< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Back on my feet

(by rossa)

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service - Click to enlarge

Pošto sam odbacila jastučić i dekicu, moje vjerne pratioce posljednjih dana, vrijeme je da se i ovdje malo oglasim. Tablete još ne mogu odbaciti jer se onda oglasi moj izmučeni želudac i onda ne mogu da jedem. Onako kako sam nekad. Onako kako ja znam, kako ja uživam itd, itd…Ili najedem se, ma mislim najedem se, sve su to neke “ptičje” porcije i onda se mučim dok to svarim. Supice i sve to nešto tečno molim, ne spominjite mi još jaaako dugo.
Juče sam, poslije ne znam koliko, pojela ćevape, ma tužno je to…nekad sam znala 10 bez problema a sad 5 uz tablete. Ili bez tableta isto može ali poslije se vrtim k'o na ražnju. Varim, naime. Ali, hrabro samo, vratit ću se ja u staaru formu.
Istopilo se i par kilograma tako da ću sad, pored toga što se suzdržavam od raznorazne hrane, morati suzdržavati i od kupovine krpica, jer desit će se, ponijet će me moja nova “linija”, uzet ću nešto u šta neću moći stati za jedno mjesec-dva. Nakon što prestanem piti tablete prije svakog obroka, naravno.

Počela sam malo po malo i izlaziti. O, je! To je recimo, sjajan napredak. Znači od osobe koja je ležala ispod pokrivača, tresla se od zime (unatoč super-duper toploj supici, čajevima i slično), osobe kojoj je samo nos virio vani zbog svježeg zraka koji joj je bio neophodan, do osobe koja je ustala, obukla se, pristojno se uredila a bez da se zadiše kao da je trčala petstodvadesetsedam kilometara.
I, o da, prešla sam kućni prag, ugledala mnoga draga lica.

Dakle, bilo je momenata kad sam, da bih otipkala sms, izvukla ruku ispod deke i mislila da će me taj čas oteti polarna medvjedica i odvesti u krajeve u kojima ona obitava. Njoj dobro, ja se smrzla. Tipkanje sms-a ispod deke, bez-veze.
Kad sam već bila u stanju da mogu preživjeti sa obje ruke van dekice, onda me tetka napala sa raznim časopisima, da mi kao vrijeme brže prolazi. Tako sad znam da je hrvatska manekenka (nekad kao par excellence, sad, molim lijepo, uspješna poslovna žena) Sunčica Lalić trudna (pitam se kako ce to priopćiti svojoj mački... eto maci opet depresije i opet anoreksije, oh, my God!), pa da Petra Vlahova proganja neka sad tamo sedamnaesta ljubavnica, znam čija su sve djeca krštena i taaaako dalje, isto tako horoskop mi je prognozirao da cu sa partnerom imati prolaznu krizu u vezi (pa i jeste bila prolazna kriza: kriza oko viđanja).

Za čitanje neke knjige i nisam bila baš, knjige ipak volim čitati kad sam zdrava. Tada fino upamtim i radnju i mogu reći da sam knjigu pročitala a ne da sam kao čitala a ono nikakve veze sa čitanjem. Ovo iz časopisa i ako zaboravim, ufff, vel’ka šteta, baš. Hajd' kad sam opet kod časopisa moram reći da sam, kunem se, SLUČAJNO naišla i na ovo:

RAMIZ iz Zenice, 1960. godište, želio bi upoznati žensku osobu od 25-50 godina. Da je malo punija ali eto da nije previše, obavezno sa većim prsima.

Sve ostalo je izgleda nebitno. Taman i da mlada pegla kauč po cijeli dan. Da nije napisao koje je godište pomislila bih da je neka osobica još uvijek željna majčinog mlijeka. Moj Ramize, you are sooo waisted.

Sada se odjavljujem lagano, tabletica je pripremila teren tako da je sad vrijeme za ruuu-čaaak. No, prije ručka zahvalit ću se svima vama koji ste mi uputili želje za ozdravljenjem. A sada, brzo njam-njam.




