29.05.2018., utorak

Onaj dan


Onaj dan


Bilo je to sve nadasve čudno: Vilkov se um igrao njime. Svaki put, kad bi razmišljao o Onom danu, u Vilkovom umu navrlo bi sjećanje na tmuran dan u kojem se crni oblaci valjaju sivim nebom iz kojeg nemilice lije kiša, hladna, gotovo ledena. Zbilja je bila sasvim drugačija, atmosfera je bila puna života u Onom danu, Vilko je to iznenađeno morao priznati, jer fotke, koje je on Onog dana snimio, i koje je s vremena na vrijeme gledao, to su dokazivale: sunce je sijalo i nije bilo hladno, bilo je čak i toplo za to doba godine, siječanj se približavao svom kraju, siječanj u kojemu je trajalo proljeće.

Probudio se rano, nije bilo još ni šest sati, ni svanulo nije i pitao se, što li ga je to probudilo? Majčin zov u pomoć? Napeto je osluškivao, ležeći u krevetu i dalje, ali nikakav neuobičajeni se zvuk nije čuo, ma koliko Vilko napinjao uši i odluči ustati i iskoristiti rano buđenje, pobjeći na tren od dužnosti i prvo "odraditi" trčanje, pa tek zatim posvetiti se svojim obavezama koje mu je život nametnuo.
Prije nego li je izašao iz stana, Vilko je zastao ispred vrata spavaće sobe u kojoj mu je spavala stara majka i osluškivao nekoliko trenutaka. Nikakav se zvuk nije čuo: samo je teška tišina dopirala do njega. Zbog te neuobičajene tišine tiho je otvorio vrata majčine spavaće sobe i pogledao unutra, istegavši vrat koliko god je mogao, izbjegavajući ući u sobu.
Majka, vrlo stara, prešla je 90 -tu, ležala je na lijevom boku, točno u istom položaju kako ju je na njezinu molbu Vilko sinoć namjestio, i disala poluotvorenim ustima i šum je disanja dopirao do Vilka. Umiren, tiho je zatvorio vrata i izašao iz stana, radujući se što ne mora prvo pobrinuti se za majčine potrebe, što je, barem na trenutak, slobodan, pa tek zatim trčanju tihim ulicama: bila je nedjelja i prometa gotovo da i nije ni bilo.

Uz radost kretanja, ne osjećajući umor u nogama, odjednom se, na sedmom kilometru prisjetio kako mu majka možda više ne spava i zove ga, zove, a on ne čuje, jer ne može je čuti, jer trči, jer je ukrao malo vremena za sebe, samo za sebe. Nelagodno je zatresao ramenima pri okretanju, baš kao da s pleća odbacuje neki teški teret.
Majka mu je sasvim onemoćala i Vilko ju je svako jutro dizao iz kreveta, pomogao joj oko toalete, strpljivo slušao majčino stenjanje i neprestano žaljenje na bolove, dok mu je u duši vriskalo i dok je želio pobjeći što dalje od starice, od njenih beskrajnih žalopojki, od starog tijela koje je neumoljivo Vrijeme uništilo, nagrdilo.
- Ne mijauči neprekidno -često joj je govorio potiho, dok bi joj pomagao pri oblačenju. - Žalopojke ništa nikom nikad nisu pomogle.
- Lako je tebi ... - započinjala bi ona svoju omiljenu tiradu, ali bi je Vilko svaki put nesmiljeno prekidao.
- Naravno - podrugljivo bi rekao. - Meni je sve lako. A tebi je sve teško. Tako Jehova hoće.
Vilko je znao da je to niski udarac s njegove strane, ali nije si mogao pomoći: morao je i on istresti svoju frustraciju. Cjelodnevna briga oko stare, pa i prastare žene, probudila je u njemu odvratnost prema starosti, prema nemoći i u sebi se svakog dana zaklinjao, da će se on, bez obzira koliko godina mu Život bude nagomilao na leđa, uvijek moći brinuti o samom sebi i nikad neće ovisiti o nekom drugom ljudskom biću, a zbog čega? Da bi oteturao u toalet i olakšao se! Fuj!
U početku majčinog umiranja, jer to je bilo to, umiranje i ništa drugo, mada to nikad nitko glasno nije izrekao, Vilko je bio pun razumijevanja i nježnosti i strpljivosti, ali ... ah, to "ali" uvijek u svemu i svačemu ... kako je vrijeme odmicalo, majka je postajala sve nemoćnija (a i razmaženija, Vilko je u to bio sasvim siguran), a Vilko sve razdraženiji jer njegovo Vrijeme više nije bilo njegovo: pripadalo je majci. Svoje je Vrijeme morao krasti. A kad bi ga ukrao i pošao trčati, jer samo zbog trčanja bi ga i krao, osjećao bi grižnju savjesti i nije bilo onog uživanja u trčanju, kojeg je inače uvijek bilo i u kojemu je silno uživao. I koje mu je bilo potrebno.

Sunce mu je udaralo u lice dok je trčao sve brže i brže na blagoj i dugačkoj nizbrdici, sad već vraćajući se kući, majci, dužnostima, dosadnoj neumoljivoj svakodnevnici. Noge su mu bile lagane, poletne i osjećao se sretnim i znao je da sve životne nedaće, baš sve, može izdržati, ako svakodnevno uzima terapiju trčanja, koju je pripisao samom sebi. Bez trčanja bilo bi nemoguće živjeti, bio je uvjeren u to.

Osvježen, ispunjen mirom koje bi mu trčanje darivalo, odlučio se prvo istuširati, pa tek zatim ući u majčinu spavaću sobu i otpočeti s ritualom njenog ustajanja. I dalje osjećajući mir u sebi, tiho je otvorio vrata majčine spavaće sobe i ušao unutra.
I dalje je ležala u istom položaju u kojem ju je jutros zatekao: sasvim onemoćala, nije se mogla bez pomoći smjestiti u neki drugi, možda njoj povoljniji položaj.
- Jesi li budna? - upitao je tiho.
Pogledala ga je. Sasvim je malo pomjerila glavu s koje je nestajala kosa i zagledala se u Vilka pogledom kakvog Vilko nikad prije nije vidio. Shvatio je: Onaj dan je tu, to je danas, sad.
- Nećeš ustati? - upitao je stegnutog grla.
Nije odgovorila: samo je nijemo gledala u njega, a on je sumnjao da ga vidi, jer pogled joj bio zamućen, očni kapci gotovo sasvim spušteni, zatvoreni.
- Trebaš li što?
- Vode - sasvim tiho je rekla.
Donio joj je vode. Polako i nježno pomogao joj je napola sjesti u krevetu, gurajući bezbrojne jastuke iza majčinih leđa i prinio joj usnama čašu. Otpila je. Sasvim malo. "Kao kanarinac", često je kasnije Vilko govorio. I dok ju je blago polagao nazad na jastuke, znao je da je Onaj dan nastupio i beskrajna ga žalost preplavi i začudi. Jer mnogo vremena "režali" su jedno na drugo, majka i on, ne shvaćajući jedno drugo, niti se trudeći ispraviti to. Previše vremena neshvaćanja i optuživanja stvorilo je dubok jaz među njima i bio je uvjeren kako će odahnuti kad nastupi vrijeme rastanka, a kad ono ... ne vjerujući samom sebi da se to događa, Vilko je plakao sjedeći pored umiruće majke i držeći je za suhu i ispucanu ruku, sasvim krhku, baš kao da pripada mumiji, tiho i nježno joj govorio:
- Ne boj se, opusti se ... samo se opusti.
I dok je gledao majku kako umire, znao je da će jednog dana u budućnosti pisati o tom iskustvu, ali nije znao, nije mogao znati, da će se njegov um poigrati sjećanjem i sunčani dan zbog smrti njegove majke "pretvoriti" u kišovit i oblačan.


Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: umiranje


- 10:20 - Budi (3) - Iskren - #

13.02.2018., utorak

Djevojka u crvenim tenisicama


Djevojka u crvenim tenisicama

U daljini sam ugledao skupinu ljudi koja kao da se povećavala i znao sam da se nešto nesvakidašnjeg dogodilo. Često sam trčao ovom dionicom i još nikad nešto slično nisam primijetio. Uvijek je to bila obična cesta kojom bi tekao neumorni promet, pješaci lagano hodali, nekolicina ljudi čeka gradski autobus, uobičajena monotona svakodnevnica. Koja je danas razbijena.
Približio sam se grupi ljudi koja je glasno i uzbuđeno žamorila. Shvatio sam da pretresaju događaj kojemu su svjedočili, ali nisam mogao razabrati o čemu se radi.
- Što se dogodilo? - upitao sam, nikog posebno, jednostavno dozvolivši pitanju da klizne s jezika.
- Srušena je neka djevojka - odgovori mi mlada djevojka pored mene, kratko me pogledavši.
- Srušena? Kako?
- Trčala je i kad je htjela prijeći cestu, na nju je naletio automobil.
Djevojka je mahnula rukom i prateći pogledom pravac njenog ispruženog kažiprsta, ugledao sam na sivilu asfalta tenisicu crvene boje i želudac mi se bolno zgrčio. Ne, to nije moguće! Priviđa mi se.
Ali je tenisica i dalje kao mrtva ležala na sivom i ravnodušnom asfaltu, tjerajući me na prihvaćanje onog što nisam želio prihvatiti. Raspoloženje mi se sasvim srozalo, izgubio sam i želju za trčanjem, ali sam nagonski i ne razmišljajući, okrenuo leđa okupljenim ljudima i nemilom događaju i polako počeo trčati: što dalje od tog nesretnog mjesta. Ali pobjeći nisam mogao. Misli su me pratile …

… Sve je počelo otprilike prije mjesec dana, kad sam jednog ranog jutra, dok se sunce tek počelo rađati, trčao ovom istom ulicom. Trčao sam oborenog pogleda, malo pognuvši glavu, jer izlazeće mi je sunce vrijeđalo oči, kad odjednom u mom se vidokrugu pojavile crvene tenisice, dva-tri puta bljesnule u pokretu, pod sunčevom svjetlošću i već nestale. Okrenuo sam se usporivši malo i zagledao se za djevojkom koja je odmicala u brzim ritmu, dok joj je smeđa i kratko podšišana kosa plesala pod jutarnjim suncem, pretvarajući je u zlatnu boju.
Sutradan smo se ponovo sreli. Dan kasnije i opet ... postalo je uobičajeno da se srećemo pri jutarnjem trčanju, koje je očigledno bio i djevojčin obred isto toliko, koliko i moj. Počeli smo se pozdravljati. Bez riječi, samo klimnuvši jedno drugom u prolazu i podignuvši desnu ruku u visinu ramena. I s osmjehom, da. Kad mi se prvi put nasmiješila, primijetio sam bljesak radosti u djevojčinim smeđim očima, koje su toplo gledale u mene. Čas zatim, crvene su je tenisice odnijele dalje od mene i ja sam iznenađen shvatio kako zbog toga osjećam blagu tugu. Želio sam je u svojoj blizini. Otjerao sam te čudne misli pojačavši ritam trčanja, ubrzavši korak.
Poslije tog dana, shvatio sam: na trčanje ne odlazim radi treninga, već zbog toga da sretnem nju, djevojku koja trči u crvenim tenisicama. Ljutilo me to i nastojao sam ugušiti taj poriv koji se ugnijezdio u dubini mog želudca i neumorno pleo niti osjećaja koje su bujale iz dana u dan sve jače i brže, dok nisam prvi put pomislio: zar sam se zaljubio?
Glasno sam se nasmijao toj pomisli i shvatio da se glasno smijem tek kad me je nekolicina ljudi čudno pogledala. Prestao sam se smijati i prihvatio nepozvani osjećaj, znajući da mu se uzalud odupirem. I odlučio: pri idućem susretu, zaustaviti ću se prilikom susreta s djevojkom koja trči u crvenim tenisicama, okrenuti ću se u pravcu njenog trčanja i početi trčati uz nju, i govoriti joj kako je lijepa i kako se radujem svakom susretu s njom i kako je želim viđati što češće i što duže i kako ...

Sad je to sve iza mene, prošlost, nedosanjani san koji se nikada vratiti neće. Djevojka u crvenim tenisicama sad leži na operacijskom stolu, skinuta joj je i ona jedina crvena tenisica koja je ostala s njom, dok je druga zaboravljena na ravnodušnom sivom asfaltu kojeg nije briga za tuđa stradanja i boli.
Malo me sram priznati, ali istina je: pri toj pomisli oči su mi zasuzile i ja sam kroz vodenastu maglicu iznenađeno ugledao nju, "moju" djevojku u crvenim tenisicama i nije ležala na operacijskom stolu, trčala je u crvenim tenisicama, trčala je prema meni i odjednom je bila tu, uz mene, vidio sam joj pore znoja i osjetio njen dah, kad je uz osmijeh pozdravila i kad sam prvi put čuo njen glas koji mi je zazvučao poput najljepše glazbe na svijetu.
- Dobro jutro! - rekla je izbacivši dah i već nije bila pored mene, ali sam ja i dalje vidio njene tople smeđe nasmijane oči i u želudcu mi se probudio vulkan osjećaja i jedva sam se pribrao.
Sve je u redu s njom, s djevojkom u crvenim tenisicama, pjevalo je u meni. Neka druga, manje sretna, sad leži na operacijskom stolu. Žao mi je, naravno, ali …
- Dobro jutro! - viknuo sam za njom, konačno se pribravši. – Vidimo se sutra ujutro!
Podignula je ruku u zrak, dajući mi do znanja da je čula moj povik i da ćemo se vidjeti ponovo sutra. Smiješio sam se lagano trčeći i čvrsto odlučivši da ću sutra biti hrabar, pregristi ću kost straha koja me u grlu guši, primiti djevojku za ruku i reći joj ... pa nije ni važno što ću joj reći. I bez riječi će sve shvatiti zbog tog jednostavnog toplog ljudskog dodira i pogleda kojim ću je gledati. Do sutra, još samo do sutra ...




Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: tenisice


- 18:39 - Budi (7) - Iskren - #

13.01.2018., subota

Trening s vragom


Trening s vragom

Uzdrmao ga je taj neočekivani osjećaj slabosti-nemoći u nogama i Vilko ljutito zatrese glavom, otresajući kišne kapi koje su mu se slijevale niz lice. Kiša je neumorno padala već čitav jučerašnji dan, protekle noći, a evo, ni sad ne posustaje. Za razliku od Vilkovih nogu. Čudio se: koji mu je vrag? Pa tek je započeo s trčanjem, pri kraju je trećeg kilometra, a već je umoran. Noge kao da su mu olovne. A još ga čeka ...
Vilko zatrese ponovo glavom tjerajući negativne misli, ali ne uspijevajući u tome sasvim. Upravo je laganim tempom protrčavao pored jednog lokala iz kojeg su ga znatiželjno promatrali ljudi, sjedeći u toplom i suhom mjestu. Zašto se i on, Vilko, ne oprosti od trčanja i primjereno svojim godinama počinje započinjati preostale dane jutarnjom šetnjom, kavom u kafiću i sudjelujući u obaveznom razglabanju o dnevnoj svjetskoj i domaćoj politici?
Na samu tu pomisao, Vilko se gadljivo strese i pojača tempo. Sad je trčao blagom nizbrdicom, kiša ga je šibala po leđima. Štitnik kape sad mu je bio od velike pomoći i bilo mu je drago što se jutros odlučio za kapu, a ne za maramu. Usprkos nizbrdici, osjećao je da ne trči dovoljno brzo, a ni lako i to ga je ljutilo. Odgurnuo je ljutnju u stranu i prvi put tog kišovitog jutra pomislio:
"Odustati ću, ne bude li bolje nakon petog kilometra".
Na četvrtom je kilometru osjetio žeđ, bilo je prilično toplo za zimsko doba, znojio se pojačano, iako se lagano obukao. Otpio je malo iz bočice koja mu se nalazila u pojasu oko struka, gurnuta iza leđa, da mu ne smeta pri trčanju. Sad je već bilo mnogo bolje i s nadom da će ići sve bolje, lagano je, gotovo veselo, istrčao dugu nizbrdicu, usprkos laganom probadanju kvadricepsa.
Okrenuvši se, počeo je gutati uzbrdicu i protivno svakoj logici, činilo mu se da lakše trči uzbrdo, nego nizbrdo. Ljutilo ga je to, jer znao je da je takva misao besmislena, ali misao je bila tu i nije se dala otjerati. Pratila ga je još dugo, nakon što je već prevalio i deseti kilometar. Kiša ga je isto tako uporno pratila i bilo mu je već svega dosta: i kiše, i sivog asfalta i otežalih nogu, sve mu se gadilo i odjednom ponovo pomisli na odustajanje. Može jednostavno prestati trčati i otići kući i zaboraviti na mučenje u koje se pretvorilo ono što je trebalo biti, i što je obično bilo, uživanje. Nikad prije nije toliko živo i željno pomislio na odustajanje i ta ga je misao kosnula.

- A što drugo očekuješ? - zluradi se glas odjednom javi u sivilu dana.
Maleni zeleni vrag smjestio se na Vilkovom desnom ramenu, otežavajući mu ionako već teško trčanje i zlurado mu šaptao u uho. Naravno, Vilko je znao da vragova nema, pogotovo ga nema na njegovom ramenu, ali je vrag svejedno bio tu, smjestio se udobno na Vilkovom ramenu njišući se u ritmu ujednačenih koraka kojima je Vilko grabio mokrim asfaltom i cereći se podrugljivo, rastežući zelenkasto smežurano lice i pokazujući sitne i poput igle oštre zube.
- Star si! - glasno i podrugljivo mu je siktao u uho. - Gotov si! Istrčao si svoje. I sam vidiš da dalje ne ide ... zašto ne ...
Da bi nekako pobjegao zluradom glasu, ili ga barem potisnuo u stranu, Vilko je pojačao ritam, još snažnije počeo zamahivati rukama i nošen ludim prkosom koji se probudio u njegovoj nutrini, ubrzo se našao mjestu za kojeg je znao da se tu mora okrenuti i početi vraćati kući. Za divno čudo, iako je upravo istrčao dugačku i prilično strmu uzbrdicu, osjećao se mnogo svježije nego li onda, kad je tek završavao s trećim kilometrom.
Okrenuo se, pazeći na promet koji je hučao pored njega, i počeo lagano spuštanje nizbrdo. Čudio se: trčeći nizbrdo, ništa nije dobio na brzini.
- Vidiš li sad da si gotov? – upita Zelenko na Vilkovom ramenu. - Gotov, gotov ...
Podrugljivo je pjevušenje odzvanjalo u Vilkovoj nutrini, dok je, dajući sve od sebe, pa i još malo više, jurio kroz kišu, a pogled mu se maglio, cesta titrala ispred očiju, sve se stapalo u umornom i teškom sivilu. Mora da je ovo slično umiranju, pomislio je, dok je preskakao kišnu lokvu, osjećajući kako mu srce treperi, sve više i sve jače udarajući, osjećajući ga u samom grlu i Vilko se nije usuđivao pogledati na sportski sat "garmin" i tako provjeriti broj otkucaja srca, jer znao je da je broj otkucaja u minuti mnogo veći nego što je preporučeno njegovoj starosnoj dobi. Nije bilo važno, ništa više nije bilo važno, osim izdržati još samo dva kilometra i završiti ovo mučenje koje je trebalo biti uživanje.
Posljednju je, srećom kratku, uzbrdicu prevalio, osjećajući kako mu se želudac diže i grči i jurnuo je pločnikom koji se ravno pružao ispred njega ubrzavajući, ali ne onoliko koliko je želio ubrzati. Nije išlo, jednostavno više nije išlo. Kao da je zeleni vrag isisao svu snagu iz Vilkovih nogu.
Konačno je osjetio vibriranje "garmina" na ruci i znao je da je gotovo, dvadeset-kilometarski trening je sad već iza njega, izdržao je sve, ali ponos nije osjećao. Samo sreću, beskrajnu sreću što je konačno sve gotovo i što se laganim korakom - koga je briga za upornu kišu?! - može uspeti posljednjom kratkom uzbrdicom i vratiti kući. Prestati trčati, sjesti …
Smijući se samom sebi, Vilko iskosa pogleda prema desnom ramenu, nikog nije ugledao, ali nije to ni očekivao, pa šapne u kišu:
- Sad sam gotov. I prokleto sam sretan zbog toga!

Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 09:16 - Budi (2) - Iskren - #

08.12.2017., petak

Slatki život

Slatki život


Mora da sam na moment zapao u polusan, jer odjednom sam u panici se trgnuo kad je Anika odgurnula pokrivač s golog tijela i ustala onako gola i lijepa, osmjehujući se prema meni. Iza nje je crvenim okom žmirkao digitalni sat: dva sata i dvanaest minuta. U noći. Ili ujutro, ako više volite.
- Sad će malo iznenađenje - rekla je zimogrožljivo se uvijajući u crno-žuti svileni kućni ogrtač. - Odmah se vraćam.
Gledao sam za njom dok je odlazila prema vratima spavaće sobe: hodala je na prstima blago njišući stražnjicom, dok su joj bosonoga stopala nečujno klizila parketom. Kad je nestala iz mog vidokruga, dobro sam se istegnuo u krevetu, nastojeći se sasvim razbuditi, pripremajući se na Anikin povratak.
Ušla je s osmjehom, noseći poslužavnik objema rukama, a na njemu, vidio sam, boca crnog vina, dvije čaše i dvije ne baš sasvim male piramide kockica čokolade.
- Vino i čokolada? - upitao sam znatiželjno.
- Pravo uživanje - uvjeravala me Anika.
- Sigurna si? - sumnjičavo sam upitao.
Nije odgovorila. Umjesto odgovora, odložila je poslužavnik na krevet, svukla se i uvukla pod tople pokrivače, priljubivši se uz mene.
- Moram te naučiti slatkom životu – rekla je milujući mi dlanom trbuh. – Preveliki si asket.
Tako je počelo.

