s wikipedije

Dolaze novi izbori i samim time se kroz medije provlače mnoga pitanja koja proizlaze iz još mnogobrojnih problema. Jedno je od pitanja vezano uz problem centralizacije države. Unatoč centralizaciji trenutačno imamo 20 županija, 428 općina i 127 gradova pri čemu Grad Zagreb ima poseban status prema kratkom opisu s internet stranice Ministarstva uprave. Zanimljivo je i spomenuti da Grad Zagreb ima veći proračun od svih županija, gradova i općina zajedno što također govori o centralizaciji unatoč prividnoj decentralizaciji kroz nabrojane gradove, općine i županije. O tome se progovara/lo u dosta radio i TV emisija pa se spomenulo prije tri tjedna i u emisiji Otvoreno – lokalni izbori Hrvatske radiotelevizije.

To primjećuju i javne osobe poput političara i stručnjaka iz različitih struka pa predlažu smanjenje broja općina, gradova, regionalizaciju ili ostanak trenutačnog stanja, ali s novim ljudima na čelu pojedinih općina, gradova i županija. Najzanimljiviji je pojam, proces regionalizacije koji često možemo više shvatiti kao apstraktan nego kao jasan proces. Sadašnje ili neke buduće, trenutačno zanemarive regije možemo promatrati i kroz povijest pri čemu moramo napomenuti da se radi povijesnih procesa moramo prisjetiti i regija koje su danas izvan granica Republike Hrvatske jer i danas na različite načine utječu na razvoj Republike Hrvatske. Npr. stanovnici su iz tih regija znali putovati u općine, gradove s područja Republike Hrvatske na jednodnevne izborne izlete.

Sve te regije možemo nazvati hrvatske povijesne zemlje, a one su poimence Slavonija, Dalmacija, Lika, Istra i mnoge druge. Prije svega je važno spomenuti da su sve regije ili zemlje fluidne kao područja i pojmovi na što utječu politički, vojni i gospodarski procesi. Tijekom srednjega su vijeka pojedine regije obuhvaćale druge prostore nego što ih danas obuhvaćaju. Tako je dalmatinsko ime bilo namijenjeno samo za uski prostor uz Jadransko more, a slavonsko ime za područje između rijeke Sutle na zapadu i rijeka Dunava i Save na istoku. S dolaskom, točnije prodorom osmanske (turske) vojske i vlasti na područje jugoistočne Europe i jačanja kraljeva koji su stolovali na prostoru današnje Mađarske pri čemu su vladali i hrvatskim povijesnim prostorima pomiču se prostori koji su se promatrali kao hrvatski, slavonski i dalmatinski. Tako se povijesno-geografski pojam Hrvatska pomiče na sjever od današnje Dalmatinske zagore i Ravnih kotara preko Like, Korduna, Bihaća do Zagreba i Varaždina. Zanimljivo je ovdje navesti da su zapadni kartografi prije 300 ili 400 godina doživljavali područje oko Bihaća pa sve do Jajca i Banja Luke kao Tursku Hrvatsku. Pojam se Slavonija u isto vrijeme (tijekom protjerivanja osmanske vlasti krajem 17. stoljeća) sužava prema istoku od rijeke Ilove do Dunava, dok se pojam Dalmacije širi na prostor Drniša, Sinja i Knina. S tim procesom dolazi do djelomičnog prostornog poklapanja današnje Dalmacije s nekadašnjom rimskom provincijom Dalmacijom. Unatoč svemu nabrojanom kroz sva su stoljeća postojale tri kraljevine – Hrvatska, Dalmacija i Slavonija. Od 19. stoljeća uvriježio se političko-pravni naziv Kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, a u čemu bi možda i danas mogli tražiti rješenje problema regionalizacije.

