one love one life

Prvo mi je zabranio da dolazim na predstavu.. jer se smijem.
A sada mi je najozbiljnije rekao da se prestanem stalno smijati jer ću si morati tražiti drugi posao...
Osjećaj nije baš sjajan, pa kad bi se sada smijala bi to bilo vrlo lažno...
Ali... gle, ...

Đ je u Zagrebu. To je sreća.

Ne osjećam veće pravo na tebe nego na nebo i veličanstveni zalazak sunca.........................................................................................
...........i isto toliko ti se divim i uživam u tebi.

...and that`s hurt.

Ja to ne bih trebala znati. Ja znam. I vidi, gotovo pa mi nije ništa. Ono što on ne razumije je da me više boli to skrivanje od mene od samih činjenica. Ima curu.. pa što? Što znači imati nekoga.. možemo li imati nekoga??? Jer vidiš, ako možemo... onda ja njega imam. Više od svega, kao da mi teče pomiješan sa krvlju... Ali kvragu, ne moram ga zato posjedovati. Ne trebam ga, a imam ga. I ono što izgleda on ne može shvatiti, a ja ne znam objasniti je: mene stvarno boli briga ima li on curu ili ne.. Meni to ništa konkretno ne znači. Jer imao on nekog ili ne, nije ono što je meni bitno, a to je... ja nisam s njim, ili on nije sa mnom, svejedno kako okreneš.. Znam ga vremenski od kada znam za sebe, i cura koje je imao je bilo.. i sve su mu važne.. ali to nema veze sa mnom... jer i da nje (bilo koje) nema on ne bi bio tu.
Idem na lijek :)... podjelim ga s vama..

Upoznati intimno nekog čovjeka znači skinuti s njega mit što ga svatko voli izmišljati o samom sebi, znati tajnu njegovih mana, njegovih slabosti, ukratko njegove bijede...

Vidiš li gde sam to sad, u kom sam dobu?
Cudne mi ptice, da znas, snovima jezde...
Jer, jos sam suvise mlada da mislim o grobu,
a vec sam suvise stara da brojim zvezde...

Cujes tisinu?... Taj zvuk?... Prolazi vreme.
Zuji i preti kroz noc, drhti k'o kobra.
Nemoj da načinješ sad ozbiljne teme,
dodji, skupi se tu i budi dobar...

Pa naspi jos jednu, za večite krivce,
za balansere, ne boj se, imam ja priličan cug.
Naspi jos jednu, za umorne livce, za proletere,
većeras treča smena vraća tuđi dug...

Skoro će svanuti dan, još jedan praznik.
Svi su ti plavi k'o san, svi su ti isti.
Budiš se retko u šest, samo po kazni,
kad moraš negde na put ili na ispit...

Pa naspi jos jednu...

Ponekad tragam i ja, za zlatnim runom.
Možda cu sanjati dim, vatru i čelik.
Nisi ti krivac za to, ma volim te puno.
Hajde sad, daj mi pred san poljubac velik...

Pa naspi jos jednu...

Pa naspi jos jednu, za večite krivce,
za balansere, naspi još jednu za moje drugare.
Naspi jos jednu, za umorne livce,
za proletere, naspi jos jednu za trecu smenu...

Primjećujem usamljeni lik, daleko, na drugom kraju mosta, kako ide prema meni. Muškarac. Sitan zbog daljine. Mogla bih dići ruku i obuhvatiti ga kažiprstom i palcem. Kao da nas netko konopcem vuče jedno prema drugome, mi idemo, i idemo, i idemo. Postaje određeniji..
Vraćam pogled natrag na most u smjeru kojim idem, a strah je tako velik da gotovo teturam. Moram se rukom primiti za zid da ne padnem, a srce mi preskače i zastajkuje kao da ne zna kako dalje...
Zurim dolje u sivozelenu uskovitlanu vodu rijeke, a onda ponovno u muškarca. Sve je bliže i pitam se hoće li i dalje rasti, i rasti dok se ne nadvije nad mene, ogroman, strašan poput zloduha. Sad gleda ravno u mene, ruku zaguranih u džepove. Ne mogu vjerovati, stvarno ne mogu. Čini mi se kao da se vrijeme vratilo, kao da su godine same sebe progutale. Mogu osjetiti vlažnu gipkost koju bi njegova koža imala pod stiskom i neobičan miris njegove kose. Muškarac sad dolazi do mene, blizu, tako blizu da bi ga mogla dotaknuti i negdje duboko u grlu rađa se vrisak...