Od tog dana, svaki put kad bi dolazio k Aniki, a to je bilo svaki put kad bi njen muž kojeg nikad imenom nismo spominjali, bio poslovno odsutan iz grada, procedura s čokoladom i vinom se ponavljala. Što je bilo prilično često. Ne onoliko često koliko je to Anika željela, ali meni je tako odgovaralo, jer Anikin ljubavni apetit ... Malo mi je smetao taj neuredni ljubavni život, jer nikad nisam znao kad ću provesti noć s Anikom. Život u očekivanju poziva.
Uvijek se sve odigravalo potpuno isto: ja bi bio zauzet svojim životom, u kojemu Anika nimalo nije učestvovala, da bi odjednom javio se moj mobitel, a na njegovom zaslonu ugledao bi Anikino nasmijano lice.
- Večeras, u deset - rekla bi svaki put bez ikakva uvoda. - Potvrdi ti ću ti vrijeme jedan sat prije. Važi?
- Važi! - uvijek bi odgovarao, a u mislima bi vidio njeno pomalo punašno tijelo, ali ne još debelo, debela će postati tek za jednu deceniju, vidio bi njeno lice i zelenkaste mačje oči kojima bi me gledala dok bi vodili ljubav.
- Što radiš sad? - uvijek bi upitala prije završetka razgovora.
- Ništa naročitog - lagao bi svaki put. - Mislim na tebe.
- Lažljivče! - rekla bi Anika isto tako svaki put, a do mene do dolepršao njen tihi promukli izazovni smijeh koji me, priznajem, uzbuđivao.

Stanovala je u kući na brdu, udaljena od mog stana otprilike osam kilometara. Običavao sam taj put laganim ritmom istrčati, ne želeći koristiti gradski saobraćaj, a vlastiti automobil nikad nisam ni imao.
Kad sam prvi put tako u noći dotrčao u blizini kuće u kojoj je živjela Anika s mužem , zaustavio sam se na najmračnijem dijelu, ispod jednog stabla, promatrajući pustu ulicu, pogledom ispitujuću osvijetljene prozore, osjećajući zadovoljstvo što se nitko ne pojavljuje na njima i radoznalo pogledava u noć.
Ocijenivši pravi trenutak, jurnuo bi što sam brže mogao, nečujno i ne dišući, prosto preletjevši otprilike sto i pedeset metara i kroz stražnji ulaz ušuljao se u Anikinu kuću. Dočekala me je u hodniku, svježe istuširana, ogrnuta frotirskim bijelim ogrtačem i privila se uz mene, pružajući mi požudne usne.
- Čekaj! - zaustavio sam, bolje reći, pokušao je zaustaviti. - Zaudaram po znoju. Daj da se prvo istuširam.
- Ne! - zapovjedila je. - Hoću te znojnog.
I svaki put tako.

Divlje smo se parili. Da, dobro ste pročitali: napisao sam "parili". Jer za ono što smo nas dvoje izvodili i kako bi to izvodili, nikako se nije moglo nazvati vođenjem ljubavi. Možda je ona mislila o našem parenju kao o vođenju ljubavi, ali ja sam znao da je to samo parenje i ništa drugo i priznajem, žalio sam zbog toga, jer pogađate, počinjao sam se zaljubljivati Aniku. I njenu divlju prirodu. Žudio sam za njom, iako sam čitavo to vrijeme duboko u sebi osjećao da Anika nije toga vrijedna, da sam ja za nju samo komad poželjnog mesa koje joj u ukradenim trenutcima pruža uživanje, a koje joj, po njenim riječima (vjerovati ili ne???: pitanje nad pitanjima) uskraćuje njen zakoniti suprug.

I tko zna koliko bi to ludovanje trajalo i kako bi završilo, da se, od one noći, nije svaki put ponavljao isti prizor: Anika bi ustajala iz toplog kreveta i ubrzo se vraćala u njega, ali ovog puta s vinom i čokoladom.
- Slatki život - promrmljao sam jednog jutra koje se tek budilo.
- Sviđa ti se? - upitala me nagnuvši glavu i žmirkajući prema meni.
- Naravno.
- Ovo? - upitala je prstom pokazujući na poslužavnik s čokoladom i vinom između nas, pažljivo položenim na krevet, a zatim se bocnula prstom u grudi i ponovo upitala: - Ili ovo?
Nisam odgovorio. Ispio sam čašu, pažljivo podigao poslužavnik i odložio ga na pod pored kreveta, pa privukao Aniku k sebi.

Nekako tri ili četiri mjeseca poslije ove gore opisane noći, dok sam lagano trčao uzbrdo, u susret još jednoj slatkoj noći s Anikom, ulovio sam samog sebe kako mislim na ... vino i čokoladu! Postavši svjestan vlastitih misli, zaprepašteno sam zastao zaustavljajući dah. Oko mene je noć grlila šumu, cesta je bila prazna, tamu nisu rezali moćni farovi automobila, niti je brujanje motora remetilo iskonski noćni mir.
Zadrhtao sam. Ali ne zbog hladnoće, iako je bilo prilično hladno i znoj mi se na čelu već počeo sušiti. Drhtao sam zbog čudnog osjećaja koji je strujao mojim tijelom, Oblizivao sam jezikom suhe usne i mislio na čokoladu i vino i na Anikino punašno tijelo, pa opet na vino i čokoladu i nisam se mogao odlučiti čemu se više radujem: Aniki ili …
A onda sam shvatio da polako ozdravljam, bio je to tek početak odzdravljivanja, ali obećavajući početak. Navikavajući me na slatki život, Anika me počela gubiti. Dok sam se ja vraćao samom sebi.

Dovršivi i shvativši ovu misao, jurnuo sam uzbrdo, u tamu, prema Aniki, misleći s osmjehom na vino i čokoladu.