Pri opisanoj i mogućoj regionalizaciji dolazi do zanemarivanja Istre, Međimurja, Dubrovnika, dok o hrvatskom dijelu Baranje i zapadnom Srijemu kao zasebnim regijama u političko-upravnom kontekstu nitko niti ne pomišlja. Srijem je od nekadašnjeg prostora od Vinkovaca i Vukovara do Zemuna (prostor Srijemske županije) podijeljen 1918. i konačno 1945. godine na dva, neprirodna dijela pri čemu je veći – istočniji pripao Vojvodini. Sve u svemu i dijelovi su Baranje i Srijema iz današnjih granica Hrvatske zbog svojeg graničnog položaja izgubile na gospodarskom i političkom značaju, a naročito je nezavidna i demografska slika. O kvadratnim bi se kilometrima dalo raspravljati.

Kada se sve uzme u obzir u devetnaestoljetnim dijelovima Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, odnosno u današnjoj Središnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i trećem dijelu koji se rasprostire od rijeke Dragonje u Istri do Prevlake možemo tražiti neke buduće tri regije. Što će biti sa županijama, gradovima i općinama ovisi o gospodarskim studijama pri čemu ne smijemo zaboraviti niti demografski razvoj pojedinih područja. Kao i srednjovjekovne župe Cetina, Bribir, Knin, ranonovovjekovne županije poput Severinske (dio Gorskog kotara), Varaždinske, Virovitičke koja je išla od Virovitice preko Našica i Valpova do Osijeka, vojnokrajiške pukovnije Lička, Glinska, Bjelovarska, Brodska ili općine tijekom komunističke Jugoslavije i županije, gradovi i općine koje su nastale 1990-ih godina proizvod su jednog vremena u određenim okolnostima – Domovinski rat, mlada demokracija, kapitalizam i tranzicija. Jesu li se okolnosti promijenile, to jest treba li se na neke nadodane okolnosti drugačije odgovoriti kroz nove upravne jedinice – vrijeme će pokazati.

Više možete čitati na:

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest, regije

19.05.2017. u 17:55 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 16.05.2017.

Trg maršala Tita – malo sutra!


Nekadašnji Sveučilišni trg u Zagrebu, wikipedia

Historiografija, kao i javnost, jako je dobro upoznata s likom i djelom Josipa Broza-Tita. Ipak, nije naodmet ukratko napisati općepoznate činjenice o jednoj od najpoznatijih osoba s prostora od Vardara pa do Triglava 20. stoljeća, a nakon čega slijede i izjave iz 1940-ih godina.

Tko je bio Josip Broz Tito sredinom 1940-ih godina?

„Proučavajući enciklopedije i priručnike saznajemo da je od kraja 1930-ih godina postao generalnim sekretarom Komunističke partije Jugoslavije. Pod njegovim je vodstvom KPJ organizirala partizanski ustanak protiv ustaške vlasti. S vremenom se spomenuti pokret pokazao antifašističkim pa je počeo dobivati pomoć od Saveznika. Jačanjem i unutarnjom kohezijom Tito je s najbližim suradnicima uspio organizirati raznovrsna vijeća koja će kasnije postati politička tijela nove države. Krajem je 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a izabran za predsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije, odnosno privremene vlade nove Jugoslavije i proglašen maršalom Jugoslavije.

Kada se početkom 1945. godine u cijeloj Europi pretpostavljalo da će antifašizam pobijediti, sastavio je s Ivanom Šubašićem zajedničku Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije. U njoj je postao premijerom i ministrom obrane. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je do ljeta 1945. godine Josip Broz Tito postao neprikosnoveni prvi čovjek nove jugoslavenske vlasti. U to su se vrijeme donosili svi diskriminirajući zakoni i počelo se provoditi iseljavanje Folksdojčera. Treba još jedanput napomenuti da se iseljavanje nije provodilo pod utjecajem međunarodnih čimbenika, nego samoinicijativno. Da ne bismo ušli u napast i da ne bismo „okrivili“ Tita za iseljavanje i zločine nad Folksdojčerima samo na temelju njegove političke pozicije, u nastavku ćemo ukratko spomenuti neke njegove izjave.