Sklapam oči, čvrsto. Mora postojati način da to prestane vladati mojim životom. Koliko mi se puta to dogodilo? Kako ga često vidim u licu stranca, na ulici, u vlaku, u kafiću, preko puta ulice, na drugom kraju trgovine...? Ta priviđenja mi upropaštavaju život, opasno, kao vrtače oko kojih se urušava zemlja..

Sudbina ne zna za izbor, ona nameće, navodi nas na određene ljude, samo sudbina tu ima pravo glasa. Tko smo mi da o tome govorimo, ako smo od beskonačnog niza posljedica koje hrpimice naviru prema nama u stanju vidjeti samo onu neposrednu, to bi značilo da se ipak još nešto može dogoditi..ne nešto, sve... Ne razumijem.. Nedostaje nam širina pogleda i samo zato ne opažamo da ono što nam se događa trenutačno uopće ne utječe na ono što nam se tek može dogoditi. Dakle, ono što se može dogoditi uvijek se nanovo obnavlja, ne samo da se obnavlja, već se i umnožava, dovoljno je usporediti dva uzastopna dana. Nikada nisam tako mislila, to su stvari koje spoznaš tek kroz tjeskobu.
Boogaloo, subota.. šestorica na jednoga. Šestorica "redara" na sićušnog dečka s naočalama.. koje su razbili, a on nema za nove. Stvarno su uveli "red". Odvratan osjećaj nemoći. Bijedan pokušaj urgiranja kod šefa spomenutog kluba.. do "moćnika" ne dolaziš tako lako..Ali spremni su lagati do te mjere da ti pošalju u njegovo ime konobara.. siroti luzer, pitam se za koju cijenu je pristao pojaviti se... ili ucjenu, možda?
Najodvratnija stvar je ljudsko lice iskrivljeno od demona agresije i mržnje.. pa neka mi netko kaže kako opsjednutosti nema u ovom našem vremenu... tko tako misli.. pravac do redara u Boogaloo.

Goodbye... Pablo

...And it seems to me you lived your life...
Like a candle in the wind

Nije fer... nije... i nikada neću razumjeti kojim redom Bog zove ljude..a još manje kada dođu tek na tren. Dan koji je trebao biti najsretniji dan života...dijete...postane najtužniji.
Bol je prevelika...
Veki, sva moja snaga tebi i tvojoj dragoj. Sva.

Postoji plan da te anđeli ukradu...il bar na čas da te vrate među njih.. jer nekad nebo pravi veliku baladu i traži notu za glavni stih...

