Modni zamorac

23.05.2014., petak

Moda austrijskih nadvojvotkinja

U ovom ću postu istražiti modu austrijskog dvora 1760.ih godina, odnosno period u kojem su nastali ovi prekrasni portreti kćeri Marije Terezije.

Maria Anna od Austrije (1738.-1789.)



Francuska je bila sinonim dobrog ukusa i elegancije pa je tako francuska moda bila imperativ mode za sve ostale dvorove. Iako su se francuska moda, arhitektura i način života vjerno slijedili na dvorovima diljem Europe, svaki je dvor dodao nešto svoje a to se odrazilo u uporabi tkanina, boja, uzoraka te dodatnih ukrasa tkanine.

Bečki dvor u tome nije iznimka. Marija Terezija je, dominantnog karaktera i izrazite snage volje, slijedila francusku pomodnost, ali nitko je nije mogao spriječiti kada bi diktirala tok mode na Schonbrunnu. Tako je austrijska moda ipak bila nešto drugačija i francuzi su je gledali s visoka - samo zato što nije izašla sa Versaillesa.

Maria Christina, vojvotkinja od Tešena (1742.-1798.)



Ako smo francusku modu uzeli kao klasičan primjer mode doba svaka nam se ostala čini pomalo neobična. Na ovom portretu Marie Christine iz 1765. godine koji je naslikao Martin van Meytens vidljiva je prenakićenost u odabiru nakita i dekoraciji haljine. Čini se da za omiljenu kćerku Marije Terezije dvije upečatljive crvene mašnice na haljini nisu bile dovoljne te je odlučila opustošiti kutijicu za nakit. Povrh dvije biserne narukvice, raskošne dijamantne ogrlice i odgovarajućih ukrasa na glavi Christina je grudi ukrasila sa dijamantnim brošem iz kojeg izviruju crvene ružice.

Maria Elisabeth od Austrije (1743.-1808.)



Maria Elizabetha smatrana je najljepšom od svih kćeri sve dok nije preboljela crne kozice koje su joj na licu ostavile sitne ožiljke. Ovi ožiljci su jedan od razloga zašto se nikada nije udavala. No, ovaj portret je naslikan prije njene bolesti pa prikazuje ljepuškastu i rumenu nadvojvotkinju u dobi od dvadeset godina. Svježa zagasito žuta svila u potpunom je kontrastu sa haljinom na prošloj slici čiji tonovi i uzorak čipke arhaično odzvanjaju portretom.

Ovdje, jednostavnu svilu krase ružičaste ružice koje su se simetrično ispreplele na prsima i mašnicama na rukavima. Ništa ne skriva pupoljaste bijele grudi, a zelena mašna oko vrata samo ističe njegovu bjelinu. Ljupkost haljine i profinjena bjelina ruku daju slici svjež i mladenački zanos. Elizabethu su s pravom nazivali koketuša na dvoru.

Maria Amalia od Parme (1746.-1804.)



Maria Amalia, prkosna i arogantna, u žarko crvenoj svili zlatnih cvjetova i modrih detalja. Ispod samouvjerene glave počiva mašna od čipaka, kao što ste već mogli primijetiti jedna od najpopularnijih oblika ogrlica na bečkome dvoru. Također, naušnice su često naglašene, nerijetko velike od dijamanata. Iako se snježnobijela čipka na rukavima čini meka i lepršava stvarnost otkriva uštirkane, ukroćene rukave koji odaju tešku i rigidnu dvorsku toaletu.

Pogledamo li koji Pompadourkin portret iz istog razdoblja vidjet ćemo lepršave mašnice, sentimentalne ružice i haljine od lake svile nježnih boja i suptilnih floralnih motiva. Boja i uzorak ove haljine potpuna su opreka nehajnosti francuskih dizajna istog perioda.

Maria Johanna od Austrije (1750.-1762.)



Ovaj je portret, iako istog autora, dolazi u potpuno drugačijoj perspektivi. Nažalost, ova je fotografija loša, ali bolju nisam mogla naći. Po širokoj suknji, plavetnom moru svile rasuli su se srebrnasti cvjetići. Tkanina je jednostavna, ali široka glomazna suknja djeluje masivno i dominantno. Rukavi su gotovo bez dekoracije od bijelih čipaka. Standard rukava osamnaestog stoljeća su uski rukavi do lakta iz kojih izvire pregršt čipaka, no ova slika prikazuje drugačije. Svi rukavi koje smo vidjeli na ovim portretima prikaz su još jednog stila rukava koji je nešto rjeđi, a prvo se javio 1750.ih godina te je, nakon što je doživio provcat, brzo izbačen iz dvorske mode, ali ne na Schonbrunnu.

Maria Josepha od Austrije (1751.-1767.)



Ovaj portret Marie Josephe i onaj ispod Marie Caroline naslikao je Anton Raphael Mengs, a i po samom načinu slikanja brzo biste primijetili razliku; boje su kristalnije i svježije, lica blijeđa s puno manje rumenila na obrazima. Maria Josepha umrla je od crnih kozica kao i Maria Johanna, a ovaj je portret naslikan iste godine kada je umrla.

Vitkog stasa i izrazito bijele puti djeluje krhko u kontrastu sa jakom modrom haljinom upečatljivih zlatnih detalja. Modra svile njene haljine odgovara boji njenih očiju; imala je duboke plave oči kao i većina djece Marije Terezije uključujući Josipa II. koji ju je najviše volio od sve braće i sestara. Kada je narod kasnije dočekivao Josipa II. svi su odjenuli plavo sukno u boji njegovih očiju i prema tome je nazvano carska plava.

Maria Carolina, kraljica Napulja i Sicilije (1752.-1814.)



Maria Carolina je od svih kćeri najviše sličila na Mariju Tereziju, a neki su je smatrali i nejneuglednijom od svih kćeri. Ironično ? Haljina koju nosi djeluje tako meka i lepršava u ružičastoj svili koja se na dijelovima čini kao boja lososa. Srebrnasti uzorak haljine ne djeluje kao da je nezgrapno smješten na nju već se spušta naborima haljine kao da je dio nje. Cijela toaleta umjerena je i elegantna.

Rukavi su, naravno, od bijelih čipaka sa odgovarajućom mašnicom. Nakit uključuje usku ogrlicu uz vrat s koje se spušta biser, malene naušnice i čipku koja pada s kose. Neobično za ovaj period ali na ovom portretu mogu se vidjeti i rukavice koje inače nisu često nošene.

Maria Antonia, kraljica Francuske (1755.-1793.)



Maria Antonia, kako su je zvali prije odlaska u Francusku, naslikana je u možda najljepšoj haljini. Malenu su Mariu Antoniu odmalena odijevali u plavo da naglase ljepotu njenih očiju pa i nije čudo da ju i na ovom portretu vidimo u prekrasnoj modroj svili s ponekim zelenim i srebrnim detaljima.

Mislim da ste sada već shvatili kakav su oblik rukava preferirali habsburgovci pa vas neće začuditi da su i ovi rukavi od bijelih čipaka s mašnicama. Odgovarajuća čipka sa draguljima krasi i vrat. No, bez puno nakita za dvanaestogodišnju Antoniu, ipak već se polako priprema njena buduća udaja u frivolni francuski dvor pa dijamantne naušnice i biseri upleteni u kosu nisu na omet.

Da napišem ovaj post inspiriralo me je čitanje Gričke vještice, posebno dijela Suparnica Marija Terezije I. i II.
jer je radnja na Schonbrunnu i često se spominju nadvojvotkinje i moda koja je bila vrlo važna u osamnaestom stoljeću.

Oznake: Habsburgovci, Marie Antoinette, Marija Terezija


- 12:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

31.12.2013., utorak

Novogodišnji pokloni na Versaillesu

Na svaki početak godine na Versaillesu je bio običaj da kralj, kraljica, princeze i ostali članovi kraljevske obitelji daruju jedni druge kako bi pokazali svoju zahvalnost ili prijateljstvo.


Na Novu godinu kralj Luj XV. je obično bio jako darežljiv i drage osobe iz svoje okoline često je darivao raznim sitnicama. Za gospodu su uobičajeni darovi bili zlatne burmutice dok su za dame najprikladniji bili nakit; dijamantne tijare, ogrlice s dragim kamenjem, srebrne i zlatne narukvice...

Godine 1740., točnije 4. siječnja, kralj Luj XV. darovao je Mme de Vintimille (radi se o Pauline Felicite de Mailly; jedna od poznatih sestara Mailly od kojih su sve bile kraljeve ljubavnice) pozlaćenu kutijicu za nakit. Kralj ju je prvo pomno ispitivao je li ikada dobila novogodišnji dar i bi li joj se to svidjelo. Nakon toga sjeli su za stol i kralj joj je tijekom večere uručio ovaj mali znak pažnje. Već sljedeće godine Pauline je umrla rađajući kraljevo dijete.

Luj XVI. detaljno je vodio dnevnik pa je tako poznato koga je darovao za Novu godinu. Njegova mlađa sestra Madame Elisabeth i njegova žena Marie Antoinette svake su godine dobivale najljepše i najvrijednije darove. Kralj je svake godine potrošio ogromne svote novca na nakit; ogrlice, satove, dijamante, prstenje u izradi spretnog zlatara Ange-Josepha Auberta.

Oznake: Versailles, 18. stoljeće, Marie Antoinette, Luj XV., Luj XVI.


- 23:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.12.2013., četvrtak

Rođenje Marie Therese Charlotte

Dana 19. prosinca 1778. godine rodila se Marie Therese Charlotte, kći Marie Antoinette i Luja XVI.



Marie Therese bila je željno očekivano dijete i rodila se nakon više od sedam godina braka svojih roditelja. Kada je Marie Antoinetta u svibnju 1778. godine službeno objavila da je trudna svi su s nestrpljenjem očekivali rođenje, kako su se nadali, prijestolonasljednika. Porod je za Marie Antoinettu bio iznimno težak, a cijela svita dvorana se okupila oko njene postelje i time stvorila zagušljivost zbog koje je kraljica naposlijetku i pala u nesvijest. Liječnik je uz to i slučajno izazvao krverenje. Nakon ovog iskustva kraljica je odlučila zabranili dvoranima da ubuduće prisustvuju porodu.