Tito je krajem 1944. godine na sjednici NKOJ-a napomenuo da je potrebno potpuno istjerivanje Nijemaca radi naseljavanja Srba, Crnogoraca i ostalih naroda, jer su spomenuti Folksdojčeri, većinom žene, starci i djeca opasni za buduću vlast. Možda je još zanimljivija Titova zapovijed od 7. svibnja 1945. godine koja naglašava da se svi Nijemci iz logora trebaju koristiti u poljoprivrednim radovima. Uzimajući u obzir činjenicu da nisu bili plaćeni, možemo doći do zaključka da je to bilo pozivanje na robovski rad. O odnosu Tita prema Folksdojčerima i drugim narodnim neprijateljima dovoljno govore i tvrdnje povjesničara Ive Goldsteina. On napominje da se tijekom 1945. godine sve češće u Titovim izjavama javlja riječ osveta, ali da to ne znači da je on osobno poticao masovna ubojstva, krađe i protjerivanje Folksdojčera!? Ne ulazeći u interpretaciju, spominjanje riječi osvete prvog čovjeka političke i vojne vlasti i u isto to vrijeme mnogobrojni zločini diljem Jugoslavije dovoljno govore sami za sebe.“ (Navedeni je dio članka prenesen iz stručnog članka Mihael Sučić: Sudbina jugoslavenskih Folksdojčera-splet nesretnih okolnosti ili plan.)

Zanimljiv je i odnos Josipa Broza-Tita prema Hrvatskoj samo na temelju njegovih izjava, dopisa iz 1944. i 1945. godine. Tako je recimo 7. travnja 1944. godine poslao dopis Andriji Hebrangu kritizirajući ga da nije u jednoj paroli koristio pojam Jugoslavija. Tito je mislio na parolu objavljenu u listu Žena u borbi u kojemu je zapisano Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj i federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom. Na temelju iznesenoga možemo vidjeti da je Tito u svojim mislima imao samo Jugoslaviju. Također je zanimljivo promotriti i njegov odnos prema teritoriju buduće SR Hrvatske unutar komunističke Jugoslavije. Tijekom sukoba između hrvatskog i vojvođanskog dijela unutar KPJ oko granica SR Hrvatske i AP Vojvodine stao je na stranu vojvođanskih komunista pri čemu je otvoreno doprinio davanju povijesno hrvatskog dijela istočnog Srijema SAP Vojvodini.

Uloga je Tita u vezi Bleiburga i Križnog puta Hrvatica i Hrvata jednostavno toliko velika da će se zasebno o tome progovoriti nekom drugom prilikom. Za sada je dovoljno navesti Titovu depešu Jugoslavenskoj armiji...

Više možete čitati na:

Trg maršala Tita - malo sutra! - Narod.hr

Šegrtski zapisi

Oznake: povijest, drugi svjetski rat

16.05.2017. u 17:25 • 2 KomentaraPrint#

petak, 05.05.2017.

Što smo naučili od vođa sindikata?!


Više pronađite na facebook stranici Valpovačka baština

Kao i svake godine vođe sindikata organiziraju prosvjede „diljem“ Hrvatske kroz koje progovaraju o problemima radnica i radnika. Kroz različite izjave i parole otvaraju oči ljudima i uvjeravaju ih koliko im je zapravo teško. Iskreno, sve te radnice i radnici itekako znaju, osjete svaki dan koliko im je dobro ili loše iz čega zapravo proizlazi da vođe sindikata zapravo otkrivaju toplu vodu koja je već davno otkrivena i kipi u radnicama i radnicima. Zapravo, dovoljno govori brojka od 8000 okupljenih ljudi na prosvjedu (HRT 1.5.2017.), to jest o (ne)uspjehu prosvjeda.

Tko je za (ne)uspjeh kriv ili zaslužan neka svatko sam procijeni uz jednu malu smjernicu – koliko ima trenutačno Hrvata, Hrvatica i pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj? Pretpostavljam da ima dovoljno za barem malo veću brojku od 8000 ljudi za događaj poput prosvjeda na Međunarodni praznik rada, odnosno blagdan sv. Josipa radnika.

