< | rujan, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Jutarnje i popodnevne magazinske emisije na japanskoj TV su obično živi udav (osim kad se bave skandalima u sumu, he). No povremeno im se zalomi koji zanimljivi prilog, kao što je priča o lovcima na Fuji. Fuji-san (san = planina) najviša je planina u Japanu, i omiljeni motiv umjetnicima već stoljećima. Ako niste čuli za seriju drvoreza "36 pogleda na Fuji" od Hokusaija, sigurno ste vidjeli najpoznatiju od njih: Fuji-san je također sveta planina, a i prilično naporno hodočasničko/planinarsko odredište (3776 m, rijetka i hladna atmosfera, službena sezona penjanja završava s kolovozom), s najskupljim (po cijeni pića) aparatom za prodaju pića u Japanu. Tako da se većina odluči diviti planini iz daljine, odakle uostalom i najbolje izgleda. No Fuji-san je također na glasu po svojoj neuhvatljivosti - dobrim dijelom godine (pogotovo ljeti) zavija se u oblake i potpuno je nevidljiva. Diljem Japana rasuti su vidikovci koji se diče da se s njih može vidjeti Fuji-san, ali rijetko kad se doista i ukaže. Nisam ni znala koliki sam srećković kad sam je vidjela iz shinkansena na putu u Tokyo početkom svibnja, i opet na povratku kad sam je napokon i slikala. Nakon toga sam bila do Tokya (i dalje) 3-4 puta, i više nikad je nisam vidjela... Zbog njezine skrovitosti, fotografi najčešće love Fuji-san zimi, i to zorom, dok ni izmaglice još nema. No nekim fotografima nije dovoljno uhvatiti spektakularnu sliku planine dok se odražava u jezeru ili dok sva skrletna sja u jutarnjem suncu - napredak fotografske optike izrodio je luđ... khm, entuzijaste koji pokušavaju slikati Fuji-san sa što daljih vidikovaca. To su naslovni Lovci na Fuji, koji su uspjeli slikati planinu s vidikovca u Mie-ken (ken = prefektura). Mala zemljopisna digresija: kad pogledate na kartu Japana, Fuji-san je malo iznad otanjeg poluotoka koji visi južno oko sredine Honshua, zapadno od Tokya. Sad nađite Osaku - debeli polutok koji se pruža južno i istočno od nje dijeli se na 3 prefekture: u sredini, bez izlaza na more, je Nara-ken; zapadnu i pola južne obale obuhvaća Wakayama-ken, dok ostatak južne i istočna obala spadaju u Mie-ken. Tako s obalnih brda Mie-ken puca pogled preko ravnica središnjeg Japana sve do Fuji-san. Lovci su sretno držali rekord, dok im ga nije preoteo fotograf koji je Fuji ulovio s brda sjevrnog Honshua. Odlučni vratiti prestiž i osigurati da im ga nitko nikad više ne ukrade, lovci su učinili jedino što im je preostalo: krenuli su doznati koje je najudaljenije mjesto u Japanu s kojega se Fuji-san teorijski može vidjeti. Konzultirali su sveučilišnog profesora zemljopisa, koji je računalno izračunao sve lokacije s kojih bi se Fuji još mogla vidjeti, uzimajući u obzir okolne planine i zakrivljenost Zemljine površine. Na iznenađenje i oduševljenje naših Lovaca, najudaljenija točka bila im je u susjedstvu, u brdima Wakayama-ken. Pripreme za ekspediciju su mogle početi. Oboružani simuliranom slikom koja pokazuje gdje mogu očekivati Fuji-san, izvidjeli su lokaciju i počeli planirati najbolje vrijeme za lov. Ljeto nije dolazilo u obzir zbog izmaglice kojom se Fuji-san skriva, zima zbog magli koje u Wakayamu prodiru s mora. Stoga im se jesen učinila najboljim