No umjesto sina kraljevski je par, nakon teškog poroda Marie Antoinette, dobio kći. Marie Antoinette je tom prilikom izjavila ''Jadna mala djevojčica, nisi ono što su željeli, ali meni si jednako draga. Dječak bi bio sin Francuske - ti ćeš biti moja.''

Djevojčica je nazvana Marie Therese po svojoj baki Mariji Tereziji. Luj XVI. uživao je u svojoj kćeri, iako nije bila željenog spola, i prilično ju razmazio. S druge strane, Marie Antoinette je bila strožija zato što nije htjela da njena kći Mousseline, kako joj je nadjenula nadimak, bude razmažena i ohola kao njene tete usidjelice; Lujeve sestre.

Za razliku od prijašnjih kraljica ona je imala velik utjecaj nad odgojem i obrazovanjem svoje djece te je tako za guvernantu Marie Theresi postavila svoju najbolju prijateljicu Madame de Polignac. Mnogi su smatrali da je ona preniskog ranka i neprimjerena za odgoj kraljevske djece, ali i Marie Antoinetta i Luj posve su poklonili svoje povjerenje Madame de Polignac.

Marie Antoinette je također ohrabrivala svoju djecu da se druže s drugom djecom nižeg ranka i da daju svoje igračke i hranu onima koji je nisu imali. Tako je 1784. godine Marie Therese ostala bez novogodišnjih poklona zato što je Marie Antoinette sve novse potrošila na djecu i obitelji koje nisu imale ništa.

Marie Therese je uživala u sretnom djetinjstvu sve do Francuske revolucije. Imala je samo trinaest godina kada je izgubila oca, a s nepunih petnaest izgubila je majku.

Oznake: Marie Therese Charlotte, Marie Antoinette, Versailles, 18. stoljeće


- 10:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.12.2013., petak

Marie Antoinetta slavi Svetog Nikolu



Ova je prekrasna slika zanimljiv primjer buržoazijske opuštenosti bečkog dvora gdje Imperijalna obitelj, ponajviše djeca, uživa u proslavi Svetoga Nikole. No, ova je slika još posebnija upravo zbog činjenice da ju je naslikana sama Marija Christina, sestra Marie Antoinette i najdraža kći Marije Terezije. Marija Christina bila je vješta slikarica i svojim je umjetničkim talentima vrijedno zabilježila život carske obitelji s intimnijeg aspekta. Promotrite samo ovu slika; Marija Terezija je odjevena u jednostavnu modru haljinu a car sjedi u svom kućnom haljetku i kapici za spavanje - potpuna suprotnost raskošnim i pompoznim portretima koji veličaju moć carice i cara. Ova slika prikazuje opuštenu 'kućnu' atmosferu s kojom se ljudi lako mogu poistovjetiti.

Kraj carice i cara nalazi se sedmogodišnja Marie Antoinette koja u ruci držu lutku, dar Svetoga Nikole. Marie Antoinette je voljela lutke i nije ni čudo da je jednu upravo dobila za poklon. Ispod stola mali Maximilian jede kekse a kraj njega stoji crna čizmica za Svetog Nikolu i kraj nje drveni konjić, igračka koju je dobio na poklon. Maria Christina sebe je naslikala u skromnoj ružićastoj haljini kako u jednoj ruci drži šibe od Svetog Nikole a u drugoj kekse te osmogodišnjem Ferdinandu daje na izbor.

Oznake: Marie Antoinette, Maria Christina, Habsburgovci, Schönbrunn


- 07:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.12.2013., nedjelja

Devet najljepših portreta

Danas je drugi rođendan ovog bloga i zato sam napisala poseban post koji objedinjuje moje najdraže portrete. Uživajte!

Većina je portreta iz osamnaestog stoljeća, ali to mi je ipak najdraže stoljeće. Usredotočila sam se više na ljepotu portreta a ne na osobu koju prikazuje zato da ne dođe do favoriziranja. Koji Vam je portret najljepši i zašto ? Koje biste Vi uvrstili na svoju listu ?



1. Marie Antoaneta

Moja ljubav prema njoj ipak ima granice jer sam odabrala samo jedan portret, doduše bilo je teško odabrati jer svi su posebni. No, najviše mi se sviđa ovaj romantični portret na kojem se igra svjetla i sjene sjajno odrazila na modroj svilenoj haljini. Portret je iz 1783. godine a naslikala ga je kraljičina omiljena slikarica - Elisabeth Vigee Lebrun. Gotovo identičan portret naslikan je iste godine ali je smatran neprikladan pa je bijela muslinska haljina na prvotnoj slici zamijenjena pristojnijom plavom haljinom a šeširić široka oboda zamijenjen je ovom modernom frizurom sa bijelim perjem. Meni je ovaj portret čak i draži; sviđa mi se jasno plavo nebo koje se nazire u daljini i boje koje se prelijevaju iz modrih u sive i zelene nijanse a slika ne bi bila ista bez ovih prekrasnih ružičastastih ružica.



2. Louise Marie de France.

Ovaj portret jednostavno odiše nečim nježnim i djevojačkim. Djevojčica koju vidimo na slici najmlađe je dijete Luja XV. i imala je samo jedanaest godina kada je ovaj portret naslikan 1748. godine. Autor Jean-Marc Nattier je, kao slikar rokokoa, instinktivno birao svijetle, pastelne nijanse i meke poteze kista. Slika djeluje tako umirujuće, gotovo sentimentalno sneno a svaki je detalj savršeno ukomponiran. Karanfil koji malena Louisa drži u ruci jednake je boje kao i haljina. Upravo ova umjerenost boja pridonosi razigranoj mekoći njene haljine i lica. Tonovi prljavo ružičaste, bijele, sive i sitni detalji plave na cvijeću odgovorni su za sentimentalnost koju slika nosi i koja nas odmah prikuje da promatramo sve detalje i poteze kista.



3. Isabella od Parme

Ovaj je portret naslikan 1758., dvije godine prije nego što se udala za Josepha II. Autor je, opet, Jean-Marc Nattier, nemojte se tome čuditi. Njena majka Louise Elisabeth bila je kći Luja XV. te je na Parmski dvor donijela sofisticiranu francusku raskoš uređenja. Posve je prirodno onda da je odabrala slikara koji je slikao nju i njene sestre dok su bili djeca.

Sa sedamnaest godina Isabella djeluje poput pupoljka, rumenih obraza u raskošnoj bijeloj haljini francuskog kroja no njene tamne južnjačke oči skrivaju nešto više. Te oči kao da odaju melankoliju i sjetu dok su usne samo u laganom, namještenom, polusmješku. Ova zanimljiva dama napustila je svijet sa nepune dvadesetidvije godine života, nakon godina morbidne melankolije i neprekidne tuge. Kada upoznate njene misli, portret se više ne čini tako naivan i romantičan.



4. Elizabeth Alexeievna (Louise od Badena)

Ljepotica, kako su je zvali, imala je pepeljasto plavu kosu, velike bademaste modre oči i prekrasnu bijelu put. Mlada, privlačna i inteligentna stigla je na ruski dvor u dobi od četrnaest godina a zbog svoje povučene i sramežljive naravi nikada nije zbilja bila dio njega. Ovaj portret djeluje tako romantično, njena ljepota se rascvala u mekim potezima kista Élisabeth Vigée Le Brun a pepeljaste kovrče slobodno lelujaju. Kontrast između baršunastog crvenog jastuka i prozirne plave tkanine haljine umanjen je neutralnom pozadinom.



5. Georgiana Cavendish, Vojvotkinja od Devonshirea

Ovaj je portret the portrait Georgiane Cavendish jer sadržava samu srž njene osobe i postao je gotovo simbolički. Pogledajte samu taj ogromni šešir, lepršavu bijelu haljinu, ružu u njenim njedrima, divlje kovrče i nasmiješene oči koje proviruju ispod tankih obrva. Autor je Gainsborough koji je na svojim portretima volio ispreplesti čovjeka s prirodom. Plava mašna Georgijanine haljine kao da ni sama ne zna pripada li haljini ili okolnom pejzažu. Ovaj upečatljiv portret odaje nam pravu Georgijanu; modnu ikonu, inteligentnu i duhovitu hostesu, ali i hrabru i samostalnu žena koja je definirala Londonsko društvo zadnje četvrti osamnaestog vijeka.



6. Rose Adélaide Ducreux

Autoportret Rose Adelaide iz 1790. godine dočarava mi to prijelazno razdoblje iz raskoši rokokoa u neoklasicizam. Nakon mnogih rokoko portreta ovaj je zapravo odmor za oči. Svirajući harfu, nakovrčane kose i jednostavnog kompleta Rose djeluje gotovo kao grčka božica, a vrč s lijeve strane i jonski stup u pozadini samo upotpunjuju neoklasicistički dojam. Osim toga sviđa mi se njena elegancija i svježina plavih pruga u odnosu na pozadinu zemljanih tonova.



7. Marie Anne de Bourbon

Marie Anne de Bourbon je unuka Athenais de Montespan, poznate ljubavnice Luja XIV. Na ovome portretu sviđa mi se haljina. Prljavo bijeli brokat izvezen je srebrnastim motivima koji se ljeskaju na naborima. Povrh raskošnih rukava i modrog baršunastog ogrtača struk ukrašava i vijenac raznog cvijeća koji se proteže tako dražesno i slatko preko grudi i struka na ovom kasnobaroknom portetu. Autor Pierre Gobert poznat je po ukomponiranju mitoloških elemenata u svoje radove.



8. Princeza Louise od Prusije

Ovaj portret iz 1857. godine isijava anđeoskom bjelinom i ljepotom. Crna kosa, okićena bijelim cvijećem, u kontrastu je sa bijelom puti poput snijega koja samo na obrazima prelazi u svijetle ružičaste nijanse. Svježe mladenačko lice ove devetnaestogodišnjakinje krase pune usne i velike sivoplave oči neobičnog, pomalo usnulog, pogleda u daljinu. Napadnu, sveprisutnu bjelinu prekida zeleno lišće u kosi i crni obrubi mašnica na haljini. Pozadina je odgovarajuća; u tonovima bijele, sive i plave naslikano je nebo, mutno i daleko.



