ajmo sad malo nekaj reći i o onim povremenim situacijama u kojima se zaiskri među blogerima, pa se pišu postovi o tom kaj neko komentira, kolko puta, kak, jel se osvrće na postove, ili tek gnjevno, jel zajebava radi zajebancije, jel se fiksiral na nekoga jer vidi da bu kad tad pukel ko kokica i tak dalje. pada kiša, propal mi izlet pa eto.
uz sve ove svjetske i domaće probleme, te prijetnju da će onaj drugi vulkan proraditi, hajde da se osvrnem nimalo gnjevno na prozivanje mojeg blogerskog imena a u svezi meni teško objašnjive ogorčenosti blogerice Luki, koja je ničim izazvana pristala javno pisati, no nikako shvatiti da je to javni prostor, javni zid i ak hoćete pitomi deponij naših odluka. mogućnost da otvorimo prostor javnosti meni je jako draga s obzirom da primijetih kak ovdje ima turbo pismenih, duhovitih i nadasve pametnih i mudrih ljudi koji uz ave karabatićke i maje moralićke nemaju šansu podijeliti pismenost, duhovitost, pamet i mudrost igdje nego ovdje, na blogu. dakle, kad pristaneš podijeliti s javnošću svoj lik ili nick onda pristaješ i na nešto što će ti se više ili manje sviđati. meni je osobno okej ne manipulirati komentarima, jer bez njihova djela bilo bi apsurdno uopće ići u javnost. u suprotnom napisala bih nešto u komp i pohranila isto u bespućima dokumenata.
neodoljiva je sloboda kreirati svoj blog. dakle, možeš se "skrivati" iza svog koncepta kao ja u svom slučaju iza lajavekuje, iako iza svojih riječi stojim bez obzira što koristim često rječnik koji se upotrebljava kad nismo u zadanim i nametnutim licemjernim društvenim normama. dakle, prosta sam. ko rvacki čovjek: dosta mu crkvavica i tu i tam koji kontejner.
luki je pak izabrala koncept intimnog dnevnika u kojem iz dana u dan opisuje idealnu sliku života kojeg zapravo rijetko srećemo. dakle, ona ima dobro plaćen posao, stan, fakultet, kućne ljubimce, kulturno se uzdiže. pa kad je izabrala takav koncept bloga i života u kojem malo tko i od hrvatskih blogera uživa, onda nije mudro ne očekivati poneki zajedljiv komentar. jer to je naprosto ljudski. ljudi se nedjeljom mole Bogu, a već ponedjeljkom mole Boga da susjedu krava crkne.
luki sam srela jednom na javnom mjestu ne svojom inicijativom, te prema tome o prijateljstvu koje mi se imputira ne može biti riječi, a još manje o poslušnosti da mijenjam svoj stav i manipuliram svojim komentatorima. uostalom, malo sam starija od dotične, pa mi se prikrpalo ponešto i mudrosti.
ne zanima me tko stoji iza kojeg blogoidentiteta, je li posljednja u nizu koja je Luki digla tlak "turimtikitu" stara beskućnica bez fakulteta ili dama u najboljim godinama, no ne pada mi na pamet da sortiram i manipuliram komentarima. ono zbog čega ovo pišem je doslovno jeza koja me prolazi od agresije kojom mi se to uvjetovalo, jer Luki mi je doslovno rekla ako ne izbrišem taj komentar da će biti problema. zaključila sam da je to na liniji onog "tko nije uz mene, protiv mene je", a takvu si dozu netolerancije ne mogu priuštiti ni u tabletama obloženim čokoladnim filmom.
dakle, mene ne zanima identitet već pruženo. turimtikitu piše zanimljivo, "ubada bit", ne uljepšava i duhovita je. dozvolite da imam pravo čitati je, jer mi je po volji, ako nije po luki.
nikada ne bih osobu nazvala glupačom, kretenom, idiotom i propadalom. nisam agresivna u obrani svog integriteta, što u ovom slučaju nije bio slučaj, a to je nažalost i dijagnoza našeg društva. i u sadašnjem društvenom trenutku kad nas jebu nedojebani potrebna je supermeđutolerancija. stoga sam za ovu igru "čovječe ne ljuti me" zatvorena koliko sam otvorena za sve buduće komentare.