dobom. Konačno su dočekali idealno vrijeme - tajfun (zapravo gadna ciklona, Japan rijetko pogađaju uraganski tajfuni) je prolazio pacifičkom obalom Japana, a kako je prolazio za sobom je vukao oblake i ostavljao kristalno čisti zrak. Aparati i stativi su utrpani u gepek, i usred crne noći Lovci se uputiše na čeku. Postavili su aparate orjentirajući se uz pomoć GPS-a i čekali zoru. Čim je zadanilo počeli su paljbu nadajući se da će uloviti svoj plijen. I doista - na fotografiji se može vidjeti blijedi blijedi trokutić planine kako izviruje nad horizontom. Lovcima je osigurana vječita slava, kao i "vidikovcu" koji je zaradio svoj putokaz i ambiciju turističkog odredišta. Tko zna, možda se Lovci sad i upute penjati na Fuji... |
U Nara-ken (ken = prefektura) postoji još hramova osim onih blizu grada Nare. Muro-ji (ji = budistički hram) i Hase-dera (dera = tera = budistički hram; isti znak kao ji, drugo čitanje) smješteni su u brdima (no, brežuljcima) središnje Nare, na istoj liniji Kintetsu željeznice, pa je normalno obići ih u istom danu. Jedan stariji hodočasnik upravo je to i radio - čak smo istim vlakom išli od jednoga do drugoga... Čak i ako vam nije do obilaženja hramova, brežuljkasti dio Nare vrlo je lijep i ugodan za obilazak. Rijetko naseljen, između stajališta vlak jedva da prođe pokraj koje kućice ili polja, sve su zeleni brežuljci s tek ponekim dalekovodom. Do Muro-ji od željezničke postaje ide bus koji vozi svaki sat... Nekako me razveseli kad zapadnem u takve dijelove Japana, gdje čak ponekad treba koristiti mozak i proučavati vozne redove. Muro-ji bi bio krasan usamljeni hram usred brda (zovu ga ženska Koya, jer za razliku od Koya-san u Muro-ji ženama nikad nije bio zabranjen pristup), da nije mjestanca koje je izniklo podno njegovog brijega da uslužuje hodočasnike. A taman kad me je razveselila vožnja busom uskom cestom usred šuma i pokraj brzaca... Mjestance nije nešto za vidjeti - glavna ulica s dućanima (nekoliko njih prastarih, nekoliko njih zatvorenih) i restoranima, i malo što drugoga. Rijeka koja dijeli Muro-ji od mjestanca. Plavi Nio stražar na ulazu u hram. Boja mi je bila neobična, obično su crveni... Muro-ji je baš šarmantan, blago ofucan, pomalo seoski i nimalo grandiozan... Najbolji dio slamnatih ili drvenih krovova je sve zelenje koje raste iz njih. Stela. Kondo, zlatna dvorana, jedna je od glavnih atrakcija Muro-ji, s kipovima buda i bodisatva te 12 nebeskih generala. Glavni buda s oslikanom mandalom iza leđa ima onaj spokoj i tihu veličanstvenost najboljih budističkih kipova. Krov Kondo građen je u karakterističnom Yosemune stilu (Yosemune-zukuri), a kroz njega prolazi dim tamjanskih štapića zapaljenih pred budom. Pobočna zgrada, Miroku-do, s kipom Miroku, "budućeg Bude". Friško obnovljena pagodica, manja nego što izgleda (najmanja 5-katna pagodica u Japanu), te istovremeno najnovija (od obnove) i najstarija zgrada u kompleksu. Stele budica i bodisatvica s bavarinićima. Spomenik Kobo Daishiju (onom koji počiva u Koya-san), obrastao mahovinom. Smiješeći jizo, što je prilično rijetko osim kod najnovijih kipova. Iza glavnog kompleksa hrama stazica vodi u brdo (i uz brdo) do Oku-no-in, "skrivene" dvorane, i memorijalne dvorane s nizovima memorijalnih (pogrebnih) o-ihai pločica s imenima pokojnika. S terase dvorane puca pogled u... šumu, većinom. Hajdemo redom, do Oku-no-ina i natrag. Pogled s puteljka. Gomilanje kamičaka, bilo kao znak molitve ili jednostavno zato što hrpica kamenja zaziva još koju. Uspon, dio prvi. Tek toliko da te uljuljka u pomisao da i nije tako strašan... Drvo grli kamen... Uz put. Još gomilanja kamenčića. Ako baš i nije prijevod, barem ga možeš pročitati. ;) (piše "pazi kud gaziš") Pogled na konačni uspon s podnožja memorijalne dvorane. Kamena pagodica ponad Oku-no-ina. I ovdje se gomilaju kamenčići... Na nadstrešnici česme za ritualno pranje izrezbareni su čuvari četiri strane svijeta, a na fotografiji je Byakko, Bijeli tigar Zapada. Lavovi koji pridržavaju krovne grede imaju ugrađene porculanske oči, ali dobar dio njih je iskopan ili izgubljen na ine načine, pa su pomalo otužni. (bezoki su još jadniji) Pobočni skalini do još ponekog spomenika i oltarića. Gušterica se sunča na stepenicama. Mahovina. Misteriozni tragovi u kamenu, kao da su ih ostavili prsti demona (ili uporno kapanje vode sa stabala nad njim). Zelenje na krovu Miroku-do. Reciklirana mašina za prodaju pića. Na prvo čitanje sam mislila da prodaju pića od recikliranog čaja... Brda oko Muro-ji. Navodno je cijeli kraj ostavština starih vulkana. Bogomoljka na mašini za prodaju pića pokraj autobusnog stajališta. Još fotografija na Photobucketu. |
Nakon dodjele nagrada uslijedio je kviz. Podijeljeni smo u tri skupine, svaka s po jednim profesorom, i kviz je mogao početi. Prvi na redu bjehu profesori, koji su odgovarali na nezgodna pitanja tipa "Od magistranada 2. godine, trojica su predala radnju dulju od 70 strana. Točno ili netočno?" Usput, većina fotografija je iz Kitaurinog fotića... sram me bilo. Štreber! :) Osim znanja, isprobavala se i vještina identificiranja piva (moja slika). Rezultat izjednačen. Nakon profesora, na red su došli doktorandi: Sakuda, Kitaura (čiji je fotić) i Minami. Najnezgodnije pitanje: "Koja od ove dvije slike (elektronskim mikroskopom) predstavlja kobaltni spinel?" Na pitanja su odgovarali još i magistrandi koji su tokom godine osvojili nagradu za poster, recimo "Naš voljeni šef Tatsumisago rođen je tada-i-tada. Točno ili netočno?" No kviz s tim nije bio gotov - slijedilo je natjecanje u crtanju na zadane teme, u kojemu su sudjelovali svi preostali članovi skupina. Prvi zadatak - Mickey Mouse. Srećkovićka kakva jesam, meni je zapao Totoro, te sam potukla konkurenciju. (i crkla od smijeha gledajući lijevi crtež) Crtao se i lik iz Dragonballa i kip slobode... ...a za odlučujuću rundu odabrani su najbolji crtači. Nije da se hvalim. ;) Zadatak nije bio jednostavan - nacrtati diplomca koji nije pošao s nama na izlet. Bilo je blizu, ali na kraju je moj crtež proglašen najboljim. Jej! Pobjednički tim je dobio paket konzerva kave (bljerk) i boca C-vitaminskog pića s okusom sirupa za kašalj. Kako to nisam prije znala, odabrala sam vitamine... I za kraj... (moje fotografije) Kitaura i Minami Hayashi U nedjelju smo na povratku svratili do Nagoye u obilazak dvorca. Kako sam već bila, slikala sam samo ono što bez zuma nisam prije mogla - zlatne shachi ribetine na vrhu dvorca. Čuvar WC-a (fotografija Furusawe) Bilo je vruće... ...iako je jesen već počela. Na povratku, negdje uz Osaku, zaskočio nas je impresivni pljusak. |
