Trećinu svijeta daleko

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Rujan 2009 (23)
Lipanj 2009 (13)
Svibanj 2009 (21)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (20)
Siječanj 2009 (10)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (24)
Srpanj 2008 (23)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (12)
Travanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dojmovi i fotografije iz Japana

Linkovi
Glavni fotoalbum:
Photobucket
Photobucket2
(jerbo se prvi napunio)

Japan:
Službena stranica grada Sakaija
Interaktivna karta Sakaia
(Japanska, s titlovima)
Prefekturno sveučilište u Osaki
Matsumae međunarodna zaklada (hvala im)
Hyperdia planer putovanja
(vozni i letni redovi, vrlo korisno iako isprva nespretno)
Japan-guide.com - sve što ste htjeli pitati o Japanu a niste znali gdje biste.

Preporučena literatura:
Blog Kućanice u Japanu
(za one koji ne čitaju ovaj blog samo iz rodbinske dužnosti)

Meni zanimljivo:
Ilustrirani vodič kroz japansku mitologiju
Službeni sumo portal
Sumoforum
Ghibli muzej
Takarazuka Revue
(službena stranica, na Japanskom)

Bratske stranice:
Darko Macan piše blog
MCNov crtani notes

29.05.2009., petak

Tokyo bonus: pogled na Shinjuku

Krasni video ovog dijela Tokya:

static : pulse autora Samuela Cockedeya. Za punu verziju (HD) kliknite na prvi link.


- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.05.2009., četvrtak

Natsu basho, dan drugi. Dio drugi: dan suma

Većinu dana inače sam provela s Yuko, japanskom sumo fanicom s kojom sam se sprijateljila preko Foruma, i njenim prijateljem Amerikancem. Oni su na ručak otišli u restoran, a ja i opet na chanko... Kuharice koje poslužuju chanko za ručak.
Photobucket

Vraćajući se s ručka naiđoh na Johna i Philippea, te iskoristismo priliku za slikavanje. John ne odobrava moj izbor omiljenog hrvača na majici.
Photobucket

Photobucket

John pozira s još jednim od prijatelja-hrvača, Mađarom Masutoom. Uvlači stomak jer se zgrozio koliko debelo izgleda na mojim fotografijama. ;)
Photobucket

Dečki uspoređuju mobitele. :D
Photobucket

Novoregrutirani hrvači spremaju se na povratak kući nakon predstavljanja (u prošlom nastavku).
Photobucket

Kisenosato dolazi na posao u pratnji svog tsukebita ("paža"), Čeha Takanoyame.
Photobucket

Rus Roho, još jedan od Rusa koji su kasnije te godine izbačeni iz suma zbog pušenja marihuane. Uzdah.
Photobucket

Gruzijac Tochinoshin.
Photobucket

Ceremonija ulaska u ring hrvača juryo divizije.
Photobucket

U ring prvo ulaze hrvači s jedne strane svijeta (istoka ili zapada, ovisno o danu u tjednu), a onda oni s druge, tako da protivnici toga dana ne budu istovremeno na ringu. Druga polovica hrvača počinje svoj ulazak u ring.
Photobucket

Pobjednički hrvač daje idućem hrvaču na svojoj strani "vodu snage" (chikara-mizu).
Photobucket

Pripreme za borbu.
Photobucket

Došlo je vrijeme da se povučem na svoje sjedalo. Usput sam usprkos glasnom protivljenju čuvarica sa stepenica pokraj hanamichi ("cvjetne staze" kojom hrvači idu do i od ringa) slikala svog miljenika Kaihoa na putu do ringa, i novog Tokitsukaze-oyakatu kako sjedi kao čuvar prolaza.
Photobucket
Stari Tokitsukaze-oyakata smijenjen je nakon skandala oko smrti jednog od novih regruta, pa se hrvač Tokitsuumi morao naglo umiroviti da bi preuzeo vlast. 2008. nije bila dobra godina za sumo, skandal za skandalom.

S vrha stepenica sam još pričekala dohyo-iri ceremoniju yokozuna. Gledala sam ravno prema yokozuni Hakuhu dok je išao prema ringu, i činilo mi se da osjećam njegovu auru preko pola dvorane. Vjerojatno bih skviknula i sakrila se iza nečega da yokozuna prođe blizu mene. ;)
Photobucket

Više se ne sjećam jesam li ispucala memorijsku karticu ili baterije, ili sam pak uvidjela da nema smisla slikavati s visina (ovaj put sam sjedila još dalje od ringa); u svakom slučaju prepustila sam se uživanju u sumu i atmosferi galerije. Red iznad mene sjedio je dida s unučicom od 4-5 godina, i poučavao je koji je koji hrvač. Curica je marljivo zazivala imena hrvača i proglašavala pobjednike na djedov poticaj i veliko veselje okolne publike.

Na kraju dana otišla sam s Yuko na kavu i razgovor, i skupa smo otišle na vlak do kolodvora gdje smo krenule svaka na svoju stranu - ona na sjever a ja prema Sakaiju. U stan sam se vratila nešto prije ponoći, no zbog nakupljenog adrenalina nisam zaspala do 1 i pol navečer, pa sam u ponedjeljak na poslu bila malo grogi. Sve u svemu, prvi doživljaj suma u živo bio je sjajan, i probudio mi apetit da odem opet i opet. :)

Za kraj, link na izvještaj koji sam napisala za Sumo Forum.
- 17:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.05.2009., srijeda

Natsu basho, dan drugi. Dio prvi: povratak u Kokugikan

Kako sam relativno rano otišla spavati (ipak sam bila budna od 5 ujutro), rano sam i se probudila i imala dosta vremena prije otvaranja Kokugikana da se prošećem uz obale Sumide.
Photobucket

Ukras na Ryogoku-bashi (bashi = hashi = most) koji povezuje Ryogoku s ostatkom Tokya.
Photobucket

Jednom u Ryogoku, povezanost kvarta sa sumom vidljiva je na svakom koraku, počevši od ograde na Ryogoku-bashi u obliku gunbai, lepeze vojnog zapovjednika kakve danas koriste suci u ringu, i s prikazima Kokugikana.
Photobucket

Photobucket

Mapa Ryogoku kvarta na nosaču u obliku sumo hrvača. :)
Photobucket

Kokugikan je ujutro prije nego što mečevi počnu čaroban. Osim mene i još par ranoranioca koji su čekali dnevnu kartu ujutro (prodaja počinje od 8, ali za dobro mjesto u redu treba doći satima prije) pa sad odrjemavaju propušteno, u dvorani su samo najmlađi yobidashiji (najavljivači) koji pripremaju dvoranu i ring. Iskoristila sam priliku i prošetala po cijeloj dvorani, otkrivši usput skladište za sponzorske zastave koje se nose oko ringa u kasnim makuuchi borbama.
Photobucket

Yobidashiji već ujutro pripremaju zastave koje će se nositi tek kasno popodne.
Photobucket

Kao već iskusni veteran, odvažno sam se uputila u prednje redove za početak borbi. Zanimljivo je bilo po prvi put vidjeti hrvače za koje navijam a koje znam samo po imenu i ponekoj fotografiji - niže divizije ne prikazuju se na televiziji.
Photobucket

Prazna dvorana.
Photobucket

Poučena jučerašnjim iskustvom baktanja s ruksakom u prvim redovima, mudro sam parkirala svoj ruksak na sjedalu na gornjem katu dvorane.
Photobucket

Photobucket

Hodnici Kokugikana prema zapadnoj strani dvorane.
Photobucket

Zaposlenik chaye ("čajane" koja prodaje aranžmane za bolja sjedala s uključenim jelom, pićem i suvenirima) mijenja jastučnice na sjedalima.
Photobucket

Yobidashiji metu ring za vrijeme smjene sudaca oko ringa.
Photobucket

Nisam ja jedina koja jutrom snima po Kokugikanu...
Photobucket

Najava borbe.
Photobucket

Yobidashi prije borbe provjerava šalabahter s imenima nastupajućih hrvača koje će najaviti.
Photobucket

Niže rangirani hrvači čekaj svoj red za borbu.
Photobucket

Predstavljanje novih regruta (shindeshi) koji su se tokom prvog tjedna turnira kvalificirali da postanu punopravni hrvači.
Photobucket

Još puno slika suma na Photobucketu.
- 17:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.05.2009., utorak

Natsu basho, dan prvi. Dio drugi: poslije podne

Opet smo provirili van dvorane da vidimo kojeg makuuchi hrvača u dolasku.
Photobucket

Johnov poznanik, mladi Rus Wakanoho kojemu je proricana svijetla budućnost, dok ga koji mjesec kasnije nisu uhvatili da puši marihuanu (kažnjivo zatvorom u Japanu) i izbacili iz suma. Uzdah.
Photobucket

Toyonoshima, mali i bombastični.
Photobucket

Nakon ovog John i ja smo otišli svaki na svoju stranu, prema svojim sjedalima na gornjem katu, pratiti borbe do kraja dana. Moje sjedalo imalo je prilično centralni položaj. :)
Photobucket

Točno ispod oznake za istočnu stranu dvorane (do koje portret yokozune Asashoryua za njegovu pobjedu u lanjskom (2007) turniru u Nagoyi.
Photobucket

John i Philippe su pak sjedili u zadnjem redu četvrt dvorane dalje, kupivši jeftine "dnevne" karte koje se puštaju u prodaju rano ujutro samo za taj dan. Do 9 kad sam stigla u Tokyo već su rasprodane...
Photobucket

Daljina od ringa je bila na rubu mogućnosti mog starog fotića s bijednim 3x zumom. ;)
Photobucket

No ipak sam snimila filmić dohyo-iri ceremonije makuuchi divizije.


Tad su se negdje razvile i zastave s natpisom "Manin onrei", zahvalom na popunjenosti dvorane. Redovita pojava vikendom, iako ih ponekad izvjese dok ime vidljivih praznina među sjedalima. No ovaj put to nije bio slučaj...
Photobucket

Mono-ii vijećanje u Kaihovom meču, snimljen jer navijah da odluče Kaihu u korist.
Photobucket

Na kraju dosudiše ponovnu borbu...
Photobucket

Kad se već nije isplatilo snimati ring, u pauzama borbi bavila sam se "umjetničkom" fotografijom.
Photobucket

Borba bugarskog ozekija Kotooshua (licem prema kameri) s Kisenosatom.
Photobucket

Zastave kruže prije borbe Miyabiyama s mongolskim yokozunom Hakuhom.
Photobucket
Za to vrijeme Miyabiyamina navijačka skupina nedaleko od mene skandirala je u ritmu. Svi su imali jednake fluorescentno zelene jakete s ispisanim Miyabiyaminim imenom, na kojima sam im pozavidjela.

