Marketing
moć prošlosti...
Primjećujem usamljeni lik, daleko, na drugom kraju mosta, kako ide prema meni. Muškarac. Sitan zbog daljine. Mogla bih dići ruku i obuhvatiti ga kažiprstom i palcem. Kao da nas netko konopcem vuče jedno prema drugome, mi idemo, i idemo, i idemo. Postaje određeniji..
Vraćam pogled natrag na most u smjeru kojim idem, a strah je tako velik da gotovo teturam. Moram se rukom primiti za zid da ne padnem, a srce mi preskače i zastajkuje kao da ne zna kako dalje...
Zurim dolje u sivozelenu uskovitlanu vodu rijeke, a onda ponovno u muškarca. Sve je bliže i pitam se hoće li i dalje rasti, i rasti dok se ne nadvije nad mene, ogroman, strašan poput zloduha. Sad gleda ravno u mene, ruku zaguranih u džepove. Ne mogu vjerovati, stvarno ne mogu. Čini mi se kao da se vrijeme vratilo, kao da su godine same sebe progutale. Mogu osjetiti vlažnu gipkost koju bi njegova koža imala pod stiskom i neobičan miris njegove kose. Muškarac sad dolazi do mene, blizu, tako blizu da bi ga mogla dotaknuti i negdje duboko u grlu rađa se vrisak...
Sklapam oči, čvrsto. Mora postojati način da to prestane vladati mojim životom. Koliko mi se puta to dogodilo? Kako ga često vidim u licu stranca, na ulici, u vlaku, u kafiću, preko puta ulice, na drugom kraju trgovine...? Ta priviđenja mi upropaštavaju život, opasno, kao vrtače oko kojih se urušava zemlja..
Post je objavljen 21.11.2007. u 18:43 sati.