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Oznake: čokolada


- 18:21 - Budi (3) - Iskren - #

01.12.2017., petak

Miris sreće


Miris sreće


Danas sam, nakon dugo vremena popio čašu crnog vina, pravog vina, domaćeg, crnog k'o crnilo i dok je prvi gutljaj klizio kroz moje grlo pružajući mi užitak, osjetio sam drhtaj sjećanja u grudima: prizor njene guste crne kose prosuo se pred mojim imaginarnim pogledom. Crno vino i crna kosa .. kakva kombinacija! Najčudnije, netko bi rekao najsmješnije, jest to, da kad sam bio s Crnokosom, alkohola uopće nisam pio. Nimalo. Iz principa. Usprkos tome, svaki trenutak proveden uz Crnokosu, bio sam pijan. Od sreće.
Nikad neću zaboraviti ono daleko jutro, kad sam prestao promatrati sidrište brodova s prozora spavaće sobe i gonjen neodoljivim porivom okrenuo se i ugledao Crnokosu kako sjedi u krevetu, našem krevetu, na lijepom joj licu drhtav osmjeh koji me podsjećao na nesigurnost ljubavi, grudi malene, gole, osunčane tek prvim tračkom sunca koje je prodiralo kroz širom otvoren prozor. Dah mi je zastao od te ljepote i osjećao sam, kako treba pamtiti taj trenutak, loman i drhtav i prolazan ... je li uopće trajao? Ili sam ga ja u svom zaluđenom umu zamislio i ostvario i učinio ga živim, najživljim, jer ne umire ni danas, nakon mnogo godina, naprotiv, čini se sve življi, sve realniji, sve blistaviji. Trenutak života. Neuništiv i utkan u Vrijeme.
Kažu mi neki, da sam sanjalica, drugi opet kažu da sam cinik, a ja mislim da sam čudna sredina između tih pojmova: cinička sanjalica. Jer točno u tom sad dalekom trenutku, dok sam gledao ples tračka sunca na njenim malim grudima, osjećao sam, znao sam, da moram pamtiti taj trenutak, jer neponovljiv je, a one nevidljive strune života koje su titrale između nas dok smo se gledali, nitko razumjeti, osim nas dvoje, ne može. Poseban trenutak. U mom životu. Možda i u njenom. Volim tako misliti, iako baš i ne marim previše.
Znam, da je vrijeme koje je provela sa mnom, bilo njeno sretno vrijeme ... onoliko koliko je to moguće, naravno. Ne vjerujem u apsolutnu sreću (cinik u meni, sjećate se?). Volim laskati samom sebi, da sam i ja, bolje reći moje ponašanje prema Crnokosoj, doprinio njenoj sreći. Koja je trajala jedno ljeto, malo više ... ali kakva je to godina bila! Usponi i padovi, očajanja i ekstaze smjenjivale su se luđačkom brzinom, a nas dvoje, Crnokosa i ja, uživali smo čak i u međusobnoj patnji.
Mislim, sad, sa odmakom vremena, da sam pronašao savršenu ženu za sebe. Ali Univerzum se našalio sa mnom, pa mi je poklonio ono za čim sam tragao u jesen mog života, dok je Crnokosa proživljavala svoje životno proljeće. Ljubav ... toliko puta zloupotrijebljena riječ, drmala je našim osjećajima pretvarajući nas u ono što želimo biti, napuštajući realnost, kupajući se u svjetlosti nade, a za koju smo potajno oboje osjećali da je niti nema.
Udavio sam vas, znam, oprostite ... dakle, tog sam jutra napustio pogled s prozora i prišao joj, uronio lice u njenu gustu i crnu kosu, duboko udahnuvši njem miris, memorirajući ga ljubomorno poput škrtca, jer ... ah, pa koliko dugo ću još imati privilegiju nazvanu srećom, udisati taj čisti slatkasti miris Crnokose? Miris ljubavi. Miris sreće. Duboko sam ga udahnuo, spuštajući poljubac na njene vlažne usnice, zatvarajući oči, što inače nikad pri poljupcu ne činim, ali tog jutra poljubac nije bio najvažniji, najvažnije je bilo upamtiti miris njene guste i poput gavranovog krila crne i guste kose.
Miris sreće!

Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez

Oznake: sreća


- 15:08 - Budi (6) - Iskren - #

13.10.2017., petak

Zelena klupa


Zelena klupa


Osjećajući neki neimenovani nemir u grudima, starac neodlučno zastane na raskršću i pogleda u jednom, pa odmah zatim u drugom pravcu, da bi se iz sebi potpuno neshvatljivog razloga, odlučio za treći pravac. Kojim inače nikad nije kročio na svojim uobičajenim dugim šetnjama koje su znale potrajati i nekoliko sati. Mrzio je politiku, prezirao je televiziju i činilo mu se, da svi ostali oko njega udišu i žive upravo to što on odbija primiti u svoj život. Zbog toga se odlučio na osamu koju bi, uvijek kad bi to vrijeme omogućavalo, koristi za duge šetnje na kojima su mu društvo bile samo njegove misli.
Pošavši prema parku, kojim sigurno već desetak godina nije prošao, zapahne ga miris nekog cvijeta kojemu imena nije znao, ali miris tog se cvijeta ucijepio u njegovu dušu i starac se uspravi, protrne, sijeda mu i prorijeđena i poduža kosa zaigra na povjetarcu. Sive mu oči, pomalo stisnute braneći se od navale bora, živo zaiskre, dok je dubokim udisajima upijao miris neimenovanog cvijeta. Koji mu je govorio o Aniki.
I te je blage i daleke jesenje večeri isti miris lebdio u jesenjem zraku, dok je starac, koji je onda bio naočit mladić, koračao parkom dugim i sigurnim koracima, vodeći Aniku prema dugačkoj zelenoj klupi koja se nalazila na pomalo skrovitom mjestu.
Prisjećajući se tog dalekog događaja, starac neodlučno zastane i osvrne se: morao se orijentirati, prizvati pamćenje u pomoć. Gdje li se, točno, nalazi ta klupa? I nalazi li se još uvijek na svom mjestu? Na mjestu njegove mladosti.
Više nagonski, nego što ga je pamćenje služilo, starac krene lijevo, pa uz nekoliko stepenica, dok je šljunak škripao ispod njegovih nogu. Zavivši još jednom lijevo, iza povelikog grma koji je sakrivao ljubavne parove od radoznalih pogleda, odjednom se nađe na mjestu kojeg je tražio. Na pravom mjestu.
Starac osjeti lagani ubod u grudima: vrijeme kao da je učinilo skok unazad, veliki skok od nekoliko desetljeća. Anika je bila tu, sjedila je na zelenoj i dugačkoj klupi, dok joj se kestenjasta i vrlo duga kosa presijavala na jutarnjem jesenjem suncu. Glava joj je bila pognuta, dugački vrat povijen, dok je na koljenima držala knjigu i čitala. Drhtaj u starčevim grudima se nije smirivao, kad djevojka podigne pogled s knjige i osmjehne mu se dobrodošlicom: nije to bila Anika.
Starac zbunjeno klimne, uzvraćajući pozdrav, pa se polako spusti na klupu, sjedne i zagleda u zelenilo grmlja, uopće ga ne vidjevši. Um mu je plesao vraćajući ga u divne sretne dane mladosti kad se sve činilo mogućim i kad je smrt bila nešto apstraktno što pogađa neke druge i nepoznate ljude. Na toj je klupi govorio Aniki o svojoj žudnji za njom, dok ga je ona zadirkivala, ali nikad vrijeđala, zbog njegove žudnje uskraćujući mu ispuniti želju. Volio ju je i nije se ljutio zbog toga: nekako je osjećao da to i ne bi bila Anika, ona prava Anika, koju silno voli, kad bi mu udovoljila.
Dani s Anikom su se odmotavali, istovremeno tihi i nemirni sve do onog dana kad mu je rekla da odlazi: otac joj je bio oficir i morao je na drugu dužnost, u drugi grad.
Decenijama poslije te kobne večeri, starac se i dalje živo sjećao bola kojeg je osjećao te večeri grleći Aniku i udišući miris njene kose. Sad, dok su mu se oči vlažile, starac nježno pogladi klupu po glatkom mjestu na kojemu je nekad sjedila njegova Anika, a iz grudi mu se otme duboki uzdah, prijeteći se pretvoriti u plačni krik. Pribrao se, zatomio bol, čudeći se jačini bola koji je brzo izronio na površinu sjećanja, pa maramicom obrisao suzno ok.
Djevojka, koja ga je podsjećala na Aniku, a koja je sjedila u starčevoj blizini sad ustane, priđe starcu, nagne se prema njemu i blago mu spusti mek poljubac na obraz.
- Eh! - zbunjeno uzvikne starac.
- To je zbog onog pokreta rukom, milovanje klupe - reče djevojka gledajući ga pravo u vlažne oči. - Mora da ste je mnogo voljeli.
Nije stigao odgovoriti: dok se pribrao, djevojka je već zamakla iza grma i nestala mu s vidnog polja. Starac pogladi dlanom poljubljeni obraz, udahne, ustane s klupe i polako krene prema izlazu iz parka, ostavljajući prošlost tamo gdje joj je i mjesto; zauvijek pohranjenu u sjećanju.

Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: zelena klupa


- 19:13 - Budi (3) - Iskren - #

11.08.2017., petak

Gorka pobjeda


Gorka pobjeda


Na osmom je kilometru osjetio prvu neugodnost: taban i inače Vilkovog problematičnog lijevog stopala kao da se zažario, a ona mala, ali silno bolna točka koja je označavala sam centar bola, počela je pulsirati lagano, upozoravajuće i Vilko je znao, da će sa svakim kilometrom kojeg pretrči u laganom ritmu, bol rasti i postajati sve jačom. Nije bilo prvi put da osjeća tu bol, na neki se čudan način čak i sprijateljio s njom, znao je da može otrpjeti i znatno jaču bol, ali ...