Inače, vrištanje imena hrvača za kojeg navijaš prije početka borbe je običaj, a varira od muških kraćih povika do ženskog vrištanja. Prije Wakanohoove borbe zaorio se glasni povik iz smjera Johnovog sjedala (jadni Philippe, bubnjiće mu je probio), a i ja sam redovito zazivala svoje miljenike na uveseljenje okolnih Japanaca. Grupica cura pokraj mene odobravala je moj izbor hrvača i znala mi se pridružiti cerekajući se poslije svakog povika.

Ceremonija vrtnje luka poslije posljednje borbe.
Photobucket

Pospremanje ringa i pražnjenje dvorane na kraju dana.
Photobucket

Izlazeći iz dvorane naletjeh na jednog od umirovljenih hrvača/oyakata zaduženih za čuvanje izlaza. Kako nije bio jedan od legendarnih ili pak meni omiljenih hrvača, uspjela sam skuckati hrabrost i na šepavom japanskom pitati za fotografiju. Mislim da se bivši Aogiyama iznenadio da ga je strankinja prepoznala...
Photobucket

...a onda se ponudio da se slikamo skupa. Fotograf je još jedan od sumo fanova koje sam upoznala taj dan, koji se nije baš snašao s mojim fotićem. Uzdah. :)
Photobucket
Inače, nosim majicu s imenom ozekija Kaia koju sam kupila za vrijeme prvog posjeta Tokyu i Ryogoku.

Na izlazu iz svlačionice fanovi su dočekivali svoje junake. Kako sam se dosta zadržala u dvorani, u doba kad sam sišla tu je bio samo Mongol Kakuryu koji se borio u posljednjoj borbi dana protiv svog sunarodnjaka yokozune Asashoryua (i izgubio). Dijelio je autografe sa zavidnom strpljivošću.
Photobucket

Ispred dvorane bio je i red za taksije na kraju kojeg uočih svog omiljenog oyakatu i suca, Matsuganea, kako čeka prijevoz nakon napornog dana suđenja uz ring i rukuje se s fanovima u redu. Primijetite smještaj kravate.
Photobucket

Ja sam pak do hotela otišla pješke. Još sam izašla u nabavku večere, i usput snimila noćni brod na Sumidi.
Photobucket
- 17:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.05.2009., ponedjeljak

Natsu basho, dan prvi. Dio prvi: jutro

Htjela sam otići u Japan iz nekoliko razloga, ali jedan od njih je svakako bio da vidim sumo uživo. Sudbina je htjela da dođem nedugo nakon završetka turnira u Osaki, tako da mi nije bilo druge do hodočastiti u Tokyo. Do početka svibanjskog turnira imala sam preko mjesec dana vremena aklimatizirati se u Japanu, a i prethodni posjet Tokyu pomogao mi je da isplaniram izravnu rutu od Sakaija do Kokugikana (samo 4 presjedanja: podzemnom od Nakamozu do Shin-Osake, shinkansenom do Tokya, Yamanote linijom do Akihabare, Chuo-Sobu linijom do Ryogoku). Jedini problemčić bio je s naručivanjem karata, koje sam preko Interneta greškicom naručila dvaput. Srećom, uspjela sam se sporazumjeti s dostavljačem da sam htjela samo po jednu. Poučena time ubuduće sam karte kupovala preko automata, što je mnogo manje stresno... Kupila sam ih nekoliko tjedana ranije da se ne bi rasprodale, da bih tokom prethodnog posjeta Tokyu ustanovila da su još dostupne u prodaji na blagajni. :P Ništa zato, barem su mi stigle u lijepoj kuverti. :)
Photobucket

Ukratko, oboružana kartom za 7. i 8. dan turnira i rezervacijom za hotel preko Sumida-gawe (gawa = kawa = rijeka) od Ryogoku uputih se iz Sakaija na sumo ranom subotnjom zorom (buđenje u 5, da se do 5.45 dovučem do podzemne i uhvatim vlak u 7). A na kolodvoru u Shin-osaki mi se preko puta perona s reklame za kuru protiv ćelavosti smiješio bivši yokozuna Wakanohana. Dobar znak za moj susret sa sumom. :)
Photobucket
Inače, ex-Wakanohanu sam na nekoj reklami zamijetila i svoj prvi dan u Sakaiju, dok me je prof. Tadanaga vozio do robne kuće da kupim madrac i ostale sitnice.

Usprkos najboljoj volji nisam nešto odrijemala u vlaku, a dok sam došla do Akihabare već sam bila sva na iglama od uzbuđenja. Zbilja je sreća što sam već bila u Ryogoku i ispucala početni entuzijazam što sam uopće tamo, no svejedno sam se počela ceriti čim se stanicu nakon Akihabare u vlak ukrcao jedan sumo hrvač. Osmijeh mi se nije skidao s lica dok sam ga pratila iz vlaka kroz Ryogoku postaju, gdje su mi pozornost odvratili pobjednički portreti dvojice hrvača. Mienoumi je kasnije postao yokozuna (najviši rang u sumu) pa Musashigawa-oyakata (šef štale), a kasnije te godine (2008) i direktor Sumo udruženja, rijicho.
Photobucket
Pobjednički portreti pobjednika turnira u (nat)prirodnoj veličini vješaju se pod krovom Kokugikana, i vise dok ne dođe vrijeme da ih zamjene novi za kojih 8 godina. Nakon toga se skladište, prodaju ili poklanjaju. Izrađuju se tako da se crno-bijela fotografija ručno boji...

Prethodno sam se dogovorila s jednim od sumo-fanova sa stalnim boravištem u Tokyu da će mi biti vodič prvi dan. John je Irac toliko zaljubljen u sumo da se zbog toga i naselio u Ryogoku, na par minuta od Kokugikana, i amaterski se bavi sumom. Amaterski tu ne znači neozbiljno - irski je reprezentativac u amaterskom sumu, koji je "obični" međunarodni borilački sport za razliku od tradicionalnog i ceremonijalnog profesionalnog suma čiji sam ja fan. I srećom da sam imala vodiča, jerbo mi je mozak stao jednom kad sam došla do ulaza u Kokugikan i vidjela tko kida karte - Azumazeki-oyakata!
Photobucket
Azumazeki-oyakata (bivši Takamiyama, pravim imenom Jesse Kuhaulua) jedna je od živućih legenda suma. Prvi (službeni) stranac koji je ne samo ušao dotad zatvoreni svijet suma nego se probio na dva koraka od samog vrha, do ranga sekiwake, bio je istinski pionir koji je utabao staze svim strancima koji su ga slijedili. Da nije njega, tko zna kako bi sumo izgledao danas, i koliko bi uopće bilo zanimanje za njega van Japana. Kao da to nije dovoljno, kao oyakata u svoju štalu je primio krakatog mladog Havajca koji će kasnije postati Akebono, prvi stranac koji je postigao najviši rang yokozune (i koji to sada sramoti mlateći se i gubeći u Pride i Pro-wrestlingu, uh). Blokiranog mozga samo sam se cerila kao idiot dok mi je Azumazeki kidao kartu, i rekla "Hello" na njegov pozdrav. Gah.

Jednom u dvorani i pod Johnovom paskom spomenuti blokirani mozak mi, srećom, nije previše trebao. Smjestili smo se uz ring i samo sam zijala okolo i isprobavala fotografiranje u sumračnim uvjetima.
Photobucket

Photobucket
John mi je rekao da se mogu prestati smiješiti, ali jednostavno nisam mogla, toliko sam sretna bila da mi smiješak cijeli dan nije silazio s lica! Evo, i godinu dana poslije se jednako blesavo smiješim dok pišem blog. :D

John je isto slikavao, i idući tjedan sam pala u depresiju kad sam uspoređivala njegove i svoje slike. Stvar je bila čisto u autoru, pošto je imao baš isti Sonyjev idiot-fotić kao i ja. U međuvremenu mu je spomenuti fotić preminuo od starosti, a evo ga ovjekovječenog s Johnom i nižerangiranim hrvačem Shunbom koji gleda filmić svoje borbe (avaj, izgubio je).
Photobucket

Kružeći s Johnom po dvorani upoznala samo kojih pola tuceta sumo fanova s doslovno svih strana svijeta, većinu kojih sam (kao i Johna) dosad znala preko sumo mailing liste i foruma. Lijepo je bilo povezati imena i nadimke s licima, a iznenadila sam koliko je njih poznavalo Manekineko. ;) Završismo sjedeći u dnu dvorane s Philippeom, Francuzom koji je radio na svojoj disertaciji o sumu, i tračajući o svemu i svačemu. Malo smo provirili i izvan dvorane sačekivati dolazeće i odlazeće hrvače. Na odlasku sam uhvatila velikog i ne pretjerano dobrog Rusa Ororu...
Photobucket

...a na dolasku jednog od mojih miljenika, Kaiha (u zelenom).
Photobucket

Za ručak smo otišli na zdjelu chanka, već spominjanog sumo-gulaša, a John je onda skoknuo u grad po još nešto konkretnije dok sam ja ostala napajati se sumom i slikavati jednu mutnu fotografiju za drugom. Na ovoj, mono-ii rasprava nakon dubioznog ishoda meča.
Photobucket

Bez vodiča nisam se usudila doći preblizu ringu. ;)
Photobucket

A jednom kad se vratio, smjestio nas je u prvi red da pogledamo ceremoniju ulaska u ring (dohyo-iri) hrvača juryo divizije i borbe najviše rangiranih hrvača makushita divizije (divizija ispod juryo). Odličan položaj, pa nije bilo teško snimiti dobre fotografije blokiranom mozgu usprkos.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Bili smo toliko blizu dohyu da sam ga mogla dotaknuti...
Photobucket
...što je, inače, tabu. Žene ne smiju kročiti na sveti ring, a naravno ni dotaknuti ga. Kad smo sjeli John me je poluozbiljno pitao hoću li se moći suzdržati da ga ne taknem, da zna treba li se praviti da me ne poznaje. ;)

Pripreme za dolazak nove smjene sudaca u pauzi između ceremonije ulaska i borbi.
Photobucket

Photobucket
Sjedili smo praktički odmah iza sjedišta glavnog suca, koji ima mikrofon da može objaviti i objasniti odluku mono-ii vijećanja.