Što smo još naučili?

Naučili smo to da je prije bilo puno više zaposlenih u sada napuštenim, nestalim tvornicama i poduzećima. Zapravo, to već i ptice na grani znaju iz čega proizlazi da se s takvim izjavama, porukama ljude više ne može zainteresirati.

Zbog toga će ljudi radije barem taj jedan dan provesti od jutra do mraka sa svojom obitelji, rodbinom i prijateljima kada već ne mogu nedjeljom jer rade ili tijekom tjedna kada često rade puno više od osam sati nego na prosvjedu na kojemu jedno te isto slušaju već godinama.

U krajnjem slučaju, poželjno je govoriti o jednim te istim problemima, ali ne na jedan te isti, zastarjeli način s jednom te istom terminologijom koju već svi znaju i bez da im se svake godine ponavlja.

Što smo još naučili?

Naučili smo i da povijest radnica i radnika počinje od komunističke Jugoslavije, a da su prije toga valjda postojali sakupljači i lovci s obespravljenim ženama. Kada se uzme malo literatura u ruke možemo uočiti da za divno čudo i za razvoj, postojanje radnica i radnika na ovome lijepom planetu i u našoj domovini vrijedi proces dugog trajanja. Ipak, moramo priznati da proces dugog trajanja razvoja radništva ne traje poput recimo međuodnosa ljudi i okoliša nekoliko desetaka tisuća godina, ali svakako traje duže od šezdeset, sedamdeset godina.

Industrijalizacija Hrvatske počinje u 19. stoljeću...

Više čitajte na:

Narod.hr

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest, sindikati

05.05.2017. u 18:56 • 2 KomentaraPrint#

petak, 28.04.2017.

Tko živi u ili od prošlosti?!



Slušajući mnogobrojne izvještaje s javnih skupova, govore i čitajući članke s internet portala, novina pa i stručnih i znanstvenih časopisa možemo uočiti sve učestaliji trend „stavljanja pojedinaca i/ili skupina ljudi u ladicu“. „Ladica“ je često obložena pojmom zaostao, srednji vijek pa čak i pojmovima koji su vezani uz članove ideologija koje su propale, nestale sredinom 20. stoljeća. Najčešće spomenuta obloga ovisi o tome tko o nekome govori povodom nečega.

Tako neki mediji, pojedinci i skupine kada žele nešto reći o svojim neistomišljenicima vezano uz vjerska i religiozna pitanja proglašavaju ih ljudima srednjega vijeka pri čemu srednji vijek izjednačavaju sa zaostalošću. Koliko je srednji vijek zaostao dovoljno je samo spomenuti hrvatske primjere: kninska utvrda, Dvigrad u Istri, Susedgrad, Medvedgrad, Kamenita vrata u Zagrebu, Zelingrad, Ivan Česmički, Ludovik Crijević Tuberon, Džore Držić, Blaž Jurjev Trogiranin, šibenska crkva Sv. Grgur, katedrala Sv. Jakova u Šibeniku, Sv. Donat u Zadru, katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava u Zagrebu i tako možemo samo nabrajati i nabrajati mjesta, građevine i ljude koji su djelovali tijekom srednjega vijeka pod vodstvom Crkve ili u sklopu Crkve.

Pojam zaostao postao je opće prihvaćen kod jednog dijela populacije u Republici Hrvatskoj kada se nekoga želi omalovažavati, ismijavati ili jednostavno diskreditirati. Izuzetno je zanimljivo korištenje pojmova koji su vezani uz ideologije koje su nestale sredinom 20. stoljeća. Pozadina kada se netko želi diskreditirati može se najjednostavnije objasniti usporedbom s ne toliko poznatim pokušajima diskreditiranja jednog poznatog hrvatskog političara, ali i članova Crkve koji su okupljali pa i spasili veći broj ljudi.