U P D A T E - sati: 19.34

Čitajući blogove dragih ljudi, primijetim da je milo nam djete predala štafeticu (štafetica, again, mamma mia) na temu “Odakle vam ideja za naziv bloga”. E, pa Rossa i Anna su već pisale o tome. Stoga, izvol’te klik-klik ovdje & ovdje.

Mi ćemo ovako: ko god od naše blog raje ne bude znao o čemu da piše u svom slijedećem postu neka onda napiše štagod na ovu temu.


15:26 - Komentari (12)




A tek je februar!!

(by anna)

Rosse mi je i dalje opravdano odsutna. Bolje je, ali ta ne-tipicna gripa koja je prepolovila svoje simptome na hiljadu dijelova i svako je dobio razliciti, ju je bas iscrpila...ja joj nisam podlegla sto me iskreno receno, jako cudi jer sam ja valjda najosjetljivije bice na svijetu koje je apsolutno neotporno na viruse...prezivjeh i epidemiju gripe u razredu, zdrava...bas cudno.

Da sam i dalje sa Bivsim u vezi, danas bi nam bio poseban dan. Sest godina veze. Poseban dan na dosta nacina...medjutim, posto je on odabrao jedan put, ja sam drugi...onaj koji me mastom vodi na Rodos. Moglo bi se reci da mi je danas neophodno da vizualiziram druge i nepoznate krajeve jer budem li isla stazom sjecanja, bojim se za sebe...mozda bi me onda u krajnjoj mjeri taj virus i zakacio...

Dakle, ovog ljeta, Triplet, Rossa, Srodna Dusa, Sandra i Anna imaju opasne planove. Idemo na Rodos, moze biti radni naslov. Spremne smo razgovarati o promjeni destinacije, ali samo ako nam iskrsne neka bolja ponuda (sto ce reci, jeftinija i koja pride traje petnaest dana)...A ako nam bude upola kao sto nam je bilo u Sharm el Sheikhu 2004 godine, ili njima minus mene prosle godine u Hurgadi...nema zime. Recim to ljeto 2004. ...Ostale smo trajno fascinirane Egiptom i Crvenim morem, inficirane muzikom, Amr Diab nam mjesecima nije silazio sa top liste...Samo za djevojke fascinirane zemljom Hakikija ;)




Posebno ljetovanje na dosta nacina, recimo da je to bio luksuz koji se ne zaboravlja...prvi put smo avionom isle na odmor, nismo morale da se brinemo o smjestaju, pored bazena smo ispijale koktele danima, tetovirale se kanom, isle jahati kamile, ispijale cajeve u Naama Bayu do jutra posmatrajuci mjesec kroz krosnje palmi i slusajuci more u blizini... znate onaj osjecaj ciste srece? Jeste to nekada dozivjeli, kad vas zapljusne iznutra kao morski val...E tako se ja osjecam svaki put kad pomislim na taj odmor. To je moje Happy Place koje zamisljam kad sam lose.... Kad smo se vratile, bolovale smo sve cetiri...svaka je sa sobom nosila po komplet slika i davila sa pricom sve one koji slucajno nisu bar dvaput culi pricu o tome kako nam je fenomenalno bilo...

Nadamo se da ce tako biti i ove godine...
Rodos, spremi se, dolazimo...:)



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ako neko slucajno bude na Rodosu sredinom jula i ugleda pet cura koje se smiju k`o hijene...znajte da smo to mi...

Primamo u drustvo svakoga ko je spreman da se smije k`o hijena...


10:08 - Komentari (25)




Jedan od nacina rjesavanja problema...