Moja drugarica iz detinjstva živi sretno (na selu). Ko u ruskom romanu, tačno tako. Ima muža i sina, ima podrum pun vina..I sve joj je ravno. U poslednje vreme ja ju viđam sve ređe..Samo onda uglavnom kad nešto slavi.
Ona se ne ljuti zbog tog. Pruži ruku i kaže: Nisi bila odavno. I sećamo se dana kad smo još bile divlje ko jeleni hitri. I sve smo bliže istini i tuzi što smo bliže sledećoj litri.
Pitam ju dal' zna da si otišo.. da si otišo..
"Ma nije strašno", kaže ona. "Imalo je drugu", to znaš.
Pitam ju dal' zna da se volimo.. Da se još volimo.
"Ma baš si smešna", kaže ona. "Ponekad si klinka, baš."
Moj drugarica iz detinjstva život posmatra škrto, vidi nebo i zemlju, ma ima pravo.
Ja sam prokleti pesnik koji stoji na kiši, koji laže i voli ..
Mada smo učili istu grubu životnu školu, mi smo nekad daleke, pa to je ljudski .
Svako nosi u sebi nekog svog malog boga, kom se potajno moli.
I zato vraćam priču na vremena kad smo bile jeleni hitri. I sve smo bliže istini i tuzi što smo bliže sledećoj litri.
Pitam je šta sad, kad si otišo.. Kad si otišo..
"Ma budi mangup", kaže ona. "Ima mnogo sličnih njemu... "
Pitam je dal' zna da se volimo... Da se još volimo...
"Ma koješta", gunđa ona. "To je govno, stara moja.."
Moj drugarica iz detinjstva se oženila zelena.. Al' je imala sreće, ja vidiš nisam.
Ja sam ljubila razne, neke potpuno prazne, neke potpuno strane...
I sve mi se čini da ne postoji način da joj objasnim tebe, jedinog pravog...
Zato topim u vinu čitav svet, jer u čašu može svašta da stane.
Pitam je dal' zna da je nevažno... Što si otišo..
Avantura, kaže ona, šta ti sada ostaje
Ostaje mi to što se volimo... Što se volimo...
"Dal' zbog vina?", kaže ona. "Pa ovo smešno postaje."
Pitam je dal' zna da je nevažno što si otišo..
Avantura, kaže ona, šta ti sada ostaje

Love, love, love, love, love, love, love, love, love.
There's nothing you can do that can't be done.
Nothing you can sing that can't be sung.
Nothing you can say but you can learn how to play the game
It's easy.
There's nothing you can make that can't be made.
No one you can save that can't be saved.
Nothing you can do but you can learn how to be in time
It's easy.
All you need is love, all you need is love,
All you need is love, love, love is all you need.
Love, love, love, love, love, love, love, love, love.
All you need is love, all you need is love,
All you need is love, love, love is all you need.
There's nothing you can know that isn't known.
Nothing you can see that isn't shown.
Nowhere you can be that isn't where you're meant to be.
It's easy.

...da je dosta kopanja po prošlosti. Dosta je planiranja budućnosti. Ono što imam je ovdje i sada. Sva pažnja treba mi biti samo u tome. Sve je na svome mjestu i sve je dobro baš takvo kakvo je..i kako god izgledalo, za moje je dobro.

What if I told you it was all meant to be?
Would you believe me, would you agree?
Its almost that feeling that we've met before so tell me that you dont think Im crazy when I tell your love is here and now.

A Moment like this.
Some people wait a lifetime for a moment like this.
Some people search forever for that one special kiss.
I cant believe its happening to me.
Some people wait a lifetime for a moment like this.

Everything changes, but beauty remains.
Something so tender I cant explain.
Well I may be dreaming but til I awake..Can we make the dream last forever?
And I'll cherish all the love we share for a moment like this.

The speed of waiting love of all.
I wanna know that you will catch me when I fall.
So let me tell you this.
Some people wait a lifetime for a moment like this...


Some people search forever for that one special kiss.

Sve si moje malo...samo si mi ljubav velika.

Ljubila sam ga i ne mislim ga optuživati...
Možda sam trebala biti zadovoljna, ali nisam bila. Gledala sam ga ne mogavši otkriti ni najmanji prozorčić, kroz koji bi se moja ljubav bila mogla probiti do njega.. Zid. Kraj.