Dvorana se polako popunjava, no u prednjim sjedalima su i dalje većinom padobranci poput nas.
Photobucket

Gledanje borbi iz prvog reda je FAN-TAS-TI-ČNO! Pogotovo kad je riječ o sasvim pristojnim hrvačima kakvi su oni u vrhu makushita divizije... Dobrim dijelom riječ je o budućim ili bivšim hrvačima najviše makuuchi divizije. Rus Aran, recimo, godinu dana kasnije stalan je stanovnik makuuchi.
Photobucket

Baš kao i Yamamotoyama (gromada lijevo).
Photobucket
Da mi upotpuni dan, Yamamotoyama je izletio iz ringa poprilično blizu našim mjestima, tako da sam na tren kontemplirala strateško povlačenje da me ne poklopi svih 240 kila. Nema boljeg nego kad ti sumo hrvač prijeti pasti u krilo!

Već je bilo vrijeme da počne juryo divizija, pa je bio red da oslobodimo mjesta onima koji su ih i platili...

Još slika može se naći na Photobucketu.
- 16:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.05.2009., subota

Tokyo, prvi put. Dio petnaesti: carska palača.

Carska palača nije daleko od Yasukuni hrama, a između je Kitanomaru park, nekoć sastavni dio palače (Kitanomaru = sjeverni krug palače). U parku se nalazi Tokijski muzej znanosti.
Photobucket

Namijenjen prvenstveno djeci, muzej je prilično zabavan i odraslima, iako su preveliki za većinu interaktivnih igrica. Tu su kamere koje na velikom ekranu pokazuju tvoju snimku s desetak sekundi zakašnjenja, tako da se možeš gledati s leđa ili dok skačeš. Možeš pokušati bacati i hvatati loptu u sobi kosih zidova koji ti daju krivu ideju o smjeru gravitacije. Posebno mi je zgodan bio prozirni vitraj od komada polariziranog stakla kojeg vidiš u bojama tek kroz polarizator. No najzabavniji je golemi balon (zapravo valjak) sapunice kojeg možeš podići oko sebe!
U muzeju su i klasični izlošci, poput niza kolotura kojima možeš podići sebe ili čak automobil, ili sklopa zupčanika preko cijelog zida kojemu se na jednom kraju može skoro beskrajno okretati ručica bez da se okrene glavni zupčanik na drugom kraju. Možeš iskusiti razliku težine automobilske haube nekoć (čelik) i sad (aluminij ili plastični kompozit), graditi makete protupotresno osiguranih zgrada i slagati nebodere da iskušaš kako varira pritisak vjetra na njih ovisno o rasporedu zgrada.

Pupovi bambusa u Kitanomaru.
Photobucket

Ulaz u vrtove carske palače je besplatan, ali svejedno treba uzeti ulaznicu koja služi kao evidencija koliko je ljudi ušlo - ulaznica se na izlasku vraća, pa jednostavno prebroje fali li im koja da provjere je li tko zaostao.

Bedem negdašnjeg dvorca izgrađenog za vrijeme drugog Tokugawe. Bio je to najviši dvorac u Japanu. Kako je i red, izgorio je do temelja nepunih dvadeset godina nakon dovršetka i nikad nije obnovljen.
Photobucket

Muzički paviljon jedne od skorijih carica.
Photobucket

Carski vrtovi.
Photobucket

Photobucket

Vidikovac Fujimi (vjerojatno rekonstrukcija). Kako mu ime kaže, s njega se u vedar dan mogao vidjeti Fuji-san, prije nego što se Tokyo razrastao između.
Photobucket

Kontrast grada i vrta.
Photobucket

Čajni paviljon u botaničkom vrtu.
Photobucket

Izlazna vrata s "mačjim vratašcima" kad treba pojedinca pustiti da prođe.
Photobucket

Od palače sam se pješke uputila do obližnjeg Tokijskog kolodvora. Čudna zgrada - kao da je višekatnica izrasla iz normalne kuće.
Photobucket

Jedna od ljepših modernih zgrada u kvartu, Međunarodni forum.
Photobucket

Neboderi ispred kolodvora.
Photobucket

Bilo kuda, Hello Kitty svuda. :)
Photobucket

Za oproštaj, par snimaka iz shinkansena na povratku u Osaku. Već pokazani vam Fuji-san.
Photobucket

Photobucket

Rižina polja.
Photobucket

Photobucket

Sve slike iz Tokya možete naći na Photobucketu.
- 16:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.05.2009., petak

Tokyo, prvi put. Dio četrnaesti: Ochanomizu i Yasukuni.

Utorak je osvanuo bistar i sunčan, prvi lijepi dan tokom četverodnevnog vikenda. Ovaj put sam išla na sjever grada, na obale rijeke Kande. Usput snimljeno blago zahrđalo gradilište.
Photobucket

U blizini Ochanomizu postaje (inače meni najdraže nazvana postaja u cijelom Japanu - ime znači Voda za čaj :) nad Kandom se križa nekoliko mostova.
Photobucket

U pozadini je Hijiri-bashi (bashi = hashi = most), jedan od zgodnijih i starijih mostova.
Photobucket

Photobucket

A sama postaja ima valjda najljepši položaj u cijelom gradu.
Photobucket

Nije ni čudo da privlači slikare...
Photobucket

Malo južnije od postaje pravoslavna je crkva Svetog Nikole, vrlo ruska.
Photobucket

Photobucket

Iduća postaja bio mi je zloglasni Yasukuni hram. Yasukuni šintoistički hramovi inače su posvećeni palima za domovinu, a u ovome su "pobožanstvljeni" svi poginuli u Drugom svjetskom ratu, uključujući osuđene ratne zločince. Tako svake godine i sama mogućnost da se premijer dođe pokloniti poginulima u Yasukuni izaziva buru diplomatskih protesta azijskih zemalja koje su iskusile japansku (straho)vladu. Ne pomaže ni što je Yasukuni utvrda japanskog nacionalizma, s muzejom posvećenim japanskim vojnim uspjesima. Tu se okupljaju i "crni kombiji" koji kruže japanskim gradovima trubeći poticajnu muziku iz 40-ih i razne proglase. Ne bih znala točno reći što proglasuju, ali definitivno ne bude ugodne osjećaje. Nije ni čudo da ga je za vrijeme praznika čuvala policija...
Photobucket

Crni kombi s pratećim terencima parkiran ispred (groznog željeznog) torii na ulazu u hram. Primijetite vojnu verziju japanske zastave sa zracima, koja je i danas zastava japanske mornarice. Usput, na natpisima se spominje Dainippon, Veliki Japan, služeni naziv države do poraza u ratu.
Photobucket

I zvjerčice koje čuvaju ulaz u hram su odbojne.
Photobucket

Inače ovaj je Yasukuni izvorno podignut u spomen svim palima tokom Meiji restauracije koja je vratila cara na vlast, tako da većina dizajna potječe iz kraja 19. i početka 20. stoljeća. Otad je i ovaj spomenik Omuri Masujiru.
Photobucket
Omura je vodio carsku vojsku protiv šogunata i gušio zaostale pobune tokom prvih godina vladavine cara. Vodio je modernizaciju japanske vojske, dok ga nije ubio par nezadovoljnih samuraja. I Yasukuni hram je podignut dijelom Omurinim zalaganjem, te je time zaslužio ovaj spomenik. To je također prvi brončani spomenik zapadnjačkog stila u Japanu, a kipar je posebno putovao u Francusku i Italiju da izuči zanat.

A evo i samog hrama.
Photobucket

Photobucket
Zavjesa na glavnoj zgradi ukrašena je carskim grbom krizanteme. Inače, u hramskoj se suvenirnici mogu kupiti portreti carske obitelji i bedževi s carskim grbom. Tko voli... :)

Uz ratni muzej (za koji mi se nije dalo platiti ulaznicu) spomenik je Radhi binod Palu, Indijskom članu međunarodnog suda koji je u Tokyu sudio Japancima optuženima za ratni zločin.
Photobucket
On je podnio podebelo izdvojeno mišljenje, smatrajući da je suđenje puka osveta saveznika, i da su baš svi optužnici potpuno nevini.

Spomenik kamikazi.
Photobucket

"Ovo stablo posadio je 12. siječnja 1970. u spomen palim japanskim vojnicima general-poručnik Steinhoff, inspektor njemačkog zrakoplovstva."
Photobucket

Najljepši dio Yasukuni je vrt s ribnjakom, uz kojega su sumo ring i strjeljalište (za streličare). Lijepo mjesto za predahnuti!
Photobucket

Photobucket

Uz ribnjak postavljen je aparat s hranom za ribe. No kako su koi već bili siti stalnog hranjenja, na kraju sam završila hraneći golubove.
Photobucket

Photobucket
- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.05.2009., srijeda

Tokyo, prvi put. Dio trinaesti: Noćni Tokyo.

Nakon par sati predaha u hotelu, izašla sam vidjeti noćni Tokyo. Prva postaja - Ginza. Sada više nije najživlji od centara Tokya, ali je sigurno najcentralniji...
Photobucket

Zaštitni znak Ginze, goleme svjetleće reklame.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

U Ginzi je i središnje kabuki kazalište, obnovljeno u tradicionalnom stilu.
Photobucket

Ulična proročica s klijentom.
Photobucket

Druga postaja bio je Tokyo tower (da, izvorni naziv), sagrađen po uzoru na Eiffelov toranj i namjerno par metara viši. Najbolje ga je fotografirati po noći, kad je osvijetljen od vrha do dna.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Tokyo tower je poznati vidikovac ali nije baš jeftin, a kako sam se već divila noćnom Tokyu s visine, ovaj put sam ostala u podnožju.
Photobucket

Vrativši se u Asakusu prošetala sam do Senso-ji hrama. Kaminari-mon (Gromovita vrata) u punom svojem sjaju.
Photobucket

Svi dućani odavno su zatvoreni, pa najednom prilazna ulica izgleda dvostruko šira nego po danu.
Photobucket

Nadsvođena ulica s dućanima u blizini hrama.
Photobucket

Festivalski lampioni u uličicama koje vode od/do Senso-ji hrama.
Photobucket

Photobucket
- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.05.2009., utorak

Tokyo, prvi put. Dio dvanaesti: Popodnevna šetnja gradom.

