Osjećaj krivnje u meni je ipak jak. Još uvijek mi u glavi čuči misao koju mi je nametnuo kako sam ja ostavila njega i to bez razgovora. Ja koja sam toliko puta htjela razgovarati i riješiti puno stvari koje su se mogle riješiti da je postojala obostrana želja.
Zaista me je uvjerio u to. Ja sam kriva za sve. Kriva sam jer sam donijela pogrešnu odluku. Kriva sam jer sada žalim za tako dobrim dečkom kojeg sam hladno ostavila. Kriva sam jer sam nepromišljena i to mi neće oprostiti. Kriva sam jer sam ga povrijedila. Kriva sam jer sam mu unijela pomutnju u glavi. Kriva sam jer sam ga iskritizirala. Kriva sam po svim točkama optužnice.

Ali ja zaista nisam ništa kriva.
Donijela sam ispravnu odluku jer je ona u meni rasla mjesecima.
Ne bih trebala žaliti za osobom koja me je psihički ubijala i koju nisam hladno ostavila, nego sam otišla kući gdje me nitko nije zlostavljao i ignorirao moje pozive upomoć.
On je mene povrijedio. On je meni obećavao brda i doline i nikada nije održao obećanje. On je meni govorio predivne stvari koje su odjednom postale neka davna priča.

Ja zaista nisam ništa kriva jer nisam napravila ništa loše. Zašto me taj osjećaj krivnje proganja kao da sam najgori emocionalni zločinac koji samo traži svoje žrtve? Zašto me taj osjećaj krivnje proganja kada sam ja bila žrtva? Zar žrtve zaista nitko ništa ne pita? Zar se žrtve odmah osuđuju kao zločinci zato jer su pobjegle tražiti utočište? Zašto takvi mučitelji i nakon prekida ne prestanu s mučenjem nego te onda dokrajče bacanjem krivnje na tebe?

Krivnja me muči toliko da imam osjećaj da nikada više u životu neću biti sretna. Da nikada više neću naći nikoga. Uvukao se u mene strah da će svaki slijedeći biti još gori. Da sam propustila priliku svog života.

Iako znam da to nije istina, toliko je krivnje u meni…. Grize… ujeda… ubija…

Toliko je krivnje u meni… a ja zaista nisam kriva… samo sam tražila ljubav…