(by anna)

Danas mi govori pedagogica da neko radi i po deset godina i da u karijeri nema problem kakvog ja imam u svome razredu. Meni je ovo prva generacija. Ma rekoh naravno, nista novo. Kod mene ionako sve ide na tezi nacin. Vec sam prije spominjala Bijesno Dijete i njegove ispade...ma nije on ni toliko bijesan koliko je agresivan prema drugoj djeci, a da ne spominjem koliki je manipulator ...Neko ce sigurno imati u glavi sliku djecijih nevinih lica koja nikome zlo ne bi pomislila...e pa kad je Bijesno Dijete u pitanju, to zaboravi. Naime, on bi citav razred zive zakopao i zatrpao crnom zemljom. Samo da napomenem da je rijec o sestogodisnjaku. E sad, roditelji su druga prica, pokusati resocijalizirati ljude u pedesetim godinama koji su skloniji premlacivanju djeteta nego razumnom razgovoru...sizifov posao. Naravno da ne odustajem. Koliko god da bilo tesko raditi sa ostatkom razreda i drzati njega pod kontrolom da ne ujeda, da ne udara, da ne psuje...ne mogu i ne smijem dici ruke od njega.

Radimo u dogovoru sa psihologom obliznjeg Doma zdravlja koji ima jako arhajicno ime. I kojeg sam ja zamisljala kao starog dedu. Danas ulazim kod pedagogice, sjedi momak u tridesetim godinama, zgodan. Ispostavi se da je to stari dedo...koji je saznajem ozenjen i jos pride novopeceni otac...opet nista novo, kod mene se to redovno desava. Ovo je sad mala digresija, ali od Raskida sam imala prilike da pokusam sa radnim kolegom (koji je sexualno ugrozen i koji se zaleti u svaku koja tek pocne raditi...ispostavilo se), te sa lijecenim narkomanom koji se srecom nije puc`o u venu nego je usmrkavao heroin u nos...I koji uz to ima i curu...I tako. Kaze meni stari dedo (to je mislim najbolji savjet koji sam dobila od kad sam pocela raditi) „Ja znam da se ti hoces dokazati, sve to stoji, ali najpametnije ti je da onog momenta kad izadjes iz dvorista skole zaboravis na sve, bices opustenija u pokusaju rjesavanja problema i bice ti lakse“...Mislim da cu poslusati taj savjet, jer svakako nije urodilo plodom to sto nocima nisam mogla zaspati razmisljajuci kako pomoci tom djetetu...

Tesko je prihvatiti da nekada nekome i nisi sposoban pomoci...


A sad, na ovo me navela mayre, sa svojim odgovorom,

"e vidiš vidiš, kad i ti voliš čitati možeš mi preporučiti koju knjigicu dobru da ne bauljam po knjižnici :-) Znam da su ukusi različiti al treba širiti vidike pa pucaj sa prijedlozima, i naravno da se čitamo, pusaa"


Pa evo ovako. Zadnje knjige koje sam procitala I koje su me odusevile su:

“Kako je nestajala Esme Lenox”, od Maggie O`Farrell,
to je njena posljednja knjiga, a vrijedi svakako procitati I njenu prvu knjigu “Kada si otisao”…Svidja mi se kako te uvuce u tok svijesti svojih likova, poistovjetis se u potpunosti…

Zatim, tu je
“Dan pcela” od Thomasa Sancheza…prekrasna knjiga, vise je poezija u prozi, ali nije pretjerano, daleko od pateticnog, ali ti natjera suze na oci…

I zadnja je
Vjeridba je dugo trajala”, od Sebastien Japrisot…snimljen je I film, ali ja sumnjam da je bolji od knjige…

Ako ima neko da meni preporuci neku dobru knjigu, sad kad sam odlucila da skolske probleme ostavljam u skoli, slobodno neka puca sa prijedlozima, sto bi mayre rekla, hehe.

Rosse, ozdravi mi brzo, jedva cekam onaj tvoj post –barno-mi-je-u-Srodnu-Dusu-mamu-mu!!- :))


19:38 - Komentari (22)




Volver vs. Babel

(by anna)


Eto, pomislili bi da cu pisati o Valentinovu, ali necu...taj praznik ignorisem godinama...iz ciste navike, ne predstavlja mi nista bitno u zivotu...danas mi je majka jedne ucenice cestitala Valentinovo. I ja sam njoj. I sto se mene tice, moze ostati na tome...