Popodne sam provela skakućući vlakom od jednog dijela Tokya do drugog i šećući se da dobijem dojam grada.
Photobucket

U kvartu Meguro svratila sam u (besplatni) muzej parazita koji je zabavan koliko zvuči. :) Bio bi i poučan da svi natpisi nisu isključivo na japanskom.
Photobucket

Iz Meguro sam se odvezla do Shibuye i šetuckala kroz nju.
Photobucket

Photobucket

Dobro ime za pub - usquebaugh je keltska/gelska/irska riječ za viski.
Photobucket

U pobočnim ulicama Shibuye ima interesantnih zgrada, skoro europskog stila.
Photobucket

Photobucket

Ovu česmu kanda sam u Italiji slikala...
Photobucket

...dok je ovaj dvorac više germanski.
Photobucket

Grafiti su u Japanu takva rijetkost da sam ih morala snimiti.
Photobucket

Photobucket

Promet na nekoliko razina kod kolodvora u Shibuyi.
Photobucket

Photobucket

Rekordno visoke pokretne stepenice u ArtSpace centru u Ikebukuro kvartu Tokya.
Photobucket

Reljef sova u pothodniku jedne od brojnih postaja koje sam prošla tog popodneva.
Photobucket
- 16:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.05.2009., ponedjeljak

Tokyo, prvi put. Dio jedanaesti: Karasumori festival.

Sa Shinbashi postaje kanila sam krenuti u daljnji obilazak, kad li mi pozornost privukoše ljudi u "festivalskoj" opremi.
Photobucket

Presvlačili su se u samoj postaji, ostavljajući svoju "civilnu" odjeću u ormarićima za prtljagu.
Photobucket
Trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na taj način razmišljanja, ali jednom kad počneš računati na postojanje razmjerno jeftinih ormarića (15 kuna za 24 sata) na svakoj postaji, puno je lakše organizirati dan.

Zainteresirana, odlučila sam ih pratiti...
Photobucket

...i zatekla onaj izloženi mikoshi kako čeka početak parade. Imala sam vremena, pa i ja odlučih pričekati.
Photobucket

Festivalaca je bilo svih boja, vrsta i veličina. :)
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Festival počinje sa šintoističkom ceremonijom ispred pokretnog svetišta.
Photobucket

Zatim se nosači počinju spremati za akciju.
Photobucket

Photobucket
Plišana zvjerčica usred gomile maskota je Karasumori festivala, koji se zove po hramu ili susjedstvu (karasu = vrana; mori = šuma).

Kao kod svakog poštenog japanskog festivala, i ovdje se skupila masa ljudi što otežava fotografiranje. Zato japanski fotografi dolaze pripremljeni.
Photobucket

Nakon prinosa slijedilo je bubnjanje. Glavni bubnjar je bio prilično dobar, a bogme i energičan.
Photobucket

Znaš da je postao ozbiljan kad se svuče do pasa. :D
Photobucket

Napokon i mikoshi kreću u ophod ulicama.
Photobucket

Jednom kad se poslože, trebaju se još i sinkronizirati, pa odslušati govore, pa se ponovno sinkronizirati, da bi napokon nakon dvadesetak minuta krenuli.
Photobucket

"Narednik" postrojava nosače.
Photobucket

Publika nalazi najzgodnija mjesta za promatranje.
Photobucket

Zakej na smokvi! ;)
Photobucket
Inače, u Japanu nema smokava. Tč.

Svatko želi slikati mikoshi kad kreće. :)
Photobucket

Krenuo!


Photobucket

Muzičari prate povorku u vlastitim "kolicima" koja služe da im pridržavaju instrumente i zaklone ih od eventualne kiše. Na slici se zbog gužve vidi samo nadstrešnica...
Photobucket

Da publici ne bude dosadno, nosači mikoshi povremeno namjerno zateturaju u jednu ili drugu stranu ceste, pritom gnječeći neopreznu publiku na sveopće veselje.



Mikoshi je brzo zatvorio krug oko kvarta vrativši se pred Shinbashi postaju.
Photobucket

Photobucket

Još fotografija festivalaca i inog na Photobucketu.
- 16:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2009., nedjelja

Tokyo, prvi put. Dio deseti: Odaiba

U ponedjeljak ujutro uputila sam se u noviji dio Tokya, izgrađen na nasutom dijelu Tokijskog zaljeva. Odaiba je doslovno sagrađena na smeću, ali jedan je od ljepših dijelova Tokya. Možda samo zbog blizine mora... I vožnja do Odaibe je slikovita. Do tamo vodi "bezpilotna" linija vlaka Yurikamome koja vozi koji kat iznad redovitih prometnica i s koje puca lijepi pogled na grad. Šteta samo što je vrijeme bilo (opet) oblačno.

Na Shinbashi postaji blizu Yurikamome terminala uočih i slikah izloženi mikoshi, pokretni hram, i ne sluteći da ćemo se opet sresti.
Photobucket

Par razglednica iz vožnje Yurikamome linijom...
Photobucket

Photobucket

Photobucket
(primijetite ceste na kat)

Prvi pogled na Odaibu.
Photobucket

Odaibu s glavninom Tokya spaja Rainbow bridge (opet, to mu je službeno ime), jedan od simbola grada. Jest da ovo nije najreprezentativniji kut...
Photobucket

Pogled s mosta.
Photobucket

Yurikamome postaje na Odaibi su otprilike na razini drugog kata, ali mreža prostranih nadhodnika povezuje ih s terasama i ulazima javnih zgrada. Ukupni dojam je pomalo znanstveno-fantastični, i vrlo kul.
Photobucket

Dječje igralište na terasi stambene zgrade.
Photobucket

Odazvala sam se zovu mora i spustila prema obali... Rijetko je u japanskim velegradovima naći ovako dostupnu obalu, uz koju se može šetati i na plažicama zagaziti u more.
Photobucket

Photobucket

Razglednica Duginog mosta.
Photobucket

Ah, Japanci.
Photobucket

Ako malo zažmiriš, možeš zamisliti da si u New Yorku.
Photobucket

Zbilja šteta što je vrijeme bilo tako oblačno... Nastavih šetnju duž obale, okolo Odaibe.
Photobucket

Photobucket

Bliže otvorenom moru radni je dio Tokijskog zaljeva, koji se gubi u izmaglici.
Photobucket

Skulptura Nedjeljno popodne snimljena u ponedjeljak ujutro. ;)
Photobucket
Autor Shigeo Fukuda.

Jedna impresivna zgrada na obali privlačila mi je pažnju tokom šetnje, pogotovo kad sam vidjela da ima blizanca na drugoj obali - izgledali su skoro kao dva kraja nevidljivog mosta.
Photobucket
Onda me je plan Odaibe prosvijetlio - to su dva ventilacijska tornja tunela kojim autoput prolazi podno zaljeva.

Dokaz da se ne zovu svi japanski brodovi na -maru. ;)
Photobucket

Na kraju Odaibe poveći je park, s jako zgodnim dječjim igralištem...
Photobucket

...i jednako zgodnim pomorskim muzejom. Avaj, nije mi bilo u planu posjetiti ga.
Photobucket

Kanila sam posjetiti Miraikan, Muzej budućnosti (novih tehnologija i inovacija), ali onda sam vidjela red. Očito nije bilo pametno ići u popularni muzej za vrijeme praznika...
Photobucket

Za lakše snalaženje optimistima koji odluče čekati, kraj reda označava volonter s crvenim znakom.
Photobucket
Iako sam još nekoliko puta bila u Tokyu, nikako nisam stigla do Miraikana. Neka, idući put kad budem u Japanu... :)

Kako sam sad imala viška vremena, odlučila sam se pješke vratiti do početne točke obilaska Odaibe, i usput naletjela na livadu (s makovima!)...
Photobucket

...i kip "plamena" koji je izazivao manje i veće klince da se pokušaju popeti na vrh betonske podloge.
Photobucket

Blizu postaje ima još jedan popularni muzej, Toyotin Megaweb (da nije reda, možda bih i provirila).
Photobucket

Divovski sat viđen iz vlaka na povratku, postaju prije Yurikamome terminala.
Photobucket
- 16:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.05.2009., petak

Tokyo, prvi put. Dio deveti: noćni Shinjuku.

Par postaja od Shibuye je Shinjuku, poslovno i upravno središte Tokya. Možda s najvećom koncentracijom nebodera u Tokyu, sasvim dobro izgleda po noći. Najupečatljivija je zgrada gradske uprave.
Photobucket

Na vrhu jednog od tornjeva besplatni je vidikovac s kojega puca pogled na Tokyo. Stigla sam razmjerno rano uvečer pa red za lift još nije bio prevelik, ali kad sam se spustila red se već vio ispred zgrade... Poučak – uranite.
Photobucket

Autoportret u staklu vidikovca, s noćnim Tokyom u pozadini.
Photobucket

Panorame noćnog Tokya. Nisu loše, s obzirom da su snimljene s mojim dobrim starim fotićem...
Photobucket

Photobucket

Šetnja noćnim (i prilično pustim) upravnim dijelom Shinjuku. Ovaj dio grada se puni svaki dan ujutro i prazni uvečer... gužve na Shinjuku kolodvoru su impresivne.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Noćni Tokyo je razmjerno mračan... ulice su dobro osvijetljene ali nema nepotrebnog osvjetljivanja fasada zgrada.
Photobucket

Nisam očekivala da ću naletjeti na svetog Franju ovdje... Stoji ispred Shinjuku Sumitomo zgrade.
Photobucket

Natrag u Asakusi, snimih ovaj fosilni dućančić koji kanda je preživio iz prijeratnih (ili barem vrlo friških poslijeratnih) vremena.
Photobucket
Prema natpisu riječ je o knjižari na temu starog Eda i Tokya, te suma. :)

Još slika Tokya na Photobucketu.
- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.05.2009., četvrtak

