Marketing
Mali ego trip
(by rossanna)
Prije par dana smo dočekale jedanaestogodišnjicu našeg prijateljstva...Anni je trebalo vremena i vremena da se zakopa u rokovnike i dnevnike iz 1996. godine da bi utvrdila tačan datum početka prijateljstva...ispostavi se da je to 7. 2. 1996...
Ko misli da je bilo jednostavno u drugom polugodištu drugog razreda srednje škole, u razredu kojem je razrednica bila gospođa Hitler, promijeniti raspored sjedenja...debelo se vara...jer, gospođa Hitler ne razumije kad je test iz matematike da se mora sjesti negdje gdje je povoljno za prepisati (a onda ti se tu svidi pa i ostaneš), da ne računamo suze i trajnu netrpeljivost od tog momenta cure koja je do tada sjedila sa Annom (Rossa je verbalno bila moćnija od te cure, imala je ubitačniji pogled od nje uz popratno vjerovatno nešto u smislu “De, bjaaži bona, haj' idi sjest’ na neko drugo mjesto”)...
Sudbina il' šta li je ali preživjesmo i to a i ostale nemile doživljaje iz srednje... Nije ni čudo što smo se upoznale baš na tom mjestu...Trebalo je preživjeti ono...
Originalan citat iz dnevnika glasi: "Danas mi je dan bio super. Prvo, sa mnom je sjela Rossa (hvala Bogu, nadam se da je za stalno)"...
Nevjerovatno, ali i bi za stalno...Uvijek jedna uz drugu, bilo da treba na sav glas pjevati duet Celine Dion (Rossa) i Barbre Streisend (Anna) uz jasno, svu potrebnu gestikulaciju...glasno, da nas svi u privatnom smještaju tog gradića na Makarskoj rivijeri čuju (morale smo si nekako dati oduška jer su nas predhodnu noć gušteri skoro izludili)...ili do tog da se sprječavamo da jedna od nas ne počini samoubistvo tupim predmetom preko vena na klupi u Velikom parku u Sarajevu, pola sata nakon Prekida dugogodišnje veze...
Nebitno da li je dobro ili loše, da li se smijemo ili plačemo...zajedno smo. Svaka čast svim muškarcima koji su bili, koji će biti i koji su sada u našim životima...ali, nas dvije smo sigurne da nikada nećemo ostaviti jedna drugu, ...utjeha i po!
E sad, znamo se od šesnaeste godine...
Evo nas iz perioda kad se nismo znale...
Anna je morala sa nepune dvije godine pozirati profesionalnom fotografu, "prijatelju" svoje tetke...Maltretirali su me da gledam pravo, pa gledaj tatu kako maše s tvoje lijeve strane, pa gledaj desno mamu kako ti maše (vjerovatno u nemogućnosti da mi kažu "okreni se da ti uslikam profil"), pa gledaj gore kako te baka zove sa prozora ...al' osmijeha ni na jednoj jedinoj slici...Što će reći da sam znala govoriti sigurno bih im rekla da me ostave na miru jer ja nisam za manekenke...A opet, da sam bila u Americi, ne bih se bunila da sam završila k'o Jodi Foster poslije reklame za Coppertone...
Dvogodišnja Rossa nije pozirala profesionalnom fotografu. Ma Rossa nije ni pozirala. Uhvatili su je kako uživa u pogledu na more, razgledanju okoline sa balkona. Mama je zovnula, ona se okrenula, pa kako vidje majku svoju, ona raširi osmijeh, a majka pritisnu dugmić na aparatu i uslika svoju jedinicu. Samo eto, mogla je mama svoju jedinicu i počešljati prije toga a ne samo odjenuti joj ovo odijelce. Mama se i dan-danas posebno raznježi na ovu sliku…"ma joj, vidi mamine curice…vidi kako je čupava”. Da, mama, da sam znala da ćeš me slikati, SAMA bih se počešljala (s tim što bi najvjerovatnije na slici bio i češalj u kosi a ja, vidno iznervirana, jer ne mogu da ga nađem).
Vi ovo ipak nemojte shvatiti kao ego trip, shvatite to kao upoznavanje Rosse i Anne, čisto da znate ko su te koje će za nekih 25 godina na blogu objaviti 50-ti post :)
Post je objavljen 11.02.2007. u 14:16 sati.