9. Madame de Pompadour

Ovaj portret Madame de Pompadou apsolutno je VELIČANSTVEN i ako bih morala odabrati portret osamnaestog stoljeća, bio bi to ovaj. Sva raskoš, elegancija i slatka čarolija ovog doba sadržana je u ovoj slici. Haljina boje breske sa stotinu volana i mašnica, hrpa ružica zelenog bilja, grčki kip u pozadini - rokoko klasika koja ujedinjuje modu, slikarstvo, kiparstvo i nedužno dokoličarenje u vrtovima Versaillesa uz stare mramorne kipove i mirisne ružice. A pogledajte samo slatko lišce koje izvire iz bijelog vrata; rumeni obrazi i put boje meda i mlijeka i jednostavna napudrana perika koja stoji kao kruna na glavi kraljice Lujevog srca. Ovo je svakako the portrait osamnaestog stoljeća.

Oznake: Portreti, umjetnost, 18. stoljeće, Isabella od Parme, Marie Antoinette, Madame de Pompadour


- 18:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.11.2013., četvrtak

Marie Antoinette i Louise Elisabeth Vigee Le Brun

Bi li Marie Antoinette bila zapamćena kao modna ikona da nije bilo njene vjerne slikarice Louise Elisabeth Vigee Le Brun koja je stajala iza svih tih predivnih portreta ? Prisjetimo se malo njihovog odnosa iz Louise Elisabethinih memoara.



Bilo je to 1779. godine kada sam se prvi puta upoznala sa Kraljicom Marie Antoinettom koja je tada bila na vrhuncu svoje ljepote i mladosti. Samo dvadeset i četiri godine stara bila je visoka i lijepa građena, iako malo punašna. Ruke su joj bile male i savršeno formirane. Hod joj bijaše šarmantan; glavu je nosila s takvim dostojanstvom da nije bilo sumnje da je ona Kraljica Francuske. Njen veličanstven izraz lica nije nimalo umanjio njenu slatkoću i privlačnost.

Svima koji nisu vidjeli Kraljicu uživu teško je zamisliti njenu gracioznost i elegantnu plemenitost koji su tako harmonično činili njen karakter. Njezine crte lica nisu bile posve pravilne; nasljedila je habsburške debele usne i duguljasto ovalno lice. Oči joj nisu bile toliko velike, ali jasno plave i tako ljubazne i nasmijane. Nos joj je bio uzak i lijep, ali najljepši dio njenog lica bila je svakako put. Bila je to prekrasna porculanska put, tako prozirna i bijela, zaista najljepša put od svih žena koje sam vidjela. Ni na slikama nisam uspjela dočarati tu ljupkost i svježine, nije bilo takve boje koje bi realistično naslikale tu profinjenost.




Madame Vigee Le Brun bila je kći slavnog slikara Louisa Vigeea a portrete aristokrata slikala je još od četrnaeste godine. Njena patrona bila je Louise Marie Adélaďde de Bourbon koja ju zapravo i upoznala s Marie Antoinetta. Kraljica je u to vrijeme bila u potrazi za dobrim slikarom koji bi znao kako dočarati njenu ljepotu na platno, a Elisabeth Vigee Le Brun ju je trenutno očarala i prijateljstvo između ove dvije godišnjakinje brzo se rodilo.

Na prvom sjedenju za portret, nastavlja Vigee Le Brun, prestrašilo me je kraljičino impozantno držanje, ali milostiv način na koji mi se obraćala ubrzo je otjerao sve moje strahove i nelagodu. Bilo je to tom prilikom da sam započela njen portret u satenskoj haljini kako u ruci drži košaricu s ružama.

Portret je bio namijenjen njenom bratu, caru Josephu II., ali osim toga zatražila je i tri kopije, jednu za rusku caricu Mariu Fedorovnu, a ostala dva za svoje odaje na Versaillesu i Fontainebleau.




Marie Antoinette je bila toliko očarana ovim portretom da je naručila jedan za svoju majku Mariju Tereziju; to je njen čuveni portret u raskošnoj bijeloj dvorskoj haljini. Louise Elisabeth brzo je osvojila srce mlade kraljice i postala službena kraljičina portretistica. Dobri odnosi sa aristokracijom osigurali su joj lagodan život za vrijeme Ancient regimea, ali ove će ju veze i epiteti poput ''kraljičina slikarica'' za vrijeme Francuske revolucije ocrniti u javnosti.

Odnos između dviju dama ipak se ne bi mogao nazvati prijateljstvom; društvene razlike bile su prevelike, ali Louise Elisabeth i kraljica dobro su se razumijele i njihov je odnos ostao stalan svih tih godina. Zanimljiva zgoda iz njenih memoara je kada Louise jednom prilikom nije mogla doći na zakazano sastanak za portretiranje zbog bolesti te se zato sljedećeg dana došla ispričati. Kada je Louise odlučila napustiti kraljicu po koju je došla njena kočija za šetnju, kraljica je inzistirala da ostane.

''Ne, ne ! Nemoj ići !'' - Uzviknula je kraljica. - ''Ne želim da ispadne da si bezveze dolazila.''

Kraljica je opozvala svoj nalog za kočiju i posjela me kraj sebe. Sjećam se da sam, u svojoj zbunjenosti i nestrpljivosti da odgovorim na njene nježne riječi, slučajno otvorila kutiju s priborom iz koje su mi zatim poispadali kistovi. Sagnula sam se da ih pokupim. ''Nema veze. Nije bitno.'' rekla je kraljica i sama se sagnula da ih pokupi s poda.

Bila sam tako sretna što sam u dobrim odnosima s kraljicom. Kada je jednom saznala da imam sluha nije prošao ni jedan susret da nas dvije nismo pjevale zajedno neki Gretrijev duet; kraljica je naime obožavala glazbu i imala je izuzetno lijep glas iako je ponekad znala pogriješiti melodiju. Što se tiče njezinog govora, teško da bih riječima mogla opisati njegov šarm i susretljivost.




No, izvan sigurnosti kraljičinog voljenog Petit Trianona bijesna ju je rulja optuživala za rasipnosti i kraljica je nažalost smatrana glavnim krivcem za deificit, a i sve ostale probleme u državi. No neću kvariti ovu lijepu i dirljivu priču; pustit ću Marie Antoinettu i Louise Elisabeth Vigee Le Brun da ostanu ostanu dražesne za vječnost, sjedeći u ljupkom salonu Petit Trianona i pjevajući, možda po posljednji put, ljupke melodije osamnaestog stoljeća.

Oznake: Marie Antoinette, Elisabeth Vigee Le Brun, 18. stoljeće


- 17:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.11.2013., ponedjeljak

Kostimi kroz film: Marie Antoinette (2006.)

Povodom mjeseca rođenja Marie Antoinette odlučila sam napisati post o kostimima kroz film Marie Antoinette iz 2006. godine.



Prva stvar koju ću napomenuti je da sama kvaliteta ovog filma nije baš najbolja. Stvari i događaji su u velikoj mjeri krivo prikazani, dijalozi su većinom besmisleni a moderna glazba u nekim dijelovima filma posebno doprinosi njegovoj nekvaliteti. Od povijesnih grešaka je najveća zamjena sestara Marie Josephine i Marie Therese od Savoya. Obje su bile Marie Antoinettine šogorice; Maria Josephine je bila udana za Lujevog brata Louisa XVIII. a Marie Therese je bila udana za njegovog brata Charlesa. Iako su one sestre i njihove se uloge čine samo popratne u stvarnosti je Maria Theresa došla na Versailles 1773. godine iako je u filmu prikazano kao da je došla prije Marie Antoinette.

Stvar koja mi se sviđa kod filma i koja je zapravo i najvažnija za temu ovog posta su kostimi, odnosno moda. Kreatorica kostima je Milena Canonero i mogu reći da je napravila dobar posao budući da se radnja proteže od 1770. do 1789. godine, a moda se polako, ali sigurno i trajno mijenjala i to naravno treba pokazati i u kostimima. Iako možda haljine ponekad imaju premalo detalja, to i nije tako veliko čudo. Samo zamislite koliko je kostima trebalo ne samo kreirati, nego i izraditi i kako je to moralo biti skupo. A osim haljina, tu su bile i perike, cipele, nakit. U svakom slučaju, vrlo složena scenografija s mnoštvo ljudi i statista koji su svi morali biti prikladno odjeveni.





Kostimi ovog filma su melem za oči ljubitelju povijesne mode poput mene jer osim što su savršeno prikladni, u suprotnome mi se kosa diže na glavi, oni su i vrlo lijepi i zanimljivi, ali ne pretjerano spektakularni i teatralni. Zanimljivo mi je što su čak i popratni likovi odjeveni individualno s pozornošću na detalje. Time se izbjegla situacija da je glavni lik najljepše odjeven a ostali u svim scenama nose istu odjeću. Ne znam za vas, ali mene to bode u oči. Iznimno.

Uvodna scena donosi nam mladu Mariu Antoniu, još nije postala Marie Antoinetta, u jednostavnoj haljini bez suvišnih detalja. Čak joj je i kosa raspuštena. Ovime se htjela naglasiti jednostavnost bečkog dvora naspram stroge etikete i modnih pravila Versaillesa. Mislim da je ova razlika prenaglašena. Istina je da je Versailles bio mjesto strogih pravila u vezi mode i da su se tamo stilovi mijenjali praktički svakog tjedna, ali i na Schonbrunnu se držalo do etikete i dame i gospoda su i tamo pudrali kose i odijevali raskošne haljine. Po ovome ispada da su dame na dvoru carice i kraljica Marije Terezije bile odjevene poput običnih šiparica ili buržoazijskih djevojaka, a budući da je istina bila drugačija Marija Terezija bi i sama viknula Basta ! i prilično se naljutila da netko u tako primitivnom svjetlu prikaže njen dvor.





Preobražena Marie Antoinette ostavlja za sobom sve što ju podsjeća na djetinjstvo i domovinu, pa čak i zadnju narukvicu; puki znak prijateljstva iz ranih dana. Pritegnuta u korzet, nakovrčane kose izlazi ponosno i ukočeno u blistavoj plavoj svili. Možete li zamisliti da je u Francusku poslana sa stotinu kočija punih haljinama, nakitom i osobnim predmetima te da je sve, ama baš sve ostavljeno na granici i zamijenjeno francuskim, boljim predmetima. Dobila je cipele, rukavice, šeširiće, lepeze i haljine u francuskom ukusu, a ironija je u tome što su predmeti s kojima je poslana u novu domovinu upravo bili po posljednjoj francuskoj modi.