Tokyo, prvi put. Dio osmi: Shibuya i Meiji-jingu

Popodne sam se uputila na suprotni dio grada, do Shibuye koja je jedan od centara Tokya. Tokyo je golem grad, zapravo čini se više kao deset gradova koji su se slučajno našli jedan do drugoga, svaki drukčiji po stilu i atmosferi. Glavna središta grada razbacana su duž kružne Yamanote linije vlaka, pa tako i Shibuya. Kolodvor u Shibuyi (prevelik je da bih ga nazvala postajom) jedan je od prometnijih u gradu, pogotovo u praznične dane i vikende jer je Shibuya omiljeno mjesto za izlaske i sastanke. Standardno sastajalište je "pod repom", točnije pokraj kipa psa s klempavim uhom, Hachika.
Photobucket

Priča o Hachiku tipično je japanska: lokalni profesor imao je psa koji ga je redovito pratio do postaje kad je išao na posao i dočekivao kad se vraćao. Jednog dana gospodar mu je umro dok je bio u gradu, i Hachiko ga je uzalud čekao na postaji da ga doprati doma. Sutradan se vratio u uobičajeno vrijeme čekati gazdu, i tako iz večeri u večer sljedećih 10 godina, sve dok nije krepao od starosti. U spomen vjernosti, Hachiku su podigli spomenik ispred postaje... Tu je i mini muzej posvećen Hachiku i njegovom vremenu (1920-te) smješten u starom tramvaju. Okolo možete vidjeti tipičnu Shibuya gužvu.
Photobucket

Zbog tipične Shibuya gužve ispred kolodvora nalazi se golemi pješački prijelaz kojemu je istovremeno zeleno u svim smjerovima, uključujući i poprečni. Inače ne bi mogao propustiti dovoljno ljudi...
Photobucket

Shibuya je inače tipični moderni kvart pun nebodera i dućana, i ne previše zanimljiv ako ne kanite u šoping.
Photobucket

Tako sam se uputila prema glavnom odredištu - Meiji-jingu, šintoističkom hramu posvećenom Meiji caru koji je povukao Japan u moderno doba i njegovoj supruzi. Usput vidjeh jednu od ljepših zgrada u gradu, Yoyogi sportsku dvoranu.
Photobucket

Meiji-jingu sagrađen je u parku koji je carski par običavao posjećivati. I danas je to jedan od najljepših parkova u gradu, u kojem su zastupljene sve vrste stabala autohtone za Japan.
Photobucket

Ispred ulaza u hramski kompleks stalaža je s bačvama sakea darovanih hramu.
Photobucket

A nasuprot sakeu nalaze se bačve francuskih vina, dar tamošnjih vinara.
Photobucket

Veliki torii na ulazu u hram izvorno je bio od japanskog čempresa (hinoki), ali kad je obnavljan nakon rata (i on je izgorio) više nisu mogli naći dovoljno velike čemprese u Japanu pa su morali uvesti tajvanske...
Photobucket

Photobucket

Ni sam hram nije loš. Možda sam nakon sivila Tokya samo uživala u zelenilu, ali Meiji-jingu mi je jedno od najljepših odredišta u Tokyu.
Photobucket

U krugu hrama je izložba aranžmana ikebane, još jedne umjetnosti koju nisam cijenila dok nisam vidjela primjere...
Photobucket

Photobucket

Kako je hram posvećen caru, posvuda je ukrašen carskim grbom krizanteme (kiku).
Photobucket

Zavjetni prinosi ispred glavnog svetišta.
Photobucket

Dok sam razgledala hram jedan je svećenik žurio preko dvorišta i samo klecnuo u prolazu prema glavnom svetištu, točno kako bi i svećenik u prolazu crkvom klecnuo prema svetohraništu. Zanimljivo koliko je izvanjske sličnosti među toliko različitim religijama...

Već je padao mrak kad sam se uputila iz hrama...
Photobucket

Do željezničke postaje ide most koji prolazi iznad pruge. Taj most omiljeno je okupljalište "cosplay" tinejdžera, većinom cura koje se oblače u kostime vlastitog dizajna i sjate se tu da bi se pokazale prijateljicama i prolaznicama te slikavale s turistima. Nađe se i zbilja čudnih kostima, kao što je ovaj koi-nobori (zastava u obliku ribe koi, koja se vješa povodom Dana djece).
Photobucket

Ponuda koju je teško odbiti. ;)
Photobucket

I Cosplay cure se vraćaju kući vlakom...
Photobucket

Harajuku-eki (eki = postaja vlaka) na kojoj se treba iskrcati ako želite slikavati Cosplay cure.
Photobucket
- 16:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.05.2009., srijeda

Tokyo, prvi put. Dio sedmi: Ryogoku Kokugikan.

Iz Edo-Tokyo muzeja iziđoh na terasu i napokon uočih glavni cilj svoga hodočašća u ovaj dio Tokya - Ryogoku Kokugikan, dom suma.
Photobucket
Idućih dva sata glupavi mi se osmijeh nije skidao s lica. Nema veze što još nije turnir! Nema veze što ne mogu vidjeti sumo uživo! Na svakom ćošku ima nešto povezano sa sumom, i to je dovoljno.

Neočekivano, uz Kokugikan bio je pravi buvljak. Kasnije sam shvatila da je upravo u tijeku kvartovski festival, pa pretpostavljam da je i buvljak bio dio toga. Buvljak u Japanu! E, mislim da mi je to bio najveći kontra-kulturni šok, sličnost tamo gdje je nikad nisam očekivala naći.
Photobucket

Najava svibanjskog turnira koji će početi idući tjedan, i zastave (nobori) s imenima hrvača koje vijore oko Kokugikana.
Photobucket

Nobori uz novi toranj za bubnjare koji najavljuju početak borbi, moderan, zatvoren i ružan. Ima i lift pa pretpostavljam da je yobidashijima (najavljivačima) drago, ali baš se kosi sa slikovitošću suma.
Photobucket

Aaaa, tabla nad ulazom na kojoj piše Kokugikan, i to baš kako se spada, sdesna na lijevo!
Photobucket
Jest, totalno sam poblesavila. Lijepo sam vas upozorila. ;)

Iako turnir nije u tijeku, zbog festivala se moglo ući u dvoranu (i suvenirnice! jupi!), što sam naravno i učinila. Predvorje vodi ravno do vitrine u kojoj su izloženi razni pokali koji se uruče pobjedniku turnira (i koji ih praktički odmah vrati na čuvanje). Pehar nad peharima je Tenno shihai, Carev pehar, toliko težak da ga samo sumo hrvač može podići.
Photobucket

Turnirska zastava koja se isto predaje pobjedniku. Pobjedničke zastave dodjeljuju se i u drugim sportovima u Japanu, pa ovo nije toliko egzotično koliko se isprva čini.
Photobucket

Premijerov kup, a do njega češki i bugarski pehar. U prvom redu su tri nagrade koje se mogu dodijeliti posebno zaslužnim hrvačima: Shukun-sho (za pobjedu nad pobjednikom turnira), Gino-sho (za dobru tehniku) i Kanto-sho (za impresivan broj pobjeda).
Photobucket

Ako ste mislili da su europski pehari egzotični... arapski:
Photobucket

meksički:
Photobucket

i mongolski.
Photobucket
Pehar nose tri hrvača tradicionalnog mongolskog hrvanja koje ima nekih sličnosti sa sumom (pa su zato Mongoli u sumu tako brojni i uspješni). Primijetite friz svastika oko pehara - Mongoli su pobožni Budisti (tibetanske struje, štaviše), a svastika je sveti simbol i često na kartama prikazuje položaj budističkog hrama, kao što bi križ prikazao položaj crkve.

Unutrašnjost dvorane, s vidljivim ostacima pripreme ringa za novi turnir.
Photobucket

Unutar Kokugikana je i malecki sumo muzej, u kojem se izlošci mijenjaju svakih par mjeseci. U muzeju je zabranjeno fotografirati, ali kako sam znak tek naknadno vidjela slikala sam par izloženih ukyo-e.
Photobucket

U sklopu festivala, ispred Kokugikana se prodavao chanko (tradicionalni sumo gulaš, čiji sastav varira od kuhara do kuhara, kao i od raspoloživih sirovina)...
Photobucket

...a moglo se pozirati i s pokojim niže rangiranim hrvačem među posluživačima...
Photobucket
(red za chanko u pozadini)

Manje sramežljive (i lakše) cure bi zaradile i dizanje u naručje, što je inače tradicionalna poza za sumo-nevjeste.
Photobucket

Opskrbivši se sumo-suvenirima na obližnjim kioscima, krenula sam u šetnju okolicom i zabludjela u festival. Štandovi su se pružali duž glavne ulice koja je tom prilikom zatvorena za promet. Duž ulice su i kipići yokozuna u pozama iz ceremonije ulaska u ring...
Photobucket

U sklopu festivala nastupale su različite lokalne grupe, pa sam ostala slušati nastup bubnjarica.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Evo i filmića, iako prilično očajne kvalitete...




Na festivalu sam nabasala i na nekoliko poznatih lica, uključujući bivšeg ozekija Kirishimu čiji su hrvači posluživali chanko i inu hranu na vlastitom štandu.

Da je cijeli Ryogoku u znaku suma, potvrđuje i kip hrvača pred željezničkom postajom čije su zadnjice potamnile od tapšanja prolaznika.
Photobucket

Posjetom Ryogoku van turnira uspjela sam ispucati dio oduševljenja što sam uopće tamo, da bih se idući put mogla posvetiti samo sumu. Umorna od cjelojutarnje skitnje vratila sam se do hotela na ručak i malo odmora prije nastavka obilaska...

Još slika Tokya na Photobucketu.
- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2009., utorak

Tokyo, prvi put. Dio šesti: Edo-Tokyo muzej.

Čak i turisti koje sumo uopće ne zanima trebali bi svratiti u Ryogoku, do jednog od najzanimljivijih tokijskih muzeja, Edo-Tokyo muzeja (drugim riječima, Muzej grada Tokya). Tokyo je u prijestolnicu izrastao iz ribarskog seoceta smještenog na ušću Sumida-gawe (gawa = kawa = rijeka), po imenu Edo (doslovno Ušće). Slijedeći svijetlu tradiciju prethodnih šogunata, Tokugawa Ieyasu odabrao je za svoje sjedište mjestance daleko od zavodljivih utjecaja carskog dvora u Kyotu, i Edo se učas razrastao u pravi grad. Kad je car Meiji svrgnuo šogunat kojih dva i pol stoljeća kasnije, Kyoto se već odavno nije mogao mjeriti s Edom po bogatstvu i veličini, te je razumljivo da se car odlučio preseliti. Edo je postao i službenom prijestolnicom 1869, i preimenovan u Tokyo, Istočnu prijestolnicu.