Iz toga razloga donosimo neke povijesne izvore od strane komunističkih vlasti i njihovih tadašnjih glasila koji govore o Vladku Mačeku:

„Bijeg dra Mačeka zajedno sa ustašama je prirodni razvoj i logična posljedica njegove političke suradnje s nenarodnim režimima i s najvećim izdajicama hrvatskog naroda ustašama i njihovim gospodarima njemačkim okupatorima.“ (Glas Slavonije, lipanj 1945. godine)

Samo je godinu ranije Vladko Maček bio prema autorima i urednicima Glasa Slavonije:

Nastavak članka možete pročitati na:

Narod.hr - Tko živi u ili od prošlosti!?

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest, danas

28.04.2017. u 17:53 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 26.04.2017.

Narodni neprijatelji komunističke Jugoslavije: Oko 25.000 žena i 6.000 djece starosti do 14 godina


Nijemci izbjeglice, wikipedia.hr

Na poznatoj konferenciju u Teheranu između predstavnika saveznika SAD-a, SSSR-a i Ujedinjenog Kraljevstva raspravljalo se o sudbini postratne Europe. J. V. Staljin je u ime Sovjetskog Saveza predložio da se nakon ratnih sukoba strijelja 50.000 njemačkih oficira. Takav je prijedlog razljutio predstavnika Ujedinjenog Kraljevstva W. Churchilla, ali nije spriječio predstavnika SAD-a F. D. Roosevelta da predloži kompromisno rješenje s 49.000 časnika.

Nešto se malo više od godinu dana kasnije na konferenciji u Jalti, preciznije, u Potsdamu, jasno spominje i određuje sudbina njemačkog naroda diljem Europe. Na potsdamskoj konferenciji od 17. 7. do 2. 8. 1945. godine po točki 7. odlučuje se seliti većina njemačkog stanovništva s prostora Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. Razlozi su želja da se makne mogući dio stanovništva za koji se pretpostavlja da će biti budući izvor netrpeljivosti i sukoba na spomenutim prostorima. Tim se postupkom postiglo kolektivno kažnjavanje milijuna nevinih i pasivnih Nijemaca i, svjesno ili ne, homogeniziranje spomenutih dijelova Europe.

Prostor buduće Jugoslavije ne spominje se u točkama o preseljenju njemačkog naroda.

Prije opisa događaja na prostoru Jugoslavije potrebno je spomenuti odnos prema Folskdojčerima na prostoru drugih država srednje Europe. Na prostoru je današnje Poljske sredinom 1945. godine živjelo oko 4,5 milijuna Folksdojčera. U to se vrijeme nova vlast već ustalila i počela provoditi dogovorenu politiku preseljenja. Do 1950. godine je preseljeno oko 3,15 milijuna „domaćih“ Nijemaca. Tijekom preseljenja su stacionirani u mnogobrojne logore i pod utjecajem raznih bolesti, hladnoće, pothranjenosti, ali i pojedinačne osvete umrlo je između 20.000 i 60.000 Folksdojčera. Veliki je raspon o broju umrlih posljedica trenutačnog neslaganja mnogobrojnih povjesničara koji su istraživali problem.

Za područje je tadašnje Čehoslovačke situacija relativno jasnija u literaturi. Svi se slažu da je gotovo čitavo njemačko stanovništvo iseljeno. To u brojkama znači oko 2,5 milijuna ljudi, s tim da je tijekom preseljenja i u logorima umrlo između 15.000 i 30.000 ljudi. Na kraju se još samo treba spomenuti sudbina Nijemaca u Mađarskoj. Sredinom 1945. godine ih je ostalo oko 450.000. Nakon iseljavanja ih je ostalo, a onda i asimilirano oko 200.000.