Jedna od najspektakularnijih haljina je možda upravo vjenčanica. Raskošna je, od bijele svile, bogato ukrašena vrpcama i dragim kamenjem na gornjem dijelu, ima posebno široke pannierse i zato predstavlja impozantna spektakl. Frizura je prikladno jednostavna; 1770. godine moderne frizure su još bile niske, samo s malim volumenom ali nikako, nikako groteskno visoke s mnoštvo ukrasa. Mašnice i sitni nabori su temeljni ukrasi ove krem-bijele vjenčanice, a naglasak dekoracije je na rukavima.





Marie Antoinetta se tijekom dana tri puta preoblačila; prvo je nosila jutarnju haljinu za misu, zatim udobniju i manje formalnu poslijepodnevnu haljinu i naposlijetku raskošnu haljinu za operu, ples ili bal; ovisno o prigodi. Jutarnje haljine su bile formalne, od svile ili satena sa raskošnim, ali ozbiljnim detaljima mašnica ili ružica. Dodaci su vrlo važni uz jutarnje haljine; pogotovo šeširići i rukavice. Šeširići su bili iznimne estetske važnosti a bili su ukrašeni perjem, ružicama i mašnicama; vrhunac dekoracija.

Jutarnje haljine koje nose Marie Antoinetta i Priceza de Lamballe su vrlo lijepo izvedene i prikladne. Boje podsjećaju na slatkiše; tirkizna, prljavo i žarko ružičasta, lila, a to je upravo i bila namjera. Kostimografkinja Milena Canonero je od Sofije Coppole dobila kutijicu punu raznobojnih keksića i to joj je trebala poslužiti kao inspiracija. Boje svih haljina u filmu su upravo takve, a ako pogledate neke portrete iz osamnaestog stoljeća primijetit ćete da su zbilja i prevladavale vedre pastelne boje. Posebno mi je drago vidjeti haljinu u kombinaciji ružičaste i zelene boje jer je to bilja omiljena kombinacija boja u osamnaestom stoljeću.





Osim vjenčanice, vrlo je važna i krunidbena haljina koja je vrlo spektakularna iako mislim da bi prava bila još raskošnija. Kod haljina je vrlo važno ne pretjerati; a ova je haljina vrlo elegantna i s mjerom. Zbog raskošnog kroja odabrana je jednostavna krem svile preko koje se spušta bijeli til sa zlatnim točkicama. Gornji dio haljine i dijelovi suknje su bogato, ali ukusno izvezeni zlatom a dodatni detalj je i čipka žučkasto-zlatne boje. Bijeli til krasi čak i rukave zajedno s mašnicama.

Da sve ipak ne bi bilo tako jednostavno pobrinula se volumiozna frizura dekorirana srebrnim perjem i srebrnim ornamentima. Uz sve to našle su se i dijamantne naušnice i ogrlica te svilene rukavice u boji haljine sa zlatnim izvezenim detaljima. Zanimljiv, ali oku ugodan spoj srebrnih i zlatnih detalja.





Kako je postala kraljica tako se počela i još raskošnije odijevati, a frizure su rasle. Dane je počela provoditi u biranju tkanina i smišljanju frizura, a večeri u kartanju, zabavi s prijateljicama; posebno Gabrielle de Polignac koju je nedavno upoznala, te operi i predstavama. Njen modni izričaj postaje smjeliji i više se ne boji eksperimentirati. Rezultat toga su raskošne večernje haljine s mnoštvo originalnih detalja a iza svega toga je uvijek vjerno stajala Rose Bertin - Kraljičina ministrica mode.

Mislim da su večernje haljine upravo najspektakularniji dio njene, a i garderobe ostalih aristokratkinja osamnaestog stoljeća. Haljinu na slici ispod nosila je na proslavu svog osamnaestog rođendana, a na toj je proslavi i u stvarnosti kockala cijelu noć i zoru dočekala s kockama u ruci. Osim haljina spektakularne su i frizure; visoke, smjele s brdo raskošnih ukrasa svih mogućih motiva. Jedna od omiljenih stvari kod osamnaestog stoljeća mi je varijacija-na-temu; ista silueta, isti kroj rukava, a jedino što se mijenja su boje, uzorci, tkanine i detalji.





Ne smijemo zaboraviti na poslijepodnevne haljine koje su bile jednostavnijih krojeva i delikatnih uzoraka. Kroj je bio manje formalan, ali određene norme su postojale. Tkanine su najčešće bile pamuk ili svila, a boje pastelne poput ružičaste, lila, svjetlo plave, sive i raznih nijansa narančaste boje. Bijela kao temeljna boja je također bila česta, a od uzoraka su dominirali cvjetni i prugice, a jednobojne haljine s detaljima mašnica i ružica na poprsju također su bile česte.

U filmu je Marie Antoinetta često prikazana u poslijepodnevnim haljinama kako šeće Versaillesom, odmara se u svojim odajama ili poslijepodneva krati čavrljajući s prijateljicama. U njenim početnim godinama na Versaillesu poslijepodnevne su haljine još bile koliko toliko formalne, dok kasnije postaju sve jednostavnije eliminirajući i ove minimalne norme u odabiru boja i kroja.





U filmu Marie Antoinetta dobiva Petit Trianon na dar povodom rođenja njene kćeri Marie Therese 1778. godine, no u stvarnosti je ovaj mali dvorac dobila 1774. godine kada je postala Francuska kraljica. Uglavnom, kako je sve više vremena provodila tamo u intimnoj, idiličnoj atmosferi svoj je modni stil prilagodila seoskom krajoliku. Velike, glomazne pannierse zamijenjuje haljinama slobodnog kroja ili minimalne širine, paleta boja se posvijetljuje, glavni detalji postaju velike jednobojne svilene vrpce oko struka, ružica na zapućku ili na poprsju i tanka svilena vrpca zavezana oko vrata.

Na drugoj slici ispod Marie Antoinetta upravo objašnjava da želi neku jednostavniju haljinu, nešto što se može nositi u vrtu i šetnjama livadama. Modra haljina koju ima na sebi je također jednostavna naspram prijašnjih bogato dekoriranih šuškavih svilenih haljina. Sviđaju mi se prugice; djeluju tako nježno, a opet elegantno.







Scena iznad je krajnje idilična i podsjeća me na portrete Romantizma; četiri mlade aristokratkinje u svojim raskošnim svilenim haljinama i dražesnim šeširićima sjede na livadi i uživaju u mudrim riječima Jean Jacques Rousseaua dok vjetar piri i polako odnosi osamnaesto stoljeće daleko, daleko.

Haljina žute boje ispod je jedna od zadnjih primjera ovakvih formalnih poslijepodnevnih haljina koje je u filmu nosila, a po frizuri razaznajemo da je riječ upravo o 1780.ima. Frizura je niža, ali je zadržala volumen a detalj karakterističan za ovu dekadu je jedan nakovrčani pramen ostavljen da pada po poprsju. Vrlo romantičan izgled prikladan je novom, jednostavnom modnom stilu inspiriranom prirodom.





Na slici ispod prikazana je Marie Antoinetta kako sa svojom djecom pozira za portret koji je zbilja bio naslikan 1785. godine tako da je ova scena bazirana na povijesnim činjenicama. U obje scene je odjevena u jednostavne bijele haljine minimalnih detalja, ali elegantnog dojma. Obrubi od bijele čipke i ležerna, opuštena i prirodna silueta su ključne stavke ovog razdoblja mode.





U doba kada je Marie Antoinette dane provodila odmarajući se u Petit Trianonu održan je bal u čast vojnicima koji su se borili u Američkom ratu za nezavisnost. Tom je prilikom morala odjenuti nešto raskošnije i nakon dugo vremena zablistati u ruhu koji priliči kraljici. Haljina je elegantna i puna anđeoske svježine, a cjeloukupni dojam upravo dražestan. Pogledajte samo taj cvjetni vijenac na glavi, tu bijelinu i ružičasti odsjaj haljine. Poput rimske božice Flore !

I haljine Princeze de Lamballe i Gabrielle de Polignac su također lijepe, ali jednostavne i elegantne. De Lamballe je odjevena u lila haljinu koju krasi buketić ljubičastog cvijeća na zapućku, dok se Gabrielle ipak odlučila za nešto smjelije a to je haljina jednostavnog kroja, ali upečatljive crvene boje.





Pred sam kraj filma haljine su jednostavne, u stilu druge polovice 1780.ih. Silueta je stanjena sve dok i posljednji detalj mode koja je vladala skoro cijelim stoljećem nije izbrisan i gotovo zaboravljen. Boje i detalji posve su suprotni od svega što ste upravo vidjeli; rukavi su dugi i uski, haljine užih sukanja i vibrantnijih boja, frizure niže, ali ipak volumiozme s jednim uvojkom koji se slijeva niz vrat. Glavni detalj haljine je vibrantni crveni remen koji se, iako je u kontrastu, sjajno uklopio s plavom svilom haljine.

Primijetite kako je i izrez manji. Sve se polako, ali sigurno mijenja. Da je Marie Antoinette ostala živa sigurno bi se razočarala jer njeno se osamnaesto stoljeće bližilo kraju. Raspadalo se, ne samo jedno stoljeće, već i jedna era, jedan društveni poredak kmetova i aristokrata, jedno stanje uma. Zamislite kako je ljudima u tom prijelaznom razdoblju bilo teško; rodiš se po standardima osamnaestog stoljeća i uživaš u njegovim slastima a onda odjedanput dolazi kraj svemu tome; kraj vremenu koje si volio i u kojem si živio. Kako živjeti i uklopiti se u neko drugo doba kada znaš da mu ne pripadaš ? Samo razmislite o citatu jednog aristokrata osamnaestog stoljeća koji je preživio revoluciju ''Nitko tko nije živio prije Francuske revolucije ne zna što je slatkoća života.''





Ljubičasta haljina na slici ispod izrezom i volumenom suknje podsjeća na prijašnju dekadu dok dugački, uski rukavi naglašavaju ustrajnost novog stila da se nametne i pobijedi stare norme koje su teška svila i napudrane kose držali već više od stoljeća. Ova ljubičasta boja je u isto vrijeme vibrantna i nježna pa je pravi melem za oči.

