skaska

ne volim se nikome uvlačiti, a ne volim bogme ni kad se mene uvlači. blog mi je bio super fora, zamišljen je krasno, moreš nekaj reći i u situaciji kad te nitko ništa ne pita, što je situacija uobičajena u nas Hrvata. dakle, napišeš nekaj i otvoriš prostor da se netko na to osvrne. u sve to ulaze i komentari komentara što ponekad komentiranje onog kaj istreseš pretvara u prepucavanje nevezano za ono kaj istreseš. osobno prostor komentara shvaćam kao prazan zid za kojim sline grafiteri i nikad me nije previše diralo nikaj, uključujući i mlade budale koji su pod anonimnim krinkama srali meke stolice, i blogere kojima je spika podbadanje većma neduhovito. mene su uvijek zabavljali duhoviti komentari, a duhovitost je u svom korijenu dobronamjerna.
nije prvi puta, no nedavno me kontaktirala blogerica luki koju doista pogađa što je se i preko moga bloga vrijeđa. posljednja u nizu komentatorica je izvjesna turimtikitu. žao mi je što luki to tako pogađa, jer velim, koncept bloga je takav da pristajemo na izloženost blogerskoj javnosti i uvijek se tu nađe i netko tko je jednostavno takav da njegovi komentari nisu kak bi mi zagorci rekli konstruktivni i ne odnose se na komentiranje posta već hvataju priliku podjebavati osobu i tu je priči kraj.
dakle, ništa novega na ovijem prostorima. sitne jebačine oduzimaju energiju dok se velike događaju pokraj nas.
stoga, nakon četri leta, nakon lijepe ovisnosti i nekoliko izuzetnih osoba koje su se postvarile i izvan bloga, meni je pukel film. jer mi je dano do znanja da posredno nekog vrijeđam, a to ne bi štela nikako.
zato sam odlučila da prvo zabranim komentiranje vama, a potom da zabranim pisanje postova sebi.
to ne znači da vam i dalje ne želim sretan Praznik rada!