U istom je razdoblju ( 1944-1945. ), jugoslavenski vrh, ne imajući potporu u zaključcima na spomenutim konferencijama Velike trojke, za razliku od prethodno navedenih političkih vrhova samoinicijativno donosi mnoštvo diskriminirajućih zakona. Prvi je u tome slijedu akt Predsjedništva AVNOJ-a 21. 11. 1944. godine.

U članku 1. jasno se napominje da u državno vlasništvo prelazi sva imovina Trećeg Reicha i njegovih državljana koja se nalazi na teritoriju Jugoslavije. U nastavku se napominje da će jedino vlasništvo Nijemaca koji su bili u redovima NOV-a i partizanskih odreda biti pošteđeno.

Iz toga proizlazi da su i Nijemci koji su cijelo vrijeme bili neutralni i pasivni na isti način tretirani kao nacionalsocijalisti Folksdojčeri. Nakon spomenutog pravno-posjedničkog zakona uslijedio je krajem studenog 1944. godine zakon o pribiranju, čuvanju i raspodjeli knjiga i drugih kulturnoumjetničkih predmeta. Na temelju spomenutog zakona skupljeno je oko 350.000 knjiga na njemačkom jeziku. Sve su one odlukom komisije pod vodstvom Mladena Leskovca i Dragiše Polužanskog poslane na reciklažu za stari papir.

Nakon što su doneseni zakoni o privatnom vlasništvu i o uništavanju kulturnog bogatstva uslijedilo je mnogo novih zakona. Prestankom oružanih sukoba sredinom svibnja 1945. godine nova je Privremena vlada i skupština na čelu s Josipom Brozom Titom postala sigurna i jedina politička vlast. U takvim je okolnostima 3. kolovoza 1945. godine donesen Ukaz o općoj amnestiji i pomilovanju, s tim da se u članku 2. napominje da se pod tim izostavljaju sve osobe koje su bile članovi Kulturbunda do 1941. godine.

Nastavak članka možete čitati na:

Narod.hr - Jugoslavija i Nijemci 1940-ih godina

Hrčak - znanstveni portal

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest

26.04.2017. u 20:33 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 25.04.2017.

Primjer čovjeka koji zbližava i udaljuje ljude


Constantine I. Great, wikipedia.org

Prema svim percepcijama i varijantama mita u kršćanskom svijetu Konstantin je jedan od najvećih ljudi koji su postojali nakon Isusa Krista. Jedini je problem što se različiti kulturno-civilizacijski krugovi još od ranoga srednjega vijeka ne mogu složiti u kojoj je mjeri važan i bitan za tadašnji, a i sadašnji globalizirani civilizacijski svijet. U takvim okolnostima mit poprima sve više na važnosti i produbljuje se „jaz“ među različitim kulturnim krugovima po pitanju rimskog cara Konstantina.

Da bi ušli u problematiku mnogobrojnih varijanata mita moramo prvo odgovoriti zašto je došlo do njega i koji su bili uvjeti nastanku mita. Jedan je od glavnih temelja nastanku mita događaj koji se različito interpretira, a dogodio se 312. godine na Milvijanskom mostu. Za razliku od careva koji su neposredno prethodili Konstantinu on je bio jedan od onih koji nije htio progoniti kršćane. Okrenuo se je i pozvao u pomoć kršćanskog Boga neposredno prije bitke protiv Maksencija kada je vidio znak u ime kojega će pobijediti – križ. Nakon pobjede se po nekim konstrukcijama okrenuo u potpunosti Bogu i shvatio da ga treba uzeti za zaštitnika.

Ne ulazeći u istinitost događaja Konstantin okreće novu stranicu u sferi vjersko-političkih pitanja. U tome nalazi suradniku u osobi suvladara Licinija koji je vladao u istočnom dijelu Rimskog Carstva. Njih dvojica donose 313. godine Milanski edikt. Dokument koji je promijenio okolnosti života za sve vjernike na području Carstva.