Tamno modra haljina ispod mi je zapravo prilično lijepa iako preferiram staru siluetu. Struk je nešto viši i naglašen je širokom trakom svijetlije boje - nezaboravan detalj u modi kasnih 1780.ih i ranih 1790.ih. Rukavi i izrez kao da se i sami ne mogu odlučiti kojem dobu pripadaju, ali uska suknja je presudila u korist novoj modi koja će svoje pravo lice pokazati tek desetljeće poslije.





Ovaj je film vizualni raj ! Često ga znam gledati samo zbog kostima u potrazi za inspiracijom. Haljine su predivne; originalne, elegantne i najvažnije - povijesno prikladne. Filmski pejzaž svilenih haljina, šeširića, lepeza, kolača i velikih čaša za šampanjac - tako bih u jednoj rečenici opisala ovaj film.

Oznake: Marie Antoinette, Kostimi kroz film, 18. stoljeće


- 17:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.11.2013., petak

Haljina tjedna, 1784.

U tijeku je studeni, odnosno, mjesec rođenja Marie Antoinette i baš zato sam odabrala ovu prekrasnu haljinu koju je nosila upravo ona.



Jedna od rijetkih sačuvanih, ova je haljina iz 1780.ih pravi dragulj jer ju je nosila upravo modna ikona druge polovice osamnaestog stoljeća - Marie Antoinette. U devetnaestom stoljeću haljina je djelomično prepravljena, a to je i razlog zašto je u jednom dijelu; znamo da su haljine osamnaestog stoljeća rastvorene s prednje strane. Moramo zahvaliti povijesti što je uopće ostala sačuvana. To je pravo čudo budući da je bijesna rulja poharala Versailles u tijeku Francuske revolucije.

Ova jednostavna haljine od prljavo bijele svile najvjerojatnije je poslijepodnevna haljina i iako se sada čini raskošna i jako vrijedna jer je jedna od rijetkih primjeraka haljina Marie Antoinette, u njeno je doba ovo bila puka poslijepodnevna haljina, najjednostavnijeg dizajna zamislivog. No, Marie Antoinetta je upravo i voljela ovakve jednostavne haljine zanimljivih uzoraka cvijeća i decentnih motiva. Da ne bi sve bilo tako obično pobrinula se duga povlaka koja je u cijelosti izvezena odgovarajućim ornamentima.



Iako se na prvi pogled čini jednostavna, ova je haljina decentno raskošna a njenu ljepotu čine izvezeni floralni motivi. Pogledajte samo te detalje, tu finu izradu i raskoš boja usklađenu s perlicama tako da se sve čini umjereno, a opet elegantno. Savršenstvo prenijeto na tkaninu iglom i koncem. Neopisiv sklad - poput zlatnog reza. Ovu je haljinu najvjerojatnije kreirala Rose Bertin, kraljičina ministrica mode a izradila ju je zasigurno jedna od njenih radnica.

Možete li zamisliti jednu krojačicu, parižanku, nazovimo je Louise, kako sjedi u svjetlo ružičastoj pamučnoj građanskoj haljini sa bijelom kapicom na glavi i kraj svijeće dugo u noć veze intrigantne detalje na nježnoj svili koja će već tjedan dana kasnije obujmiti tijelo Marie Antoinette. Tako mi je dirljiv ovaj vez da mi se čini da je Louise u ovu svilu boje mjesečine utkale sve svoje mladenačke snove i nade, maštajući pritom kako bi bilo samo na jedan dan biti Marie Antoinetta.



Nadam se da vas je ova nježna haljina proljetnog senzibiliteta razvedrila i podsjetila vas na one divne tople proljetne dane za kojima žalim a istovremeno jedva čekam da opet dođu.

Oznake: Haljina tjedna, Marie Antoinette


- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.11.2013., subota

Djetinjstvo Marie Antoinette

Marie Antoinette, jedna od mojih najdražih povijesnih ličnosti, rodila se upravo na današnji dan, 2. studenog 1755. godine u Palači Hofburg, zimskoj rezidenciji Habsburgovaca.



Već sljedećeg dana krštena je te dobiva ime Maria Antonia Josepha Johanna. Rođena je u velikoj obitelji kao petnaesto dijete i jedanaesta kći Marije Terezije i Francisa I., Svetog Rimskog cara. Njeni krsni kumovi bili su Mariana Viktoria od Španjolske, Kraljica Portugala i njen muž kralj Joseph I. od Portugala. Pri rođenju je opisana kao ''mala, ali potpuno zdrava nadvojvotkinja.''

U obitelji su je svi zvali jednostavno Antonia, a često i Madame Antoine budući da se Francuski jezik pod normalno pričao na dvoru. Bečko društvo toga doba bio je multilingualno općenito, a uz materinji Njemački jezik, obavezno su govorili i Francuski, Talijanski, Španjolski, Latinski a često i Engleski jezik.

U djetinjstvu je uživala u opuštenoj atmosferi koju su Habsburgovci razvili još prije njenog rođenja, a za razliku od Versaillesa, na Schonbrunnu je odstupanje od protokola bilo moguće. U slobodno vrijeme Marie Antoinetta je bila odjevena u jednostavne građanske haljine, a ona i njena braća i sestre često su se i igrala s običnom djecom u dvorskim vrtovima. Kasnije je i sama Antoinetta pokušala rekreirati ovu atmosferu u Petit Trianonu.



Marie Antoinetta imala je prilično bezbrižno i opušteno djetinjstvo u usporedbi sa Louisem XVI. Skoro nikada nije bila sama, zato što nije imala prilike biti sama sa toliko puno braće i sestara te ostalih dvorskim dama. Njena tri godine starija sestra Maria Carolina bila joj je najbolji prijatelj u djetinjstvu, a čak su i kasnije korespondirale, kada je svaka već bila udana u svom kraljevstvu; Antoinetta u Francuskoj a Carolina u Napulju.

Njeno obrazovanje nije baš bilo sjajno i nedostajalo mu je rigorozne discipline kakvu je imalo obrazovanje Louisa XVI.; njen rukopis je, na primjer, bio nezgrapan i nečitljiv. U Marie Antoinettinom obrazovanju naglasak je bio na manirima, plesu, glazbi i pojavi; upravo sve ono što joj je bilo potrebno za buduću ulogu francuske kraljice. Osim njemačkog i francuskog znala je i nešto malo talijanskog kojeg je učila kod Metastasia. Uz to je još učila i Austrijsku i Francusku povijest, ali s austrijske perspektive.

Iako nije briljirala u jezicima, glazba joj je ležala. Gluck ju je naučio svirati čembalo, klavikord, spinet i harfu. Habsburgovci su jako voljeli glazbu i svi članovi njene obitelji znali su svirati barem jedan instrument i pjevati. Beč je u osamnaestom stoljeću s razlogom bio ''grad glazbe''. Tijekom obiteljskih glazbenih večeri pjevala je francuske pjesme i talijanske arije. Osim glazbe, voljela i slikanje a u dobi od deset godina naslikala je realističan portret svoga oca.



Od malena je pokazivala zanimanje za lutke i lijepe haljine. Čak je i na obiteljskom portretu koji je naslikala njena sestra Maria Christina 1760. godine prikazana Antoinetta kako u ruci drži lutku koju je na dar dobila od Svetog Nikole. Marie Antoinetta bila je oduševljena kada su 1768. godine na Schonbrunn počele stizati lutkice s minijaturnim verzijama poslijepodnevnih, večernjih i balskih haljina po posljednjoj modi Versaillesa.

I na ovom portretu vidljiva je opuštena, gotovo buržoazijska atmosfera kraljevske obitelji. Naravno, stvari nisu bile tako crno-bijele. S jedne strane, etiketa je bila puno blaža i manje zahtjevna od etikete na Versaillesu a Habsburgovci su u dvorski život uveli puno inovacija koje su bile strane ostalim dvorovima. Marija Terezije je, primjerice, zabranila određene srednjovjekovne rituale i ceremonije poput javnog rađanja. Svaki puta kada bi ona rađala samo su najbliži dvorjani ostali kraj nje, a sve je ostale istjerala iz odaje. Na Versaillesu je gotovo svaki aspekt nečijeg života bio vidljiv i ništa se nije moglo prikriti.

Nije sve bajno kako se čini. Marie Antoinetta bila je petnaesto dijete i posljednja kći svojih roditelja i Maria Terezija ju je ponekad zanemarivala. Budući da je trebalo zacementirati mir s ostalim državama i osigurati si saveznike, Marija Terezije je svoju djecu, a pogotovo kćeri koristila kao pijune u šahovskoj igri. Marie Antoinettu udala je u Francusku zato što je bilo nužno osigurati mir nakon Sedmogodišnjeg rata.



Jednom drugom prilikom pisat ću o daljnjem životu i braku Marie Antoinette. Nadam se da ste uživali u postu !

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće, Habsburgovci, Schönbrunn


- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.10.2013., srijeda

Smrt Marie Antoinette

Louis XVI. giljotiran je 21. siječnja 1792. godine, a Marie Antoinetta tada ostaje udovica Capet. Očajna i neutješna zbog muževe smrti odbijala je jesti i izlaziti iz svoje odaje a povrh toga bolovala je od tuberkuloze, navodno i raka maternice a nesigurnost povodom vlastite sudbine i nije baš pomagala.



Unatoč njenom zdravstvenom stanju, pitanje njene sudbine bilo je glavna tema na Narodnom skupu. Poneki su se zalagali za njeno smaknuće, neki da je zamijene za francuske vojnike zarobljene u ratu s Austrijom, dok su se tek rijetki zalagali da je se progna u Ameriku. Novoformirani komitet za javnu sigurnost se međutim zalagao da ju se izvede na sud i oderdi kazna, poželjno smaknuće.

Drugi prijedlog ovog komiteta bio je da se mali Louis, Antoinettin sin odvoji od majke a to se i dogodilo. Louis Charles je dan na skrb nekom građanu, ali zbog loših uvjeta života nije poživio više od jedanaest godina. Na svu sreću Marie Antoinetta nije doživjela njegovu smrt 8. lipnja 1795. godine, ali i bolje jer bi ju to uznemirilo najviše od svega.