Zaštitna oprema. Katagiri sa šugamanom. Čempresi uz teren. U pripetavanje za prvo mjesto ušla su tri para: Minami i Hashimoto (jej! al' nemam dobru sliku obojice skupa) Furukawa i Tadanaga (jej!) Sakuda i Nagao (i opet jej!) Kako je "središnji teren" imao najviše hlada, i ja sam se parkirala tamo. I nisam zažalila - sva tri meča završila su 4-3, i bilo je napeto do zadnjeg boda... Furukawa i prof. Tatsumisago, za vrijeme meča Minami-Hashimoto protiv Sakuda-Nagao. Pobijedili Sakuda i Nagao, koji su odmah zatim igrali protiv preostalog para: Furukawa-Tadanaga. Hayashi i Minami gledaju dotični meč. Dva meča za redom su bila previše za Sakudu i Nagaa... Nakon vodstva 3-1 u gemovima i meč-lopte(!) izgubiše. (Nagao ima dovoljno energije za pokazivanje standardnog V znaka...) Sad im je preostalo da se nadaju da će Minami i Hashimoto uspjeti pobijediti 4-3: tada će svi biti izjednačeni, i pobjednik će se odlučivati partijom papir-škare-kamen (varijanta par-nepar, za vas koji ne znate). No nada im se izjalovila, Furukawa i Tadanaga pobijediše i drugi meč za redom. Čak ni šampioni nisu oslobođeni uređenja terena. Pogled s hotela. Hotelska soba. Sobarice postave futone (madrace) dok smo na večeri, i spreme ih u ormare dok smo na doručku... Nakon večere, uslijedila je dodjela nagrada... većinom zabavnih. Pobjednici su dobili i prelazni pehar, iz kojeg ispiše zdravicu piva. Profesori i tetrapak shochua, 25 %-tne šljivovice. Između piva sušena lignja. Uopće nije loša. Mljac. Nastavlja se! Još slika (većinom tenisa) na Photobucketu. |
Ako ste jako radoznali na što je sličio, nađoh video na YouTube: A za fanove mjuzikla, serija 5 filmića (ukupno kojih 45 minuta) dokumentarca o pripremi mjuzikla. Sve na japanskom, osim komentara skladatelja, ali dobar dio je samorazumljiv... Dio prvi. Snimanje promo fotografija, promo nastup i intervju. Dio drugi. Proba pred skladateljem i intervju s njim i troje glavnih pjevača. Negdje od 5. minute počinju probe pjevanja: Kei Aran i Asuka Tono (Blakeney i Marguerite). Dio treći. Još probi pjevanja: Asuka Tono, zatim Reon Yuzaki (Chauvelin) od oko 2. minute. Molim nekoga s boljim sluhom da mi identificira kojim glasom pjeva. :) Od oko 6. minute početak probi koreografije. Dio četvrti. Probe dramskih dijelova, a od oko 3. minute vježbanje mačevanja (jej!). Od oko 7. minute proba koreografije plesa iz finala. Dio peti. Proba nastupa cijelog ansambla u finalu/poklonu publici, dalje scenske probe 5 dana prije premijere, iza 7. minute scene s finala premijere (možete vidjeti paunski kostim u svoj njegovoj slavi)... |
Wakayama je obalni grad, ali koliko sam mogla vidjeti s dvorca obala mu je karakteristično zagrađena prometnom lukom i industrijom. Zato sam potegnula do obližnjeg mjestanca Kada s ribarskom lukom nadajući se doći u bliži kontakt s morem. Na putu do vlaka, pogled s nadhodnika na cestu s ucrtanim putokazima. (s lijeva na desno: Osaka, Kainan, Wakayama kolodvor) Priručno parkiralište. "Rijeka" (natjerana u kanal) Shihori skreće pod pravim kutem. Kada nije nešto posebno fotogenično mjestance - uske ulice između običnih, pomalo starinskih kuća, i veeelika