Necu pisati ni o ugradnji americkog plakara u nas hodnik koja je u toku, trudicu se i tu da ignorisem buku, prasinu, rezanje, piljenje...zamisljam finalni proizvod u kritsko zutoj boji....

Pisacu o dva filma koja su me se dojmila. I koja sam gledala u razmaku od tri dana. Prvi je Volver, Pedra Almodovara


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

a drugi je Babel, Alejandro Gonzalez Innarrita.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Oba su me odusevila, svaki na svoj nacin i oba filma su jako kompleksna. U oba filma su ispricane tako duboke price da ih pusti opisi ne bi mogli tako jednostavno opisati. U Volveru, gledala sam Penelope za koju kazu da je odigrala ulogu svoga zivota. Slazem se. U biti, nisam je voljela kao glumicu (iz ciste ljubomore, jer je hodala sa svakim dobrim frajerom iz Hollywooda) sve do ovog filma. Tako je toplo i ljudski odigrala lik Raimunde...gledajuci, shvatas da nikada ne treba zaliti nad svojim zivotom nego treba hrabro ici dalje, koracati koliko god da boli. Opcenito, film se vrti oko jako teske teme, incesta. Medjutim, tu se jos govori i o tri generacije zena, duhovima proslosti sa kojima su se suocile i o kojima su progovorile, te o duhovima ciju sudbinu tek treba rjesavati. Sve je tako puno boje, muzike, ritma, humora, crnog humora, obicaja i tradicije...natjera te da pogledas u samog sebe.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Tako sam shvatila kako sam se posljednjih mjeseci jako udaljila od svoje mame. I svjesno i nesvjesno. Kad sam dosla kuci poslije filma, prvo sam je zagrlila. I tako jedno vrijeme smo stajale, da bi ona rekla, „Kuku meni, da necu umrijeti?“ Udaljila sam se od svih zapravo...

A sinoc sam gledala Babel. Ostavio me bez rijeci, slicno kao i 21 gram, samo sto kao tamo prelazi nisu iz proslosti u sadasnjost ili buducnost, vec iz Amerike u Maroko, pa u Tokijo, pa u Mexico. Jako dobro ispricano, pokazao mi je kako zapravo slabo komuniciramo izmedju sebe, da ljudi nemaju ni pola sekunde strpljenja da saslusaju druge, a kamoli da im pomognu ...a da ne govorimo o tome kako je dovoljno da si druge boje koze pa da si automatski zigosan kao terorista ili kao ilegalac...Pokazao je kako mozes biti sam u milionskom gradu, kako mozemo svi biti gluhi kad trebamo cuti nekoga....


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Iskreno, prije bih izabrala da zivim u onoj marokanskoj pustari nego u onom japanskom ludilu...Svijet jeste postao globalno selo, ali sva ta silna cuda tehnike nam nisu ni jedne jedine sekunde olaksala komunikaciju. Cak sta vise, cini mi se da je zid izmedju pojedinca i drustva, sve veci. U svim kulturama.

I za kraj, ipak malo nade, Penelope Cruz i pjesma Volver..
.








Ma djaba, stisne mi se u grlu, svaki put kad je cujem...
Iskreno, navijam za nju da dobije Oscara za najbolju zensku ulogu a Babel da dobije Oscara za najbolji film...


16:30 - Komentari (28)




Mali ego trip

(by rossanna)

Prije par dana smo dočekale jedanaestogodišnjicu našeg prijateljstva...Anni je trebalo vremena i vremena da se zakopa u rokovnike i dnevnike iz 1996. godine da bi utvrdila tačan datum početka prijateljstva...ispostavi se da je to 7. 2. 1996...