Što se tebe tiče to je sve. A sebi sam za tvoj rođendan priuštila ovo :



Simple Pleasures... especially For Me!!!....
I.... Prosvjetlila sam se!!! I dosta je kukanja i tuge i bljuv patetike... oh, vi divna stvorenja...Hvala vam što ste me podsjetili da je dovoljno samo gledati... ako je to što gledaš vrijedno divljenja..
Uživajte malo i vi ( ali šteta što vam ne mogu priuštiti da vidite te pokreta, čujete, mirišite...) next year.. nepropustite!

oni su....



oni su...kauboji...samo za vas


stižu iz snova... a i u snove


savršeni


oni su stvarni...


i idu do kraja...samo za vas


uz naklon...


pa ti......NE POŽELI.... ma moš mislit!!!

I'll be wrapped around your finger
I'll be wrapped around your finger
I'll be wrapped around your finger

NOMINACIJ ZA NAGRADU HRVATSKOG GLUMIŠTA!!!

za najbolju predstavu...zasluženo :



za najbolje redateljsko ostvarenje... Saša Anočić... zasluženo!!!



za najbolju glavnu mušku ulogu...Rakan Rushaidat... zasluženo!!!



a tu su i ova predivna stvorenja...koja zaslužuju svaku pohvalu:
Radovan Ruždjak



i..Živko Anočić



Tužno ako propustite. Ovi dečki zaslužuju punu dvoranu, pa makar ona bila na periferiji. Uglavnom igraju sutra u 20h u Knapu.
www.kcpescenica.hr

Svi smo mi slični. Bez obzira kakva bila naša uloga, naše zvanje, bez obzira kakva nam je sudbina u životu, svi mi tražimo nekoga zbog koga ćemo se osjetiti važnim.

Mislim, je li vam uistinu dovoljno to što znamo da je svaki pojedinac vazan?!!.. tek teorija.. Istina je sve to, ali ponekad nam fali ona mala potvrda izvana, onaj dodir, pogled, zagrljaj.. ono nešto..
Kad te ti ljudi (koji imaju za tebe-ono nešto) samo pogledaju, dobila si pogled koji te stvara. Osjećaš kako već samo to gledanje u tebi pokreće nešto u dubini. Tada se kao u trenu uspjevaš osloboditi mnogih godina poraza i ocrnjivanja. ..
Hvala... Sanja, Dražen,Đenko, Auer, Manći, Jele, Rebs, Sebo, Dota, La, Fa,Pero...i vama gospodine D....hvala, vi prekrasni ljudi.

ovako se osjećam od kada sam počela pisati ovo čudo!!! Što god mi se dešava u glavi pretvatam u post... I kasnim na dramsku... a nju točnije njih ipak volim najviše ..

Tako je lako skrenuti na stranputicu. Granica je vrlo tanka. Samo je prekoračiš, makar na tren, i ponekad se jednostavno ne možeš vratiti...

....To je kao s prvom ljubavlju, kažem, može biti toliko daleko iza tebe, no ipak će i dalje odzvanjati kao osnovni ton u tvojoj životnoj melodiji....

Kada usniš sretan, sretan se i budiš. Čarobno jutro. Kao da je sam Bog sišao u onaj Draženov boravak i dotaknu nas svo troje. A onda šetnja sa Mirjam (kolegica, suradnica i prijateljica ) i psima uz jedan stvarno iskren i kvalitetan razgovor... Dobar početak mjeseca. Kavica s Lipacima (on , moj i njegov prijatelj još od 05.09. neke tamo godine kad smo kretali u 1b, ona, njegova draga.) ...pa kavica sa Sanjom i BUM... U filmu obično žena silazi niz stepenice u svome najboljem izdanju i očarava sirotog muškarca koji ostaje bez riječi. U filmu velim. U mojoj stvarnosti bilo je obrnuto, a ono siroto biće pod stepenicama sam naravno bila ja. On i Roni (njegov prijatelj, znam ga a ne znam ga; vlasnik predivnog glasa).. ali ja Ronija nisam vidjela što je on i prokomentirao.
I eto mene :" a što ćeš ja kad ti njega vidim, ne vidim nikog drugog", kao istina kroz šalu.
"A znam, to je tako još od osnovne škole", reče Roni, a ja pomislim : " A mogao si mi i šamar opaliti." Pročakulali mi sve nešto trivijalno... i tako. Otišli ljudi, kući, valjda. A Sanja i ja.. na Mirogoj po malo zraka i mira. Uvijek se na groblju sjetim one Rebeccine(carica): "groblja su puna nezamjenjivih ljudi". Istina. Ali, meni je muzika u glavi... Odakle dolaziš...Koji je svijet tvoj dom? Učini zadovoljstvo radoznalom srcu mom.. Ti si ono o čemu sanjam, ti si ono čemu se nadam... Uvedi me u svijet svoj... Pod zemlju, nebo, nije važno sljedbenik sam tvoj...