Muzej je zbilja zanimljivo složen i bogat izlošcima, a za potpuni doživljaj brinu se volonteri-vodiči. Možda nećete uvijek naći vodiča za engleski, ali meni se posrećilo: umirovljeni zaposlenik Mitsubishija oboružan šalabahterom i edukacijskim materijalom u fasciklu proveo me kroz cijeli muzej u sat i pol (prije obilaska uviđavno provjere imaš li dovoljno vremena za puni obilazak). Bio je prilično razgovorljiv i doznala sam zanimljivih stvari o nekdašnjem i sadašnjem Tokyu. Toliko me zapričao da se nisam ni sjetila fotografirati, pa sam na kraju još jednom obišla muzej sama. Fotografije stoga, opet, obratnim redoslijedom.

Izložba inače završava s rađanjem modernog Tokya, tj. olimpijskim igrama 1964. Za tu prigodu pušteni su u pogon prvi shinkanseni, a Japan je imao priliku svijetu pokazati svoje novo, poslijeratno lice. Baš je zgodno bilo gledati fotografije iz tih optimističnih godina.

Mini Subaru. Padam na malecke aute...
Photobucket

Kapitulacija Japana. Kopija, naravno. Nego, primijetite praznu crtu ispod koje piše "Predstavnik Kanade" - jadnik (puki poručnik, čini mi se) od silne se treme zeznuo i potpisao na iduću crtu, pa su se shodno tome i svi ostali potpisali crtu niže nego što je trebalo. Na kraju je netko od službenika (pretpostavljam) korigirao potpise ispod crta da odgovaraju stvarnom stanju i parafirao korekcije. Bilo je blijedih pokušaja da se zbog toga zariba Kapitulacija proglasi nevažećom, ali su shvatili da nema previše smisla...
Photobucket
Zanimljiv je redoslijed potpisa saveznika. Douglas MacArthur se koči izdvojeno kao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, a ispod slijede redom predstavnici SAD-a (Nimitz, ako se ne varam), Kine, Britanije, SSSR-a, Australije, Kanade, Francuske, Nizozemske i Novog Zelanda.

Replika balonske bombe kakve su Japanci slali na SAD koristeći visinske struje zraka. Par stotina ih je palo po Zapadnoj obali SAD-a, ne prouzročivši veće štete ali vjerojatno nešto panike.
Photobucket
U pozadini se vidi karta Tokya s osvijetljenim dijelovima koji su izgorjeli za vrijeme bombardiranja. Područja se pale postupno, da prikažu "napredovanje" bombardiranja iz napada u napad. Svijetli dio na donjem dijelu karte je već Yokohama, a more crvenila prekriva praktički cijelo središte Tokya. Meni jedan od dojmljivijih izložaka...

Semafor u doba prije svjetlosnih signala. :)
Photobucket

Staljeno staklo, keramika i novčići nakon velikog Kanto potresa.
Photobucket

Jedna od nekoliko diorama Eda. Detalji su zadivljujući.
Photobucket

Kip Ieyasua Tokugawe, prvog šoguna. Po svemu sudeći bio je ružan čovjek.
Photobucket

Šljem službene vatrogasne postrojbe iz Eda, sa zaštitnom maramom koja brani od padanja ugaraka (ili gore) vatrogascima za vrat.
Photobucket
Kako je Edo bio sav od drva i papira, požari su bili česti i opaki, i prioritet je uvijek bio spriječiti širenje na cijeli grad. Službene vatrogasne postrojbe (crveni grb na šljemu jedan je od carskih koji se dodjeljuje državnim službenicima) uvedene su da se spriječi zloporaba, jer su poneke lokalne vatrogasne postrojbe bile povezane s građevincima, pa se znalo i podmetati požare da se raščisti građevinsko zemljište, pogotovo što je vrijedilo pravilo da postrojba koja prva dođe na mjesto požara polaže pravo na oslobođeni teritorij.

Kad smo već kod požara, evo obrade rock-klasika "Smoke on the water" kao klasične japanske balade o gašenju požara u Edo: Ooedo no hikeshi.


Stalni strah od požara (potpomognut općom kataklizmom velikog Kanto potresa i bombardiranja grada) ostao je zapečen u podsvijesti Japanaca, pa su sada masivna protupožarna vrata standard i u modernim zgradama, a jedna od prvih uputa u priručniku za doseljenike je kako viknuti "Požar!" na japanskom. ("Kaji!" za zainteresirane).

Primjer ploča za štampanje ukyo-e drvotiska, po jedna ploča za svaku boju... Dolje ploče, u sredini samo otisak te ploče, na vrhu postupni napredak cijelog otiska.
Photobucket
Ukyo-e su bile jeftine slike za masovnu potrošnju, ekvivalent postera slavnih glumaca, ljepotica i sportaša ili ukrasnih pejsaža. Koliko su se malo cijenile u Japanu pokazuje kako su prvi put došle u Europu gdje su stekle slavu: kao otpadni papir za pakiranje lomljivog porculana.

Najzanimljiviji dio izložbe su diorame koje prikazuju svakodnevicu u Edu do najsitnijih zamislivih detalja. Vidi se da je muzej sagrađen u Ryogoku, domu suma - hrvač privlači pozornost prolaznika:
Photobucket

I tada su se ljeti za festivala organizirali vatrometi, pa su gužve na mostovima i sličnim mjestima s dobrim vidikom bile jednako gadne kao i danas. Pučani su kretali ranije a uhvate dobro mjesto, a bogataši su iznajmljivali brodove i uživali u luksuzu gledajući vatromet sa Sumide.
Photobucket

Jedan od izložaka bila je i kuća običnog građanina u punoj veličini. I tada je zemljište u Edu bilo skupo, pa cijeli stan bio mala soba od desetak kvadrata u kojoj je spavala, živjela i radila višečlana porodica. Vodič se potrudio napomenuti da je ćelija u kojoj je jedna od slavnijih posvuduša prosjedila nekoliko stresnih dana bila prostranija od ovog stana... Zanimljivi izložak bio je i radnik koji tegli dva poklopljena vjedra na motci. Na vodičevo pitanje što mislim da nosi nagađala sam vodu i neslavno fulala: nosio se izmet kao vrijedna izvozna roba iz grada na polja. Ima i interaktivnih izložaka: realistično teška kutija zlatnika (1000 ryo, ili 16,5 kila zlata), i barjak za parade koji bi pravi delija mogao nositi i podizati jednom rukom, a kojeg sam jedva pomakla s obje.

U djelu posvećenom kulturi bila je maketa pozornice na kojoj se redovito davala demonstracija specijalnih efekata u jednoj horor-predstavi gdje se duh ubijene djevojke vraća izluditi krivce, pa se pojavljuje i nestaje... Postavljena je i pozornica u punoj veličini na kojoj se povremeno daju kratke predstave, a tu su i lutke u prirodnoj veličini obučene u tipične kostime.
Photobucket

Posebno mi se svidio negativac. ;)
Photobucket

I na kraju, maketica radne sobe slavnog slikara Hokusaija pred kraj njegovog života, izrađena prema vlastitoj slici.
Photobucket
- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.05.2009., ponedjeljak

Tokyo, prvi put. Dio peti: Asakusa Senso-ji.

U poluoblačno nedjeljno jutro uputih se dakle iz hotela prema Senso-ji (ji = hram), glavnoj atrakciji ovoga kvarta. Ulice su bile puste, tek sam mimoišla đaka na putu na nedjeljni trening (naravno da neradni dani služe organiziranom bavljenju sportom).
Photobucket

Asakusa je prosječan gradski kvart, ali još nosi dašak minulih desetljeća, poneku olinjalu stariju zgradu ili dućan stisnut između novijih višekatnica, ili pak ovu benzinsku koja do maksimuma iskorištava raspoloživi prostor.
Photobucket

Do Senso-ji sam stigla sa stražnje strane, prateći fenjere s imenima sponzora (ljudi ili cijelih blokova) pošto se bližio jedan od festivala povezanih s kvartom i hramom.
Photobucket

Mikoshi (pokretna svetištanca koja se nose u paradi) izloženi u pripremi za festival.
Photobucket
Shinto svetištanca u budističkom hramu? Ništa neobično, a i festivali su ionako više šintoistička stvar.

Iza hrama je spomenik slavnom kabuki glumcu Shibarakuu. Asakusa je nekoć bila središte kabukija i drugih zabavnih stvari.
Photobucket

Senso-ji je posvećen bodisatvi Kannon, čudotvorni kip kojega su navodno u stoljeću sedmom nasukanoga našla dvojica ribara. Ruke gore kojega ovo podsjeća na a) Kannon u Hase-deri u Kamakuri i b) brojne čudotvorne Gospe po Europi. Čudotvorni kip skriven je pogledima vjernih, što ne sprečava Senso-ji da bude jedan od popularnijih svetišta Kannon.
Photobucket
Usput, iza glavnog hrama nalazi se mali šintoistički hram posvećen spomenutoj dvojici ribara. Jest, šintoizam ih je proglasio božanstvima jer su izvukli budistički kip iz mora. :)

Hram je, naravno, teško stradao u bombardiranju Tokya za vrijeme rata, ali je obnovljen do savršenstva. Posebno je dojmljiv stropni zmaj u glavnoj hramskoj zgradi.
Photobucket

Divovski lampioni česti su ukras hramova, a baš su nekako karakteristični za Senso-ji...
Photobucket

Photobucket

Divovska sandala napravljena u Yamagati kao zavjetni predmet trudom 800 ljudi kroz mjesec dana i teška 500 kila. Prva je postavljena 1941, a nova se postavlja svakih 10 godina.
Photobucket

Od glavnog ulaza do hrama vodi ulica okružena dućančićima, većinom suvenirnicama i slastičarnicama, a roba varira od najgoreg bofla do vrlo zanimljivih suvenira.
Photobucket