Ko misli da je bilo jednostavno u drugom polugodištu drugog razreda srednje škole, u razredu kojem je razrednica bila gospođa Hitler, promijeniti raspored sjedenja...debelo se vara...jer, gospođa Hitler ne razumije kad je test iz matematike da se mora sjesti negdje gdje je povoljno za prepisati (a onda ti se tu svidi pa i ostaneš), da ne računamo suze i trajnu netrpeljivost od tog momenta cure koja je do tada sjedila sa Annom (Rossa je verbalno bila moćnija od te cure, imala je ubitačniji pogled od nje uz popratno vjerovatno nešto u smislu “De, bjaaži bona, haj' idi sjest’ na neko drugo mjesto”)...

Sudbina il' šta li je ali preživjesmo i to a i ostale nemile doživljaje iz srednje... Nije ni čudo što smo se upoznale baš na tom mjestu...Trebalo je preživjeti ono...

Originalan citat iz dnevnika glasi: "Danas mi je dan bio super. Prvo, sa mnom je sjela Rossa (hvala Bogu, nadam se da je za stalno)"...

Nevjerovatno, ali i bi za stalno...Uvijek jedna uz drugu, bilo da treba na sav glas pjevati duet Celine Dion (Rossa) i Barbre Streisend (Anna) uz jasno, svu potrebnu gestikulaciju...glasno, da nas svi u privatnom smještaju tog gradića na Makarskoj rivijeri čuju (morale smo si nekako dati oduška jer su nas predhodnu noć gušteri skoro izludili)...ili do tog da se sprječavamo da jedna od nas ne počini samoubistvo tupim predmetom preko vena na klupi u Velikom parku u Sarajevu, pola sata nakon Prekida dugogodišnje veze...
Nebitno da li je dobro ili loše, da li se smijemo ili plačemo...zajedno smo. Svaka čast svim muškarcima koji su bili, koji će biti i koji su sada u našim životima...ali, nas dvije smo sigurne da nikada nećemo ostaviti jedna drugu, ...utjeha i po!

E sad, znamo se od šesnaeste godine...
Evo nas iz perioda kad se nismo znale...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Anna je morala sa nepune dvije godine pozirati profesionalnom fotografu, "prijatelju" svoje tetke...Maltretirali su me da gledam pravo, pa gledaj tatu kako maše s tvoje lijeve strane, pa gledaj desno mamu kako ti maše (vjerovatno u nemogućnosti da mi kažu "okreni se da ti uslikam profil"), pa gledaj gore kako te baka zove sa prozora ...al' osmijeha ni na jednoj jedinoj slici...Što će reći da sam znala govoriti sigurno bih im rekla da me ostave na miru jer ja nisam za manekenke...A opet, da sam bila u Americi, ne bih se bunila da sam završila k'o Jodi Foster poslije reklame za Coppertone...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Dvogodišnja Rossa nije pozirala profesionalnom fotografu. Ma Rossa nije ni pozirala. Uhvatili su je kako uživa u pogledu na more, razgledanju okoline sa balkona. Mama je zovnula, ona se okrenula, pa kako vidje majku svoju, ona raširi osmijeh, a majka pritisnu dugmić na aparatu i uslika svoju jedinicu. Samo eto, mogla je mama svoju jedinicu i počešljati prije toga a ne samo odjenuti joj ovo odijelce. Mama se i dan-danas posebno raznježi na ovu sliku…"ma joj, vidi mamine curice…vidi kako je čupava”. Da, mama, da sam znala da ćeš me slikati, SAMA bih se počešljala (s tim što bi najvjerovatnije na slici bio i češalj u kosi a ja, vidno iznervirana, jer ne mogu da ga nađem).


Vi ovo ipak nemojte shvatiti kao ego trip, shvatite to kao upoznavanje Rosse i Anne, čisto da znate ko su te koje će za nekih 25 godina na blogu objaviti 50-ti post :)


14:16 - Komentari (23)




Uciteljice, znas sta se meni desilo....