Odvedi me...

...pregrizla ponos i poslala poruku, naravno ne očekujući odgovor jer odgovora nikad nema.

..........Umesto molitve rekla si "O tom ću misliti sutra..."
Sa šminkom od gara, ko Skarlet O'Hara... Tvoj preslikan lik
I dugo plutala ko brodolomnik ka obali jutra
Nekad tišina zna prepasti džina, kad ispusti krik.
Još jednu noć si izgurala sama... Čehov je zaspao blaženim snom
Ni ne zna da je igrala tama... Pod prozorom
Vetar je vežbao violončelo.. Čežnjive skale u nedogled
Zora ti brižljivo pipnula čelo... Negde u tebi je goreo led

Princezo, javi se... Još imam džep u kom se hladni prsti zgreju
Pošalji poruku... Da vidim jednom to pisamce na displeju
Sve mi nedostaje... Čuvam u damastu još kalup tvoga vrata
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata... šta ti je?

Plima banalnosti tvoj svet zapljuskuje k'o Atlantidu
Dok šmrka bioskop, fali ti neko da napravi geg
Da ti za rođendan ispiše sonet na komšijskom zidu
I s bandom cigana pod tvojim prozorom utaba sneg?
Na podmetaču još crtam tvoj profil
Suvišna pitanja izbegnuta fintom
Ime ti ispišem u svakoj strofi... Nevidljivom tintom
Pod mojom jelkom do proleća stoji...
Jedino dar tebi namenjen
Zauvek fosil tvog struka postoji...
Na mome dlanu okamenjen

Princezo, javi se... neke se pobede dobijaju na juriš
Ne tvrdoglavi se.. Priznajem javno da se genijalno duriš
Opasno postaje... Na durske akorde se paučina hvata
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata...
Princezo, dosta je...


A onda...cijeli svijet se na tren zaustavio, a opet sve je bilo na svome mjestu. Bio je nepredvidiv.. tako tipično za njega.
6 poruka (nesretan broj?..briga me!)
Na zadnjoj je Dražen (moj dragi prijatelj koji je češće moj psihijatar.. i ne ljuti se )proradio u meni i nisam odgovorila. Ali oh kolika je radost u meni... još da mi se ne obraća sa "stara"!!! Kvragu groznog li naziva. Zvao je Matto (mali prijatelj koji sve uvijek ima, i nema pojam o vremenu ) da idemo u jedinicu. Zajebo je (to je zbog vremena), ali nema veze, drago mi čak. Nije mi se ni išlo. Ionako je onaj koji jedinicu čini zanimljivom mirno spavao doma. Sanja i ja smo si plesale svaka sa svojom slikom u glavi. Dražen je spavao snom pravednika i probudio se tek na trnutak da kaže :"wow, nisam znao da je podij pun". I nastavio dalje sa snom. Atmosfera je bila topla, gotovo obiteljska (ili bolje rečeno kakva bi obiteljska trebala biti)... vani je puhao vjetar, a mi smo bili u našem malom balonu.. i pomislih na trenutak: "tako je malo potrebno čovjeku da bude sretan."