Kako sam ušla na stražnja vrata tako sam izašla na glavni ulaz, Kaminari-mon iliti Gromovita vrata, s još jednim golemim fenjerom. Ta su vrata i glavni simbol Senso-ji hrama.
Photobucket

Od Asakuse sam se uputila preko Sumida-gawe (gawa = kawa = rijeka) prema Ryogoku, sumo-kvartu. Nad tom obalom se proteže nadvožnjak s brzom cestom iza kojega proviruju moderne zgrade. Ovoj najdesnijoj službeni neslužbeni nadimak je "Zlatno govno", iz očitih razloga. Inače je sjedište Asahi pivovare.
Photobucket

Kontrast ne može biti očitiji. Ovo su većinom ploveći restorani/bircevi, ali možda u kojemu netko i stanuje...
Photobucket

Sumida-gawa.
Photobucket

Kao i Osaka, Tokyo je većinom more betona i asfalta razbijeno otocima zelenila oko hramova i palača. Tko hoće malo živahnosti u svom kvartu za to iskorištava svaki dostupni metar, kao što je ovaj pojas zemlje stisnut između rijeke i ceste.
Photobucket

Tipična stambena zgrada s tipičnih 50 cm vrta.
Photobucket

Dok su djeca na obaveznim slobodnim aktivnostima u školi a roditelji koriste nedjeljno jutro da se odmore, umirovljenici se zabavljaju društvenim igrama, u ovom slučaju nabacivanjem kolutova na štapove.
Photobucket

Da je Ryogoku ugodan kvart pokazuje i odsutnost paranoje u mačaka. Ova ne samo da se dala pomaziti, nego se i umiljavala.
Photobucket

Sasvim sam slučajno naletjela na memorijalni budistički hram, izvorno (čini mi se) sagrađen u spomen žrtvama velikog Kanto potresa 1923, a kasnije obnovljen za poginule u strašnom bombardiranju Tokya za vrijeme rata.
Photobucket

Veliki Kanto potres srušio je dobar dio Tokya i šire okolice i odnio preko 100.000 života (140.000 kad se ubroje svi nestali), ali najveći ubojica nisu bili padajući zidovi, nego požar koji je uslijedio i o čijem intenzitetu svjedoči rastaljeni čelik.
Photobucket
Memorijalni izlošci ovog potresa neodoljivo su me podsjetili na one u Muzeju mira u Hiroshimi... A bome je i opće uništenje slično, kao što se može vidjeti na fotografiji područja oko Nihonbashi mosta (slika s Wikipedije).

Hiroshimu je sravnila eksplozija jedne bombe od 13 kilotona ubivši 80.000 ljudi. Najgore bombardiranje Tokya bilo je u ožujku 1945, pri čemu je bačeno samo 1,7 kilotona klasičnih bombi i ubijeno 100.000 ljudi. Razlika je eventualno bila u intenzitetu... Tim je tužnije da je u Tokyu tek nedavno podignut spomenik poginulima.
Photobucket
- 16:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2009., petak

Tokyo, prvi put. Dio četvrti: Tosho-gu.

Već je bilo odmaklo popodne kad sam završila s muzejima u Uenu. U istom parku je i Tosho-gu, jedan od 200 šintoističkih hramova posvećenih osnivaču šogunata Tokugawa, Ieyasuu Tokugawi. (Inače je glavni i najraskošniji Tosho-gu u Nikko, par sati vlakom sjeverno od Tokya, kojeg sam vidjela samo u maketi.) Do ulaza u hram vode nizovi svjetiljki, svaka dar nekog od velikaša (daimyoa) - nijedan se ne bi usudio ne počastiti začetnika šogunata.
Photobucket

Čuvarska zvjerčica.
Photobucket

Karamon, "kineska vrata", s rezbarijama uzlazećeg i silazećeg zmaja (noboriryu i kudariryu, noboru = uspinjati se, kudaru = silaziti, ryu = zmaj).
Photobucket

Da bi se vidjelo još nešto od hrama treba platiti ulaznicu, ali to omogućava ulaz i u zgradu pred glavnim svetištem, pogled na koju je inače zastrt zavjesom. (Naravno, nije dopušteno slikavati unutrašnjost.) Usput se prođe lijepim vrtićem.
Photobucket

Photobucket

Kao pravi predstavnik svoga vremena, i ovaj hram je bogato izrezbaren i oslikan...
Photobucket

...a bome i pozlaćen.
Photobucket

Photobucket

Karamon s unutarnje strane.
Photobucket

Pred ulazom u svećenički stan.
Photobucket

Divovske japanske vrane (barem upola veće od naših) dojmile su me se od prvog dana, pa sam iskoristila njihovu koncentraciju i razmjernu pitomost u Uenu za mali fotosafari.
Photobucket

Photobucket

Bližio se sumrak, a ja sam bila prilično umorna zbog ranog ustajanja, pa sam odlučila da je vrijeme da lociram svoj hotel i opružim se. Pokupila sam prtljagu koja me je čekala u garderobnom ormariću na postaji Ueno, i dovezla se do Asaskuse u kojoj mi je bio hotel. Asakusa je jedan od kvartova Tokya u kojem još živi stari "donjogradski" (shitamachi) štih starog Eda, i zajedno sa susjednim "sumo" kvartovima Kuramae i Ryogoku smještena je uz rijeku Sumidu. To mi je i najugodniji dio Tokya, ne samo zbog suma i rijeke, nego zbog ljudskije atmosfere. Postaja vlaka u Asakusi pravi je primjer te živahne atmosfere, s dučančićima i zalogajnicama stisnutim ispod nadvožnjaka vlaka, a snimljena zato što je kasno poslijepodnevno sunce baš lijepo sjalo pod nadvožnjakom.
Photobucket

Šećući kroz Asakusu prema hotelu osjetila sam miris tamjana u zraku i ne razmišljajući zaključila da je budistički hram u blizini. Kasnije sam shvatila da sam nanjušila Asakusa Senso-ji, jedno od planiranih odredišta moga posjeta. Jednom kad sam se u hotel smjestila, bila sam preumorna da se maknem. Večeru sam kupila usput, pa sam uz večeru planirala sutrašnju rutu i zatim otišla na rani počinak.
- 16:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.05.2009., četvrtak

Tokyo, prvi put. Dio treći: Tokijski nacionalni muzej.

Nakon prirodoslovnog, završila sam u umjetničko-povijesnom Tokijskom nacionalnom muzeju, koji je zapravo kompleks nekoliko odvojenih muzeja. Jedan od njih udomljuje bogatstva iz Horyu-ji hrama u Nari, uključujući oko stotinu figurica bodisatva, dobrim dijelom rađenih po korejskoj modi, s nogom preko koljena.
Photobucket

Photobucket

Posebno zabavna je zbirka obrednih plesnih maski.
Photobucket

Na nekima se vide rupice za kosu i bradu.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Budističko zvonce, kojim se zvoca tokom obreda.
Photobucket

Ravnalo duljine jedne shaku (stope).
Photobucket

U glavnoj izložbenoj dvorani bila je privremena izložba također vezana uz Horyu-ji hram, a red se vukao oko zgrade... Nakon malo pregovora s jednom od redarica koja je nadzirala red, provela me kroz ulaz do stalnog dijela postava koji je uključen u zajedničku kartu i za koji ne treba čekati u redu. I sreća da je tako, pošto je riječ o pretpovijesnoj zbirci koja obiluje meni omiljenim glinenim figuricama (dogu)...
Photobucket

...i grobnim Haniwa kipovima. Vojnici.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
(ne znam što mi je draže: šešir, hlače, ili frizura)

Školjka. :)
Photobucket

Kuća, i to prilično bogata.
Photobucket

Negdje na pola izložbe sam shvatila da nije dopušteno fotografirati, pa sam počela snimati skrivećki.
Photobucket

Jomon vaza, posebno ukrašena.
Photobucket

Konjski oklop iz Haniwa razdoblja.
Photobucket

Središnja zgrada muzeja ima postav koji prolazi kroz cijelu povijest Japana. Opet sam počela kružiti krivim smjerom:
Photobucket
Čovjek oslonjen na drvo, rad Hirakushija Denchua iz 1914.

Bodež, lijepo opremljen (pogotovo držak).
Photobucket

Katana u luksuznoj opremi, makar bi prema položaju mogla biti i tachi (tachi je dugi mač koji se nosi oštricom prema dolje, prema starijoj modi do 14. stoljeća, katana je nešto kraća i nosi se oštricom prema gore).
Photobucket

Bizonski oklop. Nije zapravo, samo me neodoljivo podsjeća...
Photobucket

Kadionice u obliku jarebica iz prijelaza 18. u 19. stoljeće.
Photobucket

Sedefom ukrašeno sedlo.
Photobucket

I ovo je izložak - kućica za čajnu ceremoniju u pripadajućem vrtu.
Photobucket

U sklopu muzeja ima i par restorana, što jako dobro dođe da se malo počine i obnovi snaga za nastavak obilaska. Kao u većini japanskih restorana treba se javiti recepcionaru, upisati se (uključujući broj članova svog društva) u knjigu, i čekati u predvorju dok te se pozove. Solo posjetitelji dobiju mjesto uz klupu postavljenu uz prozor, s dobrim pogledom na vrt.

Za kraj sam ostavila zbirku azijske umjetnosti, koja je nakon silnih japanskih izložaka bila osvježenje. Pakistanski buda.
Photobucket

Egipatski ibis (ne znam otkad je Egipat u Aziji, no eto).
Photobucket

Iranski terakota jahači iz 2000. prije Krista.
Photobucket

Figurica.
Photobucket

Kineska brončana posuda meni omiljenog Taotie stila.
Photobucket

Kinesko "drvo novca" (ako pobliže pogledate vidjet ćete da su grane pune kinekih novčića s kvadratnim rupama u sredini).
Photobucket

Kineska Tang keramika, karakteristične narančasto-zelene glazure i neobično realistične izvedbe. Kola...
Photobucket

...vaza...
Photobucket

...deva...
Photobucket

...i prekrasni Tang konj. Kad budem milijarder, kupit ću si jednog.
Photobucket

U vrtu muzeja spomenik je Edwardu Jenneru, izumitelju cjepiva za kozice, i cjepiva uopće.
Photobucket

- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.05.2009., srijeda

Tokyo, prvi put. Dio drugi: Prirodoslovni muzej.