Marie Antoinetta je 1. kolovoza 1793. godine premještena u zatvor Conciergerie u Parizu kao zatvorenik broj 280. Za vrijeme boravka u zatvoru posjećivala ju je zadnja sobarica, Rosalie Lamorliere. Unatoč mnogim planovima bijega koji su njene pristaše osmislili, ona sama protivila se bijegu jer je to smatrala nečasno, a sebe nevinom i nadala se da će je takvu vidjeti i sud.

Dovedena je pred revolucionarni tribunal 14. listopada 1793. godine. Za razliku od njenog muža kojemu je dano dosta vremena da pripremi obranu, njoj je dano manje od jednog dana a šovinistički pogledi jakobinaca prema ženama joj također nisu išli u prilog. Optužili su je da je organizirala orgije na Versaillesu, slala pronevjereni novac u rodnu Austriju, organiziranje masakra švicarskih vojnika u rujnu 1792. godine i najuvredljivije od svih optužba za incest sa svojim sinom. Ponizili se je do zadnje šiparice i slomili joj duh kojeg izlječili nebi ni deseci haljina, ruža i parfema.

Na ovu zadnju i najuvredljiviju optužbu odgovorila je ''Ako već nisam odmah odgovorila, to je zato što Priroda sama odbija odgovoriti na takvu uvredu prema jednoj majci.''



Njena je sudbina u stvari već bila zapečaćena, što je bilo i za očekivati s obzirom na to da nije bila previše popularna u to doba. Krivom je proglašena 16. listopada 1793. godine. Kada se vratila u svoju ćeliju napisala je pismo svojoj sestri po braku, Madame Elisabet u kojem je progovorila o svojoj čistoj savjesti, katoličkoj vjeri i ljubavi prema svojoj djeci.

Na isti dan kosa joj je odrezana a do mjesta egzekucije dovedena je u otvorenim kolima a ne zlatnoj kočiju u kakvoj je stigla na Versailles dvadeset i tri godine prije. u točno 12 sati i petnaest minuta pogubljena je na Trgu revolucije u Parizu. Njene zadnje riječi bile su ''Oprostite gospodine, nije bilo namjerno.'' upućene krvniku kojemu je slučajno stala na nogu. Njeno je tijelo zatim bačeno u neoznačeno grobnicu na groblju Madeleine.



Koliko joj je život bio posut ružama i veseljem toliko joj je smrt bila gorka. Proživjela je mnogo toga u tih dvadesetak godina i sazrijela u jednu mudru gospođu okrenutu svojoj obitelji, a ne modi i nakitu kako su mnogi mislili. Čini se da je Versailles bio prevelik zalogaj za jednu rumenu plavokosu petnaestogodišnju djevojčicu koja je prepuna nade i očekivanja u svojim velikim plavim očima stigla na Versailles u svibnju 1770. godine.

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće


- 12:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.07.2013., ponedjeljak

Marie Antoinettini predmeti

Danas vam donosim nekoliko zanimljivih predmeta koje je posjedovala Maria Antoineta.



Lepeza koja je pripadala Marie Antoaneti.

Marie Antoinetta je najviše vremena provodila u Petit Trianonu sve od kada ga je dobila na poklon 1774. godine, netom nakon što je postala kraljica. Petit Trianon je uređen u prijelaznom stilu između rokokoa i neoklasicizma, a Marie Antoinette je uživala u jednostavnom interijeru odaja i često je popunjavala prostor sitnicama koje je voljela. Namještaj njenih odaja bio je od svjetlog drveta, neoklasicističkog stila sa sitnim detaljima cvijeća i zlatnim ručkicama.

Prvi stolić po redu darovala joj je sestra Maria Christina pri posjetu Versaillesu. Marie Antoinette je tada već bila kraljica i većinu je vremena provodila u Petit Trianonu. Maria Christina je izrazila želju da posjeti taj razvikani Trianon no želja joj je ignorirana. Iako su je tretirali kao državnog gosta i ništa bliže, Maria Christina joj je ipak na poklon ostavila ovaj tamni stolić.



Sljedeći stolić po redu također ima svoju priču. Bio je to dar Marie Antoinetti od njenog muža za 29. rođendan koji je proslavila 2. studenog 1784. godine.



Zadnji stolić nema posebnu priču vezanu uz njega, ali je još najraskošniji; osim zlatnih i zelenih detalja krase ga i buketi cvjetića na bijeloj pozadini.



Ovo je harfa koja je pripadala Marie Antoinetti. Habsburgovci, prema tome i ona, bili su poznati po svojoj ljubavi prema glazbi, posebno pod vladavinom Marije Terezije. Beč je i zvan ''grad glazbe'', a Marie Antoinette je odmalena učila svirati ne samo harfu već i klavikord, čembalo i spinet a učitelj joj je bio Gluck.



Ovaj rupčić Marie Antoinette je izvezla motivma cvjetića za vrijeme dok je bila u zatočeništvu. Kraj njega je stavljeno i njeno zadnje pismo.



Zadnji predmet je medaljon. Poseban je zato što ga krasi lokna Antoanetine kose. Ona je bila poznata po svojim lijepim plavim loknama, iako joj je kosa bila slaba.



To je sve za danas. Nadam se da vam je zanimljivo promatrati predmete koje je posjedovala a koji i danas izazivaju fascinaciju zbog svoje elegancije i raskoši.

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće, Versailles


- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.07.2013., utorak

Rose Bertin

Rose Bertin je bila poznata francuska kitničarka i modna kreatorica Marie Antoinette.



Marie Jeanne Rose Bertin rodila se 2. srpnja 1747. godine u siromašnoj obitelji. Rose i njen brat Jean-Laurent skromno su obrazovani ali su dobili veliku dozu ambicije. Ubrzo se preselila u Pariz i počela raditi kao pomočnica kitničarke Mademoiselle Pagelle te joj ubrzo postaje partnerica. Njen rani uspjeh povezan je s dobrim vezama sa aristokratima poput Princeze de Conti, Vojvodkinje de Chartres i Princeze de Lamballe koja joj je jednog dana i uredila sastanak sa Marie Antoinettom.

Marie Antoinetta je s dolaskom u Francusku prihvatila francuske stilove da pokaže svoju pripadnost francuskom narodu. Sa Rose Bertin upoznala se 1772. godine. Od kada je Luj XVI. postao kralj a ona kraljica, Rose je dva puta na tjedan prezentirala svoje najnovije dizajne mladoj kraljici i provela sate diskutirajući o njima. Kraljica je obožavala svoju garderobu i bila je strastvena u vezi svakog detalja te joj je Bertin, kao kitničarka ubrzo postala bliska prijateljica i pouzdanica.



Rose je bila ministrica mode a Leonard, kraljičin frizer ministar frizure. Njih su dvoje često surađivali a rezultat je uvijek bio spektakularna frizura visoka nekoliko stopa ukrašena biserjem, cvijećem, maramama i mašnicama. Dekoriranje kose bilo je često dekorirano predmetima vezanim za društvo i politku tog doba.

Rose je bila mozak iza svake raskošne haljine koju je kraljica zatražila. Haljine i frizure postale su Marie Antoinettin način izražavanja, a Rose ju je opskrbljivala svojim divnim dizajnima sve do njenog svrgnuća s trona 1792. godine. Bertin je postala vrlo važna figura na dvoru i svjedočila je, a ponekad i utjecala na promjenama u francuskom društvu. Njene haljine bile su široke i žene su u njima uvijek ostavljale impozantan, ne pasivan dojam. Njene su kreacije također utvrdile Pariz kao središte mode i redovito su slane u druge gradove poput Beča, Londona, Sankt Petersburga i Venecije pa čak i Carigrada.

Marie Antoinette je također zamolila Rose da odjene lutkice u najnoviju modu da ih može poslati sestrama. Takve su se lutkice zvale Pandore i bile su izrađene od drveta ili porculana.



Pod kraljičinom patronažom Rose Bertin postala je simbol za raskoš Versaillesa. Bliskim prijateljstvom s kraljicom dobila je uvod na društveno i političko značenje mode na dvoru. Roseini dizajni bili su vrlo skupi; haljine i ukrasi za kosu često su koštali i dvadeset puta koliko i godišnja plaća krojačice koja bi ih izradila.

Kraljica je bila vrlo nestrpljiva i njene su želje ponekad bile frivolne, no Rose ih je sve znala ispuniti. Marie Antoinette bi zaželjela haljinu boje oblačnog neba ili zalaska sunca i Rose bi ih istog trena kreirala i time ispunila sve želje i stekla doživotne simpatije velike obožavateljice mode; Marie Antoinette.

U vrijeme kada je Marie Antoinetta bila zatvorenik, Rose je nastavila primati narudžbe, ali samo minimalne poput prepravaka haljina ili narudžbi novih mašnica. Bertin je kreirala i kraljičinu haljinu za tugovanje povod giljotiranja Luja XVI. Tim joj je povodom izradila i crne mašnice i time ostvarila kraljičin san od prije mnogo godine u kojem su se sve njene mašnice pretvorile u crnu boju.



Portret Marie Antoinette s djecom u najnovijim dizajnima Rose Bertin.

Tijekom Francuske revolucije kada su mnogi od njenih aristokratskih kupaca bili giljotirani ili pobjegli u inozemstvo, Bertin je poslovanje preselila u London. Njene su modne lutkice nastavile kružiti Europom, a s nekim je klijentima uspjela stupiti u kontakt.

Na kraju se 1795. godine vratila u Pariz i Josephine de Beauharnaise je nakratko postala njen novi klijent. Kako je devetnaesto stoljeća svanulo, Bertin je posao prepustila nećacima a 1813. godine je i umrla.

No, Rose je ustvrdila da su nakon Francuske revolucije modne raskoši i stilovi oslabili i moda više nikad nije bila ta raskošna kao u doba Marie Antoinette.

Oznake: Rose Bertin, Marie Antoinette, 18. stoljeće


- 17:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.03.2013., ponedjeljak

Čokolada na Versaillesu

Kada su španjolski konkvistadori prvi put donijeli čokoladu u Francusku, ona je bila namijenjena samo za aristokrate i buržoaziju. Kraljevi i kraljice Francuske, od Luja XIII. do Marie Antoinette uživali su u vrućoj čokoladi koja je bila luksuz na Versaillesu. Čokolada je bila priznati afrodizijak a njena se konzumacija povećavala sve dok nije postala široko dostupna ljudima nakon Industrijske revolucije.