(by anna)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Jučer za ručkom sam fino odložila viljušku i počela se smijati. Nisam se mogla zaustaviti. Mama me blijedo pogledala i samo nešto promrmljala sebi u bradu, nesto u smislu, nije ni tebi lako... Sjetila sam se necega, sto sam u datom momentu svjesno memorisala kao "ma smijacu se poslije"... U onoj silnoj zurbi u toku nastave, to sam negdje smjestila u krajnji dio mozga i zaboravila... I iskrsne ko zakasnjela reakcija,...Dakle, prije par dana, pridje mi moj ucenik, nasloni se na katedru u pozi kao da je bar dvadeset godina stariji i nalazimo se u nekom baru...i kaze,

„ Uciteljice, ugino mi zmaj“
„Zmaj?“
„Zmaj.“
Idemo jos jedan krug, rekoh ucinilo mi se
„Zmaj?“
„Zmaj.“
Sad sam vec na rubu da mu se nasmijem u lice, ali uspijevam nekako zadrzati ozbiljnost i pitam :
„ A to je neka tvoja igracka, jel to mislis?“
„Nije uciteljice, ja sam imao pravog zmaja, bio je sivi i hranio sam ga i sad je ugino“
„Zmaj?“
„Zmaj“
„Pa dobro, jesi li sad tuzan sto je uginuo?“
Razmislja, gleda me u oci, pa slegne ramenima i kaze:
„Ma nako, proslo me“

I ode...
Pa ti povjeruj da zmajevi ne postoje.


18:32 - Komentari (31)




Dobar...biti ili ne biti, pitanje je sad

(by rossa)

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service - Click to enlarge

Večeras smo Anna i ja popile kaficu sa našim dragim prijateljicama, Tripletom i Srodnom Dušom. Naravno, priča je krenula i eto tako, prepričavajući događaje od nedavno po ko zna koji put smo se zapitale koliko se danas isplati biti dobar. Dobar čitaj “pošten”, čitaj “ne želiš forsirati bilo šta” i šta-ja-znam, čitaj “neka sve bude po pravilima finog ponašanja”.
Pa i dalje želiš biti fina nadajući se da se dobro dobrim vraća i imaš ogromno strpljenje i vjeruješ da će i za tebe biti sreće, samo eto postoji tako neki red u kojem svi stojimo i čekamo dio svog kolača. Ili meni najgora varijanta, u slučaju kad ne bude onako kako sam se možda ponadala da će biti, neko me potapše po ramenu i kaže “Bit će bolje”. Drugi put kad mi to neko kaže, sazvat ću sve svece i zamoliti ih da me spriječe da tog nekog ne opalim al’ pošteno, nego da samo uspijem izgovoriti…KAD? Kad će to bolje? Ma doviđenja s tim forama…radije mi ništa ne govori.

Dešava se da osobe lijepog izgleda (ma u biti nebitno, lijepe ili manje lijepe, eto pristojne reći ćemo), obrazovane, svojim ponašanjem ne sramote ni sebe ni one koji su s njima i koje sve svoje vrline doživljavaju kao sasvim normalnu stvar, ne sjedaju nikom na glavu zbog ovog ili onog što su postigli u svom životu, šta rade? Pa ništa, sve češće posmatraju kako neke njihove suprotnosti bolje prolaze od njih. Sve je postalo neka borba, vrline se preispituju, neke vrline se više ni ne smatraju vrlinama. Tipa, “OK, pametan je on i fino odgojen, emotivac al’, ma dajj…za šta je konkretno sposoban? Jel’ dosadan? Hoću li umrijeti od gladi kraj takvog? Joj, jest on dobrica al' ga začas možeš prevarit’”. Ili još gore, “To je dobrica kakve nema, njega ćemo prevarit’”. I tako dalje.

Danas izgleda da u određenim situacijama što vještije zaobiđeš neka pravila, da bi postigao ono što želiš te da sebi zacrtaš kako cilj zaista opravdava sva sredstva, to će ti biti bolje.
Ustvari, ja to posmatram sa strane, grozna mi je pomisao da bih nekim svojim postupkom mogla povrijediti nekoga ko to nije zaslužio. Ne bih mogla biti mirna, mirno spavati i buditi se.