Taj "ali" visio mu je nad glavom poput Damoklovog mača i malo pomalo, Vilko je počeo zazirati od njega. Potajna sumnja, koju je nastojao odagnati od sebe, uvukla se u njega: može li on to? Znao je da želi, silno želi, samo to želi, ali može li? Može li, s tako problematičnim stopalom istrčati maraton? Istrčati velikih četrdeset i dva kilometra i tako okruniti vlastito trčanje koje je godinama znalo biti više nego teško, jer bolesti su nagrizale Vilkovo tijelo, ali želju u njemu nisu mogle ubiti. Nekoliko je puta "napuštao" trčanje, ali uvijek se vraćao na stazu, osjećajući jednostavno da to nije on, nije Vilko, ako ne trči. Pa bi nakon pauze od mjesec-dva, ponovo navlačio tenisice na noge i sretan, pun nade u dobro i bezbolno trčanje ponovo, po tko zna koji put istrčavao na ulicu.

- Ne možeš ti bez trčanja - dobacivali bi mu poznanici uz odmahivanje glavom.
- Nemoj biti lud! - upozoravala ga je rodbina - Možeš postati invalid. Čuvaj se!
Ali je Vilku na vrh glave popelo se to njihovo "čuvaj se". Nije želio, nije mogao živjeti "čuvajući se", morao je živjeti punom snagom. A živjeti punom snagom, za Vilka je to značilo trčati. Pa je trčao potiskujući snagom uma bol koji je ponekad znao biti zbilja opak.

Na desetom kilometru, dok se sivi asfalt odmatao ujednačeno ispod Vilkovih tenisica, bol kao da je sasvim nestala. Vilko se nije obradovao, sumnjao je, da se bol, kao i mnogo puta prije ovog trčanja, samo podmuklo pritajila i da će napasti još većom snagom u trenutku kad bude gotovo sasvim zaboravio na nju.
Sunce je sad već žarilo, ljeto i toplinski udari bili su u punom zamahu i Vilko se smiješio samom sebi: evo ga, trči uz more, a ne kupa se, osim što se kupa u vlastitom znoju. Ovog je jutra krenuo istrčati osamnaest kilometarsku dužinu već u šest ujutro, ali je paklena vrućina zavladala već u sedam sati i Vilko se počeo pitati, hoće li izdržati do samog kraja? Ili će zastati, hodati, nastojeći se oporaviti? A vražje stopalo se ponovo javilo, prsti su mu se stezali i neki su čudni trnci miljeli njime i oslikavajući na Vilkovom licu bolan grč kojeg nije bio svjestan. Shvatio je to, uhvativši pogled postarijeg para ( pa to su moji vršnjaci ... ha ha ha ) kojeg su mu začuđeno uputili, dok s ručnicima i torbama prolazili pored njega hodajući polako, starački oprezno, prema plaži, moru, osvježenju.
Progutao je bol, kao i mnogo puta do tog trenutka i učinio nešto neobično: ubrzao je! Znao je da mora što prije dotrčati do kuće, jer stopalo se bunilo, bunilo ... a Vilko je u sebi plakao, osjećajući silnu žalost shvaćajući, iako ne još sasvim i prihvaćajući ( jer to bi bio poraz, zar ne? ), da njegov san o maratonu polako umire, sve više umire kako se bol pojačava. Koga on to zavarava? Nikad neće istrčati maraton, stopalo mu neće dozvoliti i zašto već jednom ne prestane mučiti samog sebe i prizna poraz i preda se i posluša liječnika specijalistu koji mu je rekao prije više od godinu dana:
- Samo četiri do pet kilometara. I polako, oprezno. Ne više. Ovdje operacija ništa ne bi pomogla. Naprotiv, stanje bi se stopala samo pogoršalo.

To mu se sjećanje odvijalo u umu dok je bolno stopalo divljalo, a Vilko ljutito i bijesno trčao uzbrdicom odjednom shvativši kako je to posljednja uzbrdica: još samo kilometar i kući je. Pobijedio je, istrčao je dužinu, istrčao je svaki vražji milimetar od osamnaest kilometara, dok mu se sasvim promočena majica zalijepila za grudi, a niz lice slijevao znoj u potocima. Pobijedio je paklenu vrućinu i isto takav bol.
Pobijedio je i ovog puta, ali nije bilo radosti u ovoj pobjedi, samo ponosa i mnogo gorčine. Može li se zadovoljiti time? Mora li se zadovoljiti time?




Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: sprint


- 13:56 - Budi (2) - Iskren - #

27.07.2017., četvrtak

Prva pomoć


Prva pomoć


Na desetom kilometru zapištao je njegov sportski sat, kratko i jednostavno zvan "garmin" i Vilko automatski baci brz pogled na njega: vrijeme je bilo, uzevši u obzir Vilkovu dob, više nego dobro i Vilko osjeti radost zbog toga. Ali i iznenađenje. Nije to očekivao, naprotiv, mislio je, kako će ovo biti njegovo najlošije, najsporije trčanje polumaratona.
Priroda kroz koju je trčao bila je više nego lijepa i Vilko je uživao u pogledu, ali nešto je smetalo, nešto nije bilo kako treba i Vilko je osjećao blagu razdražljivost zbog toga. Koju je uzalud čitavog jutra pokušavao odgurnuti, odbaciti, zaboraviti. Neugodnost ga je žuljala i pritiskala mu um, pa se koncentracija gubila, misli lutale i uvijek se iznova vraćale na ono zbog čega je i bio pod stresom: preseljenje.

Prije samo nekoliko dana konačno je izašao iz stana u kojemu je proveo ogromni dio svog života, i uselio se u novi, manji, ali koji je Vilkove potrebe sasvim zadovoljio. Kako su se dani lijeno odmatali, Vilko je konačno bez pritiska trenirao i osjećao kako stres, koji ga je pratio puna tri mjeseca, koliko je trajala saga oko kupoprodaje stana, polako napušta, gubi se u magli uspomena. Vratio mu se apetit, a i spavao je mnogo bolje, pa je ranim jutrom orno ustajao i polazio radosno i osjećajući se lako, bezbrižno, na svakodnevni trening. Čitava ona napetost i sakupljanje beskrajnih i potrebnih (možda i suvišnih) dokumenata bez kojih se kupoprodaja stana nije mogla obaviti, oduzimalo mu je snagu i činilo ga razdražljivim. Ponekad se osjećao iscrpljenim, baš kao da je istrčao maraton.
Konačno je bilo sve gotovo, sve je te nedaće ostavio iza sebe, u prošlosti, gdje i spadaju i mislima se usredotočio na idući polumaraton. A onda, grom iz vedra neba.
- Nismo se tako dogovorili - rekao je kupac Vilkovog, sad već bivšeg stana, nazvavši ga mobitelom samo pet dana prije polumaratona za kojeg se pripremao.
- Na što mislite? - upitao je Vilko, već razdražen, osjećajući nepriliku u zraku.
- Dogovorili smo se da sasvim ispraznite stan.
- Pa to sam i učinio.
- Niste, ostao je sudoper i ...
... i bla bla se sasvim nepotrebno nastavilo, dok se u Vilkovoj nutrini podizao uragan nezadovoljstva i odnosio mir u nepovrat. Mislio je, nadao se, da mu budući dani donose smirenost, mir, bez nepotrebnih stresova. I sad ovo. Zašto baš sad, kad mu je potreban mir i dobra koncentracija? Prokleti stan, prokleti kupac, prokleto sve ...