ribarska luka koja opet prilično zagrađuje more. Kada barem ima svoju plažu, koja tog sivog dana i nije bila nešto reprezentativna. Barem zelenje niče iz nje... ... i nanosi se na nju. Panorama s plaže: Tipični japanski mul sa zaštitnim betonskim tetraedrima (znam da nisu, ali kako se taj oblik zove?) i rastrganom zaštitom od vjetra. Ekvivalent Porporele. Ribarska luka zaštićena je s nekoliko slojeva dugačkih betonskih "kaša", za koje nisam sigurna što će im s obzirom da ju od izravnog udara oceana čuva nekoliko otoka. Nad lukom kruži više sokolova nego galebova, pa mi je glavna zabava bila lov na njih... ...i niskoleteće avione koji se probijaju kroz još nižu naoblaku. Pogled na Kadu. Studija tetraedara. Bidoni. Ribič. Soko na kandelabru... ... i na žici. Kasuga-jinja (jinja = šintoističko svetište). Umjetno cvijeće na Kada željezničkoj postaji. Ostale slike iz Wakayame na Photobucketu. |
I Wakayama ima svoj -jo (dvorac), kao i osački sagrađen po Toyotomijevoj naredbi, kao i osački betonska rekonstrukcija izvornoga koji je izgorio u Drugom svjetskom ratu, kao i osački zapravo je muzej. No za razliku od osačkog malen je i simpatičan, i okružen opsežnim parkom. Šteta što je vrijeme bilo oblačno... Opkop. Brdo na kojem je dvorac sagrađen zove se Torafusu, izvaljeni tigar, jer navodno tako izgleda s mora. Dvorac je preuzeo taj nadimak, i kip tome u čast podignut je blizu ulaza u park. Druga verzija, iz 1959, jer je prva uništena... u ratu, naravno. Eye of the tiger. ;) Kad je oblačno, fotografije mi ispadaju čudno dvobojno... (trobojno, ako crnu računam u boju.) Nije da loše izgleda. :) Osobno su mi najljepši dio dvorca bedemi, građeni od prilično zelenog kamena koji je dodatno ozelenjen mahovinom i inim raslinjem. Ima li koji mineralog u publici koji može ove stijene identificirati na pogled? Uzela sam uzorak za rendgensku analizu, ali ne znam hoće mi li ga se dati mljeti... ;) Otvor za bacanje kamenja opsadnicima na glavu. Reciklirano kamenje u bedemu. Dvorište unutarnjeg kruga dvorca. Zabat. Ovaj lepezasti uzorak karakterističan je za Tokugawa šogunat (koji je preuzeo dvorac). Muzejska postava je klasična: oklopi i oružje. (bojni prsluk, kojeg vojvoda nosi preko oklopa) Ovakvu "bradavicu" nisam dosad viđala na oklopima. Vjerojatno služi za pričvršćivanje nekog drugog dijela opreme. Muzej i sam dvorac je zgodno uređen, jer se u krug obiđu sve zgrade koje okružuju unutrašnje dvorište bez izlaženja na otvoreno. Pogled kroz prozor. Soko na zaslonu. Soko na nebesima. Pogled s vrha glavnog tornja na grad i oblacima zavijena brda. Shachi (ribetina) na jednom od krovova. I Wakayama ima svoje temari svilene lopte, no ove su namijenjene vješanju. Još malo zelenog stijenja u jesenskom ugođaju. Još slika na Photobucketu. |