Čokolada je uvedena u Francusku 1615. godine na vjenčanju Louisa XIII. i Anne Austrijske. Kasnije, na Versaillesu, ovu je poslasticu u svim oblicima ispopularizirao Luj XIV. U sljedećem stoljeću, Luj XV. smatran je najvećim ljubiteljem napitaka od kakaovca. Povremeno bi si i sam pripremio ovaj napitak u privatnom apartmanu. Njegov se recept prenosio generacijama dalje.

Lujeve miljenice, poput Madame De Pompadour i Madame Du Barry, nisu mogle odoljeti ovim egzotičnim napitcima te su ih vrednovale kao afrodizijak. U isto vrijeme prvi strojevi kreirani za proizvodnju čokolade su nastali a prve nekoliko specijaliziranih prodavaonica otvoreno je u Parizu.

Kada se Marie Antoinetta 1770. godine udala za Luja XVI. sa sobom je iz rodne Austrije dovela osobnog proizvođača čokolade. On je osmišljavao nove recepte i pomiješao čokoladu sa cvijetovima naranče i slatkim bademima.

No, kakaovac je postao dostupan široj javnosti tek u devetnaestom stoljeću s pojavom prvih tvornica čokolade poput engleske tvornice Cadbury i francuske Meunier.

Oznake: Versailles, Marie Antoinette, 18. stoljeće


- 18:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.12.2012., srijeda

Marie Antoinettine zimske radosti - Sanjkanje u Versaillesu

Božić u osamnaestom stoljeću nije bio praznik kakvog ga poznajemo danas. Naravno, vjersko slavlje rođenja Isusa Krista bilo je isto, ali darovi se nisu razmjenjivali sve do prvog siječnja.



Ipak, ljudi su voljeli iskoristiti ljepotu zime i uživati u sezoni. Marie Antoinetta, kao mlada kraljica, iskoristila je priliku da uživa u vožnji sanjkama jer je u tome uživala i kao dijete u Beču. Njena prva dama, Madam Jeanne Louise Henriette Campan ili jednostavnije Madam Campan napisala je ponešto o tome u svojim memoarima :

Zima nakon poroda kontese d’Artois (1775.-1776.) bila je izrazito teška, a Marie Antoinetta se s radošću prisjećala sanjkanja u djetinstvu te je željela uvesti tu zabavu na Versailles.

Ova vrsta zabave već je bila poznata na dvoru, a u staji su ponađene i sanjke koje je koristio Dauphin, otac Louisa XVI. Neke su sanjke napravljene za Marie Antoinettu u modernijem stilu. I princeze su također naručile nekoliko sanjki tako da je Versailles ubrzo bio prepun ovih vozila. Sanjkama su upravljali prinčevi i plemići. Zvuci zvona i pompona koji su bili obješeni na remenje na konjima, bjelina njihovih perjanica, različiti oblici sanjki i zlato kojim su bile ukrašeni učinili su ova vozila melem za oči. Zima je bila vrlo povoljna u Versaillesu, snijeg se zadržavao gotovo šest tjedana a vožnje u parku priuštile su zadovoljstvo gledateljima.

Nitko nije mogao zamisliti da bi i kap krivnje mogla pomutiti ovako nevinu zabavu. No, zabava je bila u iskušenju da proširi svoje vožnje sve do Champs-Elyséesa, neke su sanjke čak viđene i da prelaze Boulevard, dame su bile maskirane a kraljičini neprijatelji iskoristili su priliku da kažu da se kraljica vozila sanjkama čak po Parizu.

Ovo je postalo značajan problem. Javnost je u tome vidjela sklonost prema bečkim navikama, no sve što je Marie Antoinetta napravila bilo je kritizirano tako da ovo nije bila iznimka. Vožnja sanjkama, iako posve normalna na sjevernim dvorovima nije našla na odobravanje javnosti. Marie Antoinettu su informirali o ovome, iako su sanjke zadržane i nekoliko slijedećih zima uzete za vožnju, ona u sanjkanju više nikad nije uživala.

Bilo je to vrijeme kada je kraljica postala vrlo bliska sa Princezom de Lamballe. Njih dvije su često mogle biti viđene, obje mlade, svježe kao proljeće, kako izviruju iz sanjki ispod hermelina i samurovog krzna jureći po parku Versaillesa.

Unatoč zabavi koju su saonice pružale, Madam Campan nas s tugom upućuje da je sanjkanje bilo popularno samo te sezone, nakon koje se, zbog nezadovoljstva naroda, nije ponovilo.

Oznake: Marie Antoinette, Versailles, 18. stoljeće


- 16:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2012., subota

Modne ikone kroz povijest : Marie Antoinette

U ovom Vas postu uvodim u jednu od najzapamćenijih i nejveličanstvenijh modnih ikona u povijesti.



Maria Antonia Josepha Johanna rodila se 2. studenog 1755. u palači Hofburg u Beču. Bila je petnaesto dijete i najmlađa kćer Marije Terezije i Franje I. , opisana je kao ''mala ali potpuno zdrava nadvojvotkinja''.

Maria Antonia odrasla je u opuštenom okruženju u Schonbrunu, gdje je odstupanje od protokola bilo moguće a takav su stil života razvili habsburgovci još prije njenog rođenja. Njena obitelj i braća i sestre u slobodno su vrijeme bili obučeni u jednostavnu građansku odjeću i igrali su se s ''običnom'' djecom. Ona je kasnije pokušala rekreirati ovu privatnu atmosferu u Petit Trianonu.

Imala je bezbrižno i veselo djetinstvo, posebno u usporedbi s Lujem XVI. Najbliskija je bila s Marijom Karolinom, one su bile dvije najmlađe kćerke i dijelile su iste guvernante ;prvo groficu Brandeis, zatim groficu Lerchenfeld. Karolina je jednom opisala svoju sestru Antoniu kao nekog koga je izvanredno voljela.

Carska obitelj voljela je i podržavala glazbu. Antonia je znala svirati čembalo, spinet, klavikord i harfu. Tijekom obiteljskih glazbenih večeri pjevala je francuske pjesme i talijanske arije. Bila je i izvrsna plesačica sa gracioznim kretnjama. Također je voljela lutke, a to je i prikazano na obiteljskom portretu. Kada je Antonia navršila 13 iz Pariza su počele stizati lutke s minijaturnim verzijama balskih i poslijepodnevnih haljina.



Maria Antonijino obrazovanje bilo je loše, a njen rukopis neuredan. Ona je bila nemarna i zadaće ju nisu zanimale pa su ih učitelji često sami završavali ne bi li izgubili poziciju. Pod vodstvom Glucka prilično je napredovala u glazbenom smislu, a imala je ruku za crtanje. Iako je procvjetala u talijanskom, ostali joj jezici nisu bili jača strana, jedva je znala pisati i izgovarati svoj materinji jezik, a kamoli francuski : jezik tadašnjeg obrazovanog svijeta. Pokazalo se da je ispala najslabije obrazovana od svih šesnaestero djece.



Caričino favoriziranje Marie Kristine, starije sestre, dovelo je do potpunog nepovjerenja Marije Antonije prema starijim mudrim ženama, kako na austrijskom, tako i na francuskom dvoru. Marija Antonija ostala je jedina caričina nada da zapečati mir s Francuskom i ispuni obećanje francuskom kralju. Prije odlaska, carica je podsjetila svoju kćer na dužnost prema domovini. Zatražila je od nje da ne zaboravi na svoje porijeklo, te da na dvoru uvijek promiče austrijske interese.



Nadvojvotkinja Marija Antonija, u pratnji četrnaest kočija i mnogobrojnih sluga stiže na francusku granicu 7. svibnja 1770. godine. Na granici se simbolično odrekla svoje austrijske nacionalnosti: njena odjeća austrijske mode, sluge i nakit zamijenjeni su kićenim francuskim haljinama i francuskim dvorjanima. Tom je prilikom njeno ime galicizirano u Marie Antoinette.

U Versaillesu ju je dočekao zaručnikov djed, kralj i ostali članovi francuske kraljevske porodice. Među njima je bio i Marijin Antoanetin zaručnik, Luj August, francuski prijestolonasljednik (dauphin), i njegova sestra Elizabeta, koja će Mariji Antoaneti postati jedna od rijetkih prijateljica na stranom dvoru. Luj August bio je stidljiv i šutljiv momčić, godinu dana stariji od nje.

Vjenčanje Luja Augusta i Marije Antoanete održano je 16. svibnja 1770. godine u Versaillesu. Nova prijestolonasljednica je na svečanoj večeri jela malo, zbunjena i neupoznata s francuskom kulturom i običajima. Par je zatim otpraćen u bračnu postelju koju je prethodno blagoslovio svećenik. Bilo je za očekivati da će petnaestogodišnjaci odmah konzumirati svoj brak, ali to se nije dogodilo. U stvari, brak nije konzumiran još sedam godina.

Narod je Mariu Antoanetu dočekao s oduševljenjem. Ljudi su bili oduševljeni njenom gracioznošću i ljepotom. Imala je porculansku put, zlatno-plavu kosu i plave oči. No, na dvoru je bilo drugačije, brak nije bio popularan zbog dugogodišnjih tenzija između Francuske i Austrije koje su tek nedavno stišane.

Kako bi zaboravila na muževu nezainteresiranost i majčine kritike, Maria Antoaneta počela je trošiti sve više novca na kockanje i odjeću, putovanja u Pariz, nove cipele, perike i kozmetiku. Po tradiciji je bilo za očekivati da kraljica mora imati najsjajniju garderobu kako bi zasjenila sve ostale na dvoru.



Za razliku od njenih prethodnica, Marija Antoaneta nije imala skoro nikakvog političkog utjecaja na svog muža. Mladog kralja su odgajali anti-austrijski nastrojeni dvorjani, koje je on odmah nakon krunidbe postavio na pozicije ministara. Tri nova ministra činila su sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe kraljicu, a preko nje i Austriju, da ima ikakav utjecaj na politiku Francuske.