Ali ipak, dok ne pokažeš zube nekim ljudima, oni te neće niti cijeniti niti uzimati za ozbiljno. Ovo iz iskustva govorim. Pa jel’ ja prvo moram biti đubre da bi se nečiji gard spustio i ja bila uvažavana zbog svega onog što jesam, pa da onda zube pokazujem kroz lijepe osmijehe? I, of kors, normalnu komunikaciju koju smo od starta mogli imati?

Nekad mi bude žao što sam se morala pomiriti s činjenicom da su ljudi dobri tek onda kad to pokažu na bilo koji način. Da je skoro pa rizično prilaziti svakome misleći da je dobar i da se prema ljudima moraš ponašati onako kako i oni prema tebi.


22:10 - Komentari (21)




Ovo je sebicni post

(by anna)


Ja sam apsolutni antitalent za bilo koju vrstu sporta. Kad lopta leti prema meni, instinktivno pokrivam rukama glavu, da je ubacim u kos, nema sanse, nisam probala, ali mislim da se isto odnosi i kad bih je htjela sutnuti u gol. Jedini sport koji me privlacio od malena jeste umjetnicko klizanje. Mozda zato jer ne zamisljam da je to sport. Vise mi dodje kao kombinacija plesa, muzike, sljokicastih haljina...ne znam. Zato i vise volim gledati plesne parove, nego sportske...Uglavnom, sjecam se da sam kao dijete satima znala gledati prijenose na TV-u...cekajuci da Surya Bonali uradi ovo....



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Mislim KAKO?

Moj jedini pokusaj u zivotu da napravim stoj na rukama bio je na cetvrtoj godini faxa, predmet tjelesni odgoj...I tako sam pala da su svi, ukljucujuci i profesoricu bili ubjedjeni da sam slomila vrat. U najmanju ruku...E sad, zamisli da imam jos klizaljke, da sam na ledu i da me gleda ko zna koliki broj ljudi...ma nije ni cudo sto fascinacija traje do dana danasnjeg...

To je jedini sport kojim sam se pozeljela i baviti u zivotu. No medjutim, mudri roditelji kupe klizaljke, ja u naletu odusevljenja ostruzem parkete po stanu (kakav bi bila sportas bez pripreme?) I odvedu me u Zetru...Prvi i zadnji put. Potvrdilo se ono mamino da me Bog nije dao za sporta. I tacka. No svejedno, taj neuspjeh mi nije umanjio entuzijazam za gledanjem klizanja... Kad su 2004 najavili da ce u Sarajevo doci revija klizaca, pobjednika evropskog prvenstva iz Budimpeste...sreci nigdje kraja. Bivseg sam jedva umolila da idemo, (to navodno nije muski sport, pih) a ja k´o malo dijete... I vidjela sam uzivo i Plusenka i Tatianu Totmianinu i Maxima Marinina...bilo je dirljivo jer se obiljezavalo 20 godina od Olimpijade u Sarajevu...bas ce mi ostati u trajnom sjecanju... I ne bi vjerovali, ali uzivo dozivljaj je sasvim drugaciji. Mislim da je bolje uz TV jer ih kamera prati i vide se bolje...Jedino mi je bilo zao, sto su Gwendal Peizerat i Marina Anissina, par godina prije toga otisli u profesionalce. Oni su mi bili pojam! Znali su takvu atmosferu napraviti, uvijek odlican odabir muzike i dovoljna doza sexipila, pa mislim samo Gwendala da gledam...mmm...



I zato, ovo je pomalo sebicni post. Samo za moju dusu...
Gwendal i Marina...





I “Time To Say Goodbye”…volim ovu pjesmu….








Majke mi moje, dodje mi da iskopam negdje one klizaljke i pravac Zetra...


20:25 - Komentari (21)




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se