Iščitavajući Milanski edikt možemo primijetiti da su htjeli stvoriti toleranciju među svim religijama i sektama Carstva, osigurati jedinstvo Carstva, a ne preferiranje određene religije na račun drugih. U prilog tome ide činjenica da se sam Konstantin krstio tek na smrtnoj postelji, ali baš zato nas mora začuditi njegovo (ne)miješanje u vjerska pitanja u kršćanskom svijetu preko crkvenih sabora, kao sabora u Nikeji 325. godine.

Uzimajući u obzir da je u prvoj četvrtini 4. stoljeća na prostoru Rimskog Carstva bilo oko 1800 biskupa i što je još važnije oko 6 milijuna kršćana i ako usporedimo s ukupnim stanovništvom dobivamo oko 10% stanovnika u Carstvu što je dobar temelj za neku buduću „elitu“. Da je taj „razmjer“ političko-vjerskih snaga car Konstantin uočio dokazuje činjenica da se u njegovo vrijeme vladavine povećava važnost biskupa. Počinje im se pridavati važnost ne samo u vjersko-crkvenim pitanjima nego i u civilno-državnim. U takvim se okolnostima izjednačavaju s državnim službenicima. Promjena se njihovog položaja možda čak najbolje može uočiti u službenim i neslužbenim titulama koje dobivaju tijekom ophođenja s kršćanima i drugim ljudima. Oslovljava ih se s naslovima kao najblaženiji gospodine i najpoštovaniji, a i odnos sa samim carem postaje krajnje kompleksan u kojemu se ne zna sa sigurnošću tko je iznad koga.

Dodatno je još zakompliciralo stanje, odnosno odnos cara s biskupima njegovo prebacivanje prijestolnice na istok. S tim je činom pokazao što misli o starom poretku, staroj rimskoj vjeri i izgleda pod utjecajem kršćanskih biskupa i možda nakon procjenjivanja snaga odlučuje se za spomenuti čin. U takvim okolnostima istočni dio Carstva biva mirniji, sigurniji u političkim pitanjima, a na zapadnom dijelu Carstva rimski biskup, ali i ostali biskupi počinju politički jačati što dovodi do određene nestabilnosti. Znajući sve ove činjenice o tri spomenuta događaja, odnosno proces, bitka 312. godine, Milanski edikt 313. godine i odnos cara s biskupima i prema kršćanstvu, odnosno Crkvi ne čudi činjenica da je nastao mit.

Mit je sastavljen od nekoliko ideja. Po koncepciji koja je nastala unutar Rima mora se uzeti u obzir svetost događaja, odnosno osnutak, nastanak nekih temelja za nešto što je obvezujuće za buduće generacije. U našemu slučaju koncept, koji je bio vitalan u srednjem vijeku, Konstantinovog odnosa ili ovisno o gledištu promatranja obraćenja što znači stvaranje određenih temelja kršćanske Europe. Druga ideja naglašava prirodu Carstva kao integrirane kršćanske države. Ona je prvenstveno integrirana na usko vezanim svjetovnim i vjerskim pitanjima i odnosu među njihovim čelnicima. Konstantin se unutar toga spleta predstavlja kao zakonodavac, sazivač koncila, branitelj toga jedinstva i graditelj crkava. Počinje se sve više okruživati biskupima koji postaju njegovi savjetnici. Da bi ih shvatio i lakše s njima surađivao upoznaje se s kršćanskom literaturom i od tuda se sve više počinje zanimati za kršćanska pitanja.

Više:

Narod.hr - Konstantin I. Veliki

Šegrtski zapisi - facebook profil


Oznake: povijest, teologija

25.04.2017. u 08:21 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.04.2017.

Tko ima pravo na istinu iz arhiva?