Marija Antoaneta je u međuvremenu trošila velike svote novca na haljine i kockanje. Ovo bacanje vremena i novca, čiju vrijednost nije ni poznavala, naštetili su njenoj reputaciji. Poznato je da je jednom prilikom igrala tri dana bez prestanka, te da je s kartama u rukama dočekala 21. rođendan. Kockanjem i druženjem s Parižanima počela je privlačiti razne muškarce u svoje uže krugove. Kako bi odvratio njene misli od nemilosrdnog pražnjenja dvorskog budžeta, kralj je svojoj supruzi poklonio mali dvorac - Petit Trianon. Marija Antoaneta je uživala uređujući dvor po svom ukusu, uglavnom prema austrijskoj modi. Najviše se posvetila hortikulturi, pa je vrt uređivala na engleski način. Iako je mali zamak sagrađen za vrijeme vladavine Luja XV., najčešće se veže uz ime Marije Antoanete, koja je tu uživala u privatnosti na koju je navikla u Austriji, te tu provodila najviše vremena.

Njene najbliže prijateljice na francuskom dvoru bile du Yolande de Polastron i princeza Marie Louise od Savoja.



Maria Antoaneta rodila je četvero djece:

Marie Therese Charlotte
Louis Joseph
Louis XVII.
Marie Sophie Beatrice

Pokušavajući smiriti svoj um počela se baviti stvaranjem Hameau de la reina, modela zaselka u vrtu Petit Trianona. Osim stvaranja Hameau, Maria Antoaneta imala je i druge značajne interese. Postala je strastveni čitatelj povijesnih romana. Bila je fascinirana Rousseaovom filozofijom ''povratka prirodi'' kao i kulture Inka u Peruu i njihova štovanja Sunca, o čemu je imala knjige u knjižnjici. Također je razvila interes za učenje engleskog jezika no nikada ga nije govorila tečno. Ipak se uspjela sporazumijevati sa svojom prijateljicom vojvotkinjom od Devonshirea.

Krajem 1780-tih Marija Antoaneta se počinje u većoj mjeri zanimati za politička događanja u kraljevstvu, ostavljajući svoje slobodne aktivnosti po strani. Na opće razočaranje svog brata, izabrala je okrenuti se protiv Austrije, i to iz više razloga. Htjela je osigurati budućnost svoje djece, popraviti svoju sliku u narodu i zbližiti se s depresivnim suprugom. Rezultat ovog opredjeljenja protiv interesa domovine bilo je konačno uzimanje u obzir njenog mišljenja o važnim političkim problemima, koji su tada zatrpavali Francusku.

19. listopada 1793. je giljotirana. Dok je posmatrala giljotinu, svećenik koji je bio u njenoj pratnji joj je šapnuo: "Sad je trenutak madam, da se naoružate hrabrošću". Antoaneta se okrenula prema njemu i sa podsmijehom odgovorila: "Hrabrost? Trenutak kada će se okončati svi moji problemi nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost." Legenda kaže da su njene zadnje riječi bile upućene krvniku, kojem je stala na nogu: "Izvinite, gospodine". Njeno tijelo je bilo bačeno u zajedničku, neoznačenu grobnicu u dvorištu crkve Rue d'Anjou, a 1815. njeno je tijelo ekshumirano i prebačeno u kriptu Bazilike sv. Denisa.

Utjecaj na modu

Ironično je da je Marie Antoanetin vlastiti ukus bio skroman i jednostavan iako se čini drugačije. Imala je nepogrješiv ukus a predmeti koje je posjedovala još uvijek izazivaju fascinaciju. Nažalost u Francuskoj revoluciji većina njene garderobe je ili opljačkana, prodana u inozemstvu ili zauvijek nestala, ali dovoljno je ostalo da zaključimo u kakvom je luksuzu živjela.



Kolekcija odjeće Marie Antoanete bila je ogromna, a zauzimala je tri cijele sobe u Versaillesu. Te su sobe bile otvorene za javnost pa je svatko mogao doći i gledati njene haljine. Na njenu se garderobu gledalo s više poštovanja nego na nju samu.



Maria Antoaneta je godišnje dobivala fiksnu svotu od 120 000 livra za odjeću i nakit, no to nije bilo dovoljno jer on je trošila oko 280 000 livra godišnje. Dvorska etiketa bila je problem kao i njezina slabost za kreacijama Rose Bertin čije je romantične haljine privlačnih imena poput ''indiskretno zadovoljstvo'' ili ''uznemirenost srca'' Maria Antoaneta vrlo voljela a sa cijenom od 1000 pa čak do 6000 livra bile su skupe, pogotovo kada bi se istovremeno naručivalo i cipele, perje, lepeze i ukrasi za kosu.



Garderoba Marie Antoanete bila je ograničena na 36 haljina za zimu i 36 haljina za ljeto no kraljica je voljela modu pa je naručivala daleko više. Prema etiketi trebala je svaku haljinu nositi samo jedanput, a trebala se presvlačiti tri puta dnevno. To baš i nije izvedivo ? Nakon nošenja njene su haljine bile pomno čišćene i spremane u ormar.



Svako jutro kada bi se probudila prezentirali bi joj gazette des atours, debelu knjigu punu uzoraka tkanina i crteža njenih haljina a ona bi iglama označila koje haljine bi željela nositi taj dan. Haljine bi zatim bile donešene u zelenoj košari. Maria Antoaneta presvlačila se tri puta u toku dana : prva haljina bila je svilena ili baršunasta formalna nošena na misu, zatim slijedi jednostavnija, neformalna, poslijpodnevna haljina od muslina ili pamuka te na kraju raskošna haljina za večeru, koncert ili zabavu.



Maria Antoaneta je favorizirala lake tkanine i pastelne boje, a omiljene su joj bile nježna boja limuna, golubinje siva, blijedo zelena i lila. Madam Bertin bila je vrlo inovativna u smišljanju imena za boje, poput ‘Incendie de l’Opera’ za crvenonarančastu, ‘Cheveux de la Reine’ nježno zlatna nijansa inspirirana bojom Antoanetine kose i ‘Caca Dauphin’ bila je svijetlo smeđa. Uzorak koji je voljela :



Kosa je bila vrlo važna za cjeloukupan dojam Marie Antoanete. No ona joj nije bila jača strana, imala je slabu kosu i neravan razdjeljak. U djetinstvu je nosila jednostavne frizure, niske ali bujne s pregršt kovrča koje su slobodno padale.



Kada je 1770. napustila svoju domovinu prošla je kroz stilsku transformaciju, od austrijske jednostavnosti do francuske pomodnosti. Pri dolasku u Versaj dobila je pariškog frizera Sieur Larsenneura s kojim je sa slobodnih kovrča prešla na jednostavne frizure i glatku kosu.



1774. Maria Antoaneta postaje kraljica, a novi frizer Léonard potpuno je prilagodio frizuru njenom novom položaju. Počela je nositi vrlo visoke frizure s mnoštvo ukrasa : bisera, cvijeća, dragog kamenja i drugih prigodnih ornamenata.





U kasnim 1770.ima Mariji Antoaneti počinje otpadati kosa zbog stresa i to je bila prekretnica za novi i drugačiji stil frizure : jednostavniji, prirodniji izgled i kratku, perjastu frizuru nazvanu coiffure ŕ l'enfant.





S rođenjem kćeri Maria Antoaneta se povlači u privatnost Petit Trianona, skupe i raskošne dvorske haljine zamjenjuje jednostavnim bijelim muslinom a dragulje na kosi slamnatim šeširima.



Sa sve većim lošem stanjem u državi dolazi i jednostavnost u modu, srezuju se troškovi, ali elegancija i raskoš i dalje su prisutni.





Maria Antoaneta je vrlo njegovala svoje lice i kožu. Po noći je spavala s rukavicama obloženim voskom, ružinom vodicom i bademovim uljem, a kosu je prala s otopinom šafrana, sandalovine i rabarbare koji su naglašavali njenu svijetlu boju kose. Prije nego što je stavljala šminku lice je pažljivo čistila Eau Cosmetique de Pigeon, zatim Eau des Charme i naposlijetku Eau d’Ange - nježno bjelilo. Nakon toga je na lice stavljala bijelu boju, mirisni puder i rumenilo na obraze. Štapići pomade koju su mirisali na ruže, karanfile i vaniliju koristila je za sjaj usana, obrva i trepavica.



Veliki je naglasak stavljala na mirise - Versailles je bio vrlo smrdljivo mjesto a dvorjani su činili sve kako bi širili neugodne mirise. Marie Antoanetine sobe uvijek su mirišale na svježe cvijeće, pot pourri, ulja i mirisne vrećice. Posebno je voljela miris cvjetova naranče, limuna, ruža, lavande i ljubičica a iz njenih se soba uvijek širio opojan i sladak miris. I ona je sama voljela lijepo mirisati, a omiljeni su joj parfemi bili od ljubičica,ruža, vanilije, mošusa, lavande, irisa, jasmina, ljiljana, cimeta i korijandera. Gdje got je krenula bila je okružena raskošnim mirisima.



Neuobičajeno za to vrijeme, Maria Antoaneta inzistirala je na čestim kupkama a u Versaillesu još uvijek postoji njena kupaonica s golublje sivim kosim podom zato da bi voda mogla otjecati. Njen perfumer Fargeon osmislio je za nju bain de modestie koja je uključivala flanelsku haljinu tako da je imala privatnost čak i od svojih dama u čekanju. U kadi je sjedila na jastučiću i kupala se u vodi s uljem slatkog badema, lanom, sljezom i laticama ruža, a prala se s muslinskim jastučićima i sapunima od bilja, jantara i bergamota.



Krajem svoga života, Marie Antoanetina kozmetika je bila svedena na komad ogledala, malo pudera i mirisne vode. Dok je stavljala puder na svoje blijede uvele obraze sigurno se prisjetila s nekim čuđenjem i tugom da je još ne tako davno njena toaleta bila vrhunac dana za dvorske dame i da su se desetke dvorjanki natjecale za pažnju, diktirane strogom i kompliciranom dvorskom etiketom.

Oznake: Marie Antoinette, Modne ikone kroz povijest, 18. stoljeće


- 17:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2014  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (10)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (14)
Lipanj 2013 (11)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (20)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se