Raspoloženje mu se malo popravilo, dok se počeo uspinjati dugom, ali baš dugom uzbrdicom.
- Na dvanaestom te kilometru očekuje dugačka uzbrdica - opomenuo ga je iskusniji trkač-prijatelj. - Nemoj da te iznenadi.
Nije ga iznenadila i osjećao je sreću prestižući poprilično mlađe trkače i trkačice koji su njega pretjecali na ravnim dijelovima staze. Oko pedeset metara ispred sebe ugledao je mladu trkačicu koja je trčala s laganim ruksakom na leđima i iz kojeg je povremeno vadila mobitel i nekom se javljala. Polako ju je sustizao i prolazeći pored nje, na djevojčinom licu pročita umor, beznađe. Osmjehnuo joj se.
- Još malo - reče joj. - Poslije je lakše.
- Pri kraju sam snaga - priznala je, što je Vilko već i sam primijetio.
- Niste - odgovorio joj je uz ohrabrujući osmjeh. - Daleko ste od toga.
- Pomišljam na odustajanje.
- Nikad ne smijete odustati! Baš nikad. - Vilko joj se ohrabrujuće smiješio, trčeći pored mlade djevojke i prilagodivši se njenom ritmu koraka. - Ako nikako drugačije, onda barem prohodati do cilja, bez obzira na vrijeme, ali nikad ne odustati. Nikad!
Djevojka mu se osmjehnula zahvalno, ali ništa nije rekla.
- Prvi polumaraton? - upitao ju je.
- Prvi.
- I najteži!
- Bogme da! - rekla je zadihano.
- Zajedno ćemo - rekao je on. - Malo trčati, malo hodati. Izgurati ćemo još ovih nekoliko kilometra.
Trčali su, lagano i ujednačeno, ubacujući hodajuće jednominutne dionice i polako napredovali kilometar za kilometrom. A onda je djevojka klonula.
- Ne mogu - rekla je klonuvši na zemljanu stazu. - Strašan grč u stopalu mi ne da. Vi samo nastavite.
- Proći će - utješi je Vilko kleknuvši na jedno koljeno i počevši masirati djevojčino stopalo, s kojeg je izula tenisicu.
- Malo je bolje - reče ona, pokuša ustati, ali odmah sjedne. - Ne mogu, boli, grči se jako.
Tog trenutka pridruži im se žena na bicikli, iznenadna i dobrodošla pomoć, zakoči i dobaci Vilku:
- Nastavite slobodno. Ja ću joj pomoći.
- Još je samo malo do cilja - reče Vilko djevojci. - Izdržite!
- Idite vi, samo idite - odgovori ona.
Vilko odjuri. Sad je trčao brže nego dok je trčao s djevojkom, nadoknađujući "izgubljeno" vrijeme, koje nije bilo izgubljeno, osjećao je to u sebi. Možda je pružio djevojci "prvu pomoć", ali mu je i ona uzvratila na svoj način, odagnavši mu misli koje su ga progonile, zagorčavajući mu užitak trčanja. Uzajamna pomoć, baš onako kako treba biti. Zatim se odjednom sjeti da je djevojka i događaji oko nje izbrisala svu neugodnost zbog "incidenta" oko stana i sve je više ubrzavao, uživajući u kretanju, u snazi koju je još osjećao u mišićima, dok nije sretno projurio kroz cilj.
S medaljom oko vrata i čašom vode u ruci, čekao je nestrpljivo, očekujući djevojku i u sebi mantrao: "Izdrži još ovo malo. Izdrži" misleći na djevojku i ugledavši je kako se približava s sretnim osmjehom na licu, jer sad je znala da je uspjela: istrčala je svoj prvi polumaraton u zadanom vremenu.
- Bravo! Čestitam! - reče joj Vilko, uživajući u djevojčinom presretnom osmjehu, kojim je izbrisala sve nedaće koje su je pratile kroz velikih i dugačkih dvadeset i jedan kilometar.
- Zahvaljujući vama - odgovorila je smijući se.
- Neeee - reče Vilko otežući i uzvraćajući osmjeh, dok su zauzimali pozu za zajedničku fotku. – Vi ste trčali!


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trka


- 16:16 - Budi (3) - Iskren - #

01.07.2017., subota

Viseći most


Viseći most


Prve kapi kiše pale su mu na lice točno u trenutku kad je Vilko projurio ispod "Visećeg mosta" i nastavio se lagano spuštati mokrom i klizavom šumskom stazom prema podnožju brda. "Viseći most" ustvari i nije bio nikakav most, naravno, već se tako zvao samo u Vilkovoj mašti.
Vilko je često trčao ovom šumskom stazom: bila je uska i s mnogo uspona, isprana kišama i tvrda pod nogama, dok se zmijoliko probijala do podnožja brda, da bi zatim vodila na sam vrh brda, sad vijugajući strmo i visoko i zahtijevajući veliku koncentraciju trkača, jer bio je dovoljan samo jedan neoprezan korak, pa da se ono što treba biti uživanje, pretvori u bol. Staza je zahtijevala pažnju i Vilko je to poštovao i uvijek je na istom mjestu, koje je postalo "kod Visećeg mosta", usporavao i pažljivo, koliko mu je to trk dozvoljavao, planirao slijedeći korak.
I dalje u njemu, Vilku, ležalo sjećanje na onaj dan, kad je prvi put ugledao "Viseći most".
Bilo je zimsko doba i protekle se noći iznenada diglo veliko i bučno nevrijeme. Kiša je pljuštala nošena snažnim zapusima vjetra, gromovi su pucali, munje sijevale, a čak je i snijeg zalepršao, ostavivši svoj bijeli djevičanski trag u šumi još i sutradan ujutro, kad je Vilko grabio šumom brzim koracima i radosno udišući čist i hladan zrak koji ga je čitavog ispunjavao, pjevajući u njemu o radosti života.
I onda je ugledao čudan prizor: visoki se bor prelomio gotovo napola u svojoj impozantnoj visini i polegao nad šumskom stazom i u Vilku istog časa probudio sjećanje na viseći most ispod kojeg je često prolazio ploveći Bosporom, a koji je spajao dva kontinenta: Evropu i Aziju.
"Šumski viseći most", pomislio je Vilko i osmjehnuo se na radosna i daleka sjećanja svoje burne, neki bi rekli i lude, mladosti. Zastao je nakratko i smiješio se prema "visećem mostu", baš kao da je oboreno vitko stablo živo biće koje mu se raduje. Pogledom je pažljivo prešao preko granja, naročito preko onog slomljenog dijela, zbog kojeg je drvo i palo, iako još nije umrlo. Osjećajući laganu nelagodu, Vilko je potrčao i prošao ispod novostvorenog šumskog "Visećeg mosta", napola očekujući da začuje prasak i šum granja pri padanju stabla. Ali ništa se nije dogodilo i on je odjurio dalje, laganim i ujednačenim korakom.