U javnosti se već tjednima „lome koplja“ o tome trebaju li se „otvoriti“ arhivi. Neki su za, neki su protiv, neki „brinu“ za osobne podatke ljudi koji bi se mogli otkriti, neki „brinu“ o brojnosti, a neki povjesničari i o tome da će se „dirnuti“ u „istine“ i da će nenormalne stvari postati normalne, odnosno da će „notorne“ stvari prestati biti „notorne“. Tako čak neki i prije otvaranja arhiva tvrde da će arhivska građa koja će postati dostupna pokazati da je komunistički režim bio dobar, ako ne i odličan za hrvatsko društvo!? Zanimljivo, kako neki povjesničari znaju i prije nego što vide, prouče i interpretiraju građu o jednom vremenu i režimu. Već sviraju kraj i prije nego što je utakmica (istraživanje) počelo. Otprilike kao i „kulturnjaci“ koji jedini znaju što je prava kultura, a što ne. Tako isto i ti povjesničari znaju što je prava istina, a što ne.

Prije svega, što je zapravo arhiv i arhivska građa? Arhiv je u prvom redu ustanova koja se „bavi prikupljanjem, čuvanjem i pripremanjem za uporabu arhivske građe.“ U spomenutu građu ubrajamo javnu i/ili privatnu zbirku isprava, dokumenata, knjiga, listova i drugu koja je proizašla od strane javnih ili privatnih ustanova, kao i fizičkih i pravnih osoba. Inače u Republici Hrvatskoj postoji velik broj arhiva među kojima možemo istaknuti arhive s najbrojnijom građom kao što su Hrvatski državni arhiv iz Zagreba, ali i državne arhive u Zagrebu, Varaždinu, Sisku, Karlovcu, Rijeci, Pazinu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Osijeku, Slavonskom Brodu. Za hrvatsku su povijest zanimljivi i arhivi kao što su Vojni arhiv Srbije (do 2006. godine Vojnoistorijski arhiv), Arhiv Jugoslavije i arhivi iz Beča, Graza, Budimpešte i Vatikana.

U tim se arhivima može pronaći građa o ljudskim sudbinama od srednjega vijeka pa preko 15. i 16. stoljeća do 20. stoljeća. Naravno, neke pojedince ne „brinu“ osobni podaci nekog kmeta i njegove obitelji, plemića i njegove obitelji ili svećenika iz 18., 19. ili prve polovice 20. stoljeća nego osobni podaci ljudi iz druge polovice 20. stoljeća. Pri tome se odmah misli da će se nešto negativno naći o žrtvi pod utjecajem današnjih misli da se svatko želi predstavljati žrtvom pa se takav način razmišljanja prenosi i na ljude čiji bi se osobni podaci mogli pronaći u gradivu iz druge polovice 20. stoljeća. Nameće se pitanje zašto spominjem razdoblje druge polovice 20. stoljeća, a ne zadnjih trideset godina. Zato što je i dalje unatoč trenutačno važećem zakonu teško ili gotovo nemoguće doći do gradiva koje je netko nekada (ili sada) proglasio bitnim, nedodirljivim po nekim parametrima.

Sve u svemu, promatrajući i iz perspektive žrtve i/ili obitelji žrtve koja želi otkriti kako je netko od njih došao do položaja žrtve, ali i iz perspektive istraživača potrebno je dopustiti u cijelosti korištenje arhivskog gradiva radi lakšeg i cjelovitijeg interpretiranja toga, po nekim povjesničarima dobrog komunističkog režima, odnosno koji nije niti izbliza bio zločinački nego je došlo do industrijalizacije i modernizacije o kojoj se često govori pri čemu se ne stavlja u širi europski i svjetski kontekst. Zapravo, često se zanemaruje kontekst kada se proučava hrvatska povijest, ne samo 20. stoljeća nego i općenito, ali o tome nekom drugom prilikom.

Više:

Portal Narod

Oznake: arhiv, povijest

13.04.2017. u 21:14 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (3)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Linkovi

Hrvatski institut za povijest
Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje
Institut Ivo Pilar
Matica hrvatska
HAZU

Valpovačka baština

Ministarstvo kulture


Portal Historiografija

Autor

Mihael Sučić,
magistar povijesti,
Muzej Slavonije

Kontakt:

Šegrtski zapisi

segrtski.zapisi@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se