Wakayama-shi (shi = grad) središte je Wakayama-ken (ken = prefektura), prefekture južno od "moje", Osačke. U svim svojim putovanjima dosad sam je uspjela zaobići, možda zato što su joj glavne atrakcije toplice i more... nema odmora dok traje obilazak Japana! ;) I naravno da sam odabrala depresivno kišnu subotu na kraju kolovoza da virnem Wakayamu (grad). Možda ni ne bih svratila da nije vrlo neobične turističke atrakcije, Super Šefa Kolodvora Tame: Tama je, naime, mačka. Prije koju godinu malena privatna Wakayama željeznica prestala je držati stalno osoblje na svojim željezničkim postajama, i briga o njima prepuštena je lokalcima. Vlasnica dućana koji dijeli zgradu s postajom Kishi, terminalom jedine linije Wakayama željeznice, tako je preuzela brigu o njoj... i nekoliko mačaka koje su se motale okolicom. Pitome mačke svidjele su se putnicima pa na kraju i vlasnicima željeznice, te je sretno obojena Tama (boje prave manekineko, koja priziva sreću, najčešće financijskog oblika) postavljena za šefa stanice. Ozbiljno shvativši svoj posao, Tama je uspjela povećati promet za preko 10 %, te je proglašena Super Šefom i dobila vlastiti ured te dva mačja pomćnika koji preuzimaju dio napornog posla svoje šefice, koja je postala vrlo popularna. Tako je u vlaku sa mnom sjedilo barem još šestero koji su se vozili isključivo da posjete Tamu. Dobar način dizanja prometa na liniji, u svakom slučaju. :) Tama je dobila i svoj znakić na turističkoj karti Wakayame... Wakayama željeznica nije stala na tome - pojedini vlakići (dvovagonski) imaju posebnog sponzora. Tako sam se do Kishi postaje vozila u Vlaku igračaka. Osim izlogića s igračkama (koje se, pretpostavljam, mogu kupiti tijekom vožnje), tu su i posebna sjedala za djecu i bebe. Na postaji je na dužnosti bio jedan od pomoćnika, koji se lijeno dao maziti kroz otvor za prodaju karata (ured mačjih zaposlenika je bivši šalter). Kako su svi Japanci marljivo nagrnuli u red za mačku, ja se prošetah baciti pogled na vlažnu okolicu... Tama je, kao pošteni šef, ovako depresivnu subotu provodila drijemajući u dubini svog ureda, uz svesrdnu pomoć drugog asistenta smještenog kat više. Molimo da ne otvarate vrata... Hello Kitty verzija, naravno. Mislim da natpis nije tu toliko zbog stranih turista, koliko zato što je engleski kul. U pauzi između dolaska dva vlaka (voze svakih pola sata), dežurna mačka se povlači izvan dohvata, da bi se opet marljivo spustila kad čuje dolazeći vlak. Kad mi već nije osobno htjela pozirati... Tamin profil (dolje desno) uz datum okoćenja (29. 4., slučajno (khm) rođendan pokojnog cara i državni praznik) i povijest zaposlenja sadrži posebne oznake (srcoliki lik kad spoji prednje noge) i posebne vještine (prognoza vremena). Očito kišu ili niski tlak prognozira povlačenjem u svoje odaje. ;) Kako su mi prodali cjelodnevnu kartu za tu liniju (punih 10 jena skuplju od povratne), na povrtaku sam se iskrcala na jednoj usputnoj postaji baciti pogled na park po kojem se zove. Postaja je gotovo nepostojeća... ...a bome i park. Gljive niču na drvenoj ogradi... ... most spokojno hrđa. Priručne garaže autobusa za obilazak šireg parka (bila je karta rute, ali mi park baš nije ulio povjerenje). Uz garažu... Uz postaju. U postaji, rukom ispisani znak koji putnika obavještava u kojem smjeru ide vlak za Kishi, a u kojem za Wakayamu. Šarmantno staromodno, kao i cijela okolica uz ovu željezničku liniju. Svidjelo mi se, možda zato jer uopće ne sliči na savršeni uređeni Japan. Nema reklame do samoreklame - vlak na povratku u Wakayamu. Ne da mi se pisati blogove, pa je ovo sve za danas. ;P ps. Eh, da. U Kishi postaji visi oglas kojim se ljude moli da ne donose mačke, jer više nemaju mjesta za nove zaposlenike. |