Maketa kolonizatora Pacifika na splavi s kakvima su "skakali" s otoka na otok, tisućama godina prije Krista.
Photobucket

Udice pacifičkih naroda, svih veličina i od svih materijala.
Photobucket

Šator srednjeazijskih nomada u potpunosti izgrađen od mamutskih kostiju.
Photobucket

Figurica s lavljom glavom, stara 32000 godina. Jest, 32 tisuće... ne samo da je povijesno doba ljudi treptaj u povijesti života u zemlji, očito je i vrlo kratko u povijesti samog čovječanstva. Lijepo je imati perspektivu.
Photobucket

A kad smo kod perspetive, možete i stati oči u oči sa svojim hominidnim pretcima, počevši od Lucy.
Photobucket

Photobucket

U prirodo-znanstvenom dijelu muzeja posebno su me veselili kemijski izlošci, kao što su modeli orbitala:
Photobucket

Razni alotropski oblici ugljika.
Photobucket

Periodni sustav elemenata s uzorcima spomenutih elemenata.
Photobucket

Hipokratov portret iz Edo razdoblja, kad je zapadnjačka medicina polako počela prodirati u Japan.
Photobucket

Drveni model kostura, otprilike iz istog razdoblja.
Photobucket

Tu je i tehnički dio muzeja. Wankel motor kakav je ugrađen u japanske Mazde.
Photobucket

Ah, stari auti... Cosmo Sport iz 1967, kad je napokon počeo pravi bum japanske industrije.
Photobucket

Bambusove žarne niti za žarulje.
Photobucket

Mitsubishijev A6M, poznatiji kao Zero! Slin.
Photobucket

Oldtimer Otomo. Primijetite četveroznamenkastu registraciju. :)
Photobucket

Na red je došla i "Galerija Japana". U geološkom dijelu muzeja najviše mi se svidjela geološka karta Japana izrađena od reprezentativnih stijena, na slici Hokkaido.
Photobucket

Također zanimljiva i poučna je trodimenzijska karta potresa na kojoj su kuglicama označena jačina potresa (veličinom) i dubina njegovog hipocentra pod površinom.
Photobucket

I za kraj geološkog dijela, komadina kvarca barem lakat visoka.
Photobucket

Fosil Nessie.
Photobucket
No, nekog vodenog dinosaura...

Amoniti oponašaju modernu skulpturu.
Photobucket

Fosil živog fosila.
Photobucket

Lijes s mumuificiranom pokojnicom iz Edo razdoblja (nije starija od 4 stoljeća).
Photobucket

Prapovijesni Japanac, prvi iz niza lutaka Japanaca kroz epohe.
Photobucket

Japanka iz Jomon razdoblja, poznatog po zanimljivoj keramici.
Photobucket

Očito sam muzeju prišla iz krivog kuta, kad ovog ljepotana prije nisam vidjela.
Photobucket

Još slika iz tokijskih muzeja na Photobucketu.

- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.05.2009., utorak

Tokyo, prvi put. Dio prvi: Muzeji Ueno parka.

Od nekoliko muzeja u Ueno parku, prvo sam se uputila u prirodoslovni (a koji drugi?). Iako je bila subota, kako je bilo praznično vrijeme muzej je bio pun klinčadije (i to čak predškolske). I dok su Japanci vrlo tih i pristojan narod, Japančićima predškolske i rane školske dobi dozvoljeno je istrčati se i izvrištati prije nego što se ukalupe u pristojno društvo. Tako da je u muzeju bilo prilično bučno i trebalo je paziti da ne zgnječiš kojeg petogodišnjaka koji ti se mota pod nogama dok gledaš izloške na višim vitrinama. Muzej je podijeljen na "Globalnu galeriju" koja pokriva sve od punjenih životinja preko dinosaurskih kostura i etnografske sekcije do tehničkog muzeja u kojemu se na primjerima može iskusiti prirodne zakone, i na "Galeriju Japana" koja se koncentrira na lokalnu floru i faunu, fosilnu i aktualnu, uz etnografsko-povijesnu sekciju s lutkama Japanaca kroz epohe. Prvo sam krenula kroz "Globalnu galeriju".

Čeljust kita s usima i mehanizmom koji otvara donju čeljust da se stekne dojam koliko vode odjednom profiltrira.
Photobucket

Zbirke kukaca su jako bogate i detalji se mogu proučavati satima... primjerice razlika leptira i leptirica iste vrste.
Photobucket

Kornjaši! Neki su hodajući dragulji, a neki bi nasmrt isprepadali slučajnog prolaznika sliječući na njega.
Photobucket

Još spolnog dimorfizma, mužjak je lijevo a ženka desno.
Photobucket

Ukiseljena divovska lignja! Jupi! Obična lignja gore i odrazi ljudi u staklu daju skalu.
Photobucket

A odmah podno divovske lignje je divovska zmija, udav.
Photobucket

Dictyophora indusiata, gljiva koja izgleda kao noćna lampica.
Photobucket

No tek fosilni dio muzeja postaje zbilja fascinantan... Tu je višemetarska fosilna ribetina:
Photobucket

Impresivno zubalo prethistorijskog morskog psa (zvjeri su nekoć bile veće).
Photobucket

I ne samo zvijeri: Megaloceros, divovski jelen.
Photobucket

Edaphosaurusovi impresivni leđni kralješci.
Photobucket

Deinotherium, slonov rođak sa zanimljivim položajem kljova.
Photobucket

Photobucket

Panochthus, s oklopom odmah do sebe.
Photobucket

Nosorozi? Pah, mogu se sakriti pred Arsinoitheriumom.
Photobucket

Uvijek popularna prethistorijska zvjerka, nemilosrdni Smilodon fatalis (baš slatko ime), poznatiji kao sabljozubi tigar.
Photobucket

Još par primjeraka divovskih zvijeri, Canis dirus, strahovuk iliti direwolf, uz spiljskog medvjeda.
Photobucket

U glavnoj hali, fosili lete nad glavom... pterodaktil.
Photobucket

Ali većinom "plivaju" prethistorijske ribe: čudnooki leptonectes...
Photobucket

...dugorepi i dugozubi Basilosaurus (s divovskom kornjačom u pozadini desno dolje)...
Photobucket

Basilosaurus u društvu s još jednim morskim čudovištem, Tylosaurusom.
Photobucket

Tylo izblližega, za slučaj da vas se zubi nisu dojmili prije.
Photobucket

Nastavlja se!
- 16:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.05.2009., ponedjeljak

Tokyo, prvi put. Uvod.

Napomena - ovaj izvještaj kasni godinu dana: u Tokyo sam išla prošlog svibnja, a već 7 mjeseci sam natrag u Hrvatskoj.

Karjem travnja i početkom svibnja u Japanu pada nekoliko državnih praznika, pa se s danom ili dva godišnjeg može praznikovati cijeli tjedan (ili dulje!). Zato se i zove Zlatni tjedan, ili na "izvorniku" Golden Week. Jest, cijeli tjedan spojenih praznika tako je strani pojam za Japance da su ga morali krstiti engleskim nazivom. ;) Kad sam bila u Japanu praznici se nisu tako savršeno poklopili, ali svejedno sam imala primamljiv četverodnevni vikend, od subote do utorka. Tu je u igri bilo drugo od dva zgodna pravila vezana uz japanske praznike: prvo je već spominjani Happy Monday (klizni državni praznik koji uvijek pada na ponedjeljak), a drugo je da kad državni praznik padne na inače neradni dan, idući dan postaje praznik! (Ruke gore tko bi htio da to i mi uvedemo! Nema više gubljenja praznika jer padaju u nedjelju...) Tako je Praznik zelenila (Midori no hi) padao u nedjelju, pa bi ponedjeljak bio neradni dan. Ali kako je ponedjeljak ionako bio neradan kao Dan djece (Kodomo no hi, nekoć poznatiji kao Dan dječaka), i utorak je postao neradni.

Ukratko, zaključila sam da mi je ovaj duugi vikend prava prilika za prvi ambiciozni izlet od mog dolaska u Japan prije mjesec dana, i odlučila sam obići Tokyo, koji sam samo "okrznula" onako mamurno neispavana na dan dolaska. Do Tokya je (razmjerno) daleko i skupo doći, a ktome je glomazan, pa su četiri dana taman dovoljno dugo za pošteni obilazak. Usprkos tome nabila sam priličan tempo, pa sam u utorak bila sretna na dalekovidnosti kojom sam kupila kartu za popodnevni vlak umjesto da ostanem sve do večeri - crkla bih. Još jedan razlog zašto sam odabrala baš Tokyo bila je poslovična prometna gužva za vrijeme Zlatnog tjedna kad svi bježe iz Tokya na glavna turistička odredišta u zemlji i inozemstvu. Nekako mi se činilo mudrim ići u obratnom smjeru... I konačni, nezanemarivi razlog: htjela sam vidjeti Tokyo prije već zacrtanog dvodnevnog sumo-izleta u tokijski Kokugikan za dva tjedna, tako da se tada mogu koncentrirati samo na sumo bez da me razdire poriv za razgledanjem grada.

Dvoumila sam da li da krenem u petak navečer ili u subotu rano ujutro, ali kako bih navečer trebala krenuti prilično rano da do hotela dođem u razumno doba noći (prije ponoći) odabrala sam ustajanje u 5 da uhvatim vlak koji će me dovesti u Tokyo oko 9 ujutro. Tijekom vožnje sam kanila odrijemati, ali kako je ovo bio prvi put da se ovom trasom vozim po danu većinu sam vremena proučavala pejsaž. Tako me je Fujisan zaskočila potpuno nepripremljenu, baš kako i treba... kad ju najednom vidiš kako vlada vidikom, savršena i kao s razglednice, ne možeš se ne nasmiješiti. Kako sam bila pospana refleksi su mi bili spori pa se nisam sjetila mašiti fotića dok nije bilo kasno... U Tokyu me dočekalo pišljivo kišljivo vrijeme, ali bila sam spremna i za to: sa shinkansena sam prešla ravno na kružnu Yamanote liniju vlaka (vrijedi ista karta, pod uvjetom da ne izlaziš iz kolodvora) i odvezla se par postaja sjevernije, do parka Ueno poznatog po svojim muzejima. Inače, oblačno me je vrijeme pratilo većinu vikenda, ali kiša me nije ponovno zalila.
- 16:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se