Više od dvije godine je već prošlo, od onog dana kad je "njegovoj" šumi osvanuo "Viseći most" i Vilko je za to vrijeme bezbroj puta protrčao ispod njega, sad već gotovo ga i ne zapažajući. Most, koji i nije bio most, srodio se okolinom i više se nije činio neuobičajenim.
Vilko se tog jutra užurbano spremao na uobičajeno trčanje, nezadovoljan sobom, jer uspavao se, a planirao do sad već biti gotov s trčanjem, da bi mogao se posvetiti nekim drugim stvarima. Nervozno je izašao iz stana i počeo zaključavati vrata, kad je začuo glasan pijuk mobitela kojeg je kao i gotovo uvijek odlazeći trčati, ostavio na pisaćem stolu. Trenutak je oklijevao, a onda otvorio širom vrata i ponovo ušao u stan kojeg je napustio samo dvije sekunde ranije, zgrabio mobitel i neuljudno zalajao:
- Da?
- Oh! - zajaukala je Ona. - Zovem u krivo vrijeme?
- Upravo krećem trčati - odgovorio je sad već mnogo blažim glasom.
- Idi - brzo je rekla i on ju je volio zbog toga. - Javi mi se pri povratku.
Veza se prekinula i Vilko je izašao iz stana u toplo jutro i polako, ujednačenim korakom krenuo prema brdu kojeg je već mnogo puta posjetio i kojeg je svakog dana sve više volio. Topli je vjetar prilično snažno puhao Vilku u prsa, pa je oborio glavu i malo se pognuo prema naprijed, ne mijenjajući korak. Učinilo mu se, kao da je postalo tamnije, pa je usporio i podigao pogled: iz daljine su se valjali veliki i tamno-sivi oblaci, donoseći kišu.
"Proljetna oluja", pomislio je Vilko i pojurio brže. Zbog svoje glupe uspavanosti, sad će najvjerojatnije pokisnuti. A mogao je već ...
Kiša se uz glasan prasak groma i sijevanje munje sručila na toplu i žednu zemlju i nastavila padati svake sekunde sve jače i jače. Vilko je za samo nekoliko sekundi bio potpuno mokar. Jurio je klizavom stazom znajući da mu to nije pametno, ali oluja koja je divljala iznad njegove pognute glave, kao da je dobar dio elektriciteta usadila u njega, pa je Vilko osjećao golemo uzbuđenje i silno uživao u njemu.
Stigavši do "Visećeg mosta", shvati da se ceri, smije prema kiši i oluji koja je šumjela kroz drveće, istresajući vodeni tepih na šumu. U tri je skoka protrčao ispod "Visećeg mosta", nagonski izbjegavajući lokve kišnice, iako je znao da je to uzaludan posao: tenisice su već bile sasvim promočene. Osmjeh, bolje reći cerek, koji mu nije silazio s lica, odjednom se zamrzne: iza Vilka je nešto ružno prasnulo i uz glasan štropot nadglasalo oluju koja je bila biše nego glasna, a hladan vjetar preleti mu preko golih nogu. Potpuno mokar, drhtureći od napetosti, Vilko se zaustavio, okrenuo i zapanjeno gledao u "Viseći most" koji više nije bio most, još manje viseći. Pod snagom olujnog vjetra, čitavo se drvo još jednom prelomilo i poleglo na stazu, dok su žive grane i dalje podrhtavale na umirućem stablu.
Osjećajući kako ga ispunjava adrenalin, Vilko se prisjeti telefonskog poziva i ... da se nije vratio i tako "izgubio" nekoliko sekundi ... brzo je otjerao te misli i podigavši glavu prema gotovo crnom nebu ispod kojeg se šumeći savijalo drveće bolno stenjući pod naletima vjetra, radosno nastavi trčati dok ga je kiša bičevala po leđima, neprestano ponavljajući samom sebi, vjetru, kiši, šumi, Životu:
- Šuma me voli. Još mnogo kilometra! Šuma me voli. Još mnogo kilometara ...


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: drvo trulo


- 18:12 - Budi (5) - Iskren - #

04.04.2017., utorak

Kiša u mojoj duši


Kiša u mojoj duši


Na sedmom se kilometru okrenuo preskočivši radosno veliku lokvu kišnice u kojoj se ogledalo tmurno nebo i sad su ga krupne kišne kapi udarale po leđima i listovima nogu. Iako je bio kraj listopada, dani su i dalje bili topli, kao da se ne žele rastati s ljetom i bio je obučen u plave i kratke hlače koje su mu se zalijepile za bedrene mišiće. Osjećajući sreću zbog snage u nogama i laganog daha, Vilko je trčao brzo, smijuljeći se, uživajući u trčanju, u kiši, u snazi koju je osjećao. Čitavog ga je preplavio val sreće i cerio se od uha do uha, ne mogavši zadržati osmjeh i znajući da ga nitko ne može vidjeti, jer nitko pametan ni ne izlazi iz kuće u ovakvo rano kišovito jesenje nedjeljno jutro.
Stigavši do blage nizbrdice, Vilko se uspravio u čitavoj svojoj visini, dopuštajući snažnim naletima kiše, da mu miluju lice i upravo u trenutku kad je obilazio još jednu lokvu kišnice na pločniku, bol ga u desnom listu čitavog prože. Učinilo mu se, da je neko nevidljivo i oštro svrdlo snažno zabolo se u njegov tvrdi list i sadistički ga okretao u bolnom i zgrčenom mišiću.
Usprkos kiši, oblio ga je znoj, Vilko je to sasvim lijepo osjetio. Lice mu se zažarilo i više ga ni krupne kišne kapi koje su neumorno bubnjale po njemu, nisu mogle rashladiti. A kad se sjetio da do kuće ima još otprilike šest kilometara, umalo nije jauknuo, a misao mu pobjegne potraživši utjehu u lijepoj uspomeni iz nedavne prošlosti.
Prije samo petnaest dana istrčao je svoje najbolje vrijeme učestvujući u trčanju polumaratona i osjećao se neuništivo, moćno, ni ne pomišljajući na mogućnost ozljede koja je u kišovitoj nedjelji vrebala na njega. I ujela ga za desni list poput oštrozubog ljutitog psa. Da stvar bude još gora, za tri je tjedna namjeravao trčati na još jednom polumaratonu, silno se tome radujući. A sad ...
Prekinuo je te misli: ne smije misliti tako, mora se boriti, mora nastojati osposobiti se za trku. Ali se list desne noge grčio sve jače i jače, stvarajući mu sve jaču i jaču bol. U jednom se trenutku uplašio, kako neće imati snage dovući se do kuće i kad je kroz sivu zavjese kiše konačno ugledao poznati obris zgrade u kojoj je stanovao, preplavi ga osjećaj zahvalnosti. Bogovima hvala, mukama je kraj!

Prevario se! Mukama nije došao kraj, samo su postale nešto drugačije. Ali ne zato i manje bolne.
- Oblozi i masaža će pomoći - savjetovali su ga prijatelji trkači, preporučujući ovo i ono, ali dani su prolazili, bol je uporno pritiskala list, kiša je svaki dan neumorno padala i Vilko se tjedan dana prije nego li je trebao trčati polumaraton, u mislima počeo opraštati od trke. Koga on zavarava?
Neće trčati, sad je znao, ne može trčati. Proći će još mnogo vremena, možda čak i tri mjeseca, prije nego li list ozdravi, riješi se bola i počne ponovo normalno funkcionirati. Prihvativši neugodnu neminovnost, Vilko je osjetio olakšanje: neizvjesnost ga je razdirala. Sad bar zna na čemu je.

Na dan trke, dogodilo se čudo: kiša je prestala pljuštati s olovnog neba, ali Vilku to više ništa nije značilo. Zatvorio se u svoju sobu, omotavši se samoćom, a misli mu bludjele prema trci, osjećajući kišu tuge u svojoj duši, dok je u mislima trčao trku.


Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kišica


- 18:55 - Budi (7) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2018  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12